Athos

Nije znao što ga je probudilo. Ležao je u tami i osluškivao. Brodski su motori podrhtavali, jače, pa sve jače, urlali su u krešendu! Nelagodnost ga čitavog prože i on lagano zadrhti! U trenutku kad je postao svjestan toga i shvatio da nešto nije kako treba biti, vrata se kabine širom otvoriše, plavokosa glava Nedova glava proviri i Ned vrisne:

- Diži se! Udarili smo u nešto! Možda se topimo!

Mik klimne i skoči sa gornjeg ležaja i tada učini nešto čudno, što je Ned godinama kasnije prepričavao u svim mogućim i nemogućim prilikama i diskusijama. Došetavši dugim nogama u dva koraka do ogledala, Mik dohvati pastu za zube i četkicu, i dok ga je Ned gledao širom otvorenih očiju, u nevjerici, nemarno mu dobaci:

- Ne prija mi cigareta, ako ne operem zube.

Brod je drhtao: ležao je naslonjen na stijenu i udaran valovima, srećom ne prejakim, polako, ali neumoljivo pucao. Samo su pomoćni motori radili, glavni je stroj šutio, posramljeno isključen: kad su pokušali vožnjom unazad svom snagom, žalosno je zacvilio, poput ranjenog psa, a brod zadrhtao bolno, ali se nije odlijepio od stijene. Čvrsto je nalegao na nju, poput ljubavnika u zagrljaju, koji ni pod koju cijenu ne želi pustiti svoju dragu, a more oplakivalo i stijenu i brod, šiban ledenim vjetrom. Bio je siječanj, prije nekoliko su dana dočekali Novu godinu Siriji. I sad, kad su gotovo bili na pragu kuće, dogodilo im se ovo, čudo nad čudima: nasukali se u Mediteranu. Niti 70 milja udaljeni od Krete.

Barba je bjesnio na komandnom mostu: glasno je psovao Drugog, jer za vrijeme njegove straže to se dogodilo. Umjesto da paze na kurs, zapričali su se na komandnom mostu i skrenuli čitavih ogromnih i nevjerojatnih 70 stupnjeva! Da se to dogodilo na otvorenom moru, nikom ništa, ali ovdje, u ovoj bari...

- Spustite čamac i splav! - naredi barba.

Na horizontu nigdje nikog. Mik i Ned su odšetali na krmu i sami spustili splav. Bilo je jednostavnije rukovanje njome, nego li čamcima za spašavanje. Ostala je posada bespomoćno stajala na palubi, pogledom šarajući po horizontu u nadi da će ugledati neki brod. Još nije bilo četiri sata, još je vladala noć, ledeno-hladna, zvjezdana, kako samo na moru može biti.

- Imamo signalne rakete! - sjeti se Ned.

- Ispali ih! - odobri barba.

Ispalili su ih i pažljivo ih pogledom isprativši na crnom nebu. Ovaj put nisu izgledale veselo, kao inače. U samo svitanje izroni iz tame silueta broda: prvo sramežljivo, a zatim sve otvorenije, jasno se pokazavši u praskozorju. Plovio je ravno prema njima i svi osjete olakšanje. Osmijesi su zamijenili ozbiljna lica.

Ali je brod i dalje pucao, nemilosrdno udaran sve jačim valovima: vjetar se podizao, a sa njim i valovi postajali sve veći sve jači!

- Za jedan je sat ovdje - obavijesti ih barba.

Ništa drugo nije rekao: nije bilo potrebno. Pušili su i bespomoćno čekali, a svako ih pucketanje brodskog dna, tjeralo na trzanje. Drhtali su, svi: nešto od straha, a nešto od nemilosrdne hladnoće, koja je sa početkom jutra postajala jača. Pohlepno su pušili i pili kavu, koju je kuhar skuhao u ogromnim količinama. Ponudio je i sendviče, ali nitko nije bio gladan.

Spas u obliku broda, njemačkog, to su već mogli vidjeti, zaustavio se u njihovoj blizini i posada je napeto gledala kako vješte ruke brzo spuštaju veliki čamac za spašavanje u more. Neko u šali reče, da je veći od njihovog broda. I zamalo je i bio, jer brodić je imao svega 3000 tona nosivosti, bio malen vitak i Miku je bilo beskrajno žao što doživljava ovu sudbinu. Zavolio ga je, jako: volio je njegove vitke bokove i njegovo ime, koje je upravo on, Mik, u Rijeci ispisivao na krmi, prije nego što su krenuli na ovo putovanje, koje se pokazalo posljednjim. Dok je ispisivao ime na krmi, u velikoj hladnoći koja je brijala iznad površine mora, Mik se smrzavao nekoliko minuta dok je dotjerivao bijelom bojom na plavoj podlozi slovo A i morao je prekidati posao svakih nekoliko minuta: toliko je velika hladnoća vladala, ruka mu se kočila! Brzo bi napisao jedno slovo i još se brže penjao na palubu, u zaštitu od ledenog vjetra i skupljao hrabrost da se ponovo spusti tik iznad mora i nastavi bojati slova.

Nijemci su stigli već sasvim blizu, kad je brod, izmučen pod udarcima sve većih valova, jadno zadrhtao, a strašan zvuk se oteo iz njegove utrobe. Kraj je bio blizu, znali su.

Bez panike su se ukrcali na njemački čamac za spašavanje, spuštajući se jedan po jedan niz drvene skale, povezane konopcem. Svi su posjedali i napeto gledali u svoj brod, koji je sve više drhtao, a jarbol plesao, plesao i kad su se udaljili oko tristo metara, brod se iznenada propne, krma nestane, odjednom je nije više bilo, a odmah zatim, uz tužnu škripu, uz pucanje metala, prema dnu pojuri i ostali dio broda, jarbol je pukao uz glasan prasak i more ga proguta, zapjeni se snažno: jedno je vrijeme more ključalo, a zatim se iznenada umiri i čas zatim oplakivali su valovi mjesto gdje je nekad ležao njihov brod, mirno, kao da nikad tamo nije ni bilo broda. Velika plava sila uzela je danak.

Opčinjeno su svi gledali u tamni, plavi grob, a tuga se miješala sa radošću zbog vlastita spasa, strah je polako zamijenilo olakšanje. Opasnost je prošla!

- E, Athose - reče Mik spomenuvši ime broda koji je on ispisivao na krmi prije mjesec dana, po veoma hladnom jutru, kojeg nije zaboravio - bilo je lijepo ploviti sa tobom.

Žamor otužnog smijeha pomiješa se vjetrom i valovima, dok ih je čamac dovodio sve bliže njemačkom brodu, a posada je Athosa i dalje netremice gledala prema mjestu njegova potonuća, opraštajući se sa njime.

"Copyright © 2005. misko-nerah - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".