Miškove priče

Ulicama moga grada

2012-02-11T22:07:00.000+01:00

Okrećem leđa Guvernerovoj palači i počinjem se spuštati niz strmu ulicu nekad popločanu kamenim kockama, sjećam je vrlo dobro iz svog djetinjstva. Ledena mi bura udara u lice i saginjem glavu. Nema više kocaka, sad se samo asfalt pruža ispod mojih užurbanih nogu.
S moje desne strane pruža se ulica Ivana Dežmana kojoj sam nekada stanovao. Davni zvukovi djetinjstva, pohranjeni u mojoj dubini, izviru van, sjećanje se komeša, pobjeđuje zaborav. Još uvijek sa zidova zgrada odbija se vika nas, djece, koja pomamno trči za loptom. Bila su to neka druga vremena, kad je promet bio vrlo rijedak, a vozači vrlo ljubazni. Kad bi se povremeno pojavio neki automobil, mi bi povikali: "Pazi, auto!" i zaustavili se točno na mjestu na kojem bi se tog trenutka nalazili. Vozači bi vozili slalom između nas malih nogometaša i blagonaklono nam se osmjehivali. Nerijetko bi netko od njih dobacio nam koju prijaznu primjedbu.
Na samom kraju ulice tada se nalazila garaža "Autotransa" i ubrzo smo poznavali sve njihove vozače koji bi nam klimali sa svog povišenog položaja, kao s nekog prijestolja, a mi, klinci, cerekali im se od uha do uha. Poneki među njima znao nam je dobaciti po koju žvakaću gumu, ne običnu, već u obliku cigarete, koje bi oni kupovali u Italiji. Ushićeno smo ih hvatali, dijelili na male slasne komadiće između sebe.

Voljeli smo istraživati ulice, tražiti avanture i nikad nam nije bilo dosadno. Među prvima smo otvarali sezonu kupanja na Gradskom kupalištu. Sad je tamo luka, a onda, u samom centru grada bilo je kupalište, more bistro i čisto, a o štetnosti sunčevog zračenja još nitko nije ni sanjao. Hodajući prema kupalištu, obično nismo hodali pločnikom, poput svih ostalih građana, već se zavlačili ispod njega, spuštajući se do same vode, Rječine, i pažljivo napredovali po skliskom terenu obraslom algama. Za divno čudo, nikad se nitko nije neželjeno okupao. Na Gradskom bi se kupali uz vrisku i neprestano takmičenje u plivačkim disciplinama. Bili smo neumorni.
Bio je tu i veslački klub i jednom sam, skočivši s njegovog krova uganuo nogu. Vraški je boljelo i još uvijek pamtim težak put do kuće i pomaganje prijatelja Črta, na kojeg sam se oslanjao. Nekoliko sam dana morao mirovati i to je bio pravi mali pakao za mene. Ali uskoro se i to promijenilo, jer svi moji drugovi u igri mi se pridružili na balkonu ispred ulaza u stan, gdje sam se izležavao na deki. Vladala je solidarnost među nama.

Ispod uličice Ivana Dežmana, u ulici Ivana Kurelca, nalazila se naša Osnovna škola. Sad je to gimnazija i jednim se dijelom oslanja na hotel "Bonavia". Hotel koji je u međuvremenu od mog djetinjstva do danas nadograđivan i sad je raskošna crno-bijela kockasta ljepotica.
Izlazeći iz škole, obično smo se spuštali ulicu niže, na Dolac i tu bi znali satima sjediti na niskom zidiću i promatrati živost ispred hotela. Prizor nadolazećih gostiju nikad nam ne bi dosadio. Raspravljali smo o tome odakle dolaze, iz kojih sve dalekih zemalja, napeto osluškujući djeliće njihovih razgovora koji su dopirali do nas. Čudna, kako se nama činilo, garderoba hotelskih gostiju nam je izmamljivala posprdne i zajedljive komentare.
Jednog smo dana, ne vjerujući svojim očima, ugledali glumicu Belindu Lee kako izlazi iz automobila okružena razdraganom svitom. Svi smo je poznavali iz jednog filma u kojemu je glumila Lukreciu Borgia i razrogačenim smo očima upijali ljepotu njene raskošne crvenkaste kose i vitko, sasvim vitko, mršavo tijelo. Gledali smo je na snimanju filma, čiji se jedan dio snimao pored naše škole i nikad nam to gledanje beskrajnog ponavljanja jedne te iste scene nije dosadilo. Ubrzo nakon toga, nesretna je glumica poginula u automobilskoj nesreći i mi smo svi bili iskreno žalosni zbog toga.

Znali bi stati pored stepenica, uz sam rub hotela i gledati kako se ljubitelji dobre kapljice nesigurno spuštaju niz stepenice, izlazeći iz popularne gostionice "Vrbnik", koja se nalazila na samom rubu zgrade i pored koje si morao proći ukoliko si želio ući u srž grada u njegovo srce, Stari grad. Tu je već počinjao neki novi svijet, noćni, kojeg nismo kao klinci poznavali.
Ali je danju bio naš, poznavali smo ga čak i po mirisu. Obična kupovina kruha postajala je u Starom gradu avantura, jer kupljeni je kruh bio mirisan i topao i naprosto nas mamio na otkidanje komadića i uživanje u njemu. Pa još jedan komadić, i još jedan ...Stare gostionice su odisale mirisom plemenita vina i pržene ribe i mi smo požudno udisali božanstvene mirise, maštajući o odrastanju kad ćemo i mi moći ući u takvu jednu gostionicu, naručiti čašu vina i zapaliti cigaretu.
Cigarete ... naučio sam pušiti u školi, kao i gotovo svi moji vršnjaci, pa bi često posprdno govorili:
- Škola nas je dobro odgojila. Vidi koliko duboko mogu uvući dim.
Pušili smo u toaletima i ne sjećam se da nas je ikada neki nastavnik ulovio na djelu. Ali znali su da pušimo, to znam. Jer nastavnik je hrvatskog, strastveni pušač, znao na predavanju zapaliti samo pola cigarete i onda bi izabrao upirući prstom u nekog od nas uz riječi:
- Odnesi ovo vani i dobro zgnječi nogom. I ne puši.
Izabrani bi đak klimnuo i sa čikom u ruci, držeći ga pažljivo vršcima palca i kažiprsta, krenuo prema vratima učionice.
- Čekaj! - zaustavljao ga je glas nastavnika. - Znam ja tebe, mangupa! Sigurno ćeš pušiti moj čik. Što nije baš zdravo.
- Neću, druže nastavniče! - odbijao bi đak gledajući ga drsko u oči i lažući, a svi smo znali da laže i svi smo mu zavidjeli na zadatku.
- Znam ja vas, mangupe - uvijek bi rekao nastavnik. - Evo, uzmi novu polovicu, pa povuci dva dima. Čista.
Đak bi nas pogledao s veselim cerekom na usnama, dok bi mu oči pobjednički sijevale i brzo bi izlazio iz učionice, valjda se bojeći da se nastavnik ne predomisli.

Voljeli smo zuriti uz stepenice pored hotela "Bonavia", smjestivši se u njihovom podnožju i gledati u Guvernerovu palaču. Pogotovo ljeti, kad je sunce raskošno sijalo, a palača se bljeskala bjelinom. Zamišljali bi dame i gospodu kako prekrasno obučeni izlaze iz Guvera, kako smo svi zvali palaču, i polako se spuštaju niz strmu ulicu, dame sa suncobranima u rukama, a gospoda pušeći. Stepenice su ih čekale, vrata "Bonavie" bila im otvorena. Razgovarali bi međusobno opisujući drugima ono u što je svaki pojedinac vidio u svojoj mašti. Beskrajno smo se zabavljali na taj način, izmišljajući čitave romane.

Nisu sve naše igre bile bezazlene. Voljeli smo se spustiti sve do obale i vrebati na vlakove koji su njome prolazili. Dugačka bi kompozicija vlakova uz zveket polako prolazila dovozeći ili odvozeći brodski teret, a mi bi uskakali na vagone koji su prolazili mimo nas i penjali se gore, na teret, pa zatim na drugi vagon, pa slijedeći ...
Jednog je jesenskog dana jedan među nama pogrešno procijenio razdaljinu skoka i okliznuvši se, promašio i odjednom mu stopalo kliznulo, on vrisnuo i za čas se našao između kotača kompozicije koja se ravnodušno kretala dalje. Urlik se bolno podigao prema nebu, a mi ukočeni od straha trenutak mirovali i gledali prema svom nastradalom prijatelju. Kompozicija se zaustavila samo na tren, što se znalo često događati i što smo mi iskoristili. Poskakali smo sa vagona i brzo pohitali ka prijatelju. Izvukli smo ga ispod vagona i sa strahom gledali u njegovu krvavu nogu. Činilo nam se, da mu je stopalo zauvijek uništeno.
Ali nije bilo tako. Nekoliko plastičnih operacija, skidali su mu kožu sa bedra i "lijepili" je na stopalo i naš nam se prijatelj ponovo vratio i ponovo sudjelovao u istraživanju grada. Mladost je neuništiva, nismo to znali onda, ali smo naslućivali i tako se osjećali. Neuništivo!

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Biti stonoga

2012-02-03T15:14:00.000+01:00

Nekada je mrzio zimu. A onda prestao. Nije ni primijetio kako počinje otkrivati ljepotu zimskih dana. Smrznutu baricu na asfaltu u kojoj se ogledalo nebo, razgolićene grane drveća nasuprot sivom nebu, pjev vjetra, koji mu je nekad ličio na urlik divlje zvijeri. Postavši svjestan promjene koju je doživio, ispunjavao se srećom, a spoznaja, kako u svemu, pa čak i u nečem najružnijem, počiva djelić prekrasne ljepote, nadimala mu je grudi.
Shvatio je iznenada: Život je bogat plodovima i nesebično nam ih nudi. Na nama je samo da uzmemo pružene plodove i počnemo učiti uživati u njima. Jer i to treba naučiti, baš kao i sve drugo. On je naučio. I osjećao se ispunjenim zbog toga. Jer odjednom, događaji koji su mu se ranije činili neugodnim, počeli su dobivati novu dimenziju. Obasjani do sad nepoznatom svjetlošću njegovog unutrašnjeg oka, otkrivali su mu se u čitavoj svojoj raskošnoj ljepoti.

Jedna zima njegovog života unijela je raskoš proljeća u dane za koje se pribojavao da će biti glupo jednolični. Nevrijedni življenja.
Pao je, poskliznuo se na tvrdoj i smrznutoj zemlji i ozlijedio nogu. Operacija je nužna, objasnili su mu u bolnici i mirno je tu vijest prihvatio. Sve do onog trenutka kad mu je kirurg objasnio kako će morati otprilike tri mjeseca sasvim mirovati. To ga je uzdrmalo. Iznad svega je volio pokret i tri mjeseca se ne kretati činilo mu se nemogućim. Tri su se mjeseca beskonačno pružala ispred njega u čitavoj svojoj hladnoj i sivoj zastrašujućoj jednoličnosti.
- Ne budi cmizdravac - rekla mu je Selina, kad ju je nazvao mobitelom iz bolnice, da joj javi što mu se dogodilo. - Vrijeme prisilnog mirovanja će to za čas proći, ne brini. Ja ću se za to pobrinuti.
I jest, pobrinula se. Posjećivala ga je često, uvijek donoseći poneki slatki dar i smijući se njegovom neiskrenom odbijanju.
- Ne brini - govorila je Selina odmotavajući čudne vrste čokolade za koje on nije ni znao da postoje. - Samo uživaj. Kad budeš ozdravio, brzo ćeš kretanjem vratiti se na staro.
Sumnjao je u to, ali nije ništa glasno izgovorio. Priznao je samom sebi kako uživa u Selininoj pažnji, prepuštajući joj se sve više i sa sve većim uživanjem. Mazila ga je. Donosila je te čokolade sa sobom i uživala gledajući ga kako ih tamani. Nije više brinuo o kilogramima kojih se bojao. Imao je povjerenja u samog sebe. Kad ozdravi, kad ponovo bude mogao čvrsto se osloniti na povrijeđenu nogu, vrlo brzo će "skinuti" višak, za kojeg je bio siguran da će ga dobiti.
Dani su ludom brzinom tutnjali, baš kako mu je Selina i obećala. Uživajući u njenim zagrljajima zaboravljao bi na ukočenu bol koja bi ga pritiskala kad Seline ne bi bilo pored njega da mu skreće misli. Volio je njene napade na njega, koje bi započinjala istog trenutka kad b ušla i zatvorila vrata za sobom.
Pazeći da mu ne povrijedi nogu koja se nespretno odmarala omotana gipsom, polegla bi na njegove grudi započevši ljubavnu igru.
- Pazi na nogu - dahtao bi on često, uzbuđen do ludila, a uz to i bojeći se možebitne povrede.
- Ne brini - rekla bi uvijek i zatim ga ušutkavala strastvenim poljupcima.
Zbog njegove noge u gipsu, ljubavni su im položaji ponekad bili sasvim čudni, neuobičajeni i ponekad su ih nagonili na smijeh. Pa bi na trenutak prestali s ljubavnom igrom, pogledali se u oči i počeli smijati. Smijeh im je odzvanjao zlatnom srećom. Ispunjavao je prostor oko njihovih oznojenih tijela i uplitao im se u kosu. Mirisali su na sreću, grabeći nasladu i još naslade.
- Kakvi dani bolovanja - rekao je on nakon još jedne takve iscrpljujuće-okrepljujuće igre prolazeći joj prstima kroz gustu kosu.
- Nije ti dosadno? - upitala je vragolasto ona.
- Nije - odgovorio je u njeno malo uho i smijuljeći se. - Volio bih da sam stonoga, pa da svake zime lomim po jednu nogu. A ti da ...
- Luđače moj dragi! - uzviknula je Selena ljubeći i sakrivajući pogled tamnim i dugim trepavicama.

To je poslijepodne odjednom oživjelo u njemu i čitavog dana misli mu hrle samo tom poslijepodnevu. Zimskom poslijepodnevu u kojemu je poželio biti stonoga.

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Isti

2012-01-20T09:08:00.000+01:00

Jedna se drama odvijala sve bržim ritmom na velikom ekranu, a druga, nevidljiva, ali ništa manje dramatična u Dorianu. Osjećao je kako ubrzano diše i nastojao se smiriti, dok se radnja filma primicala vrhuncu: otac je upravo doznao za homoseksualnu orijentaciju svog obožavanog jedinca i predsjedavajući za obiteljskim stolom, javno ga se odricao. Majka je potiho plakala, pokušavajući sakriti suze, dok je sestra onog koji je svu tu zbrku prouzročio, nježno majci obgrlila ramena, uzalud je pokušavajući utješiti. Otac je bio neumoljiv u svom pravednom gnjevu, kako je on mislio i osjećao i tihim je i dramatičnim glasom naređivao sinu da izađe iz njegove kuće, iz njihovih života, odričući ga se.
Dorian je, zajedno s još nekoliko stotina gledatelja u kinu pogled upirao u veliko platno, ali ona borba koja se odigravala u njemu, odnijela je pobjedu. Nije više vidio događaje na platnu, već je unutrašnjim okom gledao sebe u ne tako dalekoj prošlosti.

Svi su sa prezirom govorili o njima, o pederima, nitko ih ne nazivajući homoseksualcima. Bili su mladi, neiskusni i sve su "drugačije" nazivali "pederima", trpajući ih sve u isti koš nerazumijevanja.
- Jedan me peder jučer gledao iz žbunja - požalio se Dorian Josipu one večeri - dok sam s Marijom sjedio na klupi u parku.
- Prokleti pederi! - zarežao je Josip, a zelene su mu oči bijesno zablistale. - Večeras ćeš s Marijom otići na istu klupu, a ja ću ...
Te je večeri Dorian, kao i gotovo svake večeri, vodio Mariju prema "njihovoj" klupi u parku, noseći njene školske knjige. Dočekao ju je ispred škole, dok su se minute odvijale užasno sporo i obasipan radoznalim pogledima djevojaka koje su poznavale Mariju. Nastojao je ne obraćati pažnju na njih, radujući se susretu s djevojkom koju voli i osjećajući uzbuđenje zbog zaštite koju će večeras imati u parku. Mariji nije rekao ni riječi. Mirno ju je odveo do njihove omiljene klupe i posjeo. Sjeo je pored nje nastojeći pogledom probiti tamu: zimska je večer vrlo rano crnilom legla na grad. Ništa nije vidio, čak ni okolno žbunje, a da o Josipu ni ne govori. Tama je bila neprozirna.
Izmjenjivali su nježnosti i Dorian se zanio u toplom djevojčinom zagrljaju. Sasvim je zaboravio na možebitnog "pedera" koji ga gleda sakriven iza gustog rastinja. Lom granja i glasan povik, Dorian je istog časa prepoznao glas Josipa, odjednom se prolomio ledenom tamom i na oskudno osvijetljene iz žbunja odjednom izleti neki prestravljeni jadnik. Ali nije mogao umaći brzom Josipu i još dvojici koje je Josip poveo sa sobom i koje je Dorian vrlo dobro poznavao.
Sasvim iznenađen, ali ne osjećajući ništa drugo, nije bilo radosti i to ga je čudilo, Dorian je grlio Mariju koja se prestravljena privijala uz njega, dok su dečki srušili voajera na šljunkovitu stazu i počeli ga nemilosrdno udarati. Voajer se derao, dozivajući u pomoć, ali naravno, nitko se nije odazvao.
- Dosta više! - odjednom je vrisnula Marija otevši se iz zaštitničkog Dorianovog zagrljaja. - Ubiti će te ga! Dostaaaaaaaaaaaaaa!
Tek ih je taj krik Marije zaustavio i dečki su se zbunjeno pogledavali, tražeći razlog njene uzbune. Jer oni su samo radili svoj posao. Štitili su svog prijatelja i ujedno i nju i kako to da ona to ne shvaća? Već dramatizira sasvim nepotrebno. Djevojke …
Onaj jadnik na zemlji, osjećajući kako je njegovim mučiteljima pažnja konačno skrenuta sa njega, naglo je ustao i pojurio iz sve snage. Što dalje i što brže od ove divlje gomile. Momci su gledali za njim i osmjehivali se vadeći cigarete.
- Idemo - rekao je Dorian Mariji grleći je. - Otpratiti ću te kući. Večer nam je i onako upropaštena.

Sjedeći sad u kinu, dok je pored njega sjedila Veronika, Marija je već bila daleka prošlost, Dorian se žalosno osmjehnu. Mladost i okrutnost često idu ruku pod ruku. I on je sam okrutnost često pogrešno miješao s muževnošću. I bilo mu neugodno kad nije osjećao slast, zabivši nekome svoju pesnicu u lice. Naprotiv, osjećao je žalost zbog tog čina. Ali svi se muškarci tuku, zar ne? Kako bi to izgledalo, da odbije braniti čast svoje klape? Da se povuče, izbjegne tuču. Zar to ne bi bilo izdaja? Nije smio ni pomisliti na to.
"Pederi", tako su ih zvali. Još nisu ni poznavali riječ "voajerizam" i svi su za njih bili prokleti pederi, a zna se vrlo dobro što se s pederima mora učiniti. Mnoge je zimske večeri Dorian sa svojom klapom proveo u gradskom parku izvlačeći uplašene muškarce iz grmlja i mlateći ih. Bila su to neka druga vremena, kad se o "Paradi ponosa" nije još ni sanjalo. Ostali su ljubavni parovi sa osmjehom odobravanja pratili njihove akcije. Prebiti "pedere" bilo je časno. Istini za volju, nisu ih ozbiljno ranjavali, ali udarci jesu bili mnogobrojni i bolni. Znao je to Dorian, jer svaki je put, poslije tako provedene večeri, morao kući namakati šake u toploj i slanoj vodi. Članci bi mu na šakama bili natečeni, što se jako primjećivalo, jer Dorian je imao uske i nježne ruke.

Topli stisak ruke Veronike, vrati Doriana u sadašnjost. On joj se osmjehne u mraku i vrati pogled na ekran, ovog puta prateći radnju koja se odigravala na širokom platnu.
"Na ovom je svijetu toliko mržnje", govorila je mladićeva majka, uzalud nastojeći probiti očevu tvrđavu građenu čvrstim opekama predrasuda, "da je bilo koji oblik ljubavi i više nego dobrodošao."
Dorianu se stegne grlo i svi oni jadnici, koje je u davnoj mladosti šakom udarao nazivajući ih "pederima" prodefiliraju u hipu kroz njegovo sjećanje. Nije mogao suspregnuti suzu, žaleći za svojim postupcima kojima je drugima nanosio bol. Ljudima poput njega samog. Koji su imali roditelje, baš kao i on, imali snove, baš kao i on, imali nadanja, baš kao i on ...

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Ljubavna priča : Joška i Momo

2012-01-08T11:20:00.002+01:00

Joška

Pohlepno je grizao divlju slobodu, kad je Joška ušetala u njegov život.
- Zovi me Joška - rekla mu je smijući se i zabacujući dugu i smeđu kosu, a plave su joj oči upijale zamućeni Momov pogled.
- Joška - ponovio je Momo pomalo pijano, a nije još bilo ni podne i dan je bio vruć i u nedogled se pružao pred njima, a duga i naporna noć ležala je pobijeđena iza njega.
Od tog dana, kao da je se nije mogao riješiti Joške. Bilo je ljeto, vrhunac ljeta, Momo se iskrcao s broda tek prije sedam dana i još je uvijek proslavljao nanovo stečenu slobodu. I beskrajno uživao u njoj zalijevajući je ogromnim količinama piva, često pjenušavi ledeni potok presijecajući rumom, živom vatrom. Volio je osjetiti snagu ruma na dnu stomaka, a nije imao ništa ni protiv zagrljaja Joške, koju je već te prve večeri odveo u svoj krevet.
Mazili su se malo te svoje prve zajedničke noći, za koju je Momo pretpostavljao da će ujedno biti i posljednja. Ujutro je poput pravog kavalira ustao prije Joške i gledao je trenutak ili dva kako spava, uživajući u njenoj ljepoti, tek sad postajući svjestan da mu se u krevetu nalazi prava ljepotica, pa skuhao kavu koja mu je bila potrebna.
Odbila je piti kavu onako neumivena. Iskočila je iz kreveta i ogrnuvši se njegovom košuljom pojurila u kupaonicu, dok ju je Momo pijuckajući kavu i rum čekao opružen na kauču koji mu je služio kao krevet i uživajući u prvoj cigareti tog dana.
Vrativši se, prijekorno je dobacila pogled prema čaši s rumom, ali ništa nije rekla, osjetivši njegov otpor i bijes koji se već budio. Prezirao je žene, koje nakon jedne provedene noći sa njim, uzimaju sebi za pravo spočitavati mu njegove navike. Možda i jesu bile loše, ali bile su njegove i on ih je volio.
Dopalo mu se njeno suzdržavanje i dok su vodili ljubav tog jutra, više je mislio na njeno nego li na svoje zadovoljstvo i opustio se tek onda, kad se iz njenog grla oteo duboki grgljajući krik uživanja.

Te se noći, ili bolje reći jutra, jer bilo je već tri i trideset izjutra, vraćao polupijan kući i penjući se s naporom na četvrti kat, nelagodno je zastao osjetivši nečiju prisutnost. Ali se nije iznenadio ugledavši Jošku kako sjedi na stepenicama ispred njegovog stana. Gledala je u njega i osmjehivala se.
- Od kad si tu? - upitao je.
- Ne znam.
- Mogla si pozvoniti - rekao je otključavajući vrata. - Stara ili sestra pustile bi te u moju sobu.
- Željela sam te ovdje dočekati - rekla je Joška ulazeći ispred njega u stan.
Zaključavajući vrata dobacio joj je pogled iznenađenja i odjednom je poželio biti sasvim trijezan sa njom, za nju, za sebe, za njih.
- Pričekaj - šapnuo joj je u uho. - Istuširati ću se na brzinu i oprati zube. Smrdim.
Nasmijala se sasvim tiho i pogladila mu užareni obraz.

Čekala ga je svake noći. U bilo koje doba da se vraćao, Joška bi sjedila na prohladnim stepenicama ispred njegovog stana i strpljivo ga čekala. Jedne noći namjerno nije uopće došao kući, ali Joška iduće noći koja se pretvarala u jutro, ništa nije rekla. Je li ga čekala? Želio ju je to upitati, ali se ugrizao za jezik.
Osme noći za redom, dok se uspinjao stepenicama, nozdrve su mu se raširile i namirisao je Joškinu prisutnost. U stomaku mu je nešto zatreperilo i znao je da se sve odjednom promijenilo. Bio je nježan te noći. Bila je strastvena te noći.
Ujutro je ustao, skuhao kavu i donio je na poslužavniku u sobu, osjećajući ljubopitljive poglede majke i sestre na svojim leđima. Znao je što misle: svaku noć s istom djevojkom ...
Tiho je odložio poslužavnik pored kauča na kojemu je Joška spavala gola i sasvim otkrivena. Kosa joj se prosula po jastuku otkrivajući joj vrat. Ugledao je malu blistavu kap znoja kako joj klizi niz vrat i ne razmišljajući, sagnuo se i polizao slanu kapljicu sa vrele i nježno-glatke kože.
- Oh - rekla je Joška ustajući i oblačeći njegovu košulju kako je radila svakog jutra - kakvo predivno buđenje. Odmah sam nazad.
Momo je pušio i čekao Joškin povratak i zbog nečeg mu se činilo da je đavolski dugo nema. Što li radi? Obično se za čas vrati ...
Joška se vratila u sobu hodajući na prstima, osvježena i blistava i pogleda uprtog u Momine oči. Uvijek ga je ispitivački gledala, kao da mu želi čitati misli, a njega to ovog puta nije ljutilo.
- Izvoli kavu - rekao je pokazujući rukom na poslužavnik.
Klimnula je, dugačka joj se smeđa kosa zatresla, prišla mu i nježno ga poljubila u obraz, kao što je to činila svakog jutra. I posegnula za šalicom kave.
- Nema jutros ruma? - upitala je tiho, a u glasu joj se dala naslutiti radost.
- Nema - odgovorio je Momo milujući joj kosu. - Dovoljno je bilo ruma ovih dana. A nedovoljno Joške.
Oči su joj potamnile i zablistale, a ruka, kojom je prinosila poluotvorenim vlažnim usnicama šalicu sa kavom, blago je zadrhtala. Šalica je zaplesala ples iznenađenja na tanjuriću uz srebrni zveket.
Pijuckali su kavu, pušili i gledali jedno drugo, neprestano se osmjehujući, uživajući u uzajamnoj blizini. Na neki čudan način, možda čak i više nego dok su spojeni grčem ljubavi stezali jedno drugo u naručju.

Prilagođavanje

Oboje su, svatko na svoj način, uživali u novonastaloj situaciji. I Joška i Momo. Oboje su razmišljali o njoj, ali nisu temu otvarali. Šutjeli su. Kao da se boje: progovore li, onaj će se čarobni dašak koji ih je obavijao raspršiti poput slatkog sna.
Momo se potajno čudio, kako to da mu ne nedostaju razuzdani provodi u kojima alkohol potocima teče? I to ostajanje kod kuće! Uvijek bi ga navečer zahvatio neki nemir, a pluća kao da su mu plakala za dimom i alkoholnim parama zasićenim zrakom u nekom od kafića koje je redovito obilazio i u kojima je bio rado viđen gost. Nekad. Ne više. Sad bi navečer, kad bi ga uhvatio nemir kojeg bi Joška istog trena uočila, izlazio s Joškom u laganu šetnju na kojoj bi promatrali zalaz sunca držeći se za ruke. Potajno se smijao tome, ali, isto tako potajno, uživao je u tome.
Joška je uživala, nadimala se zbog sreće što je taj divljak konačno pripitomljen i konačno živi mirnim i dostojanstvenim životom. Mazila ga je preko svake mjere, osjećajući ženskom nepogrešivom intuicijom da mu nedostaje nježnosti. I uvijek bi se iznova iznenadila kad bi on odgovorio još većom nježnošću prema njoj. Uživala je, a znala je da i Momo uživa. Ali bi prije pregrizao jezik nego li to priznao. Znala je i to.
Samo je jedan tamno oblak lebdio na horizontu njihove sreće: prije ili kasnije, Momo će se ponovo ukrcati na brod i nestati iz njenog, Joškinog života. Hoće li joj se vratiti? Hoće li biti i dalje, kad ih beskrajne daljine budu razdvajale, željan njenih zagrljaja?
Nije govorila o tome. U tim bi se trenutcima privijala uz Momu, nastojeći zauvijek upiti miris njegove kože. Obično bi sasvim goli ležali na kauču u njegovoj sobi, obavijeni mirisom vođenja ljubavi i dimom cigareta, a nad svim tim njihala se glazba s velikog tranzistora kojeg je Momo kupio u Singapore-u.

Njihova samotna idila nije predugo potrajala. Bližila se ponoć i Joška samo što nije predložila odlazak na počinak, kad se do visine četvrtog kata vine poziv.
- Debeli! - začuo se razdragani glas u kojemu se osjećao alkohol.
Joška je zapanjeno gledala kako Momo, njen Momo, iskače brzinom metka iz zajedničke postelje i onako gol, naginje se nad prozor. Joška je zainteresirano i sa čuđenjem promatrala pokrete rukama kojima se Momo sporazumijevao sa onim koji je u to nedolično doba, kako je to Joška osjećala, ulazio u njihovu intimu.
- Obuci nešto - rekao joj je veselo Momo. - To je Boro. Za čas će doći gore.
Joška je ustala, brzo navukla ružičaste gaćice, koje Momo prije nekoliko sati u naletu strasti strgnuo s nje, pa po običaju dohvatila Mominu košulju i obukla je.
- Tko je to? - upitala je, zakopčavajući košulju.
- Rekao sam ti - nestrpljivo reče Momo. - Moj prijatelj Boro.
- Prije ga nisi spominjao.
- Nisam.
- Zašto te zove „Debeli“? Ti nisi debeo.
- Ne moraju susjedi znati koga zove i kod koga ide.
To je imalo smisla i željela je prestati zapitkivati, ali nije mogla, a da još ne zapita:
- Dolazi li uvijek u ovo doba?
- Koje doba? - uzvratio je Momo začuđeno i Joška shvati, kako je Momi sasvim obična i normalna stvar da ga prijatelji posjećuju u ovaj neobični sat.
- Radite li to često? - upitala je, dok je Momo izlazio iz spavaće sobe, stupao u mali hodnik i otključavao vrata stana.
- Kad nam se prohtije - odgovori Momo ratoborno, a Joška lagano zadrhti zbog njegovog tona kakvim joj se do ovog trenutka nikad nije obratio. - Volimo uz piće razglabati o svemu i svačemu.
Nije imala vremena ništa reći, jer u sobu je već ulazio Boro, noćni posjetitelj i narušitelj ljubavnog sklada. Dok ga nije ugledala, Joška je bila sigurna kako će mrziti tog mladića. Ali vidjevši ga onako zgodnog, ne samo zgodnog, već i lijepog, guste crne kose i vragolastih crnih očiju, u njoj se ledeni otpor istog časa rastopi. Iznenađeno je shvatila da mu se veselo osmjehuje, dok ih je Momo upoznavao.
- Imaš li što za popiti? - upitao je Boro, iako je bilo vidljivo da je već sasvim dovoljno popio.
- Imam bocu ruma i bocu "Walkera" - odgovori Momo. - Što ćeš?
- Daj rum!
- Pametan izbor!
Joška je u sebi uzdahnula i bosonoga, hodajući na prstima, što je Momu uvijek iznova oduševljavalo, odšetala do kuhinje. Tu im je priredila sendviče i vrativši se sa punim pladnjem sendviča u sobu, iznenadila se promjeni atmosfere.
Momo i Boro su pušili i pili popriličnim tempom, razgovarajući o događajima za koje ona nikad nije ni čula. Sjela je na kauč, zatim se polako ispružila i iako je bila obučena, pokrila se znojnom plahtom sve do brade. Njihovi povišeni glasovi nisu je razbuđivali, naprotiv, uspavali su je i Joška neprimjetno klizne u tvrdi san.

Kad se probudila, njih su dvojica još uvijek razgovarali, a boca je ruma između njih stajala prazna. Pored nje se nalazila otvorena boca "Johnnie Walker-a", a dvije su velike pepeljare bile prepune opušaka. Dan se budio, bilo je ljeto i sunce se rano rađalo.
- Zaboga! - uzvikne Joška onako bunovna, zaboravivši na samokontrolu koju je samoj sebi obećala. - Mogli ste barem pepeljare isprazniti!
Njih se dvojica začuđeno zagledaju u nju, baš kao da je neki duh iznenada se stvorio pored njih i progovorio. Bilo je očito, da su zaboravili kako je i ona prisutna u sobi.
- U pravu je - reče Boro ustajući, iako jako pijan, nastojao je smiriti Mominu napetost koju je istog trena osjetio, a koje je Joška bila nesvjesna. - Kao i uvijek, zapričali smo se i zapili. Odoh ja sad, ostavljam vas zaljubljene.
Nesigurnim korakom Momo je ispratio prijatelja i vratio se u sobu u kojoj je Joška istresala pepeljare na neke stare novine.
- Baciti ću to u smeće - reče mu tihim i pokajničkim glasom - pa možemo još malo zajedno odspavati.
Suviše pijan da bi se prepirao, Momo klimne, otiđe do kupaonice, gdje je mokrio dugo i sa olakšanjem, vrati se i sruči potrbuške na kauč. Joška ga je žalosno gledala uvijajući pramen kose između prstiju. Osjećala je da je nešto nestalo iz njenog života. Nešto dragocjeno.

Kad se probudio oko podne, nje nije bilo. Soba je bila sasvim čista, ali odisala je bezbrojnim popušenim cigaretama. Joška je ustala, počistila tragove pijanke i otišla na posao, shvatio je. Pružio je ruku prema cigaretama, iako je osjećao odvratan okus u ustima i znao da mu cigareta neće prijati.
Tada ju je ugledao. Cedulju. Za trenutak se zgrčio, a misao da ta ceduljica predstavlja Joškin "zbogom", odjednom mu je bila nepodnošljiva. Nije zapalio cigaretu. Umjesto toga dohvati preklopljenu cedulju i otvori je.
"Ispavaj se. Dolazim oko 3. Volim te"
Težine u njegovom stomaku nestane, kao i potrebe za cigaretom. Momo pojuri prema kupaonici, tušu, želeći što prije sprati sa sebe prošlu noć i sasvim svjež dočekati Jošku.

Na plaži sjećanja

Ljeto kao da oduvijek traje, činilo se Momi tog dalekog ljeta. Dani su, bez uobičajenog pijančevanja postali duži, nabijeni mirnim događajima u kojima je počeo uživati.
- Smotala te je - rekao mu je Boro upravo jučer dok je ispijao sa uživanjem ledeno pivo i s prezirom gledao u Mominu kavu bez šećera.
- Ne trabunjaj - ne ljuteći se rekao je Momo.
- Znaš da je to istina - navaljivao je Boro. - Kladim se, da ćeš i ukrcaj odbiti, kad te pozovu. A sve samo zbog ...
- Ne trabunjaj! - rekao je ovog puta oštrije Momo i prekinuo prijateljevu rečenicu. - Ni zbog koje žene nisam i nikad ni neću odbiti ukrcaj.
- Će da vidimo - odgovorio je Boro rečenicom koja ih je uvijek tjerala na smijeh.
Nasmijali su se i sada, obojica, uživajući u uzajamnom druženju i razumijevanju. Boro je bio osvajač ženskih srdaca, visok i lijep, ne zgodan, već baš lijep, vatrenih očiju koje su uvijek veselo gledale sugovornika. Momo ga je bezbroj puta vidio u akciji, kako svojim šarmom za čas izvodi djevojku sa zabave i veselo domahuje rukom Momi. Sutradan bi kasno poslijepodne došao do Mome, pa bi mu uz piće sa podsmješljivim izrazom lica govorio o protekloj noći.
Za razliku od Bore, Momo nikad nije lovio žene. Čekao je, vrebao. Pogledom je šarao po prisutnima i zapažao svaku, pa i najmanju sitnicu. Kad bi prepoznao znak i ako je nalazio da djevojka zavređuje njegovu pažnju, krenuo bi u osvajanje. U sebi se posprdno pitajući: tko koga osvaja?
Njih bi dvojica često s djevojkama nakon neke zabave ili plesa nagonski krenuli prema osamljenoj plaži koja je uvijek noću bila pusta. Mnoga su sjećanja ležala ispod toplih okruglih i glatkih kamenja na toj plaži.
- Jesi li Jošku vodio na plažu? - upitao je Momo. - Onu plažu! Noću?
- Nisam.
- Ah!
- Što ti sad to znači? - razdraženo je Momo upitao.
- Ah! - ponovio je Boro i dobro potegao iz boce. - Kako je lijepo biti zaljubljen.
- Ti si idiot! - odbrusio je Momo ustajući i sam se čudeći svojoj reakciji. - Idem sad, Joška dolazi za pola sata.
- Naravno.
- Htio sam ti ponuditi još jedno pivo - rekao je Momo smijući se: ljutnja je već isparila na ljetnoj žezi - ali ga zbog tog izgovorenog "naravno", nećeš dobiti.
Odšetao je iz lokala, ali je prije toga platio popijeno piće i šapnuo konobarici da Bori odnese još jedno ledeno pivo. Momo je znao što znači žeđ.

Kad je Joška stigla nešto iza tri sata poslijepodne, pogledao ju je upitnim pogledom, baš kao da je vidi prvi put: je li istina to što Boro misli o njegovim osjećajima prema Joški? Pažljivo ju je gledao, upijajući pogled njenih plavih očiju na nasmijanom licu. Dugu je i smeđu kosu vezala u "konjski rep". Kratka joj je ljetna haljinica otkrivala duge i lijepe noge i bila je pripijena uz njene duge butine. Momo je znao da je to zbog znoja, jer peklo je sa neba nemilosrdno žuto-vrišteće sunce.
Joška je brisala znoj nadlanicom iz očiju i čekala njegov poljubac dobrodošlice, koji je ovog puta izostao. Nije više mogla izdržati.
- Zar me neće poljubiti?
Momo joj je prišao, zagrlio je, osjećajući miris njenog znoja i poljubio je. Dopadalo mu se to što oko njenog tijela ne lebdi mirisni oblak nekog parfema. Nije mu smetao miris ženskog znoja. Zov prirode, prirodni miris, govorio je u muškom društvu.
- Znojna sam, morala bih se istuširati - rekla je s glavom na njegovom ramenu.
- Nemoj - reče joj on. - Idemo nešto lagano gricnuti, pa na plažu. Vodim te na jednu posebnu plažu.
- Dogovoreno! - cikne ona i opet ga poljubi.
Momo se osmjehivao gledajući je tako radosnu. Tamo, na plaži sjećanja, usporediti će nju i ostale djevojke koje je vodio na to mjesto. Odvagati će i analizirati svoje osjećaje. Znao je, plaža će mu odgovoriti na neizrečena pitanja.

Promatranja i nadanja

Nikad to nije spomenula, Joška bi prije samoj sebi jezik odsjekla, ali osjećala je, znala je, kako je na svojevrsnom ispitu. Momo joj je ostajao zagonetka koju se trudila shvatiti. Nježan do krajnjih granica, iznenađivao ju je povremenim ispadima grubosti. Nije to bila fizička grubost, ali onog trena, kad bi Joška rekla nešto i dotaknula tako svojim riječima Mominu skrivenu ranu, on bi se ukočio, postao šutljiv, a ruka mu je, što je Joška naročito mrzila, automatski grabila čašu i cigarete. Kad bi ga nešto uzrujalo pio je rum kao da pije vodu, i Joška se sve više počela pribojavati takvih njegovi takvih ispada.

- Ja nisam ona! - rekla je već sutradan nakon odlaska na onu njegovu posebnu plažu, kad mu je primijetila ukočenost u pogledu na njenu bezazlenu primjedbu, kako će ova ljepota doživljaja između njih dvoje zauvijek trajati: kao i mnogo puta do sad, i to su vruće poslijepodne provodili u njegovoj sobi.
- Koja? - Momo je podigao pogled i ledeno se zagledao u Jošku.
- Znaš ti koja - promucala je Joška i zastala u svlačenju uske i bijele suknje: stajala je polugola ispred Mome i osjećala se nezaštićeno.
- Čini se da ti sve znaš bolje od mene - progunđao je on legao i na kauč.
Trenutak je oklijevala, pa se izmigoljila iz suknje: željela ga je usprkos iznenadnoj prepirki, a dobro je vidjela da ni njegovu želju prepirka nije umanjila. Njemu su bile dvadeset i četiri, a njoj devetnaest i moralo se mnogo toga dogoditi, da bi se ugasila njihova goruća međusobna fizička želja. Sasvim gola, zabacujući dugu i smeđu kosu na leđa, privila se uz njega i poljubila ga u vrat. Slanost njegovog znoja joj je prijala.
- Htjela bih ti sve rane izliječiti - šapnula mu je u uho, a njega je njen vrući dah obavio nestrpljivom željom.
- Nemam rana - rekao je nježno joj gladeći glatku kruškoliku stražnjicu. - Imam samo nešto malo prošlosti. Zašto sve žene nastoje brisati prošlost svog muškarca?
Joška nije odgovorila. U njenim ustreptalim grudima njihala je nježno njegove riječi koje je maloprije izgovorio. Je li njezin? Priznaje li to on njoj svoju ljubav? Teško se izjašnjavao o svojim osjećajima i Joška je priželjkivala da se Momo konačno oslobodi okova koji su ga sputavali i otvori. I reče joj da je voli. Jer ona je osjećala da ga voli, uživala je u toj spoznaji, mada je ponekad boljela i živjela za to da ga voli.

Kasnije su ležali dodirujući se tijelima i u polumraku Momine sobe uz tihu glazbu pušili. Dim se plavičasto i lijeno dizao prema stropu, dok su kroz ne sasvim spuštene rolete prodirale sunčeve zrake ranog poslijepodneva. Sat su vremena uživali u ljubavnoj igri, dok se znoj cijedio sa njihovih napetih tijela. Zbog toga je lijeni odmor neobično prijao.
Joška je željela razgovarati, ali je nagonski osjećala kako Momo priželjkuje šutnju. I nije govorila. Čekala je. Strpljivo.
Momo je osjećao Joškino čekanje, strpljivost, u očima joj je čitao pitanja i pitanja. Pitanja su samo izvirala iz njenih potajnih pogleda koje mu je dobacivala ispod dugih i spuštenih trepavica. Znao je da pretjeruje u svojoj zatvorenosti, ali nije se želio otvoriti. Ili možda jest? Je li ga strah? Zbog toga se koleba?
Požudno uvlačeći duboko dim cigarete u pluća, samom je sebi priznao kako nije sasvim načisto što osjeća. Joška je ljepotica i uživa sa njom i voli biti sa njom i ... i tu bi u sjećanje uskakala ona zbog koje je prije dvije godine patio i on bi se povlačio, skraćivao jedra svojim osjećajima koja su ga gurala u Joškino naručje. Strah? Možda. On je to zvao opreznošću.

Osjetivši kako je međusobna tišina predugo potrajala i uplašivši se da se zbog toga ne pretvori u uragan, Joška je polegla preko njegovih grudi i palcem i kažiprstom stisnula mu nos.
- Jesi li zaspao? - upitala je opustila stisak, smijući se njegovom trzaju glave.
- Skroz si luda - rekao je on, ali u njegovom glasu nije bilo ljutine.
- Jesam - priznala je ona. - Ali za tobom.
Ne samo riječi, već više način, ton kojim je to izrekla, opomene Momu. Odvojio se polako od njenog zagrljaja i zagledao se u njene plave oči. Prstima slobodne ruke, u drugoj je držao cigaretu, prolazio je kroz njenu gustu, dugu i smeđu kosu. Bila je pomalo ljepljiva od znoja, ali nije mu to smetalo.
- I ti si meni draga, zanovijetalo jedno - meko joj reče i zatvori njene usnice čvrstim poljupcem.
Koliko god joj je poljubac prijao, Joška je shvatila da je Momo na taj način još jednom uspješno izbjegao izjasniti se. Ili se možda izjasnio? Koje je od toga dvoje?
Dok je, kao i uvijek do sad, oblačila njegovu košulju pripremajući se na put prema kupaonici, potajno je gledala Momino drago lice zamagljeno plavičastim dimom. Probiti će ona tu maglu oko njega i u njemu. Pokazati će mu da se može bez straha sasvim prepustiti osjećajima.
Obučena samo u njegovu svijetloplavu košulju, ispod koje nije imala ništa, nagne se prema njemu, izvadi mu cigaretu iz usta i poljubi ga, radujući se kad je osjetila njegove vruće dlanove na svojoj stražnjici.

Panika

Ljeto je trajalo, vrući se dani redali jedan za drugim, a oni, Joška i Momo, sve više uživali jedno u drugom. Požuda je upravljala njima, strast nikako da se potroši. Ili barem smanji, svede na neku manju mjeru. Momo se opustio, tim više što bi vrlo često netko od njegovih prijatelja ili poznanika dolazio s broda, ili odlazio na brod, pa nije osjećao da ga Joška sputava. Vidio bi prijatelje, pio sa njima, izmjenjivao novosti, činio ono isto što je i prije Joške činio. Samo u mnogo manjoj mjeru, ali nije u tome ničeg spornog nalazio. Joški se činilo kako pola svog vremena ukradenog od ljubavi, provode na autobusnoj ili željezničkoj stanici. Ljutilo ju je to. Željela ga je samo za sebe, jer jednog dana ... Tjerala je tu misao od sebe, nije željela ni misliti o tome.
Ispraćaji ili dočekivanja bila su mokra. I to ju je smetalo. Uvijek su ranije stizali na autobusnu stanicu ili željeznički kolodvor i svaki put, kad bi se to dogodilo, muškarci bi se značajno pogledali i ništa ne govoreći glasno, po prešutnom dogovoru krenuli prema šanku. Jošku je to ljutilo i sumnjala je, kako namjerno dolaze ranije. Samo zbog toga da bi nesmetano mogli uliti u sebe nekoliko pića dok čekaju. A kad bi onaj kojeg su dočekivali stigao, popili bi još po nekoliko pića, naravno.
- Zašto ne ideš bez mene? - upitala je Momu, kad joj je još jednom rekao kako moraju na autobusnu stanicu, jer još se jedan njegov prijatelj vraća s broda nakon nekoliko mjeseci plovidbe.
- Jesi li sigurna da to želiš? - upitao ju je.
Istog časa, kad je Momo to izgovorio, shvatila je kako je pogriješila. Pusti li ga samog, neće popiti "uobičajenu" količinu otrova kojeg je on silno volio, a ona još žešće mrzila, već će se s prijateljima napiti do besvijesti.
- Nisam - odgovorila je. - Naravno da idem s tobom. Želim s tobom provesti svaku minutu koju mogu.
- Moje zanovijetalo - rekao je i zagrlio je. - To si ti. Znam zbog čega želiš biti uz mene.
Smijali su se, ali Joški nije bilo do smijeha. Momino pohlepno pijenje u takvim prilikama, nju je užasavalo. Kad su bili sami njih dvoje, nije pio gotovo ništa i to ju je radovalo. Ritual ispijanja čaša prilikom susreta s Mominim prijateljima, sve odreda pomorcima, nije se mogao propustiti, izbjeći, ma koliko Joška to silno željela.
- Ljubomorna sam na tvoje društvo - rekla mu je u polutami sobe. - Čini mi se, kao da te onda imam manje za sebe.
Raznježila ga je ta njena primjedba. Da bi prikrio nadiruće osjećaje, prišao je ormaru i pretvarao se da bira košulju koju će obući za ovu prigodu. Joška je stajala ispred zamračenog prozora, dok je u njena leđa udarala vanjska vrućina i točno je osjetila što on to čini. Vrijeđalo ju je njegovo nepovjerenje.
I onda, uopće ne znajući da to izreći, Joška bubne:
- Imam brata u Njemačkoj. Radi tamo dugi niz godina. Dosta je stariji od mene. Kad već voliš lutanje, mogli bi ...
Momo joj je dobacio pogled i njena bujica riječi se prekine. Polako, sasvim polako, zatvorio je krilna vrata ormara i sa izabranom košuljom u ruci, gol do pojasa, okrenuo se prema Joški.
- To je crnčenje na prokletom kopnu - rekao je tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjekivale u njoj. - Robovanje. Rad na brodovima nije robovanje. To je užitak. Molim te, upamti ovo jednom za uvijek.
- Ali ... - zamucala je.
- Ne želim čuti nikakvo "ali"! - grubo ju je prekinuo.
Oborila je glavu, smeđa joj je duga kosa sakrila žalosno lijepo lice. Poželio joj je prići i zagrliti je i poljubiti. Prstima joj proći kroz kosu i šapnuti joj da je silno voli i da je sretan sa njom. I da je zamoli da pusti sreću trajati, neka je ne forsira, neka ne pokušava upravljati njome, neka joj se prepusti bez opterećenja sutrašnjicom, neka uživa u trenutku.
Ali nije ništa od toga izrekao. Nije ni znao kako. Jer i on je drhtao. Strah je i njega obuzeo. Oblačio je košulju i tvrdim je pogledom gledao, jer znao je, popusti li sad, svakog će puta popustiti. I dok se okrene, eto njega kako ustaje u pet sati izjutra, trči na prokleti posao kojeg mrzi, a sve zato da bi bili zajedno, da bi ona bila sretna, a on nesretan. Koliko bi izdržao tako živjeti?
A opet, ne reče li ništa i ona se pokupi, nestane iz njegovog života, što onda? Jer, priznao je samom sebi, uspjela je zaobliti oštre bridove bola koje mu je ona od prije dvije godine ostavila za uspomenu u duši. I zbog koje se zaklinjao svim bogovima da se nikad više sasvim neće prepustiti ni jednoj ženi. Ma koliko uživao u tome. Jer prije ili kasnije, oblak sreće koji ih sad omotava, puknuti će. Kao što se rasplinuo i onaj prijašnji oblak sreća, a za kojega je naivno vjerovao kako je vječan. Takav je život. I što onda?
Zbog toga ništa ne reče, ugura košulju u traperice, zapali cigaretu i naglašeno polako priđe stolu na kojemu se nalazila boca ruma, cigarete, pepeljara, Joškina torbica, nekoliko knjiga. Znajući da ga Joška ispod dugačkih i gustih trepavica pažljivo motri, sasvim polako u veliku čašu natoči oko tri prsta ruma i nadušak je ispije.
- Jesi li spremna? - upita je paleći cigaretu i strepeći od njenog odgovora. - Možemo li krenuti?
- Možemo - reče Joška.
Momo požudno udahne dim, jer rum mu je gorio u grlu, a osjećaj olakšanja ga preplavi. Pobijedio je, Joška ostaje sa njim, ne odlazi, ne napušta ga. A ljeto i dalje traje ...

Dašak sreće

Dnevna je žega nešto malo popustila. Sunce još nije bilo sasvim zašlo, kad se podigla lagana bura tjerajući plavičastim nebom nekoliko pahuljastih oblaka. Šećući s rukom u ruci obalom, što su običavali činiti gotovo svake večeri već neko vrijeme, Joška i Momo su kao po dogovoru podigli lica prema nebu, dozvoljavajući buri da im miluje zažarene obraze.
- Vrijeme se mijenja - promrmljala je Joška.
Momo se zagledao u daljinu, poput psa njuškajući uz vjetar i Joška je znala da je tako sigurno mnogo puta njuškao vjetar stojeći na palubi broda. Nasmiješila se prizoru. Nije se iznenadila kad je odlučno odmahnuo glavom.
- Ništa od toga - reče sigurnim glasom. - Burica se neće razmahati.

Nasmijala se njegovoj sigurnosti. Taj sitni detalj koji joj je govorio o Mominom pomorskom iskustvu, zabavljao ju je. Čudila se tome. Inače ju je sve što se ticalo Momine plovidbe ljutilo. Nije mogla podnijeti misao o njegovom odlasku. Za kojeg je znala da će jednog dana postati gruba stvarnost. Gruba stvarnost za nju. Za njega, za Momu, još uvijek nije bila sigurna.
Dok bi vodili ljubav, ritam njegovog tijela kojemu je uzvraćala svojim ritmom, nastojeći prilagođavanjem uživati u zajedničkom ritmu, govorio joj je o njegovim snažnim i velikim osjećajima. Kad bi klonuli nakon redovite duge i iscrpljujuće ljubavne igre i ona mu , privijajući se uz njega, položila glavu na njegovo rame, što je jako voljela činiti i što je uvijek činila, Momo bi uvijek pružio ruku prema cigaretama, a ona bi mu uvijek poželjela viknuti u lice: "Pusti cigarete! Reci mi da me voliš!".
Ali nije nikad viknula. Nije čak ni šapnula. Samo se nadala, očajnički se nadala da će te riječi jednog vrućeg poslijepodneva, nakon vođenja ljubavi s njom, zbog nečeg pobjeći s njegovih usnica, nekako se otkinuti sa njih i protiv njegove volje. Je li osjećao želju izgovoriti ih? Nadala se tome, a bilo je trenutaka kad je čitavim svojim bićem osjećala njegovu ljubav. Pokazivao joj je to na mnogo načina, ali nikad riječima. Za kojima je ona žudjela sve više i više.

Prisjetila se sinoćnje zgode: sjedili su u lokalu na Korzu, bilo je poveće društvo i zbog toga su spojili dva stola, kad se jedan od Mominih prijatelja, upravo pristigao s broda, nagnuo prema svojoj djevojci, sitnoj i ljepuškastoj djevojci kose boje meda i poljubio je dugim i strastvenim poljupcem. Djevojci se lice zažarilo, bilo je očito da joj je neugodno zbog javnog pokazivanja tolike strasti, ali se mladić bezbrižno smijao, a crne mu oči bljeskale radosno.
- Što mogu kad je ludo volim - rekao je i dalje se smijući i milujući djevojčinu ruku. - Sedam sam dugih mjeseci mislio samo o ovome, sanjao o povratku.
Momo se smijao zajedno s ostalim muškarcima, ali je Joška sasvim dobro primijetila, da se djevojke ne smiju. Osmjehivale su se, to da, ali su im oči bile ozbiljne, a pogled sjetno-nježan. Uživale su u tom trenutku i ujedno žalile što ga i one same nisu doživjele, bila je sigurna Joška. Jer ona se upravo tako osjećala. Željela je nagnuti glavu i položiti je na Momino rame, ali se suzdržala. Umjesto toga, pod stolom mu je potajno od ostalih stisnula ruku.
Momo ju je pogledao, osmjehnuo se i oslobodio ruku, kojom je istog trena posegnuo za bocom piva. Nije se iznenadila njegovoj reakciji. Sad ju je već očekivala. I pitala se, je li to dobro ili loše, to njeno predviđanje njegove reakcije u nekom trenutku.
Kad su kasno noći vraćali se kući, točnije Mominoj spavaćoj sobi, željela je razgovarati o tom trenutku koji se dogodio i za kojeg je bila sigurna da ga je i Momo osjetio. Ali nije. Uz njih je hodao Boro sa svojom večerašnjom djevojkom: stanovao je u neposrednoj Mominoj blizini. Mijenjao je djevojke vrlo često, primijetila je to odmah, na samom početku njihovog poznanstva. Vrlo rijetko bi jednu te istu dovodio dva ili više puta u društvo. Što je obično značilo u Mominu sobu, odakle bi zajedno izlazili u toplu večer.

Prisjećajući se tog nedavnog događaja i slino želeći čuti kako Momo izgovara one dragocjene riječi, Joška se propne na prste, priljubi uz Momine grudi. Bockajući ga malim i čvrstim grudima sakrivenim jedino tankom zelenom majicom bez rukava, unijela je u taj poljubac sve ono što mu je željela reći, sve ono o čemu je razmišljala. I iznad svega, sve ono što je silno željela čuti kako joj on to govori. Odvajajući se od njega, znatiželjno ga je gledala očekujući njegovu reakciju.
- Ostavljaš me bez daha, zanovijetalo moje malo - reče joj on u kosu, privijajući sad on nju uz grudi, dok su šetači prolazili pored njih i smješkali se, a sunce tonulo iza brda, iza Učke, galebovi kriještali. - Činiš me sretnim.
Zadrhtala je. Osjećaj sreće čitavu ju je preplavio. Još samo jedan mali korak i ... Osjetio je njen iščekujući drhtaj u svom naručju i polako je, krajnje pažljivo, odvojio od sebe. Zagrlio ju je lijevom rukom i okrenuo prema nestajućem suncu, koje je tonulo iza brda, prkosno prosipajući posljednje zlatne zrake, boreći se sa tamom.

Tjeskoba

Probudio se veoma rano, zora se tek naslućivala i zvijezde su još treperile. Već četvrto jutro tako. Za redom. Sad mu je to već počelo izjedati živce. Mislio je da će biti lijepo i ugodno, a ispada da nije tako. Zašto?

- Od sutra sam na godišnjem - rekla mu je Joška one večeri, dok su lagano koračali kući, prema njegovoj sobi, koja je postala njihova soba.
- Ozbiljno? - odvratio je i znatiželjno je pogledao: ulice su bile puste, ponoć se približavala i njihovi su koraci jasno odjekivali u noći.
- Najozbiljnije - rekla je ona i nasmijala se: često se smijala i on je zavolio tu njenu naviku. - Znaš li, kako bih ga voljela provesti?
- Kako?
- Uz tebe. Sa tobom. U našoj sobi. Samo ti i ja, bez društva.
Pogledao ju je onako kako je on znao, spustivši malo glavu i dobacivši joj pogled pun podozrenja. Što li se to kuha u njenoj lijepoj glavici?
- Oh, ne boj se! - uzviknula je Joška. - Naravno, ne bi uvijek bili sami. Izlazili bi, družili se, ali većinu bi vremena ipak bili sami, samo ti i ja. Zar to ne bi bilo lijepo?
- Ne znam - izbjegao je odgovor. - A tvoji starci?
- Što je s njima? Zar bi ...
- Ah, to! - prekinula ga je. - Ne brini za njih. Njima ću reći da idem kod prijateljice.
- Tako - primijetio je. - Sve si isplanirala.
Joška je zastala i upitno se zagledala u njegovo lice. Nastojala mu je pročitati misli i osjećaje, ali joj je Momo mirno odvraćao pogled ništa ne odajući. Joška se zbunila, uvijek bi se zbunila kad bi osjetila Momino odbijanje ili negodovanje, ili kad ne bi uopće znala što on misli, kao što se upravo događalo.
- Naravno - brzo je rekla i ponovo počela hodati - samo ako se ti slažeš. Slažeš li se?
- Ne slažem - odgovorio je.
Joška je ponovo zastala, po drugi put u kratkom vremenu i osjećajući suhoću u ustima bolnim se pogledom zagledala u njega.
- Želim to - rekao je Momo grleći je. - Naravno da želim. Samo te malo zavitlavam. Tako si nesigurna, da naprosto ne mogu odoljeti.
Ljubili su se točno ispod ulične svjetiljke koja ih je obasjavala. Zatim su, držeći se za ruke, pohrlili kući, u njegovu sobu, koja je postala njihova soba.

I evo ga, već četvrto jutro budi se prije zore i u toploj tami sobe osluškuje jedva čujno ujednačeno disanje Joške. Prvo je jutro, kad se neočekivano tako rano probudio, tiho ustao i dugo stajao pored kauča promatrajući usnulu Jošku. Sasvim gola, kose prosute joj po leđima, spavala je potrbuške, sa lijevim dlanom ispod lica. Samo joj je stražnjica bila pokrivena bijelom plahtom po kojoj je plesala prva danja svjetlost. Duge su joj noge bile opuštene u obliku naopakog slova V. Momo se osmjehnuo prizoru i sam sebi se zakleo, kako nikad neće zaboraviti ovo jutro, ovaj predivni prizor i ove osjećaje koje je prizor usnule djevojke pobudio u njemu. Zaljubljuje li se on to? Misao je bljesnula i nestala.
Jutros, četvrtog jutra, gotovo istovjetnog kao i prethodna tri, više nije mislio tako. Misli su mu bile nedostojne trenutka, osjećao je to, ali ih nije mogao potisnuti.
Joška je svakog trenutka ovih proteklih dana bila uz njega i bilo je više nego očito kako uživa u tome. Uvijek je bila nasmijana, pokreti joj bili iskričavi, oči joj plamtjele. A u Moma se uvukla tjeskoba. Podmukla mu je tjeskoba trovala događaj koji bi trebao biti lijep. Počelo mu je nedostajati sve ono, što bi inače činio kad ne bi bio s Joškom. Kasno ustajanje i odlazak na kavu i rum u obližnji kafić, dokono listanje novina, susret s Borom i ostalima koje je volio sretati. Sad toga nije bilo. Kavu bi pio sa Joškom. Gledao ju je kako uživa u kavi i nestrpljivo pušio ispijajući već drugu kavu i silno želeći izaći iz stana, iz sobe, njihove sobe. Osjećao je, da se mora kretati. Stidio se što su se takvi osjećaji probudili u njemu, ali nije ih mogao suzbiti. Nije si mogao pomoći.

Nešto prije sedam sati, znajući da je još uvijek suviše rano za ono što je naumio učiniti, dok je Joška i dalje mirno spavala ništa ne sluteći, Momo se iskrade iz sobe, tiho zatvori vrata i priđe telefonu koji se nalazio na ormariću u malom hodniku. Odlučno je okretao brojeve koje znao napamet, a kad mu se javi dobro poznati i pospani glas, bez ikakvog uvoda počne govoriti tihim i odrješitim glasom, zamišljajući Borino pospano lice.
- Dođi što prije i izvuci me van.
- Jesi li ti lud? Buditi me ovako rano ...
- Jesi li čuo što sam rekao?
- Čuo sam - promrmljao je pospano Boro, pa podrugljivo upitao: - Pukla ljubav?
Momo ne odgovori, spusti slušalicu i vrati se u sobu, legne uz Jošku polako i pažljivo i počne nestrpljivo očekivati prijateljev dolazak. Srećom, Boro stanuje sasvim blizu …

Krah

Kajanje je bilo ogromno i gotovo nepodnošljivo. Momo je samom sebi priznavao da se ponio odvratno. Neumoljiv crv savjesti neprestano ga je grizao.

Boro je stigao nakon otprilike pola sata, a Momo je uspješno odglumio čuđenje zbog tako rane posjete. Nije bila noć, Boro nije bio pijan i lakovjerna je Joška povjerovala u sve servirane joj laži.
- Dovezli su mi prokleta drva - rekao je Boro odmah čim je ušao u njihovu sobu, dok je Joška još ležala u krevetu. - Ne ljuti se što ti ga otimam, ali zbilja ne mogu sam.
- Naravno da će ti pomoći - rekla je Joška navlačeći plahtu pod bradu, sakrivajući se. - I budeš li toliko pristojan, pa izađeš na trenutak iz sobe, ustati ću i skuhati vam kavu.
- Kava bi mi baš jako prijala - rekao je Boro, izbjegavajući Momin ubojiti pogled.
Joška ih je poslužila kavom koju su ispijali pušeći. Raspitivala se o količini posla i o vremenu kad će joj se Momo vratiti. Slijedio je brzi i površni poljubac i već su bili na ulici. I ludi se vrtuljak zanjihao, počeo okretati.
Dokono su hodali od lokala do lokala i pili, pili, nazdravljajući svojoj lukavštini. Ponovo je bilo kao nekad, osjećao je Momo, ponovo je punim plućima udisao slobodu. Na radoznala pitanja Bore odbio je odgovarati. Jer što da mu kaže, kad ni sam nije sasvim siguran u ono što osjeća? Lijepo je biti sa Joškom, ali je isto tako lijepo ...
Čaše su se nizale u blistavom i zveketavom redu, glazba koju su obojica voljeli. Joška je bila zaboravljena, potisnuta, odgurnuta, sve je bilo zaboravljeno. Svijet je prestao postojati. Samo je šank, komandni most života, kako su Momo i Boro voljeli reći, bio stvaran, postojao je. I kako se činilo, postojao je samo za njih.
Čitav su dan pili, opijali se. Kasno u noć, kad više nisu ni kapljicu mogli uliti u sebe, odlučili su krenuti kući. Dok se uspinjao stepenicama do svog stana, Momo je mrmljao sebi u bradu. Psovke su se nizale, pripremao se na prepirku, na oštru svađu. Jer bio je siguran, kako Joška neće preko ovog mirno i blago prijeći. Ne preko ovog. Slagao ju je, prevario, ostavio samu. I sigurno će skočiti na njega poput bijesne mačke!
Ali Joška ni riječi nije rekla. Iz prostog razloga što je nije bilo u njegovoj, njihovoj sobi. Je li ovo još njihova soba, pitao se Momo pijano se njišući i pušeći posljednju cigaretu prije spavanja, nalakćen na prozor i zureći zamagljenim pogledom u vruću noć. Sumnjao je u to. Sve je gotovo, osjećao je i bol ga gušila, ali bio je suviše pijan, mislio je samo na to kako mora spavati, nije mogao ni o čemu drugom misliti.

Slijedio je dan za kojeg je Momo želio da se nikad nije dogodio. Dok je još onako bunovan i osjećajući odvratan okus u suhim ustima hodao prema kupaonici, iza njega je odjekivao glas njegove sestre.
- Jadna te mala čekala i čekala, dok joj nije postao sasvim neugodno. Ni jednom se riječju nije požalila na tvoje ponašanje, ali moram ti reći ...
Momo se zaključao u kupaonicu i podmetnuo glavu pod hladni mlaz vode. Dugo je prao zube, a sestrine riječi, one koje je čuo i one koje nije, a za koje je bio siguran da ih je izrekla, odjekivale su u njemu. Valovi stida natjerali su mu rumenilo i znoj na lice. A onda se u njemu podigao iznenadni bijes: neka svi idu do đavola! Svi bi željeli da on prihvati njihove norme života koje mu se gade. Neka svi idu u sto ...

Tek je sutradan, bilo je već poslijepodne, vruće po običaju, Momo ispustio knjigu koju je čitao, ustao i prišao telefonu u hodniku.
- Oprosti, Joška - reče joj kad se javila, a javila se gotovo istog časa kad je telefon zazvonio prvi put i bio je siguran kako je željno iščekivala njegov poziv, ne udaljujući se od telefona. - Ja sam divljak. Ali to sam ti rekao čim smo se upoznali. Ne ljuti se.
- Ne ljutim se - rekla je tiho, toliko tiho, da je više naslutio riječi nego li ih čuo.
- Ne ljutiš se?
- Ne - odgovorila je. - Ali jako žalim.
Momo je uzdahnuo. Žalio je i on. Shvatio je, da mu je do Joške stalo. Možda je i voli. Istina je da mnogo misli na nju i da mu je silno ugodno u njenom društvu. Ali ... taj prokleti "ali" nikako ga nije napuštao.
- Razumijem - rekla je Joška.
- Ništa nisam rekao.
- Da znam - rekla je ona meko, kako je samo ona znala. - Ništa se ni nema reći.
Momo je uzdahnuo i polako spustio slušalicu. Vratio se u svoju spavaću sobu sretan što mu u stanu nema ni majke ni sestre. Lakše je podnositi bol bez njihovih riječi. Priznao je samom sebi da osjeća bol, ali nije mu bilo lakše zbog toga. Prišao je pisaćem stolu i dohvatio bocu ruma koja je stajala na njemu. A onda odmahne glavom i vrati bocu na prijašnje mjesto.
Ne, neće. Bio je siguran kako Joška upravo to misli: sad će prići boci ruma, napuniti čašu, ispiti je, naliti drugu i početi se spremati za izlazak i još jednu bjesomučnu pijanku. Neka ide do vraga i Joška i svaka druga koja mu pokušava nabaciti omču oko vrata. Ni kapljice neće popiti!
Pogled mu se zaustavi na kompletu knjiga crvenih kožnih korica. Dostojevski. Kupio je komplet odmah sutradan nakon što je stigao kući. Priđe knjigama i sve ih, dvanaest debelih knjiga, premjesti na pod pored kauča. Legne na kauč i dohvati prvu koja mu je došla pod ruku: "Braća Karamazovi".
Tjedan dana nije izašao iz stana, gotovo ne napuštajući sobu, ne javljajući se na telefon, odbijajući učestvovati u životu, bocu ruma koja se bljeskala pod kosim sunčevim zrakama ni ne taknuvši. Sve dok nije pročitao svih dvanaest knjiga.
Shvatio je: patnja je bit čovjekovog postojanja.

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Krah

2012-01-07T10:18:00.001+01:00

Joška i Momo

Kajanje je bilo ogromno i gotovo nepodnošljivo. Momo je samom sebi priznavao da se ponio odvratno. Neumoljiv crv savjesti neprestano ga je grizao.

Boro je stigao nakon otprilike pola sata, a Momo je uspješno odglumio čuđenje zbog tako rane posjete. Nije bila noć, Boro nije bio pijan i lakovjerna je Joška povjerovala u sve servirane joj laži.
- Dovezli su mi prokleta drva - rekao je Boro odmah čim je ušao u njihovu sobu, dok je Joška još ležala u krevetu. - Ne ljuti se što ti ga otimam, ali zbilja ne mogu sam.
- Naravno da će ti pomoći - rekla je Joška navlačeći plahtu pod bradu, sakrivajući se. - I budeš li toliko pristojan, pa izađeš na trenutak iz sobe, ustati ću i skuhati vam kavu.
- Kava bi mi baš jako prijala - rekao je Boro, izbjegavajući Momin ubojiti pogled.
Joška ih je poslužila kavom koju su ispijali pušeći. Raspitivala se o količini posla i o vremenu kad će joj se Momo vratiti. Slijedio je brzi i površni poljubac i već su bili na ulici. I ludi se vrtuljak zanjihao, počeo okretati.
Dokono su hodali od lokala do lokala i pili, pili, nazdravljajući svojoj lukavštini. Ponovo je bilo kao nekad, osjećao je Momo, ponovo je punim plućima udisao slobodu. Na radoznala pitanja Bore odbio je odgovarati. Jer što da mu kaže, kad ni sam nije sasvim siguran u ono što osjeća? Lijepo je biti sa Joškom, ali je isto tako lijepo ...
Čaše su se nizale u blistavom i zveketavom redu, glazba koju su obojica voljeli. Joška je bila zaboravljena, potisnuta, odgurnuta, sve je bilo zaboravljeno. Svijet je prestao postojati. Samo je šank, komandni most života, kako su Momo i Boro voljeli reći, bio stvaran, postojao je. I kako se činilo, postojao je samo za njih.
Čitav su dan pili, opijali se. Kasno u noć, kad više nisu ni kapljicu mogli uliti u sebe, odlučili su krenuti kući. Dok se uspinjao stepenicama do svog stana, Momo je mrmljao sebi u bradu. Psovke su se nizale, pripremao se na prepirku, na oštru svađu. Jer bio je siguran, kako Joška neće preko ovog mirno i blago prijeći. Ne preko ovog. Slagao ju je, prevario, ostavio samu. I sigurno će skočiti na njega poput bijesne mačke!
Ali Joška ni riječi nije rekla. Iz prostog razloga što je nije bilo u njegovoj, njihovoj sobi. Je li ovo još njihova soba, pitao se Momo pijano se njišući i pušeći posljednju cigaretu prije spavanja, nalakćen na prozor i zureći zamagljenim pogledom u vruću noć. Sumnjao je u to. Sve je gotovo, osjećao je i bol ga gušila, ali bio je suviše pijan, mislio je samo na to kako mora spavati, nije mogao ni o čemu drugom misliti.

Slijedio je dan za kojeg je Momo želio da se nikad nije dogodio. Dok je još onako bunovan i osjećajući odvratan okus u suhim ustima hodao prema kupaonici, iza njega je odjekivao glas njegove sestre.
- Jadna te mala čekala i čekala, dok joj nije postao sasvim neugodno. Ni jednom se riječju nije požalila na tvoje ponašanje, ali moram ti reći ...
Momo se zaključao u kupaonicu i podmetnuo glavu pod hladni mlaz vode. Dugo je prao zube, a sestrine riječi, one koje je čuo i one koje nije, a za koje je bio siguran da ih je izrekla, odjekivale su u njemu. Valovi stida natjerali su mu rumenilo i znoj na lice. A onda se u njemu podigao iznenadni bijes: neka svi idu do đavola! Svi bi željeli da on prihvati njihove norme života koje mu se gade. Neka svi idu u sto ...

Tek je sutradan, bilo je već poslijepodne, vruće po običaju, Momo ispustio knjigu koju je čitao, ustao i prišao telefonu u hodniku.
- Oprosti, Joška - reče joj kad se javila, a javila se gotovo istog časa kad je telefon zazvonio prvi put i bio je siguran kako je željno iščekivala njegov poziv, ne udaljujući se od telefona. - Ja sam divljak. Ali to sam ti rekao čim smo se upoznali. Ne ljuti se.
- Ne ljutim se - rekla je tiho, toliko tiho, da je više naslutio riječi nego li ih čuo.
- Ne ljutiš se?
- Ne - odgovorila je. - Ali jako žalim.
Momo je uzdahnuo. Žalio je i on. Shvatio je, da mu je do Joške stalo. Možda je i voli. Istina je da mnogo misli na nju i da mu je silno ugodno u njenom društvu. Ali ... taj prokleti "ali" nikako ga nije napuštao.
- Razumijem - rekla je Joška.
- Ništa nisam rekao.
- Da znam - rekla je ona meko, kako je samo ona znala. - Ništa se ni nema reći.
Momo je uzdahnuo i polako spustio slušalicu. Vratio se u svoju spavaću sobu sretan što mu u stanu nema ni majke ni sestre. Lakše je podnositi bol bez njihovih riječi. Priznao je samom sebi da osjeća bol, ali nije mu bilo lakše zbog toga. Prišao je pisaćem stolu i dohvatio bocu ruma koja je stajala na njemu. A onda odmahne glavom i vrati bocu na prijašnje mjesto.
Ne, neće. Bio je siguran kako Joška upravo to misli: sad će prići boci ruma, napuniti čašu, ispiti je, naliti drugu i početi se spremati za izlazak i još jednu bjesomučnu pijanku. Neka ide do vraga i Joška i svaka druga koja mu pokušava nabaciti omču oko vrata. Ni kapljice neće popiti!
Pogled mu se zaustavi na kompletu knjiga crvenih kožnih korica. Dostojevski. Kupio je komplet odmah sutradan nakon što je stigao kući. Priđe knjigama i sve ih, dvanaest debelih knjiga, premjesti na pod pored kauča. Legne na kauč i dohvati prvu koja mu je došla pod ruku: "Braća Karamazovi".
Tjedan dana nije izašao iz stana, gotovo ne napuštajući sobu, ne javljajući se na telefon, odbijajući učestvovati u životu, bocu ruma koja se bljeskala pod kosim sunčevim zrakama ni ne taknuvši. Sve dok nije pročitao svih dvanaest knjiga.
Shvatio je: patnja je bit čovjekovog postojanja.

KRAJ

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Tjeskoba

2012-01-06T13:42:00.001+01:00

Joška i Momo

Probudio se veoma rano, zora se tek naslućivala i zvijezde su još treperile. Već četvrto jutro tako. Za redom. Sad mu je to već počelo izjedati živce. Mislio je da će biti lijepo i ugodno, a ispada da nije tako. Zašto?

- Od sutra sam na godišnjem - rekla mu je Joška one večeri, dok su lagano koračali kući, prema njegovoj sobi, koja je postala njihova soba.
- Ozbiljno? - odvratio je i znatiželjno je pogledao: ulice su bile puste, ponoć se približavala i njihovi su koraci jasno odjekivali u noći.
- Najozbiljnije - rekla je ona i nasmijala se: često se smijala i on je zavolio tu njenu naviku. - Znaš li, kako bih ga voljela provesti?
- Kako?
- Uz tebe. Sa tobom. U našoj sobi. Samo ti i ja, bez društva.
Pogledao ju je onako kako je on znao, spustivši malo glavu i dobacivši joj pogled pun podozrenja. Što li se to kuha u njenoj lijepoj glavici?
- Oh, ne boj se! - uzviknula je Joška. - Naravno, ne bi uvijek bili sami. Izlazili bi, družili se, ali većinu bi vremena ipak bili sami, samo ti i ja. Zar to ne bi bilo lijepo?
- Ne znam - izbjegao je odgovor. - A tvoji starci?
- Što je s njima? Zar bi ...
- Ah, to! - prekinula ga je. - Ne brini za njih. Njima ću reći da idem kod prijateljice.
- Tako - primijetio je. - Sve si isplanirala.
Joška je zastala i upitno se zagledala u njegovo lice. Nastojala mu je pročitati misli i osjećaje, ali joj je Momo mirno odvraćao pogled ništa ne odajući. Joška se zbunila, uvijek bi se zbunila kad bi osjetila Momino odbijanje ili negodovanje, ili kad ne bi uopće znala što on misli, kao što se upravo događalo.
- Naravno - brzo je rekla i ponovo počela hodati - samo ako se ti slažeš. Slažeš li se?
- Ne slažem - odgovorio je.
Joška je ponovo zastala, po drugi put u kratkom vremenu i osjećajući suhoću u ustima bolnim se pogledom zagledala u njega.
- Želim to - rekao je Momo grleći je. - Naravno da želim. Samo te malo zavitlavam. Tako si nesigurna, da naprosto ne mogu odoljeti.
Ljubili su se točno ispod ulične svjetiljke koja ih je obasjavala. Zatim su, držeći se za ruke, pohrlili kući, u njegovu sobu, koja je postala njihova soba.

I evo ga, već četvrto jutro budi se prije zore i u toploj tami sobe osluškuje jedva čujno ujednačeno disanje Joške. Prvo je jutro, kad se neočekivano tako rano probudio, tiho ustao i dugo stajao pored kauča promatrajući usnulu Jošku. Sasvim gola, kose prosute joj po leđima, spavala je potrbuške, sa lijevim dlanom ispod lica. Samo joj je stražnjica bila pokrivena bijelom plahtom po kojoj je plesala prva danja svjetlost. Duge su joj noge bile opuštene u obliku naopakog slova V. Momo se osmjehnuo prizoru i sam sebi se zakleo, kako nikad neće zaboraviti ovo jutro, ovaj predivni prizor i ove osjećaje koje je prizor usnule djevojke pobudio u njemu. Zaljubljuje li se on to? Misao je bljesnula i nestala.
Jutros, četvrtog jutra, gotovo istovjetnog kao i prethodna tri, više nije mislio tako. Misli su mu bile nedostojne trenutka, osjećao je to, ali ih nije mogao potisnuti.
Joška je svakog trenutka ovih proteklih dana bila uz njega i bilo je više nego očito kako uživa u tome. Uvijek je bila nasmijana, pokreti joj bili iskričavi, oči joj plamtjele. A u Moma se uvukla tjeskoba. Podmukla mu je tjeskoba trovala događaj koji bi trebao biti lijep. Počelo mu je nedostajati sve ono, što bi inače činio kad ne bi bio s Joškom. Kasno ustajanje i odlazak na kavu i rum u obližnji kafić, dokono listanje novina, susret s Borom i ostalima koje je volio sretati. Sad toga nije bilo. Kavu bi pio sa Joškom. Gledao ju je kako uživa u kavi i nestrpljivo pušio ispijajući već drugu kavu i silno želeći izaći iz stana, iz sobe, njihove sobe. Osjećao je, da se mora kretati. Stidio se što su se takvi osjećaji probudili u njemu, ali nije ih mogao suzbiti. Nije si mogao pomoći.

Nešto prije sedam sati, znajući da je još uvijek suviše rano za ono što je naumio učiniti, dok je Joška i dalje mirno spavala ništa ne sluteći, Momo se iskrade iz sobe, tiho zatvori vrata i priđe telefonu koji se nalazio na ormariću u malom hodniku. Odlučno je okretao brojeve koje znao napamet, a kad mu se javi dobro poznati i pospani glas, bez ikakvog uvoda počne govoriti tihim i odrješitim glasom, zamišljajući Borino pospano lice.
- Dođi što prije i izvuci me van.
- Jesi li ti lud? Buditi me ovako rano ...
- Jesi li čuo što sam rekao?
- Čuo sam - promrmljao je pospano Boro, pa podrugljivo upitao: - Pukla ljubav?
Momo ne odgovori, spusti slušalicu i vrati se u sobu, legne uz Jošku polako i pažljivo i počne nestrpljivo očekivati prijateljev dolazak. Srećom, Boro stanuje sasvim blizu …

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Dašak sreće

2012-01-03T14:56:00.003+01:00

Joška i Momo

Dnevna je žega nešto malo popustila. Sunce još nije bilo sasvim zašlo, kad se podigla lagana bura tjerajući plavičastim nebom nekoliko pahuljastih oblaka. Šećući s rukom u ruci obalom, što su običavali činiti gotovo svake večeri već neko vrijeme, Joška i Momo su kao po dogovoru podigli lica prema nebu, dozvoljavajući buri da im miluje zažarene obraze.
- Vrijeme se mijenja - promrmljala je Joška.
Momo se zagledao u daljinu, poput psa njuškajući uz vjetar i Joška je znala da je tako sigurno mnogo puta njuškao vjetar stojeći na palubi broda. Nasmiješila se prizoru. Nije se iznenadila kad je odlučno odmahnuo glavom.
- Ništa od toga - reče sigurnim glasom. - Burica se neće razmahati.

Nasmijala se njegovoj sigurnosti. Taj sitni detalj koji joj je govorio o Mominom pomorskom iskustvu, zabavljao ju je. Čudila se tome. Inače ju je sve što se ticalo Momine plovidbe ljutilo. Nije mogla podnijeti misao o njegovom odlasku. Za kojeg je znala da će jednog dana postati gruba stvarnost. Gruba stvarnost za nju. Za njega, za Momu, još uvijek nije bila sigurna.
Dok bi vodili ljubav, ritam njegovog tijela kojemu je uzvraćala svojim ritmom, nastojeći prilagođavanjem uživati u zajedničkom ritmu, govorio joj je o njegovim snažnim i velikim osjećajima. Kad bi klonuli nakon redovite duge i iscrpljujuće ljubavne igre i ona mu , privijajući se uz njega, položila glavu na njegovo rame, što je jako voljela činiti i što je uvijek činila, Momo bi uvijek pružio ruku prema cigaretama, a ona bi mu uvijek poželjela viknuti u lice: "Pusti cigarete! Reci mi da me voliš!".
Ali nije nikad viknula. Nije čak ni šapnula. Samo se nadala, očajnički se nadala da će te riječi jednog vrućeg poslijepodneva, nakon vođenja ljubavi s njom, zbog nečeg pobjeći s njegovih usnica, nekako se otkinuti sa njih i protiv njegove volje. Je li osjećao želju izgovoriti ih? Nadala se tome, a bilo je trenutaka kad je čitavim svojim bićem osjećala njegovu ljubav. Pokazivao joj je to na mnogo načina, ali nikad riječima. Za kojima je ona žudjela sve više i više.

Prisjetila se sinoćnje zgode: sjedili su u lokalu na Korzu, bilo je poveće društvo i zbog toga su spojili dva stola, kad se jedan od Mominih prijatelja, upravo pristigao s broda, nagnuo prema svojoj djevojci, sitnoj i ljepuškastoj djevojci kose boje meda i poljubio je dugim i strastvenim poljupcem. Djevojci se lice zažarilo, bilo je očito da joj je neugodno zbog javnog pokazivanja tolike strasti, ali se mladić bezbrižno smijao, a crne mu oči bljeskale radosno.
- Što mogu kad je ludo volim - rekao je i dalje se smijući i milujući djevojčinu ruku. - Sedam sam dugih mjeseci mislio samo o ovome, sanjao o povratku.
Momo se smijao zajedno s ostalim muškarcima, ali je Joška sasvim dobro primijetila, da se djevojke ne smiju. Osmjehivale su se, to da, ali su im oči bile ozbiljne, a pogled sjetno-nježan. Uživale su u tom trenutku i ujedno žalile što ga i one same nisu doživjele, bila je sigurna Joška. Jer ona se upravo tako osjećala. Željela je nagnuti glavu i položiti je na Momino rame, ali se suzdržala. Umjesto toga, pod stolom mu je potajno od ostalih stisnula ruku.
Momo ju je pogledao, osmjehnuo se i oslobodio ruku, kojom je istog trena posegnuo za bocom piva. Nije se iznenadila njegovoj reakciji. Sad ju je već očekivala. I pitala se, je li to dobro ili loše, to njeno predviđanje njegove reakcije u nekom trenutku.
Kad su kasno noći vraćali se kući, točnije Mominoj spavaćoj sobi, željela je razgovarati o tom trenutku koji se dogodio i za kojeg je bila sigurna da ga je i Momo osjetio. Ali nije. Uz njih je hodao Boro sa svojom večerašnjom djevojkom: stanovao je u neposrednoj Mominoj blizini. Mijenjao je djevojke vrlo često, primijetila je to odmah, na samom početku njihovog poznanstva. Vrlo rijetko bi jednu te istu dovodio dva ili više puta u društvo. Što je obično značilo u Mominu sobu, odakle bi zajedno izlazili u toplu večer.

Prisjećajući se tog nedavnog događaja i slino želeći čuti kako Momo izgovara one dragocjene riječi, Joška se propne na prste, priljubi uz Momine grudi. Bockajući ga malim i čvrstim grudima sakrivenim jedino tankom zelenom majicom bez rukava, unijela je u taj poljubac sve ono što mu je željela reći, sve ono o čemu je razmišljala. I iznad svega, sve ono što je silno željela čuti kako joj on to govori. Odvajajući se od njega, znatiželjno ga je gledala očekujući njegovu reakciju.
- Ostavljaš me bez daha, zanovijetalo moje malo - reče joj on u kosu, privijajući sad on nju uz grudi, dok su šetači prolazili pored njih i smješkali se, a sunce tonulo iza brda, iza Učke, galebovi kriještali. - Činiš me sretnim.
Zadrhtala je. Osjećaj sreće čitavu ju je preplavio. Još samo jedan mali korak i ... Osjetio je njen iščekujući drhtaj u svom naručju i polako je, krajnje pažljivo, odvojio od sebe. Zagrlio ju je lijevom rukom i okrenuo prema nestajućem suncu, koje je tonulo iza brda, prkosno prosipajući posljednje zlatne zrake, boreći se sa tamom.

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Panika

2012-01-03T08:21:00.000+01:00

Joška i Momo

Ljeto je trajalo, vrući se dani redali jedan za drugim, a oni, Joška i Momo, sve više uživali jedno u drugom. Požuda je upravljala njima, strast nikako da se potroši. Ili barem smanji, svede na neku manju mjeru. Momo se opustio, tim više što bi vrlo često netko od njegovih prijatelja ili poznanika dolazio s broda, ili odlazio na brod, pa nije osjećao da ga Joška sputava. Vidio bi prijatelje, pio sa njima, izmjenjivao novosti, činio ono isto što je i prije Joške činio. Samo u mnogo manjoj mjeru, ali nije u tome ničeg spornog nalazio. Joški se činilo kako pola svog vremena ukradenog od ljubavi, provode na autobusnoj ili željezničkoj stanici. Ljutilo ju je to. Željela ga je samo za sebe, jer jednog dana ... Tjerala je tu misao od sebe, nije željela ni misliti o tome.
Ispraćaji ili dočekivanja bila su mokra. I to ju je smetalo. Uvijek su ranije stizali na autobusnu stanicu ili željeznički kolodvor i svaki put, kad bi se to dogodilo, muškarci bi se značajno pogledali i ništa ne govoreći glasno, po prešutnom dogovoru krenuli prema šanku. Jošku je to ljutilo i sumnjala je, kako namjerno dolaze ranije. Samo zbog toga da bi nesmetano mogli uliti u sebe nekoliko pića dok čekaju. A kad bi onaj kojeg su dočekivali stigao, popili bi još po nekoliko pića, naravno.
- Zašto ne ideš bez mene? - upitala je Momu, kad joj je još jednom rekao kako moraju na autobusnu stanicu, jer još se jedan njegov prijatelj vraća s broda nakon nekoliko mjeseci plovidbe.
- Jesi li sigurna da to želiš? - upitao ju je.
Istog časa, kad je Momo to izgovorio, shvatila je kako je pogriješila. Pusti li ga samog, neće popiti "uobičajenu" količinu otrova kojeg je on silno volio, a ona još žešće mrzila, već će se s prijateljima napiti do besvijesti.
- Nisam - odgovorila je. - Naravno da idem s tobom. Želim s tobom provesti svaku minutu koju mogu.
- Moje zanovijetalo - rekao je i zagrlio je. - To si ti. Znam zbog čega želiš biti uz mene.
Smijali su se, ali Joški nije bilo do smijeha. Momino pohlepno pijenje u takvim prilikama, nju je užasavalo. Kad su bili sami njih dvoje, nije pio gotovo ništa i to ju je radovalo. Ritual ispijanja čaša prilikom susreta s Mominim prijateljima, sve odreda pomorcima, nije se mogao propustiti, izbjeći, ma koliko Joška to silno željela.
- Ljubomorna sam na tvoje društvo - rekla mu je u polutami sobe. - Čini mi se, kao da te onda imam manje za sebe.
Raznježila ga je ta njena primjedba. Da bi prikrio nadiruće osjećaje, prišao je ormaru i pretvarao se da bira košulju koju će obući za ovu prigodu. Joška je stajala ispred zamračenog prozora, dok je u njena leđa udarala vanjska vrućina i točno je osjetila što on to čini. Vrijeđalo ju je njegovo nepovjerenje.
I onda, uopće ne znajući da to izreći, Joška bubne:
- Imam brata u Njemačkoj. Radi tamo dugi niz godina. Dosta je stariji od mene. Kad već voliš lutanje, mogli bi ...
Momo joj je dobacio pogled i njena bujica riječi se prekine. Polako, sasvim polako, zatvorio je krilna vrata ormara i sa izabranom košuljom u ruci, gol do pojasa, okrenuo se prema Joški.
- To je crnčenje na prokletom kopnu - rekao je tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjekivale u njoj. - Robovanje. Rad na brodovima nije robovanje. To je užitak. Molim te, upamti ovo jednom za uvijek.
- Ali ... - zamucala je.
- Ne želim čuti nikakvo "ali"! - grubo ju je prekinuo.
Oborila je glavu, smeđa joj je duga kosa sakrila žalosno lijepo lice. Poželio joj je prići i zagrliti je i poljubiti. Prstima joj proći kroz kosu i šapnuti joj da je silno voli i da je sretan sa njom. I da je zamoli da pusti sreću trajati, neka je ne forsira, neka ne pokušava upravljati njome, neka joj se prepusti bez opterećenja sutrašnjicom, neka uživa u trenutku.
Ali nije ništa od toga izrekao. Nije ni znao kako. Jer i on je drhtao. Strah je i njega obuzeo. Oblačio je košulju i tvrdim je pogledom gledao, jer znao je, popusti li sad, svakog će puta popustiti. I dok se okrene, eto njega kako ustaje u pet sati izjutra, trči na prokleti posao kojeg mrzi, a sve zato da bi bili zajedno, da bi ona bila sretna, a on nesretan. Koliko bi izdržao tako živjeti?
A opet, ne reče li ništa i ona se pokupi, nestane iz njegovog života, što onda? Jer, priznao je samom sebi, uspjela je zaobliti oštre bridove bola koje mu je ona od prije dvije godine ostavila za uspomenu u duši. I zbog koje se zaklinjao svim bogovima da se nikad više sasvim neće prepustiti ni jednoj ženi. Ma koliko uživao u tome. Jer prije ili kasnije, oblak sreće koji ih sad omotava, puknuti će. Kao što se rasplinuo i onaj prijašnji oblak sreća, a za kojega je naivno vjerovao kako je vječan. Takav je život. I što onda?
Zbog toga ništa ne reče, ugura košulju u traperice, zapali cigaretu i naglašeno polako priđe stolu na kojemu se nalazila boca ruma, cigarete, pepeljara, Joškina torbica, nekoliko knjiga. Znajući da ga Joška ispod dugačkih i gustih trepavica pažljivo motri, sasvim polako u veliku čašu natoči oko tri prsta ruma i nadušak je ispije.
- Jesi li spremna? - upita je paleći cigaretu i strepeći od njenog odgovora. - Možemo li krenuti?
- Možemo - reče Joška.
Momo požudno udahne dim, jer rum mu je gorio u grlu, a osjećaj olakšanja ga preplavi. Pobijedio je, Joška ostaje sa njim, ne odlazi, ne napušta ga. A ljeto i dalje traje ...

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka

Promatranja i nadanja

2011-12-30T15:32:00.003+01:00

Joška i Momo

Nikad to nije spomenula, Joška bi prije samoj sebi jezik odsjekla, ali osjećala je, znala je, kako je na svojevrsnom ispitu. Momo joj je ostajao zagonetka koju se trudila shvatiti. Nježan do krajnjih granica, iznenađivao ju je povremenim ispadima grubosti. Nije to bila fizička grubost, ali onog trena, kad bi Joška rekla nešto i dotaknula tako svojim riječima Mominu skrivenu ranu, on bi se ukočio, postao šutljiv, a ruka mu je, što je Joška naročito mrzila, automatski grabila čašu i cigarete. Kad bi ga nešto uzrujalo pio je rum kao da pije vodu, i Joška se sve više počela pribojavati takvih njegovi takvih ispada.

- Ja nisam ona! - rekla je već sutradan nakon odlaska na onu njegovu posebnu plažu, kad mu je primijetila ukočenost u pogledu na njenu bezazlenu primjedbu, kako će ova ljepota doživljaja između njih dvoje zauvijek trajati: kao i mnogo puta do sad, i to su vruće poslijepodne provodili u njegovoj sobi.
- Koja? - Momo je podigao pogled i ledeno se zagledao u Jošku.
- Znaš ti koja - promucala je Joška i zastala u svlačenju uske i bijele suknje: stajala je polugola ispred Mome i osjećala se nezaštićeno.
- Čini se da ti sve znaš bolje od mene - progunđao je on i legao na kauč.
Trenutak je oklijevala, pa se izmigoljila iz suknje: željela ga je usprkos iznenadnoj prepirki, a dobro je vidjela da ni njegovu želju prepirka nije umanjila. Njemu su bile dvadeset i četiri, a njoj devetnaest i moralo se mnogo toga dogoditi, da bi se ugasila njihova goruća međusobna fizička želja. Sasvim gola, zabacujući dugu i smeđu kosu na leđa, privila se uz njega i poljubila ga u vrat. Slanost njegovog znoja joj je prijala.
- Htjela bih ti sve rane izliječiti - šapnula mu je u uho, a njega je njen vrući dah obavio nestrpljivom željom.
- Nemam rana - rekao je nježno joj gladeći glatku kruškoliku stražnjicu. - Imam samo nešto malo prošlosti. Zašto sve žene nastoje brisati prošlost svog muškarca?
Joška nije odgovorila. U njenim ustreptalim grudima njihala je nježno njegove riječi koje je maloprije izgovorio. Je li njezin? Priznaje li to on njoj svoju ljubav? Teško se izjašnjavao o svojim osjećajima i Joška je priželjkivala da se Momo konačno oslobodi okova koji su ga sputavali i otvori. I reče joj da je voli. Jer ona je osjećala da ga voli, uživala je u toj spoznaji, mada je ponekad boljela i živjela za to da ga voli.

Kasnije su ležali dodirujući se tijelima i u polumraku Momine sobe uz tihu glazbu pušili. Dim se plavičasto i lijeno dizao prema stropu, dok su kroz ne sasvim spuštene rolete prodirale sunčeve zrake ranog poslijepodneva. Sat su vremena uživali u ljubavnoj igri, dok se znoj cijedio sa njihovih napetih tijela. Zbog toga je lijeni odmor neobično prijao.
Joška je željela razgovarati, ali je nagonski osjećala kako Momo priželjkuje šutnju. I nije govorila. Čekala je. Strpljivo.
Momo je osjećao Joškino čekanje, strpljivost, u očima joj je čitao pitanja i pitanja. Pitanja su samo izvirala iz njenih potajnih pogleda koje mu je dobacivala ispod dugih i spuštenih trepavica. Znao je da pretjeruje u svojoj zatvorenosti, ali nije se želio otvoriti. Ili možda jest? Je li ga strah? Zbog toga se koleba?
Požudno uvlačeći duboko dim cigarete u pluća, samom je sebi priznao kako nije sasvim načisto što osjeća. Joška je ljepotica i uživa sa njom i voli biti sa njom i ... i tu bi u sjećanje uskakala ona zbog koje je prije dvije godine patio i on bi se povlačio, skraćivao jedra svojim osjećajima koja su ga gurala u Joškino naručje. Strah? Možda. On je to zvao opreznošću.

Osjetivši kako je međusobna tišina predugo potrajala i uplašivši se da se zbog toga ne pretvori u uragan, Joška je polegla preko njegovih grudi i palcem i kažiprstom stisnula mu nos.
- Jesi li zaspao? - upitala je opustila stisak, smijući se njegovom trzaju glave.
- Skroz si luda - rekao je on, ali u njegovom glasu nije bilo ljutine.
- Jesam - priznala je ona. - Ali za tobom.
Ne samo riječi, već više način, ton kojim je to izrekla, opomene Momu. Odvojio se polako od njenog zagrljaja i zagledao se u njene plave oči. Prstima slobodne ruke, u drugoj je držao cigaretu, prolazio je kroz njenu gustu, dugu i smeđu kosu. Bila je pomalo ljepljiva od znoja, ali nije mu to smetalo.
- I ti si meni draga, zanovijetalo jedno - meko joj reče i zatvori njene usnice čvrstim poljupcem.
Koliko god joj je poljubac prijao, Joška je shvatila da je Momo na taj način još jednom uspješno izbjegao izjasniti se. Ili se možda izjasnio? Koje je od toga dvoje?
Dok je, kao i uvijek do sad, oblačila njegovu košulju pripremajući se na put prema kupaonici, potajno je gledala Momino drago lice zamagljeno plavičastim dimom. Probiti će ona tu maglu oko njega i u njemu. Pokazati će mu da se može bez straha sasvim prepustiti osjećajima.
Obučena samo u njegovu svijetloplavu košulju, ispod koje nije imala ništa, nagne se prema njemu, izvadi mu cigaretu iz usta i poljubi ga, radujući se kad je osjetila njegove vruće dlanove na svojoj stražnjici.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Na plaži sjećanja

2011-12-30T15:32:00.001+01:00

Joška i Momo

Ljeto kao da oduvijek traje, činilo se Momi tog dalekog ljeta. Dani su, bez uobičajenog pijančevanja postali duži, nabijeni mirnim događajima u kojima je počeo uživati.
- Smotala te je - rekao mu je Boro upravo jučer dok je ispijao sa uživanjem ledeno pivo i s prezirom gledao u Mominu kavu bez šećera.
- Ne trabunjaj - ne ljuteći se rekao je Momo.
- Znaš da je to istina - navaljivao je Boro. - Kladim se, da ćeš i ukrcaj odbiti, kad te pozovu. A sve samo zbog ...
- Ne trabunjaj! - rekao je ovog puta oštrije Momo i prekinuo prijateljevu rečenicu. - Ni zbog koje žene nisam i nikad ni neću odbiti ukrcaj.
- Će da vidimo - odgovorio je Boro rečenicom koja ih je uvijek tjerala na smijeh.
Nasmijali su se i sada, obojica, uživajući u uzajamnom druženju i razumijevanju. Boro je bio osvajač ženskih srdaca, visok i lijep, ne zgodan, već baš lijep, vatrenih očiju koje su uvijek veselo gledale sugovornika. Momo ga je bezbroj puta vidio u akciji, kako svojim šarmom za čas izvodi djevojku sa zabave i veselo domahuje rukom Momi. Sutradan bi kasno poslijepodne došao do Mome, pa bi mu uz piće sa podsmješljivim izrazom lica govorio o protekloj noći.
Za razliku od Bore, Momo nikad nije lovio žene. Čekao je, vrebao. Pogledom je šarao po prisutnima i zapažao svaku, pa i najmanju sitnicu. Kad bi prepoznao znak i ako je nalazio da djevojka zavređuje njegovu pažnju, krenuo bi u osvajanje. U sebi se posprdno pitajući: tko koga osvaja?
Njih bi dvojica često s djevojkama nakon neke zabave ili plesa nagonski krenuli prema osamljenoj plaži koja je uvijek noću bila pusta. Mnoga su sjećanja ležala ispod toplih okruglih i glatkih kamenja na toj plaži.
- Jesi li Jošku vodio na plažu? - upitao je Momo. - Onu plažu! Noću?
- Nisam.
- Ah!
- Što ti sad to znači? - razdraženo je Momo upitao.
- Ah! - ponovio je Boro i dobro potegao iz boce. - Kako je lijepo biti zaljubljen.
- Ti si idiot! - odbrusio je Momo ustajući i sam se čudeći svojoj reakciji. - Idem sad, Joška dolazi za pola sata.
- Naravno.
- Htio sam ti ponuditi još jedno pivo - rekao je Momo smijući se: ljutnja je već isparila na ljetnoj žezi - ali ga zbog tog izgovorenog "naravno", nećeš dobiti.
Odšetao je iz lokala, ali je prije toga platio popijeno piće i šapnuo konobarici da Bori odnese još jedno ledeno pivo. Momo je znao što znači žeđ.

Kad je Joška stigla nešto iza tri sata poslijepodne, pogledao ju je upitnim pogledom, baš kao da je vidi prvi put: je li istina to što Boro misli o njegovim osjećajima prema Joški? Pažljivo ju je gledao, upijajući pogled njenih plavih očiju na nasmijanom licu. Dugu je i smeđu kosu vezala u "konjski rep". Kratka joj je ljetna haljinica otkrivala duge i lijepe noge i bila je pripijena uz njene duge butine. Momo je znao da je to zbog znoja, jer peklo je sa neba nemilosrdno žuto-vrišteće sunce.
Joška je brisala znoj nadlanicom iz očiju i čekala njegov poljubac dobrodošlice, koji je ovog puta izostao. Nije više mogla izdržati.
- Zar me neće poljubiti?
Momo joj je prišao, zagrlio je, osjećajući miris njenog znoja i poljubio je. Dopadalo mu se to što oko njenog tijela ne lebdi mirisni oblak nekog parfema. Nije mu smetao miris ženskog znoja. Zov prirode, prirodni miris, govorio je u muškom društvu.
- Znojna sam, morala bih se istuširati - rekla je s glavom na njegovom ramenu.
- Nemoj - reče joj on. - Idemo nešto lagano gricnuti, pa na plažu. Vodim te na jednu posebnu plažu.
- Dogovoreno! - cikne ona i opet ga poljubi.
Momo se osmjehivao gledajući je tako radosnu. Tamo, na plaži sjećanja, usporediti će nju i ostale djevojke koje je vodio na to mjesto. Odvagati će i analizirati svoje osjećaje. Znao je, plaža će mu odgovoriti na neizrečena pitanja.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prilagođavanje

2011-12-30T15:31:00.001+01:00

Joška i Momo

Oboje su, svatko na svoj način, uživali u novonastaloj situaciji. I Joška i Momo. Oboje su razmišljali o njoj, ali nisu temu otvarali. Šutjeli su. Kao da se boje: progovore li, onaj će se čarobni dašak koji ih je obavijao raspršiti poput slatkog sna.
Momo se potajno čudio, kako to da mu ne nedostaju razuzdani provodi u kojima alkohol potocima teče? I to ostajanje kod kuće! Uvijek bi ga navečer zahvatio neki nemir, a pluća kao da su mu plakala za dimom i alkoholnim parama zasićenim zrakom u nekom od kafića koje je redovito obilazio i u kojima je bio rado viđen gost. Nekad. Ne više. Sad bi navečer, kad bi ga uhvatio nemir kojeg bi Joška istog trena uočila, izlazio s Joškom u laganu šetnju na kojoj bi promatrali zalaz sunca držeći se za ruke. Potajno se smijao tome, ali, isto tako potajno, uživao je u tome.
Joška je uživala, nadimala se zbog sreće što je taj divljak konačno pripitomljen i konačno živi mirnim i dostojanstvenim životom. Mazila ga je preko svake mjere, osjećajući ženskom nepogrešivom intuicijom da mu nedostaje nježnosti. I uvijek bi se iznova iznenadila kad bi on odgovorio još većom nježnošću prema njoj. Uživala je, a znala je da i Momo uživa. Ali bi prije pregrizao jezik nego li to priznao. Znala je i to.
Samo je jedan tamno oblak lebdio na horizontu njihove sreće: prije ili kasnije, Momo će se ponovo ukrcati na brod i nestati iz njenog, Joškinog života. Hoće li joj se vratiti? Hoće li biti i dalje, kad ih beskrajne daljine budu razdvajale, željan njenih zagrljaja?
Nije govorila o tome. U tim bi se trenutcima privijala uz Momu, nastojeći zauvijek upiti miris njegove kože. Obično bi sasvim goli ležali na kauču u njegovoj sobi, obavijeni mirisom vođenja ljubavi i dimom cigareta, a nad svim tim njihala se glazba s velikog tranzistora kojeg je Momo kupio u Singapore-u.

Njihova samotna idila nije predugo potrajala. Bližila se ponoć i Joška samo što nije predložila odlazak na počinak, kad se do visine četvrtog kata vine poziv.
- Debeli! - začuo se razdragani glas u kojemu se osjećao alkohol.
Joška je zapanjeno gledala kako Momo, njen Momo, iskače brzinom metka iz zajedničke postelje i onako gol, naginje se nad prozor. Joška je zainteresirano i sa čuđenjem promatrala pokrete rukama kojima se Momo sporazumijevao sa onim koji je u to nedolično doba, kako je to Joška osjećala, ulazio u njihovu intimu.
- Obuci nešto - rekao joj je veselo Momo. - To je Boro. Za čas će doći gore.
Joška je ustala, brzo navukla ružičaste gaćice, koje Momo prije nekoliko sati u naletu strasti strgnuo s nje, pa po običaju dohvatila Mominu košulju i obukla je.
- Tko je to? - upitala je, zakopčavajući košulju.
- Rekao sam ti - nestrpljivo reče Momo. - Moj prijatelj Boro.
- Prije ga nisi spominjao.
- Nisam.
- Zašto te zove „Debeli“? Ti nisi debeo.
- Ne moraju susjedi znati koga zove i kod koga ide.
To je imalo smisla i željela je prestati zapitkivati, ali nije mogla, a da još ne zapita:
- Dolazi li uvijek u ovo doba?
- Koje doba? - uzvratio je Momo začuđeno i Joška shvati, kako je Momi sasvim obična i normalna stvar da ga prijatelji posjećuju u ovaj neobični sat.
- Radite li to često? - upitala je, dok je Momo izlazio iz spavaće sobe, stupao u mali hodnik i otključavao vrata stana.
- Kad nam se prohtije - odgovori Momo ratoborno, a Joška lagano zadrhti zbog njegovog tona kakvim joj se do ovog trenutka nikad nije obratio. - Volimo uz piće razglabati o svemu i svačemu.
Nije imala vremena ništa reći, jer u sobu je već ulazio Boro, noćni posjetitelj i narušitelj ljubavnog sklada. Dok ga nije ugledala, Joška je bila sigurna kako će mrziti tog mladića. Ali vidjevši ga onako zgodnog, ne samo zgodnog, već i lijepog, guste crne kose i vragolastih crnih očiju, u njoj se ledeni otpor istog časa rastopi. Iznenađeno je shvatila da mu se veselo osmjehuje, dok ih je Momo upoznavao.
- Imaš li što za popiti? - upitao je Boro, iako je bilo vidljivo da je već sasvim dovoljno popio.
- Imam bocu ruma i bocu "Walkera" - odgovori Momo. - Što ćeš?
- Daj rum!
- Pametan izbor!
Joška je u sebi uzdahnula i bosonoga, hodajući na prstima, što je Momu uvijek iznova oduševljavalo, odšetala do kuhinje. Tu im je priredila sendviče i vrativši se sa punim pladnjem sendviča u sobu, iznenadila se promjeni atmosfere.
Momo i Boro su pušili i pili popriličnim tempom, razgovarajući o događajima za koje ona nikad nije ni čula. Sjela je na kauč, zatim se polako ispružila i iako je bila obučena, pokrila se znojnom plahtom sve do brade. Njihovi povišeni glasovi nisu je razbuđivali, naprotiv, uspavali su je i Joška neprimjetno klizne u tvrdi san.

Kad se probudila, njih su dvojica još uvijek razgovarali, a boca je ruma između njih stajala prazna. Pored nje se nalazila otvorena boca "Johnnie Walker-a", a dvije su velike pepeljare bile prepune opušaka. Dan se budio, bilo je ljeto i sunce se rano rađalo.
- Zaboga! - uzvikne Joška onako bunovna, zaboravivši na samokontrolu koju je samoj sebi obećala. - Mogli ste barem pepeljare isprazniti!
Njih se dvojica začuđeno zagledaju u nju, baš kao da je neki duh iznenada se stvorio pored njih i progovorio. Bilo je očito, da su zaboravili kako je i ona prisutna u sobi.
- U pravu je - reče Boro ustajući, iako jako pijan, nastojao je smiriti Mominu napetost koju je istog trena osjetio, a koje je Joška bila nesvjesna. - Kao i uvijek, zapričali smo se i zapili. Odoh ja sad, ostavljam vas zaljubljene.
Nesigurnim korakom Momo je ispratio prijatelja i vratio se u sobu u kojoj je Joška istresala pepeljare na neke stare novine.
- Baciti ću to u smeće - reče mu tihim i pokajničkim glasom - pa možemo još malo zajedno odspavati.
Suviše pijan da bi se prepirao, Momo klimne, otiđe do kupaonice, gdje je mokrio dugo i sa olakšanjem, vrati se i sruči potrbuške na kauč. Joška ga je žalosno gledala uvijajući pramen kose između prstiju. Osjećala je da je nešto nestalo iz njenog života. Nešto dragocjeno.

Kad se probudio oko podne, nje nije bilo. Soba je bila sasvim čista, ali odisala je bezbrojnim popušenim cigaretama. Joška je ustala, počistila tragove pijanke i otišla na posao, shvatio je. Pružio je ruku prema cigaretama, iako je osjećao odvratan okus u ustima i znao da mu cigareta neće prijati.
Tada ju je ugledao. Cedulju. Za trenutak se zgrčio, a misao da ta ceduljica predstavlja Joškin "zbogom", odjednom mu je bila nepodnošljiva. Nije zapalio cigaretu. Umjesto toga dohvati preklopljenu cedulju i otvori je.
"Ispavaj se. Dolazim oko 3. Volim te"
Težine u njegovom stomaku nestane, kao i potrebe za cigaretom. Momo pojuri prema kupaonici, tušu, želeći što prije sprati sa sebe prošlu noć i sasvim svjež dočekati Jošku.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Joška

2011-12-20T13:01:00.000+01:00

Pohlepno je grizao divlju slobodu, kad je Joška ušetala u njegov život.
- Zovi me Joška - rekla mu je smijući se i zabacujući dugu i smeđu kosu, a plave su joj oči upijale zamućeni Momov pogled.
- Joška - ponovio je Momo pomalo pijano, a nije još bilo ni podne i dan je bio vruć i u nedogled se pružao pred njima, a duga i naporna noć ležala je pobijeđena iza njega.
Od tog dana, kao da je se nije mogao riješiti Joške. Bilo je ljeto, vrhunac ljeta, Momo se iskrcao s broda tek prije sedam dana i još je uvijek proslavljao nanovo stečenu slobodu. I beskrajno uživao u njoj zalijevajući je ogromnim količinama piva, često pjenušavi ledeni potok presijecajući rumom, živom vatrom. Volio je osjetiti snagu ruma na dnu stomaka, a nije imao ništa ni protiv zagrljaja Joške, koju je već te prve večeri odveo u svoj krevet.
Mazili su se malo te svoje prve zajedničke noći, za koju je Momo pretpostavljao da će ujedno biti i posljednja. Ujutro je poput pravog kavalira ustao prije Joške i gledao je trenutak ili dva kako spava, uživajući u njenoj ljepoti, tek sad postajući svjestan da mu se u krevetu nalazi prava ljepotica, pa skuhao kavu koja mu je bila potrebna.
Odbila je piti kavu onako neumivena. Iskočila je iz kreveta i ogrnuvši se njegovom košuljom pojurila u kupaonicu, dok ju je Momo pijuckajući kavu i rum čekao opružen na kauču koji mu je služio kao krevet i uživajući u prvoj cigareti tog dana.
Vrativši se, prijekorno je dobacila pogled prema čaši s rumom, ali ništa nije rekla, osjetivši njegov otpor i bijes koji se već budio. Prezirao je žene, koje nakon jedne provedene noći sa njim, uzimaju sebi za pravo spočitavati mu njegove navike. Možda i jesu bile loše, ali bile su njegove i on ih je volio.
Dopalo mu se njeno suzdržavanje i dok su vodili ljubav tog jutra, više je mislio na njeno nego li na svoje zadovoljstvo i opustio se tek onda, kad se iz njenog grla oteo duboki grgljajući krik uživanja.

Te se noći, ili bolje reći jutra, jer bilo je već tri i trideset izjutra, vraćao polupijan kući i penjući se s naporom na četvrti kat, nelagodno je zastao osjetivši nečiju prisutnost. Ali se nije iznenadio ugledavši Jošku kako sjedi na stepenicama ispred njegovog stana. Gledala je u njega i osmjehivala se.
- Od kad si tu? - upitao je.
- Ne znam.
- Mogla si pozvoniti - rekao je otključavajući vrata. - Stara ili sestra pustile bi te u moju sobu.
- Željela sam te ovdje dočekati - rekla je Joška ulazeći ispred njega u stan.
Zaključavajući vrata dobacio joj je pogled iznenađenja i odjednom je poželio biti sasvim trijezan sa njom, za nju, za sebe, za njih.
- Pričekaj - šapnuo joj je u uho. - Istuširati ću se na brzinu i oprati zube. Smrdim.
Nasmijala se sasvim tiho i pogladila mu užareni obraz.

Čekala ga je svake noći. U bilo koje doba da se vraćao, Joška bi sjedila na prohladnim stepenicama ispred njegovog stana i strpljivo ga čekala. Jedne noći namjerno nije uopće došao kući, ali Joška iduće noći koja se pretvarala u jutro, ništa nije rekla. Je li ga čekala? Želio ju je to upitati, ali se ugrizao za jezik.
Osme noći za redom, dok se uspinjao stepenicama, nozdrve su mu se raširile i namirisao je Joškinu prisutnost. U stomaku mu je nešto zatreperilo i znao je da se sve odjednom promijenilo. Bio je nježan te noći. Bila je strastvena te noći.
Ujutro je ustao, skuhao kavu i donio je na poslužavniku u sobu, osjećajući ljubopitljive poglede majke i sestre na svojim leđima. Znao je što misle: svaku noć s istom djevojkom ...
Tiho je odložio poslužavnik pored kauča na kojemu je Joška spavala gola i sasvim otkrivena. Kosa joj se prosula po jastuku otkrivajući joj vrat. Ugledao je malu blistavu kap znoja kako joj klizi niz vrat i ne razmišljajući, sagnuo se i polizao slanu kapljicu sa vrele i nježno-glatke kože.
- Oh - rekla je Joška ustajući i oblačeći njegovu košulju kako je radila svakog jutra - kakvo predivno buđenje. Odmah sam nazad.
Momo je pušio i čekao Joškin povratak i zbog nečeg mu se činilo da je đavolski dugo nema. Što li radi? Obično se za čas vrati ...
Joška se vratila u sobu hodajući na prstima, osvježena i blistava i pogleda uprtog u Momine oči. Uvijek ga je ispitivački gledala, kao da mu želi čitati misli, a njega to ovog puta nije ljutilo.
- Izvoli kavu - rekao je pokazujući rukom na poslužavnik.
Klimnula je, dugačka joj se smeđa kosa zatresla, prišla mu i nježno ga poljubila u obraz, kao što je to činila svakog jutra. I posegnula za šalicom kave.
- Nema jutros ruma? - upitala je tiho, a u glasu joj se dala naslutiti radost.
- Nema - odgovorio je Momo milujući joj kosu. - Dovoljno je bilo ruma ovih dana. A nedovoljno Joške.
Oči su joj potamnile i zablistale, a ruka, kojom je prinosila poluotvorenim vlažnim usnicama šalicu sa kavom, blago je zadrhtala. Šalica je zaplesala ples iznenađenja na tanjuriću uz srebrni zveket.
Pijuckali su kavu, pušili i gledali jedno drugo, neprestano se osmjehujući, uživajući u uzajamnoj blizini. Na neki čudan način, možda čak i više nego dok su spojeni grčem ljubavi stezali jedno drugo u naručju.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Jedino ljeto

2011-12-13T16:13:00.000+01:00

Volio je pobjeći iz i od gradske gužve i odšetati do periferije grada, pa se spustiti dole, do samog mora. Hodajući strmim popločanim putem, dok mu se nos mreškao osjećajući dragi miris mora, u njemu su počinjale buditi se uspomene. Bilo je mnogo uspomena koje mu je donosio miris mora, ali jedna se uspomena izdvajala od ostalih i on ju je prozvao posebnom.
U stvari, uspomena je bila obična, ali ona, na kojoj je počivala uspomena, bila je neobična.

- Trajati ćemo samo ovo ljeto - rekla mu je u slano rame ljubeći ga nježno: tek su izašli iz mora i bio je ovo tek njihov drugi zajednički dan.
- Jesi li sigurna? - upitao ju je iznenađeno.
- Jesam - odgovorila je, a oči joj se stisnule u tanki prorez iz kojeg je prema njemu isijavalo plavetnilo dragih mu očiju. - I ne zapitkuj više.

Nije više zapitkivao. Ljeto je tek počinjalo i tko je razmišljao o njegovom kraju? Svi su se ponašali kao da će ljeto vječno trajati, pa tako i njih dvoje. Danju su uživali u moru i suncu i u izmjenjivanju sitnih nježnosti. Čuvali su se za vrele noći. Hraneći žudnju laganim dodirima plamtjeli su strašću. On je mislio da je to ljubav, a ona ... što li je ona mislila? Nikad nije to otkrio, grijući se ljetnim suncem koliko i u toplini ljubavi.
Tog je ljeta otkrivao dubinu svojih osjećaja i bio je zapanjenim onim što je otkrivao o samom sebi. Otvarao se i njoj. Sasvim i bez stida, ogolio je svoju dušu prostirući svoja nadanja ispred njenih nogu. Nije mu uzvraćala svojom vlastitom otvorenošću, ali nije previše mario. Nekima treba duže vremena, uvjeravao je samog sebe. Znao je da je voli i nije ga bilo briga voli li ona njega. Suviše je uživao u voljenu, a da bi mu bilo što pokvarilo uživanje. Uranjao je u uživanje pamteći svaki detalj njenog tijela, uzdaha, pokreta rukom, pamteći sve, baš sve. Je li naslućivao nadolazeću okrutnost?

Često je to pitanje postavljao sebi naslonjen na ogradu broda sa cigaretom u jednoj i pivom u drugoj ruci, dok je sunce tonulo u plavi zagrljaj. Osjećajući podrhtavanje palube ispod svojih nogu, sjećao se vitkog tijela koje je podatno podrhtavalo pod njegovim. Ništa nije naslućivao onog ljeta, uvijek je iznova priznavao samom sebi, dok bi zurio u plavi beskraj, a sunce zalazilo, paluba podrhtavala, a oči mu se vlažile. Svaki put, kad bi mislio na nju, oči su mu se vlažile. Nije plakao, nije pustio suzu, baš nikad, ali bol je ostala gotovo isto onoliko jaka kao i onog dalekog ljeta, kad je otišla. Nije više to bila onako oštra bol, gotovo nepodnošljiva bol, s vremenom je postala tupa, ali uvijek prisutna. Ostajala mu je vjerna, nikad ga nije napuštala.

- Ali zašto? - upitao ju je s nevjericom tog još uvijek vrućeg poslijepodneva: iako je ljeto bilo pri kraju i dalje je zrak bio vruć.
- Tako je bolje - rekla je.
Stajali su na peronu, dugačka kompozicija vlaka je poput čelične zmije mirovala pod suncem: uskoro će je odvesti daleko i zauvijek od njega.
- Ma je li se ti to šališ? - upitao je, jer moljakao ju je za adresu, da se dopisuju, da održe kontakt da ...
- Bolje je ovako! - rekla je ona odrješito i penjući se na visoku stepenicu vagona. - Ljetne veze trebaju prestati s ljetom.
- Mislio sam - pokušao je još jednom, iako je duboko u sebi znao kako je sve uzalud - da to među nama nije samo veza, nego ...
- Ljubav? - prekinula ga je ona i okrenula se sasvim prema njemu: stojeći na stepenici vagona bila je viša od njega i sagnula se, poljupcem mu okrznuvši obraz i uspravila se. – Idućeg ću ljeta negdje drugdje ljetovati.
- Nadao sam se ...
- Uzalud - ponovo ga je prekinula, a oči joj postale tamne, tvrde, kakve ih nikad prije nije vidio i on nije mogao, a da se ne zapita: je li to njen pravi pogled?

Valovi su šumjeli ispod njegovih nogu pričajući mu o svim ljetnim ljubavima kojih su bili svjedoci. Ali je on mislio samo na nju, uvijek na nju. I na njihovo jedino ljeto.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Čvor

2011-12-03T10:52:00.000+01:00

Ne možeš pobjeći. Uvijek te dostigne. Ujutro ustaješ i uopće ne misliš ni na što posebno, obavljaš jutarnji ritual, uživaš u kavi, promatraš more s prozora i naravno, sjedaš ispred kompa. I tamo ugledaš njeno ime. Želudac zadrhti, stisne se, čvor se zategne. Još jednom. Ne možeš pobjeći. Od čvorova, kojih je sve više. I u svakom se krije jedno sjećanje kojeg se ne želiš sjećati, ali kojeg se ni ne želiš odreći. Bez obzira na bol. Pa još više zatežeš čvor.
Prije mene nije pisala. Glad za riječima razbuktala se u njoj u ono vrijeme naše nježnosti koje je provela sa mnom. Volim misliti kako imam udjela u tome. Barem malo. Pisanje ju je znalo ljutiti, pa sam smirivao njenu ljutnu i osjećaj nemoći, potičući je u stvaralaštvu, hvaleći njene pjesme. Hvalio sam ih preko svake mjere, govorila je ona glumeći ljutinu zbog toga, ali osjećao sam kako joj prijaju moje riječi. Pecala je komplimente, a ja sam uživao u njenoj igri i rado je prihvaćao.
Sjećam se, kako mi je ponekad govorila, da namjerava prekinuti aktivnost pisanja, jer osjeća kako nema smisla ustrajati, nema u njoj potencijala, nikad neće napisati dobru pjesmu... Ljutila me njena malodušnost. Jer prepoznao sam u njoj potencijal koji samo što nije eruptirao poput najsnažnijeg vulkana. Mirisao sam i izvjesnu stvaralačku lijenost u njenoj nježnoj nutrini. Moralo se nešto u njenom životu promijeniti, da bi vulkan stvaralaštva počeo izbacivati lavu.
Pisala je pjesme. Poeme o svemu i svačemu i bilo ih je divno prvi čitati, prije nego što bi bile poslane na mrežu svih mreža, da bi i ostali mogli uživati u njima. Svaka bi joj pjesma drhtala od čežnje za ljubavlju, za ljepotom života. Bila je gladna, prepoznao sam tu glad u njoj i prije nje same. Vjerujem, da je ona sama nikad nije pravilno definirala. Tu glad. Bila je to vrišteća glad za ljubavlju, za sigurnošću, za nečim što će biti zauvijek njeno i što joj nikad nitko neće uspjeti oduzeti.
Sad mislim da je to konačno pronašla, dobila, jer pjesme joj se poput lastavica vinule visoko u nebo, ne priznaju nikakve granice, sasjekla ih je stihovima koji ostavljaju bez daha. Nesputano se otvara i porađa ljepotu riječi. Obojane riječi nježno podrhtavaju u večernjem rumenilu.
Čitam, a čvorovi se sjete vezuju. Stežu. Bez boli. Čvorovi sjećanja.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Atavizam

2011-11-25T09:36:00.001+01:00

Randi je, stojeći u dugačkom hodniku raširenih nogu kao da mu se pod ispod njih ljulja pod, dok su ostali pozvani sjedili i netremice gledali u pod, osjetio da je došao na njega red istog trenutka kad su se velika vrata bešumno otvorila i kad je čovjek u crnom iskoračio u hodnik.
- Randi, kodni broj GF8894028538! - prozove povišenim glasom.
Randi zakorači prema njemu, ne odazvavši se. Odlučio je od samog početka što manje govoriti. Govoriti samo ono što mora i ništa više.
- Vi ste ...? - upita čovjek u crnom.
Randi klimne, a ljubičasta mu se duga kosa zatrese.
- Pa što se ne javite - ljutito reče čovjek u crnom i to nije bilo pitanje, već prije ljutnja na šutljivu drskost prozvanog. - Uđite, vi ste na redu.
Randi uđe u prostoriju prošavši pored čovjeka u crnom. Prostorija je bila prostrana i sa ogromnim prozorima kroz koja je dopirala zelenkasta svjetlost jutarnjeg sunca. Ispred ogromnih prostora nalazio se dugačak stol, toliko dugačak stol Randi još nikad nije vidio, a za stolom su sjedili muškarci i žene, njih dvadeset i četvoro: Vijeće Prirodne Pravde. Randi ih, usprkos nelagodnosti koju je osjećao, pažljivo promotri, ne skrivajući svoju radoznalost. Konačno, nalazi se pred najvišim sudskim tijelom u čitavoj Galaktičkoj Federaciji.
- Randi, kodni broj GF8894028538? - upita Predsjedavajući, mršav starac kojemu koža kao da je bila sasvim prozirna.
Randi klimne gledajući u starca: mora da mu je barem četiristo godina, mislio je gledajući mu dugačke i tanke lomne prste.
- Morate to glasno i jasno potvrditi - reče Predsjedavajući polako i strpljivo.
- Da, ja sam Randi, kodni broj GF8894028538 - potvrdi Randi.
- Znate li zbog čega ste pozvani pred Vijeće Galaktičke Federacije?
- Znam - odgovori Randi: izgovoriti neistinu bilo je nezamislivo.
- Osjećate li se krivim? - upita Predsjedavajući.

Vrijeme kao da se silnom brzinom pokrenulo unazad. A možda se tako i zbilo, jer Randi je ponovo koračao dugim hodnikom Nat-Instituta sa svojim prijateljem i suradnikom Oklivom.
- Čudno - govorio je Okliv dok su hodali bešumnim koracima do Prijemnog ureda - da su odabrali nas dvojicu koji se poznajemo. I ne samo poznajemo, već smo i prijatelji i radimo zajedno.
- Imamo dobre gene - odgovorio je nezainteresirano Randi. - Ništa drugo nije u pitanju. Nema mjesta čuđenju.
- Ali toliki bi željeli se razmnožavati i nikad ne dobiju priliku - mrmorio je Okliv. - A mi smo izabrani dati genetsko nasljeđe.
- Ne vidim u tome baš neku počast - odbrusio je Randi: čitavo je jutro bio bezvoljan i sad je to izbilo na površinu. - Izmusti će nas kao što su prije bezbroj milenija muzli one rogate životinje, zaboravio sam kako su se zvale, i izmiješati naše mlijeko sa mlijekom neke ženke. Odabrana mješavina će počivati određeno vrijeme u Gal-Rodilištu i kad vrijeme sazrije, eto nam novog člana Galaktičke Federacije. Kojeg nikad nećeš upoznati.
- Kakva je sad to misao?
- Koja misao?
- Pa ta o upoznavanju ...
- Ah! - Randi je odmahnuo rukom gledajući u sitnu djevojku plavičaste kože i diveći se njenim ljubičastim očima. - Ne znam ...
Okliv je uzalud čekao nastavak započete Randijeve rečenice. Randi je šutio i zurio u djevojku ljubičastih očiju, a ona mu uzvraćala pogled. Okliv je s čuđenjem primijetio kako je donja usnica djevojke nekontrolirano zadrhtala. Skrenuo je pogled na svog prijatelja i zapanjio se zbog izraza Randijevog lica.
Randi je gledao djevojku, ona je gledala u njega. Pogled ih je spajao. Randi je osjećao neko nepoznato uzbuđenje koje ga je čitavog proželo i beskrajno je uživao u njemu. I želio je da osjećaj traje i traje i traje ... Krajičkom svijesti znao je da je sve to ludo i nije mogao objasniti svoje ponašanje, još manje osjećaje. Ali bili su stvarni, prisutni, nije ih izmislio. Osjećao ih je. Kako još nikad nije osjećao.
Zagledavši se malo bolje u djevojku, odjednom je shvatio da se i sa njom događa ono što se događa sa njim samim. Kao da je dobio krila, Randi se isprsi, u grudima je osjetio što nikada prije nije i znao je da je spreman boriti se protiv čitavog Univerzuma. Plutao je u blaženstvu osjećaja čitajući to isto plutanje u djevojčinim očima. Pjesma je odjekivala u njemu, uživao je beskrajno u melodiji koju su čuli samo djevojka i on, Randi, jedini od mnogih.
- Kako ti je ime? - upitao je djevojku iznenada.
- Sunstroke - odgovorila je automatski, a pogledi su im i dalje uranjali jedno u drugo, stapali se, nikada se više ne želeći rastati.
- E, pa, Sunstroke - rekao je Randi i pokazao na Okliva - vodi ovog u Inkubator bez mene. Ja ne idem.
- Što ti je? - sasvim zbunjeno je upitao Okliv. - Zašto ne ideš?
- Ne znam zašto ne idem - odgovorio je Randi odlučno i dalje gledajući netremice u Sunstroke. - Ali znam da ne idem!

- Osjećate li se krivim? - ponovi Predsjedavajući.
- Ne! - odreže Randi. - Ne osjećam.
- Odbili ste Federaciji dati ono što je čast darovati - reče Predsjedavajući. - I koja se čast pruža samo odabranima. Ne svima, samo odabranima.
- Znam.
- Možete li barem objasniti svoj motiv?
Randi je šutio i gledao u članove Vijeća Prirodne Pravde.
- Što vam se dogodilo? - upita jedna od žena, duga joj je i žarko crvena kosa bila ispletena u plamteću pletenicu koju je položila preko lijevog ramena.
- Ne znam - iskreno odgovori Randi.
- Ali ostajete pri svome?
- Ostajem - čvrsto reče Randi.
- Možete odstupiti - reče Predsjedavajući. - Odluku Vijeća pravovremeno će te dobiti.
Uvaženi su članovi Vijeća gledali u uspravna Randijeva leđa koja su odavala njegovu odlučnost.
- Imati ćemo neprilika sa tim mladićem - promrmlja jedan član pokrivši usta rukom, kao da se stidi izgovorenih riječi.
- Što ga je to spopalo? - upita drugi. – Neka bolest?
- Zaljubio se - reče žena žarke crvene kose, koja je ispitivala Randija.
- Molim? - upita Predsjedavajući i uputi joj oštar pogled.
- Zaljubio se - ponovi crvenokosa i ustane da je svi dobro vide i čuju. - Znate da sam između ostalog i strastveni antropolog. Njegovi su osjećaji osjećaji zaljubljenog. Bojim se da je isti slučaj i sa djevojkom.
- Ali kako? - upita Predsjedavajući. - Zar to evolucija nije ostavila iza sebe? Mislio sam da je to zauvijek daleka prošlost.
- Ponekad se povrati kod pojedinih jedinki - reče antropologinja, gladeći svoju plamenu pletenicu. - Nitko ne zna zašto.
- Što piše u Galaktičkom Zakoniku? - upita najmlađi među njima: prvi je put prisustvovao kao član Vijeća i bio je pomalo nesiguran. - Je li zabranjeno?
- Zaljubljivanje? - upita antropologinja. - Zbilja ne znam ... nitko ne zna kad se dogodio sličan slučaj.
- Kažnjivo?
- Nije kažnjivo - zamišljeno reče Predsjedavajući pomičući u zraku datoteke koje pregledavao i koje su se velikom brzinom smjenjivale. - Zakon ne predviđa mjere, nažalost.
- Pa što onda i kako odlučiti?
- Presjeći ćemo to u korijenu! - odlučno reče Predsjedavajući. – Pobijedili smo uspješno savladavši primitivizam takvog shvaćanja i ponašanja u ljudskoj prirodi i neću dozvoliti da se ponovo rasplamsa. To je atavizam. Ništa drugo. Pa ne možemo slučaju prepusti kakovo će nam biti potomstvo, zar ne?
Nitko ništa ne odgovori. Svi su gledali u Predsjedavajućeg, prepuštajući njemu odluku. Njega to malo naljuti.
- Zar nitko ništa neće reći? - upita.
- Što će te učiniti? - upita antropologinja.
- Ono što moram - odlučno reče Predsjedavajući. - Ukloniti ih oboje. Odmah sada. Pozvati ću Čistače. Moramo tako postupiti. Ne postupimo li tako i to se pročuje ...
- Ali ... - započne antropologinja, zagrcne se, pa nastavi. - Ništa nisu učinili.
- Još - ispravi je Predsjedavajući. - Mislim da će te se svi složiti s time.
Svi su mu šuteći odgovarali pokornim pogledom.

Randi je brzim koracima izašao iz prostorije, gotovo izjurivši iz prekrasne palače, praćen radoznalim pogledima, jer nitko osim njega nije žurio, svi su koračali ujednačenim i mirnim koracima. Ali Randiju se žurilo, znao je da mora što prije doći do Sunstroke i ... što dalje? Nije to znao, ali osjećao je da će rješenje doći samo od sebe. Nekako je to znao: kockice će se posložiti i biti će sve u apsolutnom redu. Mora biti u redu. Ne može biti drugačije. Ne sad kad …
Veselo je užurbanim koracima grabio prema Sunstroke i onom što ga sa njom i uz nju očekuje.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nježno jutro

2011-11-19T12:08:00.001+01:00

Una uzdahne žaleći za snom koji je odlepršao u nepovrat istog trenutka kad se mala Lena ritnula u snu i sitnim četverogodišnjim stopalom udarila svoju mamicu točno lijevu lopaticu. San je bio čudan i isprekidan, što nije bilo ni čudno, jer mala se prevrtala čitavu noć, već četvrtu noć za redom, povremeno tiho se glasajući. Nova nevolja, još jedna dječja bolest, pokucala je na vrata obitelji, znala je to Una i pomirila se s time. Znala je i da spavanja više nema ... ako ga je uopće i bilo. Mora se prisiliti sasvim razbuditi, otvoriti teške olovne kapke, koji kao da su joj se slijepili za lice.
Upravo kad je odlučila okrenuti se prema maloj Leni i suočiti se s još jednim danom, osjeti kako se krevet zaljuljao, a odmah zatim sitno i toplo tijelo djeteta se odmakne od njenih leđa.
- Dođi tatici - začuje Una tihi šapat Stjepana. - Odmah ćemo ustati. Pusti mamu da još malo spava. Hoćeš?
Una nije čula djetetov odgovor: istog se časa uz duboki uzdah olakšanja sjetila da je subota i gotovo istovremeno zahvalno utonula u duboki san.

Stjepan, s djetetom u naručju, tiho, bosonog, izađe iz spavaće sobe i nečujno zatvori vrata za sobom. Jutro je bilo prohladno, osjećao je to na bosim nogama, ali nije mario. U kuhinji će se za čas ugrijati, znao je to.
- Kako je tatina cura, jutros? - upita malu oblačeći joj toplu crvenu trenirku. - Bolje?
- Ne znam - plačno odgovori Lena. - Malo mi je vruće.
Stjepan položi dlan na djetetovo čelo. Nije bilo pretjerano vruće i on se ohrabrujuće nasmiješi maloj koja ga je pažljivo gledala.
- Mislim da nemaš vrućicu - reče.
- Ozbiljno?
- Ozbiljno - odgovori Stjepan. - Ali znaš što? Da budemo sigurni, izmjeriti ćemo. Dok ti budeš mjerila temperaturu, ja ću skuhati mlijeko za tebe i kavu za mene. U redu?
- Hoću kakao - reče mala.
- Dobro, onda kakao - pomirljivo reče Stjepan. - Sve što želiš.
- I palačinke.
- O, pa ti si sigurno već sasvim zdrava!
Nastojao je ne stvarati buku, dok se brzo kretao kuhinjom pripremajući smjesu za palačinke i nikad ne ispuštajući malu Lenu iz vida. Sjedila u kutu grčevito stišćući toplomjer pod pazuhom i prateći očeve spretne i brze pokrete. Crne su joj oči bile bistre i Stjepan je bio sretan zbog toga. Znao je da je to znak kako je maloj bolje i možda je kriza upravo prošla. Ako ne baš sasvim prošla, onda je sigurno sasvim blizu kraju.
Sa šalicom tek skuhane kave u ruci, priđe maloj koja ga je netremice gledala. Malo joj je lišce bilo rumeno i Stjepan se nadao da je to rumenilo znak zdravlja, a ne povećane tjelesne temperature.
- Da vidimo - reče i izvuče toplomjer ispod djetetove miške i zagleda se u njega.
- Koliko? - upita Lena.
- Malo - odgovori on. - Malo, malo, pa ništa. Sutra si sasvim zdrava.
- Moći ću u vrtić?
- Hoćeš.
- Hoćeš li me ti voziti?
- Ako tako želiš.
- Želim.
- Onda dobro - reče Stjepan stavljajući kakao ispred nje. - Dogovorili smo se. A sad pij svoj kakao i pusti me peći palačinke.
- Sa čokoladom - reče mala.
- Oooooooo! - uzvikne Stjepan šireći oči. - Pa što si sve to ne dozvoljava moja mala princeza?
- Sa čokoladom - ponovi mala smijući se.
- Pobijedila si - reče Stjepan. - S čokoladom.

U kuhinji je već postalo toplo, bilo je sasvim prijatno opušteno stajati pored pećnice sa tavom u ruci i bacajući povremene poglede na malu. Stjepan je zadovoljno gledao kako povremeno ispija kakao i lista neku od mnogobrojnih slikovnica koje su ležale razasute ispred nje. Već je bilo sedam sati, dan je vani pobjeđivao noć.
Završivši s pripremanjem palačinki, otpočne s čišćenjem posuđa. Bilo ga je još i od prošlog dana. Una i on gledali su film na televiziji, a mala je Lena zaspala, pa je Una tiho predložila da je ne bude s lupkanjem posuđa, već da pranje posuđa ostave za jutro. Ni film nije bio sasvim loš, pa su, kad je završio, ravno s kauča otišli u spavaću sobu, Stjepan je nosio malu i položio je ležati između njih u krevetu, kako je već neko vrijeme zahtijevala spavati. On se u početku bunio zbog toga, ali je kasnije popustio.
Slažući oprano posuđe da se ocijedi Stjepan pogleda kroz prozor: dan je već osvajao, sunčan i prohladan i on je nestrpljivo čekao trenutak kad će izjuriti na osunčane ulice.

- Idemo probuditi mamu - reče brišući ruke. - Odnijeti ćemo joj doručak na krevet.
- Ja ću nositi palačinke - reče Lena.
Pustio je da mala hoda ispred njega. Hodala je polako i pažljivo koračajući, dok joj je pogled bio pripijen na tanjur s palačinkama kojeg je nosila s obje ruke. Stjepan otvori vrata spavaće sobe i sa velikom šalicom crne kave u ruci, približi se krevetu i usnuloj Uni. Dok ga je mala Lena osmjehujući ga gledala, Stjepan s vrućom kavom u šalici, nekoliko puta prođe ispod Uninog nosa. Djevojčica se nasmije kad primijeti kako je majčin nos zadrhtao i malo se namreškao, osjetivši primamljiv miris.
Stjepan puhne u Unino uho i Una se pomakne, protegne i otvori oči.
- Koliko je sati? - prvo upita.
- Osam i trideset - odgovori Stjepan.
- Lijepo od tebe - reče ona osmjehujući mu se.
- Evo, mama! - vikne Lena pokazujući tanjur s palačinkama.
- Oh! - uzvikne Una sjedajući u krevetu, stavljajući tanjur s palačinkama na bedra i prihvaćajući kavu koju joj je nudio Stjepan. - Doručak u krevetu! Pa vi ste dvoje naprosto zlatni.
- Zlatni - ponovi Lena veselo.
- Vidim da ti je bolje, mačkice - reče Una pažljivo je gledajući, pa upita Stjepana: - Temperatura?
- Nema je - reče kratko on. - Čini mi se da ozdravlja.
- Oh, milo moje - raznježeno reče Una, milujući tamne uvojke Lene.
- Sad vas napuštam - umiješa se Stjepan. - Doručkujte zajedno, a ja idem malo trčati.
- Nije hladno za trčanje? - upita Una. - Ne treba mi još jedan bolesnik.
- Nije - reče Stjepan naginjući se nad njom i ljubeći joj kosu. - Uživaj u doručku, draga.
- I ti u trčanju - reče ona gledajući ga kako već odlazi, pa se okrene maloj. - Penji se gore do mene i pomogni mi smazati ove palačinke!

Deset minuta kasnije i nekoliko blokova dalje, koje je lagano i bez napora pretrčao, Stjepan se zaustavi ispred kuće s malim vrtom, prođe kroz vrt i pozvoni tri puta kratko i jednom dugo. Gotovo istog časa, vrata se otvore.
- Kasniš jutros - reče umjesto pozdrava Zdenka. - Što se dogodilo?
- Ništa - reče on. - Spremao sam doručak ...
- Šuti! - reče Zdenka i povuče ga u hodnik, pa mu poljupcem zatvori usta. - Ne zanima me. Sve što me zanima, je to da si sad ovdje.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Heretik

2011-11-05T18:22:00.001+01:00

Aar se još uvijek vrlo dobro sjećao sna, iako je od tada proteklo mnogo godina. Sjećao se kako se iznenada probudio u mrkloj noći i uspravio se u školjci u kojoj je spavao, a pogled mu poletio prema Crnom Velikom Ništa. Aar je nekoliko trenutaka žmirkao, nastojeći fokusirati pogled, uloviti blijedi odsjaj za kojeg je znao da se nalazi tamo u Crnom Velikom Ništa. Ponekad bi ga ugledao, kako žutilom treperi u Crnom Velikom Ništa. Ali, ako je to zbilja tako, od kud onda blijedi odsjaj svjetlosti u njemu? U Crnom Velikom Ništa?
Aar je napeto zurio u tamu nastojeći je probiti ne vidom, već spoznajom koja je plesala u njegovom umu, pružajući mu silno bolno zadovoljstvo. I odjednom, dok je onako gol ustajao iz školjke u kojoj je udobno spavao i prilazio okruglom otvoru shvati: u Crnom Velikom Ništa ima nečega! Nije uvijek bilo Crno, a pogotovo nikad nije bilo Ništa. Baš suprotno: bilo je ispunjeno ...
Tu mu je misao zadrhtala i Aarovo je tijelo isto tako zadrhtalo, drhteći u brzom ritmu misli. Bilo je tako čudno i tako lijepo stajati u noći u zuriti u vis u duboko crnilo, ne vidjevši ništa, naslućujući sve. I odjednom je znao: nešto se odvojilo u njegovom umu i sve ono čemu su ga učili više nije bilo važno. Jer nije bilo istina. Znao je to, osjećao je to. Ali što je istina? Je li ugrabio istinu? Baš on između milijardi jedinki?
Dok se vraćao školjci, nakon što je dugo vremena proveo visoko zabačene glave i uzburkanih misli, da bi se još malo odmorio uz Ekuu, osjećao je kako se u njemu otvorio put kojim još nikad nitko nije kročio, a kojim on mora poći, čak što više, želi poći. Uzbudljivo putovanje mislima je pred njime i jedva je čekao da se nađe u svom tihom kabinetu i posveti mislima koje su se porađale s praskom u njegovoj nutrini.
- Gdje si bio? - upita ga tiho i snena Ekaa, kad joj se pridružio u školjci.
- Tu, u prostoriji - odgovorio je tiho, ne želeći je sasvim razbuditi.
- Razmišljao si? - upitala je još tiše i privila se uz njega.
- Jesam.
- Previše razmišljaš - rekla je, a Aar se nasmiješio u tami. - Svi to govore.
- Možda - rekao je sasvim tiho, gotovo nečujno. - Možda.
Zaspala je ponovo čvrsto pripijena uz njega, a on je osluškivao njeno disanje i pitao se, ne diše li možda i ono koje pogrešno nazivaju Crno Veliko Ništa? Ne bi se iznenadio, uopće se ne bi iznenadio. Jer ono je svemoćno, zna to, iako ne zna odakle zna.

Sutradan, dok je u kabinetu pio biljni napitak i grozničavom brzinom bilježio svoje misli, koje su ga mučile i koje kao da su tražile biti zabilježene. I izgovorene. Shvatio je, da će ih kad tad morati glasno izgovoriti, podijeliti još sa nekim. Sa kime? Tko ga može shvatiti? Kad ni on sam sasvim još ne razumije. Čini mu se da njiše nad provalijom spoznaje, ali nikako da padne u nju, u spoznaju, i uživa u njoj, uživa u objašnjenu. Tu i tamo iskakali bi fragmenti inspiracije i Aaru se činilo da ona mala i jedva vidljiva i vrlo rijetka treperava svjetla silnom snagom ponekad zbog nečeg (dokučiti će i zbog čega) eksplodiraju i u eksploziji mu pružaju objašnjenje.
- Pa to je tako! - uzvikne tog poslijepodneva, udišući miris biljnog napitka koji mu je davao poticaj razmišljanju.
- Što je tako?
Aar se trgne: sasvim je zaboravio na Llara, svog kolegu, koji je sjedio iza njega, blizu, a opet tako daleko.
- Eksplozija - reče Aar. - Prvo se dogodila silna eksplozija. Prasak! Mora da je tako bilo i nikako drugačije. Ne može biti drugačije.
- O čemu to govoriš? - upita ga Llar, pogledavajući ga zabrinuto: povremeno bi Aar buncao neke sulude ideje, ali bi ga, srećom, vrlo brzo prošlo to ludilo.
- Veliki prasak - reče Aar nimalo ne mareći za kolegu i njegovo pitanje, a opet mu odgovarajući. - Silan prasak iz kojeg je poteklo sve.
- Koje sve?
- Pa ovo! - Aar žustro zamahne rukom oko sebe obuhvaćajući kolegu, prostoriju u kojoj su se nalazili i sve ostalo: dugi su mu prsti plesali uzbuđeno zrakom. - A nije sve oduvijek bilo ovako.
- Nego kako? - upita Llar, sad već siguran kako njegov prijatelj ponovo zapada u privremeno ludilo, a za koje su svi znali i u kojemu bi iznosio najneobičnije i sasvim nemoguće ideje.
- Bilo je svjetlosti - reče Aar. - Bilo je posvuda svjetlosti. Crno Veliko Ništa bilo je i onda crno i veliko, ali tu je tamu razbijala svjetlost koja je putovala neizmjernim daljinama i ...
Llar je prestao slušati, sasvim se posvetio svom vlastitom računanju, dok je iza njegovih leđa kabinetom žustro koračao Aar i iznosio svoju teoriju Velikog Početka i Stvaranja Svega.

Nije to moglo proći nezapaženo, naravno. Jer svaki je razgovor prije ili kasnije prenošenjem dolazio do Velikog Vijeća, pa je tako i ovaj Aarov stigao. Pozvali su ga na razgovor, uljudno mu uručivši kratku poruku-pozivnicu.
- Možda je ovo prilika - rekao je Aar, držeći pozivnicu u ruci i gledajući upitno u Llara.
- Prilika? - Llar se čudio prijateljevom nadanju. - Zbilja to misliš? Ne misliš da će ti se nasmijati u lice? Pa svi znamo da je Crno Veliko Ništa oduvijek ovdje i mi u njemu i da će zauvijek biti nepromijenjeno. Jedino ti buncaš o nečemu nerazumljivom ...
- Što tu ima nerazumljivog? - pomalo ljutiti je upitao Aar, jer njemu je sve bilo kristalno jasno i čudio se kako svi ne vide tu kristalnu ljepotu Istine.
- Prasak? - žalosno, ne podrugljivo, upita LLar. - Silno veliki prasak?
- Jest, baš tako!
- Iz kojeg je poteklo sve?
- Upravo tako - uzbuđeno reče Aar. - Prostor i Vrijeme počeli su se širiti i ...
- A kako onda objašnjavaš svu ovu neprozirnu tamu oko nas? - upita Llar uz zamah ruke i povisujući ton.
- Zbog širenja! - odgovori Aar. - Pa to je barem jasno! Zbog širenja! Tko zna koliko se milijardi godina širi, ali budi siguran da su mnoge milijarde godina u pitanju. A kako se širi, svjetlost se udaljava, vidimo je sve slabije i slabije, a zatim nestane. Ali je tu, nestane samo iz našeg vida, jer prostor se neizmjerno raširio i ...
Llar je odmahnuo rukom i Aar je naglo presjekao svoje riječi. Ponadao se da mu je prijatelj shvatio. Uzalud. Možda je Llar u pravu? Možda ga nitko neće shvatiti.

Razgovor-ispitivanje se približavao kraju. Aar je stajao u velikoj prostoriji, dok su oko njega sjedili uvaženi članovi Velikog Vijeća i postavljali mu pitanje za pitanjem, sve brže i sve oštrije, postavljajući mu pitanja-zamke. Ali je Aar bio britkog uma i brzo je odgovarao sve se više zanoseći, voleći svoju teoriju za koju je duboko u sebi osjećao da nije samo teorija već jedina velika Istina. Vidio je kako mudre glave Velikog Vijeća klimaju i bio je sretan zbog toga: eto, nisu ga razočarali, shvatili su ga, prihvaćaju njegove misli.
- Velika vam hvala na vašem izlaganju - rekao je Predsjedavajući Velikog Vijeća, iako je Aar želio i imao još mnogo toga za reći. - Otvorili ste nam nove vidike. Tko zna, možda ste otkrili i novu granu znanosti? Nadam se da je tako. U svakom slučaju, uskoro očekujte naš odgovor. Još jednom, velika vam hvala na izlaganju.
Aar se sretno osmjehnuo, obarajući pogled, jer nije želio da mu ti starci čitaju sreću s lica. Neka je prva pročita njegova draga Ekaa, koja ga zove sanjarom. Kako će ga sad nazivati?
Sretan, kako još nikad u životu nije bio, pokloni se Velikom Vijeću i brzim koracima izađe iz velike i prohladne prostorije.

- Heretik! - uzviknuo je tiho Predsjedavajući Velikog Vijeća, istog trenutka kad je Aar izašao iz prostorije.
- Heretik! - povikali su još neki.
- Možda je samo bolestan - meko je primijetio jedan član Velikog Vijeća. - Možda se previše zanio.
- Možda ste u pravu - rekao je Predsjedavajući. - Osobno, mislim da jest heretik. Jeste li zapazili izraz njegovog lica dok je sipao budalaštinu za budalaštinom, uvjeren kako govori briljantne istine?
- Bolestan je.
- Ne samo bolestan - reče Predsjedavajući. - Lud je. I opasan. Već sutra ću poslati po njega i staviti ga u Izolaciju. Što manje ljudi čuje tu njegovu suludu teoriju, tim bolje! Slažete se?
Uvažene glave Velikog vijeća složno klimnu, jer iako nemilo, moraju tako postupiti: bolest se mora iščupati iz korijena i što ranije. Oduvijek se tako radi. Zbog toga i postoji Izolacija.
- Ali moramo mu priznati - razdragano reče Predsjedavajući izlazeći iz prostorije i praćen svojom svitom - da mu je ideja koliko luda, toliko i originalna.
- Originalna ludost! - dobaci netko i smijeh se raširi skupinom najmudrijih.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prilika - Zgrabi priliku - Posljedice

2011-11-05T18:20:00.001+01:00

Stol za kojim su sjedili nalazio se na uglu i mogli su nesmetano promatrati s jedne strane povorku pješaka koja se lijeno kretala pod rano jesenskim suncem, dok se s druge njihove strane odvijao promet: neprekidna bučna i smrdljiva kolona zmijoliko se kretala čas brže, čas sporije, što je ovisilo o trookom čudovištu čije je oko mijenjalo boje i koje je upravljalo prometom. Lagano obučene djevojke potamnjele od sunčanja, privlačile su njihove poglede.
Točno preko puta njih nalazila se siva i staklom okovana zgrada gradske banke, pa se zlatne zrake sunca odbijale od glatke staklene površine i udaralo im u oči.
- Nigdje mira - progunđa Branko meškoljeći se i pomičući stolicu, ne bi li umakao upornoj zraci sunca koja kao da ga je pratila.
- Prebaci se na moju stranu - predloži Edo, skidajući crne naočale s kukastog nosa i polažući ih na stol ispred sebe.

Sreli su se neplanirano prije jednog sata, gotovo se sudarivši na vratima zgrade "Zavoda za zapošljavanje".
- Jel bilo sreće? - upitao je Branko, a plave su mu oči podrugljivo iskrile, jer znao je, kakav će odgovor dobiti.
- Moš mislit! – frknuo je Edo, a njegov se veliki i kukasti nos namrštio, što je Branka natjeralo u smijeh.
- Ah, neka sve ide u vražju mater - rekao je Branko lagano udarivši prijateljevo rame. - Idemo na piće negdje.
- Imaš love? - iznenađeno je upitao Edo.
- Jučer sam teglio susjedi drva - objasnio je Branko. - Nisam bogataš, ako si to pomislio.
Edo se kiselo osmjehivao dok su pognutih glava, sunce im je udaralo pravo u lice, hodali jedan pored drugog.
- Ima li sve ovo smisla? - upitao je odjednom.
- Koje?
- Pa ovo! - Edo je zamahnuo u pravcu zgrade koju su upravo napustili. - Dolazimo ovdje svakog mjeseca, a zašto? Da bi nam rekli kako posla nema.
- Glupo, je li?
- Već se šest godina lomatam oko ove proklete zgradurine, a posla ni od kuda.
- Kriza ... - promrsio je Branko i ne završi misao.
- Počela je prije dvije godine - bijesno je rekao Edo - ta prokleta kriza. Prije nije bilo krize, pa svejedno posao nismo dobili. Je li tako?
- Tako je - morao se složiti Branko.
- Počeo sam pomišljati, kako više nikad nećemo dobiti posao.
- Nikada? - upitao je Branko. - Nikada je vraški dugo vrijeme.
- Nikada! - čvrsto je rekao Edo. - Pogledaj oko sebe: dolazi mladi naraštaj a mi ...prevalili smo tridesetu sve sam uvjereniji kako nam nikad više nitko neće ponuditi posao.
- Trideset i pet godina i nije neka starost - pomirljivo je rekao Branko, nastojeći smiriti prijatelja.
- Nije - složio se Edo - ali kad ...
Branko je podigao glavu i zagledao se u prijatelja očekujući da ovaj završi rečenicu. Uzalud je čekao. Edo je šutio i koračao mrko gledajući ispred sebe i bilo je očito, kako ni ne pomišlja nastaviti prekinutu rečenicu.
Branko je uzdahnuo. Poznavao je to njegovo raspoloženje. Otprilike istovremeno prijavili se na zavod, ostavši bez posla. I tu je počelo njihovo prijateljstvo.

U početku su razgovarali sasvim nevezano, o bilo čemu, a najviše, naravno, o politici koja kao da je zaokupljala um svakog čovjeka u državi. Bijesno su režali protiv nepravdi koje su se gomilale i koje su osjećali na svojoj koži.
Zatim su se počeli povjeravati jedan drugom, pa je Branko ubrzo doznao kako je njegov prijatelj Edo oženjen, dok je Branko bio sam, sasvim sam, čak ni stalnu djevojku nije imao, a živio je s roditeljima.
- Ana - rekao je jednom prilikom Edo, govoreći o svojoj supruzi - želi dijete, govori mi kako joj sat otkucava. Kao da ja to ne znam! Ali kako prehraniti dijete? Pa znaš i sam ...
Branko je znao što će uslijediti, ali naoružan strpljenjem mirno je saslušao prijateljevu gorku jadikovku, znajući da mu ne može pomoći. Nitko mu nije mogao pomoći. Tako su stvari stajale. On se pomirio sa takvim stanjem stvari. Nije očekivao da će više ikada dobiti posao na prokletom Zavodu, ali je u njega redovito odlazio, da ne izgubi pravo na zdravstveno osiguranje. Jedino ga je to brinulo. Za ostalo, već će se nekako snaći. Ima snage u njemu i nije ga strah prihvatiti se bilo kakvog posla. Ni sramota. I kao što mu je Edo često znao reći, sam je, lakše se neimaština podnosi u samoći. Ili im se samo tako čini.
Branko to nije znao, ali je znao da mu sve više smeta što je neprekidno praznih džepova. Počelo mu je silno smetati prije otprilike mjesec dana, kad je upoznao nju, crnokosu Ljubicu. Dopadala mu se, želio se zbližiti sa njom, ali ... Kako prići djevojci kad nemaš joj što ponuditi? Pa je tako gledao u Ljubicu iz daljine, priželjkujući je i sanjareći o tome kako mu se sreća odjednom nasmiješila, predivna se prilika pred njim otvorila, dobio je krasan i dobro plaćeni posao, džepovi su mu nabrekli od krupnih novčanica ...

- Što se tako glupo ceriš? - upita ga Edo i prekine mu maštariju.
- Ah. ništa.
- Zaljubio si se! - ispali Edo. - Vrag me odnio, ako nisi.
- Možda i jesam - reče tiho Branko podižući čašu: konobarica je upravo nečujno spustila pivo ispred njih - ali ništa od toga neće biti. Je li znaš zašto?
- Znam - reče Edo. - Ne moraš me podsjećati. Kakav glup i dosadan život vodimo!
- Ma pusti - reče Branko i odmahne rukom. - Uživajmo u pivici i lagano obučenim djevojkama. Nećemo još dugo imati prilike odmarati oči na razgolićenim ljepoticama.
Nasmijali su se potiho, podižući čaše. Pivo je prijalo i usprkos tome što je i samo bilo gorko, kao da je brisalo gorčinu života. Dokono su šutke sjedili, ne osjećajući potrebu za razgovorom, kao što se to događa kod dobrih prijatelja. Povremeno bi podizali čaše k usnama, palili cigarete, osmjehnuli se i sve to šutke, uživajući u uzajamnoj blizini.
A onda im istovremeno pogled privuče blindirani kombi koji se zaustavi ispred banke. Šutke i ne pomičući se, gledali su kako iz kombija iskaču dvojca zaštitara, dlanovi im položeni na dršcima pištolja. Nemarno su stali pored stražnjih vrata kombija koja je netko iznutra otvorio. Jedan je zaštitar nešto govorio u voki-toki i gotovo istog časa vrata se staklena bančina otvore i dvojica sa velikim i platnenim torbama se pojave na njima, kliznu kroz vrata i za čas su već bili u unutrašnjoj strani kombija zajedno s dragocjenim teretom. Zaštitari brzo priskoče zatvore vrata kombija za njima i požure naprijed, prema vozačevoj kabini, pa uskoče u nju. Kombi krene uz trzaj i za čas nestane u prometnoj gužvi.
- Jesi li vidio? - upita Edo.
- Jesam - kratko odgovori Branko.
- Misliš li što i ja mislim? - upita Edo zagledajući se prijatelju u oči.
- Mislim - odgovori Branko nepokolebljivo uzvraćajući pogled.
- Onda ćemo ovako - reče Edo sasvim tiho. - Promatrati ćemo ovaj događaj nekoliko puta,sve dok ...
Prijatelji su tiho razgovarali, dok su s jedne njihove strane šetale djevojke u ljetnim haljinama, a s druge se odvijao gradski promet. Život u gradu.

2

Edo je smrknutog lica brzo koračao prema mjestu sastanka, iako je znao da je još suviše rano. Dogovorio se sastati s Brankom u devet i trideset, a sad je tek osam i pedeset i pet minuta. Izjutra.
Jutro je bilo tmurno, tamni su se oblaci nisko spustili i nadvili prijeteći nad gradom, a u jesenjem je zraku treperilo iščekivanje. Razdraženih živaca, Edo je velikim kukastim nosom poput životinje njuškao zrak. Miriše li to opasnost? Nije ga bilo briga. Više ga ni za što nije bilo briga: odlučio je pokrenuti se i preuzeti niti svog života u vlastite ruke. Ni od koga, osim od Branka, njegovog prijatelja i ortaka, nije očekivao nikakvu pomoć. Kako li su se samo našli! Zabavljala ga je ta pomisao: upoznali su se, Branko i on, u omraženoj zgradi Zavoda za zapošljavanje, u koju su obojica uzaludno dolazila, a jutros će odraditi zajednički svoj prvi posao.
Edo se naceri i podigne lice prema olovnom nebu. Je li mu to kapljica kiše pala na čelo? Oblaci su se kovitlali, a počeo je puhati i neugodan vjetar. Jugo. Vjetar koji je napinjao i kidao živce.

Od onog dana, kad su pili pivo na ranom jesenjem suncu, dokono zagledajući djevojke, i kad se pred njihovim radoznalim pogledima odvijao nemaran prijenos novca iz banke u kombi, Edo nije mogao tu sliku izbiti sebi iz glave.
- Jesi li ozbiljno mislio - upitao je Branka kad se sutradan sreli - ono što si jučer rekao?
- A ti? - odvratio je Branko.
- Jesam! - čvrsto je rekao Edo, a crne su mu prodorne oči divlje bljesnule: Branko još nikad nije vidio takav pogled u prijatelja.
- Jesam i ja - rekao je tiho, ali odlučno Branko. - Ali moramo pažljivo razraditi svaki detalj.
- To svakako - složio se Edo, a uzbuđenje mu je prostrujalo tijelom i odjednom je shvatio kako se osjeća silno dobro i kako se već odavno tako nije osjećao.
Pripremali su se. Neprimjetno su pratili kombi koji je dolazio pred banku sa čuvarima-zaštitarima. Sjedeći u automobilu podalje od događaja, ali opet sasvim blizu da bi mogli vidjeti svaki pokret, pažljivo su promatrali scenu koja se odvijala pred njima.
Svaki je put bilo sasvim isto. Svaki drugi dan, ponedjeljkom, srijedom i petkom, zaštitarski bi se kombi zaustavio ispred banke, iz njega bi iskočila dva muškarca obučena u zaštitarske uniforme i sa dlanovima na pištoljima, približili bi se stražnjim vratima kombija. Jedan bi nešto zalajao kratko u voki-toki i čas kasnije pojavili bi se na vratima službenici banke noseći svaki po jednu veliku platnenu torbu. Uskočili bi u kombi kroz velika stražnja vrata vozila, koja bi zaštitari čas prije otvorili, zajedno s torbama, koje su bile pune love, nadali su se Edo i Branko i koju će oni prisvojiti, a zaštitari bi zatvorili stražnja vrata kombija, posjeli se na svoja mjesta iza vozača i kombi bi krenuo, uključio se u promet. Samo jednom, na posljednjem promatranju, u srijedu, iz banke je izašao jedan jedini muškarac noseći dvije torbe.
- Gdje je drugi? - upitao je Branko.
- Tko zna? - promrmljao je Edo. - Možda je bolestan.
- Eto nam prilike - rekao je uzbuđeno Branko. - Zgrabimo je!
- Misliš ...
- Tako je! - Branko je odlučno klimnuo pomno prateći događanja pored kombija. - Krećemo prekosutra, u petak. Možda će onaj drugi i dalje izostati s posla, a to nam je čovjek manje.
- U pravu si - složio se Edo, promeškoljivši se na vozačevom sjedištu.
- Mogli bi uzeti još jednog ...
- Ne, to nikako! - odlučno je odbio Edo. - Samo nas dvojica.
- Biti će malo teško.
- Ali ne i neizvedivo.
- Možemo parkirati kola za kidanje u idućoj ulici i svom snagom trčati prema njima, to je samo oko dvjesto metara.
- Dobra ideja - prihvatio je Edo. - A kola ćemo parkirati na mjesto noć prije. Da budemo sigurni za parkirno mjesto. Da nam se ne dogodi ...
Branko je podigao ruku: znak da Edo ne mora dalje nastaviti. Shvatio je što mu prijatelj želi reći.

U međuvremenu, njihovi su se životi nastavili po već uhodanoj šabloni. Ništa nisu izmijenili u svom ponašanju, osim što su se češće sastajali. Ali za te sastanke nitko nije znao. Nikom ništa nisu govorili.
- Tako je najbolje - rekao je Edo prošle večeri, kad su se odvezli parkirati automobil u ulici iza banke i koji će im poslužiti za bijeg. - Kad za nešto zna previše ljudi ...
Branko je samo klimnuo. Edo je u pravu, naravno. Vjerovao je i polagao mnogo nade u bijes i snagu prijatelja.
- Nije li ovo greška? - upitao je izlazeći iz kola nakon što ih je Edo pažljivo parkirao, pazeći da ima dovoljno manevarskog prostora.
- Koje? - upitao je Edo.
- Tvoj je auto - rekao je Branko.
- Da, i? - upitao je Edo cereći se. - Pogledaj registarsku tablicu.
Branko pogleda. Bila je druga. Mora da ju je Edo skinuo s nekog automobila i stavio na svoj. Za ovu priliku.
- Ah! - uzviknuo je Branko odajući priznanje prijatelju.
- A kad zgrabimo lovu - rekao je Edo raspoloženo - vozimo se pravo u moju garažu. Tamo ćemo obojiti auto drugom bojom i vratiti mu prave tablice.
- Ma čuj! - uzviknuo je Branko raspoloženo. - Jesi li siguran, da se već nisi bavio ovim poslom?
Edo ga je pogledao i počeo se smijati, a Brankov mu se smijeh gotovo istog časa pridružio. Dvojica su prijatelja u noći hodala pustom ulicom smijući se.

Edo je uranio, ali Branko ga je već čekao stojeći pametno na uglu ulice, podalje od kola i pušeći. U trenutku kad mu Edo priđe, počne iz olovnog neba padati kiša.
- Tu si - pozdravi ga Edo. - Nisi mogao spavati?
- Jesam, ali sam se rano probudio.
- I ja isto. Spreman si?
Branko se, umjesto odgovora, samo malo nagne i Edo ugleda pištolj uguran u traperice i sakriven crnom kožnom vindjaknom. Osjećajući pritisak svog pištolja na leđima, Edo odjednom osjeti silnu smirenost i ogromnu odlučnost.
- Dobro je što pada kiša - reče podižući glavu uvis i puštajući da mu kišne kapi udaraju po licu. - Neće biti mnogo ljudi na ulici.
- I ja sam to isto pomislio - složi se Branko.
- Idemo - reče Edo kad su popušili po cigaretu. - Kao što smo se dogovorili. Ja krećem na vozača, a ti ...

Sve se odvijalo potpuno isto kao i prijašnjih dana. Osim što su sad u igrokaz na pločniku uskočila još dvojica.
Branko je krenuo onog trenutka, kad je jedan zaštitar nešto brzo rekao u voki-toki. Krajičkom oka vidio je kao Edo odlučno prilazi kabini kombija i vozaču u njoj. Sve se strahovito brzo odvijalo.
Velika staklena vrata banke otvore se bešumno i na njima se pojavi službenik u plavom odijelu i sa plavom kravatom, a u svakoj ruci noseći po jednu platnenu vreću. Brzo se približavao kombiju, dok su ga dvojica zaštitara gledala stojeći nemarno uz otvorena stražnja vrata kombija.
Branko, prilazeći dvojici zaštitara, koji su prema svom vozaču bili okrenuti leđima, morao se zadovoljno naceriti, kad je ugledao kao je Edova ruka sunula, zgrabila vozača za uho, jer glava mu bila obrijana i svom je snagom privukao na rub otvorenog prozora. Čuo se ružan prasak, ali u isti je čas i grom u daljini odjeknuo i kiša počela nemilice pljuštati. Kao da im i nebo pomaže …
Branko je sad već bio uz zaštitara i ovaj se počeo okretati prema njemu osjetivši nečije prisustvo, kad ga Branko nemilosrdno udari drškom pištolja posred čela. Zaštitar se stropošta na već mokri pločnik bez glasa, a njegov partner zausti, ali ne reče ništa: snažan udarac kojim ga je Edo pogodio drškom pištolja u vrat, pošalje ga dole, na mokri pločnik i u carstvo snova.
Službenik je banke prestravljeno zastao i nemoćno gledao čas u zaštitare po kojima je bubnjala kiša, čas u otvorena stražnja vrata kombija koja kao da su ga pozivala, čas u napadače. Nije dugo tako stajao. U dva koraka Edo se stvori pored službenika, široko zamahne i tresne ga ručkom pištolja u čelo koje pukne, a krv umrlja besprijekornu košulju na grudima čovjeka. Još sasvim nije ni pao na pločnik, a Branko je već zgrabio jednu vreću i počeo trčati osluškujući štropot prijateljevih nogu iza sebe.
Za čas su se stvorili pored svojih kola, ubacili otete vreće u već pritvoren prostor za prtljagu, pa ušli u kola.
- Vozi! - sikne Branko tresući se.
- Uspjeli smo, mladiću, uspjeli smo! - gotovo zapjeva Edo uz paljenje motora.
Krenu, brzo, ali ne prebrzo. Ne treba im privlačenje ničije pažnje, sad kad je sve gotovo.
- Prati li nas tko? - upita Edo.
Branko se okrene na suvozačevom sjedištu i zagleda kroz stražnji prozor, probijajući pogledom kišnu zavjesu.
- Nitko! - reče kratko.
- Uspjeli smo, mladiću, uspjeli smo! - ponovo zapjeva Edo.
Branko se čudio prijateljevoj hladnokrvnosti, tresući se pored njega zbog navale adrenalina. Zatim shvati da je sve gotovo, nema više iščekivanja, planova, praćenja, gotovo je, uspjeli su, oni su pobjednici. Zabaci glavu, sa smeđe mu se kose cijedila kiša, a iz grla mu se ote razdragani kratki smijeh.
Edo mu dobaci pogled, pa se osmjehne. Dok je kiša sve jače bubnjala po limenom krovu i dok su brisači pomamno šumeći radili, vozili su se prema garaži koja ih je pripremljena čekala. Unutrašnjost je automobila odisala uspjehom: uspjeli su, zgrabili su priliku!

3

Često puta, dok bi uživao u naručju Ljubice, Branko bi u duhu odgledao film pljačke. Vraćalo mu se to gotovo uvijek kad bi grabio trenutak uživanja u životu. Nije znao zbog čega, nije moga objasniti zašto je tako. Znao je jedino da ga to smeta, a u posljednje ga vrijeme počelo i mučiti.
Sitne razmirice koje je sve češće doživljavao sa Ljubicom, dovodile su ga bjesnila. Sa sjetom se sjećao, kako joj je, dok ga je pritiskao snopić novčanica u džepu traperica, konačno prišao i pozvao je piće. Pristala je, odmah i bez krzmanja kojeg se pribojavao. Shvatio je, da joj je isto tako mogao prići i praznih džepova: željela ga je i to mu je odjednom postalo kristalno jasno.

- Zašto si čekao? - upitala je ona nakon onog prvog puta.
- Čekao što? - odvratio je on vrlo dobro znajući na što je mislila.
- Reci - navaljivala je Ljubica gledajući ga sasvim izbliza crnim očima.
Ležali su goli i zadovoljeni u njegovoj sobi i oboje pušili. Zrak je bio prezasićen dimom i njihovom tek utaženom požudom. Nije znao što točno osjeća. Osluškivao je udaranje srca i smiješna rečenica, kako njegovo srce kuca za nju, za Ljubicu, plesala je u njegovom umu. I polagala zagonetni osmjeh u kutu njegovih usnica u kojima je podrhtavala cigareta.
Ljubica se nasmijala tiho, promuklo i skinula mu cigaretu zalijepljenu za donju usnu, pa je, zajedno sa svojom, zgnječila u staklenoj pepeljari.
- Nemoj mi se tu mangupski cerekati - rekla je ljubeći ga u rame. - Odgovori mi.
- Pomalo sam se bojao da ćeš me odbiti - konačno je popustio, odlučivši uvijek joj govoriti istinu. Osim, naravno ...
- Ne djeluješ mi nesigurno - rekla je i opkoračila ga.
- Sad više ne - odgovorio je on zabijajući se u nju, vođen njenom spretnom rukom.

I nije joj lagao. Nikad ga nije pitala odakle mu novac znajući da nigdje ne radi. Kao da je nije bilo briga. Istini za volju, nije se razbacivao s lovom, bio je pažljiv i nitko nije mogao ni naslutiti njegovo sakriveno bogatstvo. Ali mu je posjedovanje novca dalo neku sigurnost u ponašanju kojeg nije bio ni svjestan. Ulov je bio dobar, velik i znao je da su se isplatili napeti kišoviti trenutci ispred banke, kad su Edo i on jurišali na zaštitare otevši im vreće pune novaca. Imali su sreće, mnogo sreće, jer svota koju su oteli je bila upravo vrtoglava. Branko je još uvijek često sanjao onaj trenutak, kad su Edo i on sa nevjericom gledali u hrpu eura koja se nalazila ispred njih.
- Isuse! - rekao Branko kroz zube.
- On nam ništa nije pomogao - odgovorio je Edo razdragano. - Imali smo sreće.
- Bogami jesmo.
- Sreća prati hrabre - citirao je Edo.
- Nemoj da ti ovo udari u glavu - opomenuo ga je Branko - pa da se počneš ludo ponašati.
- Ne brini - umirio ga je Edo položivši mu dlan na rame: klečali su na prašnjavom podu garaže, dok se između njih podizala šarena planina novca i užarenih očiju gledali u nju. - Ništa nećemo trošiti jedno vrijeme. A onda pomalo, oprezno ...
Održali su riječ. Tu i tamo bi se odvezli do Trsta, kupili ponešto, uvijek plaćajući krupnim novčanicama eura, pa se vraćali kući u automobilu prepunom namirnica. Na taj su način opravdavali svoj put i "čistili" novac. Čistu lovu su stavljali na stranu, da bi nakon dva ili tri tjedna ponovo krenuli na put i sve još jednom ponovili. Ni jedan ni drugi nisu žudjeli za luksuzom. I to je bilo dobro. Pljačka je padala polako, ali sigurno, u zaborav. Više nije bilo novinskih članaka o pljački i njih su dvojica osjećali veliko zadovoljstvo zbog toga.
Pobijedili su! Pobjednici su.

Sretali bi se redovito nasamo, njih dvojica, Branko i Edo. Stojeći uz neki šank, potiho bi razgovarali, raspitujući se za život onog drugog.
- Uživaš - rekao mu Edo, kad mu se Branko povjerio o strastvenom vođenju ljubavi s Ljubicom. - Uživaj i dalje. Ne razbijaj glavu o tome.
- Ševimo se ko zečevi - rekao je Branko sretno, ali sa tračkom žalosti. - Neprekidno se ševimo. Ne razgovaramo.
- Budi sretan - rekao mu je Edo smrknutog lica. - I uživaj. Proći će vas to.
- Kako to misliš?
- Uvijek prođe - razdraženo je rekao Edo. - Prvo ti neprestano mašu slatkim čuperkom ispred nosa, a onda ti ga odjednom uskrate.
Branko je odvojio pogled od čaše koju je držao u ruci i zagledao se u prijatelja.
- Što se događa? - upitao je. - Što te muči?
- Ana je prestala sa mnom voditi ljubav - nakon kraćeg jedva primjetnog oklijevanja, procijedio je Edo i odmah zatim sasuo žestoko piće u grlo.
- Mislio sam da želi dijete - primijetio je Branko.
- I ja sam to mislio. - Edo je mahnuo rukom šankerici, dajući joj znak kako želi još jednom isto. - Ali sam očito krivo mislio.
- Što se dogodilo, Edo?
- Neka me vrag odnese, ako znam - rekao je Edo. - Odjednom je postala led ledeni prema meni.
Branko se sjetio te rečenice, dok je vatra buktala između Ljubice i njega. Proždirali su jedno drugo i Branko je uvijek pomislio kako će idući put sladostrašće postati malo manje intenzivno. Ali nije. Naprotiv, idućeg bi puta bilo još jače, intenzivnije. I pomalo je žalio svog prijatelja koji gubi tako lijepe i dragocjene trenutke, ali bi žaljenje brzo nestajala. Vješti prsti Ljubice budili bi u njemu muškost i on bi se ponovo penjao uz slatki brijeg, na svaki vrhunac.

Od onog je dana, kad su zaštićeni silnom kišom izvršili pljačku, prošla gotovo čitava godina i više nisu uopće pomišljali na opasnost. Zaboravili su je. Osjećali su, kako više ne moraju misliti na nju. Pobjednici su.
- Pobijedili smo - rekao je Edo prilikom onog posljednjeg sastanka, dok se jesenja kišovita noć prikradala, a oni, Branko i Edo, lagano šetali obalom.
- Nema radosti u tvom glasu - primijetio je Branko.
- Uvijek si me dobro čitao - rekao je Edo i zapalio cigaretu: plamen upaljača mu je osvijetlio lice i Branko se zapanjio kad je ugledao suze u prijateljevim očima.
- Smiri se - zamolio je Branko osjećajući se neugodno i tiho upitao: - Što se događa?
- Otišla je od mene. Ana je otišla.
- Ah! - uzdahnuo je Branko.
- Baš tako, ah! - bijesno je zarežao Edo. - Spanđala se s nekim koji želi obitelj, kako mi je rekla prilikom odlaska. I već je trudna ...
- Da nije ...
- Nije! - presjekao je Edo. - Nije mi dozvoljavala ni najbezazleniji dodir. Već jako dugo. Mislio sam da se ljuti na mene i čekao da je prođe, a ona …
- Uh!
- Ma pusti! - Edo se odlučno uspravio i oštro zagledao u prijatelja. - Nije vrijedna razgovora. Kako ti sa onom svojom?
- Uvijek isto - odgovorio je Branko. - Nastavimo li ovako, možda će mi se i ogaditi ševa.
Edo se nasmijao, bez radosti, ali se nasmijao. Branko je mislio na Ljubicu koja će i noćas uskočiti u njegov krevet i izmusti ga do daske i sve je više sa sjetom pomišljao na one noći kad se sam širio u svom krevetu, bez da ga nečija ruka ili noga pritišće. Nešto se promijenilo. Sve se promijenilo. Što? Nije znao. Ali znao je, da mu ovo što se događa između Ljubice i njega nije potrebno. Ne više. Dosta je bilo. Pa bogamu, svaki je put baš kao da kreće u novu pljačku: Ljubica otima od njega, a on od nje. Ništa ne dijele. Da nježnost ni ne spominje. Bolje bi mu bilo ...
Zastao je na ulici i zapalio cigaretu u trenutku kad je kiša počela padati, a odluka da Ljubici kaže sve i prekine sa njom, počela je sazrijevati u njemu.

Četiri dana kasnije, bilo je rano poslijepodne, Edo ga nazove i zakaže sastanak. Uzbuđenje zahvati Branka i kad se našao s prijateljem u omiljenom njihovom lokalu, upitno se zagleda u njega.
- Što misliš - prišapće Edo sasvim tiho, da ga je Branko jedva čuo - kako bilo da ponovimo pothvat?
Branko osjeti silno prijatne valove uzbuđenja koji su počeli nadirati u njegovoj unutrašnjosti i odjednom postane svjestan da je to ono što njemu treba: nikako ne sam novac ili neka žena. Sporedno je to. Uzbuđenje njemu treba. Bez uzbuđenja ...
- Ne moraš mi odgovoriti - smijući se reče Edo gledajući u Brankovo lice. - Znam kakav je odgovor. Ali na ovo mi moraš odgovoriti: što ćeš popiti?

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Skok

2011-10-08T20:31:00.001+02:00

Istog trenutka kad je iskoračio iz sive zgrade na mračnu ulicu, udar ledene i nemilosrdne bure udari mu u lice, pa Leo pogne glavu i uzdahne, sjećajući se one topline u kojoj je sve do prije nekoliko minuta uživao. Činilo mu se, da je otvorio vrata raja. A sad, pa sad ga čeka neugodni razgovor s ocem, kojeg sigurno neće moći izbjeći. Ipak, u njemu je tinjala nada, kako sve i neće biti toliko crno, koliko se pribojava, jer u posljednje vrijeme kao da se njihov odnos, odnos strogog oca i sina sklonog nestašlucima malo popravio. Znao je je kome može zahvaliti zbog toga …

Onog dana, bio je to pravi kišoviti zimski dan, iako je jesen već prošla i zakoračili su u zimu, jesen se nije predavala i neprekidno je pljuštalo iz olovnog neba, kad je Leo osjetio nestrpljivost poželjevši što prije krenuti prema školi. Iznenađen, shvatio je da se sa njim nešto neuobičajeno događa. Jer za Lea se nije moglo reći da voli školu, točnije nastavu u školi, a one koji su mu nastojali predavati razne predmete, još i manje. Bio je uvjeren kako je sve to skupa šarena gomila laži: odrasli te pripremaju i uče pokornosti i ništa drugo. Leo se gnušao pokornosti. Tko su oni da mu govore kako živjeti? Zar nije zadaća svakog ljudskog bića otkriti formulu života sam? Jer, ako je nešto dobro za jednog, ne znači da je nužno dobro i za drugog, zar ne?

Prošle je školske godine još bio pomalo naivan, pa je to i glasno rekao. Naravno, nastavnik ga je ukorio i poslao kod upraviteljice, visoke i mršave žene smeđe kose i sa naočalama na dugom nosu.
- Nije primjereno tako se ponašati - rekla mu je upraviteljica. - Ovdje si da nešto naučiš, a ne da druge podučavaš.
Zaustio je odgovoriti joj, pa odmah čvrsto zatvorio usta. Odjednom je shvatio kako je to bolje: uzalud bi mu bilo svako raspravljanje. Oni su jači. Za sad!
Od tog je dana iz dubine duše zamrzio školu koju je do tada ravnodušno podnosio i jedva je čekao trenutak kad će se riješiti te proklete obaveze.
Otac mu je, naravno, očitao posebnu bukvicu zbog tog Leovog izgreda. Nekoliko ga je puta dobro ošamario pridržavajući ga lijevom rukom za rame i dok mu je lijepio pljuske, cijedio je bijesno kroz zube:
- Shvatio bih zašto se tako ponašaš, da si budala. Ali nisi budala i ne mogu razumjeti zašto si takav. Zar ne shvaćaš da sebi nanosiš zlo?
Leo nije odgovorio, samo ga je mirno i bez emocija na licu gledao pravo u oči, što je starog izluđivalo. Naravno da je Leo to znao, ali nije si mogao pomoći: nešto u njemu uvijek ga je tjeralo na izazove. Koji su često pogubno završavali po njega.
Koračajući sada hladnom i pustom ulicom, Leo se, ruku duboko zavučenih u džepove kratke vindjakne koju mu je otac kupio za posljednji, četrnaesti rođendan, osmjehne tom sjećanju. Mnogo se toga u njegovom životu promijenilo od tog dana. Kad bi njegov stari samo znao ...

Jedan je događaj sve promijenio i sad osjeća želju što prije krenuti prema toj omraženoj zgradurini kojoj se ne može umaći. Znao je i zašto se tako osjeća: prizor duge smeđe kose prosute po nježnim djevojačkim leđima neprestano mu je lebdio pred očima. Vilena, tako joj je bilo ime, rekao mu je to njegov prijatelj Gojko. Primijetio je kako joj se kosa neobično presijava pod umjetnim osvjetljenjem i čudio se tome. Nikad prije ništa sličnog nije primjećivao. Pogled Vileninih smeđih i blagih srnećih očiju činio ga sretnim, ako bi se na njegovom licu zadržao makar i trenutak. A kad bi prošao dan, a da ga Vilena ni ne pogleda, potištenost bi mu zarobila tijelo i čitav bi se nekako uvukao u sebe.

- Ti si se zaljubio - rekao mu je Gojko za vrijeme velikog odmora, dok su u zahodu pušili, dijeleći cigaretu.
- Ah, daj - promucao je Leo, jer ništa suvislog nije mogao izreći.
- Pitaj nju da ti da- odgovorio je Gojko drsko se osmjehujući, izigravajući momka s iskustvom - a ne mene.
Leo ga je tog trenutka poželio udariti i nije mu bilo jasno odakle se taj ružni poriv najednom pojavio u njemu. Zar prijatelja udariti? Gojka, sa kojim je prošao sve što dvojica neobuzdanih momčića mogu proći? Zastidio se svojih misli i duboko je povukao dim iz zajedničke cigarete, nastojeći otjerati nemile misli.
- Zašto joj ne kažeš? - upitao ga je Gojko: bio je godinu stariji od Lea i imao je petnaest, što je često volio isticati.
- Što da joj kažem? - upitao je Leo začuđeno.
- Pa da je voliš!
- Ma što je tebi?
- Ja ću joj reći.
- Bolje da šutiš - rekao je Leo, ali pomalo se i nadao, kako ga prijatelj neće poslušati, pa tako umjesto njega. Lea, riješiti veliki problem.

Ali nije bilo potrebe da Gojko bilo što kaže. Na idućem su se kratkom odmoru ponovo njihovi, Vilenini i Leovi pogledi susreli. Nalazili su se u dugačkom školskom hodniku koji je odzvanjao od glasova školaraca, ali ih Leo nije primjećivao. Vidio je samo Vilenu i njene krupne i blage smeđe oči iza naočala i žurio je prema njoj. Nije znao što će reći, ili hoće li bilo što reći, onog trenutka kad se sretnu, ali i tu ga je poslužila sreća.
Iz Vileninih ruku odjednom je kliznulo nekoliko knjiga i bilježnica i Leo se u skoku našao pored nje i počeo brzo sakupljati razasute knjige. Vilena je čučnula pored njega i miris njene kose zagolicao mu nozdrve. Uzbuđenje ga je zahvatilo: još nikad nije bio ovoliko blizu nje.
- Hvala - dahnula je Vilena i dalje čučeći pored njega.
- Odlaziš? - upitao je on. - Gotova ti je nastava?
- Gotova je.
- Otpratiti ću te kući - rekao je i brzo dodao: - Ako nemaš ništa protiv.
- Nemam - rekla je polako se uspravljajući, a i Leo sa njom. - Ali ti još imaš jedan sat.
- Nije važno. – Odmahnuo je rukom. - Idem s tobom. Samo da skoknem po knjige.
- Malo prečesto izostaješ - rekla je i ta je rečenica Leu bila prava glazba: otkrivala mu je da se Vilena raspitivala o njemu.

Ti događaji, koji su mu se činili silno dalekim, zagrijali su Leovu dušu, pa se osmjehivao u ledenoj noći i podizao glavu visoko, puštajući da mu bura mrsi podužu kosu. Pogled su mu privlačile zvijezde na tamnom, sasvim crnom nebu, blistavo sjajne, a neke mu se činile ogromnima. I to ga podsjeti na njene, Vilenine tople oči i kratki radosni uzvik otme mu se, klizne niz usnice i odleprša u ledenu noć. Sreća je bujala u njemu, sreća za kakvu nikad nije ni sanjao da postoji. Sa lakoćom je grabio dugim koracima pustim ulicama, spuštajući se strmoglavom brzinom niz stepenice, kad bi na svom putu prema kući na njih nailazio. Nije mogao prestati misliti na njene, Vilenine nježne ruke. Ali odmah poslije te predivne sanje, u mašti bi ugledao očeve ruke širokog dlana i sreća koju je osjećao u grudima kao da bi dobila malu sivu mrlju. Ali je i dalje ostajala sreća. Velika. Gotovo neizdrživa.

Od onog je dana škola postala mjesto prema kojemu je žurio. Postao je boljim učenikom, zahvaljujući Vileni. Ona ga je hrabrila, poticala, krotila njegovu divlju prirodu, koju je Leo volio puštati da se razmaše. Iznenadio se, kad je primijetio čuđenje u očima nastavnika, kad bi dobro odgovarao na zadana pitanja. Škola i nastava u njoj prestali su biti baukom. Čak mu se i otac osmjehnuo čuvši za njegove školske rezultate i sad bi češće rukom posezao u džep i davao mu za kino. Jer Leo je bio veliki ljubitelj filmova i često je odlazio u kino, što je stari vrlo dobro znao.
- Vidiš da možeš - svaki put bi mu rekao otac, gurajući mu novčanicu u ruku, kad bi čuo za dobru ocjenu kojih prije nikad nije bilo previše. - Ti si samo mala bitanga, ali nikako glupa bitanga.
Leo bi uzimao novac ne mareći zbog pohvale. Nije se promijenio, ako se promijenio, radi njega, oca. Već radi Vilene. Svoje Vilene. Osjećao je da bi sve za nju bio u stanju učiniti. I često bi maštao kako je spašava iz neke pogibelji, požara, poplave: uvijek je to bila neka prirodna katastrofa i na kraju sanjarije bi mu se Vilena osmjehivala onim svojim čarobnim osmjehom iza naočala, dok bi joj srneće oči bile vlažne.
Svakog bi dana čekao Vilenu i pratio je kući noseći njene knjige. Uvijek bi lagano, s rukom u ruci odšetali do parka, do njihove klupe i tu bi tiho sjedili, još tiše razgovarajući, povremeno se ljubeći. Poljupci, u početku sasvim nevješti i kratki, počinjali su biti sve duži i duži i sve strastveniji. Ruke su im pomamno šetale, istraživale, stiskale, milovale, dok su im tijela drhtala zbog međusobne želje koja je rasla, rasla i kao da nije imala namjere posustati. Svakog su dana dodirima postajali sve smioniji. Želja je bujala i u njoj i u njemu i oboje su se pribojavali svojih osjećaja, istovremeno ih radoznalo osluškivali. Često su i razgovarali o njima, tim osjećajima koji su im donosili neobuzdane snove i zbog kojih su se noću budili osjećajući smetenost. Bilo je to čudno stanje, stanje isprepleteno uživanjem kroz koju se provlačila crna nit boli.
Tresući se zbog ledene bure i želje koja ga je stiskala, Leo je jedne ledene zimske večeri ustao sa klupe i povukao Vilenu za sobom.
- Idemo iza grmlja rekao je stisnutog grla. - Idemo to učiniti! Jer ako ne učinimo, poludjeti ćemo oboje!
- Ne! - uzviknula je Vilena, ali joj je lice ostalo blago. - Molim te nemoj. Strpimo se.
- Do kad? - upitao je. - Ne mogu više čekati da ...
- Moji odlaze u subotu poslijepodne i vraćaju se tek u nedjelju poslijepodne - rekla mu je privijajući se uz njega. - Ne želim prvi put to učiniti u parku, na zemlji, u strahu da netko ne naiđe.
Do subote je preostalo još tri dana i Leu se ta tri dana činila kao prava vječnost. Znao je, opet će imati one snove poslije kojih se budi posramljen i u mraku, ne paleći svjetlo, nastoji očistiti izdajničke mrlje. I već je htio protestirati, kad se Vilena odmakla malo od njega i pogledala ga onim svojim pogledom iza naočala kojemu nije mogao odoljeti.
- Molim te - rekla je sasvim tiho.
- Neka bude - pristao je. - Subota znači.
- Subota - ponovila je značajno.
- Bojiš se?
- Ne - odgovorila je. - A ti?
Nasmijao se samouvjereno, obgrlio joj ramena i udišući miris njene duge kose poveo je prema izlazu iz parka. Ali, pribojavao se malo, priznao je samom sebi, kad ju je ljubio za oproštaj ispred zgrade u kojoj je živjela.

Probudio se naglo i uz trzaj, nije znao shvaćao zbog čega i usplahireno se zagledao u mrak. Gdje je? Što se događa? A onda začuje tiho disanje pored sebe i shvati: zaspali su, Vilena i on. Izmoreni ljubavnom igrom, konačno zadovoljeni, klonuli su i zaspali.
Sretno se osmjehivao u mraku osluškujući Vilenino meko disanje pored sebe. I osjećajući njeno toplo drago tijelo. Bilo je tako lijepo. Prvi put ne, nekako je bilo šeprtljavo i sve je prebrzo završilo. Osjećao se malo posramljenim, ali kasnije, kad mu se snaga u prepone vratila, sve je nestalo, samo je zadovoljstvo plivalo u njima. I osjećaj sreće, dok su zagrljeni maštali o svojoj zajedničkoj budućnosti. Dugo su razgovarali i mora da su usred razgovora zaspali.
Zaspali? Leo upali svjetlo i sa iznenađenjem se zagleda u sat: dva sata i četrdeset minuta. Iza ponoći! Otac će ga ubiti!
Leo iskoči iz kreveta i počne se mahnitom brzinom oblačiti, gurkajući Vilenu, nastojeći je razbuditi.
- Što je? - upita ona sneno.
- Zaspali smo! Otac će me ubiti.
- Oh!
Nije mogao podnijeti Vilenin uplašeni pogled, pa se prestao oblačiti, sjeo pored nje i zagrlio je.
- Biti će sve u redu - umirivao ju je. - Već ću nešto smisliti. Ne brini, Vilena.

Ulice su bile iznenađujuće hladne i vjetrovite i sasvim puste, dok se spuštao niz stepenice prema idućoj vjetrovitoj ulici. Osluškivao je osjećaje u sebi i uživao u onome što je osjećao. Ma što da se dogodi kad stigne kući, neće mu uspjeti pokvariti ovo što je upravo doživio. Bilo je toliko lijepo, da će vječno trajati u njemu.
Kako se sve više približavao zgradi sve je više hrabrio sebe, misleći na Vilenu, na njene sladostrasne uzdahe u njegovom naručju i to mu je davalo hrabrost. Jer bilo je ovo prvi put da se ovako kasno vraća kući. Možda će ocu moći objasniti ...

Nada je bila uzaludna. Otac ga je ošamario istog časa kad se Leo ušuljao u stan i nije ga prestajao tući, ne obazirući se na glasne i bolne sinovljeve molbe. Sa širokim kožnim remenom u ruci, otac je udarao nemilosrdno po Leovim napetim leđima, nastojeći mu ujedno dlanom pritiskati usta, prigušujući Leove uzvike. Leo to jednostavno nije mogao podnijeti: još maloprije plutao je u beskrajnom putenom zadovoljstvu kojemu kao da nije bilo kraja, a sad ovo! Nemilosrdni skok iz raja u pakao.
I dok se očeva ruka podizala da zada još jedan bolan udarac, Leovo se tijelo naglo ukoči i odmah zatim stropošta kao gromom ošinut i zgranuti je otac bespomoćno gledao kako mu se sin grči i uvija na kuhinjskom podu, dok mu na usta izbija pjena, savladan epileptičnim napadajem.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Dok je ljeto umiralo

2011-09-22T20:57:00.001+02:00

Sve sam se više ljutio na oca: ljeto je umiralo, a u meni je sve više bujao osjećaj kako je ovo ljeto bilo prazno, bez sadržaja. A toliko sam mnogo očekivao od ljetovanja s ocem. Krivio sam njegovu narav zbog toga. Nije zaboravljao na posao čak ni ovdje, na moru, i dok su se svi drugi opušteno sunčali i kupali, kako sam naivno mislio, on je odgovarao na mnogobrojne pozive. Mobitel mu je neprestano bio pri ruci. Ponekad sam samog sebe znao uloviti u zluradoj pomisli: da otmem mu mobitel, sakrijem ga negdje gdje ga neće moći pronaći, i zlurado uživam u njegovoj potrazi. Nisam nikad svoju maštariju pretvorio u zbilju. Možda sam trebao, ali nisam. Bilo je i ovako sasvim lijepo: ležati u hladovini i maštati ...

- Glava ti je uvijek u oblacima - rekao mi je otac jučer, dok je on nešto govorio, a ja sanjalački lutao pogledom promatrajući zvijezde koje su se tek počeče nazirati na još svjetlom nebu. - Da nisi zaljubljen?

- Daj, molim te ... - dobacio sam, ne dovršivši misao.

- Uskoro će ti biti dvadeset - rekao je moj stari. - Kad sam ja imao ...

- Molim te - rekao sam nervozno i grubo - poštedi me svojih uspomena.

- Još si ljut što sam otišao? - upitao me otac gledajući me ispitivačkim pogledom svojim plavim očima oko kojih se pleo splet finih bora.

- Nisam nikad ni bio ljut - rekao sam i to je bila istina: dogodilo se to prije sedam godina, imao sam trinaest i sasvim sam dobro shvatio što je to mog oca privuklo Rini, visokoj i lijepoj crnokosoj ženi plamtećih očiju i petnaest godina mlađoj od moje stare.

- Nisi? - Otac se nesigurno nasmiješio. - Tim bolje. Mislio sam da me kriviš zbog odlaska.

- Nema krivice - rekao sam citirajući junaka iz knjige koju sam upravo čitao. - Nitko nije kriv. Takve se stvari događaju.

Otac me pogledao pogledom kakvim još nikad nije pogledao. Po prvi put me pogledao kao drugog muškarca, ravnopravnog s njime. Nisam više bio samo njegov sin. Potomak. Sad sam i muškarac.

- E, pa - rekao je ustajući s klupe pored mora na kojoj smo sjedili - ovo je prijatno čuti i zahtijeva proslavu.

- Kakvu proslavu? - upitao sam. - Nije mi do proslave.

- Ne brini se - odgovorio je otac i umirujuće mi stisnuo rame. - Samo ćemo popiti po jedno piće i razići se. Imam jedan sastanak.

- Naravno - rekao sam.

- Poslovni.

- Naravno.

- Krupna je lova u pitanju - nastavio je ne osjećajući sarkazam u mojim kratkim i brzim odgovorima. - Ukoliko sve prođe dobro ...

Nije nastavio rečenicu, ali nije ni morao. Čuo sam je već. Mnogo puta.

- Sad znam zbog čega si me dovukao u ovu zabit - rekao sam.

- Nemoj tako - protestirao je otac. - Mjesto ima i svojih draži.

- Kojih?

- Nezagađeno je - rekao je kratko, tvrdo i po tome sam shvatio da sam ga povrijedio. - Pogledaj oko sebe. Ne razmišljaj samo o propuštenom ljetu.

Žacnuo sam se: ni sanjao nisam da mi je čitavo vrijeme bio u glavi i čitao mi misli. A bio je i u pravu: malo je mjesto bilo dovoljno lijepo da ga turisti posjećuju i učine ga živim, a opet dovoljno malo da sačuva čisto more i čisti zrak. Odjednom sam shvatio, po prvi puta, kako su upravo to te neprocjenjive vrijednosti o kojima ljudi govore. I počeo sam gradić gledati drugačijim pogledom.

- Ovdje - rekao je otac vodeći me prema lokalu. - Tu ćemo popiti piće i upoznati ćeš mog partnera.

Ni na što nisam mislio dok sam sjedio na suvozačevom sjedištu. Otac je vozio brzo, maslinici i vinogradi su protjecali pored nas i nisi mogao uživati u pogledu. Žurili smo se. On se žurio. Posao ...

Kad sam se ujutro, bilo je već blizu deset sati, probudio, otac me već nestrpljivo čekao. Sjedio je na balkonu sa kojeg se pružao plavi pogled na more i uživao u kavi i cigaretama.

- Ah, probudio si se - rekao je. - Bilo je krajnje vrijeme.

- Na odmoru smo - rekao sam.

- Kojeg danas prekidam - dodao je on.

- Što?

- Ne brini - rekao je otac smijući se mom zapanjenom licu. - Ti ostaješ i dalje na moru.

- A ti?

- Idem obaviti sve što je potrebno oko onog posla. Potrebno je brzo djelovati. A ti ćeš ostati u kući mog prijatelja.

"Ah", pomislio sam bijesno misleći na Tomislava Majlova visokog i vitkog, uvijek svježe izbrijana lica, a kojeg sam sinoć upoznao. "Sad je već prijatelj, nije više samo poslovni suradnik".

- Ne gledaj me tako bijesno - pomirljivo je rekao otac. - Smjestiti ćeš se kod Majlova. U njegovoj kući.

- Ako mi se ne dopadne?

- Nemoj biti dijete - nestrpljivo je rekao. - Ima predivnu kuću u blizini mora. I dvoje djece, sina i kćer, tvojih godina, otprilike.

- Poznaješ ih?

- Nisam ih upoznao. Poznajem samo Majlova i njegovu ženu Lidiju.

To je bilo ujutro ...

- Evo, stigli smo! - reče otac glasno.

Kuća je bila velika i raskošna i projurili smo kroz otvorenu željeznu kapiju prema njoj, dok je šljunak škripao pršteći ispod kotača. Istog trena, kad je otac isključio motor, pojavi se Tomislav Majlov.

- Konačno! - povikne uz srdačan pokret dobrodošlice.

Polako sam izlazio iz kola, noge su mi bile malo ukočene zbog podužeg sjedenja i kad sam se konačno iskobeljao sa sjedišta i uspravio, pored Tomislava Majlova ugledam i njih dvoje.

- Ovo je moja miljenica Paola - reče nam Majlov obgrlivši crnokosu vitku djevojku, pa glavom zamahne u desno. - A ovo je Paulo.

Zurio sam u Paolu i nisam mogao skinuti pogled s njenog prelijepog lica uokvirenog dugom crnom kosom. Osjećaj, da ljeto, iako je pri kraju, za mene upravo počinje, odagnalo je neraspoloženje koje me pritiskalo. Gledajući u duboke i crne oči Paole, činilo mi se da čujem njihov tihi zov.

Postavši svjestan kako nepristojno buljim u djevojku, skrenem pogled na njenog brata. I u nevjerici se zagledam u njega. Nije bilo razlike između njih, isto su izgledali, Paola i Paulo. Duge crne kose padaju im niz ramena, a u crnim očima smiješak tinja. I onda, konačno, primijetim i razliku: grudi su Paole napele njenu bijelu majicu.

- Blizanci - reče Majlov smijući se i grleći Paolu i Paula.

Dogodilo se već istog dana. Znao sam da će se to dogoditi. Drugačije nije moglo biti. I nisam se iznenadio, kad sam začuo kucanje. Istog trena u meni je buknula nada da to bude ona ...

... koju sam čim smo stigli, otac i ja, počeo gutao pogledom. Uzvraćala mi je poglede i smješkala se s razumijevanjem. Bila je lijepa, znala je to i navikla je na muškaračke poglede kojima su je obasipali.

Lidija, druga žena Majlova i pomajka Paoli i njenom bratu, visoka plavuša impozantnih grudi i dugih nogu povela me na kat i pokazala mi sobu.

- Nadam se da ćeš biti zadovoljan - rekla je.

Tko ne bi bio? Soba je bila velika, oskudno namještena sa velikim ravnim ekranom televizora u kutu. Bio je tu i balkon sa kojeg je pucao vidik na more.

- Tko ne bi bio? - uzvratio sam.

Lidija se nasmiješila i mahnula mi pozivajući rukom.

- Dođi. Sad te vodim do hladnjaka kojeg moraš smatrati svojim.

Spustili smo se niz stepenice u čijem nas je podnožju čekala Paola. Njen je brat, vidio sam to krajičkom oka, pomagao noseći putne torbe prema kolima, velikom i crnom "Grand Cherokee"-u koji se kočoperio ispred kuće na bijelom šljunku, koji mi je zapeo za oko onog časa kad smo stigli.

- Pridruži nam se - zapovijedi mekano Lidija Paoli. - Biti ćeš domaćica ovom momku i možeš već početi igrati ulogu.

Paola je klimnula, a duga i crna joj se kosa zatresla. Primijetio sam podrugljivost u njenim krupnim i crnim očima: nije bila oduševljena maćehom.

Odvele su me u prostranu kuhinju sa čijih su zidova visjele sve moguće zdjele i pribor, a u čijoj se sredini nalazio dugački stol. Lidija je prišla ogromnom crnom hladnjaku, koji je čudno odudarao od bjeline svježe oličenih zidova.

- Ovdje imate sve što vam je potrebno - reče nam, a zatim samo meni: - I nemoj se ustručavati. Uzmi ono što želiš i kada želiš.

Umalo da nisam rekao: "Želim Paolu", toliko sam intenzivno mislio na nju, samo sam na nju mislio, a raskošnu unutrašnjost ogromnog hladnjaka samo sam okrznuo pogledom. Da ne ispadnem nepristojan. Moja je glad bila druge vrste i svakog je trena sve više rasla.

Paola kao da je to osjećala, pa se nepotrebno, činilo mi se, izvijala i naginjala tumačeći mi gdje što stoji i tako mi se pokazivala naglašavajući svoje draži. Igrala se sa mnom, shvatio sam. A shvatila je i Lidija, jer duboko je uzdahnula i bilo je očito kako je željela nešto otrovno reći, ali nije. Nastavila je igrati ulogu prijazne domaćice i siguran sam da je odahnula, kad se začuo povik Majlova.

- Lidijaaaa! Idemo! Spremni smo!

Nas smo troje, Paola, Paulo i ja stajali ispred kuće i gledali kako "Grand Cherokee" juri od nas. Mahali su, ja nisam. Promatrao sam ih kako zagrljeni stoje i mašu i bilo je očito da su veoma bliski.

- Idemo na kupanje - rekao je Paulo istog trena kad su velika i crna kola nestala s vida.

- Vi idite - rekla je Paola. - Ja ne mogu.

Nije objasnila zašto ne može, a Paulo je samo slegnuo ramenima i pozvao me pokretom ruke da ga pratim.

Nije previše govorio i zbog toga mi se dopao. Bio je lijep, suviše lijep za muškarca, mislio sam, dok sam ga gledao kako samo u crvenim kratkim hlačicama skače u more, a duga mu i crna kosa pljeska po leđima. Kao da gledam Paolu, njegovu sestru. Mora da su bili sasvim isti dok su bili klinci, dok se bokovi Paole nisu blago zaoblili, a grudi procvjetale. Osjećao sam da mi Paola nedostaje i pitao se što li se to događa sa mnom. Gledao sam u Paula i kao da sam gledao nju. Zbunjivalo me to. Ali sam ga nastavljao gledati, jer ona nije bila tu, a ovako, dok bi gledao u Paola, kao da se on pretvara u nju. Misli su mi mahnito divljali, mislim da sam imao groznicu. Slike, svakojake slike, smjenjivale su se u mojoj mašti i kad sam ih postao svjestan, počeo sam se stidjeti vlastitih misli. Mora da mi je sunce udarilo u glavu!

Silom sam skretao pogled s ljepotana Paola i usmjeravao ga u neku od djevojaka koja su ponosno pokazivale lijepa i čvrsta tijela. Ne bi to skretanje pogledom dugo potrajalo. Kao da je Paulo postao magnet za moje oči, moj pogled bi mu se uvijek vjerno vraćao. Jedva sam čekao vrijeme povratka, kad ćemo krenuti nazad, u susret Paoli.

Sunce je žarilo i činilo mi se da mi kuha u glavi, dok sam ležao u hladovini i gledao Paola kako se zabavlja s djevojkama u moru. Zvali su me, naravno, da im se pridružim. U početku sam pristojno prihvaćao, a kasnije sve češće odbijao. Nije me bilo briga što će pomisliti o mom ponašanju.

Paolo mi je u jednom momentu prišao i zabrinutog izraza na lijepom licu, položio mi dlan na čelo duboko pogledom uronivši u moj. Ukipio sam se. Zadržao sam dah. I samo gledao u njegove crne oči osjećajući kako tonem u njih. Njegov me je dlan pritiskao na način koji nikad još nisam osjetio. I koji mi se dopadao! Onda je Paulo odmaknuo ruku i trenutak ludila je prošao.

- Čovječe, pa ti goriš - rekao je zabrinuto. - Da idemo kući? Da malo prilegneš?

Istuširao sam se u svojoj privatnoj kupaonici koja se nalazila u sklopu sobe i legao na krevet. Mirisao je na ruže. Udisao sam miris nepoznatog kreveta i pokušavao se sasvim smiriti, obuzdati poludjelu maštu. Večer se polako spuštala, ali vrućina nije jenjavala. Ni moja grozničava razmišljanja.

Kucanje na vratima me trgnulo i brzo sam sjeo: zbog nečeg nisam želio da me vide kako ležim. Vrata su se sasvim malo otvorila i crnokosa glava Paole proviri u moju sobu. Osmjehivala se zabrinuto.

- Nadam se da ti je bolje - reče meko i tiho.

- Bolje mi je.

- Spremila sam večeru ... ako želiš ...

- Ne, hvala - odbio sam. - Nije mi do jela. Oprosti.

- Sve je O.K. - reče ona, glava joj nestane i vrata se zatvore.

Sad kad je nestala, kad je više nije bilo, osjećao sam kako mi silno nedostaje. Ležao sam na krevetu i žalio što nisam prihvatio poziv. Nakon pola sata odlučio sam da je tako bolje. Jer ipak, dole bi bio i njen brat sa kojeg čitavo poslijepodne nisam skidao pogled popraćen poludjelim mislima.

I onda se kucanje na vratima moje sobe ponovilo. Istog trena sam se uspravio u krevetu, znajući da je to ona.

Ušla je u sobu bez poziva, noseći poslužavnik u rukama. Obučena u kratku i bijelu haljinicu, poput duha se približavala.

- Ako ogladniš noću - rekla je, odložila poslužavnik i prišla krevetu.

Ustao sam i zagrlio je, a valovi silnog olakšanja zapljuskivali su mi uskipjeli um. Sve je dobro, Paola je tu. Sve je dobro. Ono je bio samo trenutak ludila. Sve je dobro!

Dok smo se rušili na krevet, osjećao sam silnu glad, kakvu još nikad nisam osjetio i za kakvu ni slutio nisam da postoji.

Plutao sam u oblaku neprekidnog uživanja. Sve je postalo uživanje. Čin, kojemu prije nisam pridavao ni malo važnosti, odjednom mi se činio predivnim. Zajedničko pranje zuba. Ranojutarnje smijuljenje u krevetu, dok se sunce još ni probudilo nije. Buđenje je dobilo posebnu draž, jer znao sam što mi dan donosi i radovao se tome.

Nakon prve zajedničke noći, dok sam ujutro sjedio za velikim kuhinjskim stolom i uživao u kavi koju je Paola skuhala, u kuhinju je ušetao Paulo obučen samo u crvene kratke hlače u kojima sam ga gledao kako pliva u moru.

- Je li bila dobra noć? - upita me prolazeći pored mene, iza mojih leđa.

Bio sam zatečen pitanjem i dok sam smišljao odgovor, osjetio sam njegove prste kako mi prolaze kroz kosu i znao sam da Paolo ne očekuje nikakav odgovor. Prišao je sestri i gledao sam ih kako se osmjehuju jedno drugom, zatim im se glave, obje dugokose, približe i usnice okrznu kratkim pozdravom.

Osjetio sam žalac ljubomore: samo ja imam pravo na te usnice! Kao da je osjetio moje misli, Paulo se okrene prema meni i nasmije se. Kao da mi se Paola nasmijala, bio je to sasvim isti izraz lica i odjednom se led u meni otopi. Uzvratio sam osmjeh.

- Kupanje? - predložio je Paulo.

- Kupanje! - raspoloženo je rekla njegova sestra.

Na plaži je Paola ležala između nas dvojice dopuštajući suncu da joj vrućim dahom suši kapi mora na prekrasnom tijelu. Potajno, ne želeći da me Paulo uhvati u radnji, lagano bi joj pomilovao napetu stražnjicu, a sjećanje na njeno migoljenje proteklo noći vraćalo je snagu i želju u moja bedra. Zbog toga sam većinom ležao na trbuhu, osjećajući sunce na leđima. Svaki čas bi ispružio ruku i pomilovao njena leđa.

Pri jednom takvom potajnom milovanju, dok mi je dlan kružio na ugrijanim njenim leđima, dogodilo se. Osjećajući toplinu njene kože, odjednom sam osjetio i strani dodir prstiju i istog sam časa shvatio: Paulo je također milovao sestrina leđa i istraživački su nam se prsti sreli.

Ukočio sam se. Pokret mi se zaustavio i ležeći na trbuhu i piljeći u bijele kamenčiće, grozničavo sam razmišljao: što sad? Krišom sam ispod lakta dobacio pogled prema Paoli. I ona je ležala na trbuhu, licem okrenutim prema meni, ali ništa mi to nije pomoglo. Oči su joj bile zatvorene i nije ih otvarala. Uzalud sam od nje očekivao pomoć.

I onda se prsti Paula pomjere, lagano zatrepere i osjetio sam, nisam mogao vidjeti, kako mu se dlan podiže u vis, a prsti šire. Ne razmišljajući, ne oklijevajući, učinio sam identičan pokret i trenutak kasnije Paulovi prsti pomiješali se sa mojima. Čvrsto mi je stiskao šaku, a ja mu uzvraćao stisak. U glavi mi je tutnjalo, osjećao sam se kako se nikad do tog trenutka nisam osjećao: bio sam ushićen i nesretan u isto vrijeme.

Paola je otvorila oči i pogledi nam se sreli. Gledao sam u crnu dubinu njenih očiju i stiskao kratkim stiscima šaku njenog brata. Svojevrsno morzeovi znaci, nama savršeno razumljivi, iako ih nikad prije nismo izmjenjivali. Paola mi je smješila, a njen je smješak govorio da je sretna, sretna i odjednom je približala glavu i poljubila me, dok su prsti Paulovi treperili u mojoj šaci. Stisak je popustio i sasvim prestao.

Paulo se prevrnuo na leđa, isto je učinila i Paola, naravno i ja. Svo troje smo odjednom sjeli međusobno se gledali, a između nas je plesala nevidljiva crvena kugla želje. Sve je oko nas nestalo, samo sam čuo šum mora iz velike, ogromne daljine. Valovi su šumjeli obećavajuće ...

U tom je trenutku prodorno zazvrčao moj mobite: otac mi se javljao. Osjećajući olakšanje, ali i dozu nerazumljivog žaljenja za prošlim trenutkom, javio sam se.

- Je li sve u redu? - upitao me je odmah, onako kako je samo on to znao, bez nepotrebnog učtivog uvoda.

- Jest.

- Slažete li se dobro? Vas troje?

Osjetio sam poriv reći mu, kako se slažemo i više nego dobro, ali progutao sam riječi i rekao one za koje sam znao da ih otac očekuje od mene.

- Slažemo. Ne brini. Sve je u redu. Kako posao?

- Potrajati će nekoliko dana - odgovori on, a glas mu je živnuo i ja sam ga zamišljao kako se uspravio, a lice mu poprimilo odlučan izraz. - Malo duže nego što smo planirali. Ali isplatiti će se.

Paulo je pružio dlan, onaj isti koji se spojio sa mojim i laganim lepršavim pokretom prešao preko unutrašnje strane Paolina bedra. Gledao sam je ravno u oči, a ona mi uzvraćala pogled. Miran, tih. Ruka se Paulova odmakla sa njenog bedra, pomilovala joj koljeno. Lagano, kao u usporenom filmu, Paola mu je primila ruku vrhovima dugih prstiju i odmakla je.

Duboko sam udahnuo, tek tad postavši svjestan kako zadržavam dah. Koliko dugo? Ne znam. Gledao sam u unutrašnju stranu Paolinih bedara i ujedno slušao oca. Napola ga razumijevajući, niti se trudeći poticati razgovor.

- Nije ti do priče - konačno je rekao. - U redu, uživaj u kupanju, ljeto se bliži kraju. Sutra ću te ponovo zvati.

Poziv se prekinuo i dok sam stavljao mobitel u unutrašnjost tenisice pokrivene mojom majicom, pitao sam se: što bi se dogodilo, da me otac nije pozvao upravo u tom trenutku koji je donosio ... donosio što? Još uvijek nisam bio sasvim siguran. Ili možda jesam?

Bližila se ponoć, kad sam konačno stigao u svoju sobu, istuširao se, oprao zube i sasvim gol legao na krevet. Kroz širom otvoreni prozor pogled mi je lutao ka zvijezdama, daljine kao da su me zvale. Osjećao sam silnu želju za kretanjem. Otići. Bilo gdje. Nisam shvaćao zašto. Pa ovdje mi je dobro, sjajno se provodim sa Paolom koja će, nadam se, uskoro mi se pridružiti. Čemu onda ta želja za bjekstvom? Je li zbog onog čudnog dodira sa Paulom na plaži? Isprepletenih prstiju, kao u ljubavnom grču? Muči li me to?

Nije važno! Odlučio sam da nije važno i ustao, prišao prozoru i poželio popiti nešto žestoko. Nekoliko je boca stajalo na niskom ormariću i mogao sam samo ispružiti ruku i poslužiti se. Ali nisam. Dovoljno sam pio. A i nisam želio zaudarati alkoholom kad mi se Paola pridruži. Zube sam pod tušem prao dugo i temeljito, nastojeći uništiti zadah alkohola. Zašto je još nema? Zar ne osjeća potrebu za mnom, za krevetom, za snom?

Dan je bio dugačak, uzbudljiv. Nije više bilo potajnih dodira sa Paulom, ali poglede nisam mogao izbjeći. Paulo kao da me nije ni trena ispuštao iz vida. Kad kod bih ga letimično okrznuo pogledom, a to sam nastojao svim silama izbjeći, ali ponekad sam bio prinuđen pogledati ga, on mi je uzvraćao miran pogled pun razumijevanja. To me je ljutilo. Zašto me ne pusti na miru? Zašto malo ne prošeće plažom, ostavi nas, Paolu i mene nasamo?

- Šutljiv si - primijetila je Paola brišući mi znoj iznad usne. - Uzdrmao te razgovor s starim?

- Neeeee - otegao sam.

- Nešto je drugo u pitanju?

Vidio sam, iako nisam direktno gledao u njega, kao me Paulo pažljivo gleda, pa sam samo odmahnuo glavom.

- Sve je O.K. - rekao sam.

- Siguran si?

- Siguran sam.

- Onda dobro - rekla je i ustala. - Idemo se okupati.

Primio sam njenu pruženu ruku i sa rukom u ruci pošli smo prema moru. Okrenula se u hodu i dobacila preko ramena bratu:

- Ti ne ideš?

- Ne ovog puta - dopre iza mene odgovor Paulov .

- Zašto si ga pozvala? - upitao sam Paolu kad smo već do koljena bili u toplom moru. - Zar ne želiš biti malo samo sa mnom?

- Znaš da želim - mazno je rekla. - Ali Paulo se ne računa. Kao da ga nema. On je uvijek prisutan. Kao zrak.

Nisam znao što odgovoriti na to, pa sam se bacio u plavi zagrljaj. Kad već nisam mogao u njezin. More mi je donijelo kratkotrajno olakšanje. Krv kao da je malo sporije kolala mojim žilama.

Na povratku kući svratili smo u nekoliko lokala i pili. Paulo je predložio da svratimo na piće.

- Čitav dan na suncu - rekao je - osjećam se suh ko barut.

- Pivica? - upitala me je Paola, a ja sam samo klimnuo.

Ledeno nam je pivo prijalo, ali je već nakon drugog, Paulo predložio:

- Presijecimo pivicu s nečim žestokim - rekao je sa vječnim osmjehom na lijepom licu.

- Da ne moramo stalno trčati činiti pi-pi - dobacila je Paola kikoćući se.

Vrijeme kao da je stalo. Dok smo hodali od lokala do lokala i pili, osjećao sam želju u preponama koja me nije napuštala. Alkohol ju je samo još više budio, nije joj dozvoljavao uspavati se. Jedva sam čekao ...

Odjednom sam postao svjestan kako mora da stojim već barem pola sata pored prozora i zurim u žmirkajuće zvijezde. Neće doći, sinulo mi je. Ove sam noći osuđen spavati sam. Možda je tako i bolje. Možda ...

Odmahnuo sam snažno glavom zabranjujući sebi misliti. Razbijanje glave ničemu ne vodi. Odjednom se osjećajući silno umornim, odvukao sam se do kreveta i zaspao istog časa kad sam se srušio na njegovu bijelu površinu koja kao da me pozivala.

Probudio me nježan dodir dlana koji mi je milovao trbuh. Kroz otvoreni je prozor dopirao šum vjetra koji se upravo počeo podizati. Šum se vjetra ispreplitao s šumom morskih valova. I disanjem. Disala je pored samog mog uha i činilo mi se kako nikad prije nisam osluškivao takvo disanje. Požudom je vriskalo.

Poljubio sam je u potiljak. Ležala je uz mene, potrbuške polegnuta i morao sam pomaknuti joj dugačku kosu, da bih je poljubio iza uha. Zadrhtala je, kao što sam znao da će zadrhtati. Čitavo joj se tijelo zateglo i to me je istog časa probudilo: bio sam spreman i željan.

Butinama sam stisnuo njenu šaku koja se uvukla među moja bedra i osjećao sreću kad se počela prevrtati na leđa. Duga joj je i crnja od noći kosa prekrivala grudi i nježnim sam pokretom dlana uklonio je sa željom poljubiti joj grudi.

I zastao. Ukočen i ne dišući gledao sam u ravni grudni koš, a crni pogled Paula me nije puštao: kao da je ušao u moje oči.

- Dođi - šapnuo je. - Ja sam noćas tvoja žena.

Jedan treptaj trenutka želio sam nešto reći, ne znam točno što, ali me tada njegova nježna šaka obuhvatila i osjetio sam kako širi noge ispod mene.

"Sve je isto", sjećam se da sam pomislio tonući u uživanje i otpuštajući posljednji slabašni dašak otpora, predajući se sasvim, dok sam osvajao Paula.

Onog dana, kad su nam se roditelji trebali vratiti, od ranog se jutra osjećao pritisak. U zraku je visjela prijetnja kiše, ali i neka druga se prijetnja nadvila nad nama: prijetnja rastanka. Kao da smo sasvim zaboravili da ovo što se odvija među nama, ne može bezgranično dugo potrajati. A kad je osvanuo i taj dan, dan povratka naših roditelja, a što je ujedno i značilo neminovnost rastanka, zahvatila nas je potištenost i u velikoj kući se nije čula glazba ni naš smijeh, kao što se uobičajilo čuti posljednjih dana. Poput duhova smo se tiho kretali i škrto razgovarali.

- Znali smo da će doći do ovog - rekla je Paola, bližilo se već podne i svakog smo časa očekivali da nam roditelji banu na vrata - i zato nemojmo pokazivati tugu. Primijetiti će je.

Bila je najjača među nama, shvatio sam, dok sam je gledao onako lijepu, sklupčanu na stolici, kako grli svoje duge i potamnjele od sunca noge.

- Paola je pravu - dodao je Paulo. - Kao i uvijek.

Klimnuo sam. Nije bilo potrebno ništa reći. Tog sam trenutka shvatio, tek tog trenutka, kako im ovo nije prvi put da se nešto ovakvog događa. Događalo se to i ranije, sad sam bio siguran. Tko zna koji li sam im ja trofej po redu? Jer često sam im hvatao pobjedničke poglede koje bi razmjenjivali potajno, kad su mislili da ih ja ne vidim. Zaboravljali su na uglačano i sjajno posuđe koje je visjelo oko nas i koje je odražavalo slike gotovo sasvim jasno.

Dijelili su me. Bio sam njihova igračka. Odjednom je ta misao čitavog me obuzela i neki su nepoznati trnci prošetali mojom utrobom.

- Koliko puta ste već ovakvog što učinili? – upitao sam prilazeći ogromnom hladnjaku i vadeći iz leda bocu votke.

Muk iza mojih leđa gotovo se čuo. U jednoj sam velikoj tavi, koja je visjela točno ispred mene, vidio sestru i brata i ulovio njihov međusobni upitni pogled.

- Nije važno - rekao sam, nalijevajući votku u čašu i gledajući Paolu: bila je predivna tog trenutka, dok joj se neodlučnost čitala na licu.

- Nemoj sad sve pokvariti - zamolila je tiho.

- Nije mi ni na kraj pameti - rekao sam ispivši čašu: ledena mi je votka silno prijala, pa sam odmah nalio još jednu.

- Malo smo ti i pomogli - ubacio je Paulo.

Zastao sam s rukom u zraku i držao čašu s votkom ispred sebe, upitno ga gledajući.

- Zar ti nismo pomogli pronaći samog sebe? - upitao je Paulo i ustao.

Bio je u pravu. Morao sam to priznati. Prije ovog ljeta koje je umiralo, nisam poznavao samog sebe. Sad je to konačno iza mene. I više se nikada neću zbuniti zbog toga što mi se dopada lijepo lice nekog mladića ili muškarca. Kao što sam se prije mnogo puta zbunio i tjerao uznemirujuće misli od sebe. Što je, tu je, promijeniti se ne mogu. A shvatio sam i to, da se ne želim promijeniti.

- Jeste - priznao sam pružajući bocu Paolu. - Ništa niste učinili što ja nisam želio da učinite.

Paulo je uzeo bocu iz moje ruke i ovlaš me poljubio u obraz. Danju, kao da smo se dogovorili, nismo previše izmjenjivali međusobne nježnosti. Kao da to nismo željeli činiti pod sunčevim svjetlom. Samo mjesečina nam je bila prijatelj pod kojim smo odbacivali lance sramežljivosti, sputanosti i požudno smo utajivali glad.

Poslije one prve noći provedene s Paulom, očekivao sam, da će nam se pridružiti i njegova sestra. Ali nije. Ona je došla iduću noć, sama i pomalo oklijevajući.

- Želiš li me? - prošaptala je u tami, stojeći pored otvorenih vrata.

- Kakvo je to pitanje?

- Mislila sam ...

- Krivo si mislila - rekao sam i ustao, prišao joj i zagrlio je.

Bila je strastvena. Kao da se takmiči sa svojim bratom, sjećam se kako sam pomislio u trenutku kad sam je doveo do vrhunca uživanja, gledajući kako joj se lijepo lice grči, izobličuje u golu masku strasti.

Nisam to želio, ali nisam mogao a da ih ne uspoređujem i slike sjećanja na proteklu noć sa njenim bratom su defilirale između Paole i mene, a da ih ona nije bila svjesna. Čudno su djelovale na mene, pretvorivši me u neumorni stroj koji je Paoli pružao beskrajno uživanje. Tek je pred zoru sasvim iscrpljena zaspala naslonivši crnokosu glavu na moj trbuh. Milovao sam joj kosu osluškujući kako se u meni već budi iščekivanje na iduću noć, na noć kad će mi doći Paulo.

Kao da smo ne dogovarajući se, povukli crtu koju ne smijemo prijeći. Ponekad, dok bi očekivao Paolu ili Paula, čiji je red posjete već bio, pomišljao sam na naša zajednička oznojena tijela isprepletena u ljubavnom uživanju. I znao sam, da ću jednog dana i to probati. Nezadrživa se radoznalost za koju sam znao da je neću moći nikada ukrotiti, počinjala propinjati u meni.

- Odlutao si - rekla je Paola.

- Prisjećao sam se proteklih noći - rekao sam.

- Sa kime? - upitao je Paulo.

Pogledali smo se i zatim svi troje prasnuli u razdragani smijeh koji se vinuo prema visokom stropu, ispunjavajući čitavu praznu kuću. Smijali smo kao ludi i nismo mogli prestati. Kad bi netko od nas prestao se smijati, bio je dovoljan jedan pogled nekog smijača, pa da smijeh se vrati još jači nego ranije.

Nismo čuli kola koja su prilazila pošljunčanom stazom i smijali smo se i dalje stojeći oko stola, kad su roditelju ušetali u kuhinju.

- O, pa ovdje je silno veselo! - uzviknula je Lidija značajno pogledavši orošenu bocu votke na stolu.

- Mora da ste se krasno proveli - primijetio je Tomislav Majlov. - Bez nas, dosadnih staraca.

- Kako si? - upitao me moj otac nesigurno.

- Sasvim dobro - odgovorio sam i prišao mu, da se uvjeri u moju trezvenost i bilo mi je drago kad sam mu u očima pročitao olakšanje.

Objedovali smo sa domaćinima. Lagan objed, jer otac i ja ćemo morati sjediti u kolima nekoliko sati. Sir, pršut, masline, bez vina. Ali prijalo je.

Dok smo jeli, izmjenjivali smo informacije: oni o svom poslovnom pothvatu, a mi o našem druženju. Bez sočnih detalja, naravno.

Poljubio sam Paolu na rastanku, u obraz, sasvim čedno. Rukovao se s Paulom, pa se pristojno oprostio s njihovim ocem i Lidijom.

Ušao sam u očeva kola i čekajući, znajući da je ljeto umrlo. I sa njim moja naivnost-nevinost. Mislio sam, da me više nikada ništa neće moći iznenaditi. Varao sam se.

Otac je vozio brzo i šutke, dok sam u mislima bludio po prošlim noćima. Nebo se spustilo, naoblačilo i činilo se da će kišiti. Gledao sam u oblake koji su rasli i postajali sve tamniji, ali nisam mogao prestati razmišljati o onima koji su označili kraj ljeta, čas o Paoli, a čas o Paulu.

- Primijetio sam vaše poglede - odjednom progovori otac.

Trgnuo sam se, slike sjećanja nestanu, a sva čula mi se napnu.

- Kakve poglede?

- Koje si izmjenjivao s ono dvoje.

- O čemu govoriš?

- Niste me uspjeli zavarati - reče otac polako i nakratko me pogledavši.

- Nismo ni imali zašto.

- Hoćeš reći, kako nije bilo ludog seksa, dok smo mi bili odsutni?

Šutio sam i skrenuo pogled ne želeći ga gledati.

- Nemaš se zašto stidjeti - reče on i nasmije se. - Svi to činimo, znaš. Je li bilo dobro?

- Jest.

- Sa kime je bilo bolje? Sa njom ili sa njime?

Zanijemio sam. Ukočeno zureći u cestu koju su kotači nemilosrdno gutali, osjećao sam se razgolićeno, nezaštićen, ranjiv, ogoljen do srži.

- Ne stidi se - ponovi otac. - Nemaš razloga.

- Kako si uspio shvatiti? - tiho sam upitao i dalje izbjegavajući njegov pogled.

- Pogledi su vas odali - odgovori on. - I oni značajni osmjesi. Oni su mi sve rekli.

- Uh!

- Ne brini - umiri me otac. - Njihovi roditelji ništa ne sumnjaju. Za njih su blizanci i dalje mala i nevina stvorenja. Ali mi znamo da nisu.

- Ali kako ...

- Kako sam shvatio?

- Da, to.

- Pa, vrijeme je da saznaš - odgovori otac gledajući na cestu: u susret nam je jurio dugački šleper. - Nisam otišao od tvoje majke zbog Rine, kao što su ti rekli. Rina je bila paravan, dan danas mi je dobra prijateljica koju mnogo volim.

- Znači ... - počeo sam značajno ga pogledavši i više ne skrećući pogled, ne izbjegavajući očeve oči.

- Da - reče on i osmjehne se sjetno. - Upravo to znači. Otišao sam zbog muškarca. Sad znaš. Ako se pitaš ...

Ogromni je šleper protutnjao pored nas uskovitlavši vrući zrak, dok je prva kap kiše udarila rasprsnuvši se po prašnjavom vjetrobranu. A onda, kao da se nebo otvorilo: krupne su kapi kiše bubnjale po kolima prigušujuću udaranje mog srca.

Dobra bol

2011-09-16T12:28:00.001+02:00

Da nije nemoćno pomaknulo goluždravo krilo, ne bih ništa primijetio. Sunce mi je udaralo ravno u oči, paklena je vrućina pritiskala i hodao sam oborene glave, dok mi je vreli asfalt toplo puhao u lice. Krajičkom sam oka ulovio pokret i zastao.

Visoki se zid izdizao ispred mene, i sa njega je dopirala jara, odasvud je dopirala jara, a u podnožju zida ležao je ptić. Nemoćan i goluždrav, mora da je ispao iz gnijezda. Ali drveća nije bilo u blizini i ogledao sam uzalud za mogućim gnijezdom. Samo kamen, nemilosrdno tvrd i vruć uzvraćao mi je pogled pušući mi toplotu u lice. Dole, nemoćno ležeći, ptić se ponovo pomaknuo.

Bljesne mi u sjećanju njeno bedro. Sunce je poslijepodnevno, a bilo je vruće tog ljetnog dana, dopiralo kroz napola spuštene rolete i počelo je buditi. Zaspala je nakon što smo vodili ljubav, divlje grabeći jedno drugo. Bilo je to zanimljivo: ma kako da smo nježno počinjali s ljubavnom igrom, uvijek bi se na kraju to pretvorilo u nemilosrdan boj. Zabijao bih se u njenu slatku vlažnost sa uživanjem, uživajući čitati uživanje iz njenih očiju. Jer uvijek smo se gledali, ako je to ikako bilo moguće, pri ljubavnoj igri.

Tračak joj je sunca zaplesao na usnulom i opuštenom licu, dugačke i crne su joj trepavice zatreperile. Budila se. Uz uzdah se okrenula na trbuh i tako povukla plahtu visoko gore, otkrivajući golu i dugu nogu.

Gledao sam u ptića i sjećao se tog dana. Nisam mogao prestati misliti na njeno bedro, dugo i glatko koje se tako često obavijalo oko mog tijela. Bilo je trenutaka kad me je željela progutati, nositi u sebi, da bi me mogla imati na sebi, kad bi joj se prohtjelo. Bila je posesivna, moja ljubav, čitavog me željela neprekidno imati. Laskalo mi je to. Kome ne bi? Dosadilo mi je to. Kome ne bi?

Ptić se koprcao pod užarenim suncem na vrućem asfaltu, a ja sam vidio njenu nogu, čvrsto bedro, koje me poziva pogladiti ga, pritisnuti ga dlanovima i razdvojiti ga od drugog bedra i ponovo piti slast s vrućeg ljubavnog izvora. Bilo mi je žao ptića, budio je u meni neke čudne osjećaje. Želio sam mu pomoći, a znao sam da mu ne mogu pomoći. Ptiću goluždravome.

Njoj sam mogao pomoći. Bila je gladna, a ja sam joj bio voljan pružati nasladu, njenu najpotrebniju hranu, činiti je sitom. Iako sam mrzio takvu vrsti gladi, jer shvaćao sam, i uvjeravam vas da mi nije bilo drago shvatiti, kako nije bila gladna mene, već moje muškosti. Bilo je trenutaka kad sam to sasvim lucidno shvaćao i čvrsto odlučivao uskratiti joj uživanje. Naravno, to se redovito događalo kad bih bio sam, kad ona i njene jebozovna privlačnost ne bi bila na dohvat ruke. Samo pružiš ruku i naslada je tu ... pa kako joj odoljeti? Ja nisam mogao i mrzio sam samog sebe zbog toga, dobro se čuvajući da mi ona ne pročita misli. Nije ih ni naslutiti smjela. Puštao sam je da samouvjereno misli kako sam postao njen rob, njeno sredstvo uživanja. I kovao planove kako ponovo steći slobodu koju sam izgubio kad me je prvi put obgrlila dugačkim nogama, zabivši mi požudno dugačke nokte u leđa, označivši me, potvrđujući svoje vlasništvo.

Ptić se i opet pokrenuo, nemoćno i u nijemom kriku koji mi je parao dušu, otvorio prozirni kljun. Morao sam mu pomoći. Ogledao sam se oko sebe, ali pomoći ni od kuda nije bilo. Pa sam se sagnuo, nježno podigao ptića, osjećajući njegovo krhko, toplo i pulsirajuće tijelo. Na njemu su se već hranili mravi, samo njih nekoliko, ali za čas će se priključiti čitava armija, znao sam to. Nečija je smrt uvijek nekome hrana. Život …

Turobno sam se još jednom okrenuo oko sebe. Nikoga i dalje nije bilo. A onda, ne razmišljajući više ni o čemu, zabranjujući sebi misliti, zabranjujući sebi osjećati, podigao sam ruku i zamahnuo i svom snagom tresnuo goluždravcem o zid. Bio je mrtav i prije nego li je pao na pločnik.

Krenuo sam dalje, prema njoj koja me čekala. U krevetu. Ponekad moraš udariti da bi oslobodio sebe ili nekog drugog. Ponekad bol donosi oslobođenje od boli. Nisu sve boli loše boli. Sad sam znao ...

Pognuvši glavom pod blještavilom sunca, hodao sam prema njoj, znajući što mi je činiti. Budem li smogao snage, koju kao da uvijek izgubim kad ...

Nada je vječna

2011-09-10T22:34:00.000+02:00

Nepregledni se niz boca presijavao pod neonskim osvjetljenjem i Milko ih je neodlučno promatrao. Nije mnogo mario za alkoholom, ali poziv na večeru koju je dogovorio sinoć, je zahtijevao da donese vino. Jesti će paštu, znao je, rekao mu je to Sami, pa se Milko mučio ne znajući koje vino odgovara uz to jelo. I upravo kad je slegnuo ramenima obeshrabren i spreman zgrabiti najbližu bocu, primijeti poslovođu i brzo mu priđe.
- Molim vas - učtivo reče, a poslovođa se istog trena zaustavi i ljubazno se osmjehujući upitno zagleda u Milka.
- Samo izvolite - reče ohrabrujući neodlučnog kupca.
- Pozvan sam na večeru - reče Milko tajanstveno se osmjehujući. - Na paštu. A ne znam koje vino ide uz nju.
- Hm! - hukne poslovođa i počeše se po nosu. - Da vidimo! Uz paštu svakako ide bijelo i suho vino.
- Oh! - uzvikne Milko. - Nisam to znao. Upamtiti ću.
- Evo - reče poslovođa uzimajući pažljivo jednu bocu i pružajući je Milku. - Sa ovom vrstom ne možete promašiti.
- Neizmjerno sam vam zahvalan - reče Milko prihvaćajući bocu i osmjehujući se: veliku je prepreku preskočio i to mu je vratilo samopouzdanje.
Mlada i veoma lijepa blagajnica mu osmjehnula pokazujući savršeno bijele zube, ali Milko ništa od njenog truda nije zapazio. Sa bocom umotanom u bijeli tanki i šuštavi papir u ruci, krene prema izlazu, prema ulici, prema pustolovini ...

... za koju nije vjerovao da se ikada može ostvariti. Bio je uvjeren, kako će sve ostati samo na maštanju. A mašta mu je bila naprosto divlja i nezaustavljiva, pa je zamišljao svakojake prizore od kojih bi mu srce brže zakucalo, a vid se mutio.
Zapazio je tog ljepotana u parku, još prije dvadeset i dva dana. Milko je to točno znao, jer sasvim se jasno sjećao kako mu je dah zastao kad je ugledao visokog, atletski građenog muškarca koji je lagano protrčavao kroz park. Poduža crna kosa poskakivala mu je po ramenima pri svakom koraku, korak mu je bio dug i lagan, što nije ni čudilo, jer noge su mu bile mišićave, potamnjele od ljetnog sunca, kako je lijepo mogao vidjeti. Crvena tanka i znojem natopljena majica nije sakrivala njegov impozantni grudni koš i u trenutku kad je protrčao pored Milka, Milko je duboko uzdahnuo.
Kakva ljepota! Kakva elegancija! Kakva snaga! I opet, kakva ljepota!
Obuzet prizorom, zaboravljajući na sve ostalo, Milko je zastao i okrenuo se, pogledom milujući atletu. A kad se atleta lagano okrenuo i ne mijenjajući tempo trčanja, potrčao prema Milku, Milkovoj sreći nije bilo kraja. Još će moći uživati u nenadanom prizoru. Grlo mu se osušilo i uzalud je pokušavao gutati, dok mu se pogled zalijepio na trkačevim preponama naslućujući radost koju može pružati to snažno tijelo.
Atleta je potrčao pored samog Milka, ni ne pogledavši ga i izjurio iz parka, pa nestao u mnogobrojnim gradskim ulicama. Milko je zurio u pravcu nestanka atlete, kao da se nada kako će se trčeći ljepotan vratiti i još jednom mu omogućiti uživati u prizoru koji mu nikad ne bi dosado. I shvatio je: zaljubio se! Zaljubio se duboko da dublje ni ne može i znao je da će patiti, jer takav je snagator sigurno hetero i on, Milko, ovako sitan, visok jedva sto i šezdeset pet centimetara, uskih ramena i nježne građe, nema nikakve šanse. Kao i prečesto do sada kako se događalo u njegovom jadnom ljubavnom životu.
Izlazeći iz parka, vukući za sobom pudlicu Lili, Milkov jedini izvor sreće i zadovoljstva, koja se nemoćno odupirala jer uskraćena joj je šetnja, sasvim zaboravljajući zbog čega se i uputio u park, Milko je proklinjao svoju hudu sudbinu. Svaka je njegova veza imala gorak kraj. A posljednja i nasilan. Ljubo ( Milko je bio svjestan ironije tog imena ), nakon jedne od mnogobrojnih njihovih svađa gadno se razbjesnio i nekoliko puta ravnalom udario Milka po nježnom licu. Koža je pukla, krv je potekla, suze također. Nije mogao podnijeti bol, bio je suviše krhak, pa se tiho jaučući sklupčao u položaj fetusa, ležeći na kauču, dok je iznad njega Ljubo zamahivao ravnalom i udarao ga.
Milko je bio uvjeren, kako njegova bespomoćna krhkost dovodi u iskušenje njegove partnere. I jednostavno ne mogu odoljeti iskušenju. Oduvijek su ga tukli, nazivajući ga pogrdnim imenima i Milko je to počeo shvaćati kao svoju sudbinu, gotovo se sasvim pomirivši s njom. Ali ponekad, kad bi silno želio privinuti se uz snažne grudi koje će mu osim uživanja pružati i zaštitu, dozvolio je sebi sanjati o sretnijem životu. Njegov izabranik i on mirno žive u zajedničkom kućanstvu, Milko bi naravno preuzeo žensku ulogu koju je silno volio i sa uživanjem bi ugađao ljubavniku znajući da mu je pažnja uzvraćena i dani bi mirno i sretno protjecali ... A onda bi se nešto dogodilo, netko bi Milka opsovao nazvavši ga "jebenom pederčinom" i gorčina života bi ponovo zaplesala u Milkovoj duši koja je čeznula za ljubavlju, za nježnošću. Počeo je gubiti nadu u pronalaženju sreće, konačno, već su mu dvadeset i osam godina i još je uvijek sam, sasvim sam, usamljen da usamljeniji ne može biti. Žalio je samog sebe.
A onda se sve promijenilo. S viđenjem atlete koji je trčao kroz park, a to znači, kako će sigurno i sutra trčati. Ako ne sutra, onda prekosutra. Protrčati će sigurno istim putem. A tu će ga čekati Milko i uživati u pogledu na atletsko tijelo. Nije zabranjeno gledati. Samo će gledati, ništa više. Ne usuđuje se više. Milko je samom sebi dao riječ, kako više nikad, baš NIKAD, neće prvi dati mig, poslati ljubavnu poruku. Nikad više! Jer očito ima pogrešne instinkte i bolje je čekati na ponude, nego ih pružati. Na ovu se misao Milko gorko osmjehnuo, jer imao je u svom životu točno jednu, samo jednu jedinu ljubavnu ponudu koju je objeručke prihvatio. I zbog čega je kasnije zažalio, kad je Alenko nestao iz njegovog života, otišavši iz stana u večernju šetnju i nikad se više nije vratio. Nakon nekoliko sati čekanja da mu se ljubavnik vrati, Milko je, postavši sumnjičav, pogledao tajna mjesta na kojima je držao sakriveni novac. I nije se iznenadio kad novca više nije bilo. U pitanju je bila pozamašna svota i Alenko je lako žrtvovao ono malo svoje odjeće koju je donio u Milkov stan. Lako će kupiti novu, bolju, ljepšu. S Milkovim novcem.

Svaku je večer vodio Lili u park, lagano šetao, i dok bi kujica njuškala i vršila svoje prirodne potrebe, Milko je netremice pogledom šarao po stazama kojima bi tu i tamo projurio poneki rekreativac. Kad ga je ugledao, Milko se ukočio, zastao na mjestu tako naglo, da ga je Lili prijekorno pogledala. Ali Milko nije vidio njen pogled, vidio je samo njega, atletu, kako lagano i brzo trči prema njemu. Groznica ga je tresla i znao je da je zaljubljen i da mu nema spasa: još će jednom silno i uzaludno patiti. Zabranjivao je sebi svako nadanje, da bi se nešto moglo promijeniti, ali nije uspijevao u tome.
- Pogledaj ga - govorio je Lili, češkajući joj duge svilenkaste uši. - Zar nije lijep poput nekog boga? Može imati koga želi. I konačno, najvjerojatnije voli žene. Oh, kako bi lijepo bilo, kad to ne bi bilo istina i kad bi ...
Tu se Milko zaustavljao, ne usuđujući se maštati dalje. Kad već nadu nije mogao pobijediti, mora barem maštanje zauzdati. Ne smije se sasvim prepustiti, klonuti.

Večeri su se nizale, atleta je trčao, a Milko ga je sjedeći na klupi i držeći svoju dragu Lili na koljenima, promatrao. Pogledi bi im se katkada sreli i to je bilo sve. Jučer je atleta malo zakasnio, sunce je već bio opasno blizu zalaza, kad se konačno pojavio trčeći brže nego inače. Kao da je želio nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Milko ga je gledao i gladio Lili koja je sjedila na njegovim koljenima, maštajući kako umjesto kujice gladi snažna bedra atlete, dok atleta tiho ispušta zvuke zadovoljstva, baš kao što je to i Lili činila pod njegovom nježnom rukom.
I onda se dogodilo: Lili je poskočila ( je li je pregrubo milovao? ) i sa Milkovih koljena za čas se našla pod nogama atlete. Milko je zgroženo vidio kako je atleta bespomoćno zamahao rukama, ali nije se imao ni za što prihvatiti. Tresnuo je na stazu posutu šljunkom, dok je Lili cvileći protestirala: noga atlete ju je samo okrznula i više je bila uplašena, nego povrijeđena.
Atleta je brzo ustao, otresao prašinu s nogu i upitno pogledao u Milka.
- Je li povrijeđen? - upitao je.
Milko shvati da se raspituje za Lili, pa i dalje sjedeći, u stanju šoka, samo odmahne glavom. Jer Lili mu je pritrčala i znao je da joj nije ništa.
- Oh, hvala bogu - rekao je atleta. - Nikad sebi ne bih oprostio da sam povrijedio tako milo stvorenje.
Milkovo se lice ozarilo i on je ustao čvrsto privijajući na grudi Lili, koja je uplašeno lajala prema nasilniku.
- Zove se Lili - rekao je Milko, jer ništa mu drugo nije padala na um.
- Ah, kujica! - Atleta je prišao i ne obazirući se na Lilino režanje, pruži joj dlan ispod nosa, kojeg kujica pomiriše.
- Znate s psima - primijeti je Milko.
- Obožavam psiće - rekao je atleta, a Milko je zadrhtao, primjećujući kako je rekao "obožavam psiće", a ne "volim pse". Je li moguće ... i nada koja nikad nije u njemu umrla, ponovo se rasplamsala, grijala ga, grijala ...

... i osjećao je toplinu nade u grudima i sad, kad se uspeo na treći kat i zastao ispred vrata stana u kojemu je stanovao Sami, kako se jučer predstavio u parku. Milko ne pozvoni odmah. Čekao je nekoliko trenutak da mu se uzburkani um smiri i dah stiša. Zatim odlučno pozvoni s rukom u kojoj je držao buket cvijeća. Vrata se gotovo istog časa otvore.
- Drago mi je što nisi zakasnio - reče uz blještavi osmjeh Sami. - Mrzim čekati. A i nestrpljiv sam.
Milkovo srce još jednom, po tka zna koji put posljednjih dana, divlje zatreperi.
- Izvoli - reče pružajući domaćinu vino i cvijeće.
- Ja ću staviti cvijeće u vodu - reče Sami prihvaćajući buket - a tebe molim da vino staviš u hladnjak. Eno ga tamo.
Milko pogledom poprati Samijev zamah mišićave ruke i ugleda visok i srebrnasti hladnjak u kutu prostrane sobe. Prilazeći hladnjaku, zamišljajući mišićave, a opet nježne, jer bio je siguran da će biti upravo tako, Samijeve ruke na svom krhkom tijelu, zahvaljujući bogovima, nebu, životu, svemu, što mu nada nije bila uzaludna.
Gledao je kako Sami nježno stavlja cvijeće u visoku vazu i taj ga prizor usreći, sasvim umiri i sad je osjećao samo zadovoljno iščekivanje. Odvrati pogled od Samija i uhvati ručku na vratima visokog hladnjaka: hladnjak je bio viši nego on, Milko. Snažno povuče vrata i skameni se zbog prizora kojeg ugleda.
Iz hladne utrobe hladnjaka u njega je zurila odsječena muška glava. Mrtve su oči jezivo gledale direktno u prestravljenog Milka. Užasnut, Milko ne ispusti ni glasa. Boca vina mu klizne iz obamrlih prstiju i razbije se na podu, a da toga nije ni bio svjestan. Samo je jedna misao vladala njime: pobjeći s ovog mjesta strave. Pobjeći što prije!
Milko se okrene i pogled mu se sudari s pogledom Samija. Nije mogao, a da ne vidi ogromnu mačetu u Samijevoj ruci.
- Kuda, pederčino? - jezivo tiho upita Sami. - Zar nećeš ostati na večeri?

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Lažno

2011-09-04T09:50:00.001+02:00

Kriko se jednog jutra probudio sa gadnim osjećajem u ustima koji ga je nastavio mučiti tijekom čitavog dana: sve je lažno, govorio mu je taj osjećaj. Kriko, sto dvadeset i četiri godine star, čitav se dan pokušavao otresti tog gadnog osjećaja u ustima koji mu nije dozvoljavao uživati u danu.

"Sve je lažno", bila mu je prva misao kad je ujutro ustao iz kapsule za spavanje, stao pod zračni tuš, jer voda je postala silno dragocjena, podozrivo prvi put u svom životu gledajući u krušku iz koje neće poteći voda, već naizmjenično vrući i hladni tlak zraka koji će ubiti sve bakterije na njegovoj koži i osvježiti je za još nekoliko sati. Jer ovo neće biti jedino tuširanje u ovom danu. Može li se u ovom slučaju govoriti o tuširanju? Pitanje je igralo oko njega uz tiho šištanje čas , a čas hladnog zraka pružajući mu potrebno osvježenje.
Ali to nije bilo to. Kriko se lijepo i sasvim jasno i sa velikom dozom čežnje sjećao svog posljednjeg PRAVOG tuširanja. Bile su mu svega dvadeset i četiri, ali sjećao se kako je bio napeto-radostan, jer od Vijeća Života dobio je prvu dozvolu za susret s drugim spolom. Tuširao se uživajući pod toplim mlazom, čvrsto se trljajući, žmirkajući zbog sapunice koja mu je ulazila u oči, ali ne mareći za to. Što su te sitnice prema onome što ga večeras čeka? Ništa. Baš ništa!
I upravo kad je nanosio bogatu pjenu šampona na kratku kosu, želeći da mu kosa miriše, da se njen miris usiječe u sjećanje partnerice s kojom ga je spojilo Vijeće Života i da ga ta partnerica upamti i ... zove ponovo? Zašto ne? Mlad je, visok dva metra i četrdeset tri centimetra, atletski građen, zdrav da zdraviji ne može biti: prava slika muškarca Prenositelja. Jer nisu svi imali tu čast biti Prenositelji. Vijeće Života ih brižljivo pratilo od samog rođenja i samo su najbolji među najboljima dobivali priliku postati Prenositelji gena, kako je glasio pun naziv. Kriko je znao da je reprezentativni primjerak muškarca i usudio se nadati, čak je i dozvolio samom sebi sanjati i već se vidio ...
Voda je prestala teći, san se ispod tuša rasplinuo u milijun nespojivih krhotina. Kriko je nekoliko trenutaka čekao, stajao je blago raširenih nogu ispod tuša i podigao glavu, očekujući da mlaz ponovo poteče i on osjeti ugodno vlažno bockanje. Ali mlaz iz tuša više nikad nije potekao ... Umjesto vodenim tušem, već se sto godina čitava ljudska populacija, njih otprilike pet milijuna tušira zračnim tušem. Tako ih barem uvjeravaju vijestima koje se svakodnevno i neprekidno objavljuju sa svakog zida svake prostorije, svakog trenutka.

"Sve je lažno", pomislio je Kriko prilazeći stolu i gledajući u raznobojne čaše poslagane vojničkim redom. Odlučio se za narančastu prinoseći je ustima: tekućina bez okusa i mirisa kliznula mu je niz grlo i dok ju je gutao, čitao je na čaši njen sadržaj: svi vitamini potrebni u jednom danu bili su sad u njemu, u Krikovom želudcu i početi će se polako širiti njegovim atletskim tijelom, pružajući mu snagu za napore u kojima je uživao.

"Sve je lažno", pomislio je izlazeći iz stana i otvarajući susjedna vrata. Ušavši u prostoriju potpuno crnu i u kojoj se ništa nije moglo vidjeti, duboko je uzdahnuo i zatvorio vrata za sobom.
- Trčanje uz planinu - reče glasno u tamu.
Prostorija je prestala biti prostorija i odjednom je ugledao planinu ispred sebe, borovi su se blago njihali na vjetru, a strmi zemljani uski put ga je pozivao da potrči njime. Kriko je duboko udahnuo i izbacio zrak iz pluća, pa potrčao uz puteljak i trčao je sve brže i brže, dok su se borovi njihali oko njega. Ali nije osjećao miris borova, jer mirisa nije ni moglo biti, kad ni samih borova nije bilo.
Često bi ga, prilikom svakodnevnog trčanja, zahvatilo filozofsko raspoloženje, pa bi se, dok bi stajao na vrhu planine, vrlo dobro znajući kako je to samo iluzija, pitao, spada li i njegovo trčanje u iluziju? Je li sve, baš sve, obmana? Kad je ubrana posljednja voćka? Ulovljena posljednja riba? I kakvog je okusa bila ta hrana? Je li ta hrana pružala nešto više osim puke energije koja im je potrebna? I je li ...
Onda bi ljutito prekidao misli, jer uzaludno je, znao je da je uzaludno i počeo trčati niz brdo, lagano, dugim mačje mekanim skokovima, osluškujući svoje uživanje.
Iznenadio se, kad je shvatio kako mu je uživanje postalo nekako drugačije. Nije shvaćao, kako to drugačije. A onda mu je sinulo: nije više onako radosno-intenzivno, kao što je nekad bilo. Sad, kad bi uživao u naporu i znoju koji se cijedio s njegovog napetog tijela, nije više bilo ushićenosti koju je toliko volio. Sad je trčao isto onako kako je jeo i pio, ili vodio ljubav, kad bi ga Vijeće Života obavijestilo da je dobio još jednu priliku, još jednu partnericu: bez uživanja. Je li to znak početka starenja? Nasmijao se na tu misao i zaustavo u podnožju brda položivši ruku na prekidač otvaranja vrata: glupe li pomisli! Do početka starosti ima još najmanje osamdeset godina.
Pritisnuo je prekidač, planine je nestalo i ponovo se približavao tušu, već drugi put tog jutra. Tuširali su se i po desetak puta na dan. Svi. Govorili su im da je to zdravo. Ali se sumnja uvukla u Krika. Možda ovakvo tuširanje jednostavno nije djelotvorno kao ono nekadašnje, vodeno tuširanje? Pa ih nagovaraju na što češće tuširanje. Baš kao i na ...

"Lažno, čini se da je sve lažno", pomisli Kriko, čudeći se, kako ga ta misao ovog dana nikako ne napušta. Tuga ga čitavog obuzme, dok je lamentirao nad svojim lažnim životom. Čemu? Zašto? Ah!
Ustao je čvrsto riješen prekinuti sa svim mogućim lažima, prekinuti sa životom. Liftom, koji je jurio uspinjući se ludom brzinom, odveze se na najviši kat staklenog nebodera koji je bio Krikov dom, čitav Krikov svijet kojeg je poznavao. Jer još ga nikad nije napustio, izašao iz staklenog grada i ...

"Izaći ću sad", pomisli stojeći na rubu krova i gledajući dole u ambis. "I konačno doživjeti nešto stvarno".
Istog časa, kad je završio misao, lagano se odbije i odskoči od krova, raširi ruke poput ptice koja širi krila, kao što je vidio u povijesnim filmovima na zidovima i poleti u susret ambisu koji ga je ravnodušno čekao. Ništa nije osjećao dok je padao. Samo prazninu koja se naselila u njemu i postala dio njega.
A onda tresne. Pad je bio gotov i crnilo mu se navuče na oči. Odmah iza crnila blještava ga bjelina dovede k svijesti.
- Nije mnogo ostalo - začuje kako netko govori. - Ali biti će u redu nakon nekoliko obrtaja u Komori Ozdravljenja.
"Lažno", mislio je Kriko osjećajući kako doslovno sakupljaju njegovo tijelo ponovo ga spajajući. "I uzaludno. Čak je i smrt lažna. Ne možeš pobjeći od lažnosti".

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Bez značenja

2011-09-03T12:38:00.001+02:00

Kasnije se Valter često puta pitao, što li je izazvalo toliku provalu sjećanja i izljev povjeravanja i nije nalazio odgovora za kojeg bi zasigurno znao da je sasvim istinit. Vrućina? Tihi šum automobilskog motora? Zeleni pejzaži koji su promicali pored njih dvojice, Damira koji je vozio i njega, Valtera, koji je mirno sjedio na suvozačevom sjedištu? Ili sve zajedno?

- Ovdje sam dovodio Elicu - reče Damir iznenada, prekidajući gotovo jednosatnu šutnju u kolima, mahnuvši glavom prema motelu kojemu su se brzo približavali.

Usporen, vrućina je silno pritiskala, sjedeći sasvim opušteno, Valter podigne pogled da vidi na što mu to prijatelj skreće pažnju. Motel, obojen bijelo, drečao je bjelinom iz zelene šume, udaljen svega pedesetak metara od glavne ceste.

- One Elice? - upita Valter. - Tvoje bivše?

- Da, nje.

- One o kojoj nikad ne govoriš?

- Sad govorim - reče Damir podrugljivo se cerekajući: duga mu je kosa ponekad zalepršala milovana toplim prstima vjetra.

- Ako smijem reći - reče Valter uspravljajući se u sjedištu, naslućujući dobru priču - uvijek me iznenađivala tvoja šutnja o Elici.

Damir skrene pogled s ceste i pogleda u Valtera: sasvim je podigao stopalo s papučice gasa i sad su gotovo miljeli pored motela. Kao da mu se ne da proći to nekadašnje mjesto uživanja.

- Ti ni o jednoj ne šutiš? – upita.

Valter ništa ne odgovori. Pogled je prikovao na cestu, na bijelu crtu i nije ga skretao čak ni onda, kad su se poravnali sa motelom.

- Eto, vidiš - reče Damir. - Kao da svatko od nas ima poneku o kojoj ne želi govoriti.

- Šutnja je zlato - reče Valter. - Tako barem kažu.

- Ponekad ni zlato nije najbolji izbor - promrmlja Damir i Valter se zasmijulji prijateljevom razmišljanju.

- Zašto si je vodio ovako daleko? - upita Valter. - Mogli ste i bliže pronaći neko ljubavno gnijezdo.

- Volim ove krajeve - reče Damir. - A bila su i drugačija vremena: love je bilo ko pljeve. Ovdje sam često bio na terenu, radeći na dalekovodima i osjećao sam se prijatno u ovom zelenilu.

- Svi vole zelenilo - reče Valter, pitajući se, što li će sad doći nakon opisa prirode.

- Uživali smo, Elica i ja. - Damir se nečujno nasmije sjećanjima. - U to vrijeme je još sve štimalo, još nije počela kvocati i neprestano nešto tražiti. To njeno traženje mi je kidalo živce.

- Takve su žene - reče Valter. - Prvo pružaju, zatim traže.

- Misliš da poznaješ žene? - upita Damir podrugljivo podižući obrve. - I ja sam to mislio. Ali istina je, da ih ni jedan muškarac ne poznaje.

Valter je u sjećanju ugleda kako odlazi od njega, okreće se i podiže ruku na pozdrav, stojeći na vrhu stepenica niz koje će se spustiti i nestati mu iz vida.

- Tajna umotana u enigmu - promrsi.

- Još i gore - reče Damir smijući se Valterovoj formuli. - Uživao sam s Elicom kao ni sa jednom drugom.

- Fizički?

- Da, fizički - potvrdi Damir. - O tome ti govorim. U tome i jest problem.

- Obično je problem u nedostatku te vrste uživanja - primijeti Valter.

- Ja nisam običan, pa mi ni problemi nisu obični - ironično reče Damir, ali Valter shvati: to je samo njegov način da sakrije gorčinu.

- Ne plači - reče Valter. - Imao si dobar provod, uživao si, a neko je vrijeme i ljubav bila prisutna. Ne treba žaliti.

- Ne žalim, samo ...

- Samo, što?

- Znaš, bilo je to sasvim čudno - reče Damir tiho i mijenjajući brzinu. - Elica bi uvijek tražila od mene neku sitnu uslugu.

- To ti je smetalo?

- Nije u početku - odgovori Damir. - Ali onda, baš u ovom motelu kojeg smo malo prije prošli ...

"Ah, tu smo", pomisli Valter."Konačno smo stigli do cilja!"

- ... kad smo leškarili u ovakvom sličnom poslijepodnevu, dok se znoj cijedio sa naših pregrijanih tijela, Elica me zamolila da je sutradan ujutro odvezem na posao. I upravo kad je to rekla, paleći cigarete za oboje, kao što je uvijek činila, a što sam ja mrzio, ali joj nikad to nisam rekao, odjednom mi je sinulo.

- Sinulo? - upita zbunjeno Valter, pitajući se, nije li nešto propustio.

- Da, sinulo! - potvrdi Damir, a lice mu bilo sasvim obično, mirno, pogled usredotočen na cestu koju su kotači gutali velikom brzinom. - Odjednom mi je sinulo, kako neprestano traži neke sitne usluge od mene.

- Pa što onda? - upita Valter. - Ja volim svojim ženama biti pri ruci. Zar ti ne voliš?

- Ne shvaćaš - reče Damir. - Elica je to uvijek tražila nakon ševe.

- Ah!

- Sad shvaćaš? - upita Damir. - Odjednom mi je puklo pred očima, da Elica nikad ništa nije učinila za mene, a da ja za to nisam na neki način trostruko platio.

Valter se nasmije.

- Nije smiješno! - ljutito reče Damir. - Još se sjećam kako sam se zaprepastio prilikom tog otkrića.

- I onda je strast počela umirati? - reče Valter.

- Ne baš umirati - nasmije se Damir, ljutnja ga je brzo napustila. - Ali jest se razboljela. Sumnja se uvukla u mene i više me nije napuštala.

- I sve je više rasla?

Damir na trenutak odlijepi pogled s sive ceste i pogleda u Valtera.

- Kao da si nešto slično proživio - reče tiho, blago.

- Ah, ne znam - odgovori Valter. - Možda i nije slično.

- Ne moraš govoriti, ako ne želiš.

Osjećajući se čudno, kao da se nalazi na samom pragu otkrića za kojim je tragao niz godina, Valter zatrese glavom, nastojeći razbistriti misli koje su se rojile svjetlosnom brzinom. Onaj san, za kojeg se nadao da ga je zaboravio, odjednom je ponovo ležao tu, ispred njega, okružen drugim sjećanjima.

Valter trči kroz travu prema susjedovoj kući i brzo ulazi u nju, istog trena kad mu susjed, koji kao da nema lica, otvara vrata. Prilazi policama na koje su nabacane hrpe knjiga i nepogrešivim pokretom uzima onu pravu, veliki knjigu smeđih korica sa kojih se čita starost, pravi raritet dvjesta pedeset godina je stara, a koju je poklonio njoj prije samo nekoliko dana. Znajući, kako mu je sumnja potvrđena, ali ne želeći to još uvijek priznati, nadajući se, iako je znao da nade nema, nadajući se mogućem objašnjenu, Valter otvara knjigu nježnim pokretom i da, njegova je posveta tu, na prvoj požutjeloj od vremena krhkoj stranici. I sad zna, više samo ne sumnja: ona koju voli nije samo njegova!

- Prokleta stvar - reče Valter glasno, pitajući se, zbog čega li se samo prisjetio sna, znajući, bolje rečeno osjećajući, kako to prisjećanje nije puka slučajnost. - Čovjek se osjeća iskorišteno!

- Baš tako - složi se Damir. - I ti isto?

- Ne znam baš ... - oklijevajući reče Valter. - Znaš, kad sam čuo da mu se vratila, nakratko sam poludio.

- Kako to poludio?

- Bjesnio sam. Nisam mogao shvatiti zašto mu se vratila, ako je prije toga otišla od njega. Dobro, dobro, znam da su žene prevrtljive, ali ...

Damir se nasmije.

- Pa to je bar jasno - reče. - Nije ona nikad ni otišla sasvim od njega. Držala ga je na uzici.

I odjednom, nakon ovih prijateljevih riječi, Valter shvati i što je još važnije, prihvati njihovo značenje. Znao je to i ranije, sad mu je to jasno, ali odbijao je prihvatiti grubost istine.

- Naravno - reče Valter. - Osjećao sam da nešto nije u redu, a sad znam i što nije bilo u redu.

Sjedeći uspravno, dok je kroz otvoreni prozor zbog brzine kojom su jurili vitlao vrući zrak, Valter shvati kako ga istina ne boli. Ne osjeća ništa. Osim olakšanja. Konačno je progutao gorki zalogaj koji mu je stajao u grlu i gušio ga, sprečavajući ga udisati život punim plućima. I sad može ići dalje.

Kako je to čudno: uz razgovor s prijateljem, vraćajući se s kupanja, riješio je zagonetku koja ga je mučila, proganjala. Nenadano, kad to uopće nije očekivao. I sad je gotovo s mučenjem. Olakšanje je nastupilo. Istog trena.

Osmjehujući se, znao je što će sutra ujutro učiniti. Skloniti će njenu sliku sa police s knjigama spremiti je među ostale slične. Neće to učiniti večeras, kad stigne kući, jer time bi joj još jednom dao preveliko značenje. Njoj koja je postala bez značenja.

"Društvo piskarala"

2011-08-13T07:20:00.000+02:00

Dan je, naravno, bio vruć, već tko zna koji po redu vrući je dan pritiskao grad i Vlatko je neizmjerno uživao pod tušem upravo u trenutku kad se pišteći oglasio njegov mobitel. Naravno, mobitel je ostavio u sobi i pitanje, izjuriti ispod tuša i odgovoriti na poziv, ili nastaviti s tuširanjem, na trenutak mu je ukočilo tijelo. A onda se ponovo opusti i zabaci glavu, dozvoljavajući mlakim kapima tuša da mu bockaju lice. Odgovoriti će na poziv kad završi s tuširanjem. Ili još bolje, čekati će ponovni poziv. Ukoliko ga dotični zbilja treba ...

Osjećajući se osvježen, dok su mu mišići bili prijatno opušteni nakon večernjeg trčanja i sad tuširanja, zatvori vodu i počne se brisati, kad se mobitel ponovo oglasi. Vlatko se osmjehne: mora da ga netko zbilja treba. Neka čeka. Neće ovako mokar šetati stanom i kasnije brisati kapi koje bi posvuda prskale zbog njegovog kretanja.

U trenutku dok je otvarao vrata kupaonice, mobitel se opet, po treći put u vrlo kratkom vremenu oglasi. Nekome je zbilja stalo razgovarati s njime. Vlatko pruži korak i već za nekoliko sekundi posegne za mobitelom koji je ležao nemarno ostavljen na krevetu. Pogleda na zaslon mobitela: Mirela zove! Nije se javljala sigurno godinu dana. Što li ju je natjeralo utipkati njegov broj i pozvati ga?

- Halo, Mirela - javi se on. - Jako se dugo nismo čuli.

- I predugo - začuje njen uvijek tihi i prijatni glas. - Kako si? Što radiš?

- Upravo sam se tuširao - odgovori Vlatko. - Zbog toga se ni nisam odmah javio.

- Još trčiš?

- Pogodila si.

- Mora se priznati da si uporan - reče Mirela. - Uvijek si bio uporan. Osim ...

- Osim? - ponuka je Vlatko, vrlo dobro znajući na što Mirela misli.

- Pa znaš ... - oklijevajući mu je tihi glas odjekivao u uhu.

- Ne, ne znam! - razdraženo reče Vlatko: nije si mogao pomoći i razdraženost zadržati skrivenu u sebi. - Istresi već jednom.

- Ne žesti se – reče Mirela. - Srela sam se Klarisom.

Vlatko proguta. Odluči ništa ne reći. Neka Mirela nastavi. On ionako nema što reći. Ili još bolje, ne zna što bi rekao.

- Jesi tu? - upita Mirela.

- Jesam.

- Mislila sam da si prekinuo vezu.

- Nisam - reče on - ali nije to loša ideja.

- Hajde, ne budi takav - reče ona tiho i blago. - Već je dosta vremena proteklo.

Vlatko i opet ništa ne reče. A prizori koje je nekad doživljavao s Klarisom iskakali su iz tamne i potisnute prošlosti na svjetlost dana. Ponovo. Još jednom. Po tko zna koji put.

- Ovdje je - reče Mirela. - Klarisa je ovdje sa svojom kćerkicom. Mala je baš slatka.

- Naravno - kiselo reče Vlatko.

- Gunđalo jedno - reče Mirela. - Zavoljeti ćeš malu kad je budeš vidio.

- Tko kaže da ću je vidjeti?

- O, pa nemoj tako - usplahiri se Mirela. – Klarisa će sigurno i tebe posjetiti. Nećeš je valjda odbiti?

Vlatko ponovo ne odgovori. Ukoliko li ga Klarisa pozove i zatraži da se sastanu, hoće li pristati na sastanak? Gledati je u oči … Nije točno znao što osjeća. Priznao je samom sebi kako bi je želio ponovo, još jednom, vidjeti. Koliko je prošlo? Četiri ili pet godina? Pet! A opet, sad kad ga je Mirela nazvala, kao je prošlo samo pet minuta od Klarisina odlaska. Einstein je bio u pravu: vrijeme jest relativno.

- Zar ne želiš razgovarati? - upita Mirela, uznemirena njegovom šutnjom.

- Iskreno, Mirela, ne znam. Nadao sam se da sam zaboravio, ali očito nisam.

- Odrasli smo ljudi, Vlatko - reče Mirela.

- Ali se neki među nama ne ponašaju tako.

- Zaboravi prošlost - reče Mirela i on je mogao zamisliti njeno blago lice niz koje se slijevala smeđa kosa kako se zabrinuto mršti. - Ne možeš je vratiti. Ona je sad udata, majka krasne djevojčice.

- Da, znam - reče Vlatko. - Znači, srele ste i razgovarale. Što ima na umu?

- Rekla mi je, kako će biti ovdje nekoliko dana i kako bi se voljela vidjeti svih nas iz "Društva piskarala". Sigurno će ti se javiti. Htjela sam ti ovo javiti, da ne budeš previše iznenađen kad te pozove. Znaš ...

- Znam, Mirela - blago reče Vlatko. - Hvala ti.

- Daj, molim te, nemoj biti tako zvaničan.

- Ozbiljno sam mislio: hvala ti! - ponovi Vlatko. - Ne bi mi bilo prijatno da me je Klarisa iznenadila.

- Glupi muški ponos.

- Ne znam je li glup i je li to uopće ponos - reče Vlatko. - Ali upravo tako osjećam.

- Kao što sam rekla: glupi muški ponos! – ponovi Mirela.

- Kako tvoj glupan? - upita Vlatko.

- Ratko? - Mirela se nasmije. - Sasvim dobro, hvala. Šteta je, što se čitavo društvo ne može sastati jedne večeri ...

- Misliš - bocne je Vlatko - baš kao u stara i dobra vremena?

Mirela se nasmije, a Vlatko je uživao u njenom srebrnastom tihom smijehu koji mu je žuborio u uho.

- Nepopravljiva romantičarka, je li? - upita ona. - Nikad se neću opametiti.

- Nemoj se opametiti - reče Vlatko. - Uvijek ostani kakva jesi. Savršena si.

Mirelin smijeh mu je i dalje žuborio u uhu, kad je postao svjestan prekida veze. Zamišljeno gledajući u daljinu, misleći na Klarisu i "Društvo piskarala", odloži mobitel i natoči čašu vode: grlo mu je bilo sasvim suho. Zbog trčanja ili sjećanja, nije mogao točno razlučiti.

Ostati kući i provesti mirnu večer, znao je, više ne dolazi u obzir. To je sad, nakon Mirelinog poziva postalo nemoguće. Izaći će van u toplu ljetnu noć, koja još nije sasvim legla nad grad, prošetati, popiti kavu na nekom od dragih mu mjesta i još jednom, po tko zna koji put, prisjetiti se prošlosti. I pokušati analizirati svoje osjećaje, koji su ga zbunjivali.

Dok se laganim hodom ( nema smisla ponovo se preznojiti nakon tuširanja ) približavao obali, sjećanja su ga zapljuskivala vrućim valovima. Zbog njih se počeo znojiti, ma koliko pazio da ne ubrza korak. Ništa nije pomagalo: sjećanja su bila nabijena emocijama i emocije su željele isplivati na površinu.

Sve je počelo s blogom, kojeg je, ni ne znajući pravo što je blog, jedne proljetne večeri kreirao. Pisao je o svojim dojmovima koje je doživljavao tijekom dana, o svemu i svačemu, a onda, jedne nedjelje, ni ne shvaćajući pravo što čini, napisao je kratku priču. Vrlo kratku priču.

Kad je Vlatko slijedeći dan bacio pogled na svoj blog, iznenadio se: bilo je nekoliko komentara od poznatih mu već, ali i od nepoznatih blogera, koji su bili puni hvale za njegovu kratku priču. To kao da mu je dalo krila. Ugodne riječi čitatelja podbole su njegovu maštu i riječi su potekle i nisu se više mogle zaustaviti. Stjecao je krug čitatelja, a i sam je neke blogere redovito s uživanjem čitao. Među njima isticala se neka "Emily", čije su pjesme prštale radošću.

Polako, gotovo neprimjetno, kovala se neka vrsta virtualnog kluba. Bilo je čak nekoliko njih iz istog grada i pitao se ponekad, dok bi čitao njihovu poeziju ili prozu, kako li izgledaju. Uživo, kako to govore na televiziji.

Vlatko nije bio jedini, kojemu su se slične misli vrzmale glavom. Nije se previše iznenadio, kad je blogerica poznata pod nadimkom "Amaterka", na svom blogu napisala svojevrsnu pozivnicu.

"Zašto se mi, koji živimo u ovom gradu, ne bi jednom sastali, upoznali se i malo pročavrljali?", postavila je pitanje na svom blogu.

Vlatko se štrecnuo: pisati i biti anoniman jedna je stvar, a suočiti se oči u oči s svojim čitateljima ... e, pa to je nešto sasvim drugo. Ali skupio je svu svoju hrabrost i na blogu "Amaterke" odgovorio kako on dolazi, mogu računati na njegov dolazak. "Amaterka" je na to napisala vrijeme i mjesto sastanka, a znak raspoznavanja biti će knjiga položena točno na sredini stola, ispod pepeljare.

Namjerno je malo zakasnio, nadajući se kako će stići posljednji i tako dobiti priliku što bolje se pripremiti za susret. Ali Vlatko nije stigao posljednji.

Klarisa je bila posljednja koja se priključila društvu. Vlatko ju je primijetio istog časa kad je otvorila vrata lokala, oklijevajući zastala, pogledom preletjevši po prisutnima, pa s nesigurnim osmjehom na licu zakoračila prema njima.

- Zakasnila sam - rekla je zastavši pored stola. - Ja sam "Emily" na blogu, a pravo mi je ime Klarisa. Primate li me?

Vlatko je ustao, ponudio joj svoju stolicu, a sebi privukao drugu. Bacao je iskošene poglede prema "Emily", kojoj je pravo ime Klarisa i čije je pjesme volio čitati. Bile su tako svježe i neobične. Ličila je na svoje pjesme, zaključio je, Vlatko. Pogledavao je prema Klarisi neprestano, nije si mogao pomoći. I osjetio topli val zadovoljstva kad je shvatio kako ga i Klarisa krišom promatra. Pogledi su im se te večeri mnogo puta ukrstili i svaki bi se put oboje jedva primjetno osmjehnuli i zbunjeno treptali. Nije mogao, a da ne primijeti Klarisine duge trepavice, najduže koje je ikada vidio, činilo mu se.

Razgovor je za njihovim stolom postajao sve življi. Upoznavali su se, postepeno otkrivali i brana suzdržanosti je popuštala.

- Moralo bi nam ovo druženje postati običaj - rekla je "Amaterka" predsjedavajući skupom i očito uživajući u toj ulozi. - Jednom mjesečno. Što kažete?

- A mogli bi se nazvati "Društvo piskarala"! - dobacila je u smijehu Klarisa.

Smijali su se i ponavljali glasno, kotrljajući riječi preko jezika s uživanjem:

- "Društvo piskarala"!

Vlatko zastane. Koračajući i u mislima. Shvati da stoji ispred lokala u kojemu je te daleke večeri upoznao Klarisu. I ne samo Klarisu, ali je Klarisa bila ta koja je ostavila duboku brazdu u njegovom životu. Činilo mu se, kako od te večeri korača kroz život prateći Klarisinu brazdu na pučini života, baš kao što brod prati brazdu drugog broda na morskoj pučini. Kao da ga Klarisin pogled neprestano prati. Nikad ne napušta. Lebdi nad njime.

Vlatko odmahne glavom nastojeći odagnati te misli. Odlučio je: neće ući u lokal. Ide dalje. Što dalje od tog mjesta na kojemu je sve i započelo.

Iz ovog su istog lokala izašli u kišovitu noć nakon trećeg sastanka kluba "Društva piskarala". Sipila je sitna i dosadna kiša, a nebo je bilo žute boje i spustilo se sasvim nisko. Vrijeme kakvo je Vlatko mrzio i u kojemu nikad nije uspio pronaći ni najmanji djelić ljepote. Do te noći.

Uopće ne razmišljajući što čini i zašto to čini, jer morao je tako učiniti, Vlatko je, kad su stupili u vlažnu noć izašavši iz lokala, uhvatio malu ruku Klarise i blago je stisnuo, ni ne pogledavši je. Ni ona nije podigla pogled prema njemu, ali je njena ruka ostala u njegovoj i odgovorila mu kratkim stiskom. Toplim i nježnim.

Vlatko je bio uvjeren, kad je kasnije razmišljao o tom trenutku, kako je taj trenutak bio nešto najljepše što je ikad doživio. Stajali su u polumraku, dok je kišica sipila i dobacivali oproštajne riječi ostalima, koji nisu ništa primijetili. Nisu mogli vidjeti njihove ruke isprepletenih prstiju koje su se stiskale u mraku. A kroz prste su im jurile poruke i izmjenjivale se kratkim trzajima, stiscima i naposljetku se orosile znojem. Uzbuđenje je bilo preveliko.

- Hoćemo li kod mene? - upitao je Vlatko gledajući u noć, svejednako izbjegavajući pogledati nju, Klarisu, koja je stajala tik uz njega i čiju je ruku držao u svojoj ruci.

- Ja sam u vezi, znaš - rekla je ona umjesto odgovora: ni Klarisa njega nije gledala, kao da su se dogovorili ne gledati jedno drugo.

Vlatko je duboko uzdahnuo, upijajući vlažni noćni zrak, približavalo se jedanaest sati, i opet je bio petak. Udahnuo je i slanost mora i još nečeg i iznenada postao svjestan čežnje koja ga čitavog obuzela. Boljelo ga je čitavo tijelo. Želio je Klarisu zagrliti odmah i ovdje, ne mareći za radoznale možebitne poglede i ljubiti je, ljubiti je ... poriv koji nije desetljećima osjetio. I za kojeg je mislio da ga više nikada neće ni osjetiti.

- Nije me briga - rekao je i pogledao je u lice: podigla je pogled prema njemu i vlažne su joj usne zablistale pod neonskom reklamom. - Ništa mi nije važno. Osim tebe.

- Otići ću od njega - rekla je uzvraćajući mu pogled. - I biti tvoja.

Vlažne usnice osvijetljene reklamom zadrhtale su joj i Vlatko je shvatio da se Klarisa nalazi na rubu plača. Sagnuo se prema njoj i poljubio je, polako i nenametljivo pijući slast s njenih usnica. Spojeni u prvom poljupcu nisu marili za kišu koja je počela nešto jače padati.

Čitav je njihov daljnji odnos bio takav: iznenađujući i neplaniran. Klarisa bi dolazila k Vlatku i ostajala po nekoliko dana, a zatim odlazila, da bi ponovo došla. Mobitelom su i po nekoliko puta na dan razgovarali. Ali nikad o budućnosti, njihovoj budućnosti. Vlatku je to bilo čudno, ali morao je priznati, pomalo i drago što je tako. Obično bi žene bile te koju bi započinjale priču o zajedničkom životu, o braku … Plašio se pomalo zajedničkog života, bliskosti na koju nije navikao. Bilo je lijepo buditi se uz Klarisu, piti jutarnju kavu s njom, promatrati s njegovog balkona sidrište i brodove na njemu. Ali je isto tako bilo lijepo ostati sam, kad bi Klarisa otišla, imati kauč ponovo samo za sebe. Kao da su dvije osobe živjele u njemu. Nije o tome razgovarao s Klarisom. Šutio je. Kao što je i ona šutjela o svojim mislima. Iako su nebrojeno puta vodili mobitelske dugačke razgovore, malo su toga jedno drugom rekli. Postao je toga svjestan tek kad je bilo gotovo, kad je Klarisa otišla.

- Volim te - znala mu je reći po tko zna koliko puta na dan. - Volim te, Vlatko.

U početku mu je to silno prijalo, naravno. Zatim se zapitao, zbog čega to "Volim te" ponavlja poput mantre? Zar misli da joj ne vjeruje? Da ne vjeruje njenim osjećajima? Ili možda ... je li moguće, da Klarisa tim neprestanim ponavljanjem "Volim te", želi uvjeriti samu sebe u istinitost tih riječi?

Ta mu je misao sinula nakon još jednog razgovora koji se odigrao među njima. I pokvarila mu raspoloženje. Ali nije postao sumnjičav. I dalje joj je vjerovao, sasvim vjerovao. Volio ju je i drugačije nije mogao. Morao joj je vjerovati.

I Klarisine pjesme! Vlatko je mnogo toga pročitao. I ono što treba i ono što ne treba, ali nikad nešto toliko novo i osvježavajuće nije prije čitao. Klarisine pjesme su bljeskale radosnim bojama života i kad bi mu ona, dok bi je on pažljivo slušao i gledalo. Čitala bi svoju novu pjesmu, polako i treperavim glasom, a i sama bi postajala treperava zraka života. Usred čitanja nesigurno bi podizala pogled. Je li dobro? Je li dobar ritam riječi? Jesam li trebala...? Pitanja su se rojila iz njenog pogleda.

- Klariso, zlato - rekao joj je on jedne subote, nakon još jednog takvog čitanja i njene molbe za pomoć pri odabiru riječi - nikakva ti pomoć nije potrebna. O pisanju pjesama ti možeš mene učiti.

Njeno se lijepo lice ozarilo. Pogledala ga je takvim pogledom, da se osupnuo. Kao da još nikad nije dobila neki kompliment. Je li moguće ...

Počeo je oprezno postavljati pitanja o njenoj prošlosti, o njenim bivšim ljubavima. Doslovno je čupao riječi iz nje. Opirala se svim snagama. Ono što je polako izranjalo na svjetlost dana, nije mu se dopadalo. Činilo mu se, nije bio sasvim siguran, da je ona uvijek davala i pružala u svojim bivšim vezama, nikad primala. Nije ni znala primati. Pažnju je Vlatkovu u početku primala kao nešto što se samo po sebi razumije, a kasnije sa sve većom zbunjenošću. Koju bi uvijek pokušala prikriti smijehom. Volio ju je nježno upravo zbog te njene ranjivosti. Koje nije bila svjesna.

Dvije godine strasti i razgovora kojim nikad ništa ne bi rekli, protutnjalo je u hipu. Za vrijeme jedne od Klarisinih posjeta, donijela je sobom i ostavila kod Vlatka tanku i sasvim prozirnu spavaćicu, iako su oboje spavali sasvim goli.

- Da te zavodim - rekla mu je obješenjački, mangupski.

Volio ju je silno kad bi postajala takva. Glavu bi poput ptice koja osluškuje u šumi moguću opasnost malo nakosila prema lijevom ramenu, a oči suzila, dok bi ga pomalo zavodnički, pomalo nesigurno gledala. Shvatio je, da joj nedostaje sigurnosti. Možda je zbog toga neprekidno ponavljala mu "Volim te"?

"Društvo piskarala" je blagonaklono promatralo i pratilo njihovu vezu koju nakon nekog vremena nisu više nastojali držati u tajnosti. Sad su se javno držali za ruke i slobodno se osmjehivali jedno drugom, ne krijući osmjehe, ni strast koja ih je spajala. Penjali bi se na vrhunce uživanja, pa prepirali, uživajući u svemu tome, kao i svi ljubavnici od pamtivijeka.

A onda je otišla. Bez riječi objašnjenja. Samo je nestala iz grada i što je za Vlatka bilo neshvatljivo, vratila se onom od kojeg je otišla i došla k njemu. Kako to objasniti? Nije znao, a nije ni pokušavao. Ne treba razbijati glavu s onim što promijeniti ne možeš. Klarisa je otišla, ostala mu je samo njena spavaćica, prozirna i koja je više otkrivala nego sakrivala njegovom radoznalom pogledu, kad bi je Klarisa obukla za njega, igrajući se s njime.

Vrijeme koje se vratiti neće.

Osjetivši umor, mora da je prohodao pola grada, Vlatko se počne vraćati kući brzo koračajući praznim noćnim ulicama. Sad će čekati. Čekati da ga Klarisa posjeti i možda objasni ... iako više i nije važno.

Usamljenički je vikend protekao, polako i mučno. Vlatko je radio tog vikenda ono isto što i svakog vikenda, ali nije bilo radosti u tim radnjama. Sve kao da je postajalo dužnost. Ulovio je samog sebe nekoliko puta kako baca poglede prema mobitelu, očekujući da sprava zazvoni, da začuje Klarisin glas, mekan i drag. Ali je srebrnasta spravica tiho ležala. Njena ga je šutnja izjedala i to ga je ljutilo. Zašto mu nije svejedno? Zašto nije ravnodušan?

Zaredali se dani, ponedjeljak, utorak, sijeda i mobitel je iznenada oživio. Njegov je prodorni zvuk dozivao i Vlatko bi žurio k njemu, napuštajući smjesta ono s čime bi trenutno bio zauzet. Podizao bi mobitel i upitno gledao u njegov zaslon, ali nikad nije na njemu ugledao ime koje se nadao ugledati. Nije zvala, netko je drugi zvao …

Svakog bi dana netko iz "Društva piskarala" nazvao Vlatka i on bi slušao o susretu s Klarisom. Svi kao da su bili iznenađeni njenom promjenom, naglašavali su je, govorili s oduševljenjem o njoj, ali je nitko nije imenovao. Konačno je Vlatku dosadilo i kad ga je nazvala Snježana, koja je bila poznata pod nadimkom "Vila", pa i ona naglasila tu promjenu, nije više mogao šutjeti i prekinuo ju je usred rečenice i upitao:

- Svi govorite o promjeni. Kakva je to promjena?

- Pa, drugačija je ... punašnija ... zrelija.

- Hoćeš reći da se udebljala?

- Ne, to ne! - odbila je Snježana odlučno i smijući se. - Ali jest se zaokružila … ozbiljnošću.

- Do vraga, o čemu to govoriš?

- Ma ne znam ni sama - smijući se priznala je "Vila". - Tebi se još nije javila?

- Nije.

- Možda te čuva za kraj.

- Čuva?

- Pa znaš ... da prvo sve nas od piskarala obavi koji joj nismo toliko važni kao ti.

- Misliš da sam joj i nadalje važan?

- Bio si joj važan - ispravila se Snježana. - U svakom slučaju, eto je uskoro i kod tebe. Nije joj još mnogo piskarala preostalo.

"Šećer na kraju?", pitao se Vlatko nakon tog razgovora.

U tom je trenutku, dok je Vlatko stajao pored prozora i dalje držeći mobitel u ruci, zrak zaparao zvuk brodske sirene. Pogledao je i vidio remorkere kako vuku brod u luku. Kao da mu se nije dalo uploviti i pristati na taj način, činilo se Vlatku.

I odjednom mu sine: Klarisa mu se neće javiti!

Neće moliti sastanak s njime. Neće ...

Stajao je ukočen tik uz prozor i promatrao kako sivi brod u luku doslovno uvlače remorkeri i odjednom shvati: brodski motori ne rade, ugašeni su.

Ali nije ugašeno ono između Klarise i njega. Ono nešto koje ih je tako krhko spajalo i pod čijim su oblakom jedno vrijeme koračali zajedno kroz život. Nikad se to neće ugasiti, ne može se ugasiti. I upravo zbog toga, jer siguran je, kako i Klarisa to isto osjeća, neće mu se javiti. Krhka je i dalje. Mislio je da je tu svoju krhkost, nesigurnost, ono što ju je kočilo sprečavajući je da punim plućima udahne radost života, uspjela savladati. Ali nije. Sad mu je to sasvim jasno. I zato obilazi piskarala i sve će ih obići, ali njega neće posjetiti.

Posjećujući jednog piskarala za drugim i vodeći sobom kćerkicu, Klarisa kao da im govori:

"Pogledajte kakvo divno dijete imam! Zar je potrebniji još koji dokaz da sam pravilno postupila kad sam otišla?"

Uvjerava samu sebe. Da je pravilno postupila napustivši njega, Vlatka. Ali, znajući da njen odlazak nije bio baš obasjan obzirnošću, tražila je razumijevanje, prihvaćanje i odobravanje svog čina. Jer da nije tako postupila, ne bi sad imala kćerkicu, zar ne? To malo i prekrasno stvorenje koje je postalo novo sunce na Klarisinom nebu pod kojim se ona grije.

Vlatko se odmakne od prozora i odbaci mobitel na krevet, osjećajući kako se oslobodio nevidljivih okova. Ne mora više neprestano imati tu prokletu spravu pored sebe. Neće propustiti važan poziv.

Dok je obuvao tenisice, pripremajući se za još jednu rundu trčanja, na licu mu je titrao blagi osmjeh razumijevanja.

Uz jutarnju kavu

2011-08-05T12:44:00.000+02:00

Sa šalicom vruće, tek skuhane kave u ruci, on izađe na balkon i zagleda se prema moru koje se kupalo u jutarnjem suncu i slalo plavi pozdrav.

Svakog godine na današnji dan obuzela bi ga tuga. I nemir. Nije mogao dugo izdržati na jednom mjestu, a opet, nije imao gdje ni poći. Jer od uspomena ne možeš pobjeći, prate te u stopu poput sjenke. Mrzio je te uspomene. Volio je te uspomene. Osjećaji suprotnosti sudarali su se u njegovoj nutrini i kao i uvijek u takvim slučajevima, patio je. Pošto nije bio glup, znao je da samog sebe muči i kako je već odavno prošlo vrijeme žaljenja, vrijeme patnje, pa čak i vrijeme sjećanja. Trebalo je i moralo nastupiti vrijeme zaborava. Ali nije. Zbog čega nije, kad je sve drugo uspijevao bez problema potisnuti, zakopati pod humcima prošlosti i dozvoliti travi zaborava rasti, nije mogao odgonetnuti.

Na neki čudan način, blesav i sasvim nedozreli način, kako se podsmijevao samom sebi, osjetio je da se tom činjenicom počinje ponositi. Naravno, shvaćao je da takvog što više priliči nekom sasvim mladom čovjeku, nego njemu, koji je debelo prevalio polovinu svog životnog puta.

Pamtio je svaku sitnicu iz tog dalekog dana. Crna i silno gusta kosa sjajila joj se pod jutarnjim suncem. Volio je njenu kao noć crnu kosu i provlačiti prste kroz njenu gustoću bilo je pravo uživanje. Koje si je često priuštio. Crna je kosa bila savršeni kontrast njenoj bijeloj koži.

Znojila se, sjećao se sasvim jasno i mirisa njenog znoja, jer upravo su trčali zajedno i još uvijek su pohlepno udisali topli zrak, nastojeći povratiti dah. Još uvijek je u duhu vidio kapljicu znoja kako drhturi na njenom malom nosu i vrlo se dobro sjeća, kako se začudio, kad je u toj minijaturnoj kapljici ugledao odsjaj stabla koje se nalazilo u neposrednoj njihovoj blizini.

"Odsjaj velikog svemira u malom svemiru", pomislio je onda, tog jutra, naginjući se prema njenim poluotvorenim usnama koje su ga pozivale i upijajući poljupcem žudnje onaj mali i biserni svemir u kapljici znoja. A kad ga je ona širom otvorenih očiju pogledala, izvrsno glumeći iznevjerenost, morao se nasmijati, sagnuti prema njoj i istinski je poljubiti, pijući zadovoljstvo s njenih punih usana, koje u se pripijale uz njegove. Odgovarale mu. Kao što mu je uvijek i u svemu odgovarala.

Ulovio je samog sebe kako nedozrelo želi da ovaj poseban dan vječito traje. Uvijek je bilo tako. Kad bi ona bila pored njega, uz njega, na um bi mu dolazile svakojake lude ideje. Smijao se u sebi, potajno, tim ludim mislima. Dok nije shvatio, kako u njenoj blizini postaje sretan, opušten, blag, a breme godina koje je vukao na plećima, netragom je nestajalo. Još je jednom postao mlad i uživao u ludostima mladosti. Zbog nje. Sa njom. I silno ju je volio zbog toga. Još ju je više volio, kad bi se sjetio, kako je i ovo prolazni trenutak i kako neće ti fantastično-lijepi trenutci sa njom potrajati. Nikad dugo ne traje ono što je suviše lijepo da bi se moglo opisati riječima. Možda zbog toga, jer naprosto ne možemo podnijeti toliko zadovoljstva, toliku ljepotu života?

Nije znao. Nije ga bilo ni briga. Uživao je u trenutku. Sadašnjem. A kad je ona otišla, baš kao što je i slutio da će jednog dana otići, patio je. I bio povrijeđen. Jedno vrijeme. Zatim se više nije osjećao povrijeđenim. Ali je patnja ostala. Tiho je gorjela u njemu, plamen se s vremenom smanjivao, ali žar je ostao. Nije se ugasio. Nikad.

Duboko uzdahne i otpije posljednji gutljaj kave koja više nije bila vruća. Imala je okus prošlosti i nije mu prijala.

- Da mi je znati - reče Draga pridružujući mu se na balkonu jednom rukom pridržavajući plavičastu plahtu u koju se umotala i sa šalicom kave u drugoj ruci - o čemu misliš dok ti je takav izraz lica?

- O tebi, draga - reče on ne trepnuvši, privukavši je k sebi i površno joj okrznuvši plavu kosu usnama. - O kome drugom?

- Lažljivče moj dragi - reče ona pripijajući se uz njega.

Dva stranca, dva svijeta, dva svemira stoje jedno pored drugog, dok se dan budi, a nešto što ne mogu izreći, umire u njima.

Ribolov i neke druge stvari

2011-07-29T16:45:00.003+02:00

1

Spretno koračajući niz strmo brdo, noseći u lijevoj ruci trskin štap, njegov ribolovni pribor, Vilko je veselo osluškivao potiše jadikovke žena. Žalile su se na vrućinu, na strmi pad brda, na znoj ... žalile su se na sve. A tek nepuni sat hodaju pod suncem koje polako putuje beskrajno plavim nebom bez ijednog oblačka prema zalasku. Vrućina je sad, činilo se, bila upravo nesnosna i žene, Vilkova majka i Janica, njena prijateljica, već su počele tražiti vodu.
Vilko se zlurado podsmjehivao u sebi, već sad, unaprijed uživajući u povratku sa ove ribolovne avanture. Kad će se morati penjati uz ovo isto strmo brdo kojemu kao da nikad nema kraja. Uska kozja staza krivudala je brdom, jer zbog silne strmine nije mogla voditi pravo i to je put i mučenje na brdu činilo još dužim. Ispod njih, njihove skupine od sedam odraslih ljudi, pet muškaraca, dvije žene, tri dječaka i jedne djevojčice, Vilkove sestre, pucao je pogled na uvalu duboko usječenu u kopno. Iznad uvale uspijevali su trsovi, vinogradi su obrubili brda, a dole ispod njihovih nogu koje su gazile u ljetnoj prašini, vijugala je neasfaltirana cesta. Još nije nastupilo vrijeme njene modernizacije: bilo je to na početku 60-tih godina prošlog stoljeća.
- Lakše s vodom - opominjao je žene zabrinutim glasom, Markan, vođa puta: on je ovim pute prešao bezbroj puta i noću i danju i znao je, da ih očekuje još nekoliko napornih kilometara.
Znao je to i Vilko i bio je sretan zbog toga. Sa ujakom je već nekoliko puta lovio ribu i hobotnice u ovom kraju. Zbog dužine puta do mora, a bez motorizacije o kojoj onda nitko nije ni sanjao, ustajali bi već u dva sata iza ponoći i grabili bijelim putem obasjanim mjesečinom. Morali su tako činiti, ako su u zoru namjeravali stići do mora i početi ribolov. Vilko je uživao u tome, nije mu bilo teško ustati nakon samo nekoliko sati spavanja. Istog bi trena, kad bi mu ujak provirio u sobu, Vilko ustajao i počinjao se žurno oblačiti u mraku. Uvijek je to bilo ljeti, za vrijeme školskih raspusta i upravo to dugo i teško hodanje do mora, bio je vrhunac Vilkovog ljetovanja. Uživao je beskrajno u svakom trenutku ribolova.
- Imamo još dobra dva sata hoda - opominjao je Markan žene, dok su se Vilko i njegovi prijatelji Blaž i Šiljak veselo i posprdno osmjehivali, ali dobro pazeći da im stariji ne primijete radost na licima.
- Još toliko? - zakukala je Janica.
Bila je debela i nenavikla na fizičke napore i najteže je podnosila hodanje po užarenom bijelom putu, pod užeglim suncem.
- Opomenuli smo vas - umiješao se u razgovor Ilija, zvani Gromovnik, otac Šiljka. - Nismo vam krili da će put biti naporan.
- Ajde, Janice - nježno ju je bodrio Jerko, njen suprug i prijatelj Vilkovog oca. - Pogledaj kako djeca to lagano izdržavaju.
Na to su djeca, koja za sebe nisu mislila da su djeca, oborili glave i gledali u svoje nožne prste, a na licima im blistali osmjesi koje sad nisu više uspijevali prikriti.
- Pogledaj Vilka kako grabi - rekao je tiho Gromovnik Vilkovom ocu. - Baš kao pravi muškarac. Kao da se ne misli zaustaviti.
Vilko je Gromovnikove riječi sasvim jasno čuo, ali ničim nije odao da je čuo ijednu riječ: samo je nastavio još bodrije koračati ispod užarenog sunca koje mu je palilo potamnjela ramena. Mislio je o tome, kako je ovo prvi put da sa svojim starim odlazi u ribolov. Nikad prije nije bilo prilike, suviše su često bili razdvojeni. Pa i ovog je ljeta Vilko sa majkom i sestrom bio već mjesec dana kod djeda, kad im se otac pridružio. Vojnički je poziv tražio žrtve, shvatio je Vilko vrlo rano i nikako ga zbog toga nije volio. Poziv vojnika. I zauvijek mu se urezalo u dušu zaziranje od uniformi. Činilo mu se, da je oduvijek bez oca. Nikad nije bio pored njega kad mu je zbilja trebao, očajnički trebao, kako je mislio sasvim mladi Vilko. Prekomanda. Tako su to zvali. Otac je neprekidno bio u "prekomandi", a Vilko je željno očekivao njegove kratke posjete koje su suviše brzo završavale. Pa se evo, tako dogodilo i ovo, da po prvi put sa svojim starim ide u ribolov tek sad, kad je postao muškarac.
Da je postao muškarac, Vilko nikom nije rekao. Baš nikome. I nije točno znao treba li uopće nekome reći, jer kako nekom drugom objasniti svoje zbrkane osjećaje koji divljaju u njemu, kad ih ni on sam ne razumije niti raspoznaje?
Dogodilo se to nekoliko dana prije nego li im se otac pridružio. Bila je noć, pun je mjesec sjajio na plavičastom nebu, kad je Vilko nestrpljivo ustao, približio se prozoru i zagledao u vis, u neprekidno prostranstvo. Činilo mu se, kako je njegov nemir koji ga je iznenada obuzeo, velik koliko i nebo iznad njega. I isto tako tajanstven. Što mu se događa? Zašto je tako napet, nemiran, razdražljiv i iznad svega, zašto ne može spavati, kad je čitav dan proveo jureći brdima u društvu pasa i svaki mu mišić podrhtava od napregnutosti i plače za oporavkom?
Tada je, sjedeći na krevetu, dok je pun mjesec osvjetljavao unutrašnjost njegove sobe, vođen nepogrešivim prirodnim nagonom posegnuo rukom i pomilovao samog sebe. Reakcija ga je vlastitog tijela, kojeg je mislio da poznaje savršeno dobro, zapanjila. I shvatio je: uopće ne poznaje svoje tijelo! Ushit koji je osjetio otjerao mu je svako drugo pitanje iz uzburkanog mora pitanja i samo ga jedna misao vodila: kamo to sve vodi i kako će završiti?

Spustili su se niz brdo i stupili na cestu i sad je bilo lakše i Vilko je s osmijehom gledao kako se Janica i njegova majka raduju. Kao da je kraj puta. A ima još klipsati pod vrelim suncem. Prije nego li potraže ugodu u moru.
Ugoda ... onu se noć zaprepastio osjetivši gotovo neizdržljivu ugodu i odmah je zatim zaspao tvrdim snom bez snova. Ali ne prije nego li što je očistio, uklonio svaki izdajnički trag koji je potekao iz njega. "Muškarac", mislio je radosno prije nego li će zaspati. "Muškarac", pomislio je odmah izjutra. "Postao sam muškarac", mislio je dok je koračao po bijeloj cesti napola osluškivao razgovor odraslih. Kad bi oni znali ...

2

Cestom bi tu i tamo projurio poneki rijetki automobil, još to nije bila magistrala prepuna automobila kakva će uskoro postati, podižući prašinu visoko gore u užareni zrak, otežavajući disanje. Pružili su korak, čak ni žene se nisu žalile zbog ovog ubrzanja, jer svi su znali, kad siđu sa bijele ceste i stupe među škrto raslinje između kamenjara, postati će lakše podnositi vrućinu.

Vilko je već izvježbanim pogledom ugledao obrise zidina koje su im se ispriječile na putu i osmjehnuo se prema njima. Kad ih je prvi put ugledao prije nekoliko godina, na njegovom prvom pohodu u ribolov sa ujakom, znatiželjno se zagledao u njih.
- Zbog čega zidine ovdje? - upitao je radoznalo, jer nije bilo kuća, nije bilo nikakvih građevina kojih bi se moralo braniti, ništa, samo škrto raslinje i kamen.
- Zbog Turaka - odgovorio je ujak spretno se penjući na visoke zidine. - Ovdje su se pokušali oduprijeti navali Turaka.
Vilko je tada nekim drugim pogledom ponovo odmjerio zidine, visoke nekoliko metara i dugačke tko zna koliko. U mašti je zamislio silno zveckanje oružja i urlike vojnika dok su se međusobno ubijali ispod ovih istih zidina. Sve je poprskano krvlju, shvatio je upravo tu, kod tih zidina, preko kojih mora se popeti da bi uživao u ribolovu. Zbog čega je život takav?
- Požuri, ne boj se - rekao mu je ujak, koji je pogrešno protumačio Vilkovo zastajkivanje.
- Ne bojim se - rekao je Vilko, odagnao Turke i njihove krive sablje dalje od sebe i počeo se verati istim putem kojim je nekoliko sekunda ranije verao se ujak.
Zavidio je ujakovoj spretnosti. Usprkos "mamilu", dugoj motki na koju bi se stavljao mamac s kojim bi se privlačile hobotnice, i još jednoj isto toliko dugačkoj motki na kojoj su umjesto ostiju bile na vrhu vezane jedna pored druge dvije velike udice, a sa kojima bi se zakačila hobotnica, kad bi pohlepno pojurila za mamcem, radujući se objedu. Vilko nikako nije mogao spretno, brzo i lako preskakati zidine, koje su omeđivale posjede. Često bi i srušio poneki kamen pri prelasku i uvijek bi ga bilo sram što ostali moraju čekati, dok bi on slagao kamen na kamen i vraćao zidu-međi prvobitni izgled.
- Jesi li umoran? - upitao je ujak: bilo je to njihovo prvo dugotrajno pješačenje i ujak je bio pomalo zabrinut.
- Nisam - odgovorio je Vilko osmjehnuvši. - Volim hodati.
Bila je to istina: nimalo nije bio umoran usprkos ustajanju u dva sata iza ponoći i trosatnom pješačenju. Sad je već sve bilo lako. Sunce je izviralo i prosipalo svoje zlato po zemlji i sve se počelo buditi. Miris je kadulje još uvijek je nadvladavao miris mora, iako su bili tu, pored samog mora, još ih samo koji metar razdvaja. Cvrčci još nisu pjevali i Vilko je nestrpljivo očekivao njihov koncert. Volio je cvrčke i ponekad ih je vrebao, pa bi se prišunjao i ulovio cvrčka, koji bi, naravno, utihnuo. Bilo je zanimljivo gledati njegova krila, zagonetne šare na njima. Jer Vilko je već onda znao, da te šare nisu tu samo za ukras, da bi se on i njemu slični radoznali dječaci, divili njihovoj ljepoti. Šare su imale svrhu. Ali koju? Sve je oko njega bilo zagonetno i pitao se, hoće li ikada pronaći odgovore na svoja nadiruća pitanja.
- Stigli smo - rekao je ujak, sagnuo se u ubrao malo kadulje, dok ga je Vilko znatiželjno gledao.
More je mirno ležalo ispred njih, plavo i gotovo bez šuma i Vilko je očarano gledao u daljinu, tamo negdje prema izlazu iz uvale.
- Ovo ću vezati ovdje - rekao je ujak podučavajući ga i Vilko je ponovo svrnuo pogled na ujakovo lice: ujak je u zraku držao kadulju koju je maloprije ubrao. - Privezati ću je na mamilo i sa njom izmamiti hobotnicu ispod kamena. Shvaćaš?
- Shvaćam - odgovorio je Vilko gledajući kako ujak čini ono što je rekao da će učiniti.
- Ti možeš ići malo naprijed - rekao je ujak i neodređeno mahnuo rukom. - Naberi malo puževa za mamac. Ja ću se kretati i moraš ostati uvijek u mojoj blizini. Nemoj zaostajati.
Vilko je klimnuo i požurio nekoliko desetaka metara naprijed, iz mora izvukao nekoliko puževa i jednog natakao na udicu i zamahnuo štapom. "Naberi", rekao je ujak i baš kao da je brao te jadne puževe. Vilko ih je žalio, jer bili su živi, zar ne, a on će ih zdrobiti kamenom da bi došao do njihovog mekog i skliskog tijela, kojeg će nabosti na udicu. Okrutno. Ali, želi li uloviti ribu, čini se da ne može postupiti drugačije. Mora li život biti okrutan? I je li okrutnost ubijati da bi se nahranio?
Pitanja su se kovitlala i želio je o tome razgovarati s ujakom, ali ribe su počele gristi i Vilka je zahvatilo prastaro lovačko uzbuđenje koje je odagnalo sve ostalo iz njega. Postojao je samo on, more, štap u njegovoj ruci i koprcajuće ribe zlaćanih boja koje je brzo otimao iz mora. Prvi njegov ulov. Osjećajući silnu sreću, skakao je sa stijena na stijenu prateći ujaka i u torbicu, prebačenu preko ramena, ubacivao ulovljenu ribu. Nije ni primijetio kad je torbica dobila na težini.
- Sad ćemo malo stati - rekao je ujak kad mu se idući put približio: Vilko je shvatio da su tako polako prešli s kamena na kamen blizu dva kilometra. - Ti sakupi granje, a ja ću očistiti ribu, pa ćemo doručkovati.
- Dobro - rekao je Vilko i odložio svoju torbu i štap od trske: odjednom je osjetio glad.
- Čekaj! - zaustavio ga je ujak. - Evo još jedne! Želiš li pokušati?
Vilku se stisnulo grlo. U grudima je osjetio drhtaj i znao je da neće odbiti, pokušati će uloviti hobotnicu. Ali kako? Nije dovoljno jak da istovremeno ...
- Ne brini - rekao mu je ujak, pročitavši Vilkovu misao. - Ja ću držati mamilo i izvući je ispod kamena. Tvoje je samo zakačiti je i izvući na obalu. Hoćeš pokušati?
- Hoću!
Rekao je to odlučno i odlučnim je korakom pristupio ujaku, ali nije se odlučno osjećao. Samo uzbuđeno. I malo uplašeno. Ako je izgubi ...
- Drži! - rekao je ujak i gurnuo mu u još nejake ruke dugačku i tešku motku s one dvije smrtonosne velike udice na vrhu. - Vidiš li je?
Vilko je napeto netremice zurio u morsku dubinu. Vidio je mamilo, na kojem su sad bile privezani krakovi prve ulovljene hobotnice, kako pleše oko kamena trokutastog oblika. A onda kao da je kamen promijenio oblik i Vilko shvati da gleda u hobotnicu koja je izmiljela ispod njega u lovu na plijen.
- Vidim je! - reče poluglasno.
- Samo mirno - hrabrio ga je ujak. - Zgrabi je izvuci. Nije teško. Kad budeš spreman.
Ali je Vilko i te kako osjećao težinu dugačke motke u rukama. Odjednom je shvatio, buljeći u hobotnicu koja je lakomo puzala prema kracima kojima ju je vabio ujak, da će mu motka postajati sve teža što duže bude čekao i odlučno zamahne iznad hobotnice, zakači je onim strašnim udicama, pa drhteći od uzbuđenja, širokim zamahom izvuče je iz mora i izbaci na obalu. Hobotnica se sama otkinula s udica: zakačio ju je tik ispod kože. Imao je malo sreće.
- Tvoja prva! - rekao je ujak smiješeći se i gledajući dobrohotno u uzbuđeno Vilkovo lice. - Biti će ih još.

Oblak se sjećanja rasprši i Vilko shvati da su stigli do zidina. Još nekoliko metara i morati će ga prijeći.
- Znam najlakši put - reče uz osmjeh. - Malo niže dole mnogo je lakši prijelaz.
- Vodi nas - reče mu Markan, pokretom ruke ušutkavši svog sina Blaža.
Vilko klimne i povede skupinu prema pukotini na zidu koja je bila visoka nešto manje od dva metra i preko koje će se svi mnogo lakše uzverati. Osjećao je uzbuđenje zbog ribolova koji će vrlo brzo početi. Još samo ovu prepreku da prijeđu i more će im se osmjehnuti plavim osmjehom.

3

Konačno su stigli na odredište i čitavom je skupinom zavladalo razdragano veselje. Pohrlili su prema moru, bilo je oko šest poslijepodne i još uvijek prilično vruće, ali sad već podnošljivije. More kao da je ublažilo vrućinu i odagnalo umor koji se nakupio u ljudima nakon trosatnog pješačenja.
- Iza one uvale - rekao je Markan pokazujući rukom u daljini - nalaze se stari zidovi srušene kuće. Između njih ćemo prenoćiti. Možete se ovdje okupati, osvježiti, oni koji to žele, a mi ostali počinjemo loviti.
Vilko se pridružio Blažu i Šiljku, svojim vršnjacima, stojeći do koljena u moru i vadeći puževe iz njega. Prva ješka. Dok ne ulove nešto bolje. More je divno oplakivalo ugrijane noge opaljene suncem i Vilko je poželio malo duže ostati u moru, možda malo i zaplivati. Ali shvatio je, da ni Blaž ni Šiljak niti ne pomišljaju na to, već žure početi s ribolovom, pa je odagnao primamljivu ideju koja mu se prikrala protiv njegove volje. Što mogu oni podnijeti, može i on!
Gledao je kako Blaž spretno nabada ješku i i brzo vitla zrakom iznad glave kraj povraza, pa ga uz silan zamah baca daleko od obale, prema pučini. Tamo su se obično nalazili veći primjerci riba, pa i vrlo ukusna škarpina, Vilko je to znao, ali se on zadovoljavao lovom pomoću štapa. Ribe su obično bile manje, ali je zbog nečeg više volio taj način, nego ono oprezno povlačenje povraza i vječno strahovanje da se udica ne zakači za morsko dno. Tada bi uslijedilo dugotrajno i strpljivo trzanje iz raznih pozicija, sve dok se udica ne bi otkačila, bila privučena ribolovcu i ponovo bacana u dubinu. Ovako se zabavljao sa štapom, veselo izvlačeći gladne ribe koje su ludo grizle, dok je sunce polako putovalo prema zalazu: doba dana kad se najuspješnije pecalo, činilo se Vilko.
Skačući s kamena na kamen, krećući se prema onim ruševinama, grupa je polako napredovala krajolikom, a i ulovom.
- Učiš od Blaža? - upita ga otac: iznenada se stvorio pored Vilka, koji ga, zauzet ribolovom, nije ni primijetio. - Vidim kako gledaš njegov zamah ruke, dok baca udicu.
- Jak je - reče pomalo zavidno Vilko. - Ja je ne bih mogao toliko daleko baciti.
- Radi fizičke poslove - reče mu otac bacajući svoju udicu pored Vilkove. - Mora biti jači. Ali nisi ni ti neki slabić. Kako si samo prašio putem!
Vilko se samo osmjehnuo i ništa nije odgovorio. Uvijek bi se zbunio kad bi ga netko zbog nečeg pohvalio.
- Drago mi je da ste prijatelji - reče mu otac. - Blaž i ti. I ja sam prijatelj sa njegovim ocem. I u ratu smo bili zajedno.
- Znam - reče Vilko: čuo je tu priču, naravno, koju su stari prijatelji i ratni drugovi prepričavali svake godine kad bi se ponovo sreli.
- Bio je kuhar, Blažev stari - nastavio je Vilkov otac potiho, kao da ne govori Vilku, već samom sebi. - A biti prijatelj s kuharom u ratnim danima uvijek je prednost. Često je znao spremiti mi po koji komadić ukusne hrane i tutnuti mi potajno u ruku, kad bih se vratio s nekog zadatka. I drago mi je što se naše prijateljstvo, da tako kažem, nastavlja preko Blaža i tebe. Možda ... uh! Evo još jedne!
Vilko je uživajući gledao kako njegov stari, kako ga je potajno i samo u mislima počeo odnedavna nazivati, skida sklisku ribu sa udice i ubacuje je u torbicu.
- Grizu ko lude! Biti će odlična večera. Vidjeti ćeš, kako Markan kuha! Najbolji je kuhar kojeg znam. U ratu je od ničeg znao skuhati podnošljivo jelo, a kako kuha kad ima što spremiti, uvjeriti ćeš se uskoro. Prste ćeš lizati.
To je Vilka podsjetilo na glad. Odjednom je osjetio silnu glad i jedva je čekao vrijeme kad će sunce početi tonuti iza obzorja, a oni zapaliti logorsku vatru i na njoj početi pripremati večeru.
- Gladan sam ko vučina! - reče sretno se nasmijavši.
- Jesi li čuo, Markane? - poviče njegov otac i doda, kad je Markan, udaljen možda deset metara, podigao pogled prema njima: - Kaže da je gladan!
- Uskoro ćemo se pobrinuti za to - smijući se reče Markan izvlačeći još jednu hobotnicu i bacajući je na kamen. - Dobra šetnja i miris mora svima otvori apetit.

I onda se dogodilo nešto što se Vilka duboko kosnulo. Nastojao je to sakriti, ali znao je da su svi primijetili, iako mu nitko ni riječi nije rekao.
Udaljen nekoliko metara dalje, čučnuvši na stijeni, Blaž je čistio ribu i iznutrice bacao u more, kad mu se odnekud odjednom prikrade malo i mršavo mače. Blaž je iznenađeno gledao u mače, a mačić, gladan i zbog toga hrabar, brzim pokretom šape zgrabi već očišćenu ribu i proguta je.
- Vraže jedan! - poviče Blaž ljutito.
Vilko se smijao. Prizor je bio upravo prekrasan: sunce je visjelo nad morem praskajući bojama, Blaž gol do pojasa čučao na stijeni i bijesno gledao u kradljivca. Ali se Vilko ubrzo prestao smijati.
Blaž zmijskom brzinom sune slobodnom rukom, onom u kojoj nije držao nož, i zgrabi iznenađenog mačića koji se još oblizivao nakon ukusnog i neočekivanog ukradenog zalogaja. Čas kasnije, snažnim zamahom baci mačića daleko od obale u more.
- Više nećeš krasti! – poviče.
Vilkovo se grlo bolno zateglo, oči mu se ovlažile, pa je brzo skrenuo pogled prema pučini, izbjegavajući poglede svih prisutnih.
"Samo da izdržim", mislio je i osjećao silnu tugu. Strah da će mu iz očiju naočigled svih prisutnih poteći suze, nije ga napuštao. Brzo je gutao na prazno, baš kao da guta sve one psovke koje je htio viknuti svom prijatelju Blažu, a koje nije viknuo, koje je zadržao u sebi. Jer nitko ničeg lošeg, osim njega, kao da nije vidio u tome što je Blaž hitnuo mače u more. Naprotiv, smijali su se tom događaju, bilo im je smiješno.
Vilka je smetao njihov smijeh, ali obuzet povratkom samokontrole nije reagirao. Čučnuo je i počeo se baviti oko udice, bespotrebno prčkajući. A onda je čuo svoju majku, kako objašnjava njegovu šutljivost i bilo mu je još gore. Zašto nije šutjela kao i ostali, pretvarajući se da ništa nije primijetila?
- Oduvijek je tako milostivog srca - rekla je majka sasvim tiho, ali ju je Vilko čuo sasvim dobro, a isto tako i svi ostali.
Posramljen, po tko zna koji put u svom mladom životu, zapitao se, što li to nije u redu s njime? Zašto je takva cmizdra? Muškarci ne plaču, zar ne? Ni zbog čega, pogotovo ne zbog nekog mačeta. A on …
I bijesan na svoju mekanu i ranjivu nutrinu ustane i ugleda sasvim mokrog mačića kao se otresa i frkće: mačić je isplivao iz mora i sad se otresao na još uvijek od sunca toploj stijeni. Tek je tad Vilko odahnuo, onaj teret kojeg je osjećao u grudima nestane i već je lakše disao, osjećajući kako mu se pogled bistri, suze su se povlače. Bio je silno zahvalan zbog toga.
- Idemo! - poviče Markan razbijajući neugodnu tišinu koja je visjela u toploj večeri nad svima. - Što smo ulovili, ulovili smo. Idemo prema konačištu. Vi, dječaci, po drva za vatru. I da ga bude dovoljno za čitavu noć!
Vilko pruži svoj štap ocu i krene za Blažom i Šiljkom da izvrši naređenje. Ali prije nego što je krenuo, prihvaćajući Vilkov trskin štap, otac mu lagano stisne rame. Taj očev dodir umiri uzburkanu Vilkovu dušu bolje i brže nego hiljadu umirujućih riječi. Saginjući se da pokupi veliki i suhi komad teškog drva, zahvalno je primao taj teret, osjetivši kako ga onaj drugi teret napušta. Kad si mlad patnje su snažno vrištave, ali i munjevito ih smjenjuje zaborav.

4

Probudio se usred noći, baš kao što se i pribojavao da će se dogoditi. Navikao spavati sam, Vilko se neugodno osjećao stisnut između dva tijela ležeći pod vedrim nebom na ubranom šiblju od kojeg su načinili postelju. Trenutak je mirno ležao i gledao visoko gore, u nebo posuto bezbrojnim zvijezdama i tražio poznata sazviježđa. Zbog nečeg je, a da ni sam nije znao zbog čega, silno volio sazviježđe Orion i uvijek mu je pogled lutao nebom dok ga ne bi uspio pronaći. Nije ga bilo i po tome je zaključio da je noć poodmakla.
Ležeći sasvim mirno, jer pomakne li se, probuditi će susjednog spavača, oca, koji mu je ležao s lijeve, ili Markana, koji mu je ležao s desne strane. A to nije želio. Kad su se spremali na počinak, nakon ukusne i obilne riblje večere, koju je pripremio Markan, Vilko je molio za mjesto na kraju reda ljudskih tjelesa koja će se poslagati na neuobičajenoj postelji, ali nisu mu dozvolili.

- Prevrćem se noću - navaljivao je.
- Ne trudi se - rekao mu je otac. - Bolje je da nas budiš prevrtanjem, nego da ti se nešto dogodi.
- Što mi se može dogoditi? Zar nismo sigurni? Zaštićeni ovim zidinama? - upitao je Vilko pokazujući na, od mnogih nekadašnjih gorućih vatri pocrnjele zidove.
- Nikad se ne zna - odgovorio mu je stari.
- Samo se ti okreći i prevrći koliko god želiš - rekao mu je Striko. - Nitko se neće žaliti. Ne brini zbog toga.
- Jesi li siguran?
- Siguran sam.
Vilko je shvatio kako je to kraj razgovora i bilo mu je žao zbog toga. Vrtio se oko logorske vatre pomažući u pripremama za spavanje i nastojeći odlazak u krevet od šiblja što duže odgoditi. Ali nije mogao vječno odugovlačiti i u sebi je proklinjao žensku slabost, jer upravo su žene, Vilkova majka i Janica, prve se povukle u svoj ugao na kome im je bila pripremljena postelja, naravno, i njihova od šiblja, ali malo omekšana s dvije deke koje je u svom rancu nosio Blaž, a da nije ni znao za njih, a koje je u ranac potajno ugurao njegov otac, Markan. Sa sobom su povele i Seku, Vilkovu sestru i Vilko je u njenim očima pročitao želju za ostajanjem pored logorske vatre. Ni njoj se nije odlazilo u improvizirani krevet.
Vilko se sjetio događaja od prije samo nekoliko sati, a koji je kao da je već lebdio silno udaljen u prošlosti, kad je Seka uzbuđeno uzviknula i trzajem trske izvukla iz mora svoju prvu upecanu ribu.
- Imam je! Imam je! Imam je! - uzbuđeno je cijukala.
Vilko se nasmijao njenom uzbuđenju i kako je bio najbliži njoj, prišao joj je, položivši prije toga svoj štap pažljivo na stijenu i uglavivši ga između procijepa, pa skinuo ribu s udice, bila je crne boje i migoljila se u njegovoj ruci protestirajući. Čitavo je to vrijeme Seka gledala u malu ribu očarano kao da je najveća tuna ulovljena ikad i Vilko se ugrizao za usne, zaustavivši nadiruće riječi zadirkivanja.
- Sad si pravi ribolovac - rekao joj je i brzo se okrenuo prema svom štapu, okrećući leđa sestri, ne želeći da mu ona vidi veseli cerek na licu.
Sama je večera bila priča za sebe. Vilku se činilo kako nikada ništa ukusnije nije jeo. Sjedili su oko vatre koja im je osvjetljavala lica, uživali u večeri i razgovarali o proteklim doživljajima, sve dok Markan nije odlučio da je dosta i da je vrijeme za krevet od šiblja. Ujutro će rano ustati i dok sunce još dobro ne zapeče, nastaviti s ribolovom. A kad zagrije, potražiti će primamljivu uvalu i kupati se u njoj, uživati i čekati četiri sata poslijepodne, kad će se zaputiti na dugačak put kući. Takav je bio plan, kojeg im je Markan uz logorsku vatru izložio i sa kojim su svi složili.

Vatra je naglo zaplamsala i Vilko iznenađeno podigne glavu s šiblja. I uvjeri se da nije jedini koji je budan. Jerko, očev prijatelj, sjedio je pored vatre i hranio je suhim granjem koje su donijeli Vilko, Blaž i Šiljak i dokono pušio. Bio je lančani pušač i Vilko se nije mogao sjetiti da li ga je ikad vidio bez cigarete u ruci.
- Ne možeš spavati? - šapne Jerko ulovivši mu pogled.
- Ne mogu - isto tako tiho odgovori Vilko.
- Dođi ovdje - pozove ga Jerko uz pokret ruke.
Vilko klimne i što je pažljivije mogao podigne se u sjedeći položaj, zatim čučne, pa se oprezno izvuče između uspavanih tjelesa i izađe van zidina, na čistinu. Tu se pomokri, gledajući u zvjezdano nebo sretan što je živ, što je na ovom mjestu, što je muškarac i lovac. Osjećajući miris mora širio je nosnice pohlepno, poput ždrijepca, nastojeći upiti miris, nikad ga ne zaboraviti. A želja za morskim prostranstvima ga umalo natjerala u plač. Ići će, mora ići, ne može biti drugačije: mora oploviti sva mora svijeta. Jer bez mora ...
Shvativši da je već predugo vani, trgnuvši se iz sanjarenja u kojeg bi često u posljednje vrijeme zapadao, duboko uzdahne i nastojeći upamtiti svaki detalj ove noćne ljepote, vrati se u napola osvijetljenu ruševinu i opreznim korakom približi vatri. Sjedne na obližnji kamen i dohvati lončić sa kavom, kojeg mu je pružio Jerko: njegova prva kava u životu.
- Nema ništa drugo - rekao mu je Jerko. - Samo kava.
- Nema veze - rekao je Vilko i otpio i umalo što nije ispljunuo crnu i toplu tekućinu neobičnog gadljivog okusa.
- Nije dobra? - smijuljeći se bezglasno upita Jerko.
- Može proći - odgovori Vilko ne gledajući ga.
Jerkov se debeli trbuh zatrese od smijeha. Pruži ruku prema Vilku i Vilko iznenađeno shvati kako ga nudi cigaretom. Vilko se, naravno, već sreo s cigaretom i pušenjem, gotovo svakodnevno popušio bi dvije do tri cigarete, ali ga još nikad nije cigaretom ponudio odrasli čovjek. Da prihvati? Ili odbije? Možda je to zamka, možda će mu se nasmijati u lice i povući pruženu kutiju van njegovog domašaja? A možda će ujutro sve uz smijeh ispričati svima što se dogodilo?
Ah, pa što onda, vraga mu! Bude li se bojao činiti neke stvari u svom životu, nikad ništa neće ni doživjeti. Neka ga Jerko "izda", baš ga briga. Ali neće zbog straha odbiti ponuđenu cigaretu! Vilko odjednom pruži ruku gledajući Jerka u oči. Jerko nije povukao ruku, već naprotiv, pruži i drugu sa već gorućim upaljačem. Vilko se nagne što je više mogao prema naprijed, osjećajući na lijevom obrazu toplinu vatre i pripali cigaretu.
Sa uživanjem, nakon duge prisilne apstinencije, uvuče dim i osmjehne se Jerku. Jerko ništa ne reče, samo klimne s razumijevanjem. Sjedili su tiho, gotovo se ne pomičući, pušili, gledali u vatru.
Vilko se prisjeti kako je davno, još dok je bio klinac, uvijek uzimao Jerkov upaljač i igrao se njime. Jednom ga je prilikom otac opomenuo blagim glasom:
- Ne igraj se stalno s upaljačem. Nije tvoj.
- Pusti - umiješao se Jerko. - Kad nas više ne bude, mali će se sjećati toga.
I bio je u pravu. Vilko nije zaboravio.
( Mnogo godina kasnije, kad je Vilko bio mnogo stariji nego Jerko u onim danima ribolova, Vilko se sjećao toga razgovora koji se odigrao u Jerkovoj kuhinji i upaljača u svojim rukama. Neki trenutci iz života kao da nikad ne umiru, nikad ne nestaju. Uvijek su tu, u nama i sa nama putuju kroz vrijeme, postaju dio nas samih.)
- Uskoro će svanuti - rekao je Jerko nakon duge šutnje.
Vilko je podigao pogled i da, nebo je postajalo svjetlije boje, jutro se prikradalo i bilo mu je žao zbog toga. Noć koju će pamtiti, znao je to već tada, tog sasvim ranog jutra, dok je vatra plamsala, more u blizini šumjelo, a spavači se nemirno meškoljili predosjećajući jutro.
I bilo mu je silno drago što nije među njima, među spavačima, što sjedi uz logorsku vatru sa Jerkom i čeka jutro, novi dan, nova uzbuđenja. Život je prelijep!

5

Stojeći na samom rubu oštrog kamena, Vilko je gledao u plavu daljinu, držeći štap u ruci, ali je sasvim zaboravio na ribu. Položaj na kojemu je stajao, rt, mogao bi se nazvati nazubljeni oštri komad zemlje usječen u more, omogućavao mu je pogled na otvoreno more. A taj ga je prizor uvijek iznova očaravao. Dok mu je ranojutarnje sunce milovalo lice, Vilko je zatvorio oči i u mislima se otisnuo na neki stari brod koji je posrtao pod udarcima sivih valova uz fijuk ledenog vjetra. Mogao je osjetiti podrhtavanje palube ispod svojih nogu, toliko je njegova mašta bila živa.
Ali, umjesto palube, u njegovoj ruci zadrhti štap i Vilko otvori oči, trzne štapom i privuče ribu koja se upecala k sebi.
- Imaš sreće - reče mu Blaž: nije još ništa jutros ulovio i sa sve je većom ljutinom bacao udice daleko prema pučini u potrazi za veliko ribom.
- Ne, nego znanja - podbode ga Vilko: pružila mu se rijetka prilika i on je nije htio propustiti.
- Sjetiti ću se toga - reče Blaž keseći se prema njemu.
Stariji, koji su naravno čuli njihov kratki razgovor, razveseljeno su se osmjehivali, zabavljeni svojim udicama, svojim ješkama. Svi su lovili ribu, a Markan, Gromovnik Ilija i Striko hobotnice. Jedino Vilkova majka i Janica nisu učestvovale u sveopćem ribolovu, već su produžile malo dalje od grupe ribolovaca. Seka se radovala, jer bila je sretne ruke tog jutra i ribe su grizle njenu meku koju je naticala na udice, a ona ih, sad već sasvim vješto, užurbano skidala sa udice, ubacivala u torbicu koju je nosila prebačenu preko mršavih ramena, a osmjeh joj nije silazio s pomalo mršavog lica.
Gromovnik Ilija je prvi tog jutra izvukao iz morskog zagrljaja hobotnicu, bila je ogromna i Vilko se čudio tome, jer takav ulov se obično lovio na prilično dubljim mjestima, pomoću barke, a ne ovako, s obale, skačući s stijene na stijenu poput koza. A onda su potekle priče koje su uvijek počinjale s: "A ja znam ...", ili: "Sjećam se ..." i u kojima je Vilko silno uživao i kojih mu nikad nije bilo dosta. Slušao je napeto, pitajući se, hoće li i on ikad doživjeti toliko veliko lovačko-ribičko uzbuđenje, a koje mu će moći pričati prijateljima i koje će biti vrijedno pričanja i još vrednije slušanja.
Lovci na hobotnice, Markan, Gromovnik, Striko već poodmakli, jer njihov je način lova zahtijevao od njih neprestano kretanje. Jer kad bi sa mamcima kontrolirali određeni dio morskog dna, morali su krenuti naprijed, dalje, tu više nisu imali što raditi. Svi su bili iskusni i vješti u tom poslu i upravo zbog toga je Vilko prvo pomislio da mu se pričinja: to nije ništa drugo nego dugačka vlat trave koju zanosi podmorska struja, korenat. Ali nije se varao, nije to bila nikakva trava, već je sasvim jasno vidio krakove hobotnice kako se protežu, a onda se iza velikog kamena pojavi i "hrbok", glava hobotnice i Vilku zastane dah: pričinila mu se ogromnom!
- Heeeeeeeejjj! - zaviče što je glasnije mogao. - Evo jedne velikeeeeeee!
- Ne varaš se? - sumnjičavo upita Markan, jer trojica su iskusnih prošarali morsko dno svojim mamcima i ništa nisu primijetili.
- Veeeeeeelika je! - odgovori Vilko. - Hrbok joj je ogroman!
Striko se nasmije na te riječi i u nekoliko vještih skokova preko oštrih stijena približi se Vilku, dok su svi ostali zastali, prestali raditi to što su radili i napeto gledali u njih, iščekujući radoznalo daljnji razvoj događaja.
- Gdje je vidiš? - upita Striko.
- Eno! - Vilko pruži ruku i uperi prst pravo u kamen i hobotnicu ispod njega, a čija se smeđa i velika glava lijepo nazirala. - Je li je vidiš?
- Vidim.
- Ogromna je, je li?
Striko se nasmije i preleti pogledom preko uzbuđenog Vilkovog lica koje se zbog uzbuđenja zažarilo i oznojilo.
- Velika je - prizna Striko. - Ali ne toliko velika koliko si rekao da jest. Hoćeš li pustiti mene da je izvučem? Zbog njene veličine pitam. Jer bilo bi šteta da nam umakne.
Vilko se prisjeti onog svog dalekog iskustva sa ujakom i silno poželi izvući i ovu veliku, ali po šutnji i radoznalim pogledima drugih, shvati da svi napeto očekuju njegov odgovor. I osmjehne se.
- Izvuci je ti - reče, znajući, da za njih nije ovo samo sport, avantura, kao što je za njegove roditelje, Jerka, Janicu, pa i njega samog.
Striko mu ništa ne reče. Već je netremice vrebao morskog razbojnika, a Vilko mu se nastojao držati iza leđa, da mu ne smeta. Lijepo je vidio kako je Striko zamahnuo polukružno u plavoj i bistroj vodi i kako se dvije velike udice zabijaju u glavu hobotnice, tik iza očiju. I čas kasnije velika se hobotnica nalazila u zraku šibajući oko sebe crnilo. Striko je skine s udica i tresne na kamen koji se počeo zagrijavati, ali je hobotnica zbilja bila velika i nije je to ošamutilo, usporilo. Na Strikovo i Vilkovo zaprepaštenje, klizava zvijer otpuže niz stijenu i približi se pukotini u njoj. Dočepa li se pukotine …
- Pobjeći će! - vikne Striko.
Vilko, ni ne znajući da čini to što čini, ispusti štap na stijenu, sa koje se štap otkotrlja u more, ali se Vilko ni ne osvrne na njega. U jednom se mačjem skoku našao pored hobotnice i zgrabio je tik iza klizave glave, zabijajući vrhove prstiju u nju. Hobotnica mu se prilijepi duž čitave ruke i stegne, a Vilko umalo ne poviče. Strah ga zahvati, a bol u ruci odjekne.
- Sasvim opusti mišiće i jako zamahni rukom - mirno mu reče Striko. - Tako ćeš je se riješiti.
Strikov miran ton smiri Vilkovu paniku, pa se on uzvere na stijenu, jer nije želio ponovo pružiti hobotnici priliku za bijeg, prisili se sasvim opustiti mišiće koje je grčevito stisnuo uplašivši se. Podigne ruku u zrak i zamahne svom snagom koju je našao u sebi. Hobotnica pljesne na ravni kamen, a Vilko odahne. Striko priskoči hobotnici i nožem je probode, dok je ona i dalje štrcala crnilo oko sebe.
Striko je ostavi ležati na kamenu i priđe Vilku, pa ga uhvati za ruku koja ga je boljela i na kojoj su se nazirali tragovi nemilosrdnog stiska.
- Dobro te je stisla - reče mu Striko uz osmjeh. - Ali nije ništa strašno. Malo razgibavanja i sve proći.
- Ali jest velika! - reče Vilko: nije želio razgovarati o bolu kojeg je osjećao u ruci, pogotovo ne o strahu i panici koja ga je na trenutak zahvatila.
- Velika je - prizna Striko. - I nije mi jasno kako smo je propustili. Imaš oko sokolovo. I jako si dobro, smireno, otresao beštiju sa sebe.
"Oko sokolovo", mislio je Vilko ulazeći u more i plivajući prema svom odbačenom štapu, kojeg je struja vukla prema pučini. "Baš kao i u onoj knjizi".
Prohladno more prijalo je njegovoj bolnoj ruci. Boljelo je, da, i uplašio se jako, ali nikad se ne bi odrekao tog doživljaja. Bilo je divlje uzbudljivo i osjećaj koji je bujao u njemu bio je prekrasan. Može li postojati bolji, veći, jači? Vilko je, plivajući sad s štapom u ruci i nazad, prema obali, dok su mu sa obale domahivali, osjećao kako je događaj s hobotnicom obogatio njegov život.
A bilo je još uvijek rano jutro. Što li mu dan još donosi?

6

Prebacujući se s stijene na stijenu, dok je postajalo sve toplije, uz komentare i zadirkivanje, vrijeme kao da je u hipu prohujalo. Vilko je primao zadirkivanja Blaža i Šiljka bez uzbuđivanja, lovili su pored njega i stalno mu dobacivale nove i nove dosjetke, radosno se cerekajući. Vilku nije smetalo. Kao i gotovo uvijek u sličnim prilikama, otisnuo se u svoj vlastiti skriveni svijet mašte i uživao u njemu. Tu mu nikad nitko ništa nije prigovarao. Mogao je činiti što je htio, uživajući potpunu slobodu. Iako nije u potpunosti shvaćao, što znači potpuna sloboda, o kojoj je čitao u mnogobrojnim knjigama koje je gutao, žudio je za njom. Jer, mora biti dobra, zar ne, kad svaki junak, baš svaki koji nešto vrijedi, spreman je sve žrtvovati da bi se dočepao potpune slobode. Za Vilka, potpuna je sloboda značila more. Otići ploviti. Pobjeći iz i od svakidašnjice. I tu, na kamenitoj obali, loveći ribu, u njemu je sasvim sazrjela odluka da svoju želju glasno reče roditeljima. Ali ne odmah. Kad za to dođe vrijeme. Jer znao je, da će njegove riječi podići silnu buru. I činilo mu se kao da je već i čuje. A to nije želio. Nikako nije želio pokvariti ovo savršenstvo koje se toplim nitima tkalo oko njega i pružalo mu ushićeno smirenje. Ako takvog što postoji. Često nije razumijevao svoje osjećaje i prestao se brinuti zbog toga, jednostavno ih je primao kako su dolazili, ni ne pokušavajući ih razumijevati. Čemu mučiti samog sebe?

Omamljeni suncem, svi su se iznenadili, kad je Markan pokazao na šiljati rt koji kako da je pokazivao put prema otvorenom moru i povikao da bi bio siguran kako ga svi čuju:
- Do grebena samo - rekao je pokazujući rukom i škiljeći na suncu koje mu je udaralo u oči ispod stršećih sijedih obrva. - Blizu je podne, ribe ne grizu. Tamo ćemo se opustiti, okupati, pojesti dobar obrok i odmoriti do četiri sata. A onda put pod noge.
- Uz ono malo brdašce - tiho je rekao posprdno Vilko, pitajući se, ali ne usuđujući se upitati to glasno: hoće li morati Janicu uznijeti uz brdo?
Pogledom ju je potražio i jedva je ugleda skrivenu između stijena. Sjedila je na rubu stijene dozvolivši moru da joj oplakuje stopala i brisala znoj s punog lica. Silno se znojila već sad, a vrućine, ona prava, još se nije ni spustila sa sasvim plavog neba bez ijednog oblačka. U svakom slučaju, biti će zanimljivo vidjeti kako će svi podnijeti taj napor, onaj vraški uspon uz strmo brdo koje ih čeka, a kojeg je Vilko, zahvaljujući ujaku, već sasvim dobro upoznao i sasvim dobro naučio savladavati.
Onda ugleda oca kako pomamnim trzajima vuče povraz, nateže se s njime, a lice mu postaje sve crvenije i znojnije.
- Što je? - upita ga.
- Zakačila se! - ljutito mu odgovor otac. - Trzam već nekoliko minuta.
- Pusti mene - reče Vilko. - Pokušati ću iz drugog smjera.
Otac prihvati Vilkov pribor kojeg mu je Vilko pružio i zauzvrat mu pruži svoj. Odmotavši nekoliko metara povraza, Vilko brzo skačući sa stijene na stijenu ode malo ukoso. Tu stane, polako napne najlon i počne sa potezanjem. Ali se udica čvrsto zabola negdje na dnu mora i nije popuštala. Prateći pogledom povraz, Vilko ugleda njen kraj u bistroj dubini mora. Vidje i to, da se na jednoj od nekoliko udica koprca velika riba.
- Ne ide - reče. - Negdje je čvrsto zapela. Otplivati ću do nje i otkačiti je.
Izuvši samo platnene cipele, Vilko radosno skoči u more i počne plivati prema pučini, lijevom rukom držeći povraz i trzajući njime. More ga je divno osvježilo i uživao je brčkajući se i povremeno roneći. Volio je roniti i bio je dobar u tome, znao je to. Izronivši još jednom iz plavetnila na sunce, začudi se kad začuje graju. Okrene se na leđa i pogleda u smjeru obale: svi su živo i brzo gestikulirali i pokazivali njemu iza leđa i do Vilka odjednom dopre silno uzbuđen očev glas:
- Perajaaaaa!!!
Vilko se okrene, pogleda u daljinu, ali nije vidio ništa, nikakve peraje nije bilo u blizini. To mu nije spriječilo grčenje želudca, hladni mu trnci projurili tijelom, a strah, ogroman strah kakav nikad još osjetio nije i za kojeg nije ni slutio da može biti toliko velik i užasan, uvuče mu se u svaku poru na tijelu.
Otpusti povraz kojeg je držao u ruci, koga je briga za povraz, pa snažnim i silno brzim udarcima ruku zapliva prema stijenama. Obala mu se činila silno daleka, iako nije mogla biti udaljena više od dvadesetak metara. Kad je konačno stigao do oštrih stijena, ne gledajući, ne birajući lakši i pogodniji put, gonjen ludim strahom, zgrabi prstima oštru stijenu i počne se verati uz nju. Van, što prije van iz mora! Samo je tu misao osjećao i ni jednu drugu.
Zaustavio se tek desetak metara dalje od mora, klonuvši od silnog umora koji ga je odjednom zahvatio, ali i zbog bolova u stopalima. Sjedne na vruću i crvenu zemlju i pogleda desni taban koji ga je počeo nesnosno boljeti. Taban mu je bio sasvim crn i Vilku je bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati: to su se crnjele bodlje morskih ježinaca, po kojima je u strahu gazio, ne osjećajući bol.
- Ježevi? - upita ga Blaž, koji je prvi dotrčao do njega.
Vilko klimne. Još nije mogao govoriti.
- Ja ću se za to pobrinuti - reče Blaž, sjedne nasuprot Vilka i njegovo stopalo postavi sebi u krilo, pa izvukavši iglu iz remena gdje ju skrivenu nosio, baci se na posao.
- Jesi dobro? - upita Vilka otac: kleknuo je ispred Vilka, položio mu ruke na ramena i gledao ga pravo u oči.
- Dobro ... - započne Vilko, nakašlje se, pa ponovi: - Dobro sam. Nije mi ništa.
- Uplašio si se - reče mu otac. - Svi smo se uplašili. Ne trebaš se stidjeti toga.
Vilko klimne. Gledao je čas oca, a čas Blaža koji je spretno poput pravog kirurga velikom brzinom vadio bodlje iz njegovog stopala.
- Dobro to radiš - reče Vilko sretan što mu sad već glas jedva malčice podrhtava.
- On je specijalist - prihvati njegov otac. - Sam je sebi zašio stopalo, kad se povrijedio radeći u vinogradu.
- Ozbiljno? - upita Vilko.
- Pogledaj - reče Blaž i tutne mu golo stopalo pod nos i Vilko vidje ružan ožiljak na njegovoj peti.
- Svaka čast - s poštovanjem reče i upita oca: - Je li bio morski pas?
- Vidjeli smo peraju - odgovori mu otac ustajući i odmahujući glavom. - Činila se velikom. Neki misle da je bio, a drugi misle da je bio dupin.
- Bio je - reče Blaž. - Dupin bi skakao, ali bio je pas i to gladan pas i plivao je pravo na tebe.
- Ne seri - omakne se Vilku ispred oca, pa u neprilici sagne glavu, očekujući kritiku.
Ali se stari samo okrene, pretvarajući se kako ništa nije čuo i počne vraćati društvu, na čemu mu je Vilko bio bezgranično zahvalan. Uz ovaj bol kojeg je osjećao u stopalu, najmanje mu je bila potrebna još i očeva tirada o dobrom i pristojnom ponašanju. Gledao je u spretne ruke svog prijatelja Blaža, koji ga je oslobađao bolova. Te iste ruke su bacile bespomoćno mače u more, a sad njemu pružaju olakšanje. Kako je to moguće? Onda su bile grube i nanosile su bol, a sad su nježne i pružaju olakšanje.
- Zbilja misliš da je bio morski pas? - upita tiho, da ga samo Blaž može čuti.
Blaž podigne pogled s osjetljivog posla kojeg je radio i ozbiljno se zagleda u Vilka. Pogled njegovih mačjih očiju bio je čudno mekan.
- Ne znam, nitko ne može znati - reče isto tako tiho - ali istina je da nije skakao i da je peraja ravno rezala more i onda odjednom nestala.
Vilko klimne. Ionako sad to više nije važno. Tu je, na obali. I odjednom se sjeti kako se pitao rano ovog jutra kakvih li mu uzbuđenja još donosi ovaj dan. I nasmije se.
- Čemu se smiješ? – upita iznenađeno Blaž prekidajući na čas svoj posao.
- Ničemu - reče Vilko. - Bez veze.
- Ovo će potrajati još neko vrijeme – reče Blaž izvadivši još jednu bodlju iz Vilkovog tabana.
- Neka – reče Vilko, legne na crvenu i vruću zemlju i zagleda se u nepregledno prostranstvo plavog neba. – Ne žuri. Ali ih sve izvadi, molim te.
- Bez brige, hoću
Vilko nije brinuo. Sa uživanjem je osjećao toplu zemlju na golim leđima i netremice gledao u beskonačno plavetnilo iznad sebe, prisiljavajući se na nepokretnost svaki put, kad bi Blaž zabio vršak igle u njegov taban i zatim trznuo izvadivši još jednu bodlju.

7

Dok je Vilko strpljivo i mirno ležao na vrućoj zemlji, a Blaž mu što je bezbolnije mogao vadio bodlje iz tabana, čitava je skupina prošla pored njih, jedan po jedan, udjeljujući utješne riječi Vilku, koji je samo žmirkao pod jakim suncem i mrzio biti predmetom pažnje. Jedva je dočekao da svečana procesija prodefilira pored njega i odahnuo je kad su se udaljili.
Ostavši sam s liječnikom Blažom, zagleda se nekim novim pogledom na more koje se zlaćano ljeskalo pod sve jačim suncem. Do sada, do ovog događaja, bio on u svojoj biti opasan ili ne, Vilko je more uvijek doživljavao kao veliko i plavo prostranstvo u kojemu čovjek može beskrajno uživati. A misao, da, umoči li ruku u more, na neki čudan način se povezuje sa čitavim svijetom, oduševljavala ga je. Sad mu se nove misli vrzmale umom: more ima i svoje drugo lice. Može biti opasno. Ubitačno. Naravno, Vilko je znao kako se na moru podižu silne oluje i kako ponekad u njima nestaju brodovi s čitavim posadama. Oduvijek je toga bilo i zauvijek će i biti, sve dok ljudi plove. Ali stradati od morskog psa? Biti požderan od ajkule? Ta ga je misao ukočila: bila je to najgora moguća od svih ružnih smrti koje je Vilko bio u stanju zamisliti: završiti u trbuhu proždrljive ribetine.
Osjećajući novo poštovanje u sebi, koje je odjednom odnekud izronilo i nastanilo se u njemu, gledao je u more i preispitivao svoje osjećaje. I silno se začudio, kad je shvatio da more sad voli još i više nego ranije. Kako je to moguće? Pa uplašio se kako se nikad prije uplašio nije i možda bi trebao zamrziti more? Ali to nije mogao. More je bila najveća ljepota na svijetu koju, svaki put kad pogledaš, vidiš drugačiju i uvijek još ljepšu. More možeš samo voljeti, nikako mrziti. Možeš ga se povremeno uplašiti, ali ne zamrziti, već samo još više poštovati zbog njegovih skrivenih opasnosti.

- Evo! - reče Blaž lagano ga potapšavši po tabanu. - Više ti stopalo ne liči na ježa.
- Gotovo?
- Gotovo.
Vilko brzo ustane i osloni se na ranjenu nogu. Bol mu prostruja uz list i popne se sve do kuka. Namršti se.
- Boli? - upita Blaž.
- Može se podnijeti.
- Bol će brzo proći - reče znalački Blaž, koji je već nekoliko puta doživio ovakvu neugodnost. - Sve sam ti povadio. Boljeti će, ali neće to biti nepodnošljiva bol. Kad malo prohodaš, činiti će ti se da je ni nema.
- A lijepo nas pješačenje čeka poslijepodne - uz osmjeh reče Vilko. - Možda netko i zaplače.
- Biti će zanimljivo - smijući se reče Blaž, pa prvi krene utrtim puteljkom, koji se jedva primjećivao. - Ma izgurati ćemo nekako. Janici neće biti lako. Jadnica, već joj je sad teško, a kad dođemo do brda, sam pogled na uspon će je dotući, pazi što ti kažem.
- Mekana je - reče Vilko. - Nikad se nije napregnula, preteška je i tijelo joj je mlitavo.
- Pa, sad će ga malo razdrmati - reče Blaž okrećući se prema Vilku i osmjehujući se. - Lijepo smo im rekli koliko je dugo i teško pješačenje, zar nismo?
- Tvoj im je stari održao čitavo predavanje o tome - reče Vilko prisjećajući se, kako su sjedili u rashlađenoj konobi i sladili se pršutom kojeg je Markan rezao i rezao, kao da ih je tri puta više oko velike bačve koja je služila umjesto stola nego što ih je bilo.

Izbili su na uzvišenje i dole, u uvali, ugledali svoju skupinu kako se brčka u moru. Svi su se kupali, osim Vilkove majke koja nikad nije naučila plivati. Rashlađivali su pregrijana tijela.
- Idemo i mi - reče Blaž razdragano i pojuri niz blagu nizbrdicu prema uvali.
Vilko je sporije i pomalo nećkajući se, oprezno hodao za njim, bacajući poglede prema kupačima koji su vriskali u moru. Uvala je bila duboko usječena u kopno i izlaz na otvoreno more nije bio širok i to je utješilo Vilka. Ali shvatio je, da mu se nikako ne ulazi u more. Po prvi put u životu nije želio plivati i roniti. Bio bi sretniji u hladovini, umjesto u moru, polegnut na vrućoj zemlji. Natjeravši samog sebe na odlučne korake, iako se nimalo odlučno nije osjećao, ušao je u more i kad mu je ono oplahnulo koljena, baci se u njegov zagrljaj i zaroni kao što je činio i bezbroj puta prije toga. Ali ovog puta nije bilo poznatog uživanja.
Plivao je i prskao se sa ostalima, vrišteći i zbijajući šale, ali nije osjećao radost u sebi. Nije se mogao otresti jedne jedine misli: neprekidno je mislio na morskog psa! Hoće li tako zauvijek ostati? Zar nikad više neće bezbrižno uživati u plivanju? Trudio se da mu se te misli ne pojave na licu i zadržao se u moru, prisiljavajući samog sebe ostati. Među posljednjima je izašao na obalu i osjetio silno olakšanje.
Svi su potražili smještaj u ugodnoj hladovini, ali Markan ih samo pogleda i Blaž, Šiljak i Vilko su znali što im je činiti: trebalo je sakupiti suho granje za vatru na kojoj će Markan pripremiti objed.

Dok su se saginjali prema vrućoj zemlji koja im je toplim dahom puhala u lice, iznenađeno su začuli smijeh. Ženski smijeh. Oprezno, kao da čine nešto zabranjeno, sva trojica ispuste granje na zemlju i krenu prema uzvisini iza koje je, kako se činilo, dopirao smijeh. Još opreznije izvirivši i pogledavši dole, prema moru, ugledaju barku i u njoj muškarca golog do pojasa: sjedio je na krmi i promatrao kupačice, dok je na provi sjedila njegova žena, sasvim obučena i sa maramom na glavi, rugajući se vrućini, i gledala kroz staklo morsko dno u potrazi za hobotnicama.
Dvije sasvim mlade djevojke, djevojčurci, praćakale su se u blizini barke i smijale razdragano, dok su jedna drugu pokušavale gurnuti pod vodu.
- Dosta je bilo! - poviče muškarac u vrućinu. - Idemo, više ništa nećemo uloviti.
Gledali su kako djevojke brzo plivaju i spretno, uz pomoć muškarca, koji im je sigurno bio otac, uskaču u barku, trljaju kose ručnicima i smiju se.
- Ona žuta je sasvim dobra - reče Šiljak sasvim tiho, kao da ga oni u barci mogu čuti.
- Je li? - upita podrugljivo Blaž: bio je najstariji, a Šiljak najmlađi od njih trojice. - Što ti znaš o ženama?
- A što ti znaš?
- Budalo! - reče Blaž i kvrcne ga po čelu. - Idi po drva i ne lupetaj više.
Povukli su se malo oprezno unazad, da ih oni sa barke ne opaze i vratili odloženom drvlju. Vilko je šutio, ništa nije htio reći. Slika one žute, kako ju je zbog kose boje slame nazvao Šiljak, nije mu izlazile iz glave. Ali, kad je Šiljak malo odmakao od njih, uvrijeđen zbog Blaževog postupka, Vilko više nije mogao šutjeti i upita tiho:
- Jesi li bio sa kojom?
Blaž ga pogleda i samo odmahne glavom. Zatim, osjetivši kako to odmahivanje glavom nije zadovoljilo Vilkovu radoznalost, doda:
- Ovdje, na selu, ti je drugačije nego kod vas u gradu.
- Kako drugačije? - upita Vilko.
- Istog časa kad se približiš nekoj curi, gotov si - odgovori Blaž. - Odmah te svi već vide oženjenog s njom. Čuvam se toga. Otići ću odavde, tvoj će me stari zaposliti, čim završim školovanje. I ne želim to izgubiti zbog jednog ili dva valjanja.
- Valjanja? - ponovi Vilko.
- Pa znaš ... - počne Blaž, pa zastane i zagleda se u njega. - A tako znači: dohvatilo je i tebe. Ja sam to prošao još prošle godine. Svi to prolazimo. Nemoj se mnogo zamarati s time.
- Ne zamaram se - reče Vilko suzdržavši pitanja koja su navirala i kasnije mu je bilo silno drago zbog toga, jer u njegovom je prijatelju brana suzdržanosti odjednom pukla i Vilko je slušao brzi govor Blaža i kad su se vratili u uvalu i pridružili ostalima, Vilko više nije bio isti.
- Gdje ste do sad, nevaljalci jedni?! - zagrmio je Markan, ali nije bio istinski ljutit i to su svi znali.
Vilko je čučnuo pored mora i čisteći ribu oštrim nožem, darom ujaka nakon prvog ribolova, razmišljao je otkrićima koja mu je otkrio Blaž, a ona djevojka, Žuta, kako ju je Šiljak prozvao, nepozvana mu se ušulja u misli i on ju je vidio kako osunčana zlatnim zracima podnevnog sunca, cijedi kosu boje slame, glavu držeći malo nakrivljenu prema desnom ramenu, a niz dugačka i bijela bedra kližu morske kapljice, dok održava ravnotežu u zaljuljanoj barci.

8

Kao i obično, Markan se prvi otrgnuo iz poslijepodnevne lijenosti koja ih je nakon obilnog jela svih zahvatila.
- Idemo! - povikao je raspoloženo, a oči mu radosno sijevale ispod čupavih obrva. - Dosta je spavanja, moramo polako nazad, ne želimo li da nas noć zahvati na putu.
Bilo se teško pokrenuti nakon ljenčarenja u hladovini, pa su neki potiho mrmorili, ali svi su poslušali i polako, usporenim korakom prilazili moru. Da se još jednom osvježe prije nego udare u pješačenje pod vrelim suncem i što je najgore, prema onom neumoljivom brdu niz kojeg su neki među njima teško čak i spuštali.
- Ti kao da se raduješ naporu koji nas čeka - reko je Markan prilazeći Vilku u moru, hodajući, ne plivajući, jer bilo je sasvim plitko.
- Uživam u naporima - odgovori Vilko.
- Ili očekuješ da netko poklekne? - Markan se zapiljio obješenjački u Vilka, koji posramljen obori pogled. - Možda ćeš i ti jednog dana postati nešto slabiji i teško savladavati brda. Misli na to.
Vilko se iznenadi. Sve do ovog časa bilo mu je sasvim prirodno, da prirodnije nije moglo biti, računati na svoju snagu, izdržljivost. Po prvi put u svom životu pomisli, kako će u dalekoj budućnosti i njega godine usporiti. I bilo mu to čudno, gotovo nestvarno. Razumom je tu životnu činjenicu shvaćao, ali nije je mogao prihvatiti.
- Misliš da ćeš prevariti godine - reče mu Markan pročitavši mu misli i ovaj put. - Pa da vidimo koliko si jak. Tvoj je onaj veliki ranac, ti ga nosiš na povratku. Dogovoreno?
Vilko samo klimne, izađe iz mora i uz pomoć Blaža, prebaci težak lovački ranac prepun potrepština za logorovanje na leđa i promeškolji se pod njegovom težinom.
- Jesi li nešto naljutio mog starog? - tiho upita Blaž iza Vilkovih leđa, pomažući mu ranac prilagoditi ramenima.
- Nisam - odgovori Vilko. - Samo smo mirno razgovarali. O brdu.
- Uh! - jekne Blaž. - Čuo nas je?
- Nije - umiri ga Vilko. - Pročitao mi je misao.
- Stari je on lisac - reče pomalo sa žaljenjem i pomalo s ponosom Blaž. - Pogledaj kako samo sve pogledom prati. Ništa mu ne promakne.
Ugledavši na Vilkovim leđima onaj ogromni lovački ranac, Vilkova majka zausti se pobuniti, zaštititi svoje dijete, koje više nije željelo biti dijete.
- Nemoj - reče joj brzo Vilko. - Mogu ja to.
- U pravu je - reče Vilkov otac. - Može podnijeti teret. Pusti ga.
Vilko se odmakne da ne sluša njihovu raspravu i stajao je malo po strani, sa rancem na leđima i bambusovim štapom u rukama. Osjećao je kako mu znoj klizi niz napeta leđa. A još nisu ni krenuli. Biti će veselo!

Izbili su na bijelu cestu, ostavivši škrto raslinje i crvenkastu vruću zemlju iza sebe. U koloni, jedan iza drugog, na čelu s Markanom, hodali su bijelom cestom i razgovarali o budućnosti, kad će ova cesta biti asfaltirana. Svi su znali da se magistrala modernizira i svi su se nadali dobrobiti od te modernizacije. Velike su se prepirke vodile, asfaltirati čitavu već postojeću bijelu cestu kojom su gazili, ili upravo kod podnožja prokletog brda, probiti novu cestu, koja će srebrnasto vijugati uz more.
Sunce više nije onako ubitačno tuklo, ali i dalje je bilo vruće. Vilko je mislio da će mu ramena popucati, ali ni riječi nije rekao. Potajnim je pogledima pratio Janicu, koja je s njegovom majkom hodala u sredini kolone i zbog koje je Markan, kako se Vilku činilo, nametnuo nešto blaži tempo. Osjećajući težinu na leđima i bol u ramenima, bio je zahvalan zbog toga. Znao je, osjećao je, da će savladati brdo, neće se osramotiti. Pokazati će im da je muškarac! A ne neki razmaženi gradski klinac.
Ali ga Markan i opet iznenadi. Dok su prolazili pored zgrade koja je bila seoska škola, podignutu pored same ceste i ispred koje su se kočoperile dvije krasno izrasle visoke topole, stremeći ponosno prema nebu, Markan zastane na čelu kolone. Stajao je tako sa strane i svakom pojedinom koji bi prolazio pored njega, dobacio bi poneku primjedbu. Obično šaljivu. Stigavši do Markana, Vilko se osmjehne, nastojeći da mu lice bude radosno, da ne odaje bol u ramenima.
- Dobar si - reče mu Markan i počne koračati uz Vilka. - Nisam mislio da ćeš ovoliko izdržati. Kad stignemo u podnožje brda, predati ćeš ranac Blažu.
- Ne treba! - pobuni se Vilko, osjećajući kako je pitanje časti da upravo on iznese prokleti ranac uz čitavo strmo brdo. - Mogu i sam!
- Znam da možeš - pomirljivo reče Markan. - Ali zašto da jedan čovjek pati, a drugi, malo jači, da uživa? Slažeš se?
Vilko samo klimne. Što je drugo mogao?
- Tvoj je točno do onog kamena - pokaže Markan rukom na veliki kamen pored kojeg je počinjao strmi uspon uz brdo kozjom prtinom, ukoliko se željelo izbjeći trostruko duže hodanje vijugavim serpentinama. - Onda ga predaješ Blažu. Jasno?
- Jasno - reče Vilko, a Blaž, hodajući ispred njega, okrene se i namigne mu.
Markan mu položi ruku na rame, blago stisne, pa pruži korak nastojeći što prije stići na čelo kolone, a Blaž zauzme njegovo mjesto hodajući pored Vilka.
- Pravedan je moj stari - reče sa osmjehom. - Opasan ko sam vrag, ali pravedan!
Markan se zaustavi pored onog kamena i strpljivo sačeka da mu se svi približe. Stajao je blago raširenih nogu, zabivši kraj mamila u zemlju i oslonivši se na njega.
- Ovdje ćemo desetak minuta predahnuti - reče glasno, pa mahne rukom pokazujući strminu koja im stršala iznad glava. - Još ovu sitnicu da prevalimo i možemo reći da smo kući. Zapalite tko želi, popijte malo vode, ne previše, ne pretjerujte s vodom.
Naravno, istog trena čim su sjeli, svi počnu govoriti o brdu, o ovom posljednjem i najvećem naporu. Dim cigareta draškao je Vilkove nosnice i bio je sretan što ima kutiju sakrivenu u svojoj sobi. Popušiti će jednu prije spavanja, naslonjen na prozor, promatrajući bezbrojne zvijezde.

Čuli su ga već izdaleka i svi su pogledali u pravcu iz kojeg je dolazio zvuk: podižući oblak prašine iza sebe, prema skupini se približavao kamion. Trenutak zatim, Vilko nije znao da li žaliti ili radovati se, kamion se zaustavi pored njih, a iz kabine proviri poznata glava Ivanca.
- Idete gore? - veselo upita, kao da to ne zna.
- Sam bog te poslao - reče Gromovnik Ilija ustajući i približavajući se kabini kamiona, dok je motor i dalje potiho brundao.
- Jeste li bili sretne ruke? - upita nasmijano Ivanac.
- Ne možemo se požaliti - odgovori mu Markan. - Naći će se i za tebe nešto.
Ivanac se veselo i glasno nasmije i pozove ih pokretom ruke.
- Upadajte! - reče ne prestajući sa smijehom. - Muškarci gore, a žene kod mene u kabinu.
Držeći se za šipku, dok je kamion grabio serpentinama, osjećajući vjetar na licu, Vilko osjeti blago žaljenje. Žalio je za avanturom koja se privodi kraju i u kojoj je silno uživao. Znao je, ma koliko dugo živio, nikad neće zaboraviti ova nepuna dva dana čistog uživanja. Zanemari li one sitnice s mogućim morskim psom i ježincima. Slobodan život u divljini. Okružen ljudima koje voli. Što čovjeku više treba?
Smijao se zajedno sa ostalima uživajući u posljednjim trenutcima zajedničkog druženja i povezanosti koju su svi međusobno osjećali.
A onda se kamion zaustavi: stigli su. Čuo je Janicu i majku kako se smiju nekoj od dosjetki koju im je dobacio vozač Ivanac, dok su svi iskakali na prašnjavi seoski put uz čiji su rub sjedili ljudi i radoznalo ih gledali. Vilko sačeka i posljedni iskoči iz kamiona, osjećajući da napušta avanturu i vraća se u svakodnevni život. Ugleda crnu ćubu svog dobrog prijatelja Josipa, kojeg je od milja zvao Josina, kako mu radoznalo prilazi. Iza njega ugleda u laganoj plavoj haljini visoku djevojku pomalo mršavih nogu, crne i ravne kose i zelenkastih očiju.
- Kako je bilo? - upita Josina, a u glasu mu se čitala žalost što i on nije sudjelovao u avanturi.
- Jako dobro - odgovori Vilko, pa pokretom glave pokaže na onu djevojku. - A koja je ova?
- Zove se Marija, došla je kod Mire.
Vilko klimne i primijeti kako ga Marija gleda, pa joj ulovi pogled i sramežljivo joj se osmjehne. Djevojka mu uzvrati osmjeh i porumeni.
Vilko duboko uzdahne: možda avantura, ona prava, tek počinje!?

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Poziv

2011-07-13T10:14:00.001+02:00

Glavni Koordinator oštrim pogledom kojemu ništa nije moglo izmaknuti, prošeta po licima prisutnih. Njih dvadeset i četvoro, osamnaest muškaraca i šest žena, sjedili su oko velikog i okruglog stola u ogromnoj sobi asketski namještenoj i uzvraćali mu pogled. Njegova pomno izabrana ekipa. Ekipa kakve do sada nije bilo u sto i pedeset godina povijesti ljudskog istraživanja Univerzuma. Možda najbolji umovi planete Zemlje. Jer ovo je bio zajednički pothvat, sve države svijeta su učestvovale, pa makar sasvim skromno, simbolično. Ali jesu učestvovale i to je bilo od iznimnog značenja.
- Sazvao sam ovaj sastanak u ovako neuobičajeno vrijeme - počne Glavni Koordinator, a bila je nedjelja, kišovita i mračna i već se bližila ponoć - da vas obavijestim o odluci koja se tiče svih nas i za koju posljednjih godinu dana svi mi živimo.
Svi se oko stola nasmiješe, zaboravljajući nedjeljno uznemiravanje u neobičan sat i više ništa nije bilo važno osim riječi koje će im uputiti Glavni Koordinator, ili Glavni, kako su ga između sebe skraćeno zvali.
- Odlučeno je? - upita inženjer Sergej Borodin.
- Odlučeno je - odgovori Glavni klimnuvši.
- Kad? - upita Colette Fabien, Francuskinja, liječnica i biolog.
- Dvanaestog travnja - reče Glavni.
- Oh! - otme se liječnici Colette. - Simbolično.
Naravno, svi prisutni su istog časa shvatili u čemu je simbolika: prije sto i pedeset godina, dvanaestog travnja 1961-ve se u svemirske visine vinuo prvi čovjek, ruski kozmonaut Jurij Gagarin. A sad će tog istog datuma, ali sto i pedeset godina kasnije, 12.04.2111-te, ljudski rod poslati zajedničkim snagama svemirsku letjelicu "Gigant" s pomno odabranom posadom volontera.
- Konačno! - reče oštro David Cohen, Izraelac, stručnjak za sigurnost.
- Znam da ste svi željno očekivali odluku - reče Glavni - pa se zbog toga nisam ustručavao pozvati vas u ovaj sitni nedjeljni sat.
Prigušeni žamor odobravanja podigne se oko stola. Svi su u isti mah počeli govoriti, uzbuđeni i sretni što se njihov posao dovodi kraju. I čiji krajnji rezultat oni neće nikad doznati.
- Daleki smo put prevalili - reče Glavni Koordinator. - I sad smo konačno ovdje, usudio bih se reći, na vrhuncu naših profesionalnih života.
Prigušeni žamor se još jednom podigne prema visokom stropu, a lica prisutnih ozariše se osmjesima: svi su se prisjetili onog dana ...

... kad su po prvi put bili pozvani u ovu prostoriju, međusobno se upoznali, oni koji se nisu poznavali i kad je Glavni Koordinator odlučno pokucao člancima prstiju po stolu i glasno rekao:
- Znam da se pitate zbog čega ste pozvani i da ste nestrpljivi to saznati.
- Zašto nam jednostavno ne kažete? - dobacio je netko.
- Ovdje ste, da bi prebrodili svaku prepreku na koju će međunarodna misija "Gigant" naići.
- "Gigant"? Prikladno ime - primijetio je fizičar Antonio Ferme, Talijan, koji je radio u CERN-u. - Shvaćamo da će poduhvat biti gigantskih razmjera. Pitanje je, kojih?
- Reći ću vam - uzvratio je Glavni Koordinator. - Svjetske su Vlade odlučile poslati brod sa mnogoljudnom posadom-putnicima na planet udaljen sedamnaest svjetlosnih godina. Vi ste ovdje da pomognete u realiziranju tog plana.
- Suluda ideja! - odmahnuvši rukom rekao je David Cohen, Izraelac. - Sa našom tehnologijom, putovanje bi samo u jednom smjeru trajalo ...koliko? Tri ili četiri ljudska života. Zbog čega uopće ovakav pothvat? Prvo nam to objasnite.
- Primili smo poziv.
- Poziv? - s nevjericom je upitala Colette Fabien, liječnica i biolog. - Hoćete reći, da smo uspostavili kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom?
- Upravo vam to govorim.
- Kad?
- Još prije godinu dana.
- I krijete tako važnu vijest? - ljutito je upitala Francuskinja. - Odakle vam ...
- Molim, smirite se - uz osmjeh je rekao Glavni Koordinator. - Ne krijemo tako važnu vijest, kako ste se izrazili. Sve su Vlade svih država obaviještene.
- Kolektivna zavjera na visokoj razini? - podrugljivo je rekla Colette, a njene su crne oči bljesnule.
- Ne bih to tako nazvao - umirujućim je tonom odgovorio Glavni. - Vlade svih zemalja su se dogovarale. Kako postupiti. Samo to.
- Samo to? Vlade su se dogovarale iza leđa vlastitih građana.
- Molim vas! - zavapio je Glavni Koordinator. - Nitko takvog što nije ni pomislio, uvjeravam vas. Bilo nam je potrebno vrijeme. Vrijeme za dogovor. Za odluku kako dalje. Uskoro, točno za jedan sat, sve će Vlade obavijestiti svoje građane.
- Ništa se neće promijeniti - rekao je David Cohen. - I dalje ostaje ono što sam maloprije rekao. Nepremostive poteškoće.
- Možda ih se ipak može premostiti - tiho je rekao Glavni. - O tome nam nešto više može reći gospodin Borodin.
Inženjer Sergej Borodin se kiselo osmjehnuo i promeškoljio u udobnom stolcu, a misao mu odlepršala na sastanak na kojemu je bio upoznat s ovim što se sad događa i na kojemu je dobio upute kako postupati. Bolje reći, objelodaniti svoju tajnu svima.
- Dakle? - nestrpljivo je upitala Colette Fabien. - Hoćete li nas udostojati i reći nam ono što znate, a mi ne znamo?
Borodin joj se nasmiješio: dopadala mu se agresivnost mlade Francuskinje i upravo je u tom trenutku primijetio njene crne oči u neobičnoj kombinaciji s plavom kosom.
- Let neće trajati nekoliko ljudskih života - rekao je Borodin. - Trajati će mnogo kraće.
- Koliko kraće? - upitao je Cohen sumnjičavo.
- Nešto više od sedamdeset godina - odgovorio je Borodin i klimnuo prema zapanjenim licima. - Da, dobro ste čuli.
- Ali to znači ... - počeo je Cohen i zastao.
- To znači, da imamo novo gorivo pomoću kojeg možemo putovati međuzvjezdanim prostorima jednom četvrtinom brzine svjetlosti.
Zavladala je savršena tišina. Svi prisutni su probavljali taj novi podatak, koji se sve do jučer smatrao naučnom fantastikom.
- Ima još jedna poteškoća - rekao je profesionalni pesimist, David Cohen. - Ljudski vijek života je sto i dvadeset godina, zar ne? Slažete se?
Svi su klimnuli i čekali što će dalje biti.
- To još jednom potvrđuje da je pothvat nemoguć - rekao je Cohen.
- Vi ste profesionalni pesimist - rekao mu je Glavni Koordinator. - Izlaz postoji, ako ga se dobro potraži.
- Ali kako? - upitao je David Cohen. - Pošaljete li dvadesetogodišnjake, kad budu stigli na odredište, biti će to devedesetogodišnjaci. Kako će se vratiti?
- Neće se vraćati - tiho je rekao Glavni.
- Molim?
- Dobro ste čuli: neće se vraćati - ponovio je Glavni. - Upravo zbog toga nam je potrebna doktorica Fabien.
- Zar baš ja? - začudila se Francuskinja.
- Potrebni su nam ljudi koji imaju sve predispozicije za dug i uspješan život. Čitavom je svijetu poznat vaš rad o umjetnom produživanju telomera.
- Nije to još sasvim savršeno - branila se skromno Colette.
- Ali će pomoći - rekao je Glavni. - Na vama je, da izmjerite telomere budućih putnika i ...
- Čekajte malo! - uzviknuo je Cohen. - Vjerujem, kako nisam jedini u ovoj prostoriji koji ne razumije o čemu vas dvoje raspravljate.
- Hoćete li biti ljubazni, doktorice? - učtivo je upitao Glavni Koordinator.
- Ah, da - rekla je Colette meškoljeći se. - Nastojati ću se izražavati krajnje jednostavno. Dakle, telomeri se nalaze na vrhovima kromosoma i oni su pokazatelji brzine kojom neki čovjek stari. Ako su telomeri kraći, čovjek će živjeti kraće. Naime, telomeri su strukture koje se nalaze na vrhu svih kromosoma i skraćuju se s godinama tijekom dijeljenja stanica. Ali to vas ne zanima. Vas zanima što mi, liječnici, možemo učiniti s telomerima. Pa, da budem sasvim kratka, možemo ih produžiti ... ali ne kod svakog čovjeka.
- Što to znači? - upitao je Cohen.
- To znači, da, ako nečiji telomeri nisu zdravi, ne podliježu možebitnoj korekturi. Naravno, govorim krajnje jednostavno.
- Hvala vam na tome - ubacio je Izraelac. - Sad nam konačno recite, kojeg vraga to znači?
- Pomoću jednostavnog krvnog testa, možemo zaključiti kojima ljudima možemo produžiti telomere kirurškim putem - pomalo ljutito je rekla doktorica Colette Fabien: ljutila ju je tolika sumnjičavost.
- Mi smo našli pogon, a vi produženje ljudskog života - rekao je Sergej Borodin prijazno klimnuvši. -. Za koliko godina možete produžiti ljudski život.
- Ponavljam - rekla je Colette Fabien - da zahvat nije moguć kod svakog čovjeka.
- Shvatili smo to, doktorice - osmjehujući joj se i dalje, rekao je Borodin i ponovio: - Za koliko?
- Pa - rekla je Colette - za sad oko pedeset godina. Ali nadamo se ...
- Besmrtnosti - ubacio je Borodin.
Colette Fabien mu se nasmiješi: dopadalo joj se brzo zaključivanje ruskog naučnika. Mahanje ruke Izraelca joj je odagnalo misli o Borodinu.
- Još ovo, ako smijem? - pomalo posprdno je rekao. - Koliko sam shvatio, oni koji se otisnu na put, neće se vratiti?
- Tako je! - uzeo je riječ Glavni Koordinator i ustao, ne bi li naglasio to što je namjeravao reći. - Ostati će tamo, na toj planeti, u mirnom suživotu s domaćinima. Zbog toga ćemo izabrati ljude koji nemaju mnogo agresivnosti u sebi i čiji telomeri obećavaju dug život. I to će biti glavni posao doktorice Fabien.
- A ljudi? - upitao je David Cohen. - Kako ste zamislili ...
- Uzimati ćemo samo dobrovoljce - rekao je Glavni. - Strogo, samo dobrovoljce.
- I nadate se da će ih biti?
Bilo ih je. Na hiljade. Pionirski se duh u mnogima probudio. Čekali su strpljivo u dugačkim redovima na strogi i komplicirani liječnički pregled i nestrpljivo nalaze i odluku komisije kojoj je predsjedavala doktorica Colette Fabien. A dani su se ubrzano odmotavali ...

... i evo ih sad ovdje, u ovom istom ogromnom uredu, gdje je sve i počelo. Sa jednom razlikom: sad se međusobno svi vrlo dobro poznaju.
- Uskoro će ponoć - reče Glavni. - Ogroman smo posao priveli samom kraju. Za koji dan šaljemo ljude na najdužu misiju u ljudskoj povijesti. Zajednički smo riješili svaki problem na kojeg smo naišli. Sve smo provjeravali i provjeravali uvijek iznova. Ništa nije prepušteno slučaju. Znam da zvuči teatralno, ali moram reći: počašćen sam što sam imao priliku surađivati sa vama. Hvala vam. Još jednom, velika hvala i vidimo se još jednom svi zajedno, ovdje, gdje je i sve počelo, prilikom lansiranja "Giganta".

Čitav je svijet pratio lansiranje "Giganta" koje se odvijalo visoko gore, jer brod su dio po dio dovozili na veliku orbitalnu platformu koja je već četrdeset godina kružila iznad Zemlje i tu, dok se Zemlja vrtjela ispod njih, ga sklapali, sastavljali.
Njih dvadeset i petoro još su jednom, po posljednji put, sjedili u dobro im poznatom uredu i pratili pripreme lansiranja preko ogromnog prijemnika na zidu koje se odvijalo uobičajenim tokom.
Gledali su zadivljeno, kako se sa ogromne platforme "Gigant" odvaja i kreće na svoj dug put bez povratka.
- Što li osjećaju i misle sad oni u njemu? - zapita se tiho Colette, ali svi su je čuli.
Opravdavajući svoje ime, ogromni je "Gigant" nečujno klizio crnim prostranstvom udaljavajući se sve brže i brže, dok uskoro nije postao vidljiv samo kao plamteća užarena kugla veličine lopte koja se odjednom razbuktala i zaiskrila na sve strane u crnom ništavilu.
Shvativši što se dogodilo, Glavni je Koordinator skočio s stolice i podrhtavajući potreseno stajao ukočeno, a niz Colettino lijepo lice kliznula je suza. David Cohen je pognuo glavu, da sakrije pogled, jer nije želio da mu netko pročita misao u njemu: najduža je misija iznenada postala najkraća misija.
"Ništa nije prepušteno slučaju", rekao je samo prije nekoliko dana Glavni Koordinator i svi su bili uvjereni u istinitost njegovih riječi. A sada ...

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Dobričina

2011-07-04T13:11:00.000+02:00

Bilo je to za vrijeme posljednjih trzaja rata u Hrvatskoj, ali mi to onda nismo znali. Nismo ni mogli znati. U stvari, rat samo što nije završio, ljeto je carevalo pritiskujući nemilosrdnom vrućinom, zagorčavajući nam život, jer nismo bili na ljetovanju, već smo radili na građevini. Obnavljali smo fasadu jedne kućerine i odmah do nje podizali jednu mnogo manju. Težak i iscrpljujući posao koji nam je oduzimao i posljednju mrvu snage.
More, udaljeno svega pedesetak metara od nas, šumjelo je pozivajući nas, ali neprekidno pod budnim okom Gazde nitko nije ni pomišljao išuljati se s posla i prepustiti se osvježavajućem zagrljaju mora. Znoj, umor, prljavština, to je bilo za nas rezervirano toga ljeta. Izležavali su se drugi na suncu i osvježavali u moru, a mi smo nastojali ni ne misliti na njih.
Naravno, radili smo na crno, neprijavljeni, ali nikome nije ni na um padalo žaliti se zbog toga. Bili smo sretni što imamo bilo kakav posao, koliko-toliko plaćen.
Svakog bi jutra počinjali s radom u sedam sati. Čim bi stigli na gradilište, na koje bi nas dovezao Gazda u svom kombiju, nagurane u utrobi automobila poput vreća krumpira, iskakao bih van u još koliko-toliko svježe jutro i počeo razvlačiti strujni kabel, kojeg sam zabadao u miješalicu i u priključak strujnog napajanja. To je bio moj posao: hraniti nezasitnu miješalicu materijalom, koju bi ona mljela, dok bi drugi odnosili materijal majstorima, a oni ga nemilice trošili, kako mi se činilo. Jer, ma kojom da sam brzinom ubacivao šljunak, cement i vodu u željeznu utrobu koja se bučno okretala ispred mene, uvijek bi netko povikao da mu treba još materijala. Kasnije sam, kad sam se malo uhodao u posao na koji nisam bio navikao, shvatio da me zavitlavaju, da iskušavaju snage početnika. Nije bilo zlobe u tom zadirkivanju i nisam se ljutio, a kako je vrijeme odmicalo, postajao sam sve jači, čvršći, okretniji, brži i ponekad bih znao uloviti poneki odobravajući pogled. Ali ne i riječi odobravanja: sa riječima hvale kao da su svi bili u svađi.

Na samom početku mog drugog mjeseca robovanja, kako sam u mislima nazivao posao, pojavio se on, Smajo.
- Trebam posao - rekao mi je držeći oborenu glavu: samo to ništa više.
- Eno ti Gazde - odvratio sam, pokazujući mu rukom. - Njemu se obrati. Ja sam ovdje nitko i ništa.
- Nemoj tako - umiješao se Profesor, koji je upravo došao po još materijala i koji je u prijašnjem životu, da se tako izrazim, u onom prije rata, zbilja bio profesor, ali ga vjetrovi rata pomeli s tog posla, pa čak i sa rodne grude. - Da nema tebe, ne bi bilo materijala. A onda ja ne bih mogao poslužiti velike majstore i ...
Tu sam se počeo smijati, pa je Profesor prekinuo svoju već poznatu mi tiradu i smijuljio se zajedno sa mnom. Smijuljili smo se dvojici umišljenih veličina, koji su sami sebe nazivali majstorima i kojima je njihovo majstorstvo služilo da bi izbjegli teže i prljavije poslove, koje smo mi ostali složno zajednički obavljali.
- Uskoro ću i ja postati majstor - rekao sam raspoloženo. - Majstor miješalice.
- Ti to već jesi.
- Zbilja tako misliš?
- Osjećaš li umor? - umjesto odgovora upitao me Profesor.
- Ne - začuđeno sam odgovorio, jer bližilo se podne, a ja bio čio i sunce koje mi je palilo leđa kao da mi nije smetalo i odjednom sam postao svjestan svega toga.
- Shvatio si? - upitao je Profesor s osmjehom.
- Ojačali smo - rekao sam klimnuvši. - Više ne umiremo svakog dana.
- Sad smo obojica majstori, ma što god mu to značilo.
Smijali smo se: dva muškarca koji se besmisleno ponose snagom svojih mišića i koji shvaćaju koliko je to besmisleno, a opet uživaju u tome.
Primijetivši kako prema nama ide Gazda, a za njim poput poslušna psa onaj došljak oborenog pogleda, Profesor je zagrabio prema majstorima, a ja počeo puniti nezasitnu miješalicu.
- Stani malo! - naredio je Gazda.
Zabio sam lopatu u šljunak i upitno se zagledao u Gazdu i mladića oborene čupave glave pored njega.
- Ovo ti je pomoćnik - reče Gazda potapšavši mladića po čupavoj glavi, baš kao da tapša psa. - Ali samo je tvoj prva tri dana. Dok se ne uhoda. Bit će svima na pomoći. Primijetiš li da je besposlen, a potreban ti je, zovi ga. Jasno?
- Jasno.
Gazda se okrene i ode. Nikome se nije duže vrijeme ostajalo pored bučne i prašnjave miješalice. Ali imalo je to i svojih prednosti: nitko me nije ometao. Pa bih sasvim automatski hranio režeću zvijer koja se neprekidno bučno okretala ispred mene, a u glavi premotavao svoje doživljaje, namjere, iznova proživljavao one lijepe i daleke dane. Sjećao sam se žena, mjesta i događaja, koja sam već bio napola zaboravio, a eto, sad su pozvane iz daleke prošlosti, a sve zbog opijenosti koju bih osjećao buljeći u smjesu u utrobi miješalice, koja bi se vrtjela po čitav dan ispred mojih očiju.
- Kako ti je ime? - upitao sam dečka: ocijenio sam da mu je oko dvadeset i tri i kasnije sam doznao kako nimalo nisam pogriješio.
- Smajo - reče on. - Svi me zovu Smajo.
- I ja ću te zvati Smajo - rekao sam prijateljski. - Ajde, Smajo, kad si već tu, olakšaj mi i donesi vode za miješalicu.
Klimnuo je, dograbio kante i krenuo ih napuniti, dok su svi na trenutak zastali u poslu, promatrajući novodošlog na svom novom poslu.

Smajo je bio čudo od čovjeka. Neprekidno je šutio, ako ga nitko ništa ne bi upitao. I bez riječi bi poslušao svako naređenje, ma kako ono besmisleno bilo. Bio je dobar radnik, marljiv i tih i neprimjetan. A kad bi nekom zatrebala njegova usluga, Smajo bi je pružao ozbiljna lica na kojemu bi vrlo rijetko zatreperio smiješak. Na pitanja bi odgovarao jednosložnim rečenicama, izbjegavajući sugovornika gledati u lice.
- Čini se da je retardiran - tiho mi je rekao već prvog Smajinog radnog dana. - Šteta. Dečko je beskrajno marljiv.
U Smajinu marljivost se nije moglo sumnjati. Od dana kad je došao na gradilište, nitko drugi ništa nije počistio iza sebe. Samo bi glasno pozvao Smaju i Smajo bi smirena izraza lica učinio što mu je bilo zapovjeđeno. Ne moram ni reći, da su ona dvojica "velikih majstora" to i te kako zloupotrebljavali. Primijetio je to čak i Gazda, pa je jedne večeri, dok smo spremali alat na kraju još jednog dugačkog i vrućeg radnog dana, radujući se tuširanju i odmoru, dobacio umišljenim veličinama:
- Ne dirajte mi Smaja, vas dvojica. Smajo mi zlata vrijedi.
Nisu ga dirali. Jedan dan. A onda su ponovo počeli!
- Hej, Smajo, dodaj ...
- Hej, Smajo, donesi ...
A Smajo bi uvijek šutke i smirena lica izvršavao njihove želje. Mi, ostali, koji nismo zloupotrebljavali Smajinu prostodušnost, počeli smo se osjećati neugodno zbog tog nepotrebnog maltretiranja.
- Zašto ih ne pošalješ u ... ? - upitao sam Smaju jednog iznimnog vrućeg poslijepodneva, koje kao da je vječno trajalo.
- Ne smeta - rekao je i odmahnuo glavom.
Nakon gotovo mjesec dana, zadirkivanja su postala brutalnija, osobnija.
- Hej, Smajo. Što radiš kad ne radiš? - pitao bi Prvi Majstor, namigujući Drugome.
- Spavam - uvijek bi Smajo odgovorio.
- Nemaš žensku?
- Nemam.
- Ne ideš na piće?
- Ne idem.
- Ne kockaš?
- Ne.
- Pa kako onda provodiš noći?
- Spavam.
I tako beskonačno u krug, da smo se mi svi ostali ježili od neugodnosti, dok bi Smajin unutrašnji mir ostajao nepomućen. Barem je nama tako izgledalo.
- Puknuti će jednog dana - rekao mi je Profesor pokazujući trzajem glave na Smaju, jednog dana kad je zadirkivanje postalo upravo nesnosno.
- Neće - rekao sam uvjereno. - Još nisam upoznao nekog tko vlada svojim emocijama, kao što vlada Smajo.
- Mora si dati oduška - zagunđao je Profesor. - Glupani, kako su se samo okomili na bespomoćnu žrtvu.
A Gazda, koji je to sve naravno znao, samo bi povremeno opominjao, ništa drugog ne poduzimajući. Što je, naravno, davalo krila verbalnim nasilnicima.

Bio je četvrtak, desetsatno radno vrijeme se približavalo kraju i upravo sam isključio miješalicu i počeo uživati u iznenadnoj tišini, kad se pored građevine pojave policijska kola i iz njih iskoče mladi policajci.
- Ah, evo nevolje - prišapće Profesor pored mene.
- Misliš ..
- A zbog čega drugog? Sigurno im je netko javio da svi radimo na crno.
Ali nije bilo to. Policajci su ne oklijevajući prišli ravno Smaji, koji je u tom trenutku prao alat onih velikih majstora i bio im okrenut leđima. Kad su ga četiri policajca okružila, Smajo se polako uspravio i mirno ih pogledao. Lice mu nikakvih emocija nije odavalo.
Gledao sam kako mu nešto govore i kako Smajo mirno, kao da to čini svakodnevno i, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, pruža ruke prema policajcima i kako mu oni natiču lisičine.
- Što je učinio? - konačno se pribra i upita Gazda.
- Krao je noću - odgovori najstariji među policajcima. - Pod krevetom mu je nađeno blizu pola kile zlatnine, o novcu da ne govorim.
- Zar ti, Smajo? - upita Gazda u nevjerici, dok smo mi svi ostali, pa čak i ona dvojica velikih majstora, potišteno šutjeli.
Smajo se samo neveselo osmjehne, pogleda po prvi put svakom od nas nakratko u oči, kao da se oprašta na svoj način i mirno dopusti biti odveden u policijsko vozilo.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Savršena obiteljska večer

2011-06-23T21:43:00.000+02:00

Zlatko krišom baci pogled na sat: još nije bilo ni devet. A njemu se već spavalo. Protekla je tri dana proveo za upravljačem ogromnog šlepera i silan umor mu je prožimao tijelo. U trenutku kad je zaustio reći kako mu je dosta, kako zna da je rano, ali on se mora baciti na krevet i spavati, spavati, njegova mlađa kći, dvanaestogodišnja Tanja, veselo pljesne rukama i uzvikne:
- Ajmo jednu "Čovječe ne ljuti se"!
Zlatko ulovi pogled i smiješak svoje Koraljke: njen mu je smiješak poručivao: "Znam da si umoran, ali izdrži još pola sata. Djeca su te željna".
Zlatko klimne, dajući znak Koraljki da je shvatio i pogladi zlatnu kosu svoje miljenice.
- Pripremi igru - reče joj ustajući. - Odigrati ćemo, a zatim ja na spavanje, a vi kako znate.
Anita, druga i starija kći, sedamnaestogodišnjakinja, zagleda se tamnim očima u sestru i reče:
- Možda je tata umoran? Nisi na to mislila?
- Sve je u redu - reče Zlatko. - Pola sata više ili manje, ne igra nikakvu ulogu.
U kupaonici, dok je neobrijano lice pljuskao hladnom vodom, tjerajući umor i pospanost, Zlatko je mislio na iduća tri dana koja će provesti s obitelji, prije nego li što ponovo ne sjedne za upravljač šlepera i uputi se u neku zemlju Evrope. Nastojao je ne misliti na dane koji će uslijediti nakon ta tri željena dana. Postajali su rijetkost, ti dani koje bi provodio s obitelji i sve ih je više cijenio. Sve više su ga slali na dugačka putovanja i sve je manje vremena provodio s obitelji. Počelo mu je to pomalo smetati.

Kad se prije dva sata vratio kući, nakon četverodnevnog odsustvovanja, lice mu je zablistalo istog trena kad je ugledao Anitu, stariju kći, koja mu je otvorila vrata upravo u trenutku dok je on kopao po džepovima u potrazi za ključevima.
- Tata! - uzviknula je sretno. - Mislili smo da dolaziš sutra ujutro.
- Tako je trebalo biti - rekao je Zlatko grleći i ljubeći je: mirisala je svježe, ali i još nekako drugačije, nepoznato i Zlatko je po prvi put shvatio, da je njegova mala kćerkica odrasla i da više nije mala: pretvorila se u pravu mladu ženu doslovno preko noći. - Vozio sam protekle noći malo više i evo me sad ovdje. Izlaziš?
Anita, koja je vrlo dobro zapazila njegov ispitivački pogled koji je ovog puta bio drugačiji nego inače, nelagodno se promeškolji pod Zlatkovim upitnim pogledom. Obukla je vrlo laganu i lepršavu žutu i vrlo kratku haljinicu, sasvim otkrivajući gole i duge noge.
- Predomislila sam se - rekla je zbunjeno i kolebajući se. - Ostajem kući.
- Neću se uvrijediti - rekao je Zlatko ozbiljna lica - ako otiđeš. Vrlo se dobro sjećam što znači biti mlad.
- Tata! - uzviknula je prijekorno se osmjehujući, odmahnuvši glavom, a crna i duga joj kosa zaplesala pod poslijepodnevnim suncem. - Naravno da ću ostati. Vidjeti ću se sutra s prijateljicom.
- Jesi li sigurna da je u pitanju prijateljica?
- Tata!
Zagrljeni su stupili u dnevnu sobu u kojoj ih je napao orkan Tanja: djevojčica je ciknula i pojurila u zagrljaj ocu koji je raširio ruke u dobrodošlici.
- Koliko? - upitala ga je Koraljka, supruga, nakon poljupca dobrodošlice u njegov neobrijani obraz.
- Tri - odgovorio je: razumjeli su se i sa malo riječi.
Uz štrudlu od trešanja sjedili su dnevnoj sobi. Televizor je mrmljao sasvim zaboravljen u kutu sobe. Bili su dovoljni sami sebi. Prava slika složne i sretne obitelji.

Zlatko podigne pogled i zagleda se u ogledalu u svoje umorne oči. Još mu ispred očiju promiče siva i beskrajna traka presječena bijelom vrpcom. Stari, shvati odjednom. Nekada se radovao vožnji, putovanju, a sad ... Ali nekad nije imao gotovo sasvim odraslu kćerku i drugu koja nestrpljivo čeka odrasti. Kad se brže sve to odigralo? Dok je on vozio danima i noćima, njegove su kćerke rasle i odrastale i odjednom je osjetio veliku tugu zbog mnogi propuštenih događaja u njihovim mladim životima. Možda da promijeni posao? Ali što bi drugo mogao raditi? I još uvijek voli vožnju, mada nešto manje nego ranije. Ali sve se mijenja, pa se i njegov odnos prema vožnji promijenio.
Odjednom shvati koliko se zadržao u kupaonici, pa brzo istrlja umorno lice ručnikom i vrati se u dnevnu sobu.

"Savršena obiteljska večer", pomisli Zlatko pola sata kasnije milujući ih sve prisutne pogledom. "Samo da nisam toliko umoran!"
- Ima li sladoleda? - upita Tanja razdragano: pobijedila je u igri i sad je zahtijevala nagradu.
- Oh, dušo! - žalosno reče Koraljka. - Nema više ni mrvice. Žao mi je.
- Skoknuti ću do trgovine - ponudi se Anita. - Rade do deset.
Zlatko umorno ustane i položi novčanicu na stol: neka se oni slade, ali on više ne može izdržati.
- Evo za sladoled - reče s mukom držeći otvorene oči. - Ja moram na spavanje, gotov sam! Uživajte u sladoledu!
Dok su iza njega odjekivali veseli glasovi, ispraćajući ga i želeći mu prijatan odmor, Zlatko posljednjim snagama odšeta do spavaće sobe i već je spavao, prije nego li mu je preumorno tijelo sasvim klonulo u udobnost kreveta.

Probudi ga snažno drmanje ramena i pljuskanje po obrazima koji su ga zbog snažnih šamara počeli peći.
- Što je? - upita bunovno gledajući u uplakano lice Koraljke.
- Nije se vratila - reče ona.
- Tko se nije vratio? - ne shvaćajući upita Zlatko.
- Anita! - vikne Koraljka histerično.
- Koliko je sati?
- Ponoć je upravo prošla.
- Zašto me nisi prije probudila?
Koraljka ne odgovori, samo još više pogne glavu i sa još većom gorčinom zaplače. Zlatko se zastidi: nije smio postaviti to pitanje. Ali ovako naglo probuđen, nije mogao kontrolirati svoje riječi. Uzdahne duboko.
- Smiri se - reče joj nježno i ustajući. - Idemo je zajedno potražiti. Što li ju je spopalo? Još nikad takvog što nije učinila, koliko znam.
- Nije - promuca Koraljka.
- Već će me čuti, kad je pronađemo!

Ali Anitu nisu pronašli.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

"Galeb"

2011-06-18T14:56:00.000+02:00

Jučer sam posjetio brod "Galeb". Privezan uz današnju šetnicu, riječki lukobran, na mjestu na kojemu se nekada nalazio dok i na kojemu je uvijek počivao neki brod kojemu je trebao popravak, djeluje pomalo nestvarno. Jer nekada, u nekim drugim vremenima, "Galeba" su dočekivali sa glazbom i veseljem i uvijek bi bio privezan na počasnom mjestu u luci, da se svi mogu diviti njegovoj ljepoti.
Sad je oronuo, osjetio sam to pod nogama istog časa kad sam se popeo uz mostić i stupio na palubu. Nije bilo onog poznatog podrhtavanja ispod nogu, a što je bio znak da srce broda, strojarnica, kuca neumorno i daje život brodu. Pogledom sam preletio preko zapuštene palube: boja se ljuštila na sve strane. Žalostan prizor. Pogotovo za nekog tko voli more i brodove i koji je i sam dio života proveo na moru.

Misao mi je odlepršala u daleku prošlost i ponovo sam bio dječak, klinac, koji je u razredu dobivao dječje novine, a koje su se zvale "Male novine". Male novine za malene čitatelje. Jasno se sjećam tog dana, bilo je toplo, jako toplo, ljeto je kucalo na vrata, školska se nastava bližila kraju. Početak bezbrižnog ljeta i skori kraj nastave činili su me sretnim, pa sam, stigavši kući, odložio veliku i nespretnu torbu s školskim knjigama, i sa "Malim novinama" u ruci, izašao pred vrata stana, na zajednički balkon, koji je ujedno bio i prilaz vratima stana i kojeg smo dijelili s susjednim stanom.
Spustio sam se na prohladne stepenice i jasno se sjećam kako mi je prijala njihova siva hladnoća. Sunce ih još nije ugrijalo, tek se bližilo podne. Položio sam "Male novine" ispred sebe, na hladni kamen i zagledao se u njih.
Na naslovnici je bio prikazan brod "Galeb" kako ponosno siječe plave valove dalekog Indijskog oceana. Predsjednik je Tito putovao s "Galebom" u Indoneziju. Naravno, i Titova je fotografija bila tu: prikazivala ga je kako stoji uz ogradu broda i pogledom istražuje plavu i beskrajnu pučinu.
Kakav je ocean? Razlikuje li se mnogo od mora? Hoću li ikada ugledati neki ocean?
Te su mi misli uzburkale dušu i nisam više mogao pažljivo čitati. Silno sam poželio biti na moru, na oceanu, naročito na Indijskom oceanu.

Samo nekoliko godina kasnije, kao sedamnaestogodišnjak, plovio sam Indijskim oceanom, onom istom rutom kojom je i "Galeb" plovio. Sad sam ja stajao naslonjen na ogradu broda i gledao u beskrajnu pučinu. Sjetio sam se Titove slike u "Malim novinama" i sretno se osmjehnuo. Želja mi se ispunila. Tutnjali smo kroz divovske valove i kroz silnu vrućinu. Znojili smo se ludo, ali mi to nije smetalo. Ništa mi nije moglo pomutiti radost što plovim.
Brod je bio prilično star i njegovo srce, strojarnica, znalo se umoriti. Ponekad i zatajiti. Pa bi motori utihnuli, samo bi lagano brujali napajajući brod životom. A mi, posada koja u tom trenutku nije bila na dužnosti, pohrlili bi na palubu s povrazima u rukama i za čas bi se na palubi koprcalo u samrtnom grču malo jato riba. Grizle su ko lude. Nisu mogle odoljeti komadićima mesa koje smo nabadali na udice što smo brže mogli. Sad vrućina nije smetala, nitko je nije proklinjao, svi su bili razdragani i dobacivali šale.
Brod se propinjao pod našim nogama, jer nismo se kretali i valovi su oceana bili naši gospodari, ali nikome to nije smetalo. U žaru lova, nismo to ni primjećivali i uzbuđenim smo pogledima zurili u pjenušavo more iz kojeg su izranjale ribe bjesomučno se trzajući, a koje smo mi otimali iz njega. Silno su jako zatezale povraze, dok bi se još nalazile u plavim dubinama, vrijeđalo nam je to prste, dlanovi su bridjeli, ali žar nas je lovaca vinuo visoko i nitko se ni na što nije žalio. Postali smo otporni na bol. Tog trenutka.
Kad je paluba ispod naših nogu iznenada snažno zadrhtala, znali smo da je ribolovu kraj, da se umorno srce-strojarnica odmorilo i da krećemo dalje. Ali to nije bilo važno: kratkim predahom dogodilo se nešto novo u nizu jednoličnih dana i noći i svi smo bili sretni zbog toga.

Tog sam se događaja prisjetio dok sam gledao u tihu strojarnicu "Galeba". Bešumno je ležala ispod mojih nogu, prazna, napuštena, žalosna. Nekad je tu vladala živost, sve je prštalo od kretanja ljudi koji su podmazivali klipove i zapisivali temperaturu. A sad ... Neugodna je tišina strojarnice pritiskala, a glasovi radoznalih promatrača samo su je još više naglašavali.
Odmahnuo sam glavom i izašao na palubu, zapuštenu, staru i više mi se nije ostajalo na brodu. Jer ispod mojih nogu vladala je tišina, nije bilo vibriranja, srce je prestalo kucati, brod je bio mrtav.
Spustio sam se niz strmi mol i udaljio od "Galeba" u namjeri više ga ne pogledati, ali nisam se mogao othrvati želji da ga još jednom pogledam, da mu dobacim oproštajni pogled. Okrenuo sam se i pomilovao ga pogledom i odjednom ga nisam vidio starog i zapuštenog i umornog i napola zaboravljenog, već ponosnog, čistog, jakog, kako prkosi visokim valovima i jakom vjetru. Takvog ću se "Galeba" sjećati!

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prije ljeta (kompletna priča)

2011-06-03T12:40:00.004+02:00

Kad je prvi put ugledala malu uvalu, dugačku otprilike dvadeset i široku svega sedam metara, Nataša je istog časa znala da je pronašla ono što je nesvjesno tražila. Plaža je, naravno, bila pusta, mjesec je svibanj tek počinjao, ljetna sezona još nije ni počela i upravo je zbog toga Nataša i uzela godišnji odmor. Želja joj je bila izbjeći ludu špicu sezone, nesnosnu vrućinu i još nesnosnije gužve turista. Željela je pronaći mir, povratiti poljuljanu unutrašnju ravnotežu. Prije samo mjesec dana prekinula je trogodišnju burnu ljubavnu vezu i silno je željela mir i tišinu osjetiti oko sebe i u sebi.
Spustila se strmim puteljkom oprezno koračajući, nenavikla na takve pothvate i čas kasnije nalazila se na plaži. Šum valova koji su nježno milovali plažu, silno joj je prijao. Požalila je što nije obukla kupaći kostim. Kad je jutros napuštala iznajmljenu sobu, a koju je iznajmila na petnaest dana, nije ni pomislila na ovakvu mogućnost. A sad, kad se mogućnost otvorila pred njom, silno je poželjela osunčati se, barem malo osjetiti toplinu sunca na goloj koži.
- Šta, vrag da ga nosi! - reče glasno prema blagim valovima i nasmije: pa sasvim je sama ovdje, nikog nema u blizini.
Odlučnim pokretima, ali i oprezno se ogledajući, Nataša skine plavu usku maju i složi je na bijeli i topli kamen. Još se jednom posvuda pažljivo ogleda. Uvjerivši se da je sasvim sigurno sama na ovom prekrasnom mjestu, odvaži se i skine minijaturni grudnjak i položi ga na maju. Trenutak je tako neodlučno stajala, oklijevajući, pomišljajući da svuče i uske traperice, ali je navala hrabrosti iznenada napusti, pa samo odmahne glavom, a duga i smeđa kosa joj se zatrese pod sve toplijim suncem.
Približi se moru, sagne, pa uroni dlanove u još uvijek prohladno more. Polako i uživajući mokrim dlanovima prijeđe preko grudiju i napetog trbuha, zatim pljusne malo mora po leđima i zadovoljno se osmjehne.
"Možda će biti bolje, nego što sam očekivala", pomisli vraćajući se odjeći na kamenu i sjedajući na oblutke pored kamena, naslonivši se mokrim leđima na njega. Sunce ju je peckalo po ramenima i to ju je podsjetilo na Alenove ljubavne ugrize, koji su u posljednje vrije učestalo počeli premašivati granicu uživanja.

Kad mu je prvi put spomenula da joj nanosi bol, oprezno i oklijevajući, jer bilo joj je neugodno do krajnjih granica uopće i govoriti o tome, Alen se samo nemarno nasmijao i rekao poljubivši je:
- Malo sam se previše zanio. Ti si kriva tome.
- Ja? - začudila se ona, jer nikad mu ni jednom gestom nije dala naslutiti kako voli grubu igru.
- Tvoja ljepota - ispravio se on. - Ponekad se sasvim izgubim u tvojoj ljepoti.

Slatkorječivi gad. Sad zna da je samo to i ništa drugo. Ali onda nije znala. Ili nije samoj sebi željela priznati da zna? Nije bila sasvim sigurna. Primjećivala je njegovu grubost koja bi tu i tamo isplivala na površinu, ali ju je nastojala zaboraviti.

Prvi je put primijetila njegovu sklonost grubosti, kad je u parku, kojim su svakodnevno prolazili, šutnuo mačku nogom, baš kao da napucava loptu. Nataša je uzviknula iznenađeno i zaprepašteno se zagledala u to lice koje je voljela obasipati poljupcima, a koje u tom trenutku nije nimalo voljela.
Trebala se istog trena okrenuti i otići od njega. Sad to zna. Ali nije. Dopustila je da je Alen uvjeri kako se tako ponio zbog pritiska na poslu. Šef mu puše za vratom i prati svaki njegov korak i on ... Slušala je bujicu riječi i željela vjerovati u njih i konačno je samu sebe uvjerila u istinitost njegovih riječi.
- Neće se ponoviti - obećao je on.
- Nadam se - rekla je ona.
- Nikad to nisam do sad učinio - nastavio je on uvjeravati je. - Dao bih ne znam što, da nisam ni sada. Neće se više ponoviti, obećavam!
- Nadam se - promrmljala je ona.

Ali ponovilo se, naravno. Alenovi povremeni izljevi grubosti počeli su izbijati ispod njegove ugodne vanjštine sve češće i češće. Nataša je ulovila samu sebe, kako sa strahom očekuje te trenutke, za koje je sada već znala da neminovno slijede. Okrenuli su se prema njoj. I postajali sve gori. Trenutci njegovog mahnitanja bi se obično pojavili u žaru ljubavne igre, pa nije bilo ništa neobično, da je iznenada pljusne. Prvi ju je put tako pljusnuo dlanom po napetoj stražnjici: iznenadila se zbog udarca, ali nije reagirala. Nije ni drugi put. Mora da je on to shvatio kao poziv …
Jedne je noći bolno zajaukala usred ljubavne igre i pokušala se otrgnuti od njega. Alen ju je bolno ugrizao u području rebra i nije mogla suzdržati krik koji joj se oteo iz dubine napetog grla. Čas prije je uživala, a onda je užitak iznenada zamijenio bol i sasvim zavladao njenim umom. Šok je bio prevelik.
Nataša se bacakala, trzajući bjesomučno i nogama i rukama, ali ju je Alen nemilosrdno pritiskao svojim tijelom i nije joj dozvoljavao oteti se, sve dok do kraja nije zadovoljio svoju požudu. Njegovo ju je tijelo pritiskala, a ona je plakala u sebi.
Ujutro, kad je ostala sama u stanu, u kupaonici je pažljivim pogledom šetala preko svog golog tijela i iznenađeno uzviknula ugledavši ružnu masnicu i tragove zuba u području rebara. Iako je očekivala takvog što. To više nije ljubavni ugriz, shvatila je istog časa. To je nešto mnogo gore. Toliko gore, da mora prekinuti s Alenom. Gotovo je, odlučila je istog časa. Prekinuti će sa Alenom.
I dok se tuširala, uživajući pod mlakim mlazovima vode, kojima nije mogla isprati neugodu prošle noći, u Nataši je sazrijevao plan. Promijeniti će bravu, privremeno se vratiti roditeljima, iznajmiti agenciju za promet nekretninama, prodati stan i kupiti novi na lokaciji za koju Alen neće znati i moliti na poslu raniji dopust. Nestati će iz grada, nestati iz Alenove blizine. Jer osjećala je silnu potrebu pobjeći od svega i razmisliti o sebi,o svojoj budućnosti, a najviše o tome, kako joj se moglo dogoditi to što joj se dogodilo. Zar tako slabo poznaje ljude? Muškarce? Hoće li je uvijek iznova privlačiti sadisti? Jer, sjetila se, kako je čitala da nas uvijek privlači jedan te isti tip suprotnog spola. Kojeg kao da nosimo u sebi. Ako je tako ... pa, onda će ostatak života radije provesti sama.

Slab joj šum dopre kroz uskomešane misli i Nataša drhtavo napeto osluhne. Više nije bila sama. Na plaži se odjednom stvorio polugoli muškarac, obučen samo u kratke hlače, sasvim znojan i crvenog lica, dok mu je mokra i poduža kosa milovala duguljasto lice. Nataša shvati da je mladić, oko trideset mu je, procijenila je Nataša, trčeći stigao na njeno skriveno mjesto, koje je, čini se, prije njegovo nego li njeno. Gledala je u njegovo polugolo tijelo, a mladić joj uzvraćao pogled s blagim iznenađenjem na znojnom licu, kad se odjednom prisjetila da je i ona sama polugola. Ruke je brzo prekrižila, dlanove položivši na male grudi, zahvalna što se mladić obzirno okrenuo. Dok je oblačila grudnjak, žureći se nestrpljivo, gledala je kako on isteže mišiće, zatim počinje s vježbama u kojima je prepoznala pokrete tai chia. Ona je više voljela jogu, ali dopadali su joj se i skladni, smireni pokreti koje mladić neometan njenom prisutnošću polako izvodio, dok je more mrmorilo svoju vječnu priču.
Sad već sasvim obučena, gledala je kako izvodi tai chi i uživala u prizoru, kad mladić učini posljedni pokret, pritisne dlanove uz bedra i blago se nakloni prema horizontu. Zatim se okrene, pogleda u Natašu, osmjehne se široko, rukom zabaci kosu i slijedećeg je trenutka već dugim i elastičnim korakom grabio uz brdo, uz strmu stazu, onom istom kojom se Nataša nespretno spustila do mora.
Dok je gledala za njim, pitala se, hoće li ga više ikada vidjeti. Nešto u njoj joj je govorilo da hoće, osjećala je da mladić ovdje živi i da mu je ovo, čemu je upravo prisustvovala, uobičajeni svakodnevni ritual. Vidjeti će ga sigurno.
Osjećajući se mnogo bolje nego li kad je stigla na usamljenu plažu, Nataša se počne uspinjati strmom i prašnjavom stazom.Za danas joj je dosta sunca. A sutra ...

Sunce je svakim danom bilo jače i Nataša je svakim danom sve više uživala u njemu. Ustajala bi između sedam i osam i odmah nakon jutarnje obavezne kave u obližnjem kafiću, odlazila na "svoju" plažu. Sad bi na sebi već imala kupaći kostim, dvije male i uske trake koje su pokrivale samo ono najnužnije i koje su isticale Natašine draži. Tijelo joj je bilo čvrsto i vretenasto, jogom i dugim šetnjama ga je oblikovala i znala je da izgleda dobro.
Na plaži bi se izvukla iz uskih traperica i majice i uživala u milovanju sunca, dok bi istezala mišiće. Nakon toga bi prilazila moru i oprezno močila prste u njemu, svaki put se iznenadivši koliko je more bilo hladno. A sunce je već sasvim dobro peklo, činilo joj se ponekad, baš kao u sredini ljeta. Polako i pažljivo čitavo bi tijelo poprskala morem, pa legla na veliki žuti ručnik kojeg bi ponijela sobom.
I čekala. Njega. Trkača.
Čudila se tome. Na Alena je rijetko pomišljala. Tome se čudila još više. Zar je samo pojava ovog nepoznatog bila dovoljna, pa da iz nje istjera demone sjećanja koji su je mučili? Kako je to postigao? Jer muškarac ništa nije učinio da bi pokrenuo njen proces ozdravljenja. Svakog bi dana, otprilike u isto vrijeme, između devet i deset izjutra dotrčao na "njenu" plažu, ali nakon onog prvog puta više ne polugol, već bi na sebi imao znojem i čestim pranjem blijedo-plavu majicu, koja bi uvijek bila promočena znojem.
Nataša, koja bi ga već izdaleka čula kako se približava, jer sjedila bi napeto u iščekivanju, napetih čula, pogledala bi u njegovom pravcu, a licem, koje je već zbog sunčanja poprimilo tamnu boju, preletio bi joj dašak smješka i donekle olakšanja. Nije uzalud čekala. Trkač dolazi.
Gledala bi otvoreno u njega kako se brzim koracima približava i zastaje uz sam rub mora. Mladić bi se nasmiješio, lice bi mu se ozarilo i ona se radovala tome. Zatim bi on okrenuo lice prema suncu, Nataši leđa, pa skladno i sasvim polako odradio vježbu tai chia. Pri završetku vježbe blago bi se naklonio prema horizontu i ona je znala da će uskoro nestati i osjetila bi tračak tuge koja nije boljela. Bila je nekako slatka. Prijala je.
Mladić bi joj uputio još jedan pogled, klimnuo prijazno i uz duboki udah, naglo bi jurnuo uz onu kozju i strmu stazu, na koju se Nataša nikako nije mogla priviknuti.

I tako svakog jutra. Već je jedanaesti dan Natašinog samovanja i izlječenja trajao, a da se ništa nije promijenilo. Svakog bi jutra odlazila na plažu očekujući susret i svakog bi jutra gledala mladića kako trči i izvodi vježbu tai chia. I to je bilo sve. Ništa više nije se događalo. Baš ništa. Ali se Nataša zbog nekog razloga osjećala sasvim ispunjenom, smirenom, kako se već jako dugo nije osjećala. Alen i njegova grubost bile su daleke i napola zaboravljene uspomene i kad je pokušala preispitati svoje osjećaje, nije mogla shvatiti da je tako brzo i lako zaboravila.
Ali nije zaboravila. Shvatila je to dvanaestog jutra, još su samo tri dana uživanja pred njom, kad se probudila u mrkloj i toploj noći, a znoj joj curio niz lice. Obrisavši ga uzdrhtalom rukom, shvatila je da je obrisala i suze. San koji ju je uznemirio, zatitrao je pred njom u noći i Alenovo prijeteće lice zurilo je u nju toliko stvarno, da je odmah upalila svjetlo i ustala. Svjetlo je protjeralo duhove iz sobe, ali više nije mogla zaspati. Povratak u krevet nije više dolazio u obzir, pa se smjestila pored prozora i sa knjigom u ruci dočekala zoru, sunce, buđenje dana.

Misao, da će joj možda baš danas prići, nije je napuštala. Bila je sigurna kako će mladić osjetiti njenu tjeskobu koju joj prouzročio san. Osjećala je kako zrači njome, ali istog časa, kad je začula dobro poznati šum šljunka ispod tenisica, tjeskobe je nestalo, lice joj se ozarilo, oči užarile, ramena je zabacila unazad, grudi izbacila.
Mladić se odjednom u brzom trku stvorio pred njom, ni petnaest metara udaljen, sasvim je lijepo pročitala na njegovom licu iznenađenje. Zbog čega se iznenadio? A onda joj naglo, ali obratnim redoslijedom u sjećanju se odmotale, kao na usporenom filmu koje vrtimo unazad, njene "pripreme" za njegov doček i sve joj je bilo jasno.
Shvatio je da njega čeka i da joj je to vrhunac dana. To joj je bilo više nego očito. Njeno ju je tijelo odalo. I postidjela se toga, postidjela se svog lijepog i sad već tamnog tijela, pa joj ramena klonu, a pogled zbunjeno obori, izbjegavši upitni mladićev pogled. Što joj je? Što to čini? Zar je već zaboravila? Strah, posljednjih dana gotovo sasvim zaboravljen, nabuja u njenim grudima gušeći je. Uplaši se da će zaplakati. .
Kad je konačno smogla hrabrosti podignuti pogled, mladić je već bio pri kraju izvođenja tai chia. Gledajući ga iz dana u dan, gotovo je upamtila sve pokrete. Sa žaljenjem je pomislila kako će sad, za koji trenutak jurnuti uz kozju stazu i nestati do sutra.
Prije nego što je upravo to učinio, mladić je pogleda i nasmiješi se uz lagani naklon glave. I ne potrči! Po prvi je put mirno stajao, dok ga je sunce obasjavalo. Mirno je stajao i gledao u Natašu, a ona je osjećala, znala je, da čeka samo jedan njen mali pokret, naklon glave, slabi zamah ruke, zabacivanje kose ili bilo što drugo, i mladić će za koji trenutak stajati pored nje. Ali se nije mogla prisiliti ni na najmanji pokret. Tijelo joj je bilo posve paralizirano, ukočeno do bola. Osjećala je kako joj mišići zbog ukočenosti bolno podrhtavaju, ali ih nije mogla opustiti.
Trenutak je trajao vječnost i kad je začula škripanje šljunka pod mladićevim tenisicama i kad je podigla pogled u namjeri da mu se nasmiješi, zatekla je već poznati prizor: mladić je već trčao uz brdo! Ovog je puta trčao brže nego inače, a po neobično mu ukočenim i podignutim ramenima, osjetila je njegovu ljutinu. Znala je, da je on njenu plašljivost, njen ogromni strah i veliku zbunjenost, protumačio kao odbijanje. I umalo da nije ustala i zavikala iz sveg glasa, moleći ga da se vrati.
- Glupača - promrsi umjesto toga sebi u bradu. - I kukavica!
Sunce više nije prijalo, more više nije prijalo. Polako je, ne žureći se, jer pred njom se pružao sasvim prazan dan, skupi svoje stvari i napusti plažu na kojoj je toliko intenzivno živjela, a opet, na kojoj se ništa nije dogodilo.

Nije se pojavio slijedećeg jutra. Nataša se ogledala, osluškivala, čak je i ustajala sa svog uobičajenog mjesta na kojemu je sjedila i odlazila na kraj plaže, u pravcu iz kojeg bi mladić uvijek dotrčao. Učinila je to čak tri puta. Podigla bi se na prste i s rukom iznad očiju gledala žmireći pod suncem, ali nitko nije trčao njoj u susret. Nema ga. Uvrijedio se. Neće doći.
Tuga se omotala oko Nataše i malčice se naljuti na samu sebe, kad shvati koliko uživa u toj novoj tuzi. A moglo je biti sve drugačije. Moglo je ... Tu je odmahnula u mislima rukom, zabranivši samoj sebi sanjati. Ništa se nije dogodilo za čime treba žaliti, uvjeravala je samu sebe. A bilo je tako lijepo to očekivanje nečega bezimenog. I još ima nade, još nekoliko dana ostaje ovdje i ...

Posljednjeg dana svog boravka na moru, Nataša kao i svakog jutra odšeta do "svoje" plaže. Ali se ovog puta pripremila. Nije očekivala mladića, shvatila je da on neće više doći. Promijenio je stazu kojom sad trči, izbjegavajući susret s njom. Koja ga čeka i koja bi mu se sad, bila je sasvim sigurna u to, radosno osmjehnula u znak dobrodošlice.
Kao i obično, plaža je bila pusta. Nataša priđe onom kamenu uz kojeg se voljela naslanjati dozvoljavajući suncu da joj miluje kožu. Znala je, vrati li se mladić trčati ovom stazom, ovdje će sasvim sigurno pogledati. Iz slamnate torbe koju je nosila preko ramena, izvadi malu staklenu bočicu i pogleda u savijeni papirić kojeg je vješto ubacila u bočicu tako, da se napisano na papiru može vidjeti i pročitati: njeno ime i broj mobitela. Više ništa. Ukoliko dopadne u pogrešne ruke, pa … uvijek može promijeniti broj mobitela!
Bočicu postavi točno u sredinu kamena na kojeg se obično za vrijeme sunčanja oslanjala i okruži je oblutcima, sagradivši tako malu piramidu. Mora je vidjeti. Čim dotrči ovdje, mora je ugledati.
Jedan je trenutak stajala mirno, gledala u bočicu koja je sasvim malo izbijala iz piramide oblutaka, zatim pogledom još jednom, posljednji put, opraštajući se od dragog joj mjesta, pomiluje "svoju" plažu, more, pravac iz kojeg je mladić svaki put dotrčao, pa krene usponom kojeg je i mladić savladavao pod njenim radoznalim pogledom.

Dok ju je autobus gutajući kilometre vozio u njen grad, kući, vraćajući je u svakidašnjicu, Nataša je razmišljala samo o jednom: hoće li on, trkač, pronaći bočicu i poruku u njoj? Dalje od toga se nije usuđivala razmišljati.

Često se pitala, postoji li nesvakidašnja svakodnevnica? Nataša je bila uvjerena kako postoji. Jer upravo ju je proživljavala.
Vrativši se sa mora, u unutrašnjost, u svoj grad, radeći svoj stari posao, a nakon posla obilazeći stanove koji su bili na prodaju, a čije joj je adrese njen otac uredno zapisao, dok je ona ležala na suncu i nastojala se pribrati nakon neugodnog životnog iskustva, nije imala vremena žaliti samu sebe. Obilaženje stanova zahtijevalo je vrijeme i energiju, ali se Nataša nije žalila. Upravo to joj je raspršilo sumorne misli i kad joj je u petak, bilo je već blizu sedam sati navečer, mlada agentica s nekretninama pokazala mali, ali sasvim prijatan stan, znala je da je pronašla što je tražila. Umorno tumaranje nakon osmosatnog rada se isplatilo: stan se nalazio gotovo u neposrednoj blizini njenog radnog mjesta i Nataša nije oklijevala. Ušteda na prijevozu neće biti mala, znala je, pa kad je malo cjenkajući se uspjela neznatno spustiti cijenu, bila je presretna.
Istina, stan treba dotjerati, ali znala je da će sve te sitnice biti riješene u roku nekoliko dana. Najveću je prepreku uspješno savladala: ima dom. Novi i neukaljani. U kojeg će pozivati samo one koji opravdaju njeno povjerenje.

Ponekad, kad bi mobitel započeo svojom melodijom, Natašine bi misli jurnule dole, na jug, na more i u mašti bi vidjela njega kako izvodi vježbu tai chia, a more koje blago šumi uz njegove noge, gotovo da je mogla čuti. Ali nikad nije bio on, uvijek ju pozivao netko drugi i mora da se na njenom preplanulom licu čitalo razočaranje, jer prošlog joj je dana u uredu, nakon jednog poziva, prišla kolegica Sonja. Silno visoka, s dugom i crnom kosom koja se presijavala na njenim leđima, u dva je duga koraka prišla Nataši i nagnula se nad njen stol.
- Očekuješ nečiji poziv? - upitala je potiho, tako da njen zvonki glas ne dopre do nepoželjnih ušiju.
- Neeee - otegla je Nataša iznenađena pitanjem. - Zašto pitaš?
- Paaaa - otegla je sad Sonja zafrkantski je oponašajući - svaki ti put licem preleti nada, kad mobitel zasvira. A kad se javiš, lice ti prekrije sjenka. Ne laži me! Očekuješ poziv. Netko poseban?
Sasvim zbunjena, Nataša nije znala što i kako odgovoriti. Sonju je voljela, poštovala ju je i bile su na putu postati dobre prijateljice. Nije željela izgubiti prijateljicu zbog laži. A opet, što da joj reče? Kako sanjari o nekom tipu s kojim ni riječi nije progovorila? Nazvati će je glupačom i nasmijati joj se u lice. I to s pravom. A možda ...
- Ah! - rekla je Sonja, a crne joj oči bljesnule znatiželjom. - Čini se da se nešto dogodilo o čemu pojma nemam. Na moru?
Istog trena kad je Nataša namjeravala odgovoriti, Sonja se uspravila, zaustavila Natašine riječi odlučnim pokretom ruke.
- Ni riječi! - rekla je odlučno. - Ne ovdje i sada. Idemo na piće nakon posla i sve ćeš mi ispričati. Dogovoreno?
Nataša nije imala izbora, jer Sonja se već udaljavala dugim korakom.

Tajna, ako je uopće bila tajna, više nije bila samo njena, Natašina. Imalo je to svojih prednosti. Svakog jutra, kad bi ulazila u ured, susrela bi se s Sonjinim upitnim pogledom.
Je li se javio, pitao je crni pogled i Nataša je osjećala žaljenje što je svaki put morala odrečno zavrtjeti glavom. A opet, sad je s nekim mogla razgovarati o njemu, trkaču, što joj je pričinjavalo zadovoljstvo. U naletu rječitosti, Sonji je sve ispričala o ružnom iskustvu s Alenom. Za tu je rječitost okrivila treću čašu crnog vina, kojeg je pijuckala kod Sonje, dok je vani kiša s vjetrom šumno i neumorno šibala grad, baš kao da je jesen. Nije trebala prihvatiti tu treću ponuđenu čašu. Ali je morala priznati samoj sebi, kako pomalo osjeća i zadovoljstvo zbog svog izljeva povjerenja. Suviše je toga ležalo u njoj i tištalo je. Ovako ...
Bila je zahvalna Sonji na njenom razumijevanju i podršci. Jer Sonja nije samo verbalno učestvovala u njenom životu, već je s Natašom nadgledala radove u novom Natašinom stanu i pomagala joj bezbrojnim praktičnim savjetima. Što je bilo najvažnije, Nataša se radovala sa nekim, mogla je podijeliti svoju radost s Sonjom.

Sonja je organizirala i nošenje namještaja u Natašin novi stan, kad je osvanuo dan useljenja. Onako visoka i umalo nadnaravno lijepa, za čas je mobitelom dozvala nekoliko kršnih momaka, koji su bili više nego sretni što mogu udovoljiti Sonjinoj molbi.
Njih su dvije stajala po strani, dok su oni brzo donosili namještaj i postavljali ga na mjesto koje bi im pokazala Nataša. Stan je ugodno mirisao svježe obojen, a zidovi kao da su plakali za slikama i Nataša ih je u mislima već vidjela tamo. Činilo joj se, da je za čas sve bilo gotovo: dečki su popili po koje pivo i nestali, ostavljajući ih same. Sve pod dirigentskom palicom Sonje.
- Sad moramo nazdraviti - rekla je Sonja iz velike torbe vadeći bocu šampanjca.
- Na sve si mislila - rekla je Nataša. - Nisam se ni sjetila toga. Oprosti.
- Selidba obuzme sve misli - rekla je Sonja otvarajući bocu. - Dodaj čaše.
- Krasan dan - rekla je Nataša i otpila. - Hvala ti.
U tom se trenutku oglasio njen mobitel. Sasvim automatskom kretnjom, Nataša ga uzme sa stola na kojeg je položila mobitel i javi se.
- Tek sam jučer dotrčao do plaže - reče joj prijatan bariton u uho - i pronašao poruku u boci. Moje je ime Darko, Nataša.
Sonja je gledala u prijateljicu i zapazila svaku promjenu na Natašinom licu. Sonja uz osmijeh nečujno oblikuje pitanje: "On?".
Nataša zbunjeno klimne i obori pogled. Noseći čašu u ruci, Sonja obzirno išeta iz sobe, ignorirajući Natašin pokret rukom kojim ju je pokušala zaustaviti, ostavljajući bespomoćnu Natašu glasu kojeg je čekala. Neka se sama snalazi. Ona to može, Nataša to mora.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prije ljeta 3

2011-06-02T12:49:00.001+02:00

Često se pitala, postoji li nesvakidašnja svakodnevnica? Nataša je bila uvjerena kako postoji. Jer upravo ju je proživljavala.
Vrativši se sa mora, u unutrašnjost, u svoj grad, radeći svoj stari posao, a nakon posla obilazeći stanove koji su bili na prodaju, a čije joj je adrese njen otac uredno zapisao, dok je ona ležala na suncu i nastojala se pribrati nakon neugodnog životnog iskustva, nije imala vremena žaliti samu sebe. Obilaženje stanova zahtijevalo je vrijeme i energiju, ali se Nataša nije žalila. Upravo to joj je raspršilo sumorne misli i kad joj je u petak, bilo je već blizu sedam sati navečer, mlada agentica s nekretninama pokazala mali, ali sasvim prijatan stan, znala je da je pronašla što je tražila. Umorno tumaranje nakon osmosatnog rada se isplatilo: stan se nalazio gotovo u neposrednoj blizini njenog radnog mjesta i Nataša nije oklijevala. Ušteda na prijevozu neće biti mala, znala je, pa kad je malo cjenkajući se uspjela neznatno spustiti cijenu, bila je presretna.
Istina, stan treba dotjerati, ali znala je da će sve te sitnice biti riješene u roku nekoliko dana. Najveću je prepreku uspješno savladala: ima dom. Novi i neukaljani. U kojeg će pozivati samo one koji opravdaju njeno povjerenje.

Ponekad, kad bi mobitel započeo svojom melodijom, Natašine bi misli jurnule dole, na jug, na more i u mašti bi vidjela njega kako izvodi vježbu tai chia, a more koje blago šumi uz njegove noge, gotovo da je mogla čuti. Ali nikad nije bio on, uvijek ju pozivao netko drugi i mora da se na njenom preplanulom licu čitalo razočaranje, jer prošlog joj je dana u uredu, nakon jednog poziva, prišla kolegica Sonja. Silno visoka, s dugom i crnom kosom koja se presijavala na njenim leđima, u dva je duga koraka prišla Nataši i nagnula se nad njen stol.
- Očekuješ nečiji poziv? - upitala je potiho, tako da njen zvonki glas ne dopre do nepoželjnih ušiju.
- Neeee - otegla je Nataša iznenađena pitanjem. - Zašto pitaš?
- Paaaa - otegla je sad Sonja zafrkantski je oponašajući - svaki ti put licem preleti nada, kad mobitel zasvira. A kad se javiš, lice ti prekrije sjenka. Ne laži me! Očekuješ poziv. Netko poseban?
Sasvim zbunjena, Nataša nije znala što i kako odgovoriti. Sonju je voljela, poštovala ju je i bile su na putu postati dobre prijateljice. Nije željela izgubiti prijateljicu zbog laži. A opet, što da joj reče? Kako sanjari o nekom tipu s kojim ni riječi nije progovorila? Nazvati će je glupačom i nasmijati joj se u lice. I to s pravom. A možda ...
- Ah! - rekla je Sonja, a crne joj oči bljesnule znatiželjom. - Čini se da se nešto dogodilo o čemu pojma nemam. Na moru?
Istog trena kad je Nataša namjeravala odgovoriti, Sonja se uspravila, zaustavila Natašine riječi odlučnim pokretom ruke.
- Ni riječi! - rekla je odlučno. - Ne ovdje i sada. Idemo na piće nakon posla i sve ćeš mi ispričati. Dogovoreno?
Nataša nije imala izbora, jer Sonja se već udaljavala dugim korakom.

Tajna, ako je uopće bila tajna, više nije bila samo njena, Natašina. Imalo je to svojih prednosti. Svakog jutra, kad bi ulazila u ured, susrela bi se s Sonjinim upitnim pogledom.
Je li se javio, pitao je crni pogled i Nataša je osjećala žaljenje što je svaki put morala odrečno zavrtjeti glavom. A opet, sad je s nekim mogla razgovarati o njemu, trkaču, što joj je pričinjavalo zadovoljstvo. U naletu rječitosti, Sonji je sve ispričala o ružnom iskustvu s Alenom. Za tu je rječitost okrivila treću čašu crnog vina, kojeg je pijuckala kod Sonje, dok je vani kiša s vjetrom šumno i neumorno šibala grad, baš kao da je jesen. Nije trebala prihvatiti tu treću ponuđenu čašu. Ali je morala priznati samoj sebi, kako pomalo osjeća i zadovoljstvo zbog svog izljeva povjerenja. Suviše je toga ležalo u njoj i tištalo je. Ovako ...
Bila je zahvalna Sonji na njenom razumijevanju i podršci. Jer Sonja nije samo verbalno učestvovala u njenom životu, već je s Natašom nadgledala radove u novom Natašinom stanu i pomagala joj bezbrojnim praktičnim savjetima. Što je bilo najvažnije, Nataša se radovala sa nekim, mogla je podijeliti svoju radost s Sonjom.

Sonja je organizirala i nošenje namještaja u Natašin novi stan, kad je osvanuo dan useljenja. Onako visoka i umalo nadnaravno lijepa, za čas je mobitelom dozvala nekoliko kršnih momaka, koji su bili više nego sretni što mogu udovoljiti Sonjinoj molbi.
Njih su dvije stajala po strani, dok su oni brzo donosili namještaj i postavljali ga na mjesto koje bi im pokazala Nataša. Stan je ugodno mirisao svježe obojen, a zidovi kao da su plakali za slikama i Nataša ih je u mislima već vidjela tamo. Činilo joj se, da je za čas sve bilo gotovo: dečki su popili po koje pivo i nestali, ostavljajući ih same. Sve pod dirigentskom palicom Sonje.
- Sad moramo nazdraviti - rekla je Sonja iz velike torbe vadeći bocu šampanjca.
- Na sve si mislila - rekla je Nataša. - Nisam se ni sjetila toga. Oprosti.
- Selidba obuzme sve misli - rekla je Sonja otvarajući bocu. - Dodaj čaše.
- Krasan dan - rekla je Nataša i otpila. - Hvala ti.
U tom se trenutku oglasio njen mobitel. Sasvim automatskom kretnjom, Nataša ga uzme sa stola na kojeg je položila mobitel i javi se.
- Tek sam jučer dotrčao do plaže - reče joj prijatan bariton u uho - i pronašao poruku u boci. Moje je ime Darko, Nataša.
Sonja je gledala u prijateljicu i zapazila svaku promjenu na Natašinom licu. Sonja uz osmijeh nečujno oblikuje pitanje: "On?".
Nataša zbunjeno klimne i obori pogled. Noseći čašu u ruci, Sonja obzirno išeta iz sobe, ignorirajući Natašin pokret rukom kojim ju je pokušala zaustaviti, ostavljajući bespomoćnu Natašu glasu kojeg je čekala. Neka se sama snalazi. Ona to može, Nataša to mora.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prije ljeta 2

2011-05-30T12:20:00.001+02:00

Sunce je svakim danom bilo jače i Nataša je svakim danom sve više uživala u njemu. Ustajala bi između sedam i osam i odmah nakon jutarnje obavezne kave u obližnjem kafiću, odlazila na "svoju" plažu. Sad bi na sebi već imala kupaći kostim, dvije male i uske trake koje su pokrivale samo ono najnužnije i koje su isticale Natašine draži. Tijelo joj je bilo čvrsto i vretenasto, jogom i dugim šetnjama ga je oblikovala i znala je da izgleda dobro.
Na plaži bi se izvukla iz uskih traperica i majice i uživala u milovanju sunca, dok bi istezala mišiće. Nakon toga bi prilazila moru i oprezno močila prste u njemu, svaki put se iznenadivši koliko je more bilo hladno. A sunce je već sasvim dobro peklo, činilo joj se ponekad, baš kao u sredini ljeta. Polako i pažljivo čitavo bi tijelo poprskala morem, pa legla na veliki žuti ručnik kojeg bi ponijela sobom.
I čekala. Njega. Trkača.
Čudila se tome. Na Alena je rijetko pomišljala. Tome se čudila još više. Zar je samo pojava ovog nepoznatog bila dovoljna, pa da iz nje istjera demone sjećanja koji su je mučili? Kako je to postigao? Jer muškarac ništa nije učinio da bi pokrenuo njen proces ozdravljenja. Svakog bi dana, otprilike u isto vrijeme, između devet i deset izjutra dotrčao na "njenu" plažu, ali nakon onog prvog puta više ne polugol, već bi na sebi imao znojem i čestim pranjem blijedo-plavu majicu, koja bi uvijek bila promočena znojem.
Nataša, koja bi ga već izdaleka čula kako se približava, jer sjedila bi napeto u iščekivanju, napetih čula, pogledala bi u njegovom pravcu, a licem, koje je već zbog sunčanja poprimilo tamnu boju, preletio bi joj dašak smješka i donekle olakšanja. Nije uzalud čekala. Trkač dolazi.
Gledala bi otvoreno u njega kako se brzim koracima približava i zastaje uz sam rub mora. Mladić bi se nasmiješio, lice bi mu se ozarilo i ona se radovala tome. Zatim bi on okrenuo lice prema suncu, Nataši leđa, pa skladno i sasvim polako odradio vježbu tai chia. Pri završetku vježbe blago bi se naklonio prema horizontu i ona je znala da će uskoro nestati i osjetila bi tračak tuge koja nije boljela. Bila je nekako slatka. Prijala je.
Mladić bi joj uputio još jedan pogled, klimnuo prijazno i uz duboki udah, naglo bi jurnuo uz onu kozju i strmu stazu, na koju se Nataša nikako nije mogla priviknuti.

I tako svakog jutra. Već je jedanaesti dan Natašinog samovanja i izlječenja trajao, a da se ništa nije promijenilo. Svakog bi jutra odlazila na plažu očekujući susret i svakog bi jutra gledala mladića kako trči i izvodi vježbu tai chia. I to je bilo sve. Ništa više nije se događalo. Baš ništa. Ali se Nataša zbog nekog razloga osjećala sasvim ispunjenom, smirenom, kako se već jako dugo nije osjećala. Alen i njegova grubost bile su daleke i napola zaboravljene uspomene i kad je pokušala preispitati svoje osjećaje, nije mogla shvatiti da je tako brzo i lako zaboravila.
Ali nije zaboravila. Shvatila je to dvanaestog jutra, još su samo tri dana uživanja pred njom, kad se probudila u mrkloj i toploj noći, a znoj joj curio niz lice. Obrisavši ga uzdrhtalom rukom, shvatila je da je obrisala i suze. San koji ju je uznemirio, zatitrao je pred njom u noći i Alenovo prijeteće lice zurilo je u nju toliko stvarno, da je odmah upalila svjetlo i ustala. Svjetlo je protjeralo duhove iz sobe, ali više nije mogla zaspati. Povratak u krevet nije više dolazio u obzir, pa se smjestila pored prozora i sa knjigom u ruci dočekala zoru, sunce, buđenje dana.

Misao, da će joj možda baš danas prići, nije je napuštala. Bila je sigurna kako će mladić osjetiti njenu tjeskobu koju joj prouzročio san. Osjećala je kako zrači njome, ali istog časa, kad je začula dobro poznati šum šljunka ispod tenisica, tjeskobe je nestalo, lice joj se ozarilo, oči užarile, ramena je zabacila unazad, grudi izbacila.
Mladić se odjednom u brzom trku stvorio pred njom, ni petnaest metara udaljen, sasvim je lijepo pročitala na njegovom licu iznenađenje. Zbog čega se iznenadio? A onda joj naglo, ali obratnim redoslijedom u sjećanju se odmotale, kao na usporenom filmu koje vrtimo unazad, njene "pripreme" za njegov doček i sve joj je bilo jasno.
Shvatio je da njega čeka i da joj je to vrhunac dana. To joj je bilo više nego očito. Njeno ju je tijelo odalo. I postidjela se toga, postidjela se svog lijepog i sad već tamnog tijela, pa joj ramena klonu, a pogled zbunjeno obori, izbjegavši upitni mladićev pogled. Što joj je? Što to čini? Zar je već zaboravila? Strah, posljednjih dana gotovo sasvim zaboravljen, nabuja u njenim grudima gušeći je. Uplaši se da će zaplakati. .
Kad je konačno smogla hrabrosti podignuti pogled, mladić je već bio pri kraju izvođenja tai chia. Gledajući ga iz dana u dan, gotovo je upamtila sve pokrete. Sa žaljenjem je pomislila kako će sad, za koji trenutak jurnuti uz kozju stazu i nestati do sutra.
Prije nego što je upravo to učinio, mladić je pogleda i nasmiješi se uz lagani naklon glave. I ne potrči! Po prvi je put mirno stajao, dok ga je sunce obasjavalo. Mirno je stajao i gledao u Natašu, a ona je osjećala, znala je, da čeka samo jedan njen mali pokret, naklon glave, slabi zamah ruke, zabacivanje kose ili bilo što drugo, i mladić će za koji trenutak stajati pored nje. Ali se nije mogla prisiliti ni na najmanji pokret. Tijelo joj je bilo posve paralizirano, ukočeno do bola. Osjećala je kako joj mišići zbog ukočenosti bolno podrhtavaju, ali ih nije mogla opustiti.
Trenutak je trajao vječnost i kad je začula škripanje šljunka pod mladićevim tenisicama i kad je podigla pogled u namjeri da mu se nasmiješi, zatekla je već poznati prizor: mladić je već trčao uz brdo! Ovog je puta trčao brže nego inače, a po neobično mu ukočenim i podignutim ramenima, osjetila je njegovu ljutinu. Znala je, da je on njenu plašljivost, njen ogromni strah i veliku zbunjenost, protumačio kao odbijanje. I umalo da nije ustala i zavikala iz sveg glasa, moleći ga da se vrati.
- Glupača - promrsi umjesto toga sebi u bradu. - I kukavica!
Sunce više nije prijalo, more više nije prijalo. Polako je, ne žureći se, jer pred njom se pružao sasvim prazan dan, skupi svoje stvari i napusti plažu na kojoj je toliko intenzivno živjela, a opet, na kojoj se ništa nije dogodilo.

Nije se pojavio slijedećeg jutra. Nataša se ogledala, osluškivala, čak je i ustajala sa svog uobičajenog mjesta na kojemu je sjedila i odlazila na kraj plaže, u pravcu iz kojeg bi mladić uvijek dotrčao. Učinila je to čak tri puta. Podigla bi se na prste i s rukom iznad očiju gledala žmireći pod suncem, ali nitko nije trčao njoj u susret. Nema ga. Uvrijedio se. Neće doći.
Tuga se omotala oko Nataše i malčice se naljuti na samu sebe, kad shvati koliko uživa u toj novoj tuzi. A moglo je biti sve drugačije. Moglo je ... Tu je odmahnula u mislima rukom, zabranivši samoj sebi sanjati. Ništa se nije dogodilo za čime treba žaliti, uvjeravala je samu sebe. A bilo je tako lijepo to očekivanje nečega bezimenog. I još ima nade, još nekoliko dana ostaje ovdje i ...

Posljednjeg dana svog boravka na moru, Nataša kao i svakog jutra odšeta do "svoje" plaže. Ali se ovog puta pripremila. Nije očekivala mladića, shvatila je da on neće više doći. Promijenio je stazu kojom sad trči, izbjegavajući susret s njom. Koja ga čeka i koja bi mu se sad, bila je sasvim sigurna u to, radosno osmjehnula u znak dobrodošlice.
Kao i obično, plaža je bila pusta. Nataša priđe onom kamenu uz kojeg se voljela naslanjati dozvoljavajući suncu da joj miluje kožu. Znala je, vrati li se mladić trčati ovom stazom, ovdje će sasvim sigurno pogledati. Iz slamnate torbe koju je nosila preko ramena, izvadi malu staklenu bočicu i pogleda u savijeni papirić kojeg je vješto ubacila u bočicu tako, da se napisano na papiru može vidjeti i pročitati: njeno ime i broj mobitela. Više ništa. Ukoliko dopadne u pogrešne ruke, pa … uvijek može promijeniti broj mobitela!
Bočicu postavi točno u sredinu kamena na kojeg se obično za vrijeme sunčanja oslanjala i okruži je oblutcima, sagradivši tako malu piramidu. Mora je vidjeti. Čim dotrči ovdje, mora je ugledati.
Jedan je trenutak stajala mirno, gledala u bočicu koja je sasvim malo izbijala iz piramide oblutaka, zatim pogledom još jednom, posljednji put, opraštajući se od dragog joj mjesta, pomiluje "svoju" plažu, more, pravac iz kojeg je mladić svaki put dotrčao, pa krene usponom kojeg je i mladić savladavao pod njenim radoznalim pogledom.

Dok ju je autobus gutajući kilometre vozio u njen grad, kući, vraćajući je u svakidašnjicu, Nataša je razmišljala samo o jednom: hoće li on, trkač, pronaći bočicu i poruku u njoj? Dalje od toga se nije usuđivala razmišljati.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prije ljeta

2011-05-29T14:34:00.001+02:00

Pjesma

2011-05-19T12:45:00.001+02:00

Vrlo se dobro osjećao onog dana, bilo je ljeto, razmahala se vrućina i uživao je u njoj znojeći se i ljenčareći u hladovini. Knjiga je ležala pored njega, na dohvat ruke, ali nije pružao ruku prema njoj. Nije mu nedostajala pisana riječ. Ništa mu nije nedostajalo. Osim nje. Ali znao je da će mu se ona uskoro, za koji dan, pridružiti i nije bio tužan zbog njene odsutnosti. Kad bolje razmisli, nije ni sad odsutna.
U njegovim je mislima neprestano lebdjela, skakutala poput lepršavog oblaka na plavom nebu sjećanja. Neprestano je mislio na nju, samo na nju. Kako se smije. Kako se budi. Kako pruža ruku prema kosi. Kako mu sklanja pramen s znojnog čela. Svaki trenutak s njom, u njenom društvu, plamtio je dahom sreće. I bio nekako poseban. I on se lovio u pomisli, kako mora zapamtiti ovaj trenutak, i ovaj, i ovaj i …
More mu je oplakivalo stopala, šum ga neumornih valova podsjećao na njeno ime: sve ga podsjećalo na nju. Sunce je drhtavo visjelo na plavom nebu i žarilo, žarilo kao i njegove uspomene, kad se oglasio mobitel. U prvi tren nije ni shvatio koji ga to novi i u ovom okruženju neprirodni zvuk uznemirava, ali je onda već vičnom kretnjom, jer ona je zvala i po desetak puta na dan, posegnuo za malom napravom koja toliko mu radosti pruža i javio se.
- Gdje si? - upitala ga je.
Rekao joj je. I dodao, naravno, kako bi želio da je ovog trenutka pored njega. Jer onda bi more bilo još i ljepše.
- Napisala sam pjesmu - rekla je, kad je zastao grabeći dah.
Jedan je vrući trenutak šutio i zurio u plave valove koji su se pretvarali u plavetnilo njenih očiju i naslućujući što slijedi, osluškivao navalu plime u svojoj dubokoj nutrini. Plima zadovoljstva. Topla i nježna, baš kao i vrući sokovi njihove ljubavi.
- O! - uzviknuo je, ali potiho, nije želio dijeliti svoju sreću s drugima, mnogobrojnim kupačima koji su se izležavali u njegovoj blizini. - O čemu?
- Pogrešno pitanje.
- O kome?
- O tebi!
- O!
- I ništa više? - upitala je: silno je voljela komplimente i na vrlo zabavan, pomalo djetinjasti način, znala ih je izvlačiti iz njega. - Samo jedno "O"?
- Nije to jedno obično "O" - odgovorio je sjedajući i brišući znoj s lica: nije mu smetao znoj, ali je nastojao pokretom sakriti osmjeh sreće za kojeg je znao da mu titra na licu i za kojeg se bojao da mu pridaje glupav izgled. - To je jedno veliko i začuđujuće, a opet i sasvim pripadajuće "O".
- Pripadajuće?
- Pa - rekao je tiho, gotovo šapućući - znao sam da si posebna. Sad znam i zbog čega si posebna.
- Još nisi ni čuo pjesmu ...
- Ali sam siguran da je dobra - ubacio se u njenu rečenicu. - O meni je, zar ne?
- Naduvenko! - rekla je, a on je osmjehujući se zamišljao osmjeh na njenom lijepom i voljenom licu i tog se trenutka prvi put u svom životu zapitao: čime li ću platiti ovoliku veliku sreću?
- Pročitaj mi je - zamolio je i zatvorio oči, uživajući u trenutku i želeći ga pohraniti u zlatnu riznicu sjećanja: još nikad nitko nije za njega napisao bilo što, pogotovo ne pjesmu i pogotovo to nije učinila prekrasna djevojka u čijem je naručju beskrajno uživao.
- Neću - rekla je i on je zamišljao kako joj oči vragolasto se stišću, crne obrve mršte, nastojeći suzdržati smiješak koji se približavao uljepšati već ionako lijepo lice.
- Nećeš?
- Izrecitirati ću ti je - odgovorila je smijući se, a njen ga smijeh pogodi silnom snagom želje. - Znam je napamet.
- Naravno. Pa ti si je i napisala.
- Za tebe - dodala je.
- Za mene - prihvatio je. - A sad je, molim te, pročitaj.
- Evo - začuje njen topli glas i duboki uzdah: trema pred nastup.
Slušao je pritišćući čvrsto mobitel na uho, toliko čvrsto, da ga je uho zaboljelo. Ali nije popustio pritisak, naprotiv, još ga je pojačao. Ugrizao se za usnicu do krvi i tek kad je tanki i tamnocrveni slani mlaz potekao mu niz glatko izbrijanu bradu, shvati da mu i tople suze klize niz lice. Brzo ih obriše i sagne glavu, skrivajući pogled i uživajući u pjesmi, u njenom milozvučnom glasu, u ritmu kojemu su riječi navirale jedna za drugom. Koju je njen topli glas recitirao potiho, a opet toliko glasno, da je svaka izgovorena riječ udarala donoseći bol. Slatku bol. U kojoj je uživao.
Zašutjela je. Popustio je pritisak mobitela na uho i uho ga je prestalo istog trena boljeti. Osmjehivao se i brisao krv s usnice.
- I? - upitala je. - Što kažeš?
- Bez riječi sam.
- Toliko je loša?
- Dobro znaš što mislim.
- Znam - dopre njen glas do njega iz daljine, tih, gotovo nečujan i on je znao da je u tom trenutku pognula crnokosu glavu i smeteno se zagledala u pod. – Osjećam da sam dobru pjesmu napisala. Ne znam zašto je dobra, ali osjećam tako. I vjerujem svom osjećaju.
- Darovita si - reče joj tiho i pažljivo birajući riječi. - Znao sam da si posebna. Zbilja si darovita. I pjesma je predivna. I ti ćeš postati sjajna pjesnikinja.
- I što još? - upitala je ona, a glas joj i opet bio prpošan, divlji i stidljiv u isto vrijeme.
- I ne bih žalio u ovom trenutku umrijeti - odgovori on. - Jer upravo sam uzjahao na plimni val sreće koji me nosi, nosi ...
- Budalice! - reče ona smijući se. - Treba živjeti u sreći. A ne umirati. A sad moram ići. Htjela sam te samo na brzinu čuti. Izrecitirati ti tvoju pjesmu. Skoči u plavi morski zagrljaj jednom i za mene.
- Odmah sad?
- Odmah sad! - zapovijedi ona iz daljine. - Volim te.
- Volim te - odgovori on, posluša njen kratki i sretni smijeh i sam se osmjehujući i veza se prekine.

Osmjehivao se još uvijek i u moru, plivajući polako i sa uživanjem, u mislima ponovo i ponovo slušajući njen glas kako mu recitira pjesmu, pjesmu napisanu za njega, kad ga prvi udar pogodi u grudi silinom metka i sve mu se zacrni pred očima. Nekoliko je puta jedva čujno zakrkljao, uvjeren kako gromoglasno urla, a onda ga plava dubina uvuče dole, u svoj tamni, gotovo crni bezdan.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prepad

2011-05-15T18:19:00.000+02:00

Bio je to najčudniji angažman kojeg je ikad dobio, ali Fero nije mario. Nije mario ni što se divljački znoji pod kamuflažnom odjećom, što mu znoj štipa oči, pa žmirka i žmirka, a dugačka i siva sasvim bez prometa cesta, titra pred njegovim sivim očima. Silna se jara podigla već izjutra, a ne kao i obično oko podneva. Sunce je nemilosrdno pržilo iznad njih desetorice, dok su ležali na vrelom pijesku, stišćući oružje u rukama, a dlanovi se znojili i znojili, pa bi ispuštali oružje na jedan kratak trenutak i brzim pokretima brisali dlanove. Jer kad počne akcija, a trebala bi početi svakog časa, svaka se, pa i najmanja sitnica može pokazati odlučujućom.
- Zašto li su odlučili ići ovim putem, kojeg je i bog zaboravio - promrmlja pored Fera njegov prijatelj Grano: ležao je na lijevom boku i trljao nadlanicom oznojeno i crveno lice. - Mora da godinama ni jedno vozilo nije prošlo njime.
Fero nije mario. Baš ga boli dupe za podatak o tome kad je posljednje vozilo projurilo ovim krajem. Što se njega tiče, mogli su i ne izgraditi cestu. Ionako su sve iste: dugačke i vijugave, puste, umalo pa sasvim bez prometa. I prokleto prašnjave. Kad ponekad projuri koje vozilo, prašina se visoko podigne u zrak, pa visi gore i treperi na vjetru, da bi se kasnije ponovo spustila na užareno tlo.
Svake je godine sve toplije. I svakog dana. Fero je bio uvjeren u to. Svakog dana vrućina neumorno raste, cijedi iz njih i posljednju kap znoja, pa ljudi, kojima još nije trideset, a upravo je toliko Feri, izgledaju poput pedesetogodišnjaka. Koža napukla i izborana, bez sjaja, suha, pa čovjek mrzi svoj odraz u ogledalu. Zbog toga se Fero rijetko brijao: nije mogao mirno gledati svoje umorno lice i ugasle oči, koje su već previše toga vidjele.
Za razliku od Grana. Grano, Ferov prijatelj, bio je mlađi tri godine od Fera, ali je i njemu koža već djelovala staro. Lice mu je uvijek bilo svježe izbrijano, Grano je bio uvjeren, kako je tako bolje, nego pustiti crvenkastu strnjiku, kakva mu je rasla umjesto muževne brade.
- Trebali su već proći - promrmlja Grano. - Čovjek je rekao u jedanaest. Sad je jedanaest i deset.
- Žuri ti se negdje? - podrugljivo upita Fero.
- Nigdje.
- Onda?
- Pa radije bih sjedio u hladovini, nego ovdje.
- Kad završimo - reče Fero tiho, jer nije želio da i ostali čuju razgovor, njih nije poznavao i prvi ih je put vidio u svom životu - moći ćeš se godinama izležavati.
- Da, zbilja - jedva čujno reče Grano. - Koju li jebenu stvar prevoze, kad nas tako dobro plaćaju?
- Postao si radoznao?
Grano se nakesi. Fero mu namigne. Ovo će biti otprilike dvadeseta njihova zajednička akcija i Fero je znao, da Grano voli govoriti prije akcije: razbija napetost. Ali istina je, da se i sam zapitao: što li se to prevozi u ovom konvoju kojeg čekaju i zašto ih Šef plaća tako dobro. Poslodavci su Ferovi, svi do jednog do sada, nastojali da ljude koji su stavljali na kocku vlastite živote da se domognu onoga što su poslodavci željeli, plaćati minimalno. I onda je iznenada dobio ponudu o kojoj je mogao samo sanjati. Kad pothvat uspješno završi, u što Fero nije sumnjao, biti će bogat i proći će dugo vremena prije nego li će ponovo biti primoran uzeti oružje u ruke i ponovo unajmiti svoju vještinu ratovanja. Fero nikad nije ni pomislio, kako bi se moglo dogoditi, pa da i on sam zaradi metak. Bio je nekoliko puta ranjen, ali ga to nije uplašilo. Bojao se jedino starosti, kad za koju godinu bude posustao, kad ne bude mogao iznajmljivati svoje tijelo. Zbog toga je objeručke prihvatio ovu ponudu i sa sobom doveo svog prijatelja Grana. Da se obojica obogate. A poslije, tko zna, možda i pokrenu sami svoj posao, možda ...
- Čini se da stižu - reče Grano i prekinu uskovitlane Ferove misli. - Bio je i red.
Fero se zagleda u daljinu, zrak je treperio od vrućine koja je pritiskala, gledao je napeto, ali ništa nije vidio. Nema traga konvoju kamiona.
- Prevario si se - reče tiho. - Ne brini, stići će. I sve će se odigrati za nekoliko sekundi.
- Ne brine me to - reče Grano. - Igrokaz kao igrokaz.
Fero se osmjehne. Volio je Granovu neobuzdanost. U surovom svijetu, Granova je nemarnost prema vlastitom životu bila neprocjenjiva. Bez imalo kolebanja, u pretprošlom je pothvatu izložio svoj život opasnosti, ne bi li neprijateljsku vatru, kojom je Fero bio zasipan, skrenuo na sebe. Fero to nije zaboravio.
Žeđ je dosegla svoj vrhunac. Mučila ga je već prilično dugo, ali joj se uspijevao otrgnuti, potisnuti želju. Nije mu se pilo ono što su nazivali "vodom". Ta je voda bila mutno-žute boje zbog tablete pročišćavanja koju su morali ubaciti u tekućinu. I ovako je bila odvratnog okusa, a bez te svemoćne tablete bila bi možda i smrtonosna. Talog Posljednjeg Velikog Rata još se uvijek slijegao na zemljišta i vode trujući sve bez iznimke. Fero se sa čežnjom prisjećao svog posljednjeg bezbrižnog tuširanja, one večeri tik prije nego li je Posljednji Veliki Rat prasnuo svojim gromoglasnim urlikom i doslovno preko noći sve izmijenio. Ništa više nije bilo isto. I nikada više ni neće biti kao što je bilo prije. Možda za ... Fero nije ni želio pomišljati za koliko godina. Previše za njega. Previše za svakoga.
Preživjeli su nastaviti živjeti u uslovima koji su svakog dana postajali sve teži. I opet se nekolicina snašla, kako se pričalo uz bezbrojne čaše alkoholnih pića. Te je priče čuo i Fero. O onima, kojima je voda dostupna i koji uživaju u njoj. Ne u onolikoj količini, kao što se uživalo prije Posljednjeg Velikog Rata, ali ipak u velikoj količini. Ostali, što je značilo većina, pili su smrdljivu tekućinu pročišćavanu tabletama za koje nitko nije znao što su i kako djeluju na ljudski organizam i tko ih proizvodi. Pa su umjesto vode, pili alkohol, ulazeći u trgovine koje su zjapile prazne i tužne bez kupaca. Jer bilo je malo preživjelih, mnogo ih je više nestalo u velikom i zasljepljujućem prasku.
- Jebi ga, moram! - prosikće Fero ljutito.
- Što moraš? - upita Grano.
- Piti ovu pišalinu - odgovori Fero otvarajući metalnu bočicu, koju je skinuo s boka.
- Čekaj - reče Grano, pa mu pruži svoju metalnu bočicu.
Fero ga podozrivo pogleda. Pruži ruku, uzme bočicu iz prijateljeve ruke, otvori je i pažljivo je pomiriše, postavivši je tik ispod dugog nosa.
- Zaudara? - upita Grano.
- Ne.
- Miriše?
- Nema mirisa - reče Fero, a tračak sumnje i nade javi se u njemu, pa polako, pažljivo, otpije sasvim malo.
- Prija? - upita Grano smijuljeći se.
- Gade jedan! - reče Fero. - Pa to je voda. Prava pravcata voda. Kao prije ... ma odakle ti?
- Ne pitaj, nego otpij još.
Fero otpije. Dragocjena tekućina mu je neizmjerno prijala dok je meko klizila niz njegovo užareno i sasvim suho grlo.
- Ahhhhhhh - reče s žaljenjem vraćajući bočicu.
- Sad si spreman za ratovanje - reče Grano uzimajući bočicu i pažljivo je zatvarajući. - Evo ih, dolaze.
Fero pogleda u pravcu Granove ruke. Grano se ovog puta nije prevario. Ogroman oblak prašine podigao se na horizontu. Konvoj mora da je vrlo blizu.

Sve je bilo gotovo za samo nekoliko minuta. Pod užarenim su suncem ljudi urlali poneseni žarom bitke, krupnim koracima trčeći prema kamionima, bilo je pet vozila, pucajući iz oružja i osvajajući teren. Odjednom je sve stalo. Nestvarna tišina je plesala mrtvački ples oko preživjelih.
- Gotovo je Grano - reče Fero gledajući Šefa koji je zadovoljno trljao ruke i već pregledavao letimično oteti plijen. - Sad možemo na uživanje.
Ali mu Grano ne odgovori i Fero, predosjećajući nesreću, brzo se okrene. Ugleda svog prijatelja samo nekoliko metara iza sebe. Mora da je pao na samom kraju bitke. Grano je ležao potrbuške, raširenih nogu, u rukama i dalje čvrsto držeći automatsku pušku.
Duboko uzdahnuvši, više ne osjećajući zadovoljstvo zbog pobjede, Fero mu priđe, sagne se i prevrne prijatelja na leđa. Grano je bio mrtav: ružna rupa točno na sredini njegovog čela nije ostavljala nikakvog mjesta za sumnju.
Fero osjeti bijes i tugu i žalost, a zatim se naglo smiri, jer znao je, ničemu ne vodi gubitak kontrole emocija. Mirno se sagne i otkopča bočicu s dragocjenom tekućinom s Granovog pojasa. Svaki će dan popiti samo po jedan gutljaj. Sjećajući se prijatelja. Da mu je barem otkrio izvor svoje nabave ...

- Idemo! - zaviče Šef kojemu nitko nije znao ime. - Upadajte u kamione i brišimo odavde. Zadatak ste odlično izvršili. Odvezimo kamione na odredište i slijedi isplata.
Fero, zakači bočicu za svoj pojas i pridruži se razdraganim ljudima, ostavljajući Granu i još dvojicu na pijesku pored samog asfalta, koračajući čvrsto i ne osvrćući se.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.