Imati vremena

Zatvorenih očiju, znajući kako neće moći ponovo zaspati, Adrian je osluškivao kišu kako muklo udara po prozoru. I tiho disanje usnule Davorke pored sebe: okrenuta je prema njemu, znao je, otvori li oči, ugledati će njeno mršavo lice i posijedjelu kosu koja je nekad davno bila crna poput gavranova krila. Uporno nije želio otvoriti oči, iako je znao kako je to neizbježno. Čitav se dan pružao ispred njega, a on, Adrian, šezdeset i dvije godine star, umirovljenik, umirovljen upravo jučer, po prvi put u četrdeset godina svog mirnog i tihog života, ne mora rano ustati i otići na posao. Ne mora ništa, u stvari. Baš ništa! Ukoliko ga je volja, može se čitav dan izležavati u toplini postelje i osluškivati ... gle, kiša je prestala.
Protumačivši to kao dobar znak, Adrian poletno, kao što je to činio svakog jutra, ustane i izađe iz spavaće sobe.

Upravo je uživao u drugoj šalici kave, kad još uvijek pospana i trljajući oči, u kuhinju uđe Davorka.
- Što ti je? - upita ga začuđeno.
- Ništa - odgovori Adrian. - Što bi mi bilo?
- Ustao si u isto vrijeme kao da ideš na posao - promrmlja Davorka uzimajući šalicu i lijevajući kavu u nju. - Sad si penzioner, znaš. Možeš se izležavati.
- Ne mogu se izležavati - odvrati Adrian odmah i pomalo ljutito. - Što ima lijepog u izležavanju?
- Neki to vole.
- Ja ne! - odreže Adrian. - Četrdeset sam se godina rano ustajao, pa mogu tako i nastaviti do ...
- Do? - ponuka ga Davorka. - Slobodno reci: do smrti!
- Tako je - reče on. - Do smrti. To sam htio reći.
- Znam da si to htio reći - reče Davorka i otpije malo zamišljeno ga gledajući, a Adrian se sjeti dalekog ljeta i istog pogleda, samo što ga je onda gledala preko ruba čaše vina, a iza njenih golih je leđa šumjelo more. - Misliš da je sa životom završeno? Sad kad više ne radiš?
- Ne znam što mislim - prizna Adrian. - Ali osjećam se savršeno glupo.
- Glupo? Zašto glupo?
- Ne znam što ću sam sa sobom - odgovori on. - I danom koji se kao neka teška vječnost pruža ispred mene.
- Ne budali - meko reče Davorka: ruku je položila na njegovu i gledala ga i opet onim pogledom iz mladih dana. - Spremiti ću ti dobar doručak. Zatim ćeš se dotjerati, izaći u šetnju, pročitati novine uz kavicu u nekom lokalu. A kad se budeš vraćao ne smiješ zaboraviti na kupiti šećer, jer sam sasvim pri kraju sa njime.
- Je li ti to pokušavaš učiniti me korisnim? - upita je podrugljivo, ali sa smiješkom u oku Adrian. - Ne možeš sama kupiti šećer?
- Korisnim? Nisi ti još za bacanje - dobaci Davorka ustajući i okrećući se prema slivniku. - Nisi li to dokazao noćas?
- Možda, možda ...
- Još ćemo mi zajedno svega lijepog doživjeti - nastavi Davorka ne obazirući se na njegovu upadicu. - Uvijek si govorio kako želiš posjetiti Grčku. Sad imaš vremena i posjetiti ćemo je.
- Samo tako?
- Naravno Zašto ne? - Davorka se okrene i nasmiješi prema Adrianu. – Ništa nas ne sprečava. Biti će zabavno. Od kad nismo zajedno putovali?
- Odavno - reče Adrian sanjalački. - Sjećaš li se, kad smo štedjeli za Grčku, otkrila si da si trudna, pa ...
- Naravno da se sjećam - prekine ga Davorka osmjehujući se uspomeni. - Uvijek nas je nešto sprečavalo. Sad nas baš ništa ne sprečava. Možemo putovati koliko god želimo. Djeca su odrasla, otišla, imaju svoje živote, svoju djecu. Kad smo već kod toga, možeš svratiti u putničku agenciju i uzeti neke prospekte, raspitati se ...
- Sjajna ti je ideja! - ustajući raspoloženo reče Adrian. - Idem se obući.
- Polako! - nasmijano dovikne Davorka za njegovim leđima koja su već odmicala hodnikom. - Imamo vremena, Adriane! Koliko god hoćeš!

Sa najlonskom vrećicom u ruci, u kojoj se nalazi kilogramski omot šećera i mandarine, Adrian zastane na rubu pločnika čekajući slobodan prolaz. Nestalo je onog neraspoloženja koje ga je zahvatilo ovog jutra. Jutro je počelo tako sumorno, kiša je pljuštala, misli mu bile crne, a sad? Sad se razvedrilo, sunce sja raskošno, ljudi hodaju ulicama razdragani suncem nakon nekoliko kišovitih dana. A on, Adrian, ne zavidi im na razdraganosti jer je i on sam razdragan, a sve to zahvaljujući svojoj Davorki. Koja je svojim rano-jutarnjim razgovorom uspjela nekako oživjeti ono daleko i gotovo zaboravljeno zajedničko maštanje o velikom i zajedničkom putovanju. Grčka. Kolijevka Zapadne civilizacije. Ma što mu to značilo!
Osmjehujući se u sebi, Adrian dlanom lagano potapša grudi. Ispod prstiju osjeti prospekte koje je smjestio u unutrašnji džep sakoa i sjećanje na veličanstvene sive ruševine, a more se plavi u daljini, bljesne mu umu. Ubrza korak. Mora što brže može stići kući i pokazati Davorki prospekte i ...

- Vratio sam se! - vikne Adrian u hodniku otključavši vrata, pa doda raspoloženo: - I nisam zaboravio kupiti šećer!
Dočeka ga zujanje usisivača prašine. Kao i uvijek, Davorka se trudila održati savršenu čistoću. Adrian odloži kratki kaput na stolicu koja je uvijek stajala u hodniku, iako se vješalica nalazila tik iznad stolice. Dugogodišnja navika. Koja mu se počela sve više dopadati.
- Prestani na čas! - povikne. - Davorka!
Rukom posegne u unutrašnji džep, izvadi prospekte koji su pozivali na putovanje u Grčku odmah, što prije, pa zakorači u spavaću sobe iz koje je dopirao jednolični šum usisivača. I tada je ugleda.
- Davorka! - vikne glasno, a tjeskoba mu stisne grudi, pa reče tiho još jednom: - Davorka.
Još dok joj je prilazio i saginjao se nad Davorkom, koja je potrbuške ležala na uglačanom i sjajnom podu, znao je da je kasno. Nježno okrene tijelo koje je nekad bilo njegova Davorka, pa položi glavu na njene grudi. Osluškujući, znao je da uzalud osluškuje. I sjeti se njenih riječi, ovog jutra upućenih njemu.
"Imamo vremena, Adriane! Koliko god hoćeš!"

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Jedan sat vječnosti

Paul Saff osjeti kako nešto nije kako bi trebalo biti. Istog časa, kad je ustao iz udobne fotelje u kojoj je napola drijemao probavljajući izvrstan objed kojeg je prije pola sata pojeo, osjeti oštar ubod u stomaku, zatim u grudima, da bi bol, kako se njemu činilo, izletjela kroz oči.
- Pomoć - prošapta tiho, ponovo legne i sačeka.
- Kakva vam je pomoć potrebna? - oglasi se na osvijetljenom zidu pitanje robota.
Paul sa olakšanjem uzdahne: zbog surove je boli sasvim zaboravio na sve pogodnosti kojima je bio okružen. Kuća, koja je bila ogromna i koja se nalazila daleko od vreline zagađenog grada i u kojoj je raskošno živio sam, bila je dovoljna samoj sebi. Sve se na imanju nalazilo što je bilo potrebno za život. Bilo je dovoljno izreći želju i neki od mnogobrojnih i najčešće nevidljivih robota, potrudio bi se da Paulova želja bude ispunjena. Mozak, glavni kompjuter, koji je sve nadzirao na imanju, od unutrašnje temperature kuće, pa do zalijevanja travnatih površina, brinuo se o svemu. Paulu je ostalo samo da izreče želju i njegova želja bi bila ostvarena.
Naravno, nisu svi živjeli tako. Ali nije ni Paul Saff Prvi i Veliki bio svačiji otac. Paul Prvi i Veliki, Paulov otac, bio je otac revolucionarne tehnike liječenja: otkrio je način uzgajanja vlastitih organa. Za neku malo manje sretnu budućnost. I to mu je otkriće, naravno, donijelo svjetsku slavu i neizmjerno bogatstvo, a Paul je sad bezbrižno mogao uživati u tome.
- Liječnička pomoć - reče Paul.
- Odmah ću vas spojiti - ravnodušno reče glas kućnog kompjutera.
Paul se još jednom pokuša pridići, ali ga bol opomene i prisili na mirovanje. Nije mu bilo teško čekati. Znao je da će pomoć brzo stići.
- Ovdje doktor Rasap - reče nasmijano rumeno lice sa zida-monitora. - Imate zdravstvenih teškoća? O čemu se radi?
- Bol u stomaku - kratko odgovori Paul. - Strašna je!
- Jeste li već imali takvu bol? Ili sličnu?
- Jesam - odgovori Paul maglovito se prisjećajući.
- Sjećate li se kad?
- Mislim prije četrdeset, možda pedeset godina.
- Da, tako je! - potvrdi dr. Rasap. - Dobio sam vašu povijest na monitor. Imate dobro pamćenje: točno prije pedeset godina, gotovo u dan, izmijenili smo vam jetra. I počeli uzgajati nova. Niste promijenili prehrambene navike?
- Naravno da nisam! - ljutne se sasvim malo Paul: za jači bijes nije nalazio snage. - Zašto bih?
- Imate pravo - složi se dr. Rasap. - Pred vama je još lijepa i duga budućnost: tek vam je sto osamdeset i jedna godina. Zašto ne bi uživali u životu punom snagom.
Pitanje je bilo retoričko i dr. Rasap nije očekivao odgovor, ali se Paul osjećao pozvanim odgovoriti.
- Je li to titra osuđujući ton u vašem glasu? - upita oprezno.
- Ni govora! - odbije dr. Rasap. - Samo sam glasno razmišljao, dragi moj gospodine Saff.
- Ah, tako ...
- Evo kako ćemo - reče dr. Rasap. – Robo-osoblje klinike će vas pokupiti na vašem imanju i dovesti u kliniku. Za čas ćemo srediti sve.
- Želio bih kompletan pregled i kompletno poboljšanje - reče oštro Paul - ukoliko se to pokaže potrebnim.
- Razumije se samo po sebi - odgovori dr. Rasap. - Imamo sasvim nove lijekove, prave koktele, koji nevjerojatno poboljšavaju zdravlje i produžuju život. Imamo i nove super-bube opremljene poboljšanim detektorima. Kojima baš ništa ne može promaknuti. Poslati ćemo ih kroz vaš krvotok i za čas saznati sve što nas zanima. A što je najljepše, super-bube istovremeno dok otkrivaju i popravljaju oštećenja organizma na koja nailazi na svom putu.
- Ne zamarajte me detaljima - umorno reče Paul. - Požurite, čekam!

Kako je svijet i život čudan, mislio je dr. Rasap zureći u zid-panoramu: daleka su se brda zelenjela, a na njihovim visokim vrhuncima bljeskao se snijeg. Ali nema više zelenila, nema snijega, nema ledenjaka, istopilo se zajedno sa prošlošću. Nestalo zauvijek. Tamo gdje su nekad bile prostrane šume, sad su močvare. Zagađene i opasne. Sunce nemilosrdno prži i ubija. Ljudi, ogromna većina, žive životom očajnika i rano umiru iscrpljeni raznim razornim bolestima. U isto vrijeme, privilegirana manjina, bolje reći oni koji su neizmjerno bogati, a njih je nešto manje od petsto milijuna na čitavoj nekad zelenoj, a sada smeđoj planeti, uživaju besmrtnost. Kupuju samoorganizirana imanja koja kao da su minijaturni planeti. Nema bolesti, nema gladi, nema smrti. Nema briga. Za njih.
Što bi bilo, kad bi ... Dr. Rasap prekine svoju heretičku misao, ali se ona ponovo vrati i počne snažno udarati u njegovoj uznemirenoj svijesti.
Kad bi super-bubama dao neke sasvim drugačije upute ... Bi li ga otkrili? Oni bogati, oni koji imaju sve, oni koji su prigrabili sve? Oni koji su od ostalih ukrali sve. Pa i od njega su ukrali, zar ne? Jer da nije liječnik, ne bi mu dopustili živjeti u ovoj raskošnoj klinici u kojoj ne mora brinuti o zagađenom zraku, zagađenoj vodi, ubitačnom suncu ... ne mora ni o čemu brinuti, sve dobiva ovdje. Osim ljudske topline. Nje nema. Oduzeli su mu je onog dalekog dana kad je kompjuter nepogrešivo otkrio njegovu genijalnost. Došli su po njega i odveli ga, zatvorivši ga u raskošnoj tamnici, za koju je pogrešno mislio kako mu donosi oslobođenje.
Dr. Rasap se začudi svojim mislima i silnom čežnjom koja se u njemu odjednom porodila, narasla, nabujala, a buja i dalje, sve jače i sve brže, brže i jače! Svake sekunde sve jače. Čežnja za slobodom!
Pa makar samo jedan sat trčao slobodan, nenadziran od sveprisutnih robota nekad zelenom površinom. Jedan jedini sat da radi ono što mu pričinjava zadovoljstvo, ono što hoće on, a ne netko drugi! Jer čitavog njegovog, odjednom mu se učini, besmislenog života, čini ono što drugi, oni super-bogati zahtijevaju od njega. Jer ne liječi bolesne, već pomaže da bogati vječno žive, dok siromašni i bolesni ...
Mora trčati izvan bolničkog kompleksa u kojem je proveo gotovo čitav svoj život, protrčati kratko vrijeme u slobodi. Samo jedan jedini sat prije nego ga uhvate. I kazne. Jer zna da će kazna uslijediti. Ali nije ga briga. Ne više.
Odlučan izboriti sat slobode, u koji će utkati čitav jedan propušteni život, svoj život, jedan jedini od kad je vremena i neponovljivi, dr. Rasap sa smiješkom počne pripremati koktel-iznenađenje, kako ga je u svojim mislima nazvao, a koji će ubrizgati u krvotok mladog starca koji želi vječno živjeti.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Kiša

Kišna me kap udari u lice, meko i vlažno i nježno i primora me podignuti pogled. Namršteno i olovno nebo uzvrati mi tmurnim i prijetećim pogledom. Sijevanje popraćeno dalekom i potmulom tutnjavom grmljavine kratko i upozoravajući odjekne.
Ne razmišljajući, zaštitu potražim ispod razapete tende jednog od mnogobrojnih kafića i tek kad sam sjeo, shvatim kako je to isti kafić, isti stol, kao i onog dalekog kišovitog jutra, samo je dan različit, nova je to grmljavina, nova kiša i vjetar. I nema nje.
- Želite nešto? - pita me mlada i zgodna konobarica.
- Samo kavu, molim.
Klima i odlazi, a ja gledam njene noge, ali u mislima vidim drugu ženu.

Od onog dana, kad smo na ovom istom mjestu potražili zaštitu sklanjajući se od sive zavjese kiše koja je odjednom zagrlila čitavu ulicu, kišne mi kapi imaju drugačiji prizvuk. Podsjećaju me na nju. Primjećujem iznenađeno, kako u duhu osluškujem onaj daleki i mukli zvuk kišnih kapi koje udaraju po razapetoj tendi. Poneka kap mi je meko udarala po ramenu, baš kao da me tapša, smiruje. Ona je sjedila nasuprot meni, sasvim zaštićena tendom, uživala je u kavi i nevezanom razgovoru, a oči su joj blistale. Blistavilo njenih očiju govorilo je svima koji su pažljivo slušali, kako je sretna, kako smo mi sretni i kako smo divnu noć imali.
A sad je bilo jutro i bili smo slatko-umorni i veoma zadovoljni zbog toga. Zadovoljstvo joj je igralo na lijepom licu, a sivi zastor kiše iza njenih krhkih ramena, kao da joj je pružao zaštitu.
- Primi me čvrsto - sjećanje na njene noćašnje riječi bljesnulo je istovremeno sa još jednom munjom popraćenom dalekom grmljavinom. - Neću se slomiti. Lezi na mene čitavom svojom težinom.
Ali ja to nisam mogao. Leći na nju čitavom svojom težinom. Bojao sam se da je ne povrijedim, iako mi je zdrav razum govorio kako je moj strah neosnovan. Nisam se mogao na to natjerati, pa bih se uvijek, baš uvijek, dok bi vodili ljubav licem u lice, čak i pogledom ponirući jedno u drugo, oslanjao laktima štiteći njeno krhko tijelo, koje se strastveno uvijalo pod mojim, od težine mojeg tijela.
Gledao sam je tako nasmijanu i želio je zagrliti, ali sjedila je nasuprot meni i morao bih ustati, obići stol i izložiti se kiši. Nije me kiša sprečavala ostvariti želju, već strah zbog toliko silne želje da je dodirujem. Nikad mi je nije bilo dosta dodirivati je. Volio sam prelaziti samim vršcima jagodica prstiju preko njenog lica, niz vrat, spuštajući se na male grudi, niz čvrst i napeti trbuh. Neizmjerno sam uživao u tome. A i ona. Mi. Dok smo trajali.

- Izvolite - reče mlada konobarica posluživši me s kavom i primijeti: - Kiša samo što nije prestala: bila je to lažna oluja.
Njena primjedba me baci u nemilosrdnu sadašnjost. Bez nje. Lažna oluja, rekla je konobarica. Je li ono između nas, onog kišovitog jutra bilo lažno?
Volim misliti da nije. Jer poslije tog jutra kiša više nema isti zvuk, isto značenje.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Praznina

Posvuda i neprekidno je osjećala prazninu. Ali ono što ju je najviše boljelo, bilo je to što se praznina smjestila u njoj samoj, pa je Dušica iz dana u dan životarila, a ne živjela. Ona, koja je bila iskrica-pokretač svakog društva i događaja, povukla se u sebe i samovala u praznini, osjećajući prazninu. Sažalijevala je samu sebe osjećajući pravednički gnjev.
Egon je za sve kriv, naravno. Samo Egon i nitko drugi! Kako li se samo ponio, kad mu je pokazala vrata stana, rekavši mu kako ga nikad više ne želi vidjeti. Bio je tako ponizan, da je umalo popustila u svom zahtijevanju.

- Nemoj tako - molio ju je. - Razmisli malo.
- Razmišljala sam dovoljno.
- Daj mi još jednu šansu, molim te - moljakao je Egon.
- Ne! - bila je čvrsta Dušica i ponosila se samom sobom zbog svoje nepokolebljivosti. - Nikad neću toliko nisko pasti i dozvoliti bilo kom muškarcu da me tuče.
- Nisam te tukao - branio se Egon, ali je nije gledao u oči - samo sam te odgurnuo.
- Udario si me - rekla je ona. - Udario! Pred mojim prijateljima! I osramotio svojim pijanstvom.
- Daj, molim te ...
- Ono su moji prijatelji - nastavljala je Dušica, riješena konačno pustiti rijeku ogorčenja poteći iz svoje nutrine. - Moji prijatelji! A ti si ih uvrijedio.
- Previše dramatiziraš - rekao je on paleći cigaretu: bio je lančani pušač.
- Izvrijeđao si moje prijatelje - ponovi Dušica. - Oni su te lijepo primili, jer si predstavljao mog izabranika, a ti, kako si uzvratio?
- Bio sam pijan - promrmlja on. - Pijan. I to je sve. Ništa strašno.
- Zar je to malo? Svima si upropastio rođendansko slavlje.
- Rekao sam ti da ne želim ići na to slavlje - branio se Egon. - Ali si ti navalila ...
- Sad ćeš još reći, kako sam ja kriva! - uzviknula je Dušica. - Ja sam bila ta koja se napila i činila gluposti vrijeđajući sve oko sebe i želeći se tući?
I tako preko sat vremena. Kruženje besmislenim krugom. Koji nije nigdje vodio. Dušica je optuživala, Egon se branio. Zatim je, umoran od svega, pretpostavljala je Dušica, pokupio svoje stvari i išetao iz njenog stana. Išetao iz njenog života, kako je onda mislila.

Kako su dani bez Egona sve više sporo i teško odmicali, Dušici su njegovo pijanstvo i izgredi koje je počinio u pijanom stanju nekako postajali sve manji, nevažniji. Je li prebrzo zaključila? Ne znači da je zatrovani alkoholičar, ako je malo više popio i izgubio se, zar ne? Događa se mnogima, pa nisu zbog toga pucale veze ili brakovi ili prijateljstva. Ljudi griješe. A kad popiju griješe još i više. Kočnice popuste, zaboravlja se na manire. Je li pogriješila?
Krevet više nije njihovo ljubavno polje, na kojem su se znojili zadovoljavajući jedno drugo, hraneći pohotu. Krevet je sad još samo jedna dodatna, možda i najveća velika praznina. U kojoj ne voli boraviti. Dok leži usamljena, čini joj se da osjeća njegov, Egonov miris. Ponekad si utvara kako na jastuku vidi otisak njegove glave. Nedostajao joj je svakim danom sve više.
U tim bi trenutcima vlastite slabosti, koju je opravdavala prozvavši je oprostom, Dušica grabila mobitel i ... zaustavljala se u posljednjem trenutku.

Ponovo bi se u mislima našla u onu subotnju večer, koja se nije dogodila toliko davno koliko se Dušici u njenoj usamljenosti, životu u praznini činilo. Te je večeri vidjela Egona u izdanju u kojem ga nikad prije nije vidjela. Naravno da je znala kako Egon voli zaviriti malo dublje u čašicu. Ali u njoj je neprestano titrala tiha nada kako će se to jednom promijeniti: neće mu više biti potrebna čaša u ruci, biti će mu dovoljna i njena blizina. Pa ljubav je posrijedi, zar ne?
A onda je Egon te večeri podivljao i sve redom izvrijeđao, najviše nju. Nju koja ga je jedina zdušno branila. Nju, bez koje bi sigurno te noći bio pretučen i izbačen iz lokala na ulicu. Moljakala je svoje prijatelje da budu blagi, objašnjavala da Egon nije zao, samo ...oprostila mu je čak i udarac u lice koji ju je silno zapekao, ostavivši joj ožiljak na duši, a za kojeg je Egon kasnije tvrdio da nije bio udarac, da je bilo samo nespretno odguravanje. I bila je sretna kad su konačno stigli kući. Bilo je već blizu tri ujutro i potpuno iscrpljena, Dušica se uputila pravo u spavaću sobu.
- Spavati – rekla je. – Moram spavati. Razgovarati ćemo ujutro. Ne sad!
Egon je ostao u kuhinji, nalijevajući još jednu čašu. Iscrpljena, zaspala je prije nego li joj se on pridružio u krevetu.

Petak je, prazan vikend ispred nje. Dušicu silno plaši prazninu koja se u dva iduća dana pruža ispred nje i ne zna hoće li je moći podnijeti.
Potreban joj, priznaje samoj sebi. Potreban joj Egon. Oklijevajući gleda u mobitel, dok se u njoj sudaraju sjećanja i nadanja, želja je preplavljuje. Nesiguran joj smiješak lebdi lijepim licem.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Izabrano

Plavuša širokog lica mi se osmjehivala, zubi joj blještali na suncu, bilo je ljeto, silno vruće i dok sam se naginjao prema njoj namjeravajući je poljubiti, morao sam pomaknuti čaše na stolu koji se nalazio između nas. U trenutku kad sam uklonio i posljednju prepreku koja me sprečavala u namjeri za kojom sam žudio, plavuša odjednom trgne glavom, divlja se griva njene kose zatrese, sunce zapleše u njoj i sve se odjednom raspline u plavičastoj magli.
Zurim u noć i napeto osluškujem, napola se nadajući kako će se san vratiti, nastaviti se. Plavuša će ponovo sjediti nasuprot mene i osmjehivati mi se požudno, a ja ću ...
Telefon u dnevnoj sobi ponovo se oglasi i ja shvatim što me probudilo. Ne vjerujući zurim u treperave brojke sata: 3:14 minuta! Zurim u noć i nadam se da se prodorna zvonjava telefona neće ponovo oglasiti. Uzalud, naravno.
Psujući potiho sebi u bradu, iskačem iz kreveta, soba je hladna, hladna, a ja sam potpuno gol, pa otvaram vrata spavaće sobe i žurim u dnevnu drhtureći i podižem slušalicu.
- Ako nije nešto važno ... - prijeteći zarežim u mikrofon.
- Vilko, ne bjesni - reče tiho glas kojeg bih svagdje i odmah prepoznao: Vito, moj stari prijatelj. - Morao sam te zvati.
- Nisi mogao čekati jutro? - pitam i tresem se, bacam panične poglede po sobi u potrazi ta bilo kakvim odjevnim predmetom.
- Nažalost, nisam - dopre Vitin glas. - Nije dobra vijest.
- To sam već shvatio.
- Pripremi se.
- Hajde, samo tresni.
- Veljo je mrtav - tiho reče.
Odjednom mi više nije hladno. Više ne drhtim. Stojim ukočeno poput kipa u mrak sa slušalicom u ruci pritisnutom na uho, toliko pritisnutom da me boli i buljim u ništa. Ništa ne osjećam. Baš ništa.
- Vilko? Vilko? Jesi tu?
- Tu sam - odgovorim i počinjem se tresti: nema više mog prijatelja, odjednom upijam u sebe, nema više Velje.
- Jesi li dobro? - zabrinuto pita Vito.
- Jesam - odgovorim. - Na tren sam se izgubio. Dobro sam. Kako? Što se dogodilo?
- Saobraćajna ...
- Ah! Je li bio ... - ostavljam rečenicu u mraku da visi, nema potrebe izgovoriti je do kraja.
- Da, bio je pijan - odgovori Vito. - Pored njega su našli bocu konjaka. Čini se da je čitav dan pio.
- Po običaju - progunđam tiho.
- Meni je to sumnjivo - reče Vito.
- Što ti je sumnjivo?
- Veljina smrt!
- Zbog čega? - upitam, pa brzo dodam: - Ne odgovaraj. Čuj, sasvim gol stojim u dnevnoj sobi, a hladno je za popizditi. Pričekaj trenutak.
Spuštam slušalicu, a da nisam ni sačekao odgovor i gotovo trčeći vraćam se u spavaću sobu. Brzo uskačem u traperice, navlačim majicu, a čitavo to vrijeme mislim na Velju, na njegovo nasmijano lice i crne staklaste oči. Staklaste zbog pića kojeg bi svakodnevno ulijevao nemilice u sebe. Baš svakodnevno.
Vraćam se u dnevnu sobu i podižem telefon.
- Evo me - rečem u hladnu plastiku. - Morao sam nešto obući. Sad objasni to što si rekao. Što ti je sumnjivo?
- Mislim - polako i tiho odgovori Vito - da je to samoubojstvo.
- Ah! Zar se dogodilo ...?
- Jest, baš tamo.
- Ah!
- I ti misliš tako?
- Ne znam što mislim - odgovorim mu. - Trenutačno nisam u stanju misliti. Daj mi vremena. Isuse! Shvaćaš li što govoriš?
- Shvaćam - odgovori Vito. - Ni meni ta pomisao nije draga, ali je se ne mogu otresti. Odmah sam na to pomislio.
- Zbog čega?
- Pa jurio je suludo brzo i nema nikakvih tragova kočenja. Probio je zaštitnu ogradu i survao se dole osamdeset metara u dubinu. Što drugo da mislim?
- Ne znam, Vito - promucam. - Nisi mi rekao, kad se to dogodilo.
- Prekjučer.
- I tek mi sad javljaš?! - viknem ljutito,.
- Nisam znao - odgovori Vito. - Nitko nije znao do prije nekoliko sati. Nisu znali tko je u pitanju. Kola su sasvim smrskana, neprepoznatljiva. Možeš zamisliti ...
- Šuti! - prekinem ga. - Dosta smo razgovarali. Pa, prijatelju stari, sad smo ostali sam nas dvojica.
- Istina.
- Vidjeti ćemo se na pogrebu, je li? Dolaziš?
- Sigurno - reče Vito tiho. - Naravno da dolazim.
- Pozdravi Helenu - kažem mu: Helena je Vitina supruga. - Vidimo se.
- Vidimo se - odvrati on.
Polako spuštam slušalicu. Što sad? Vratiti se u krevet? Nema smisla. Znam da neću moći zaspati. Odlazim u kuhinju skuhati kavu, razbistriti misli, sjećati se, žaliti ...

Zvali su nas V-momci. Zbog naših imena koja su počinjala sa slovom "v". Smijali smo se tome, ali bili smo ponosni na nadimak. I bili smo nerazdruživi. U svemu. Najviše u piću. Sva trojica voljeli smo strastveno piti. Mnogo piti. Uživali smo u ludim i neobuzdanim pijankama čitavu svoju mladost. Mogli smo strašno mnogo popiti, a da se to baš mnogo i ne primijeti u našem ponašanju. Naročito Veljo. Veljo bi lijevao u sebe enormne količine piva, a kako bi noć poodmakla, pivo je presijecao sa konjakom. Vito i ja više smo voljeli rum, čist, žestok. Uživali smo u njegovom paljenju ždrijela dok smo ga ispijali, osjećajući kako nas ispunjava toplinom, radošću, bezbrižnošću. Boje su postajale jasnije, riječi suvišne. Samo bi tresli jednu rundu za drugom i gledali se uživajući u uzajamnoj prisutnosti, tek tu i tamo progovorivši koju. Obično da bi komentirali nečiju žensku ljepotu. Ili ružnoću. Što je zavisilo od količine koju bi popili. Postajali smo zajedljivi kad bi previše popili, govorili su nam poznanici. Nismo marili. Nastavljali smo po svome i dalje.
A onda je Vito naletio na minu, kako smo u šali govorili. Upoznao je Helenu. I sve je odjednom postalo drugačije.
Veljo i ja smo mu pomalo zavidjeli, naravno, ali bi prije pregrizli jezike nego mu to priznali. Zadirkivali bi ga muškim grubim šalama, dok bi Vito nervozno bacao poglede na sat: svakodnevno se sastajao sa Helenom i nije više provodio onoliko vremena sa nama.
- Biti će te mi kumovi - govorio bi polupijanim glasom kad bi izmakao Heleninom nadzoru, kako smo voljeli govoriti Veljo i ja, i priključio se nama.
- Samo ti jedan može biti kum, pijana budalo - rekao bi mu Veljo svaki put.
- Vilko će mi biti vjenčani, a ti, majmune, biti ćeš kum mom prvorođenom - odgovarao bi Vito.
Smijali smo se. I pili. Ne više svakodnevno, ali smo pili.
Vito se oženio, dobio curicu, a sve je drugo ostalo po starom. Povremeno bi umakao od svoje male obitelji i dobro potegao sa Veljom i sa mnom.
- Moram se opustiti malo - govorio bi nam uz čašu. - Ljudi moji, pa to je luda strka kroz čitav dan.
- A što si mislio da je brak? - pitao bi ga zabavljen. - Neprekidno valjuškanje u toplom krevetu punom strasti?

I onda se dogodilo. Bio je mjesec svibanj, dani su upravo postajali topliji, duži i uživali smo u toj činjenici. Po običaju, tog smo poslijepodneva Veljo i ja sastali se na piću, bilo je pet sati poslijepodne i bilo je toplo.
- Pivo? - upitao je Veljo.
- Pivo - složio sam se.
I dok je Veljo za dugačkim i sjajnim šankom naručivao naše piće, kroz veliki prozor ugledao sam Vitu. Žurio je ulicom krupnim koracima vrteći u ruci ključeve.
- Hej! - doviknuo sam mu izletjevši iz lokala. - Kuda?
- Moram po malu u vrtić! - odgovorio je. - Kasnim. Prokleta kola se ne daju upaliti.
- Jesi li probao benzinom?
- Ne zajebavaj!
- Pokupi malu i dođi ovdje - predložio sam mu. - Može?
Samo je klimnuo i još više ubrzao korak, a ja se vratio u lokal. Pili smo pivo i čekali prijatelja.
- Samo jedno piće - rekao je Vito kad nam se pridružio, držeći za ručicu petogodišnju Leu.
Naravno da nije bilo samo jedno piće. Pili smo peto po redu, ili možda šesto, kad se Vito naglo okrenuo i uplašeno zagledao oko sebe.
- Što je? - upitao sam.
- Lea -odgovorio je. - Ne vidim je.
- Pa sad je bila ovdje - dobaci Veljo.
- Ali je sad nema! - odgovori nervozno Vito. - Gdje li je nestala?
Pretražili smo lokal, nije je bilo, pa izletjeli panično na ulicu. Niže niz ulicu, u malom parku, ugledali smo malu Leu kako se bezbrižno igra sa svojom vršnjakinjom.
- Ah, tu ste! - dočekala nas majka Leine prijateljice. - Što je s vama? Dijete je samo prešlo cestu. Svašta se moglo dogoditi. Upravo sam htjela pozvati policiju.
- Nema potrebe za policijom - rekao je tiho Vito okrećući glavu, da mu mlada žena ne osjeti dah. - Mnogo vam hvala, gospođo.
Izgubili smo se što smo brže mogli iz parka. Napetost koju smo osjećali, mogla se rezati nožem.
- Meni je dosta - rekao je Vito. - Dosta za čitav život.
- Dosta? - upitao je Veljo. - Kako to misliš? Čega dosta?
- Pića - odgovorio je Vito. - Što sam popio, popio sam. Nema više!
- Daj, ne seri.
- Sasvim sam ozbiljan - rekao je tiho i pažljivo birajući riječi Vito, noseći malu Leu u naručju i nježno je grleći. - Ovo je znak da smo pretjerali. Nisam to htio prije primiti k znanju, samom sebi priznati. Sad priznajem. Prestajem sa prokletim lokanjem!
- I ja - rekao sam, a da nisam ni bio svjestan da ću progovoriti.
- Ma je li vi to ozbiljno? - u čudu je upitao Veljo, zastao je bio na pločniku i raširio noge, nastojeći održati uzdrmanu ravnotežu.
- Ozbiljno - rekao sam mu. - I mislim da govorim i u Vitino ime, da bi nam bilo jako drago da i ti isto to odlučiš. Dugi niz godina ločemo, ubijamo se lokanjem. Vrijeme je stati.
Jedan nas je čas Veljo gledao boreći se sam sa sobom, a onda je klimnuo i obrisao znoj sa čela.
- Pa dobro, onda ću i ja prestati - pristao je, ali mu glas nije bio čvrst. - Idemo na još jedno, posljednje? Da se oprostimo sa cugom?

Nismo otišli na to još jedno, posljednje. Počeli smo apstinirati odmah, bez oklijevanja. Tri mjeseca kasnije, Veljo je posustao, nije izdržao napad žudnje, napio se i od tog vremena kao da se nije ni trijeznio.
- Jebi ga! - podsmješljivo nam je rekao, kad smo ga Vito i ja sreli u kafiću. - Neki moraju biti slabići, zar ne?
- Dokle tako misliš? - upitao ga je Vito.
- Dok se bude dalo izdržati - prkosno je odgovorio Veljo.
- A kad se više ne bude moglo?
- Onda ću sjesti u kola, nalokati se do besvijesti i punim gasom probiti ogradu pored mosta i sunovratiti se u pakao. Otići ću sa stilom, uz prasak. Ne uz jauk.

Sjedeći za stolom sa sada već ledenom kavom ispred sebe koju sam zaboravio piti, sjećam se tih Veljinih riječi vrlo dobro. Sjeća ih se i Vito. I znamo, bolje reći, osjećamo, da ono što se zbilo sa našim prijateljem, nikako nije bio nesretan slučaj. Veljo je izabrao.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Važno

Budim se rano i bezvoljno zurim u sunčano i hladno jutro. Nemam razloga radovati se novom danu. Nemam razloga ni za ustajanje. Pa dokono ležim i meljem jedne te iste misli neprekidno u svom žrvnju bijesa. Ljutit sam. Ništa ne ide onako kako bih želio da ide. Kako bi trebalo ići. Nekako, negdje, kola zvana život zaustavila se na putu prema sreći i miru. Jedno su vrijeme kolebajući plesala podrhtavajući na mjestu i zatim se počela polako spuštati. Prema dnu.
Čujem Staru kako kašlje u dnevnoj sobi. Ustaje svakog jutra rano, baš kao da ima ne znam kakvog važnog posla obaviti. U duši je ostala seljanka: mora se ustati u cik zore, jer stoku se mora podmiriti, zar ne? Ljuti me to. Psujući, već sasvim narogušen, a dan još nije pravo ni započeo, ustajem iz kreveta i uskačem u traperice. Oblačim se brzo, jer kroz širom otvoreni prozor čitavu je noć prodirao hladni noćni zrak i soba je zbiljski ledena.
Izlazim iz sobe i namrgođen ulazim u kuhinju. Brzo pristavljam kavu i doslovno bježim prema kupaonici. Ne želim ući ni u kakve rasprave sa Starom prije nego li popijem barem jednu kavu.
Osvježen, mokre kose, željno očekujući kavu, vraćam se u kuhinju. Stara sjedi za stolom i primjećujem njen mučan izraz lica. Crne su joj oči ugašene, a rijetka i za divno čudo još uvijek crna kosa, pada joj nemarno niz lice. Kašlje.
Dok ubacujem kavu u vrelu vodu, osluškujem njen kašalj i bijes se podiže u meni, iako se svom snagom trudim zadržati ga, privezati, ne dozvoliti mu razulariti se.
- Stara, boga mu vražjeg - zagunđam nakon prvog vrelog gutljaja namrgođeno gledajući u nju - zašto me ne poslušaš? Barem jednom u životu?
- Ne znam o čemu govoriš.
- Znaš ti vrlo dobro o čemu govorim - bijesno joj kažem šibajući je pogledom, ali to nju, kako se čini, ni malo ne dira: jednostavno se odbija od nje. - Bolesna si! Već ti dva dana to govorim. Daj da pozovem doktora!
- Ne! - viče ona i uspravlja se na stolici, a oči joj luđački sjaje. - Budeš li ga pozvao, pobjeći ću iz stana.
- Daj onda da te otpratim do ambulante - pokušavam još jednom, iako bih je najradije pljusnuo: tolika me tvrdoglava upornost neizmjerno ljuti. - To je blizu. Za čas si gotova.
- Ne! - odreže Stara.
- Zašto ne?
- Ne! - ponavlja odlučno ona.
Ne želi mi ni objašnjenje za svoje odbijanje pružiti. Tko sam ja da ona meni nešto objašnjava? Bijesan, sa šalicom u ruci koja lagano podrhtava, odmahujem glavom.
- Znaš što, Stara? - kažem joj tiho. - Radi što hoćeš. Crkni, kad to želiš.
- Ti bi bio najsretniji da se to dogodi - otrovno reče ona.
- Pa, budi sigurna da ne bih plakao - bijesno joj kažem i napuštam kuhinju.

Pola sata kasnije, već smiren, držeći pod kontrolom svoje emocije, zovem sestru.
- Čuj - objašnjavam joj mobitelom. - Stara je bolesna. Kašlje ...
- Jesi li je odveo kod doktora? - prekida me sestra.
Bijes se ponovo podiže u mojoj nutrini. Čime sam uvrijedio Univerzum, pa me obdario takvom rodbinom?
- Ako mi dozvoliš završiti ...
- Znači nisi! - zaključi sestra. - Zašto ...
- Zaveži! - viknem ljutito. – Boga mu, nauči se već jednom slušati. Postaješ poput svoje stare.
- Ona je i tvoja mama!
- Ne ponaša se tako - odgovorim. - Odbija svaku pomoć. Razumiješ? Odbija! Zato te i zovem. Dođi je posjetiti i razgovarati sa njom.
- Ja ...
- Znam! - sad je ja prekidam. - Imaš porodicu, obaveze, a ja to nemam, pa neka ja to sredim. To želiš reći. To si mi već mnogo puta rekla. Ja sam te obavijestio. Ti postupi kako želiš.
Prekidam vezu i trpam mobitel u džep. Moram izaći iz stana, osjetiti vjetar na licu. Udahnuti miris mora, miris slobode.

Šećem obalom i promatram mjesta na kojima sam bezbroj puta bio. Sad ih promatram drugačijim očima. Bio sam na ovim mjestima i sa Vanom i od tada više nisu ista kao što su bila. Dobila su novo značenje. Pamtim mjesta na kojima smo sjedili i ispijali kave. Sjećam se osmjeha na njenom licu. U stvari, sjećam se svega. Možda i previše.

Jedno je vrijeme sa Vanom bilo sve lijepo i krasno, a onda ... bum! Odjednom više nije bilo tako. Zaredale se prepirke. Sve češće i sve jače. Koje smo vrućim seksom potiskivali. Jer usprkos mentalnom neslaganju, fizički smo se i te kako nastavili slagati. Uskladili smo se, naša su tijela znala što nam treba. Uživanje je raslo i raslo i ponekad nismo to mogli ni izdržati. Pa smo se opuštali motajući džoint i dijeleći ga. Ležali bi u krevetu, goli, tijela nam se dodirivala, a mi jedno drugom dodavali smotak i vukli dim za dimom. A žudnja je rasla, osjećali smo to. Lebdjela je neprestano oko naših golih tijela, podizala se prema stropu, baš kao i plavičasti dim džointa.
Kad je posljednji put bila kod mene, dva je dana neprekidno pljuštala kiša sivim zastorom prekrivši dan. Nije nam to smetalo. Uvukli smo se u krevet i gotovo da iz njega nismo ni izlazili. Uživali smo ludo i razgovarali beskonačno između ljubavnih igri. I odjednom se narogušili, porječkali. Mislim da je tome poprilično doprinijela i boca ruma, iz koje sam povremeno potezao. Vana je pila opreznije, ali ništa manje: u visoku je čašu nalijevala rum i coca-colu. Peckanje riječima postajalo je sve oštrije i oštrije, preraslo u prepirku, pa u oštru svađu i Vana je odjednom iskočila iz kreveta bijesna, zelene su joj oči sijevale. Još je nikad nisam vidio toliko ljutitu.
- Jebi se! - proderala se prema meni mašući rukom u kojoj je držala čašu: zlatno je piće pljusnulo po krevetu i meni. - Mene više nećeš zajebavati!
- Daj se smiri - rekao sam joj, potežući je za ruku. - Stara će te čuti.
- Briga me! - viknula je. - Odlazim!
I otišla je. Bilo je to prije mjesec dana i od tog se dana nije javila. Strašno mi nedostaje, priznajem to samom sebi, dok se pitam gdje sam pogriješio. Zašto je nisam mogao zadržati? A toliko sam to želio ... Jer sa Vanom je bilo drugačije nego li sa ostalim ženama. Ne znam objasniti zbog čega, ali bilo je drugačije, različitije, da različitije nije moglo ni biti. I uvijek drugačije. I uvijek još bolje nego prethodnog puta.

A sad? Pitanje odjekuje u meni dok stojim na rubu obale i promatram brod koji isplovljava. Bura puše, hladno je, more je namreškano, sunce se odbija od njegove plave površine i kao da mi podrugljivo namiguje. Sad me dani koji dolaze muče, ništa dobrog ne očekujem, nema radosti, nama ničeg. Praznina. Povremeno ispunjena bijesom.
Mobitel se meškolji u džepu, nisam ga ni čuo zvoniti sasvim obuzet mislima, dok mi je pogled prikovan na velikom odlazećem putničkom brodu.
- Halo! - bezvoljno se javljam.
- Ne raduješ se što me čuješ?
Istog se trena budim, ne sanjarim više, sva su mi čula napeta, napeta do bola. Je li moguće da će se kola zvana život ponovo pokrenuti, početi uspinjati prema vrhuncima zadovoljstva? Možda i mira?
- Ah, Vana - tiho kažem.
- Na obali si - reče ona.
- Kako znaš?
- Čujem brodsku sirenu.
- Da, na obali sam.
- Došla bih k tebi na nekoliko dana- reče Vana. - Ako me primaš.

Koračam poletno napuštajući obalu. Više ništa nije isto. Sunce ponovo veselo i raskošno prosipa svoju toplinu po mom nasmiješenom licu. Vana dolazi! Više ništa drugo nije važno. Vana dolazi! A ostalo ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Šećući obalom

Šećući jučer poslijepodne obalom, mojim omiljenim mjestom za šetnju, u društvu svog starog prijatelja i psa, moj prijatelj pokazujući rukom na ribarsku brodicu, upita:
- Sjećaš li se ... - i odmah pregrize pitanje, shvativši da se i te kako sjećam.
- Sjećam se, naravno - odgovorio sam, ali njegovo pitanje u meni izazove jedno sjećanje kojeg moj prijatelj nije bio sudionikom. - A sjećam se i jedne davne šetnje, pred sam početak jebenog rata.
- Pričaj - ponuka me on paleći cigaretu i škiljeći preko plamena upaljača u mene. - Volim tvoje priče.

Bila je nedjelja tog dalekog dana. Krasno je sunčano jutro osvanulo i prva mi misao bila kako moram prošetati obalom, razbistriti glavu od sinoćnje pijanke. U ono smo vrijeme još bili ponekad divlji: bili su to posljednji divlji i ludi i besmisleni trzaji, prije nego li ćemo se povući u miran život. Početi živjeti onako kako nikad nismo, a za čim su, barem poneki iz našeg neobuzdanog društva, počeli žudjeti.
Istuširao sam se, popio dvije gorke kave uz isto toliko cigareta koje nisu prijale, ali koje su morale biti prisutne. Zatim sam napustio stan i spustio se do obale.

Obala zauzima posebno mjesto u mom životu. Uz koliko sam samo obala plovio, pristajao, a svaka je bila posebna. Iako su sve ličile jedna na drugu, svaka bi imala neki svoj posebni šarm, pečat, po kojem bih je izdvajao od ostalih.
Obala mog grada se u posljednje vrijeme počela mijenjati: nove i sjajne zgrade okupane suncem davale su joj poseban šarm. Najviše mi se dopadala sasvim novoizgrađena zgrada "Jugolinije", koja se blistavom bjelinom šepurila na suncu. Činila se prekrasnom i svi smo se u tome slagali. U ono vrijeme nismo slutili, da će privatizacija "pojesti" čitavu flotu "Jugolinije" i da će zgrada postati simbolom besmislenosti. Još smo vjerovali, nadali se u bolje sutra. Iako je rat kucao na vrata, udarajući krupnom i crnom pesnicom nemilosrdno nas budeći iz uspavanosti. Nada posljednja umire, zar ne, pa smo se tako i dalje nadali, kako će "naši" političari ipak pronaći zajednički jezik, upotrijebiti jezik razuma i spriječiti ono najgore.
Nadali smo se tome i onda, kad su tri ratna broda JRM-ce usidrila se pred našom dragom lukom, mirno počivajući na plavim valovima. I sprečavajući uplovljavanje i isplovljivanje iz luke. Gledali smo u njih sa strahom, naslućujući crna usta dalekometnih topova. Nismo magli zamisliti, da bi granate mogle početi padati na naš grad. Pa tu su ogromna postrojenja rafinerije i sve bi u čas planulo, a crni bi se i otrovni oblak ratnog ludila podigao visoko iznad grada!
Šetao sam obalom i razmišljao o svemu tome, kad su me sustigla dva postarija gospodina. I nehotice, njihove riječi koje su međusobno izmjenjivali lagano šećući, nošene vjetrom dolepršaju do mene.
- Možda i neće -rekao je onaj viši sa sivim šeširom.
- Strašno - odgovorio je njegov prijatelj bez šešira i srebrnaste kose koja se vijorila na pojačanom vjetru. - Sve je to strašno.
Naravno, poput svih ostalih govorili u o ratu koji nam se galopirajući približavao i već sam se htio naglo okrenuti i otići dalje, da ne moram slušati njihov razgovor, kad onaj u šeširu reče sasvim glasno i jasno:
- Sigurno da bi bilo strašno! - reče i upre prstom u svijetlu zgradu "Jugolinije". - Nju srušiti! Pa to bi bio veliki zločin!
- Istinu govoriš.
- Bilo bi bolje da pogine nekolicina - nastavio je ohrabren svojim sugovornikom - nego da se takva ljepota sruši.
Prekipjelo mi je. Mučnina me čitavog obuzela. I tada sam prvi put u životu odbrusio nepoznatim ljudima. Jednostavno sam morao, nisam mogao šutjeti.
- Možda bi bilo bolje - rekao sam zakoračivši prema njima i gledajući im iznenađena lica. - Ali dragi gospodine, da li bi tako isto govorili, kad bi se između te nekolicine mrtvih nalazio i vaš sin?
Trenutak je vladala mučna tišina. Samo je vjetar, koji se podizao, muklo šaputao između nas. Mirno smo stajali i zurili, oni u mene, ja u njih. I nitko ništa nije govorio. Nije se ni imalo što reći.
Naglo sam se okrenuo na peti i pošao dalje, što dalje od njih, od njihovih misli, od njihove negativne energije koju su odašiljali od sebe. Od besmisla!

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.