Goli majmuni

Renata i Eugen zajedno sa još nekoliko desetina ljudi ustanu uz škripu stolica u klimatiziranom kinu i Renata, sjetivši se nesnosne žege koja vlada na ulici, upravo htjede predložiti Eugenu da se odvezu do mora, kad primijeti njegov vučji cerek na licu. Iznenađena, jer film kojeg su upravo odgledali nije bio ni malo smiješan, već naprotiv, vrlo tragičan, ona ga lagano lepršavim prstima udari po goloj mišici.
- Što je smiješno? - upita ga. - Reci i meni, pa da se zajedno smijemo.
- Ljudska priroda - odgovori Eugen malo se nagnuvši prema njoj i umalo joj ne dotaknuvši crnu kosu usnama. – Ona mi je smiješna.
- Tragična je - ispravi ga ona. - Nije smiješna. Barem u ovom filmu.
- I u filmu i u životu, smiješna je - reče on. - Samo volimo misliti kako je tragična.
- Oh? Od kud sad to?
- Pa neprestano žalimo sami sebe, zar ne? - upita Eugen, dok su polako napuštali veliku kino-dvoranu: sad će morati prijeći nekoliko stotina metara do parkiranog automobila, a bilo je vruće, noć se još nije spustila i znoj je već počeo teći s njegovog čela. - I ovaj je klinac žalio sebe. Nije druge. Samo sebe.
- Daj, molim te!
- Misliš da nisam u pravu? - upita Eugen: uspravio se u svoj svojoj visini od metar i devedeset i pogledao je nadmoćno sa te, za nju, nedostižne visine. - Pa da raščlanimo onda stvar.
- Eh, baš me zanima - posprdno i pomalo uvrijeđeno reče Renata.
- Imamo profesora kozmologije koji radi na novom modelu kozmosa, zar nije tako?
- Tako je - potvrdi Renata: ništa joj drugo nije preostalo.
- Zatim imam briljantnog mladog kineskog studenta - nastavi uvjerljivim glasom Eugen - koji svojim modelom kozmosa, točnije tamne tvari, tajanstvene tamne tvari u kozmosu, pobija profesorov rad, zar ne? Ne sasvim, ali ruši ga prilično. Svojim modelom, mladić mnogo bolje objašnjava kozmos. Istiskuje profesora. Svog profesora. Pratiš me?
- Naravno - odgovori Renata. - Gledala sam film zajedno sa tobom, sjećaš li se, profesore?
Eugen se razdragano nasmije, obgrli joj ramena, sagne se, prstima uhvati njenu bradu, podigne joj lice prema svome i ovlaš je poljubi.
- Profesor nagrađuje poljupcem studenta zbog izvanredne pažnje istog - reče joj uz smiješak. - Dakle, imamo još jednog kineskog studenta, koje profesor favorizira. A favorizira ga zbog toga, jer taj student svojim radovima potvrđuje profesorov model univerzuma.
- Trebao si postati profesor - promrmlja Renata.
- Ne prekidaj me! Dakle, profesoru je jedan mladić prijetnja i on ga onemogućuje u radu. Ne dozvoljava mu diplomirati, dok onaj drugi kineski student, nazovimo ga "Ulizica", jer on to i jest, uz čitavu svoju neospornu inteligenciju, ubire slavu i priznanje.
- Baš kao i u životu - reče Renata.
- I što čini naš briljantni student kojeg zbog nedostojne profesorove ljubomore onemogućuju napredovanje? Oduzimaju mu slavu? Možda čak i Nobelovu nagradu?
- Puca, jadnik - reče tiho Renata. - Puca mu um, puca mu volja, prestaje biti briljantan.
- I puca u svog profesora i "Ulizicu", istinski puca, a to je najvažnije. Ubija ih, Renata. Ubija.
- Tužno - reče ona. - Tragično.
Razgovarajući stigli su do automobila i ušli u njega. Posjevši za upravljač, jer Eugen nije želio voziti, nije čak ni imao vozačku dozvolu, Renata se upitno zagleda u njega.
- Jesi li za piće prije odlaska kući? - upita je Eugen.
- Ne, hvala - odbije ona: odjednom joj se više nigdje nije išlo. - Idemo pravo k meni. Imam mnogo voćne salate u hladnjaku, a i bocu vina koju si prošli put donio.
- Lijepo - složi se on. - Vozi! A u vezi našeg razgovora, slažem se sa tobom da je sve to tužno i tragično.
- Eto, vidiš!
- Ali je isto tako i smiješno!
- Smiješno? - Renata ka iskosa pogleda. - Kako to uopće možeš reći?
- Mogu, jer je istina! - odgovori Eugen. - Zar nije smiješno kako sa nama upravljaju životinjski instinkti? Bez obzira na um, kulturu, obrazovanje, bez obzira na sve, uvijek i prvenstveno smo gole životinje. Koje ubijaju kad su ugrožene.
- Pretjeruješ.
- Misliš? - upita je on. - A junaci koje smo upravo gledali?
- Što je s njima?
- Pa čuj, mala moja - posprdnim tonom koji je već dobro upoznala posljednjih mjeseci, Eugen reče: - Imamo briljantne umove. Koji ni više ni manje otkrivaju tajne univerzuma. A kako se ponašaju? Krajnje sebično! Zar nije tako?
- Nažalost - prizna Renata.
- Čovjek bi očekivao - nastavi zamišljeno Eugen - da će se takvi umovi, koji samo što nisu uspjeli dokučiti tajnu nad tajnama, radovati svakom novom otkriću, svakim daljnjim napretkom. Ali neeeeee ... životinje, svi smo mi životinje. Samo životinje.
- Ja nisam! – gotovo vikne Renata.
- Goli majmuni!
- Eugene!
- Goli majmuni! - ponovi on uvjereno. - Svi! Nema izuzetka!
- Izuzetaka uvijek ima - ljutito reče Renata. - Ne govori da nema. Ljudski rod možda se najbolje ne snalazi u ulozi koju mu je kozmos dodijelio, ali se barem u tome trudi.
- Sa pištoljem u ruci! - reče Eugen. - To mu je najjači argument!
- Oh, bože! - uzdahne Renata. - Pokvario si mi doživljaj filma. Ni malo mi se ne dopada tvoje viđenje života i ljudskog roda u njemu.
- Eh, ne nerviraj se zbog te sitnice - reče Eugen primijetivši da se voze ulicom u kojoj stanuje Renata. - Sad ću ti popraviti doživljaj.
- Kako ćeš to izvesti?
- Vruće je, zar ne? - Eugen, a Renata klimne. – Kod tebe ćemo prvo odbaciti odjeću, a zatim popiti onu bocu vina koja nas čeka.
- Postati goli majmuni? - upita ga ona, podrugljivo ali Eugen to ne primijeti.
- Upravo to! - razveseljen reče Eugen. - Shvatila si. Konačno!
- Shvatila sam - reče Renata izlazeći iz kola i zaključavajući ih - da ostatak večeri želim provesti sama. Hvala na druženju.
Ne vjerujući da se ovo istinski događa, Eugen je gleda kako odlazi, gleda u njenu malu stražnjicu kako se udaljava, bježi mu, gleda u očekivanju da će se Renata odjednom okrenuti, nasmijati mu se i pozvati ga. Ali ona ulazi u zgradu i zgrada je proguta, a da se ni osvrnula nije.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Posjeta

Iza širokog zavoja, gore na samom vrhu dugačkog uspona, odjednom pukne pogled prema moru koje se tamnim plavetnilom spajalo sa svijetlim nebom.
- Postoji ostakljeni kafić ovdje, na vrhu - progovori Nenad nakon poduže šutnje koja je bila zavladala u kolima. - Možemo stati na nekoliko minuta i popiti kavu. Što kažeš?
- Kažem da bi sve učinio, a to i činiš, ne bi li što duže odlagao posjetu - odgovori Alma pored njega osmjehujući se široko, a riđa joj se kosa vijori na vjetru kojeg stvaraju krećući se.
- Znači li to da jesi za kavu - upita Nenad pomalo smanjujući brzinu - ili da nisi?
- Jesam, naravno.
Nenad pažljivo pogledavši lijevo i desno siđe na sporedni put, parkira i ugasi motor. Izađe iz kola i uspravi se, razgibavajući ramena.
- Unutra ili vani? - upita kratko.
- Vani - odgovori Alma. - Mrzim klima-uređaje, znaš to.
On se osmjehne i povede je prema stolu do samog ruba stijene na kojoj se kočio ostakljeni lokal gotovo pun gostiju. Nekoliko stolova koji su se nalazili vani, na žarkom poslijepodnevnom suncu, bili su slobodni, pusti, ljudi su bježali u rashlađene prostorije.
- Idem unutra doviknuti da nam donesu kave - reče Nenad. - Želiš li još nešto?
- Ja želim ući unutra - odgovori Alma. - Moram se malo dotjerati. Pogledaj kakva sam. Raščupana kokoš.
- Lijepa raščupana kokoš - reče Nenad. - U redu. Onda ti uđi, a ja ću sjesti ovdje i uživati u pogledu na more.
Gledao je za njom dok je odlazila lijenim i dugim izazovnim korakom, ljuljajući se u kukovima. Obučena u zelenu majicu bez rukava i crne kratke hlačice, činila se mlađom nego što je bila, poput neke nedozrele gimnazijalke, a idući će mjesec napuniti trideset. Prilikom svakog koraka riđa joj je kosa plesala vatreni ples poskakujući na ramenima.
Nenad odjednom silno poželi da je njegov otac može vidjeti, da ih može upoznati i da prilikom upoznavanja čita odobravanje, za kojeg je siguran da bi ga bilo, u očevom pogledu. Ali je to neizvedivo, nemoguće: otac mu je poginuo prije pet godina, a prije pet godina još nije ni poznavao Almu. Sad je vodi na upoznavanje sa majkom. Koja od očeve smrti živi sama i svakog mu tjedna barem dva do tri puta telefonira i žali se na samoću. A samoću je sama izabrala, Nenad to vrlo dobro zna.
Onog dana, kad je otac poginuo, njen je društveni život umro. Bio je to njen izbor i Nenad ništa nije mogao učiniti ne bili to promijenio. A nije imao ni volje djelovati. Njegov odnos sa majkom nije previše odisao povjerenjem. Neka je čudna napetost neprekidno visjela nad njima. Dok bi razgovarali, oboje su se osjećali nelagodno i oboje su bili svjesni toga i oboje su to nastojali prikriti. A ona, majka, to nije željela priznati ni samoj sebi. Nenad je bio siguran u to. Tvrdoglavo je čitavog svog života ignorirala činjenice. Jednostavno ih nije priznavala. A možda za nju nisu ni postojale?

- Dobar dan! - pozdravi ga lijepa i mlada konobarica, vraćajući ga u sadašnjost, u sunčan i vreli dan, spretno ga posluživši kavom.
- Hvala lijepa - reče on pitajući se u sebi, koliko li je trajalo njegovo sjećanje.
- Hvala vama - odgovori djevojka, nasmije se, okrene i počne odlaziti.
Nenad vidje kako se vrata ostakljenog lokala otvaraju i na sunce izađe Alma široko se osmjehujući prema njemu.
- Dobro si je odmjerio - reče mu.
- Daj, molim te - reče on. - Zadržala si se.
- Sigurna sam da ti nisam nedostajala.
- Zašto to kažeš?
- Jedan sam te kratki trenutak promatrala iz lokala - reče Alma. - Imao si izraz lica kojeg jako dobro poznajem. Ponovo si se prisjećao.
- Jesam - prizna on. - Ali gotovo je, sad, kad si ovdje.
- Ne želim da bude gotovo - usprotivi se Alma. - Možda bi bilo bolje da progovoriš o tome? Shvatila sam da nema previše ljubavi između vas, tvoje majke i tebe.
- Ljubavi! - podsmjehne se on.
- Vidiš? - upita ona. - Zašto mi ne ispričaš što se to ispriječilo između vas?
- Previše je toga.
- Ne smeta - reče ona sjedajući nasuprot njega i promatrajući mu ozbiljno lice: primijeti kako su mu sive oči dobile gotovo crnu boju. - Ne žurimo, zar ne?
- Ne previše - osmjehne se Nenad.
- Pa onda počni sa pričom - ponuka ga Alma. - Nije valjda toliko strašno?
- Nije strašno - reče on. - Nije ni malo strašno. Ali je hladno.
- Hladno?
- Hladno. Nismo se previše svađali, natezali. Ja sam taj koji je uvijek napuštao prepirku prije nego li se uspjela razmahati.
- Kako to?
- Jednostavno sam odlazio - odgovori Nenad preko ruba šalice kave. - Kad bih u njenim očima vidio onaj crni plamen, izlazio bi iz kuće i lutao gradom.
- Kako je počelo? - upita Alma. - To mi reci: kako je počelo?

Kako je počelo? Kao što i sve u životu počinje: neprimjetno. A odjednom se stvorilo tu: trenutak prije nije postojalo, a sad ...
Počelo je jedne zimske večeri: rani se sumrak već pretvorio u mrklu noć, iako je još uvijek trajalo poslijepodne. Nenad, kojemu je tek deset godina, brzao je hladnim ulicama prema kući. Nije volio boraviti u kući, ali bilo je hladno i gotovo je trčao, nastojeći se ugrijati. Često se, kasnije u životu, pitao kako bi mu život tekao dalje, da te večeri nije toliko žurio, da nije trčao. Jer da nije trčao, ne bi sreo oca na izlasku iz zgrade u kojoj su stanovali na petom katu. Mimoišli bi se, njegov bi otac skrenuo lijevo niz ulicu, kao što je to uvijek činio, a Nenad bi otišao kući ni ne sluteći da mu je otac malo prije prošao istim putem. Ali nije bilo tako. Nisu se mimoišli, Nenad se sudario sa ocem na samom izlazu iz zgrade.
- Hej! - uzviknuo je njegov otac, hvatajući ga za ramena. - Pripazi, mladiću! Ne hoda se kroz život oborenog pogleda.
- Trčao sam - rekao je Nenad.
- Znam. - Otac se nasmijao. - Jesi li napisao zadaću?
- Jesam. Odmah nakon škole.
- Onda - upitao ga je otac s osmjehom - što kažeš na to, da otiđemo zajedno u kino?
- Oh, tata! - uzviknuo je Nenad. - To bi bilo divno!
Film je bio zabavan, pjevalo se često u njemu i Nenadu je otac objasnio da je to takva vrsta filma i da se zove "mjuzikl". Nenad je uživao. I u društvu oca i u svom prvom mjuziklu u kojem je sve vrvjelo od raskošnih prizora.
- Kako ti se dopao tvoj prvi susret sa mjuziklom? - upitao je otac, dok su izlazili iz kino-dvorane u kojoj je bilo ugodno toplo, na vjetrovitu i hladnu ulicu.
- Jako! - rekao Nenad. - Sve je bilo tako živo!
- Nisi razočaran? - upitao je otac. - Nisam bio siguran da će ti se dopasti. Voliš samo jurnjavu, shvatio sam odavno.
- Oh! - uzviknuo je pomalo nelagodno i želeći se opravdati Nenad. - Volim i ozbiljne filmove.
Otac mu se nasmijao, zagrlio ga, pa su tako jedan uz drugog, dodirujući se, žurili vjetrovitim ulicama. Otac uvijek zna što treba reći i kakav pokret treba učiniti, odavno je shvatio Nenad. Uživao je osjećajući umirujuću težinu očeve ruke, koju mu je otac prebacio preko ramena i zadržao je na njima čitavo vrijeme dok su hodali ulicom, ušli u zgradu, zatim u lift, pa sve do stana. Tek je tada otac spustio ruku, izvukao ključeve iz džepa i otključao vrata, a Nenad je osjetio kako mu nedostaje očeva ruka na ramenima, njene prijatna i umirujuća težina koja kao da mu je tiho govorila: "Uvijek ću biti uz tebe".
Istog trena kad su ušli u stan, otac još nije ni vrata zatvorio, ispred njih se odjednom stvorila majka. Kosa joj je bila neuredna, raščupana, crni joj pramenovi padali preko lica, a crne oči joj bile natečene od plača.
- Došao si! - vrisnula je prema ocu, a Nenad se povukao korak unazad, nekako postiđen zbog prizora kojemu nije želio prisustvovati.
- Što ti je? - mirno i tiho ju je upitao otac: prava suprotnost njenom ispadu.
- Što mi je?! - vrisnula je ona. - Bio si sa njom! Bio si sa Rinom!
Otac je umorna odmahnuo glavom i počeo skidati sivi kaput, dok je majka plakala, neprestano ga optužujući.
- Gdje si bio? - ponavljala je neprestano. - Bio si sa njom!
Ono njeno neprestano uplakano "Gdje si bio?", kidalo je Nenadove živce i odjednom je osjetio kako to više ne može podnijeti.
- Bili smo u kinu, mama - odjednom je progovorio, istupivši ispred iznenađenog oca.
- Što?! - vriskala je majka u hodniku. - Što?!
- Bili smo u kinu - ponovio je Nenad.
- Lažeš! - vrisnula je majka prema njemu. - Lažeš!
Pod udarcima riječi "lažeš", koje je neprestano majka sipala, Nenadova se ramena trgnu. Zaboljelo ga je baš kao da je dobio istinski udarac bičem.
- Ne govori tako - rekao je otac majci i dalje mirnim glasom.
- Lažeš! Lažeš! - vriskala je histerično ona prema Nenadu, a onda odjednom optužujuće pokazala prstom na oca. - On te je nagovorio da lažeš!
Nenadu je umalo pozlilo. Osjetio je neku bol u grudima i pognuvši glavu, ne želeći više gledati majku u nedoličnom prizoru kojeg je onako raščupana, podbuhla lica i uplakanih očiju pružala, brzim je koracima odjurio u svoju sobu.
Ležao je na svom krevetu i slušao prepirku, objašnjavanje koje je potrajalo i bio žalostan, žalostan ...

- I to je to? - upita Alma, iskoristivši trenutak kad je Nenad zastao i otpio malo vode.
- Zar je malo? - upita je.
- Nije - odgovori ona. - Što je dalje bilo?
- Otac mi je kasnije, kad je sve protutnjalo, došao u sobu smiriti me. Rekao mi je da joj ne zamjerim. Objasnio kako ljubomora uvijek ima ružno lice.
- Je li imao ljubavnicu? - nagnuvši se prema Nenadu upita Alma.
Nenad se nasmije i pogladi je po obrazu.
- Znao sam da ćeš me to pitati - reče joj. - Da, imao je. Rekao mi je to te večeri. Isto tako mi je rekao kako je to gotovo i kako se ne trebam bojati da će otići.
- Jesi li se bojao toga?
- Čudno, ali nisam - zamišljeno odgovori Nenad. - Sjećam se samo, kako nisam mogao podnijeti majčinsko manipuliranje mnome. Dolazila je k meni te večeri, prije nego se konačno uspjela smiriti. Plakala je ispred mene i govorila mi kako me tata želi napustiti. Ali joj nisam vjerovao.
- Nisi?
- Nisam. Sjećam se vrlo dobro, kako sam se u sebi pitao kako se može tako nedostojno ponašati, ujedno se diveći smirenosti starog. I zašto ja moram vjerovati njenim riječima, kad ona ne vjeruje mojima. O tome sam razmišljao čitavo vrijeme.
- Pa ti si se odmah svrstao na njegovu stranu! - uzvikne Alma iznenađeno. - Zar muška solidarnost počinje već u tako ranoj dobi? Koliko si imao? Deset godina?
- Deset - odgovori Nenad i odmahne rukom. - Ne znam je li to bila muška solidarnost, ali znam da sam majku strašno osuđivao. Govorili smo joj istinu, a ona ...Dok je plakala ispred mene, u sebi sam se molio da otiđe, da me ostavi samog u sobi. Bilo mi je neugodno, jako neugodno i pitao sam se, kako to ona ne osjeća? Nisam mogao to shvatiti.
- Dobro - reče Alma. – Tako je počelo. A kasnije?
- Što kasnije? -upitao je Nenad. - Uvijek jedna te ista priča se ponavljala. Neprestano me optuživala kako lažem. Stalno mi je to govorila, bez obzira što bih joj uvijek dokazao da govorim istinu. Zbog svega i svačega. A onda sam jednog dana odmahnuo rukom i rekao joj: "Da, stara, naravno da lažem", prvi je put tako nazvavši, okrenuo se i otišao iz stana. Zatim sam sasvim napustio stan. Iako me ona uvijek zvala da se vratim, da živim sa njima, kasnije samo sa njom, kad je stari poginuo.
- Otac te nije zvao da se vratiš?
- Nije. On mi je pomogao kupiti stan u koji si se prošli mjesec uselila. Siguran sam da je shvatio zbog čega sam otišao. Ali ni riječi nije nikad o tome više progovorio.
- Volio si ga mnogo, je li? - nježno upita Alma.
- Jesam - odgovori Nenad i ustane. - Idem platiti, pa da krenemo. Što ranije stignemo k staroj, prije ćemo otići od nje.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Snovi i java

Kao i obično, Marija se probudi prva, pa se laganim pokretima, pazeći da ne uznemiri Zorana ( neka još malo odspava, čeka ga naporan dan na gradilištu ) izvuče iz zajedničkog kreveta, ogrne se lepršavom kućnom haljinom i tiho iskrade iz spavaće sobe. Stojeći u hodniku, kroz odškrinuta vrata pogleda trogodišnjeg Denisa, njenu veliku sreću i ponos. Osmjehne se prema mališanu i bosim nogama lagano zakorači u kupaonicu.
Osvježena tušem, jer noć nije donijela nikakvo olakšanje od vrućine koja već danima pritišće, Marija se, sad već obučena u kratke hlače i bijelu majicu bez rukava, uredno svezane duge kose boje meda koja joj se prosipala po leđima, spusti niz stepenice do kuhinje u prizemlju.
Veoma mlada, tek je napunila dvadesetu, visoka svega metar i šezdeset, blagih sanjalačkih smeđih očiju, činila se krhkom, veoma ranjivom. Kad bi ljudi shvatili da je već tri godine majka i da veoma uspješno igra tu ulogu koju joj je život podario i u kojoj neizmjerno uživa, uvijek bi bili iznenađeni. Jer svojim se mladenačkim likom činila djetinjasta, a Marija je sve prije bila nego li djetinjasta.
Ušavši u kuhinju, Marija se iznenadi: njena je majka sjedila za stolom, na nosu joj naočale, pažljivo čita neke stare novine, polako i bezglasno mičući usnice.
- Zašto si već ustala, mama? - upita je Marija.
- Ne znam - odgovori ona. - Odjednom sam se trgnula iz sna i nisam više mogla zaspati. Ustala sam i pripremila smjesu za kolače.
- Ja sam namjeravala to učiniti - reče Marija prijekorno. - Zašto se mučiš, mama? Ne moraš to raditi.
- Znam da ne moram. Ali želim.
Marija uzdahne: majka se promijenila nakon smrti svog muža, Marijinog oca. Sve se češće ustajala jako rano, u sam osvit dana i u samoći čitala za kuhinjskim stolom. Ponekad su to bile novine, kao jutros, a ponekad bi se ispred nje nalazila debela obiteljska Biblija.
- Pristaviti ću kavu - reče Marija. - I otići probuditi Zorana.
- Sutra je Velika Gospa - više sama za sebe reče majka.
- Znam, mama. Nisam zaboravila. I subota je. To je dobro. Moj će se Zoran moći tako odmoriti dva dana, a ne samo jedan.
- Suviše ga maziš.
- Možda - prizna Marija. - Ali on silno naporno radi. Znaš to.
- Znam - prizna sad majka. - I tvoj je otac naporno radio čitavog svog života. Neće Zoranu biti ništa zbog napornog rada. Hoćete li na Trsat sutra?
- Hoćemo - odgovori Marija i nasmije joj se preko ramena. - Malo je gunđao, znaš, ali je onda popustio.
- Bezbožnik - promrmlja majka bez ljutnje.
Marija se osmjehne, prisjećajući se razgovora sa Zoranom od prije tri dana.

- Uskoro će Velika Gospa - rekla mu je sjedeći pored njega na trosjedu i gledajući u televizor: na ekranu se prelijevala silna muljevita voda i Marija je shvaćala kako je riječ o nekoj katastrofi, ali gledajući je ovako iz daleka, kao da i nije bila stvarna.
- Što? - upitao je Zoran.
- Velika Gospa - ponovila je strpljivo: znala je da nema nikakvo vjersko obrazovanje, da je pravi nevjernik ostao i dalje u duši, usprkos tome, što je radi nje, kako je uvijek naglašavao, odigrao farsu primanja u okrilje Crkve, ali je ona bila jako ponosna, o majci da i ne govori, onog sunčanog dana kad je njen Zoran primio svete sakramente. - To je svetkovina posvećena uznesenju Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo.
- Sjećam se - promrmljao je on.
- Drago mi je što se sjećaš - pecnula ga je Marija. - Znam da nisi preko noći postao vatreni vjernik, ali molim te, bi li sa mnom otišao na misu?
- U koliko je sati misa?
- U osam i trideset.
- Navečer?
- Ujutro!
- Uh, boga ti! - uzviknuo je po običaju kojeg je Marija uzalud pokušala promijeniti. - Opet nema spavanja, iako je neradni dan.
- Hvala ti - rekla je ona blago i poljubila ga u obraz. - Nećeš požaliti.
Osjećala je toplinu za njega. Od prvog dana, kad ga je kao šesnaestogodišnjakinja ugledala, znala je da on i samo on može biti muškarac njenog života. Dvije godine stariji od nje, činio joj se djetinjast, a njegov ružni običaj psovanja u svakom trenutku i na svakom mjestu, naprosto ju je užasavao. Ali je, kad bi bili sami, postajao neizmjerno nježan i silno uviđavan. Nikako nije mogla shvatiti njegovo podvojeno ponašanje. Kao da se stidi nježnosti, ako ga netko gleda. Pokazati javno svoju nježnost. Jedino prema njoj nije bio takav. Kad bi bili sami, postajao bi tih, miran, možda i previše tih. Do one večeri kad mu je rekla da će postati otac.
- Mislio sam ... - zamucao je.
Znala je što je mislio i pognula je glavu, čekajući njegovu odluku.
- Ubiti će me tvoj otac - rekao je naposljetku, tiho, u njenu kosu.
- Neće! - Nasmijala se. - Ne brini zbog njega.
- Ništa nemam - rekao je Zoran. - Ni posao nemam. Baš ništa nemam.
- Znam - rekla mu je nježno. - Ali se to dade ispraviti, zar ne?
Ispravio je to, zahvaljujući njenom ocu koji ga je zaposlio u građevinskoj tvrtci i na čiju je intervenciju bio poslan na kurs za elektrozavarivača kojeg je uspješno položio.
- Izvukli smo se - rekao je Zoran, kad je Marija došla iz rodilišta sa malim Denisom u naručju. - Zahvaljujući tvom starom.
- Zahvaljujući tebi! - ispravila ga je ona. - Ti si taj koji po svakakvom vremenu radi, nije moj otac.
- Znaš vrlo dobro na što sam mislio - rekao je on. - Primio me u kuću, našao posao, dao mi je tebe. Ja sam sretan čova!
- Drago mi je to čuti - smijući se odgovorila je Marija.

Prisjećajući se te nedavne prošlosti, Marija sa osmjehom na licu uđe u spavaću sobu i blago prodrma Zorana.
- Već? - sneno upita on.
- Već - potvrdi ona. - Ustani i umij se. Kava te čeka.
- Uh! - hukne Zoran. - Kad ću se naspavati?
- Naspavati ćeš se - utješi ga Marija. - Spremiti ću ti omiljenu večeru, a za sutra ispeći kolače koje voliš. Provesti ćemo dva dana zajedno ne razdvajajući se i uživajući u svakom trenutku.
- Je li to obećanje? - upitao je mangupski se iscerivši Zoran. - Onaj dio o uživanju?
Nije odgovorila. Umjesto toga samo se blago osmjehnula, ali je on već vrlo dobro znao što znači taj osmjeh i njegove želje za snom odjednom nestane: iskoči iz kreveta i pojuri prema kupaonici, blago je u prolazu pljesnuvši po maloj i čvrstoj stražnjici.

Dan je projurio. Nestao. Marija sa iznenađenjem shvati kako je se već približava osam sati, još malo i sumrak će lagano raskriti krila nad gradom, a njenog Zorana još nema. Nije njegov običaj kasniti.
- Sigurno je morao ostati raditi - reče joj majka, primijetivši njenu nervozu. - Ili se zadržao sa društvom.
- Pa ima mobitel, je li? - odgovori Marija. - Zašto onda ne zove?
Majka joj ništa ne odgovori. Povevši sobom malog Denisa, gotovo nečujno se povuče, izađe iz kuhinje u kojoj su razgovarali, ostavivši Mariju samu. Sa njenim mislima.
Zašto se ne javlja? Pa nije valjda zaglavio negdje sa prijateljima na piću? Zna koji je dan sutra i koliko joj to znači i koliko mu se raduje. Ne bi joj valjda to učinio.
Marija odlučno zatrese kosom, odlučivši kako njen Zoran nikad to ne bi učinio, dohvati mobitel i pozove ga. Ali Zoran ne odgovori na poziv. U Mariji se sve uskomeša, počela je naslućivati katastrofu, želudac joj se zgrčio. Još nikad Zoran nije takvog što učinio. Uvijek bi poslije posla dolazio ravno kući, a ukoliko bi sa društvom svratio na piće, obavezno bi joj to javljao mobitelom. I nikad dugo ne bi izbivao. Nikad. Nešto mu se dogodilo! Nešto što ...
I u tom trenutku, a već je prošlo deset i mali je Denis otišao spavati, a da ga njegov tata nije poljubio za laku noć, Zoran blago se zanoseći u hodu, uđe u dnevnu sobu u kojoj je sa majkom gledala televizijski program, a da ga nije ni vidjela.
- Oh, bože! - uzvikne Marija. - Silno sam se zabrinula. Pa gdje si bio?
- Pio sam - odgovori on.
- To vidim - reče ona: još nije bila ljuta, još uvijek je bila pomalo zabrinuta, mada sad Denis stoji ispred nje, pijan je, ali živ i zdrav, a to je ipak najvažnije. - Ali zašto, Zorane? Zašto?
- Zašto? - uzvrati on i ružno se naceri. - Dobio sam nogu! Eto zašto!
- Što si dobio?
- Otkaz! - zaurla Denis bijesno. - Dobio sam otkaz. Nas petnaestorica. Samo tako! Rekli su nam da smo postali višak. Samo to i ništa više. Jer tko smo mi da nam oni nešto objašnjavaju i …
Sjedeći u kutu, ne učestvujući u razgovoru, Marijina majka samo duboko uzdahne.
- Oh, bože! - reče tiho Marija.
- Neće mi on pomoći - ljutito reče Zoran.
- Ne govori tako - meko reče Marija.
- Zašto ne? - upita on pijano-ratoborno, spreman na prepirku. - Zar će me kazniti? Nije me dovoljno kaznio?
- Govoriš besmislice - reče Marija i ustane. - Hajde, idi spavati. Ujutro ćemo razgovarati.
- Ujutro? - upita on. - A ne! Nećemo ujutro razgovarati. Ja ću ujutro spavati. Hoću spavati za sve ove neispavane dane.
- Ali ...
- Znam što želiš reći - prekine je Zoran i nasloni se rukom na zid: ponovo je blago zateturao, gubeći ravnotežu. - Ne dolazi u obzir. Ne idem sutra na misu. U stvari, ne idem više nikad na misu. Sve su to ionako gluposti.
Ne vjerujući da čuje to što čuje, Marija ga zapanjeno gleda, dok se Zoran okreće i pažljivo, da ne padne, počinje izlaziti iz dnevne sobe.
- Čovjek snuje - promrmlja njena majka iza nje znajući točno što joj kći proživljava ovog trenutka - a Bog odlučuje.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Kriza

Sve je dobro bilo, osjećao sam se prilično dobro i prilično smireno, dok Davorka nije donijela kavu, poslužila je na stolu i sjela pored mene.
- Idemo na vjenčanje - ozarenog mi lica reče. - Udaje mi se prijateljica.
Moja se krhka ravnoteža istog trenutka raspala. Doslovno mi je mrak pao na oči. Sve mi se zacrnilo i makinalno sam posegnuo za šalicom kave, skrivenim mislima zamišljajući kako je to velika čaša žestokog ruma. Otpio sam malo i namrštio se. Ne zbog kave: kava je bila izvrsna!
- Kao da ti se ne ide? - upitno je rekla Davorka: položila mi je ruku na butinu i taj prisni pokret, koji je prije uvijek budio požudu u meni, ovog me puta ostavi ravnodušnog.
- Ne poznajem ih - odgovorio sam, ne želeći joj reći pravu istinu.
- Upoznao si nju, Anđelu - uporno nastavi Davorka, ignorirajući moje znakove upozorenja. - Krasno ćemo se zabaviti.
Došlo mi je da je pljusnem. Zar ne vidi u kakvo me stanje dovela svojim bezbrižnim torokanjem? Zabaviti! Ono što je za nju zabava, za mene je mučenje. Kako to ne može razumjeti? Kaže da me voli. Kaže da želi svoj život dijeliti sa mnom. A opet, tako malo zna o meni, o mojim osjećajima, o onome što sad osjećam. Zabaviti!?

- Previše piješ - rekla mi je prije sedam mjeseci: sjedili smo u kafiću, bilo nas je mnogo, spojili smo tri stola i svi smo pili.
- Zar jedini pijem? - upitao sam je.
- Ne - odgovorila je brzo i tiho. - Ali piješ najviše. I to se primjećuje.
- Na meni? - upitao sam podrugljivo: ponosan sam bio na svoju izdržljivost u piću.
- Priznajem da ne - pošteno je odgovorila i početak ljutnje koja je zasiktala u meni i spremila se na skok, ponovo se sklupčala poput zmije i legla na dno mog želudca. - Dobro podnosiš. Ali primjećujem poglede svojih prijateljica.
- Jebe mi se za tvoje prijateljice!
- Eto, vidiš?
- Što vidim? - zarežao sam. - Prosvijetli me.
- Promijeniš se kad previše piješ - rekla je Davorka i dalje tiho, pomirljivo i njena je pomirljivost zadržavala moju zmiju u mirovanju, sprečavajući je skočiti, ujesti.
- Svi se mijenjamo pijući. Zato i pijemo.
- Ne sviđa mi se ta promjena.
- Ni ne mora ti se sviđati - polako sam rekao, svjesno se obuzdavajući. - Znala si da pijem, je li?
- Znala sam.
- I usprkos tome počela si sa mnom ...
- Jesam. Ali nadala sam se ...
- Čemu? Da ću odjednom postati svetac? Riješiti se svih ružnih navika i živjeti uz tebe sretan i miran?
- Upravo to! - rekla je Davorka, a njene se blage i smeđe oči pomalo ovlažile: nije zaslužila biti povrijeđenom, neprestano joj predbacuju kako je sanjalica, kao da je to nešto ružno, nešto čega se valja riješiti. - Što nedostaje mirnom životu?
- Dosadan je!
- Dosadno ti je uz mene? - upitala je. - Bez čaše u ruci?
- To nisam rekao - odgovorio sam. - Zašto tako govoriš? Oduvijek pijem. I ti to znaš. Nismo više djeca, četrdesete gazimo. Ne misliš li, kako je malo kasno za promjene?
- Nikad nije kasno za promjene.
- Eto - uzdahnuo sam i ustao: mjehur samo što mi nije puknuo. - Ponovo se sanjalica probudila u tebi.
Vraćajući se iz toaleta, nalaktio sam se na šank i naručio dupli rum, vrlo dobro znajući kako me Davorka promatra. Ali nije me bilo briga. Ovo sam ja. Ako me ne želi ovakvog, neka se goni u vražju mater! Svaka žena samo zanovijeta! Prvo te uhvate, a onda te žele promijeniti. Pitam se često, dok lamentiram nad čašom, voli li Davorka mene imalo? Ili samo voli sliku koju je stvorila o meni? Pitanje za razmišljanje, zar ne?

- Ovako više neće ići - rekla je sutradan ujutro: sinoć ni riječi više nije progovorila o našem razgovoru i ovo me iznenadilo, priznajem.
- Kako to misliš? - pitao sam ne bih li dobio na vremenu: vrlo sam dobro znao što misli i što očekuje od mene.
- Morati ćeš birati - rekla je odlučno, ali nije me gledala: nije toliko bila odlučna, koliko je željela izgledati. - Ili ja ili čaša. Oboje ne možeš imati. Ne više!
Pokušao sam zamisliti život bez nje. I nisam ga želio. Volio sam se buditi uz nju, piti sa njom prvu jutarnju kavu, pušiti prvu cigaretu. Volio sam voditi ljubav noću, kad bi dan privodili kraju, baš kao da mu krunu stavljamo na završnici još jednog zajedničkog dana. Volio sam mnogo toga sa njom i uz nju i nisam želio to izgubiti. I priznao sam samom sebi, mislim da je to bilo prvi put u mom životu, kako zbilja pijem poprilično. Pa dobro, da budem iskren, pijem mnogo, pijem previše, pijem svakodnevno, pijem samoubilački i ... možda je ona ta, Davorka, koja mi pruža ruku i pomaže mi umaći iz gorkog kruga, a koji tako slatko počinje? Da prihvatim njenu ruku? Njenu pomoć? Riješim se pića? Mogu li to? Želim li to? Mogu li to? Hoću li izdržati?
Moram pokušati! Moram. Misao je u meni urlala, a ruke su mi se tresle: sve bih dao da sam mogao onako prirodno, kao mnogo puta do sada, ustati, prošetati do male kuhinje, natočiti čašicu, spasonosnu čašicu i ispiti je. Ali sam znao, o kako sam vrlo dobro znao, duboko sam osjećao, kako ću tim koracima prema boci koja je tako blizu, a opet tako daleko, zauvijek odšetati od Davorke. A to nisam želio! Nisam mogao podnijeti pomisao da se više nikad ne privijam uz njeno krasno tijelo, da joj nikad više ne osjetim vrući dah, da nikad više ne uronim u valove naslade kojima me je znalački ljuljala u čamcu uživanja. Želio sam je silno, je li to ljubav? Ako nije, onda je to najbliže ljubavi što ja mogu osjećati.
- Molim - promucao sam suhog i stegnutog grla - pruži mi još jednu šansu. Mogu bez vražje cuge. Bez tebe ne mogu.
Njen mi je osmjeh bio nagrada za moju neizmjernu muku.

Prestao sam piti. Njoj za ljubav. Davorki. Dok je moje pravo ja i dalje željelo piti. Ali nisam pio, izdržavao sam nepijenje koje je iz dana u dan, umjesto da postaje lakše, postajalo teže. I nije bilo toliko teško, to prokleto nepijenje, ali dosada ... ne mogu opisati neizmjernu dosadu koju sam počeo osjećati. Sve me je prestalo veseliti. Izlazak? Što će mi izlazak kad ne mogu ... Večera sa prijateljima? Što će mi, kad ih sa napregnutim smiješkom gledam kako bezbrižno pijuckaju, dok ja ...Gadio sam se samom sebi. I mrzio samog sebe. Svakog trenutka! Nepijenja.
Davorka, dok bi sjedili sa društvom i svi oko mene uživali u piću, pa čak i ona, Davorka, držala čašu u ruci, povremeno bi osjećala moje neraspoloženje, moju napetost. Pa bi mi polagala ruku na bedro, gledala me blagim i ponosnim pogledom iz kojeg sam crpio hrabrost i smješkao se usiljeno, učestvovao u razgovoru u kojem nisam uživao. I to ja, koji sam oduvijek volio igru riječi, ideja, sad bih samo povremeno promrsio po koju, tek toliko da učestvujem, dok u meni ne bi tinjao žar razgovora. Svaki mi je razgovor postajao odmah, istog trena čim bi otpočeo, dosadan. A nekad, dok bih gorljivo branio neku svoju ludu ideju, koju su svi ostali napadali, povremeno bih otpio i kao da je u onoj zlatnoj tekućini bilo nečeg za pronalaženje ideja, moj bi se jezik razvezao, riječi nizale i potokom tekle, a svi oko mene uživali u mojoj blagoglagoljivosti. Ja najviše, priznajem. Ovaj sasvim trijezni i namrgođen i šutljiv tip nisam ja. Jednostavno to nisam ja! Gdje sam nestao? Kad sam nestao? Zašto sam nestao?
O, u početku sam bio jebeno ponosan na svoj uspjeh. Uspjeh? Zar je to bio uspjeh? Ne piti? Počeo sam ozbiljno sumnjati u to. Crv je sumnje uporno rovario …

- Što ti je? - pita me Davorka zabrinuto.
- Ništa. Zašto.
- Mili bože! - uzvikne ona.- Još ti nikad izraz lica nije bio ovakav. O čemu li si razmišljao?
- Zbilja ne znam.
- Ne želiš mi reći.
Poljubio sam je. Znao sam kako je to jedini način kojim je mogu ušutkati. A kad smo se razdvojili, iz mene je naprosto izletjelo, morao sam to izreći:
- Ja ne bih išao na to vjenčanje!
- Ne budi djetinjast - reče mi Davorka mazeći se. - Krasno ćemo se provesti! Plesati čitavu noć. Već dugo nismo plesali čitavu noć. Baš se radujem ...
Prestao sam je slušati. Neka bude što mora biti. Popustio sam. Nikad nisam bio naročito čvrst.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Gorki užitak

Poslijepodnevno je sunce užarenom pesnicom udaralo kroz otvoren prozor i vrijeđalo oči, usprkos napola spuštenim roletama. Borko je već nekoliko trenutaka pomišljao da ustane i povuče roletu prema sebi i tako zatamni sobu, možda je čak i malo rashladi tim činom, ali nije se mogao odlučiti i pokrenuti.
Osjećajući Vedranu pored sebe, njeno golo i silno vrelo tijelo, osluškujući njeno dahtanje, dok se borila povratiti zrak kojeg joj je nedostajalo, vraćajući se polako u realnost, previše je uživao u trenutku, a da bi ga se usudio razbiti.
- Dolaziš li k sebi? - upita je sa osmjehom.
- Ne zezaj! - dahne Vedrana.
- Umalo te nisam pljusnuo - reče joj Borko. - Svršavala si i svršavala i nikako da prestaneš. Uplašio sam se.
- Ozbiljno? - upita Vedrana radoznalo i pogleda ga ispod čuperka plave kose, koji je vlažan počivao na njenom čelu i dijelu obraza.
- Što je previše, previše je - reče Borko šaljivog izraza lica. - Uvijek si tako gladna!
- Ni sa jednim muškarcem nisam ovo osjećala - prizna Vedrana, a Borko nije znao vjerovati joj ili ne.
- Ni sa mužem? - upita Borko.
- Ah, on! - Vedrana se nagne preko njega i dohvati cigarete. - Nikad nije bio neki naročiti ljubavnik. Često me ostavljao gladnu i prije. Da o sadašnjosti ni ne govorim.
- Pa zašto si se onda udala za njega? - radoznalo upita Borko.
- Bio mi je prvi - odgovori Vedrana preko plamena upaljača. - I jedini do udaje. I priličan broj godina nakon udaje. A onda ...
- Što onda?
- Onda sam odjednom pomislila, kako to nije to i kako mora postojati i nešto više osim povremenog njegovog brzog skoka na mene.
- I počela si švrljati - dovrši Borko. - Koji sam ja po redu?
- Daj, molim te - odvrati Vedrana. - Nemoj sad o meni početi misliti kao o kurvi.
- Neću - obeća on i upita: - Zašto se ne rastaviš?
- Teško je - odgovori zamišljeno Vedrana. - Nisam nikad ozbiljno pomišljala na to. Mnogo sam uložila u brak, u zajednički posao, djecu.
- Ah! - uzdahne Borko, zapazivši kako je posao spomenula prije djece. - Kao i uvijek i ovog je puta lova u pitanju. Kad bih te zamolio, bi li došla k meni? Živjeti sa mnom?
Vedrana otpuhne dim i iznenađeno ga pogleda, a u njenim plavim i još uvijek zbog doživljenog užitka zamagljenim očima, Borko ugleda zapanjenost. Nasmije se i pogladi je po kosi.
- Ne brini - meko joj reče. - Ne mislim te to pitati.
- Ma čuj, Borko - reče Vedrana nelagodno otpuhujući dim. - Stvari nisu toliko jednostavne koliko ti misliš.
- Ne moraš ništa više govoriti - reče on. - Razumijem.
- Ne, ne razumiješ. Posao se upravo zahuktao i tu se vrti velika lova. Želim svoj dio. Zaslužila sam ga. Od četrnaeste sam godine sa njime i u svemu sam ga podržavala, pomagala mu u ostvarenju cilja. Sad smo tu, na korak udaljeni od onog što nam se nekad činilo nedostižnim.
- Rekao sam - ponovi Borko - kako nije potrebno nikakvo objašnjenje.
- Htjela sam ti to reći. Da me razumiješ.
Borko ustane i onako visok i gol, podigne ruke prema stropu, istežući svaki mišić tijela.
- Gdje ćeš? - upita ga Vedrana sa kreveta.
- Samo pritvoriti roletu - reče on i povuče roletu, polumrak zavlada u sobi, polumrak u kojem se žarila Vedranina cigareta.
- Nisam ti vidio kola dole, na ulici - primijeti Borko ponovo legavši uz Vedranu. - Gdje si parkirala?
- Na gornjoj strani.
- Zašto? - upita on nervozno. - Ima slobodnog mjesta čak i ispred same zgrade. Znam to, jer sam pogledao pola sata prije nego li si došla.
- Svejedno je - nemarno reče ona.
- Nije svejedno. Jednom će tvoj dragi muž naletjeti, vidjeti tvoja kola i sve shvatiti.
- Ne posluje u tvom kvartu.
- To se može promijeniti.
- Ne budi dosadan.
Borko proguta riječi koje su željeli izaći. Čemu? Već su mnogo puta vodili istovjetan razgovor. Vedrana je jednostavno lijena i uvijek ide linijom manjeg otpora. Pokušao je to, u početku njihove romance, koja je počela prije šest mjeseci, promijeniti. Bez uspjeha.
- Za pet ću ga godina napustiti - reče Vedrana odjednom i on je radoznalo pogleda. - Za pet ćemo se godina obogatiti i onda ću otići od njega, od njegovog zanemarivanja i biti ću bogata i slobodna.
- Pet je godina poduže vrijeme - reče Borko. - Mnogo se toga može dogoditi. Promijeniti ćeš mišljenje.
- Neću.
- Hoćeš! - uvjereno reče on. - Ono što ti se danas čini velikom lovom, za pet će ti godina izgledati malo. Apetit će ti se u međuvremenu povećati. Uvijek je tako. A love će biti, budi uvjerena. Jer jedno se mora priznati tvom mužu: pravi je stroj za stvaranja love! Samo ti nećeš moći do nje!
- Vidjeti ćeš - reče ona. - Uvjeriti ćeš se.
- Dobro - popusti on. - Vidjeti ćemo.
- A sad moram ići - reče Vedrana, opkorači ga, poljubi i siđe sa kreveta. - Za pola sata on treba doći kući. Taman ću se stići istuširati prije njegovog dolaska.
Gledao ju je kako se uvježbanim pokretima brzo oblači, provjerava izgled kose u malom ogledalu kojeg je izvukla iz velike crvene torbe, popravlja šminku. Za pet je minuta bila spremna.
- Javiti ću ti kad budem mogla doći - reče prilazeći mu i ljubeći ga.
- Biti ću spreman.
- Kao i uvijek - promuklo smijući se reče Vedrana.

Ostavši sam u stanu, Borko odšeta i dalje onako gol iz sobe i uputi se prema balkonu. Namjeravao je pogledati Vedranin odlazak, kao što je svaki put činio. Ali je ovog puta bilo drugačije.
Pored Vedraninog automobila, kojeg je dobro poznavao, gledajući kroz prozor kuhinje ugleda njenog muža i još dvojicu sa njime. A zatim ugleda i Vedranu. Iznenađeno je zastala i mogao je zamisliti šok na njenom licu. A zatim je njen muž priskočio i pljusnuo je. Ona druga dvojica su se odmah umiješali i zgrabili ga za ruke, smirujući ga.
Prvi Borkin nagon, prva misao, bila je uskočiti u traperice i sjuriti se dole, na vruću ulicu, pomoći Vedrani koliko može, primiti jedan dio bijesa na sebe. Ali se onda sjeti Vedraninog pogleda, straha u njemu, kad je pomislila da će on zatražiti da živi sa njim. Zatim se sjeti njenih planova, za koje je sumnjao da će ih ostvariti, ali svejedno su mu bili odvratni. Gadila mu se pohlepa kojom je odisala dok mu je govorila o svojim planovima.
A onda je postalo kasno djelovati. Vedrana je sjela u kola, gurnuta bijesnim pokretom ruke muža i krenula. Njen je muž vozio za njom. Sve je bilo gotovo.
Borko, i dalje sasvim gol, odšeta do kupaonice i stane pod tuš. Nije bio sasvim siguran što želi sprati sa sebe.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Mnogo buke ni za što

Znam, znam! Sad ste pomislili: ma vidi ovog uobraženka! Naslov je gotovo istovjetan kao i kod velikog William Shakespeara. Varate se: ne umišljam da se moje pisanje može usporediti s njegovim. Vjerovali li ne, naslov ove pričice odjednom je izronio prošle noći u mom umu i zasvijetlio titravim crvenilom i točno sam znao da savršeno odgovara onom što će biti dalje izrečeno i što će te pročitati, budete li priču čitali do kraja, ne uplašite li se ovolikog neuobičajenog uvoda. Jer ja obično prasnem pravo u centar i razmašem se, a tek negdje u sredini, još češće pri kraju, otkrivam uzrok prasku.

Volim nedjelju. Nedjeljom su ljudi nekako opušteniji, manje zgrčeni pod navalom ubitačnog života koji im je nametnut. Mnogi se svečano odjeveni upućuju u crkvu, mnogi šeću besciljno, uživajući u neradu, mnogi izvode svoje ljubimce u šetnju. I ja spadam među ove posljednje i priznajem, silno uživam dok gledam svog razdraganog psića kako veselo trčkara, njuška, obilježava teritorij. Šetnja s psom je dobra za duševno zdravlje. Opuštajuća. Ili bi trebala takvom biti.

Nisam prešao ni dvadesetak metara, kad ugledam na suprotnoj strani ulice sasvim obasjanom suncem, svoju susjedu Vinetu. Vodi svog psa na šetnju, a pas je velik, ogroman, crn, jak, ima krvi rotvajlerske u njemu, pa poteže lanac i nisam baš siguran tko koga vodi. Jer Vineta je sitna, malena, tek negdje oko sto i šezdeset visoka, ako se o visini može govoriti u ovom slučaju, umjetna plavuša koja krije plave oči iza velikih i crnih sunčanih naočala.
- Idete do parka? - pita me Vineta, a na zvuk njenog glasa Lori se uzvrpolji i poteže prema njoj, želeći se maziti: nikad joj nije dosta maženja.
- Idemo - kažem.
- Onda ćemo zajedno - odlučuje Vineta.
- Kako to da ti vodiš ovu živinu na šetnju? - bockam je i smiješim se njenim naporima zadržati Nestora pored sebe, dok Nestor svom snagom vuče, ni davilica koja ga steže oko vrata mu ne smeta, suviše je jak.
- Svi su zauzeti - žali se ona. - I već su otišli. I sad se ja moram brinuti za Nestora. A nije ni moj pas.
- Ajde, ne kukaj! - bockam je. - I onako ništa ne radiš.
- Kako to ... - počne Vineta, a onda primijeti izraz mog lica i nasmije se. - Samo ti pričaj.
Razgovarajući šaljivo, jer nedjelja je, nikome se ne žuri, približavamo se parku. Prodavačica cvijeća već je na svom uobičajenom mjestu, a pored nje eksplozija veselih boja odudara od općeg zelenila. Pozdravljamo je ljubazno, jer gotovo da smo postali prijatelji, srećemo se svakodnevno po nekoliko puta.
- Oh! Vidi ga! - kaže Vineta odjednom, a u glasu joj negodovanje.
- Što je? - pitam je.
- Pas - kaže ona. - Sam je. Bez gospodara.
Pogledam i vidim maltezera, sitnu i bijelu mrlju na zelenoj travi. Poznajem psa, a poznajem mu i gospodara Veljka, za kojeg znam da je negdje u blizini. I u tom ga trenutku ugledam kako se približava drvoredom.
- Zašto nije vezan? - protestira Vineta.
- Zašto bi bio vezan? - odgovaram i puštam Lori sa uzice, neka slobodno trčkara i obavi nuždu.
- Morao bi biti vezan - ne popušta Vineta.
- Nisi li ti malo previše nervozna? - pitam je. - I kad smo kod toga, zar tvoj pas ne bi trebao nositi brnjicu?
- Nestor nikog neće napasti neizazvan!
- To ti kažeš - ne popuštam. - Ukoliko napadne, možeš li ga kontrolirati? Ne možeš, a to i sama znaš. Zato i jesi nervozna.
Vineta ne obraća pažnju na moje riječi, već dovikuje Veljku, koji se lagano, ne žureći, približava.
- Zašto ne vežete psa? - pita ga.
- Neće nikog napasti - odgovori mirno Veljko.
- Ali može zalajati - reče povišenim i sad već svađalačkim tonom Vineta. - Ako zalaje, izazvati će Nestora.
- To nije moj problem - kaže Veljko.
- Biti će - uzvraća Vineta - kad ga Nestor rastrga.
- Onda ću otići kući - odgovara sad već i Veljko svađalačkim tonom, a široko mu se lice nervozno trza - uzeti pištolj i ucmekati vašu mrcinu.
- Ne bi on tako govorio, da je Gerd sa Nestorom - mrmlja potiho Vineta ime svog muža.
- Smirite se! - umiješam se i polazim na suprotnu stranu od Veljka, udaljavajući se iz parka, vodeći Vinetu u tom pravcu. - Ništa se nije dogodilo.
- Što će on meni govoriti da bi pošao po pištolj? - žesti se Vineta. - Neotesanac jedan.
- Idemo dalje - kažem joj i vodim niz cestu. - Koji ti je vrag? Prva si počela izazivati.
- Ja? - iznenadi se ona i zastane, a ja zamislim kako joj se plave oči sakrivene tamnim naočalama šire u pravednom protestiranju. - Zar nisi čuo što je rekao? Da će ubiti Nestora?
- Rekao je to - polako joj govorim - tek na tvoje riječi kako će Nestor rastrgati njegovog mališana.
- Ne bi on sa mnom ...
Hodam uz nju i osluškujem bujicu riječi koje odaju duboku povrijeđenost, ljutnju, bol, bijes. I čudim se tome.
Konačno se rastajemo, njen je ogromni Nestor odlučio kući krenuti, a Vineta mora tamo gdje Nestor želi. Umjesto da bude obratno.
Polako se vraćam u park, još je rano za povratak kući. U parku i dalje nervozno šeće Veljko.
- Kako ona može tako - praska Veljko. - Ubio bi njeno pseto, kad bi samo pokušao nešto ...
Slušam bujicu riječi i polako se udaljavam. Jutarnja nedjeljna opuštajuća šetnja, postala je sve samo ne opuštajuća.
I dok odlazim iz parka, ne mogu, a da se ne zapitam: što bi bilo da je mališan maltezer zalajao na Nestora, a Nestor se oteo i napao? Jer ništa se nije dogodilo, baš ništa, a to ništa, sama mogućnost nesretnog događaja, zamišljenog samo u glavi Vinete, izazvala je prolom bijesa, mržnje i uvredljivih riječi.
Mnogo buke ni za što!

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Vilkova savršena večer

Neočekivana sreća šapatom se pronese razredom: posljednji, četvrti sat, koji je upravo trebao započeti, neće se održati.
- Imam neodložni sastanak - reče smiješeći se nastavnica. - Od vas očekujem da tiho izađete iz školske zgrade, ne ometajući nastavu u okolnim razredima. Jesmo li se razumjeli, djeco?
- Jesmo! - uzbuđeno reče osmogodišnji Vilko zajedno s ostalih dvadeset i tri sretnih đaka.
- Ideš ravno kući? - upita ga Stanko dok ustaju u zajedničkoj klupi.
- Ne znam - odgovori Vilko zbunjeno, zov pustolovine ga je uzbudio. - Gdje ćeš ti?
- Dogovoriti ćemo se ispred škole, sigurno u park - dobaci Stanko žurno trpajući knjige u torbu.
Ali nisu se dogovorili. Izlazeći iz ogromne zgrade u tiho i rano jesenje poslijepodne i stupajući na ulicu, Vilko ugleda poznatu visoku figuru svog oca.
- Eno mi tate - reče Stanku i žaleći zbog propuštene avanture lutanja. - Moram mu se javiti.
- Jesam li ti pokvario planove? - upita ga otac, kojem nije promakao razgovor između prijatelja.
- Htjeli smo u park - reče Vilko.
- A da umjesto toga pođeš sa mnom? - upita ga otac s osmjehom. - Jesam li dostojna zamjena?
- Volim biti sa tobom - reče Vilko, a tako je i mislio.
- Malo ćemo prošetati, razgovarati - reče mu otac, meko položivši ruku na Vilkova ramena: prijala mu je težina ruke. - Igra li koji dobar film, možemo i u kino.
- U kino! - uzbudi se Vilko: gledanje filmova mu je omiljena zabava, uz čitanje knjiga.
- Znači, nije ti žao što nisi sa prijateljima - zadirkujući ga reče mu otac. - Čini mi se da igra "Grof Monte Cristo", prvi dio.
- Ah, tata!
Otac se nasmije dječakovom uzbuđenom licu. Znao je za njegovu strast prema pustolovnim filmovima i knjigama.

Jednom, prošle zime, ni sam ne znajući zašto i ne mogavši objasniti svoj poriv, kasno noću, ponoć se približavala, nečujno se ušuljao u sinovljevu sobu i zatekao neuobičajeni prizor.
Prekriven dekom preko glave, potrbuške ležeći, Vilko je ispred lica držao knjigu, u čije je raširene stranice usmjerio mlaz svjetlosti iz baterije potajno čitajući, umjesto da spava.
Otac je pružio ruku i blago ga pomilovao po pokrivenom ramenu, ne želeći ga uplašiti. Vilko je provirio raskuštranu glavu i prestravljeno se zagledao u oca, koji je stajao u mraku: svjetlost je iz hodnika dopirala kroz otvorena vrata.
- Što to čitaš? - tiho je upitao otac.
- O istraživaču Roald Amundsenu - promucao je Vilko.
- Koliko to traje?
Vilko je samo upitno gledao u njega, ne razumijevajući pitanje.
- To potajno čitanje - reče otac, pa brzo doda: - Ne moraš odgovoriti, nije važno. Ali mi moraš obećati, kako to nećeš prečesto raditi. Možeš oštetiti vid. Obećavaš?
- Obećavam! - rekao je sa olakšanjem Vilko i zagrlio tatu: nije tražio od njega obećanje o prestanku potajnog čitanja i Vilko ga je silno volio zbog toga, jer je znao da bi vrlo teško održao obećanje.
- A sad na spavanje - meko je rekao otac uzimajući knjigu i džepnu bateriju. - Ujutro moraš u školu. Jesi li zaboravio?
- Kako bi mogao zaboraviti?
Otac se nasmijao tiho, promuklo, rukom mu prošao kroz kosu i tiho, kao što je i ušao, izašao iz sobe.

Noć se već spustila nad gradom kad su izašli iz kina nošeni gomilom koja se polako tiskala prema izlazu i palila cigarete.
- I? - upitao je otac. - Što kažeš?
- Silan film! - uzbuđeno odgovori Vilko. - Šteta što ne prikazuju oba dijela zajedno. Sad moramo čekati tjedan dana!
Otac se nasmije njegovom nestrpljenju i prebaci ruku preko Vilkovih ramena, umirujuće mu stisnuvši rame.
- Brzo će to proći, sine - meko mu reče. - Tih nekoliko dana.
- Jedva čekam! - dahne Vilko.
- Ne želi da vrijeme brže prolazi - reče mu otac, a Vilko nije mogao shvatiti zbog čega mu to govori. - Uživaj u djetinjstvu: neće dugo potrajati.
- Uzeti ću knjigu u knjižnici - reče Vilko odlučno - i pročitati je. Ne mogu čekati toliko da saznam što se dogodilo.
- Knjiga je prilično debela - upozori ga otac.
- Nije me briga! - odlučno reče Vilko.
Otac se nasmije njegovoj odlučnosti, a Vilko osjeti sreću zbog toga. Silno je tog trenutka volio svog tatu, velikog i mudrog, koji mu pomaže u otkrivanju novih uzbudljivih svjetova.
- Život nije samo avantura, Vilko - reče mu otac naslutivši mu misli koje brzo naviru jedna za drugom. - Ne žive samo avanturisti punim životom.
"Punim životom". Rečenica koju je izgovorio njegov tata, tutnjila je gromovito u Vilkovoj duši. Eto, to je ono što on želi. Sad zna. Siguran je. Želi živjeti punim životom. Želi ploviti, uživati u novom i nepoznatom. U onome o čemu sad samo čita. Doživjeti to. Sve doživjeti! Baš sve!
- Lakše malo - reče mu otac, primijetivši njegovo uzbuđenje. - Previše se uzbuđuješ. Nisu avanture uvijek slatke.
- Ali su uzbudljive!
- Vidio si koliko Dantes muka proživljava - nastavi otac promatrajući Vilkovo uzbuđenje. - Nije on izabrao biti avanturist.
- Ali je izabrao biti na brodu - reče uvjereno Vilko.
- Ah, to te uzbuđuje? - upita otac. - Brodovi?
Vilko klimne.
- Plovidba?
Vilko ponovo klimne.
- Proći će te to, dok malo odrasteš - reče otac smijući se, ali je Vilko znao da neće proći, da ne može proći. I što je najvažnije, on ne želi da prođe! - Pravi si avanturist, znaš li to? Sve te nepoznato privlači.
Vilko ništa ne reče. Samo je sretno gledao u oca koji mu se sa razumijevanjem osmjehivao.
- Što kažeš - upita ga otac pokazujući rukom na slastičarnicu - da smažemo nekoliko baklava? Od svih tih uzbuđenja, ogladnio sam. A siguran sam da me nećeš ostaviti na cjedilu i pustiti me samog jesti. Pravi avanturisti nikad ne napuštaju drugove u nevolji.
Plima ljubavi prema tati nabuja u Vilkovim grudima tolikom snagom, da se Vilko uplaši suza koje osjeti kako naviru, pa brzo obori pogled, dok zajedno sa ocem ulazi u slastičarnicu okruniti slatkom krunom savršenu večer.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.