Ljubav ili tlapnja

Čuj, stari moj: molim te, nemoj mi prodavati te stare fore! Kažeš, ljubomorna je jer me voli? Ma fućkam ti ja na takvu ljubav, prijatelju, kad me ona guši sa njom. Pa to jednostavno nije u redu tako postupati prema bilo kome, a ne prema onome koga navodno voliš. Ili prema kome si nekada gajio nježne osjećaje, ako ga već nisi volio. Čemu takvo nerazumno ponašanje? Svojim ponašanjem sve uništava! Svaku uspomenu. Čak i ono što je bilo najljepše između nas, sad se čini uprljano, jer pitam se ... otvorila je pitanja i ta su nam pitanja zatrovala vezu, nismo više mogli uživati, a da se ne pitamo ...

Po mome, vjerovati onom koga voliš, osnovno je. Nema li toga, prijatelju, što ostaje? Samo valjanje u krevetu. A to mi ne treba! Čitav sam se sam svoj jebeni život valjao u krevetu i mislio kako jebeno dobro uživam, a sad uviđam da nije bilo tako!

Znaš, kad sam prvi put legao sa njom, da se biblijski izrazim, mislio sam da ću se rasprsnuti od osjećaja punoće koji me čitavog obuzeo. Bio sam iznenađen onim što sam osjećao, nisam vjerovao kako je to moguće. Ali je bilo moguće, postalo je moguće. Sa njom. Samo sa njom. I ja sam zahvaljivao svim bogovima što su mi podarili to iskustvo, za koje sam prije, nego li sam ga sa njom doživio, bio sasvim uvjeren kako nije ništa drugo nego pjesnička tlapnja.

Nije tlapnja, vjeruj mi prijatelju, nije tlapnja. Ali mi se čini kako je za nju bila tlapnja. Možda ne odmah u početku, ali kasnije svakako. A znaš li zašto je za nju prava i iskrena ljubav postala tlapnja? Znaš li, prijatelju? Jer je nije mogla podnijeti. Jer je neprestano sumnjala. Jer ju je izjedala ljubomora. Jer je bila nesposobna progovoriti iskreno. Jer je bila sebična.

Da, sebična! Istinu ti govorim. Kako drugačije nazvati njeno ponašanje? Sumnjala je u svaku moju riječ: pa to dokazuje njeno ponašanje, zar ne? Nije imala razloga ne vjerovati mi. Bio sam iskren prema njoj onako, kako ni prema kojoj drugoj ženi u svom životu nisam bio iskren. I nije mi vjerovala. Jesu li u pravu oni, koji tvrde kako žene ne mogu podnijeti istinu i kako vole biti lagane?

Ne znam, stari moj, ne znam. Ali nju nisam lagao nikad, nisam je želio lagati, mislim da je čak i nisam mogao lagati. Ali sam zato neumorno lagao samog sebe, zanoseći se mišlju kako ona cijeni i poštuje moju golu i neuvijenu istinu, a ona je neprekidno sumnjala, a svoje sumnje nikad nije podijelila sa mnom. Za nju je tlapnja postala stvarnost, istina, nepobitna realnost. Sama je tako izabrala? Svoju tlapnju. Ali je to ne sprečava da krivi mene, jer ja sam taj koji nije htio, nije shvatio … a što to? Ne znam! Jer ne govori!

I što ja mogu tu učiniti, prijatelju? Preostaje li mi išta činiti? Ili mi je u samom početku odrezala sve putove svojom tlapnjom. Za koju je uvjerena kako je istina.

Što? Da li žalim? Za čime, prijatelju? Učinio bih ponovo sve isto, kao što sam i učinio. Ne žalim. Ni za čime. Osim, možda za …

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Vrući dani, lude noći

- Ne odlaziš na kupanje - reče Sanjin i otpije gutljaj ledene vode. - Nikad ne odlaziš na kupanje. Zašto?

Vrućina je. Velika. I ne odgovara mi se na pitanja. U stvari, uopće mi se ne razgovara. Bio sam sasvim zadovoljan sve do onog trenutka kad je Sanjin progovorio. Od tada pa na dalje, kava je već manje prijala, lijepe žene kao da su rjeđe prolazile pored nas.

- Ne da mi se - kažem mu odgovor koji i nije odgovor.

- Radoznao sam - reče Sanjin i škilji u mene zelenim pogledom. - Hoću li čuti dobru priču?

- Nema priče!

- To ti pričaj drugom - kaže on i nastavlja govoriti, ali ga ne slušam: pogledom bludim po razgolićenim ženama koje prolaze tik do našeg stola za kojim sjedimo i pijemo kave.

- Da mi je znati gdje ti misli blude ... - kaže Sanjin i rukom daje znak mladoj, visokoj i lijepoj konobarici. - Molim, još jednom isto.

Obojica gledamo za njom, dok se udaljava od našeg stola: hod joj je klizeći, brz, lagan i uživamo u njemu.

- Hoćeš li mi reći? - pita Sanjin.

- Što?

- Pa zašto se ne brčkaš u moru?

- Ne znam plivati - kažem mu i uživam u njegovom iznenađenju.

Volim plivati. U stvari, volio sam plivati i dane provoditi pržeći se na suncu, u ona stara i daleka vremena, koja se sada čine tako dobrima. Nije bilo ozonskih rupa i more je bilo čisto i Beatlesi su svirali posvuda oko nas. Ljudi su nosili tranzistore sobom na plažu i uživali u dobroj glazbi slavnih rokera.

I naša je klapa imala svoj tranzistor, pa kad bi se začula neka trenutno popularna pjesma, svi bi pobožno zašutjeli, stisnuli se oko tranzistora i slušali. I uživali. I u dobroj glazbi i u svojoj mladosti. Činilo nam se da smo besmrtni, mladi bogovi dvadesetogodišnjaci, prepuni snage i iskustva kojeg smo stekli ploveći, jer većina je nas već imala iza sebe pet ili šest godina plovidbe. Para smo imali, činilo nam se i za bacanje i jedine prepirke koje smo vodili u našoj klapi, bile su oko toga tko je slijedeći na redu platiti turu pića.

Pili smo mnogo, tog ljeta, hladeći se bezbrojnim bocama piva, koje smo neumoljivo praznili. I ludirali se. Neprestano. Bezbrižna mladost u vrućem ljetu. I razgovarali o ratu u Vijetnamu. Osuđivali Amere, kao što ih je osuđivala čitava mladost svijeta.

Jedne smo subote rano počeli, Bruno, Milivoj, Stipe i ja. Nije još bilo ni devet, a mi smo već bili na plaži, bolje rečeno pored plaže, jer sjedili smo u obližnjem lokalu, u šumarku, a ledene boce piva već se nalazile na stolu. Pušili smo i pili i oštrili se za subotnji ples. Još nije bilo disko-klubova.

Čitav dan tako. Sa vrlo malo ulaska u more, tek toliko da se malo istrijeznimo, razbistrimo mutne poglede, pa bi se ponovo vraćali za šank, pili i prisjećali se doživljaja sa svojih plovidbi.

Ono što se događalo na plesnjaku, nije bilo za vjerovati. Kući smo svratili samo istuširati se, presvući se i već smo ponovo bili zajedno, nerazdruživi, prijatelji do smrti, kako smo često govorili. Potoci piva slijevali su se za našim stolovima, tri smo stola spojili, društvo je naraslo. Okruženi lijepim djevojkama uživali smo i sve bi, možda, bilo dobro, da odjednom nije za našim stolom izbila prepirka.

- Dosta mi je! - uzviknula je sitna smeđokosa Nedjeljka i odgurnula nasrtljivu Brunovu ruku. - Prestani me pipkati!

Nismo previše obraćali pažnju, jer često se njih dvoje znalo posvađati, ali te večeri, baš pred sam kraj plesa, jedanaest se sati približavalo, odjekne šamar i svi iznenađeno umuknemo i zagledamo se u par koji se čitavu večer prepirao. Šamar? Za našim stolom? To je ipak malo previše!

- Zašto si to učinila? - upita Bruno, smeteno trljajući obraz i piljeći u Nedjeljku, koja je ustala.

- Gotovo je! - odgovorila je ona. - Odlazim i ne želim te više vidjeti!

- Nisam te to pitao? - pijanom upornošću nastavi Bruno. - Pitao sam te zašto si me ošamarila?

- Znaš ti zašto! - vrisne Nedjeljka, a smeđa joj se kosa gnjevno zatrese. - Odlazim i ne zovi me. Neću ti se vratiti.

- Idi - pijanom dostojanstvenošću reče Bruno i mahne rukom. - Idi. Neću te zvati. Ne trebaš brinuti oko toga.

Sa suzama u očima i okružena ostalim djevojkama, koje su je tješile, Nedjeljka se okrene i napusti nas, a naše djevojke otišle za njom. Odjednom smo za stolom ostali samo mi, muškarci. Jedno smo vrijeme buljili smeteno jedni u druge, a onda, Milivoj upita glasno ono što smo se svi mi pitali u sebi.

- A što sad?

- Ništa! - odgovorio je bijesno Stipe. - Izvisili smo svi zbog ovog majmuna koji ne zna držati svoje šape k sebi.

- Polako – umirivao ga Milivoj. - Dogodilo se. Nećemo se valjda zbog toga posvađati?

- Ja sam kriv - neočekivano je priznao Bruno - i ja ću se iskupiti.

- Kako? – upitao je Marsel i već se počeo ceriti, naslućujući što će se izroditi iz toga..

- Kupiti ću nekoliko baksi piva, pozvati dva taksija, jedan za nas, drugi za pivo i pravac Pećine. Noćno kupanje! I lokanje do zore!

Uz more, ležeći goli pod blistavim zvijezdama, dok se pivo hladilo u moru, pretresali smo događaj večeri, kad je Bruno još jednom poludio.

Odjednom je ustao i počeo se penjati uz stepenice, pokazujući nam mjesečinom obasjanu blještavo-bijelu stražnjicu.

- Ma gdje si krenuo, pijana budalo? - viknuo sam za njim.

- Na skok! - odgovorio je i nije se okrenuo.

- Pijan je ko klada - reče Stipe. - Šiznuo je.

Gledali smo omamljeni kako Bruno stoji na vrhu strme stijene, mjesečina ga kupa i čas kasnije se vine u noć, u crnilo. Začujemo pljusak i nekoliko pljuskanja i frktanja i evo njega.

- Bilo je dobro - rekao je i otvorio slijedeću bocu. - Trebali bi pokušati.

- Ti si lud! - reče mu Stipe. - Tu je plitko. Budi sretan što si dobro prošao.

- Nisam ja dobro prošao - ispravi ga Bruno. - Ja dobro skačem. I idem ponovo, još jednom skočiti.

- Nemoj biti budala! - reče mu Stipe. - Ne radi to.

I ponovo smo ga gledali, kako se Bruno gol, mlad i lijep poput boga, po mjesečini penje uz stepenice, staje na sam rub desetak metara visoke stijene, koči se i skače.

Ali ovog puta nije izronio veselo frčući i pljujući more. Posrćući, uplašeni, potrčali smo k njemu i okružili ga, a Bruno je, raširenih ruku i nogu plutao, a glava mu bila nakrivljena pod nemogućim kutom.

- Slomio je vrat - rekao je Milivoj i to se pokazalo istinitim, kad smo ga konačno uspjeli odnijeti do bolnice i ...

- Nisi ni taknuo piće koje sam naručio - optužujuće mi reče Sanjin i vraća me u sadašnjost. - Mora da je sjećanje vraški dobro bilo. I morati ćeš mi jednom to ispričati. A sad otpij malo, čini mi se da ti je potrebno.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Maturalno putovanje

Čudno, ali od čitavog se živahnog skupa samo Vita raduje što je putovanju kraj. Svi ostale žale i najradije bi ponovo krenuli na putovanje. Još oko sat vremena i brod će uploviti u luku, vratiti će se kući, u svoju sobicu, biti sama. Kao što je i ovdje, na brodu sama. Kao što je i za vrijeme čitavog maturalnog putovanja bila sama. Okružena ljudima, da, sve ih poznaje i voli, sa njima je četiri godine dijelila đačku sudbinu i sad to proslavljaju ovim putovanjem.

Ali Viti nekako nije do slavlja, a u jednom je trenutku i poželjela ne ići na ovo putovanje. Sad joj je drago što je išla. Osjećajući brodske strojeve pod nogama, pažljivo i znatiželjno promatra mladića, koji vješto i brzo obavlja poslove po palubi.

Zapazila ga je istog trena kad se popela spuštenim stepenicama na brod, koji će je odvesti kući.

Visok i plavokos, izblijedjele kose od sunca i najljepšeg osmjeha kojeg je ikad vidjela, zapeo joj je odmah za oko, a kad se mladić upiljio pogledom u nju, Vita je osjetila kako joj žmarci putuju kičmom: prijatan i do tad nepoznati osjećaj. Za kojeg je željela da traje i traje … u nedogled. Mislila je kako nikad nije vidjela tako lijepog mladića i bila sigurna, kako ljepši ni ne može postojati.

- Oooooo! - dobacila je Vera, razredna ljepotica. - Zar ne pucaš previsoko?

Vita, sitnog rasta, punašna, smeđe kose i blagih očiju iza naočala bez okvira, zbunjeno je oborila pogled. Po ukočenim leđima mladića, shvatila je kako je i on čuo primjedbu njene školske kolegice. Gledala je kako on vješto odmata debelo uže i žalila kad joj je nestao iz vida.

Nije joj prijalo biti okruženom ljudima, neprestano i posvuda. Ali na brodu nije imala kamo pobjeći. Konačno je malo mira našla na krmi, među debelim konopcima. Tu se skrasila, sjela na konopce i uživala u pogledu, osjećajući vibracije stroja ispod sebe.

Još malo i mučenje će završiti. Jer ništa drugo i nije bilo. Samo mučenje. Svi su nepotrebno mnogo pili, pušili, a neki i vodili ljubav. Gledala je sve to sa strane i pitala se, što to nije sa njom u redu? Zašto ne uživa kao što svi uživaju? Zašto se stidi svog punašnog oblika?

- Nisi debela! - oštro joj je rekao nastavnik tjelesnog odgoja, prije tri godine. - Samo si punašna. Sasvim si zgodna cura. I možeš preskočiti konjića! Pokušaj!

Pokušala je i preskočila ga i bila ponosna na samu sebe. Ali je malo takvih ljudi bilo u njenoj okolini. Oni sa kojima je bila okružena, obično bi je zadirkivali zbog njene kratkovidnosti, peckali je što nevješto i kašljući drži cigaretu u ruci, užasava se vina i piva, smijali joj se kad bi rekla kako joj piće smrdi. Čudakinja. Bila je uvjerena kako je čudakinja i kako će kao čudakinja umrijeti.

Sjedeći na konopcima, na krmi, koja se tresla, gledajući zalaz sunca, koje kao da je tonulo u more, zaboravila je na sve i odjednom je iz torbe izvukla bilježnicu i kemijsku i tu, na podrhtavajućoj palubi, porodila se još jedna nježna pjesma, koju je mahnitom brzinom, bojeći se da će nestati, Vita zapisala. Sa osmjehom na lijepom punašnom licu, dok su joj oči boje lješnjaka sjale u zanosu, dotjerivala je stihove i bila sretna, sretna ...

Krišom je gledala plavokosog mladića na palubi, uzdisala, maštala i pisala, pisala … pjesme su njena utjeha, njena velika sreća.

Evo, još malo i uploviti će u Rijeku, putovanju će biti kraj. Svi su neispavani, ali sretni i raspoloženi, pomalo žale što je kraj putovanja nastupio. Vita se nagne nad ogradu broda i pogledom prati plavu brazdu, na vrhu joj bijela kresta i raduje se povratku, raduje se svom gradu, roditeljima. Sjeti se ...

Misli joj odjednom prekine mekan i oprezan dodir nečije čvrste ruke i Vita, iznenađena što joj je netko prišao, otrgne pogled sa plave ljepote i zagleda se u drugu plavu ljepotu: mladićeve oči.

- Oprosti - reče joj on, a Vita se okupa u njegovom smiješku - ali želio bih te večeras izvesti.

Vita razumije njegove riječi, uhvatila je smisao, ali šuti, ne može progovoriti. Uzbuđenje joj zatitralo u dubini želuca, popelo se u grudi, natjeralo srce u ludi galop, pa se ponovo munjevito spustilo i naprosto joj odsjeklo noge. Mislila je kako će pasti, stropoštati se na palubu, osramotiti ispred mladića i čitavog svog razreda.

- Slobodan sam poslije pet - nastavi mladić i dalje se prijatno smješkajući. - Ako nemaš ništa protiv, molio bih te broj mobitela.

Vita, osjećajući znatiželjne i podrugljive poglede na mladiću i sebi, odjednom se uspravi, isturi male i punašne dojke, nasmiješi i rumeneći u licu reče jasno zvonkim glasom, da su i oni najudaljeniji mogli čuti:

- Nema potrebe za brojem mobitela: biti ću ispred broda točno u pet i trideset U redu?

Mladić ništa ne reče, samo se blago nasmiješi, prijazno joj klimne, pa se okrene i otiđe: na radnom je mjestu i ne smije pretjerivati. Gledajući za njim, za njegovim ljuljajućim hodom, Vita odjednom počne uživati u maturalnom putovanju, znajući, osjećajući duboko u svojoj nježnoj nutrini, kako njeno vrijeme uživanja tek dolazi.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Zajednički

Nakon dugačkih tri mjeseca i dva dana ponovo je sretnem. A gdje drugdje, nego na kompu. Sve nas je spojila ta kutija. Sjednem za monitor, kliknem na ikonicu "Messenger" i ugledam njezin nadimak. "Tree" piše, a ja se ukočim gledajući u ta slova. Znam, kako sa "druge strane", sjedi ona, Adria, moja zabranjena ljubav. Znam da i ona zuri u moj nadimak i isto se tako osjeća. Ili slično. Poznajem je.

Ah, k vragu, mislim se, dok gledam u monitor, pa ne mogu se ponašati dječje i pretvarati se da ne vidim kako je i ona prisutna. Poslati ću joj poruku-pozdrav.

"Halo" napišem joj. "Jesi dobro?"

"Pa i nisam baš" odgovori ona odmah.

Tu smo. To sam i očekivao. I nisam očekivao. Prije će biti da sam se nadao. I nisam nadao. Osjećaji su u meni potpuno podijeljeni. Rastrzan sam njima. Odlazak Adrie mi je teško pao, ako se može govoriti o odlasku, jer živi ni petsto metara zračne linije dalje od mene. Nije to odlazak u pravom smislu te riječi, već zajednička odluka da se više ne viđamo. Kao da je na Marsu, što se mene tiče. Odlučio sam je prežaliti, preboljeti, zaboraviti, jer moram zaboraviti. Nemamo budućnosti, nemamo ništa, osim osude društva i stida ... i ne mogu! Misli mi se neprekidno vraćaju na nju i na sve ono što smo zajedno činili. I što bih i sada volio činiti. Sa njom. A ne smijem, ne smijemo!

"Što je?" napišem i pošaljem.

Ništa. Ne odgovara. I upravo u trenutku kad sam pomislio kako je razgovor gotov, kako će se ponovo okružiti šutnjom, kao što smo se bili dogovorili prije više od tri mjeseca, zazvoni mobitel i znam da zove ona, Adria. Ne može izdržati šutnju. Postalo joj preteško breme.

- Jesi bolesna? - pitam je, nakon što sam munjevitim pokretom zgrabio malu i urlajući spravu.

- Nisam - kaže ona jedva čujno.

Osluškujem joj disanje i želja za njom se budi u meni. Nastojim je prigušiti, ali ne uspijevam. Nikad ni nisam.

Kad je zaigrala iskra i spojila nas munjom strasti, ni za što nismo marili. Hranili smo svoju glad jedno za drugim pomamnim zagrljajima i zabranjivali misliti o bilo čemu. Jedino na što smo mislili, bilo je to koliko se želimo i kako ništa drugo nije važno i za ništa nas nije briga. Rastapali smo se u zagrljajima, gubili sasvim. Ali otrežnjenje je došlo. Moralo je doći! Primjećivao sam tu i tamo poneki skriveni i zamišljeni i tužni pogled i znao sam o čemu razmišlja moja Adria, koja nije smjela biti moja, jer sam i ja o istome razmišljao i osjećao krivnju, krivnju do neba. Koja me boljela, bacala u ludilo i od koje sam nastojao pobjeći, ali nisam mogao. Jedini način bježanja, bio mi je stapanje sa njom, sa Adriom, jer u tim trenutcima nisam razmišljao, a nije ni ona. Gubili smo se u svojim svjetovima, koji su nas povezivali, dok bi nam se tijela njihala, zajednički, zajednički. A to nam zajedništvo bilo uskraćeno. Pa smo ga krali i grabili potajno i vječno ga bili gladni. Ne razmišljati postalo nam je nedostižan san, cilj prema kojemu smo trčali, a na nogama smo imali olovne čizme. U trčanju se nismo pomakli sa mjesta.

- Morala sam ti čuti glas - javi se nakon podužeg čekanja.

- Znaš da to nije dobro - kažem tiho, utučeno.

- Znam - potvrđuje ona i zamišljam njen tužan smeđi pogled. - Ali nisam mogla odoljeti.

- Moramo odoljeti, Adria - kažem joj tiho, sugestivno, a želim je i znam da je ne smijem željeti, a želja u meni usprkos tome raste. - Ne smijemo se viđati. Jednostavno ne smijemo.

- Ne mogu! - zajeca ona i njen se plač prospe po meni i umota me oblakom tuge. - Usprkos razumu, volim te. I ne mogu ništa promijeniti. Ne mogu! Pokušala sam, kunem se da sam pokušala!

- Smiri se, molim te, Adria - tiho je molim.

- Lako je tebi ... - reče ona plačno.

- Nemoj tako, Adria ...

- Ti si jak, a ja ... stalno plačem ... ne mogu prestati plakati ...

- Adria ...

- Ne ponavljaj mi ime! - uzvikne ona. - Boli me!

- Molim te, smiri se!

- A ja tebe molim, još samo jednom, još samo ...

- Ne! - prekidam je grubo, namjerno grubo. - Ne! Nema više ni jednog puta! Gotovo je, Adria! Gotovo! Mora biti gotovo!

Njen plač dopire do mene i budi se želja koja se savila u meni, želja da je pozovem k sebi, zagrlim još jednom, još samo jednom ...

- Odlazim, Adria - kažem joj, jer jednom joj moram reći. - Odlazim za koji dan.

- Gdje odlaziš? - pita brzo, vičući.

- Nije važno! Neću ti reći. Stan sam prodao i uskoro me neće biti u gradu. Molim te, ne otežavaj nam, dovoljno nam je teško. Izdrži još nekoliko dana, molim te.

- Mislio si otići bez riječi - optuži me ona: šutim jer nemam što reći, to je, naravno, istina. - Odlučio si?

- Odlučio sam - odgovorim. - To nam je jedini izlaz.

- Hoćeš li se javiti?

- Hoću. Jednom. Kad prođe neko vrijeme.

- Neće vrijeme zaliječiti rane - reče ona.

- Znam, Adria.

- Braco - reče ona tiho, potišteno. - Želim ti sreću.

- I ja tebi, Adria - kažem, jer nisam jak poput nje i ne mogu je nazvati "sekom". - Budi sretna. Zbogom.

- Zbogom - dahne ona.

Ne znam jesam li čuo ili samo naslutio njen pozdrav. Nije mi sestra, već samo polusestra. Zajednički otac ... ali ipak dovoljno zajedničkog da naš san bude nemoguć, neodrživ.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nježni vikend

" Vlak iz Zagreba kasni dvadeset minuta", iznenada se prolomi ugodan ženski glas nad gotovo pustim željezničkim peronom.

- Jebi ga! - uzvikne momak u povećem društvu nedaleko od mene. - Uvijek kasne: nikad ne stižu na vrijeme? Barem sad nema snijega!

Svi se nasmiju oko njega: trideset je stupnjeva u hladu i svi se kupamo u vrelini zraka. Ni daška vjetra, samo vrućina, sunce, prozirno i beskrajno plavetnilo neba nad našim glavama.

Imam vremena za piće. Zašto čekati na pregrijanom peronu, kad mogu uživati u hladnom piću? Još dvadesetak minuta i vidjeti ću je. Čekam već sedam mjeseci, što je još nekoliko minuta više? Vidjeti ću je, ponavljam samom sebi. Uskoro. Nju. Tanielu.

- Ma kakvo ti je to ime? - upitao sam je u čudu, kad sam je upoznao na onoj zabavi prije nešto više od dvije godine. - Baš Taniela?

- Dolazi od imena Daniel - odgovorila je, a crni joj pogled zaplamtio: zakleo bih se da sam u dubini joj oka ugledao plamen. - Armenski jezik.

- Zar si Armenka?

- Nisam - odgovorila je i zatresla dugom crnom kosom. - Tata mi je jedno vrijeme boravio tamo i zavolio to ime.

- Čini mi se - rekao sam joj blago se nagnuvši nad nju - da ću i ja zavoljeti to ime. Taniela.

Nasmijala se i zatresla crnom kosom. Ljepotica. Visoka, dugih nogu i plamtećih očiju. Ono što volim i tražim kod žena. Nisam mogao skinuti pogled sa tolike ljepote.

Sjećam se sad toga, dok stojim za šankom i pijem pivo, krateći vrijeme čekanja. Nisam vidio Tanielu gotovo šest mjeseci. A živjeli smo zajedno, nekada, bili životni suputnici. I bilo nam je dobro i lijepo. Tako sam mislio, a mislio sam da i Taniela tako misli. Prevario sam se.

Jedne sam se večeri vratio kući i Taniele nije bilo. Ostavila je samo pisamce u kome me obavještava kako je kraj našoj romanci. Zašto? Nije suvislo objasnila. Napisala je samo kako joj je žao, što naš eksperiment zajedničkog života nije uspio, ne može uspjeti. Zaboljela me riječ "eksperiment". Za mene to nije bio eksperiment, već život koji sam odabrao, koji sam želio i za koji sam želio da dugo traje, da potraje i trudio sam se oko toga. Trudio sam se svojski ne zanemarivati sitne pažnje i kupovao sam joj redovito cvijeće i smiješne male darove, plišane igračke, u koje bi moja Taniela isto tako redovito zabijala svoj moli nosić i ushićeno mi se osmjehivala. Hranio sam se njenim smiješkom i bio sam uvjeren kako je sretna. Ja sam bio sretan i mislio sam glupo, kako su svi ljudi oko mene sretni.

Osjetio sam težinu nesreće kad je otišla. Kad me napustila. Bilo je to jednog petka i nazvao sam tvrtku i izgovorio se nekim privatnim problemima, rekavši da subotu moram posvetiti osobnoj krizi. Opijao sam se petkom i subotom, a nedjeljom liječio gadan mamurluk.

Poslije tog pijanog vikenda, ništa više nisam bio pametniji, pa sam je nazvao u ponedjeljak mobitelom.

- Ne molim te da se vratiš - rekao sam joj odmah. - Ali mi, molim te, objasni zbog čega si otišla?

- Ne može se to objasniti - odgovorila je, a ja sam naslutio obrambeni stav koji je zauzela.

- Zar nisam bio dobar prema tebi?

- Jesi.

- Pa onda? - navaljivao sam. - Mislio sam da si sretna.

- I ja sam mislila - rekla je, a meni se želudac zgrčio. - Ali očito nisam bila.

- Očito - složio sam se. - Kad si otišla.

- Otišla sam ... da ...

- I nećeš se vratiti?

- Neću se vratiti.

To je bio prvi mobitelski razgovor. Poslije tog razgovora, nisam je nekoliko dana nazvao, ali iz glave je nisam mogao izbiti. Uselila mi se u um i upravljala njime. Ni na što drugo nisam mislio. Taniela mi zaokupila misli i energiju. Posao sam nekako otaljavao, živeći samo za vikende, kad bi se zatvarao u svoj samački stan i opijao do besvijesti. Malena smrt.

Treće sam je subote ponovo nazvao i nisam se iznenadio kad je gotovo odmah odgovorila. Čekala je moj poziv, znao sam.

- Nedostaješ - priznao sam joj.

- I ti meni.

- Dođi.

- Ne mogu.

- Zašto ne možeš?

- Komplicirano je.

Naravno, i taj sam se vikend nalijevao žesticom i u ponedjeljak jedva na vrijeme stigao na posao. Nisam isprao bijes žesticom, nosio sam ga i dalje u sebi.

Jednog poslijepodneva, a prošlo je oko četiri mjeseca kako me napustila, nazvala je ona, Taniela. Prvi put da je ona zvala. Likovao sam. Do tada sam uvijek ja prvi zvao i osjećao se pomalo posramljeno zbog toga.

- Nemoj mi reći - rekao sam odmah - kako ti nedostajem.

- Nedostaješ mi.

- Onda dođi. Na nježan vikend.

- Znaš da ne mogu.

- Ne, ne znam - strastveno sam odgovorio. - Možeš doći i želiš doći. To mi tvoj poziv govori. I tvoj mi glas to govori. Čujem drhtaj u njemu, onaj drhtaj koji bi uvijek zatitrao prije nego što ćemo započeti voditi ljubav. Trenutak prije nego što počinjem prodirati u tebe ...

- Molim te nemoj ... - promucala je jedva čujno.

- ... Onaj trenutak prije nego što ćeš mi pjesmom svojih bokova odgovoriti, obaviti svoje duge i glatke noge oko mene, posvojiti me, htjeti me zauvijek zadržati ...

Prekinula je vezu.

Čekao sam. Strpljivo. I nazvala je nakon poduže šutnje i kad sam već pomislio kako sam izgubio rat živaca i pomišljao na predaju, nazvati je. Prije mjesec dana, dok sam se tuširao tog petka navečer, začuo sam zvonjavu svog mobitela, ostavljenog na stoliću. Zatvorio sam tuš i gol odšetao do stola i javio se. Nije me bilo briga za kapljice vode koje su se slijevale sa mene na uglačani parket.

- Kako si? - upitala je Taniela.

- Čežnjivo - odgovorio sam. - Ulovila si me za vrijeme tuširanja. I mogu ti reći, kako si svojim glasom natjerala drhtaj uzbuđenja u meni i moram te vidjeti, zgrabiti te u naručje i liznuti ti kožu, grickati te lagano ...

- Prestani! - rekla je glasno: suviše glasno, bilo mi je odmah jasno.

- Prestati ću - odgovorio sam joj, zamišljajući njeno čvrsto i lijepo tijelo u svojim rukama - ako mi obećaš vikend. Nježni vikend.

Tišina. Ništa nije rekla.

- Samo vikend - nastavio sam, kad sam se uvjerio, kako Taniela ništa neće reći, osluškujući napeto njeno disanje, koje mi je govorilo ono što sam želio čuti. - Jedan jedini vikend. Sjećaš se one vikendice, više lovačke kućice u Gorskom Kotaru, u koji sam te jednom odveo?

- Sjećam se - prodahtala je.

- U nju ću te odvesti i obećavam ti nezaboravni vikend, samo dođi ...

- Neću doći! - rekla je i prekinula vezu.

Zvala je idućeg petka, baš kao što sam se i kladio sam sa sobom. Smiješio sam se nadmoćno, dok sam čitao njeno ime na zaslonu mobitela.

- Doći ću! - odmah je rekla, bez uvoda.

- Idući petak?

- Idući petak.

- Sve ću pripremiti i čekam te na željezničkoj stanici.

I eto, čekam. Sve sam pripremio, baš kao što sam joj i obećao. Vlak se kotrlja prema meni, zaustavlja, a grlo mi se suši. I evo je! Taniela. Samo ona ima tako duge i lijepe noge i samo se ona usuđuje obući tako kratke hlače. Koračam uzbuđeno prema njoj.

- Evo me - kaže Taniela pomalo smeteno, ali gledajući me plamtećim pogledom izazova. - Stigla sam.

- Radujem se zbog toga - kažem joj, naginjem se prema njoj i nježno joj ljubim vlažne usne: suzdržavam se da ih ne zagrizem. - Jedva sam dočekao.

- Idemo odmah?

- Odmah - odgovorim i grabim njenu putnu torbu. - Kola su mi ispred stanice i za sat vremena smo u lovačkoj kućici, našem malom raju. Osim, ako ne želiš piće?

- Ne treba mi piće - odluči Taniela. – Idemo!

Eno je, kućica se odjednom ukaže pred nama, smeđa i izgubljena u posvemašnjem zelenilu. Oko kućice samo gusto zelenilo, a visoko gore plavo nebo, sunce je još visoko. Idila.

- Prvo tuš - kaže Taniela, izlazeći iz kola.

Smješkam se i osluškujem neobičnu tišinu na koju nisam navikao. Kilometrima uokolo nema nikog, samo šuma, zelenilo i pjev ptica, koje su ponovo propjevale, samo na trenutak umuknuvši, smetene bukom automobila.

- Samo naprijed - kažem joj učtivo.

Dobaci me zanosan pogled i prekrasan osmjeh preko ramena, otvori vrata i uđe u vikendicu, prepuštajući meni da se bavim torbama. Unosim ih i nemarno odlažem u kut, pa zaključavam vrata.

Natočim si dva prsta votke i sa čašom u ruci, mirno čekam Tanielu. Toliko sam dugo čekao, da mi još ovo nekoliko trenutaka ne znači ništa. Ispred mene se pružaju sati: što znači nekoliko minuta. Uživam u miru i maštam i ne iznenađujem se, kad Taniela uđe u prostoriju mokre i prosute po leđima duge crne kose, a oko joj struka omotan ručnik: sise joj izazovno streme u vis, nabubrelih i ružičastih bradavica, mokrih, koje pozivaju moja usta da ih obližu..

- Evo me! - reče.

Prilazim joj sa smiješkom i trzajem zgloba prosipam joj votku u zaprepašteno lice, a odmah zatim je snažno, čitavim nagomilanom bijesom, udaram šakom u stomak. Uz bolan jauk Taniela se presavija, a druga je šaka pogađa u bradu, u sam vrh i to je dovoljno.

Onesviještena, ruši se na drveni pod. Podižem je, ručnik pada sa njenog golog i mokrog tijela, otkriva crni i kovrčavi trokut, ali me to nimalo ne ometa. Po prvi puta ne gubim razum ugledavši grm užitka. Odnosim je u jedinu sobu, polažem na krevet. Iz putne torbe vadim čvrsto uže i vezujem joj zapešća raširenih ruku za krevet. Isto činim i sa nogama i odmičem se malo. Sa smiješkom zadovoljstva gledam na krevetu vezano veliko ljudsko slovo X.

Izlazim iz sobe i nalijevam si drugu votku. Sad je moja. Ne može otići. Dok je ne pustim otići. Ako je pustim.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Svitanje prije noći

Pročitaš riječ i više nemaš pitanja. Sve postaje jasno. Kako sam naivan bio! Želio sam vjerovati u njene laži. Jednostavno nisam želio ni mogao vjerovati, kako moj vrapčić skakuće iz kreveta u krevet. Naslutio jesam, naravno. Čak sam joj nešto u tom smislu i nabacio. Ali treptaj njenog glasića pokolebalo je moje uvjerenje. Jer sam želio da me pokoleba. Tražio sam to, sad mi je to jasno. Nisam bio spreman podnijeti istinu.

Ja sam volio nju: ona je voljela ono što sam joj pružao u krevetu. Ja sam volio njen osmjeh, ona je voljela što ja volim njen osmjeh. Samo je ona bila važna, u svakom trenutku. Ja sam tu samo da dodam još malo važnosti njenom životu, koji ona nastoji proživjeti sa što većim uživanjem. Pa neka uživa! Ako je to uživanje?!

Kako prezirem sebe! Prestao sam biti Čovjek i pridružio se većini. Postao puzavac! Koji liže svoje rane i plače nad svojom gorkom sudbinom. Jebeš sudbinu! Nema sudbine! Postoji sam bol u koju se moraš usuditi zagristi, dobro je prožvakati i usprkos tome što je toliko odvratnog okusa da ti se želudac podiže, sa radošću je progutati. Uživati u gorčini koju stvara u želucu i pamtiti, pamtiti ... nikada više zaboraviti. Još manje vjerovati. Pogotovo ne vjerovati.

U redu. Sad stojim ponovo na nogama. Uspravno. Prestao sam biti puzavac: bio sam to samo jedno kratko razdoblje, ali boli me ta spoznaja. Tješim se onom starom: nije sramota biti glup, sramota je ostati glup.

Više nisam glup, više ne živim u neznanju. Sad znam da je iz mog zagrljaja uskočila odmah u njegov. Ali kad bolje razmislim, zar nije tako uskočila i u moj zagrljaj? Iz njegovog … nečijeg. Znam da nije bila sama. Povijest se ponavlja, da i ja jednom upotrijebim taj klišej. Vrapčić skače sa grane na granu. Ona iz zagrljaja u zagrljaj. Nikada ona ne prekida postojeću vezu, dok nije sigurna u iduću. Ne može biti sama, bez muškarca, potreban joj oslonac … Sad to znam i pitam se ... pitam se ...

Pitanja se, prirodno, roje u sve većem broju. Poput bijesnih osa kovitlaju se u mojoj nutrini. I znojim se i drago mi je što se zbog mučnine znojim, jer sad znam, napokon razumijem, ono što mi je bilo neshvatljivo. Više se ne osjećam bespomoćnim, odbačenim, prezrenim. Nema više pitanja i nastupa olakšanje. Nisam izgubljen više. O, ne! Sad znam da sam poslužio samo kao jedna karika u njenom lancu, kojom ona polako, ali sigurno, okiva svoj život. Zarobljava samu sebe. Jer nju nitko drugi ne može zarobiti, zadržati, upravo zbog toga što je zarobljena svojim načinom života. Pripada ti samo trenutak, zatim odlazi, nemilosrdno, ne mareći za ono što ostavlja iza sebe.

Niti je ne mrzim. Čudno. Mislio sam da ću je mrziti. Ali ne mrzim je. Ne mogu je mrziti. Zar nisam nalazio uživanje u njenom zagrljaju? I zašto je onda mrziti? Ne mogu je mrziti.

Je li bolesna? Kad ovako ide od jednog do drugog muškarca? Što je nagoni na to? Ali nije važno, još samo tren i neće više biti pitanja. Sve je spremno.

Misli mi blude u ne toliko daleku prošlost: još jednom je u sjećanju vidim kako se svlači lascivnim pokretima i u meni budi požudu. Čudno je to bilo između nas: požuda bi nas grabila i ovladala bi nama na najčudnijim mjestima u najbezazlenijim trenutcima. Na sve bi zaboravljali uranjajući jedno u drugo, plutajući na užitku. Nikad nam nije bilo dosta. Samo što meni nije bilo dosta nje, a njoj užitka. Sad to znam, a onda sam naivno mislio ... ne! Nisam mislio! Nadao sam se! Jer da sam mislio, zar ne bih primijetio anomalije u njenom ponašanju, zar mi se oči ne bi ranije otvorile? Kakvi smo majstori u samozavaravanju!

- Volim te! - šaputala je, a mislila: uzmi me snažno.

- Trebam te - govorila je, a mislila: trebam mužjaka, ne čak ni muškarca, već samo mužjaka.

- Želim te - vrištala bi mi u uho, a mislila: želim uživanje koje mi jedino ti znaš pružiti, kao ni jedan do sada.

Iz pisaćeg stola vadim njenu sliku i pištolj. Stavljam sliku ispred sebe i zurim u nju. Budi uspomene. Budi bol. Koja raste. Još raste! Ne dam joj više rasti!

Uzimam pištolj i sa grčem na licu zurim u sliku, dok ravnodušno-hladni čelik prinosim čelu, a iza znojnog mi čela i dalje, usprkos tome što odgovor znam, titra crveno pitanje: zašto?

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nož

Zašto sad? Pitam se za vrijeme jutarnjeg brijanja i zurim u svoje neispavano lice, koje mi uzvraća pogled nemira. Primjećujem kako ogledalo nije sasvim čisto, ali nije me briga. Zašto sad? Pitanje se uporno ponavlja ovog jutra. Ne napušta me. Steže mi grudi.

Napustila me je prije nekoliko mjeseci i sasvim sam dobro podnio njeno napuštanje. Tako sam mislio. Do sada. Ali jutros, istog trena kad sam nakon kratkog sna otvorio oči, ošine me spoznaja poput groma: nema je uz mene. Nije ta misao bila najgora. O, ne! Slijedeća koja mi se prikrala i zarila mi crne kandže duboko u dušu, doslovno me utopila u sivu kaljužu bola. Leži pored drugog, u naručju je drugog!

Zurio sam u tamu i osluškivao bolno treperenje svakog živca. A bol se penjala, polako penjala i osvajala me, sve dok i sam nisam postao jedna velika vrišteća bol. Drhtava. I plakalo mi se. Ali nisam. Nekako sam se suzdržao, stisnuo zube, po tko zna koji put i ustao. Odlučan preživjeti pakao dana. Misleći na nju, kako grli drugog. Jer znam da grli drugog. Ne znam kako znam, ali duboko sam siguran u tu neumoljivu i bolnu istinu. Nije ova oštra bol u mojim grudima uzaludna. Grli drugog!

Brijem se i pitam se zbog čega se brijem. Nema smisla! Pa nema nje da me zagrli, poljubi, prekori zbog blage strnjike. Voljela je glatkoću mog lica rano ujutro, dok bi se strastveno privijala uz mene.

- Divan si - govorila bi mi ranim jutrom. - Ustaješ se prije mene da bi se obrijao. Tolika me pažnja iznenađuje. I godi mi, priznajem.

Možda sam trebao biti manje pažljiv? Pomalo grub? Kažu da žene ponekad vole grubost. Ali mi je ona ličila na malu ptičicu ispalu iz gnijezda, drhtavu i uplašenu i nisam mogao spojiti grubost sa njom. Nije se moglo miješati, kao što se ni ulje i voda ne mogu miješati. I bio sam nježan i neizmjerno pažljiv. Možda je zbog moje prevelike pažnje pomislila kako sam mekušac? Koji nije vrijedan njene pažnje, njenog interesa, njenih zagrljaja? Volio sam biti pažljiv prema njoj, na neki me način to usrećivalo. Privijanje njenog tijela uz moje dizalo me u nebo, lebdio bi kroz polupijani san, omamljen, lagan poput slatkog daha, jer nije to mogla biti stvarnost, ne postoji toliko prijatna stvarnost.

Ali je postojala. Uz nju. Jedinu. I zato je sad bol narasla toliko, da mi se čini kako je neću moći podnijeti. Bol sa zadrškom. Čekala je pritajena, a ja sam mislio kako sam čvrst momak i kako me uopće nije pogodio rastanak od nje. U stvari, istine radi, njeno napuštanje mene. Ah, što, mislio sam lažući samog sebe bezočno, bilo je dobro i bilo je lijepo i moralo je završiti. Pa što? Idemo dalje, zar ne? Biti će još žena, zar ne? Pa svijet je prepun lijepih žena. Kud god pogledaš, njihova ljepota sjaji.

Nevolja je u tome, što mi nije stalo do takve ljepote. Stalo mi je samo do njene ljepote. A ona je otišla. Odjednom, kad sam mislio da smo se popeli na vrhunac sreće. Znam dobro: kad se popneš na vrh brda, jedino ti preostaje silazak. Ali nadao sam se, kako ćemo neko vrijeme biti na vrhu brda uživanja i uživati jedno u drugome, grliti se, dok nam vjetrovi strasti glade užarena tijela.

- Nemamo budućnosti - rekla mi je - i zbog toga odlazim.

Poput groma iz vedra nema. Nisam reagirao, nisam mogao. Glupo sam je pustio otići, a da se nisam ni borio zadržati je. Neka ide. Mogu sam. Uvijek mogu sam. Naravno da mogu. Ali kako?

Ova jutrošnja misao me opsjeda, ne napušta i njena slika, kako ona, onako lijepa i gola leži pored drugog, nikako mi ne izlazi iz glave, okreće mi nož bola u grudima i boli me sve jače i jače i jače. Želim urlikati. Želim plakati. Želim razbijati. Ali ništa ne činim. Tupo buljim u svoje beživotne oči koje mi ravnodušno uzvraćaju pogled. Nikada me više ona neće gledati, onim njenim pogledima, toliko lijepim i toliko raznovrsnim. Sjećam se njenog plavog jutarnjeg pogleda: nasmijan je i radostan, pomalo upitan. Kao da pita: je li ti bilo lijepo noćas sa mnom? I poslijepodnevnog pogleda. Oh, kako smo divno jelo smazali: voljela bih prošetati na kavu sa tobom, govorio bi taj pogled. Posebno sam volio večernji pogled, pogled obećavajućeg dozivanja. Dok bi stajali nemarno naslonjeni na šank, pijuckali večernja pića, pogled njen me nije ni trena napuštao. Zurila je toplim plavetnilom u mene i obećavala nasladu i činila me sretnim, sretnim.

Nema više sreće. Samo nož bola. Dugačkog i hladnog sječiva, koje se duboko zabilo u moju dušu. Nema radosti. Nema iščekivanja večeri. Ali zašto tek sada? Zašto ne ranije? Je li moguće kako sam odbijao shvatiti istinu? Bojeći se bola? Za koji sam podsvjesno znao da će kad-tad isplivati na površinu, samo naizgled mirnu.

Završavam sa brijanjem: spreman sam za izlazak na ulicu, u kafić na prvu kavu. Ali zašto? Što ću tamo? Osjećam nož u grudima i plače mi se. Plače mi se. Nikad nisam plakao. Ne znam plakati. Nož se okreće u meni i plače mi se sve više i više. Odolijevam, ne puštam suzu, ali pogled mi se blago zamućuje. Svijet je mutan oko mene, sve je postalo mutno, osim boli, koja vrišti crvenom snagom.

Skidam cipele sa nogu i onako obučen, bacam se na kauč. Nema smisla izlaziti. Čemu? Više ništa nema smisla. Usredotočujem pažnju na nož bola. I počinjem uživati u njemu.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.