petak, 5. rujna 2014.

Kod brodogradilišta


Prve su kapi kiše meko se spustile na Vilkovo zažareno lice. Podigao je pogled prema tmurnom i sivom nebu. Oblaci su se kovitlali, počeo je puhati vjetar, nije bio hladan, ali je svejedno prijao ugrijanom Vilku. Nakon nekoliko pretrčanih kilometara, svaka pomoć pri rashlađivanju tijela prija. Prijao je i meki udar kiše. Kapi su bile sitne i još uvijek rijetke i bilo je uživanje trčati ispod mekog vodenog zastora. 
Bila je nedjelja i prometa ovako rano ujutro, još nije bilo ni osam sati, gotovo da i nije bilo. Rijetki bi vozači zatrubili Vilku u znak podrške, ali im on ne bi odgovarao. Volio je dugotrajno trčati i pustiti vlastite misli lutati. "Moje vrijeme", tako je on to zvao i zbog tog svog vremena, odbijao je trčati u društvu. Razgovor uvijek pokvari užitak trčanja. To je naučio. 
Kiša kao da je na moment prestala i Vilko iznenađeno pogleda uvis. Nije kiša prestala, naravno, iznad njega se nadvio nadvožnjak i trenutačno ga zaštitio od sve jačih kišnih kapi. Vilko shvati da će uskoro, za samo koji trenutak, protrčati pored brodogradilišta na svom putu do stadiona. Namjeravao se kod stadiona okrenuti i jurnuti prema kući, jer znao je, kiša će sve jače padati. Ali nije pomišljao zbog toga već sad odustati. Činilo mu se to nekako kukavički. Osmjehne se toj pomisli i iskosa baci pogled na dugačku smeđu klupu koja se nalazila ispred ulaza u brodogradilište. 
I sjećanje ga udari u grudi ...


Prije milijun godina ...
Sjedio je zgrčen gotovo u fetalnom položaju, između nogu visjela mu je debela žuta kožna pregača, štiteći mu muškost (kako su ih uvjeravali, ali nije im previše vjerovao), dok je kroz zatamnjeno staklo promatrao V-urez na dijelu brodske oplate kojeg je ispunjavao zavarivanjem. Elektroda je prskala bezbrojne iskrice između njegovih nogu, dok se topila i polako nestajala ispunjavajući V-var u oplati, koja će u skoroj budućnosti postati dio broda. 
Posvuda oko Vilka sjedili su ljudi zadubljeni u zavarivanje, a buka dizalica odjekivala je oko njih miješajući se s šumom izgaranja mnogih elektroda. Već sasvim oguglali na buku, gotovo je nisu primjećivali. Nekako je postala dio njih samih, a da to ljudi nisu ni primijetili. Ni zrak zasićen potrošenih elektroda nisu primjećivali. Primijetili bi ga samo pri dolasku na posao, a onda bi ih svakodnevnica obuzela i sve bi se stapalo u veliku osmosatnu jednoličnost.
Točno u trenutku kad je prekinuo s zavarivanjem, potrošivši elektrodu gotovo do samog kraja (neprekidno su ih upozoravali da elektrode sasvim iskoriste) nečija se ruka spustila na Vilkovo rame zahtijevajući Vilkovu pažnju. Smaknuvši zaštitnu masku s lica, Vilko se upitno zagledao u šefa smjene. 
- Neka te djevojka čeka na porti - reče mu šef uz bezobrazan cerek. - Idi gore i nemoj da te nema čitav sat.
Vilko je samo klimnuo. Nije htio ništa reći. Navikao je na šefovska zavitlavanja. Ljutila su ga njihova dvostruka mjerila. Vilko je u svojoj dvadeset i drugoj, za njih bio balavac, kad je u pitanju bilo nešto što se ne tiče posla. Međutim, kad se nešto ticalo posla, odjednom bi se pretvarao u odgovornog i odraslog čovjeka. Zato ništa nije rekao. U brodogradilištu je prvi put u svom životu zatvorio usta. I još mnogo puta poslije toga, ali to se kasnije promijenilo ... 
Hodao je uzbrdo prema ulazu, porti, kako su zvali sam ulaz u brodogradilište. Radio je u pred-montaži, velikoj i bučnoj hali i trebalo mu je svega oko pet minuta da se popne uz strmu ulicu. Još dok se krupnim i brzim koracima približavao cilju, ugledao je Lovorku kako nestrpljivo čeka. Mahnuo joj je rukom i javio se na ulazu, zatraživši da ga puste iz brodogradilišta na ulicu, direktno na autobusnu stanicu.
- Što je? - upitao je nestrpljivo, osjećajući kako nešto nije u redu, jer bilo je to prvi put da ga Lovorka potražila u brodogradilištu.
- Hoćemo li sjesti? - upitala je rukom pokazavši na dugačku klupu. 
Sjeli su i kao i uvijek u njenoj blizini, Vilko je osjetio snažan poriv zagrliti je, poljubiti je, čvrsto je privinuti uz grudi. I možda nikad više ne ispustiti iz naručja. Ali se uspio suzdržati. Osjećao je radoznale poglede na svojim leđima ljudi koji su radili (radili, a što?) u stakleno ograđenom prostoru, promatrajući ljude-radnike, kako dolaze i odlaze na posao. 
Lovorka je duboko udahnula i on primijeti drhtaj njenih čvrstih grudi. U sjećanju mu bljesne onaj trenutak od prije dva dana, kad je poslije vođenja ljubavi naslonio glavu na njene čvrste grudi, dok mu je ona prstima prolazila kroz dugu kosu. Ni dva dana nisu prošla od tog sjećanja, ali Vilku se činilo da je mnogo vremena prohujalo od tog sladostrasnog trenutka.
- Što se dogodilo? - upita tiho.
- Ono što se moralo jednom dogoditi.
- Molim te, ne govori mi u zagonetkama!
- Trudna sam!

Sad, mnogo, mnogo godina kasnije, Vilko je trčeći, dok ga je kiša obavijala, još jednom proživljavao te trenutke. Bili su lijepi i bili su strašni. Trčeći sve brže, kako su misli o tom dalekom događaju sve više navirale, mogao je u tančine rekonstruirati svoje osjećaje koji su navirali tog časa. A i one kasnije, koji su uslijedili nakon toga. 
Bilo je tu i sreće i straha. Nije znao čega više. Ajde, dobro, možda je straha bilo ipak više. Jer postati tatica u dvadeset i trećoj ... 
Vilko se osmjehne turobnim osmjehom prema isto tako turobnom nebu. Ljubav ... Nikad više nije sasvim povjerovao u ljubav. Povjerenje, ono apsolutno, kad nego grliš i šapućeš mu u kosu:"Ne brini, sve će biti dobro" i vjeruješ u to, zauvijek je izgubio tih dalekih dana. Jer ispostavilo se, da je njegova Lovorka, kako je Vilko mislio, bila još nečija Lovorka. Barem na kratki grčeviti strasni trenutak. Ali sasvim dovoljan, da se zapita ... Plačući mu je to priznala tražeći oproštaj, ali Vilko nije mogao oprostiti. Gledao je u njeno suzama umrljano prekrasno lice i osjećao sav užas trenutka. 
Izgubio ju je! Nju koju silno voli i zbog koje se odrekao plovidbe, zaposlio u brodogradilištu. Prevrnuo je svoj život naglavačke, za nju i zbog nje, kako mu se činilo i zar je čudno što je osjećao gorčinu koja mu je navirala u grlo. 
- Ali zašto? - pitao je. - Kako ... pa nosiš moje ... naše dijete. Zašto? Kako si mogla?
- Ne znam - ponavljala je Lovorka i plakala, neprestano je plakala i molećivo ga gledala i Vilko joj je želio ugoditi, želio ju je privinuti na grudi i poljubiti i reći ... što? Ma što to bilo što je trebao reći, nikad nije izrekao. Nije mogao. 
Sve je to bilo vraški čudno. Onih nekoliko dana, dok je mislio kako će oženiti Lovorku, kako će ona roditi, kako će živjeti zajedno mirnim malograđanskim životom, tjeskoba ga je pritiskala i donosila mu nesanicu. Zar svakog jutra ustajati u cik zore, već u pet sati i voziti se do brodogradilišta prepunim autobusom, dok oko tebe stoje i sjede iznureni i neispavani ljudi? I tako, koliko godina? Zar je to život? A opet, u obranu takvog života koji ga je silno plašio, Vilko je samom sebi govorio, uvjeravao se, kako takvim životom živi većina čovječanstva. Pa to je prirodno. Ali onaj ludi crv u njemu koji ga je potjerao na more sa samo šesnaest godina i kojeg je napustio upoznavši Lovorku silno se zaljubivši u nju, promolio je svoju zlobnu glavu i postavio pitanje: Je li to prirodno-normalno? Je li normalo samo zbog toga što to većina čini? Je li većina uvijek u pravu? Ako je tako, što se onda to događa sa njim? Zašto mu je to toliko teško prihvatiti? Prihvatiti nešto što većina ljudi prima kao sasvim normalnim? I o čemu uopće ni ne razmišljaju. 

Je li trebao oprostiti? Pitanje je i sad odjekivalo u njemu, ali nikad zapravo nije bio sasvim načisto s tim. Bilo je tu pluseva i minusa, znao je, dok je lagano trčao kroz kišu, a tenisice šljapkale po lokvicama u kojima se ogledalo olovno nebo. Bi li sad trčao mokrim ulicama grada, da je onog dalekog dana "popustio", zagrlio Lovorku, zaboravio onog drugog, da je postao tata, da je ... Još uvijek se sasvim svježe sjećao goleme žalosti zbog gubljenja Lovorke, zbog gubljena vjere u ljubav, zbog … pa, zbog mnogo čega! Ali čitavu je tu ogromnu žalost nadvladala gigantska plima sreće koja je pjevala u njemu: „Slobodan sam! Slobodan. I mogu ponovo na more!“ i zbog koje se malo sramio, ali i silno volio što tako osjeća. 

Sad je već zbilja trčao, kiša je jako udarala, baš kao i uspomene, padala je koso nošena vjetrom i udarala je Vilka u leđa. Mir ga je počeo obuzimati, kao što se uvijek prilikom trčanja događalo i Lovorka i daleka prošlost postali su samo sjećanje, ono što i trebaju biti, ni gorko ni bolno, već samo sjećanje. Jednostavno sjećanja. Jer popravka ionako nema, zar ne? 

1 komentar:

Boro Pernar kaže...

Danas bi "djeca" trebala čitati ovakve priče, lagane i dopadljive, možda iz razloga koji bi ih naveli da na vrijeme promisle o očinstvu, materinstvu, braku; o odgovornostima koje se kriju u odnosime prelijepe Lovorke i mladoga Vilka. Važnije je znati kako analizirati mladost nego pozne godine.