petak, 29. lipnja 2007.

Maturalno putovanje



Čudno, ali od čitavog se živahnog skupa samo Vita raduje što je putovanju kraj. Svi ostale žale i najradije bi ponovo krenuli na putovanje. Još oko sat vremena i brod će uploviti u luku, vratiti će se kući, u svoju sobicu, biti sama. Kao što je i ovdje, na brodu sama. Kao što je i za vrijeme čitavog maturalnog putovanja bila sama. Okružena ljudima, da, sve ih poznaje i voli, sa njima je četiri godine dijelila đačku sudbinu i sad to proslavljaju ovim putovanjem.

Ali Viti nekako nije do slavlja, a u jednom je trenutku i poželjela ne ići na ovo putovanje. Sad joj je drago što je išla. Osjećajući brodske strojeve pod nogama, pažljivo i znatiželjno promatra mladića, koji vješto i brzo obavlja poslove po palubi.

Zapazila ga je istog trena kad se popela spuštenim stepenicama na brod, koji će je odvesti kući.

Visok i plavokos, izblijedjele kose od sunca i najljepšeg osmjeha kojeg je ikad vidjela, zapeo joj je odmah za oko, a kad se mladić upiljio pogledom u nju, Vita je osjetila kako joj žmarci putuju kičmom: prijatan i do tad nepoznati osjećaj. Za kojeg je željela da traje i traje … u nedogled. Mislila je kako nikad nije vidjela tako lijepog mladića i bila sigurna, kako ljepši ni ne može postojati.

- Oooooo! - dobacila je Vera, razredna ljepotica. - Zar ne pucaš previsoko?

Vita, sitnog rasta, punašna, smeđe kose i blagih očiju iza naočala bez okvira, zbunjeno je oborila pogled. Po ukočenim leđima mladića, shvatila je kako je i on čuo primjedbu njene školske kolegice. Gledala je kako on vješto odmata debelo uže i žalila kad joj je nestao iz vida.

Nije joj prijalo biti okruženom ljudima, neprestano i posvuda. Ali na brodu nije imala kamo pobjeći. Konačno je malo mira našla na krmi, među debelim konopcima. Tu se skrasila, sjela na konopce i uživala u pogledu, osjećajući vibracije stroja ispod sebe.

Još malo i mučenje će završiti. Jer ništa drugo i nije bilo. Samo mučenje. Svi su nepotrebno mnogo pili, pušili, a neki i vodili ljubav. Gledala je sve to sa strane i pitala se, što to nije sa njom u redu? Zašto ne uživa kao što svi uživaju? Zašto se stidi svog punašnog oblika?

- Nisi debela! - oštro joj je rekao nastavnik tjelesnog odgoja, prije tri godine. - Samo si punašna. Sasvim si zgodna cura. I možeš preskočiti konjića! Pokušaj!

Pokušala je i preskočila ga i bila ponosna na samu sebe. Ali je malo takvih ljudi bilo u njenoj okolini. Oni sa kojima je bila okružena, obično bi je zadirkivali zbog njene kratkovidnosti, peckali je što nevješto i kašljući drži cigaretu u ruci, užasava se vina i piva, smijali joj se kad bi rekla kako joj piće smrdi. Čudakinja. Bila je uvjerena kako je čudakinja i kako će kao čudakinja umrijeti.

Sjedeći na konopcima, na krmi, koja se tresla, gledajući zalaz sunca, koje kao da je tonulo u more, zaboravila je na sve i odjednom je iz torbe izvukla bilježnicu i kemijsku i tu, na podrhtavajućoj palubi, porodila se još jedna nježna pjesma, koju je mahnitom brzinom, bojeći se da će nestati, Vita zapisala. Sa osmjehom na lijepom punašnom licu, dok su joj oči boje lješnjaka sjale u zanosu, dotjerivala je stihove i bila sretna, sretna ...

Krišom je gledala plavokosog mladića na palubi, uzdisala, maštala i pisala, pisala … pjesme su njena utjeha, njena velika sreća.

Evo, još malo i uploviti će u Rijeku, putovanju će biti kraj. Svi su neispavani, ali sretni i raspoloženi, pomalo žale što je kraj putovanja nastupio. Vita se nagne nad ogradu broda i pogledom prati plavu brazdu, na vrhu joj bijela kresta i raduje se povratku, raduje se svom gradu, roditeljima. Sjeti se ...

Misli joj odjednom prekine mekan i oprezan dodir nečije čvrste ruke i Vita, iznenađena što joj je netko prišao, otrgne pogled sa plave ljepote i zagleda se u drugu plavu ljepotu: mladićeve oči.

- Oprosti - reče joj on, a Vita se okupa u njegovom smiješku - ali želio bih te večeras izvesti.

Vita razumije njegove riječi, uhvatila je smisao, ali šuti, ne može progovoriti. Uzbuđenje joj zatitralo u dubini želuca, popelo se u grudi, natjeralo srce u ludi galop, pa se ponovo munjevito spustilo i naprosto joj odsjeklo noge. Mislila je kako će pasti, stropoštati se na palubu, osramotiti ispred mladića i čitavog svog razreda.

- Slobodan sam poslije pet - nastavi mladić i dalje se prijatno smješkajući. - Ako nemaš ništa protiv, molio bih te broj mobitela.

Vita, osjećajući znatiželjne i podrugljive poglede na mladiću i sebi, odjednom se uspravi, isturi male i punašne dojke, nasmiješi i rumeneći u licu reče jasno zvonkim glasom, da su i oni najudaljeniji mogli čuti:

- Nema potrebe za brojem mobitela: biti ću ispred broda točno u pet i trideset U redu?

Mladić ništa ne reče, samo se blago nasmiješi, prijazno joj klimne, pa se okrene i otiđe: na radnom je mjestu i ne smije pretjerivati. Gledajući za njim, za njegovim ljuljajućim hodom, Vita odjednom počne uživati u maturalnom putovanju, znajući, osjećajući duboko u svojoj nježnoj nutrini, kako njeno vrijeme uživanja tek dolazi.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Zajednički



Nakon dugačkih tri mjeseca i dva dana ponovo je sretnem. A gdje drugdje, nego na kompu. Sve nas je spojila ta kutija. Sjednem za monitor, kliknem na ikonicu "Messenger" i ugledam njezin nadimak. "Tree" piše, a ja se ukočim gledajući u ta slova. Znam, kako sa "druge strane", sjedi ona, Adria, moja zabranjena ljubav. Znam da i ona zuri u moj nadimak i isto se tako osjeća. Ili slično. Poznajem je.

Ah, k vragu, mislim se, dok gledam u monitor, pa ne mogu se ponašati dječje i pretvarati se da ne vidim kako je i ona prisutna. Poslati ću joj poruku-pozdrav.

"Halo" napišem joj. "Jesi dobro?"

"Pa i nisam baš" odgovori ona odmah.

Tu smo. To sam i očekivao. I nisam očekivao. Prije će biti da sam se nadao. I nisam nadao. Osjećaji su u meni potpuno podijeljeni. Rastrzan sam njima. Odlazak Adrie mi je teško pao, ako se može govoriti o odlasku, jer živi ni petsto metara zračne linije dalje od mene. Nije to odlazak u pravom smislu te riječi, već zajednička odluka da se više ne viđamo. Kao da je na Marsu, što se mene tiče. Odlučio sam je prežaliti, preboljeti, zaboraviti, jer moram zaboraviti. Nemamo budućnosti, nemamo ništa, osim osude društva i stida ... i ne mogu! Misli mi se neprekidno vraćaju na nju i na sve ono što smo zajedno činili. I što bih i sada volio činiti. Sa njom. A ne smijem, ne smijemo!

"Što je?" napišem i pošaljem.

Ništa. Ne odgovara. I upravo u trenutku kad sam pomislio kako je razgovor gotov, kako će se ponovo okružiti šutnjom, kao što smo se bili dogovorili prije više od tri mjeseca, zazvoni mobitel i znam da zove ona, Adria. Ne može izdržati šutnju. Postalo joj preteško breme.

- Jesi bolesna? - pitam je, nakon što sam munjevitim pokretom zgrabio malu i urlajući spravu.

- Nisam - kaže ona jedva čujno.

Osluškujem joj disanje i želja za njom se budi u meni. Nastojim je prigušiti, ali ne uspijevam. Nikad ni nisam.

Kad je zaigrala iskra i spojila nas munjom strasti, ni za što nismo marili. Hranili smo svoju glad jedno za drugim pomamnim zagrljajima i zabranjivali misliti o bilo čemu. Jedino na što smo mislili, bilo je to koliko se želimo i kako ništa drugo nije važno i za ništa nas nije briga. Rastapali smo se u zagrljajima, gubili sasvim. Ali otrežnjenje je došlo. Moralo je doći! Primjećivao sam tu i tamo poneki skriveni i zamišljeni i tužni pogled i znao sam o čemu razmišlja moja Adria, koja nije smjela biti moja, jer sam i ja o istome razmišljao i osjećao krivnju, krivnju do neba. Koja me boljela, bacala u ludilo i od koje sam nastojao pobjeći, ali nisam mogao. Jedini način bježanja, bio mi je stapanje sa njom, sa Adriom, jer u tim trenutcima nisam razmišljao, a nije ni ona. Gubili smo se u svojim svjetovima, koji su nas povezivali, dok bi nam se tijela njihala, zajednički, zajednički. A to nam zajedništvo bilo uskraćeno. Pa smo ga krali i grabili potajno i vječno ga bili gladni. Ne razmišljati postalo nam je nedostižan san, cilj prema kojemu smo trčali, a na nogama smo imali olovne čizme. U trčanju se nismo pomakli sa mjesta.

- Morala sam ti čuti glas - javi se nakon podužeg čekanja.

- Znaš da to nije dobro - kažem tiho, utučeno.

- Znam - potvrđuje ona i zamišljam njen tužan smeđi pogled. - Ali nisam mogla odoljeti.

- Moramo odoljeti, Adria - kažem joj tiho, sugestivno, a želim je i znam da je ne smijem željeti, a želja u meni usprkos tome raste. - Ne smijemo se viđati. Jednostavno ne smijemo.

- Ne mogu! - zajeca ona i njen se plač prospe po meni i umota me oblakom tuge. - Usprkos razumu, volim te. I ne mogu ništa promijeniti. Ne mogu! Pokušala sam, kunem se da sam pokušala!

- Smiri se, molim te, Adria - tiho je molim.

- Lako je tebi ... - reče ona plačno.

- Nemoj tako, Adria ...

- Ti si jak, a ja ... stalno plačem ... ne mogu prestati plakati ...

- Adria ...

- Ne ponavljaj mi ime! - uzvikne ona. - Boli me!

- Molim te, smiri se!

- A ja tebe molim, još samo jednom, još samo ...

- Ne! - prekidam je grubo, namjerno grubo. - Ne! Nema više ni jednog puta! Gotovo je, Adria! Gotovo! Mora biti gotovo!

Njen plač dopire do mene i budi se želja koja se savila u meni, želja da je pozovem k sebi, zagrlim još jednom, još samo jednom ...

- Odlazim, Adria - kažem joj, jer jednom joj moram reći. - Odlazim za koji dan.

- Gdje odlaziš? - pita brzo, vičući.

- Nije važno! Neću ti reći. Stan sam prodao i uskoro me neće biti u gradu. Molim te, ne otežavaj nam, dovoljno nam je teško. Izdrži još nekoliko dana, molim te.

- Mislio si otići bez riječi - optuži me ona: šutim jer nemam što reći, to je, naravno, istina. - Odlučio si?

- Odlučio sam - odgovorim. - To nam je jedini izlaz.

- Hoćeš li se javiti?

- Hoću. Jednom. Kad prođe neko vrijeme.

- Neće vrijeme zaliječiti rane - reče ona.

- Znam, Adria.

- Braco - reče ona tiho, potišteno. - Želim ti sreću.

- I ja tebi, Adria - kažem, jer nisam jak poput nje i ne mogu je nazvati "sekom". - Budi sretna. Zbogom.

- Zbogom - dahne ona.

Ne znam jesam li čuo ili samo naslutio njen pozdrav. Nije mi sestra, već samo polusestra. Zajednički otac ... ali ipak dovoljno zajedničkog da naš san bude nemoguć, neodrživ.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nježni vikend



" Vlak iz Zagreba kasni dvadeset minuta", iznenada se prolomi ugodan ženski glas nad gotovo pustim željezničkim peronom.

- Jebi ga! - uzvikne momak u povećem društvu nedaleko od mene. - Uvijek kasne: nikad ne stižu na vrijeme? Barem sad nema snijega!

Svi se nasmiju oko njega: trideset je stupnjeva u hladu i svi se kupamo u vrelini zraka. Ni daška vjetra, samo vrućina, sunce, prozirno i beskrajno plavetnilo neba nad našim glavama.

Imam vremena za piće. Zašto čekati na pregrijanom peronu, kad mogu uživati u hladnom piću? Još dvadesetak minuta i vidjeti ću je. Čekam već sedam mjeseci, što je još nekoliko minuta više? Vidjeti ću je, ponavljam samom sebi. Uskoro. Nju. Tanielu.

- Ma kakvo ti je to ime? - upitao sam je u čudu, kad sam je upoznao na onoj zabavi prije nešto više od dvije godine. - Baš Taniela?

- Dolazi od imena Daniel - odgovorila je, a crni joj pogled zaplamtio: zakleo bih se da sam u dubini joj oka ugledao plamen. - Armenski jezik.

- Zar si Armenka?

- Nisam - odgovorila je i zatresla dugom crnom kosom. - Tata mi je jedno vrijeme boravio tamo i zavolio to ime.

- Čini mi se - rekao sam joj blago se nagnuvši nad nju - da ću i ja zavoljeti to ime. Taniela.

Nasmijala se i zatresla crnom kosom. Ljepotica. Visoka, dugih nogu i plamtećih očiju. Ono što volim i tražim kod žena. Nisam mogao skinuti pogled sa tolike ljepote.

Sjećam se sad toga, dok stojim za šankom i pijem pivo, krateći vrijeme čekanja. Nisam vidio Tanielu gotovo šest mjeseci. A živjeli smo zajedno, nekada, bili životni suputnici. I bilo nam je dobro i lijepo. Tako sam mislio, a mislio sam da i Taniela tako misli. Prevario sam se.

Jedne sam se večeri vratio kući i Taniele nije bilo. Ostavila je samo pisamce u kome me obavještava kako je kraj našoj romanci. Zašto? Nije suvislo objasnila. Napisala je samo kako joj je žao, što naš eksperiment zajedničkog života nije uspio, ne može uspjeti. Zaboljela me riječ "eksperiment". Za mene to nije bio eksperiment, već život koji sam odabrao, koji sam želio i za koji sam želio da dugo traje, da potraje i trudio sam se oko toga. Trudio sam se svojski ne zanemarivati sitne pažnje i kupovao sam joj redovito cvijeće i smiješne male darove, plišane igračke, u koje bi moja Taniela isto tako redovito zabijala svoj moli nosić i ushićeno mi se osmjehivala. Hranio sam se njenim smiješkom i bio sam uvjeren kako je sretna. Ja sam bio sretan i mislio sam glupo, kako su svi ljudi oko mene sretni.

Osjetio sam težinu nesreće kad je otišla. Kad me napustila. Bilo je to jednog petka i nazvao sam tvrtku i izgovorio se nekim privatnim problemima, rekavši da subotu moram posvetiti osobnoj krizi. Opijao sam se petkom i subotom, a nedjeljom liječio gadan mamurluk.

Poslije tog pijanog vikenda, ništa više nisam bio pametniji, pa sam je nazvao u ponedjeljak mobitelom.

- Ne molim te da se vratiš - rekao sam joj odmah. - Ali mi, molim te, objasni zbog čega si otišla?

- Ne može se to objasniti - odgovorila je, a ja sam naslutio obrambeni stav koji je zauzela.

- Zar nisam bio dobar prema tebi?

- Jesi.

- Pa onda? - navaljivao sam. - Mislio sam da si sretna.

- I ja sam mislila - rekla je, a meni se želudac zgrčio. - Ali očito nisam bila.

- Očito - složio sam se. - Kad si otišla.

- Otišla sam ... da ...

- I nećeš se vratiti?

- Neću se vratiti.

To je bio prvi mobitelski razgovor. Poslije tog razgovora, nisam je nekoliko dana nazvao, ali iz glave je nisam mogao izbiti. Uselila mi se u um i upravljala njime. Ni na što drugo nisam mislio. Taniela mi zaokupila misli i energiju. Posao sam nekako otaljavao, živeći samo za vikende, kad bi se zatvarao u svoj samački stan i opijao do besvijesti. Malena smrt.

Treće sam je subote ponovo nazvao i nisam se iznenadio kad je gotovo odmah odgovorila. Čekala je moj poziv, znao sam.

- Nedostaješ - priznao sam joj.

- I ti meni.

- Dođi.

- Ne mogu.

- Zašto ne možeš?

- Komplicirano je.

Naravno, i taj sam se vikend nalijevao žesticom i u ponedjeljak jedva na vrijeme stigao na posao. Nisam isprao bijes žesticom, nosio sam ga i dalje u sebi.

Jednog poslijepodneva, a prošlo je oko četiri mjeseca kako me napustila, nazvala je ona, Taniela. Prvi put da je ona zvala. Likovao sam. Do tada sam uvijek ja prvi zvao i osjećao se pomalo posramljeno zbog toga.

- Nemoj mi reći - rekao sam odmah - kako ti nedostajem.

- Nedostaješ mi.

- Onda dođi. Na nježan vikend.

- Znaš da ne mogu.

- Ne, ne znam - strastveno sam odgovorio. - Možeš doći i želiš doći. To mi tvoj poziv govori. I tvoj mi glas to govori. Čujem drhtaj u njemu, onaj drhtaj koji bi uvijek zatitrao prije nego što ćemo započeti voditi ljubav. Trenutak prije nego što počinjem prodirati u tebe ...

- Molim te nemoj ... - promucala je jedva čujno.

- ... Onaj trenutak prije nego što ćeš mi pjesmom svojih bokova odgovoriti, obaviti svoje duge i glatke noge oko mene, posvojiti me, htjeti me zauvijek zadržati ...

Prekinula je vezu.

Čekao sam. Strpljivo. I nazvala je nakon poduže šutnje i kad sam već pomislio kako sam izgubio rat živaca i pomišljao na predaju, nazvati je. Prije mjesec dana, dok sam se tuširao tog petka navečer, začuo sam zvonjavu svog mobitela, ostavljenog na stoliću. Zatvorio sam tuš i gol odšetao do stola i javio se. Nije me bilo briga za kapljice vode koje su se slijevale sa mene na uglačani parket.

- Kako si? - upitala je Taniela.

- Čežnjivo - odgovorio sam. - Ulovila si me za vrijeme tuširanja. I mogu ti reći, kako si svojim glasom natjerala drhtaj uzbuđenja u meni i moram te vidjeti, zgrabiti te u naručje i liznuti ti kožu, grickati te lagano ...

- Prestani! - rekla je glasno: suviše glasno, bilo mi je odmah jasno.

- Prestati ću - odgovorio sam joj, zamišljajući njeno čvrsto i lijepo tijelo u svojim rukama - ako mi obećaš vikend. Nježni vikend.

Tišina. Ništa nije rekla.

- Samo vikend - nastavio sam, kad sam se uvjerio, kako Taniela ništa neće reći, osluškujući napeto njeno disanje, koje mi je govorilo ono što sam želio čuti. - Jedan jedini vikend. Sjećaš se one vikendice, više lovačke kućice u Gorskom Kotaru, u koji sam te jednom odveo?

- Sjećam se - prodahtala je.

- U nju ću te odvesti i obećavam ti nezaboravni vikend, samo dođi ...

- Neću doći! - rekla je i prekinula vezu.

Zvala je idućeg petka, baš kao što sam se i kladio sam sa sobom. Smiješio sam se nadmoćno, dok sam čitao njeno ime na zaslonu mobitela.

- Doći ću! - odmah je rekla, bez uvoda.

- Idući petak?

- Idući petak.

- Sve ću pripremiti i čekam te na željezničkoj stanici.

I eto, čekam. Sve sam pripremio, baš kao što sam joj i obećao. Vlak se kotrlja prema meni, zaustavlja, a grlo mi se suši. I evo je! Taniela. Samo ona ima tako duge i lijepe noge i samo se ona usuđuje obući tako kratke hlače. Koračam uzbuđeno prema njoj.

- Evo me - kaže Taniela pomalo smeteno, ali gledajući me plamtećim pogledom izazova. - Stigla sam.

- Radujem se zbog toga - kažem joj, naginjem se prema njoj i nježno joj ljubim vlažne usne: suzdržavam se da ih ne zagrizem. - Jedva sam dočekao.

- Idemo odmah?

- Odmah - odgovorim i grabim njenu putnu torbu. - Kola su mi ispred stanice i za sat vremena smo u lovačkoj kućici, našem malom raju. Osim, ako ne želiš piće?

- Ne treba mi piće - odluči Taniela. – Idemo!

Eno je, kućica se odjednom ukaže pred nama, smeđa i izgubljena u posvemašnjem zelenilu. Oko kućice samo gusto zelenilo, a visoko gore plavo nebo, sunce je još visoko. Idila.

- Prvo tuš - kaže Taniela, izlazeći iz kola.

Smješkam se i osluškujem neobičnu tišinu na koju nisam navikao. Kilometrima uokolo nema nikog, samo šuma, zelenilo i pjev ptica, koje su ponovo propjevale, samo na trenutak umuknuvši, smetene bukom automobila.

- Samo naprijed - kažem joj učtivo.

Dobaci me zanosan pogled i prekrasan osmjeh preko ramena, otvori vrata i uđe u vikendicu, prepuštajući meni da se bavim torbama. Unosim ih i nemarno odlažem u kut, pa zaključavam vrata.

Natočim si dva prsta votke i sa čašom u ruci, mirno čekam Tanielu. Toliko sam dugo čekao, da mi još ovo nekoliko trenutaka ne znači ništa. Ispred mene se pružaju sati: što znači nekoliko minuta. Uživam u miru i maštam i ne iznenađujem se, kad Taniela uđe u prostoriju mokre i prosute po leđima duge crne kose, a oko joj struka omotan ručnik: sise joj izazovno streme u vis, nabubrelih i ružičastih bradavica, mokrih, koje pozivaju moja usta da ih obližu..

- Evo me! - reče.

Prilazim joj sa smiješkom i trzajem zgloba prosipam joj votku u zaprepašteno lice, a odmah zatim je snažno, čitavim nagomilanom bijesom, udaram šakom u stomak. Uz bolan jauk Taniela se presavija, a druga je šaka pogađa u bradu, u sam vrh i to je dovoljno.

Onesviještena, ruši se na drveni pod. Podižem je, ručnik pada sa njenog golog i mokrog tijela, otkriva crni i kovrčavi trokut, ali me to nimalo ne ometa. Po prvi puta ne gubim razum ugledavši grm užitka. Odnosim je u jedinu sobu, polažem na krevet. Iz putne torbe vadim čvrsto uže i vezujem joj zapešća raširenih ruku za krevet. Isto činim i sa nogama i odmičem se malo. Sa smiješkom zadovoljstva gledam na krevetu vezano veliko ljudsko slovo X.

Izlazim iz sobe i nalijevam si drugu votku. Sad je moja. Ne može otići. Dok je ne pustim otići. Ako je pustim.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Svitanje prije noći



Pročitaš riječ i više nemaš pitanja. Sve postaje jasno. Kako sam naivan bio! Želio sam vjerovati u njene laži. Jednostavno nisam želio ni mogao vjerovati, kako moj vrapčić skakuće iz kreveta u krevet. Naslutio jesam, naravno. Čak sam joj nešto u tom smislu i nabacio. Ali treptaj njenog glasića pokolebalo je moje uvjerenje. Jer sam želio da me pokoleba. Tražio sam to, sad mi je to jasno. Nisam bio spreman podnijeti istinu.

Ja sam volio nju: ona je voljela ono što sam joj pružao u krevetu. Ja sam volio njen osmjeh, ona je voljela što ja volim njen osmjeh. Samo je ona bila važna, u svakom trenutku. Ja sam tu samo da dodam još malo važnosti njenom životu, koji ona nastoji proživjeti sa što većim uživanjem. Pa neka uživa! Ako je to uživanje?!

Kako prezirem sebe! Prestao sam biti Čovjek i pridružio se većini. Postao puzavac! Koji liže svoje rane i plače nad svojom gorkom sudbinom. Jebeš sudbinu! Nema sudbine! Postoji sam bol u koju se moraš usuditi zagristi, dobro je prožvakati i usprkos tome što je toliko odvratnog okusa da ti se želudac podiže, sa radošću je progutati. Uživati u gorčini koju stvara u želucu i pamtiti, pamtiti ... nikada više zaboraviti. Još manje vjerovati. Pogotovo ne vjerovati.

U redu. Sad stojim ponovo na nogama. Uspravno. Prestao sam biti puzavac: bio sam to samo jedno kratko razdoblje, ali boli me ta spoznaja. Tješim se onom starom: nije sramota biti glup, sramota je ostati glup.

Više nisam glup, više ne živim u neznanju. Sad znam da je iz mog zagrljaja uskočila odmah u njegov. Ali kad bolje razmislim, zar nije tako uskočila i u moj zagrljaj? Iz njegovog … nečijeg. Znam da nije bila sama. Povijest se ponavlja, da i ja jednom upotrijebim taj klišej. Vrapčić skače sa grane na granu. Ona iz zagrljaja u zagrljaj. Nikada ona ne prekida postojeću vezu, dok nije sigurna u iduću. Ne može biti sama, bez muškarca, potreban joj oslonac … Sad to znam i pitam se ... pitam se ...

Pitanja se, prirodno, roje u sve većem broju. Poput bijesnih osa kovitlaju se u mojoj nutrini. I znojim se i drago mi je što se zbog mučnine znojim, jer sad znam, napokon razumijem, ono što mi je bilo neshvatljivo. Više se ne osjećam bespomoćnim, odbačenim, prezrenim. Nema više pitanja i nastupa olakšanje. Nisam izgubljen više. O, ne! Sad znam da sam poslužio samo kao jedna karika u njenom lancu, kojom ona polako, ali sigurno, okiva svoj život. Zarobljava samu sebe. Jer nju nitko drugi ne može zarobiti, zadržati, upravo zbog toga što je zarobljena svojim načinom života. Pripada ti samo trenutak, zatim odlazi, nemilosrdno, ne mareći za ono što ostavlja iza sebe.

Niti je ne mrzim. Čudno. Mislio sam da ću je mrziti. Ali ne mrzim je. Ne mogu je mrziti. Zar nisam nalazio uživanje u njenom zagrljaju? I zašto je onda mrziti? Ne mogu je mrziti.

Je li bolesna? Kad ovako ide od jednog do drugog muškarca? Što je nagoni na to? Ali nije važno, još samo tren i neće više biti pitanja. Sve je spremno.

Misli mi blude u ne toliko daleku prošlost: još jednom je u sjećanju vidim kako se svlači lascivnim pokretima i u meni budi požudu. Čudno je to bilo između nas: požuda bi nas grabila i ovladala bi nama na najčudnijim mjestima u najbezazlenijim trenutcima. Na sve bi zaboravljali uranjajući jedno u drugo, plutajući na užitku. Nikad nam nije bilo dosta. Samo što meni nije bilo dosta nje, a njoj užitka. Sad to znam, a onda sam naivno mislio ... ne! Nisam mislio! Nadao sam se! Jer da sam mislio, zar ne bih primijetio anomalije u njenom ponašanju, zar mi se oči ne bi ranije otvorile? Kakvi smo majstori u samozavaravanju!

- Volim te! - šaputala je, a mislila: uzmi me snažno.

- Trebam te - govorila je, a mislila: trebam mužjaka, ne čak ni muškarca, već samo mužjaka.

- Želim te - vrištala bi mi u uho, a mislila: želim uživanje koje mi jedino ti znaš pružiti, kao ni jedan do sada.

Iz pisaćeg stola vadim njenu sliku i pištolj. Stavljam sliku ispred sebe i zurim u nju. Budi uspomene. Budi bol. Koja raste. Još raste! Ne dam joj više rasti!

Uzimam pištolj i sa grčem na licu zurim u sliku, dok ravnodušno-hladni čelik prinosim čelu, a iza znojnog mi čela i dalje, usprkos tome što odgovor znam, titra crveno pitanje: zašto?

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nož



Zašto sad? Pitam se za vrijeme jutarnjeg brijanja i zurim u svoje neispavano lice, koje mi uzvraća pogled nemira. Primjećujem kako ogledalo nije sasvim čisto, ali nije me briga. Zašto sad? Pitanje se uporno ponavlja ovog jutra. Ne napušta me. Steže mi grudi.

Napustila me je prije nekoliko mjeseci i sasvim sam dobro podnio njeno napuštanje. Tako sam mislio. Do sada. Ali jutros, istog trena kad sam nakon kratkog sna otvorio oči, ošine me spoznaja poput groma: nema je uz mene. Nije ta misao bila najgora. O, ne! Slijedeća koja mi se prikrala i zarila mi crne kandže duboko u dušu, doslovno me utopila u sivu kaljužu bola. Leži pored drugog, u naručju je drugog!

Zurio sam u tamu i osluškivao bolno treperenje svakog živca. A bol se penjala, polako penjala i osvajala me, sve dok i sam nisam postao jedna velika vrišteća bol. Drhtava. I plakalo mi se. Ali nisam. Nekako sam se suzdržao, stisnuo zube, po tko zna koji put i ustao. Odlučan preživjeti pakao dana. Misleći na nju, kako grli drugog. Jer znam da grli drugog. Ne znam kako znam, ali duboko sam siguran u tu neumoljivu i bolnu istinu. Nije ova oštra bol u mojim grudima uzaludna. Grli drugog!

Brijem se i pitam se zbog čega se brijem. Nema smisla! Pa nema nje da me zagrli, poljubi, prekori zbog blage strnjike. Voljela je glatkoću mog lica rano ujutro, dok bi se strastveno privijala uz mene.

- Divan si - govorila bi mi ranim jutrom. - Ustaješ se prije mene da bi se obrijao. Tolika me pažnja iznenađuje. I godi mi, priznajem.

Možda sam trebao biti manje pažljiv? Pomalo grub? Kažu da žene ponekad vole grubost. Ali mi je ona ličila na malu ptičicu ispalu iz gnijezda, drhtavu i uplašenu i nisam mogao spojiti grubost sa njom. Nije se moglo miješati, kao što se ni ulje i voda ne mogu miješati. I bio sam nježan i neizmjerno pažljiv. Možda je zbog moje prevelike pažnje pomislila kako sam mekušac? Koji nije vrijedan njene pažnje, njenog interesa, njenih zagrljaja? Volio sam biti pažljiv prema njoj, na neki me način to usrećivalo. Privijanje njenog tijela uz moje dizalo me u nebo, lebdio bi kroz polupijani san, omamljen, lagan poput slatkog daha, jer nije to mogla biti stvarnost, ne postoji toliko prijatna stvarnost.

Ali je postojala. Uz nju. Jedinu. I zato je sad bol narasla toliko, da mi se čini kako je neću moći podnijeti. Bol sa zadrškom. Čekala je pritajena, a ja sam mislio kako sam čvrst momak i kako me uopće nije pogodio rastanak od nje. U stvari, istine radi, njeno napuštanje mene. Ah, što, mislio sam lažući samog sebe bezočno, bilo je dobro i bilo je lijepo i moralo je završiti. Pa što? Idemo dalje, zar ne? Biti će još žena, zar ne? Pa svijet je prepun lijepih žena. Kud god pogledaš, njihova ljepota sjaji.

Nevolja je u tome, što mi nije stalo do takve ljepote. Stalo mi je samo do njene ljepote. A ona je otišla. Odjednom, kad sam mislio da smo se popeli na vrhunac sreće. Znam dobro: kad se popneš na vrh brda, jedino ti preostaje silazak. Ali nadao sam se, kako ćemo neko vrijeme biti na vrhu brda uživanja i uživati jedno u drugome, grliti se, dok nam vjetrovi strasti glade užarena tijela.

- Nemamo budućnosti - rekla mi je - i zbog toga odlazim.

Poput groma iz vedra nema. Nisam reagirao, nisam mogao. Glupo sam je pustio otići, a da se nisam ni borio zadržati je. Neka ide. Mogu sam. Uvijek mogu sam. Naravno da mogu. Ali kako?

Ova jutrošnja misao me opsjeda, ne napušta i njena slika, kako ona, onako lijepa i gola leži pored drugog, nikako mi ne izlazi iz glave, okreće mi nož bola u grudima i boli me sve jače i jače i jače. Želim urlikati. Želim plakati. Želim razbijati. Ali ništa ne činim. Tupo buljim u svoje beživotne oči koje mi ravnodušno uzvraćaju pogled. Nikada me više ona neće gledati, onim njenim pogledima, toliko lijepim i toliko raznovrsnim. Sjećam se njenog plavog jutarnjeg pogleda: nasmijan je i radostan, pomalo upitan. Kao da pita: je li ti bilo lijepo noćas sa mnom? I poslijepodnevnog pogleda. Oh, kako smo divno jelo smazali: voljela bih prošetati na kavu sa tobom, govorio bi taj pogled. Posebno sam volio večernji pogled, pogled obećavajućeg dozivanja. Dok bi stajali nemarno naslonjeni na šank, pijuckali večernja pića, pogled njen me nije ni trena napuštao. Zurila je toplim plavetnilom u mene i obećavala nasladu i činila me sretnim, sretnim.

Nema više sreće. Samo nož bola. Dugačkog i hladnog sječiva, koje se duboko zabilo u moju dušu. Nema radosti. Nema iščekivanja večeri. Ali zašto tek sada? Zašto ne ranije? Je li moguće kako sam odbijao shvatiti istinu? Bojeći se bola? Za koji sam podsvjesno znao da će kad-tad isplivati na površinu, samo naizgled mirnu.

Završavam sa brijanjem: spreman sam za izlazak na ulicu, u kafić na prvu kavu. Ali zašto? Što ću tamo? Osjećam nož u grudima i plače mi se. Plače mi se. Nikad nisam plakao. Ne znam plakati. Nož se okreće u meni i plače mi se sve više i više. Odolijevam, ne puštam suzu, ali pogled mi se blago zamućuje. Svijet je mutan oko mene, sve je postalo mutno, osim boli, koja vrišti crvenom snagom.

Skidam cipele sa nogu i onako obučen, bacam se na kauč. Nema smisla izlaziti. Čemu? Više ništa nema smisla. Usredotočujem pažnju na nož bola. I počinjem uživati u njemu.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prekid



Ne znam u kojem sam ga trenutku počeo prezirati. Do trenutka kad sam ga počeo prezirati, volio sam ga, pravim prijateljstvom, bio mu pravi i odani prijatelj. A onda se to promijenilo. U hipu, dok si pucnuo prstima: trenutak prije sam ga volio, a slijedeći trenutak duboko prezirao. A sve zbog jednog mobitelskog razgovora, koji nije bio jedini, a koji sam bio prisiljen slušati i protiv svoje volje, jer nigdje nisam mogao pobjeći iz jurećeg automobila. Vraćali smo se sa posla Dobroslav i ja, njegovim kolima, jer ja ih niti nemam, mrzim te proklete limene kutije koje su nam oduzele životni prostor i nikad ne bih kupio limeno čudovište.

- Evo je opet - reče Dobroslav, kad se njegov mobitel oglasio: znao sam na koga misli i brzo sam skrenuo pogled, gledajući vani kroz spušteni prozor u jureće krntije. - Opet se nečeg sjetila.

Scena se svakodnevno ponavljala: mi bi se vozili u kasno poslijepodne vraćajući se kući nakon čitavog dana provedenog na gradilištu, umorni i željni tuširanja, kad bi zazvonio njegov mobitel. Moj ne bi nikada zvonio. Uvijek bi ga zvala njegova žena Nina i uvijek bi mu zapovijedala da nešto kupi. Mene bi Tihana, koja mi nije žena, u tim momentima puštala na miru, uvažavajući moj umor, pokazujući obazrivost na kojoj sam joj bio zahvalan. Čini se kako tankoćutnost umire u braku, mislio sam svaki dan, dok bih protiv svoje volje slušao gotovo uvijek istovjetni razgovor.

- Što je sad? - zareži Dobroslav neraspoloženo u aparat: i dalje sam pažljivo bježao pogledom, ali sluhom nisam mogao. - Kojeg vraga sad hoćeš? Samo što nismo stigli!

Gledao sam vani, kroz spušteni prozor, dok je vrućina nadirala, a i ona vrućina druge vrste nečujno se ugurala između nas, kidajući nježne niti prijateljstva, razumijevanja. Vrućina zbog neugodnosti. Odjednom mi je postalo silno neugodno slušati taj razgovor, uvijek jedan te isti, kako mi se činilo. Uvijek bi njegova razmažena žena naručila da joj nešto kupi, pri povratku sa posla, a što je ona sama zaboravila kupiti. Dobroslava bi to uvijek iznova izbacilo iz mirnog utabanog kolosijeka, pa bi praskao i divljao i psovao je, a zatim bi, baš svaki put, spustio mobitel i počeo mi se jadati, uvijek istim riječima. I prijetio kako je ovo posljednja kupovina koju obavlja umjesto svoje lijene i nemarne žene, ali bi se svaki put predomislio, kupio potrebno, dok bi u njemu kuhalo i kuhalo.

Isto se dogodilo i ovog puta. Bijesnim pokretom isključi mobitel i lica crvena od gnjeva, okrene se prema meni.

- Jesi li čuo? - upita bijesno i zbunjeno.

Klimnem i pogledam ga u oči i odjednom Dobroslav više nije bio moj dugogodišnji prijatelj, već stranac kojeg prezirem. Duboko. I potrese me ta spoznaja, ali nisam je zanemario, odgurnuo u stranu. Bila je tu i bila je istinita i pomirio sam se njom. Dobroslav je odjednom postao netko nepoznat.

- Prokleta bila! - zareži on i zaustavi kola pred crvenim semaforom, a vrućina nahrupi svom snagom. - Sad od mene traži da joj kupim uloške! Zamisli, uloške!

- Hoćeš li joj ih kupiti? - znatiželjno upitam.

Nema odgovora. Ali po cesti koju je izabrao, shvatim kako se vozimo prema još jednom od mnogih supermarketa i moj prezir naglo nabuja. Pa taj čovjek, koji mi je godinama prijatelj, nije ništa. Nema svoje Ja. On je veliko ništa. Beznačajna grudva u rukama svoje lijene žene koja ga poput plastelina modelira po svom nahođenju. I drobi. A on to dopušta.

- Ja joj ne bih kupio - kažem mu, naprosto izleti iz mene, dok on parkira kola i okreće se prema meni iznenađen mojom primjedbom.

- Ne bi?

- Ne! - kategorički uzvraćam. - Ako zbilja želiš to prekinuti, nemoj joj kupiti jebene uloške! Neka ih kupuje sama!

- Biti će gužve - promrmlja Dobroslav i znam kako ne misli na gužvu u supermarketu, ali mi ga više nije žao: zaslužuje da ga žena maltretira. Mlakonja.

- Čekam te u kolima - kažem mu, a nešto u mom glasu natjera Dobroslava da me pažljivo pogleda.

- Jesi li ikada nekoj od svojih žena kupovao uloške? - upita iznenada.

- Nisam - odgovorim i mirno ga gledam. - Nikad. Niti neću.

- Eh, da! - uzdahne on. - Ali ti nisi oženjen. One dolaze i prolaze kroz tvoj život. Moja vještica ostaje sa mnom. I ako sad dođem kući bez prokletih uložaka, prirediti će mi pakao.

- Zar ti ga već nije pripremila? Istog trenutka kad je odlučila nazvati te?

- Kako to misliš?

- Daj, Dobrice! - kažem mu: svi smo ga tako zvali, zbog njegove blage i popustljive prirode. - Razmisli malo!

- Što hoćeš reći? - upita me on. - Istresi već jednom.

- Koja žena zaboravlja kupiti tu stvarčicu? Nemoj biti naivan!

- Misliš ...? - ne dovrši rečenicu Dobroslav, a u očima mu čitam ljutnju.

- Upravo to mislim - kažem mu. - Čini to namjerno.

- A zašto?

- Zato jer joj dopuštaš.

- Dopuštam?

- Nego kako to zoveš? - upitam ga. - Prije jedne minute si divljao, ljuteći se na nju, a sad ćeš poslušno izvršiti ono što ti je naredila.

- Naredila? - ponovi glupo on. - Naredila?

- Možeš li to drugačije nazvati? - upitam ga.

Ne odgovara. Vidim kako mu se mršavo i koščato lice zateglo i znam da steže vilice. Očekujem škrgutanje zuba, ali Dobroslav iznenada izlazi iz kola i udaljava se bez riječi. Odlazi kupiti ono što mu je Nina naredila kupiti. Priča se ponavlja. Iz dana u dan!

Sam u kolima, okupan vrućinom, znojim se i čekam. Čekam da Dobroslav kupi što mu treba, u stvari, što njegovoj Nini treba i da konačno nastavimo vožnju. Maštam o tušu, o tišini u zatamnjenom stanu. A navečer, doći će i Tihana, oživjeti mi umorno tijelo, udahnuti svježinu noći. Zaliječiti rane koje sam dobio preko napornog dana …

Sanjarenje mi prekida naglo otvaranje vrata i Dobroslav ubacuje paketić uložaka i dva pakovanja pašte na stražnje sjedište. Sjeda za upravljač i bijesno pojuri naprijed, kući, ali ne prema miru, već prema napetosti, svađi.

- Nisi mi to trebao reći - progovori kad smo udaljeni točno jednu ulicu od zgrade u kojoj obojica stanujemo.

- Što? - pitam zbunjeno, jer mislima sam uz Tihanu, daleko od Dobroslava i njegovih problema: čak sam i vrućinu prestao osjećati.

- Nisi mi to trebao reći - ponovi tupo on.

- O tvoj ženi?

- Da, o njoj - odgovori i parkira pred zgradom.

- Ali to je istina.

- Možda - kaže on tiho. - Ali mi nisi trebao reći.

- Znači li to - pitam ga znatiželjno - kako sutra moram potražiti neki drugi prijevoz?

Uzalud čekam odgovor, pa konačno bez riječi izlazim iz kola, ostavljajući na još toplom sjedištu teško breme prezira. Udaljavam se prema zgradi i osjećam olakšanje. Nisam više vezan prijateljstvom uz čovjeka, prema kojemu osjećam samo duboki prezir.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nemogući susret



Već četiri dana i noći čamim u stanu, ne otvaram vrata, ignoriram zvonce, ne javljam se na telefon, a ni na mobitel. Za to sam vrijeme popio dvije boce žestokog ruma, a ruke mi još uvijek uzdrhtale, trepere poput lista na ugodnom povjetarcu: ne zbog pretjeranog pijenja, već zbog nemogućeg susreta, koji se usprkos nemogućnosti odigrao. I koji me dobro stresao, pa ne mogu podnijeti ljude, a ne usudim se o tome ni govoriti, jer znam što će mi reći: reći će mi kako sam malo skrenuo, nije ništa strašno, prebroditi ću ja to ... i slične gluposti. Treba samo malo vremena proći …

Ovog puta zvonce na vratima uporno zvoni već preko dvadeset minuta. Tko je da je, uporan je poput samog đavola. Želi li me i taj neželjeni posjetitelj, progoniti poput sjećanja na onaj suludi susret?

Drhtavom rukom gasim cigaretu u prepunoj pepeljari i psujući sebi u bradu, prelazim dnevnu sobu i hodnik, pa otvaram vrata, pun bijesa i oran za svađu.

- Bože! - uzvikne Alma istog trena kad me ugleda, a lijepe joj se smeđe oči u čudu rašire. - Na što to ličiš? Što to radiš od sebe? Želiš li se upropastiti?

- A želiš li ti brbljati ovdje, na hodniku? - zajedljivo je pitam.

Umjesto odgovora Alma se progura pored mene, dugim koracima zagrabi prema dnevnoj sobi, mršteći se gadljivo, pa počne širom otvarati prozore.

- Jesi li skroz poludio? - pita, ali ne očekuje odgovor, već nastavlja monolog, dok ja uzimam slijedeću cigaretu i nalijevam si još ruma, jer znam, zbog Alminog će mi jezika trebati. - Razboljeti ćeš se, živeći ovako. Ako se ovo može nazvati životom. Ubijaš se namjerno? Nema te, ne dolaziš na posao, ne javljaš se ... svi smo zabrinuti i da znaš, da mi nisi otvorio vrata, provalila bih ti u stan. Ne razumijem zašto ...

- Molim te, prestani - izmučeno ubacim, kad je zastala grabeći dah.

- Da prestanem? - Alma se okrene prema meni, podboči se i pogleda u mene. - Hoću, prestati ću, ako otiđeš pod tuš i obriješ se. A ja ću za to vrijeme sve prozračiti i skuhati kavu. Dogovoreno?

- Imam li izbora?

- Nemaš!

Pola sata kasnije sjedimo na balkonu. Suviše zaudara u stanu, zaključila je Alma, pa na balkon postavila pladanj sa kavom i mineralnom. Sjedi preko puta mene i upitno me gleda. Znam što taj pogled znači. Znači: što čekaš, počni pričati, otvori se već jednom.

- Ne znam kako početi - kažem joj.

- Vrlo jednostavno - reče mi Alma. - Od početka.

Početak je u magli zaborava prohujalih dana. Ali se živo sjećam posljednje šetnje od prije četiri dana. Nisam mogao spavati, iz nekog sam razloga bio strašno uzbuđen i oko jedanaest u noći, odjednom sam poželio prošetati, otjerati uzbuđenost, sasvim nerazumljivu i kojoj nisam nikako mogao otkriti uzroka.

Kišica je lagano rominjala, ali mi to nije smetalo. Izašao sam obučen u staru trenirku i kapuljačom zaštitio glavu, pa polako krenuo poznatim putem prema groblju. Pogled na visoke čemprese me uvijek smirivao, pa sam se nadao kako će me smiriti i te noći.

Ali nije. Stajao sam ispred groblja, koje je naravno, u ovaj sat bilo zaključano i promatrao šiljate vrhove čempresa koji su parali olovno sivo nebo, prepuno teških oblaka koji su se tromo vukli kroz noć. Mir nije dolazio i konačno sam odustao, okrenuo i pošao nazad.

I onda se dogodilo. Oko dvadeset metara dalje od zgrade u kojoj stanujem, odjednom sam je ugledao. Kiša je sad već bila gusta, vidljivost otežana, ali istog sam trena prepoznao tu tešku kosu boje meda i onaj hod, lagan, kao što balerine hodaju, gotovo lebdeći hod. I njen sivi kišni mantil u kojem sam je i upoznao. Kišne su je kapi milovale, slijevale se niz nju, kao nekada moje ruke, a ja sam, nakon što sam nekoliko trenutaka zapanjeno i ukočeno stajao, pojurio za njom.

- Nikice! - viknuo sam i pojurio.

Okrenula se i kroz gusti zastor kiše ugledao sam njeno prelijepo lice, samo na jedan kratak drhtaj vremena. Zatim joj slap teške kose sakrije lice od mog pogleda, okrene se i uđe u zgradu.

- I? - upita Alma i ohrabrujuće mi se nasmiješi. - Što je dalje bilo?

- Ništa - odgovorim.

- Kako ništa?

- Baš ništa - kažem joj. - Dotrčao sam za nekoliko sekunda i ušao u zgradu, u hodnik, a hodnik je bio potpuno suh, odmah sam to vidio.

- Suh? - upita Alma. - Kako suh, ako je upravo ... ma čekaj malo! Zavitlavaš li ti to mene?

- Sasvim sam iskren. Kunem se.

- Poznaješ tu ženu, koja je ušla, a opet i nije ušla u hodnik zgrade?

- Poznajem

- Tko je ona?

- Nika, moja supruga.

- Oh! - uzvikne Alma. - Poznajem te tek šest mjeseci, od kad si se zaposlio kod nas, ali uvijek sam mislila kako nisi oženjen.

- Nisam oženjen.

- Ma čuj, što je sad ovo? - nestrpljivo upita Alma: razumijem njenu nestrpljivost, jer nekoliko smo puta izašli zajedno, pa se sad ne čudim njenom prijekornom glasu i isto tako prijekornom pogledu. - Čas jesi oženjen, a čas nisi oženjen. Daj se odluči.

- Bio sam oženjen - kažem joj i pratim njenu reakciju. - Udovac sam.

Nekoliko dugih i napetih trenutaka Alma zuri u mene, oči joj tamne postaju još tamnije, gotovo crne i duboke, duboke.

- Čuješ li samog sebe? - upita naposljetku tiho. - Govoriš mi kako si sreo mrtvu ženu. To je nemoguće!

- U pravu si - složim se sa njom. - Ali usprkos tome, nemogući se susret dogodio.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Posljednja večera



- Hoćeš li to moći učiniti? - pita me Selim i sumnjičavo gleda: glavu je malo oborio, nastojeći gledati preko naočala, koje samo što mu nisu spuznule sa dugačkog nosa.

- Hoću? - čvrstim glasom kažem.

- Jesi li siguran?

Klimam potvrdno glavom.

- Nije to ni malo lako učiniti - nastavlja on monotono. - Ipak ste godine i godine proveli zajedno.

- Učiniti ću to - kažem, nestrpljiv da se sve ovo već jednom privede kraju. - Objasni mi što treba učiniti i ne brini ništa.

- Procedura je jednostavna - reče Selim, podigne malu i smeđu bočicu prema svjetlu i zagleda se u bezbojnu tekućinu u njoj. - Biti će dovoljno nekoliko kapi.

- Koliko? - pitam radoznalo.

- Pet ... možda šest ... nisam siguran.

- Kapnuti ću ih deset - kažem mu tiho.

- Deset? - Selim podiže pogled prema meni.

- Želim biti siguran da će uspjeti - kažem mu tiho. - Ne želim da se muči.

- Deset će biti i više nego dovoljno - reče Selim. - Koliko je Adela teška?

- Oko pedeset - odgovorim mu. - Možda malo više. Smršavila je u posljednje vrijeme.

Selim klima i nešto mrmlja sebi u bradu, dok zamata malu bočicu u bijeli papir i pruža mi je. Držim smrt u ruci. Ni više ni manje! Stojimo u sredini jarko osvijetljene prostorije, između nas nalazi se Adela, moja ljubimica rotvajlerka, jedva se održavajući na nogama, debela preko svake mjere. Iz dana u dan snaga joj kopni, nestaje: jede joj ga onaj tumor, koji Selim, moj prijatelj i veterinar nije mogao sasvim odstraniti još prošle godine, kad sam Adelu doveo na pregled, sumnjajući na bolest. Ali ne ovako tešku. Ljut sam na život što mi je to pripremio. Adela je sve ono što beskrajno volim: nikoga ne volim kao što volim nju. Za mene će Adela uvijek biti ono malo i razigrano štene, bez obzira koliko ogromna bila, a zbilja je ogromna, krupna i crna i umiljata. Prema meni. Ostale zna i prijeko pogledati i ponekad, pogotovo u posljednje vrijeme, opako zarežati. Shvatio sam: tumor, koji je polako uništava, mijenja joj i ćud, pa od vesele kuje postaje goropadnica.

- Evo ti bočica - kaže Selim pružajući mi je umotanu. - Pazi na nju. Nema ni mirisa ni okusa, ništa joj neće biti sumnjivo, ne brini. I nemoj slučajno ...

- Neću - prekidam ga. - Hoćemo li na piće?

- Hoćemo - odluči Selim bacivši pogled na sat. - Neće više nitko doći sa svojim ljubimcem. Samo da operem ruke, zaključam i idemo.

Sjedimo pod kestenima, vani, na zraku, uživajući u laganom strujanju zraka, koje nam hladi pregrijana tijela. Ispred nas, na stolu, boce piva, a pored stola leži Adela i drijema.

- Kako si inače? - pita me.

- Sve po starom.

- Nije dobro - kaže Selim. - Kad je u životu sve po starom, moramo nešto mijenjati. Osim, ako nismo zadovoljni postojećim stanjem. A koliko znam, tebi ona tvoja druga kuja već nekoliko godina pije krv na slamčicu.

- Nemoj ...

- Što nemoj? Zar nije istina? Od onog dana, kad si pokušao otići od nje, živiš u paklu.

- Pa nije baš pakao - branim se mlako. - Imamo i svijetlih trenutaka, ili bolje rečeno, manje tamnih.

- Vidiš? - pita Selim i zabada prst u moje grudi: primjećujem kako mu je prst požutio od dima cigareta, koje lančano puši. - Znam što ćeš reći: čekaš da mala odraste, pa da ona može shvatiti događaje. A shvaćaš li ih ti? Gdje je nestala ona ljubav, ona velika strast prema Blanki? U što se pretvorila?

- Ne znam - odgovorim mu zamišljeno. - Od kad nam se mala rodila, prije tri godine, sve se promijenilo. Kao da je u rodilište otišla jedna, a iz njega se vratila druga žena.

- Vidiš? - ponavlja Selim: čuo je ovo već mnogo puta.

- Umjesto sa mnom, od tog dana spava sa malom - nastavljam i ne mogu se zaustaviti. - Nema prisnosti više. Ničega nema više. Osim love, ništa nas drugo ne povezuje. Uložila je u moje poslove poprilično i zna da me drži za jaja. Ostavim li je ...

- Lova, uvijek prokleta lova - reži Selim i pali slijedeću cigaretu u neprekidnom nizu.

- Moraš razumjeti - branim se. - Upropastila bi me kad bih sad otišao.

- A kad ćeš otići?

- Otići ću!

- Kad?

- Uh, jebem mu, od kud ja znam? - prasnem konačno na njegovu upornost. - Osjetiti ću trenutak.

- A u međuvremenu?

- U međuvremenu tješim se povremeno sa drugim ženama - odgovorim i ne mogu, a da se ne nasmiješim. - Pa znaš to.

- Znam - kaže Selim. - Ali zna i Blanka.

Kao da mi to nije poznato. Kakvu li mi je samo scenu priredila prije nekoliko dana! Čovjek bi pomislio kako je divlja strast veže uz mene i kako ne može podnijeti moju nevjeru. Za koju je samo čula i za koju nema nikakvih dokaza. Ali je to nije spriječilo da urla i baca mi otrovne optužbe u lice.

- Tvrdiš da ti je stalo jedino Mie - rekao sam joj i pokazao joj na uplakano dijete, uplašeno zbog svađe roditelja. - Vidiš li što činiš?

- Ja činim? - urlala je Blanka. - Ti se ševiš uokolo, a ja sam ta koja nešto čini ...

Poznavajući tu njenu naopaku logiku, nastojao sam smiriti prepirku, samo zbog djeteta, a u sebi sam se zaklinjao kako ću ostaviti kuju istog trena, kad se završio ovaj posao sa gradnjom stanova i nestati sa svojim dijelom love. Neka joj ostane kuća, neka zadrži te trice koje toliko voli, pobjeći ću u slobodu, slobodu ...

- Sudeći po tvojoj namrštenoj njušci - reče mi uz smijeh Selim - sigurno se prisjećaš svog slatkog bračnog života.

Smijem se sa njim i uzimam pivo, dok Adela podiže radoznali pogled i gleda u nas upitno, znatiželjno, ali i sa bolom u očima.

- Curo moja - kažem i nježno joj milujem njušku.

Vrijeme je za odluku. Šest je sati, još je uvelike dan i vrijeme je za Adelinu večeru. Moram odlučiti što pripremiti za posljednju večeru svojoj vjernoj Adeli. Sami smo nas dvoje u velikoj kuhinji: žena i kći su u spavaćoj sobi, gledaju televiziju i kikoću se. Adela tromo leži i ne skida pogled sa mene. Gledajući je tako, sjetim se kako je pohlepnim pogledom pratila Blanku, sjedeći izvan kuhinje, na terasi, dok je Blanka sebi pripremala omiljeno jelo: pržene male kobasice. I odjednom znam što će biti Adelina posljednja večera.

Istog trena, kad su kobasice zamirisale, evo Blanke. Obučena samo u kratku i prozirnu spavaćicu i raščupane smeđe kose, u meni ne budi nikakvu strast. A nekada …

- Rekla sam milijun puta - počne odmah praskati - kako ne želim da mi se životinje motaju po kuhinju. Otjeraj je!

- Adela ostaje! - kažem joj i gledam je čvrsto u oči. - Pada kiša, a jadnica je bolesna. Znaš to.

- Važnija ti je ona od mene! - odbrusi, okrene se i napusti nas.

Namigujem Adeli, dok me tuga hvata. Otjerali smo neprijatelja, ponovo smo sami i međusobna ljubav može nesmetano strujati. Slažem kobasice na tanjur koji pripada kompletu koji Blanka iznosi samo u posebnim prilikama. Neka joj pjena od bijesa izleti na usta, prokleta bila! Dati ću svojoj ljubimici posljednju večeru iz ovog skupocjenog tanjura, a ne iz obične limene zdjele.

Uzimam bočicu sa otrovom, koju mi je prije nekoliko sati dao Selim. Gledam u nju, kolebam se, zatim skupljam snagu, skupljam hrabrost i počinjem odbrojavati kapi koje polako kaplju na kobasice koje primamljivo mirišu. Mobitel zazvoni, ruka mi se zatrese i kapi postanu mala kiša koja kupa tople kobasice. Potiho opsovavši grabim mobitel.

- Da?

- Pukao je potporanj - čujem nesuvislo i treba mi sekunda-dvije, pa da shvatim kako je to inženjer koji nadgleda radove.

- Ma koji potporanj? - pitam sasvim zbunjen, svjetlosnim daljinama udaljen od gradnje stanova, kuća.

- Na onoj novoj zgradi - odgovori mi on. - Srušio se čitavi prokleti ulaz! Bilo bi bolje da odmah dođeš. Potreban si ovdje! Ovdje su još svi radnici, a jedan je i ozlijeđen!

- Dolazim odmah! - kažem i prekidam vezu.

Neodlučno gledam Adelu, pa tanjur pun kobasica obilno poprskan otrovom. Ne znam što učiniti. Iznenada se odlučujem, grabim tanjur i stavljam ga, bolje reći sakrivam, visoko gore na kuhinjske elemente. Dati ću Adeli posljednju večeru kad se vratim, nakon što riješim još jednu krizu na gradilištu.

- Čekaj me tu, stara moja - kažem nježno kuji. - Eto mene za dva sata.

Nisu prošla dva sata nego puna četiri. Čudim se osvijetljenu u čitavom stanu, pa čak i na terasi, znam koliko Blanka vodi računa o tome.

Stupam na terasu i kroz staklena vrata vidim pravo u kuhinju. Vidim sitnu Miu kako sjedi na visokoj stolici, a malo joj lišce uplakano i uplašeno. I tad ugledam malo podalje, pored sudopera, Blankine noge, zatim i čitavu Blanku, kako leži, mirno, kako mirna za života nikad nije bila. Pored nje leži Adela i liže joj ruku.

I odmah shvaćam što se dogodilo. Pronašla je kobasice i da mi napakosti, pojela ih.

- Tata, tata! - jeca Mia. – Što mamica radi na podu?

Prilazim joj brzim korakom i uzimam u naručje i privijam je uz grudi u kojima osjećam divlje lupanje srca. Mahnito sam uzbuđen.

- Ne plači, tata je došao.

- Tata, a gdje si bio?

- Na gradilištu, mila moja - polako joj i pažljivo govorim. - Bio sam na gradilištu. Hitno su me pozvali i morao sam se odazvati.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Popravak



Još oko dva sata vožnje i stići će. Izgladiti će nesporazum. Popraviti što popraviti mora. Stalo mu je do nje. I mora to učiniti. Kako ga je samo gledala, kad su se prije tri dana opraštali na željezničkom kolodvoru. Oči su joj bile tužne, toliko tuge još nikada nije vidio. Izbrisati će joj tugu. Reći će joj da je voli, da je želi, da želi život proživjeti sa njom, uz nju. Ništa bez nje nije kako treba biti. Ni u čemu ne uživa. Ma koji mu je vrag bio, pa je onako reagirao? Je li se uplašio? Ne zna. Ni dan danas ne zna.

- Znaš - rekla je u suton, dok joj je slani vjetar sa mora milovao kratku i oštru plavu kosu. - Mislim kako želim dijete.

- Dijete?! - izletjelo mu je, a da nije bio ni svjestan koliko mu je lice zapanjeno, koliko se njegov glas opire toj ideji.

- Oh! Vidim da si upravo oduševljen time - primijetila je ona, a u plavim joj se očima od tog trenutka uselila tuga i više je nije napuštala.

- Čekaj malo ... - pokušao je popraviti ono što se popraviti nije moglo.

- Ne trudi se - rekla je mirno. - Sve mi je jasno.

- Nisam tako mislio.

- Jesi. I ti to znaš.

- Pa, dobro, jesam - priznao je: morao je priznati. - Zatekla me ta tvoja želja.

- Vidiš ... - reče ona.

- Što?

- Rekao si "tvoja želja".

- Jesam.

- To bi trebala biti naša želja, zar ne?

Nije odgovorio. Što odgovoriti na tu neumoljivu istinu?

I sad luđački vozi prema njoj: mora popraviti štetu koju je prouzročio. Mora. Ne može živjeti bez nje.

Počinje lagana kišica, sipi kroz sivilo dana. Uključi brisače i opsuje sebi u bradu. Još i kiša! Sve se urotilo protiv njega.

- Doći ću k tebi - rekao joj je jutros mobitelom.

- Nemoj. Nije potrebno.

- Potrebno je - bio je uporan. - Mala, znam da sam se ponio onako kako se nikad nisam smio ponijeti. Oprosti mi, molim te. Dolazim i na koljenima ću te moliti za oproštaj. Kleknuti ću ispred tebe sa cvijećem u rukama i sa suzama u očima ...

Prekinuo je govoriti kad je začuo njen lepršavi smijeh, koji mu je toliko trebao, toliko prijao, toliko nedostajao, da se iznenadio. Ponovo je u njenoj milosti i osjeća se sretnim zbog toga.

Još samo sat vožnje po ovom tmurnom i kišovitom danu i zagrliti će je i istresti čitavu svoju nutrinu, neka zna da je njen, da je neizmjerno voli i da ...

U tom trenutku pukne lijeva prednja guma i upravljač mu zatitra u rukama. Nagonski pruži stopalo prema kočnici, ali se u posljednji tren sjeti: kiša je, ne smije to činiti. Vrluda cestom, očajnički se nastojeći zadržati na njoj i tek nakon tristo ludih i izbezumljenih metara, to mu konačno i uspije. Smirio je pomahnitalo vozilo, usporio i konačno se zaustavio uz rub ceste. Pogleda u vlastite ruke na upravljaču: lagano se tresu. Osjeti suhoću u ustima. Duboko udahne i u tom trenutku mileći do njega stiže hladnjača. Njen se vozač naginje kroz prozor i viče u kišu:

- Znao sam da ćeš uspjeti, kad sam vidio da ne diraš kočnicu ...

Ostale se njegove riječi izgube u daljini, u kiši koja sve jače pada, smanjuje vidljivost.

Izađe iz kola, pronađe trokut i odnese ga dvadesetak metara nazad, pa se vrati automobilu i počne mijenjati gumu. Još samo ovu malu nezgodu da prevlada i uskoro će je držati u naručju. Kiša mu bubnja po pogrbljenim leđima. I nikada je više neće pustiti od sebe. Prokleta kiša pada sve jače i jače. Pored njega jure vozila udaljena samo dva-tri metra, a kiša je sad već toliko gusta, da ih gotovo ni ne vidi. Prokletstvo! Ruka mu je kliznula i ogulio je prste. Još malo, još samo ovaj okretaj, još samo ... evo gotov je ... konačno.

Uspravi se, sretan što je konačno gotov sa montiranjem gume i otvori vrata automobila. U tom ga trenutku zajedno sa vratima odnese jureće vozilo uz prasak i kratku bol i ništa više nije bilo važno, jer ništa više nije postojalo.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.