Karanfili

Gledam je kako i prilazi i u meni sve treperi: neka čudna mješavina osjećaja nabujala je poput silne plime i kupa me radošću. Nisam je vidio četiri mjeseca: četiri duga mjeseca koja sam proveo na moru svake noći, ležeći u pregrijanoj kabini misleći na nju, Mariju.
Kratko podsječena crna i gusta kosa ističe joj labuđi vrat, kojeg volim ljubiti, a crne joj oči plamte: raduje se što me vidi, čitam joj iz pogleda. Samo što smo se sreli, već sam morao otići. More je zvalo …
Grlimo se. Ljubimo. Kratko. Zatim se Marija odmiče od mene i pažljivo me gleda krupnim crnim očima.
- Smršavio si - primijeti. - Nije ti prijalo.
- Bilo je suviše vruće - kažem joj. - Znaš, Perzijski zaljev usred ljeta, to ti je kao da se kuhaš u kotlu.
- Malo si me uplašio - mijenja ona temu.
- Kako? - zabrinuto pitam i palim cigaretu novim plinskim upaljačem, kupljenim u Adenu: moj ponos.
- Bio si tajanstven - odgovori Marija i postavlja se sa moje desne strane: grlim je i držim cigaretu lijevom. - Uvijek si me dočekivao pred školom. Što se promijenilo, pa me više ne želiš čekati pred školom? Zar ćemo se od sad stalno sastajati pred parkom?
- Ništa se nije promijenilo - umirujem je. - Samo nisam htio da to svi vide.
- Što to? -pita ona radoznalo podižući pogled, jer viši sam od nje dvadesetak centimetara.
- Vidjeti ćeš - odgovaram joj i usmjerujem hod prema ulazu u park i osluškujem kako šljunak šušti ispod naših složnih koraka: čitavu vječnost nisam čuo taj dragi zvuk.
- Zašto si toliko tajanstven? - pita Marija, moja ljubav, sedamnaest joj je tek.

Kući sam stigao ovog jutra, prije samo osam sati: iskrcao sam se u Veneciji, pa iz Venecije drndao se vlakom do kuće. Nikad stići. Vrijeme kao da je stalo. Pa smo, Marinac i ja, kojemu je isto tako došla smjena i sa kojim zajedno putujem, vrijeme kratili pijući pivo. Jednu bocu za drugom. Lagali vrijeme.
Kad smo konačno stigli u Rijeku, nisam bio pijan, ne, daleko od toga, ali je pivo u meni otvorilo rupu nježnosti, koju sam silno želio ispuniti.
- Hoćeš li joj se odmah javiti? - upitao me je Marinac na Korzu, do kojeg smo se prošetali, osjećajući potrebu za kretanjem, noseći velike putne torbe sa svojom garderobom obješene preko ramena.
- Prvo ću malo odspavati, obrijati se ...
- Da ne namiriše pivo - zadirkujuće je rekao Marinac. - Već te riba! Ne zaboravi joj kupiti cvijeće.
Dok nije spomenuo cvijeće, nisam ni pomislio na takvog što. Imao sam svega osamnaest i još nikada ni jednoj djevojci nisam poklonio cvijeće. I to mi se odjednom učinilo silno, pametnim potezom, pažljivim. Sa njime ću joj pokazati ... nisam bio načisto što ću joj pokazati tim činom, ali nije bilo ni važno. Kupio sam prvo cvijeće u svom životu i pažljivo umotanog nosio ga u ruci, dok me taksi vozio kući. I bio sam sretan.
Ali kako je vrijeme sporo odmicalo, istuširao se, malo odspavao, obrijao, ta mi se ideja više nije činila toliko pametna. Kako joj predati cvijeće? Nisam dvoumio trebam li Mariji darovati žarko crvene karanfile koje sam kupio: njih sedam na broju, za sedam mjeseci našeg hodanja, ako se tako može reći, jer od toga sam vremena četiri mjeseca proveo daleko od nje, na brodu. Nije to bilo upitno, volio sam je, znao to i želio sam joj pokloniti cvijeće. Ali kako joj ga predati? Zar ispred njene škole? Da me svi gledaju? Ne mogu to! Nikako ne mogu. Hodati ulicama sa buketom u rukama? Da svi bulje u mene?
I onda mi sine spasonosna ideja, pa zamolim prijatelja da pričeka Mariju ispred škole i reče joj kako je čekam ispred parka. Vrijeme je to, u kome još nisu zavladali mobiteli, vrijeme hipija i dugih kosa u muškaraca i žena, vrijeme kratkih suknji, kad su ženska bedra bljeskala posvuda, a mi sa uživanjem gledali izloženu ljepotu.

- Sad me pričekaj minutu - kažem Mariji, kad smo odmakli oko dvadeset metara u park i posjednem je na klupu. - Odmah se vraćam!
- Ma gdje ćeš ... ma što izvodiš? - muca ona začuđena mojim neobičnim ponašanjem.
Žurim prema velikom i zelenom grmu, koji počinje biti crn, sumrak se spustio, više nije dan. Prije sat vremena sam tu položio karanfile za svoju dragu, koje sam sakrio u veliku papirnatu vrećicu. Da nitko ni ne nasluti što nosim u ruci.
Odbacujem papirnatu vrećicu u grm, još nisam ni čuo za ekologiju, pa sa sedam žarko crvenih karanfila prekrasno aranžiranih ( ljubazna se prodavačica potrudila uz smiješak razumijevanja i odobravanja ) vraćam se svojoj Mariji, koja me čekala dok sam lutao plavim prostranstvima.
- Ah! - uzvikne ona ustajući, oči joj bljeskaju, smiješi se i baca mi se u zagrljaj. - Bilo te sram zbog cvijeća! Oh, mili moj, tako si smiješan!
Ljubi mi lice, uživam u njenoj radosti i žalim što joj karanfile nisam predao ispred škole, pa da svi vide …
- Još mi nitko nikad nije poklonio cvijeće – reče mi , između poljubaca. – Ti si prvi, ljubavi!
Topim se od miline i sve one muke kroz koje sam prošao, više mi nisu važne. Jedino je važna Marija i sve to što se događa po prvi put. Mariji i meni.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Puč 2

Vlatko pogleda na sat: jedan i deset poslijepodne, a njega već zahvatio neki nemir i osjeća kako mu je potrebno kretanje. Svakog dana, nakon što je gadno obolio, uveo je običaj šetati nakon objeda, bez obzira na vrijeme. Zbog bolesti je prije tri godine nekoliko dana proveo u bolnici, poslije toga se liječio dugotrajno kući, a sve nakon onog čuvenog puča, kad su stanari njegove zgrade podivljali, na što je i on podivljao, pa dao neopozivu ostavku na funkciju predstavnika stanara, koju je do tada vršio.
Od tog se dana Vlatko promijenio, nešto je puklo u njemu, prestao je vjerovati ljudima. Prije tog ružnog dana, uvijek je i u svako doba bio na raspolaganju svojim susjedima, stanarima iz zgrade u kojoj su živjeli jedno pored drugog već gotovo četrdeset godina. Više to nije slučaj, više mu ne zvone na vrata i ne dosađuju mu, jer jasno im je onog ružnog dana dao do znanja, kako od tog trenutka ne želi gubiti svoje vrijeme na njih.
Kasnije, kad je ležao oporavljajući se od podmukle bolesti koja ga je zamalo dotukla, bilo mu je žao što je onako brzo odustao: dao ostavku istog trena kad i Majda, njegova prijateljica. Trebao se boriti. A nije se borio. I to ga je izjedalo.


- Niste se mogli boriti - objasnila mu je njegova liječnica, kad joj se požalio na grižnju savjesti zbog prebrzog odustajanja. - Anemija je upravo takva bolest koja podriva volju čovjeka. Budite sretni što ste se izvukli: bili bi umrli, da niste slučajno otkrili što vam se događa u organizmu.
- Još jedna izgubljena bitka - promrmljao je Vlatko.
- Zašto izgubljena? - Liječnica je prijekorno zavrtjela glavom, a kestenasta joj se kosa presijavala na poslijepodnevnom suncu, u kojemu se kupala čitava ordinacija. - Samo odgođena. Niste bili u stanju boriti se, onako bolesni. Anemija podriva volju čovjeka, ponavljam. Važno je da to shvatite. Sad ste ponovo borac. Vi ne možete prestati biti borac. To je vaša priroda. Tako funkcionirate.
- Sad više nemam volje - rekao je Vlatko, već pomalo žaleći što je otpočeo sa tom temom. - Bijesan sam na samog sebe, što ranije nisam uvidio kako su moji susjedi licemjeri. Bio sam budala! I ne volim taj osjećaj.
- Ni to nije tako - rekla je liječnica i ponovo zavrtjela glavom, a kosa se bakrenasto presijavala. - Polazili ste od sebe: svi polazimo od sebe. Bili ste dobar susjed i smatrali ste, sasvim prirodno, da su svi takvi oko vas. Malo naivno, da, ali niste zbog toga budala.
- Naivčina, eto što sam - rekao je Vlatko i ustao: nije joj više želio oduzimati dragocjeno vrijeme. - Hvala vam mnogo na razgovoru.
- Zato sam ovdje. Slobodno dođite ...


Sad je dobro, osjeća se dobro, šetnje su mu sve duže i sve brže, interes za okolinu mu se vratio, ne gubi dah. Sjećajući se tog razgovora, Vlatko obuče kratku vindjaknu, pa izađe iz stana, zaključa vrata i počne se spuštati niz stepenice. U prizemlju, dočeka ga iznenađenje: mladi je muškarac mjerio velika željezna ostakljena vrata, ulazna vrata zgrade.
- Što to radite? - u čudu ga zapita Vlatko.
- Mjerim - odgovori učtivo mladić. - Naručena su nova vrata.
- To je nemoguće - reče Vlatko. - Na sastanku stanara je odlučeno da se novac ne dira, da se štedi za krov.
- To ne znam - mirno odgovori mladić i nastavi sa mjerenjem. - Meni je samo naređeno da izmjerim vrata i koliko sutra, postavim nova.
- E, to neće ići! - reče Vlatko odlučno, a oči mu bljesnu: bitka je na pomolu i raduje se tome.
- Sigurni ste? - oklijevajući upita mladić.
- Jesam! - odgovori Vlatko. - I ovog časa krećem u obilazak stanara, da im kažem što im se radi iza leđa. Jer nitko nije dao svoje odobrenje za ovo.
- Meni je dao nalog vaš predstavnik - reče mladić u nedoumici vrteći glavom.
- Ali ga mi, stanari, nismo dali njemu! - reče Vlatko i krene dalje, glasno viknuvši, ne mogavši se suzdržati: - Jebem mu njegove podmukle metode! Znao sam da će biti sve gore i gore!


Vlatko stane ispred vrata Zeldina stana, njegove bliske susjede, pa duboko udahne. Predosjeća odbijanje, očekuje da će morati nagovarati, možda se i prepirati.


Prije pola sata, onako bijesan, ljutit na Krešimira, predstavnika stanara, koji zloupotrebljava svoj položaj, u što je Vlatko uvjeren, otišao je kod svoje prijateljice Majde i ispričao joj što se dogodilo na ulazu zgrade.
- Ma zamisli - rekla je Majda u nevjerici. - Pa on uporno tjera svoje.
- Majda, moramo ga zaustaviti - rekao je Vlatko. - Vidiš li što on radi? I kako radi. Na sastanku odlučimo jedno, a on poslije sastanka provodi drugo. Kladim se da je potajno skupljao glasove stanara, ne davši im potpunu informaciju. Jer siguran sam, kako se pobrinuo za pokriće svog djelovanja. Premazan je taj svim mastima.
- To je istina, jebiga! - rekla je Majda, velika psovačica, ali njene psovke nisu bile zlobne.
- Ukoliko ga ne zaustavimo - nastavio je Vlatko - grdno ćemo najebati. Nikad nemamo love na računu! Zašto? Pa zato što nam se neprekidno motaju neki majstori po zgradi. Kupili smo novu kotlovnicu, a on postavlja nepotrebne naprave na nju. Sve to košta, Majda, i te kako košta. A tko to plaća? Mi! Ovce! Koje šutimo i koje on šiša! I koje će šišati sve dok ne dignemo glas.
- Jebiga, u pravu si - priznala je Majda. - Bila sam rekla, kako neću više dolaziti na te jebene sastanke, ali hoću. Poslušati ću te. Doći ću i biti uz tebe.
- Vidio sam njegovo ime na listi za posljednje izbore - rekao je Vlatko. - Pa on je neki funkcionar HSP-a!
- Nisi to znao?
- Nisam - priznao je Vlatko. - Ma čuj, ovo je zgrada u kojoj su bivši oficiri, i njihovi potomci, kao što smo ti i ja. To su stari ljudi, nemaju volje za borbu. Ali bogamu, ja se ne dam! Ne dam da me pobijedi jedan haespeovac.
- Ujeo te, je li? - upita Majda smijući se.
- Jest, ujeo me! - prizna Vlatko. - Istog trenutka kad je preuzeo moju dužnost, otpočele su promjene na gore. Nama nekolicini nije ugrađen vodomjer ,zbog njegove neangažiranosti, a naplaćuje mi silne kubike vode! Nije pošteno!. Trebao je tako početi sa obračunom kad svi stanari budu imali ugrađene vodomjere. I sam mi je to priznao … Ovako, nas nekolicina plaćamo čitavu razliku u potrošnji, a to je, bogami, previše. Sa tim mi je svojim potezom pokazao kakav je: važno da je njemu dobro, a ostali neka se jebu! Meni je dosta!
- Pitala sam se - priznala mu je Majda sa osmijehom na širokom licu - do kad ćeš mirovati? Kad ćeš prasnuti?


Zelda, Vlatkova susjeda, otvori vrata i upitno se zagleda u njega. Od onog je dalekog sastanka Vlatko nije posjetio, pa sad udahne duboko i polako i smireno objasni o čemu se radi.
- Zbog toga sam - završi Vlatko - napisao ovaj poziv za sastanak stanara, a kao što znate, da bi se sastanak održao, potrebno mi je više od polovice potpisa stanara.
- I ja sam to potpisala - reče mu Zelda. - Ali rekli su mi, kako je to samo za izmjenu prozora. Vrata nitko nije spomenuo.
- Tako on to radi - reče Vlatko umorno, jer to ponavlja čitavo poslijepodne, hodajući od vrata do vrata. - Daje informacije koje samo njemu odgovaraju, a zatim vrši što ga je volja.
- I ja sam protiv toga da se vrata mijenjaju - reče ona. - Pa to su vrata za vječna vremena.
- Zbog toga i pokušavam sazvati ovaj sastanak.


- Ništa neću potpisati - reče mu deset minuta kasnije Božidar, najutjecajniji stanar zgrade, umirovljenik, mirotvorac, koji nikad ništa ni protiv koga nije rekao.
- Ali doći će te na sastanak? - upita Vlatko.
- Doći ću - reče Božidar. - Ali zašto ovako ...
- Oprostite - prvi ga put u životu prekine Vlatko - ali mislim da se mora ovako. Suviše je njegova samovolja uznapredovala. Više ne želim trpjeti i mora se nešto poduzeti.


- Ma bravo! - uzvikne Jadranka, šezdesetogodišnjakinja, velika ljubiteljica mački. - Bio je red da se nešto učini. Zamisli, čula sam, da je Krešimir, čim je kupio stan u našoj zgradi i doselio se, izjavio kako treba potrovati sve ove mačke koje se motaju oko zgrade. Kakav je to čovjek? Što mu smetaju životinje?
- Tako to počinje - ne izdrža Vlatko. - Sa mačkama. Kasnije se proširi na ljude.
- O, bože! - zavapi Jadranka. - Kakvi to ljudi postajemo? Dolazim na sastanak sigurno.



Mala je prostorija puna. Ljudi nastoje razgovarati između sebe, ali osjeća se nelagodnost kako struji između njih.
Od onog su dana prošla samo dva dana, ali se mnogo toga promijenilo. Krešimir se branio na sastanku održanom prije dva dana, ali nije se mogao obraniti. Morao je opozvati nalog za izmjenu vrata i prozora u zgradi, a to je uzdrmalo njegov ponos. Nije navikao gubiti bitke, pa sad sjedi smrknuta lica na sastanku stanara, kojeg je sam iznenada sazvao i na kojeg je kao podršku doveo i Franka, predstavnika tvrtke koja se brine za održavanje zgrade.
- Treba biti smiren - govori Božidar, vječni mirotvorac. - Prije dva smo dana svi govorili u afektu. Razmislimo malo, ljudi.
- Nema se tu što razmišljati - reče Vlatko. - Krešimir želi podnijeti ostavku. Nije propast svijeta.
- Zašto si protiv njega? - upita susjeda Mirna.
- Nisam protiv nikog - strpljivo odgovori Vlatko, ali krv mu jurne u glavu . - Ništa nemam protiv Krešimira, ponavljam po stoti put! Ali imam protiv njegovih metoda! Ne volim i ne trpim što se na sastanku dogovorimo jedno, a on onda provodi drugo. Novac je zajednički! Baš kao i zgrada! I dosta mi je toga, da me netko drži za budalu.
- Eto, opet povišeni tonovi - smiruje Božidar napetost koja raste. - Hajde, Krešimire, razmisli. Lijepo te molimo da nastaviš obavljati dužnost.
- Ne dolazi u obzir - odgovori Krešimir. - Kćerka mi je čula, kako Vlatko viče po stepenicama da me jebe ...
- To nije istina! - prasne Vlatko i njegov mir nestane istog trena. - Viknuo sam da jebem vaše metode, a to ponavljam ovdje i sada pred vama, pred svima vama! Nikada ne govorim iza leđa ono što se ne usudim reći u lice! A vama kažem da niste dobro izvršavali dužnost. Jer vaša je dužnost, kao našeg predstavnika bila, da provodite našu volju! Našu volju, a ne vašu!
- Eto, čujete ga kako viče - reče Krešimir.
- Zašto ne bi vikao? - upita smirenije Vlatko. - Zar da mirno slušam kako mi u usta trpate riječi koje nisam izrekao?
- Izaberimo novog predstavnika - reče Zelda i svi pogledaju u nju. - Istina je, da su neki od nas potpisali za izmjenu, ali krivo nam je rečeno. Mislila sam da to ne uključuje vrata.
- Gospođo! - oštro joj se obrati Franko, predstavnik tvrtke. - Gospodin Krešimir dobro obavlja svoj posao! A to što vi ne čitate ono što potpisujete ... molim vas da šutite!
Krv u Vlatku ponovo brže poteče i već zausti da upita, zar Zelda, dugogodišnja stanarka zgrade, nema pravo na riječ i tko je on, taj prepotentni predstavnik Franko, da tako govori jednom stanaru zgrade, je li svjestan da ga ti stanari plaćaju i kako to ...ali se onda prisjeti Zeldine vike od prije nekoliko godina, kad je napadala jadnu Majdu i tražila njenu smjenu, a iz tamnih joj očiju izbijala mržnja i ništa drugo.
I Vlatko obuzda svoj jezik i samo sa uživanjem gleda kako se ljudi prepiru, a nepodopštine razne izlaze na vidjelo, a kad Krešimir konačno bi stjeran neoborivim dokazima u kut, pa iznervirano ustane, licem mu preleti smiješak. I u sebi ponavlja mantru: bori se samo za sebe! Tvoja bitka i drugima donosi korist, ali takav je život. Neka im bude.
- Meni je dosta! - reče Krešimir vidno iznerviran ustajući. - Ne želim više ni trenutka provesti ovdje. Evo knjige su na stolu...
- Koliko para ostavljaš? -dovikne netko.
- Rekao sam već - nervozno se obrecne Krešimir. - Nema ništa, osim ....
- Vidiš ... čuješ ... rekla sam ti ... - žamor raznih glasova uzdiže se prema zadimljenom stropu.
- Ljudi, polako - reče Božidar. - Krešimir nas je napustio ...
- I bolje je ... - dobaci netko.
- Moramo izabrati novog predstavnika - nastavi Božidar. - Pa onda hajde da obavimo taj posao. Predlažem Babića! Svi znamo da je marljiv i pošten ...
Vlatko sluša Božidarove hvalospjeve susjedu Babiću i prvi se put slaže sa riječima koje čuje. Istina je, Babić je pošten, skroman, radi u banci: drugim riječima, ima sve karakteristike dobrog predstavnika stanara. Podržati će prijedlog, jer je to dobar prijedlog i sa Babićem mogu samo prosperirati, u što je više nego uvjeren.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Ljeto prije odlaska

Sjedim za stolom na Korzu i uživam u kavi, proljeće je, igram se sa psom, kad mi prilazi nasmijana i krupna žena, u rukama joj dvije velike torbe prepune namirnica.
- Nemoj reći da me se ne sjećaš - reče bez pitanja sjedajući preko puta mene i odloživši na susjednu stolicu torbe.
- Kako bih te mogao zaboraviti, Lolo - nježno joj kažem, jer njen mi glas probudio sjećanje: glas joj se nije promijenio, zadržao je svoju vedrinu. - Vidim da si dobro i drago mi je što je tako.
- Jesam - klimne Lovorka i bujica riječi joj poteče, obavještavajući me o proteklih trideset godina, koliko je prošlo, a da se nismo vidjeli: Lovorka, moja vatrena Lolo, udala se, rodila, rastala, ponovo udala, još dva puta rodila.
Slušam je sa osmjehom i sjećam se onog dalekog i vrućeg poslijepodneva, sjećam se njenog vitkog i čvrstog tijela. Danas joj tijelo nije više vitko, ali njene lijepe oči ostale su iste, blage, blage...


...Tog smo dalekog ljeta nas trojica prijatelja pili preko svake mjere. Svakog dana sve više: što smo se više sastajali, više bi pili. Uživali smo u obnavljanju čvrstoće našeg prijateljstva, koje se počelo razvijati još u prvom razredu Osnovne škole. Nalaktili bi se na šank, pili, pušili i govorili o svojim životima. Nismo imali tajni. Sve sam znao o njima, kao i oni o meni. Njih su dvojica, Stipe i Mario upravo prolazili kroz brakorazvodne parnice, pa im je alkohol ublažava bijes i tugu, a bijes i tuga se izmjenjivali u njihovim sjećanjima prepunim gorčine. I tog smo jutra mnogo pili i oni se mnogo žalili. Pijan sam došao kući i morao sam odspavati poslijepodne.
- Više se ni ne viđamo - rekla mi je Lovorka te večeri kad je došla k meni. - A kad se vidimo ti si pripit. Ili mamuran.
I bila je to istina, ali naravno, njoj nisam želio priznati tu istinu. Poricao sam je žestoko, branio svoje pravo na prijateljstvo.
- Čitav smo život prijatelji - pokušao sam joj objasniti. - I više nego prijatelji. A njih dvojica upravo proživljavaju teško razdoblje svog života. Moram biti uz prijatelje. I želim biti uz njih.
- A ti? - upitala je Lovorka, pokazujući na moju desnu ruku u gipsu: zbog loma ruke sam i bio kući, inače bih se valjao negdje na Indijskom oceanu. - Neće ti kosti dobro zarasti, budeš li toliko pio.
- Ne brini za moje kosti, Lolo - rekao bih joj svaki put i posegnuo prema njenim dugim i glatkim nogama. - Dođi i daj mi malo ljubavi.
- Dala bih ti i čitavu ljubav - rekla je tiho i poslušno mi prilazeći. - Ali ti ne dozvoljavaš.
- Dovoljno je ovo što mi pružaš - mrmljao bih licem prislonjen na njen ravan i tvrd trbuh i uživao u njenom mirisu: u mirisu žene koja me voli.
- Bojim se za tvoju ruku - tiho je govorila Lovorka, mrseći mi kosu. - Nije dobro što toliko piješ, dok ti ruka zarasta.
- Ne brini, Lolo - tješio sam je. - Previše brineš.
Moja bi me Lolo otpratila u kupaonicu i tuširala me, dok bih visoko držao ruku u gipsu, štiteći je od kapljica koje su prskale.
- Vrućina je – govorila bi Lovorka, dok me je energično trljala spužvom – a ti se opijaš i znojiš. Voliš li zaudarati?
- Ne volim – odgovarao bih. – Ali volim što me ti pereš. Prija mi tvoj dodir.
Pa bi se mazili u hladovini sobe, zamračenoj, jer sunce je vani tog ljeta nemilosrdno žarilo. Vruće ljeto i vrele strasti. Posvuda oko mene. Uživao sam u svemu tome i osjećao grižnju savjesti zbog svog uživanja. Ja uživam, a moji prijatelji ...
- Ti si lud! - rekla je moja Lolo, uspravivši se u krevetu naglo, zamamne su joj sisice zaplesale ispred mog pogleda. - O čemu govoriš?
- Kako o čemu? - odgovorio sam pitanjem. - Poznaješ moje prijatelje, je li? Upoznao sam te sa njima. I rekla si mi da ti se dopadaju, da su dobri ljudi.
- Pa i jesu dobri ljudi.
- Pa što se onda buniš? - pitao sam je.
- Ma ne bunim se ja, glupane jedan - rekla je Lolo, a da bi ublažila oštrinu svojih riječi, lagano mi je jezikom prešla preko uha. - Samo ne želim da sputavaš svoj život, radi njihovih života.
- Ne činim to - odgovorio sam zaprepašten što je uopće tako nešto mogla i zamisliti. - Ma zbog čega tako misliš?
- Kako zbog čega? - Lolo je ustala i počela se oblačiti: nema više uživanja, samo prepiranje, poručila mi je time. - Zbog njih, zaboravio si na nas!
- Ma dobro! - I ja sam ustao, zapalio cigaretu i počeo se oblačiti. - Koji ti je vrag? Ljubomorna?
- Ne! - odrezala je kratko. - Ali želim biti više uz tebe, da budemo "mi", ako razumiješ što to znači.
- Kako ne bih razumio - podrugljivo sam odgovorio, znajući da će je to zaboljeti, ali nisam se mogao suzdržati: zar ne braniti svoju slobodu? - To znači ono isto to što upravo moji prijatelji doživljavaju. Stipe bježi u Kanadu, jer ga ona njegova kujica vara na sve strane, a Mario upravo završava brakorazvodnu parnicu, u kojoj mu je njegova mila i nježna draga otela ono za što je osam godina tukao more. Eto kako je njihovo "mi" završilo. To želiš?
- Odvratno je tako govoriti! - Bila je već sasvim obučena i znao sam da je jako ljuta: ni pod tuš neće otići, shvatio sam, već će ovako, sa mojim mirisom na sebi otići. - Ne mora uvijek tako završiti.
- Ne osjećam potrebu za eksperimentiranjem - rekao sam uz dim koji je izlazio zajedno sa riječima. - Dobro mi je i ovako.
- Naravno - potišteno, već na rubu suza, odgovorila je Lolo. - Mislila sam da me voliš.
- I volim te.
- Ne, to nije istina - odgovorila je Lovorka otvarajući vrata spavaće sobe i stupajući na hodnik. - Ti voliš razuzdani život sa svojim dječacima. Jer vi to jeste, dječaci, usprkos tome što ste već zakoračili u tridesete.
- Tek zakoračili - ispravio sam joj.
- A možda i niste - rekla je Lovorka zamišljeno i tužno me gledajući. - Možda ste još uvijek oni mali dječaci, koji zajedno idu u isti razred. Tako se ponašate. Ne znate drugačije.


Trideset godina je prošlo, mislim dok gledam u svoju nekadašnju ljubav, a još uvijek se sjećam tog vrućeg poslijepodneva. Slušam žubor njenog glasa i uživam u njemu, dok polako ispijamo kave.
- A ti? - pita ona odjednom. - Razbrbljala sam se, a da te nisam ni pitala. Nisi se baš mnogo promijenio, odmah sam te prepoznala. Jesi li se oženio? Imaš li obitelj? Kako tvoji prijatelji? Pričaj!
- Nisam se oženio - kažem joj i odmahnem rukom. - A prijatelji ... pa znaš, život, more ...
A istina je, da nikada više nismo bili zajedno, moji prijatelji i ja. Stipe je otišao u Kanadu i nije se vraćao, a Mario, nesretni je Mario već na slijedećem putovanju, dok je ljeto umiralo, ali još trajalo, poginuo prilikom sudara brodova na Bosporu.
- Sigurno se i dalje opijate svaki put kad se sretnete - reče Lovorka osmjehujući se.
- Zar si sumnjala u to? - pitam je: ne želim joj kvariti sjećanja.
- Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada - reče Lovorka i ustaje. - Moram ići. Žao mi je. Nadam se da ćemo se viđati. Hvala na kavi.
Gledam je kako odlazi odlučnim i brzim koracima, sa lakoćom noseći dvije pune torbe. Ostavlja me sa mojim mislima. Isto kao i prije toliko godina.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Palačinke

Istog trena, kad je napustio ured, petak je poslijepodne, njegovo omiljeno vrijeme, Berislav posegne u džep sakoa i izvadi mobitel. Radovao se ovom potezu već puna dva sata i nije se mogao dovoljno načuditi tome. Ima trideset godina, a još ovako nešto nije nikad osjetio i mislio je, kako su sve one knjige, toliki filmovi snimljenu na tu temu, samo puko pretjerivanje. I ništa više. Ali nisu bili pretjerivanje. Sad zna. Od onog trena, kad je prije dva mjeseca upoznao Marinu, nije ni tren mogao proći njegovog života, a da ne pomisli na nju.
I u duhu bi je vidio baš kao da stoji ispred njega, ni dva metra udaljena: visoka, duge smeđe kose, koju je vezivala u ono što se zove "konjski rep", duguljastog lica na kojemu svjetlucaju sive oči, radoznalo i upitno gledajući u svijet, a nježni joj osmijeh razlijeva se licem.
- Mislila sam da nećeš zvati - začuje Marinin glas.
- Rekao sam da ću zvati u pet - reče Berislav i osmjehne se zbog brzine kojom se javila.
- A sad je već pet i pet - reče ona oponašajući durenje i Berislav je zamisli kako je napućila usne i mršti fino izdvajan dugi nos.
- Nestrpljiva? - upita on, a korak mu se i nesvjesno produži.
- Ti nisi? - odgovori Marina.
Berislav se nasmije. Naravno da je nestrpljiv. Nestrpljiv je svaku sekundu kojom je odvojen od nje.
- Za jedan sam sat kod tebe - reče joj, dok stoji na pločniku i čeka na semafor, a oko njega se tiska gomila, svi sa prazničnim osmjesima na licima.
- Požuri! - dahne Marina.
Berislav isključi mobitel strpa ga u džep, pa zajedno sa gomilom kojom je okružen, počne prelaziti ulicu. Mora prvo u svoj stan, istuširati se, obrijati, uzeti neke sitnice i zatim pojuriti njoj, Marini: sa njome će provesti čitav vikend. Dugo očekivan.


Berislav prizna sebi, kako mu je pogled na Marinu najljepši mogući pogled. Uživa gledajući je i ne trudi se prikriti to uživanje.
- Moraš li me tako gledati? - upita ga ona.
- Kako?
- Znaš ti kako.
- Ne, ne znam. Reci mi
- Kao da me svlačiš pogledom.
- Pa već si gola!
- Ah, šuti! - reče ona i privije se uz njega, grleći ga i mrseći mu kosu, miješajući svoje duge noge sa njegovim nogama. - Znaš što sam željela reći.
- Znam - reče Berislav. - Ali volim te zadirkivati.
- A to ja znam - reče Marina i poljubi ga.
Uzvrati joj poljubac i pomisli, kako još nikad nije nijednu ženu želio ovako kako želi Marinu. Zgrabio ju je u naručje istog trena kad je stigao, odbacivši putnu torbu sa svojim potrepštinama, koje će mu biti potrebne preko vikenda. Kujica Trixi, patuljasta oštrodlaka jazavčarka, zalajala je kratko i iznenađeno, kad joj je nemarno odbačena torba prignječila šapu. Oboje su je pogledali i kad su ustanovili da kujici, Martininoj ljubimici, nije ništa, zatvorili joj vrata pred nosom i ...
- Grebe - reče Marina. - Moramo ustati. Izvesti je u šetnju. Blizu je devet.
- Zašto se ne bi doselio k tebi? - ispali Berislav, a da nije ni znao da će to izreći. - Ili ti kod mene?
Marina, već je ustala i počela navlačiti traperice, koje joj je on pomogao nestrpljivo svući prije nešto više od sat vremena, pogleda u nedoumici.
- Zar samo tako? - upita.
- Nego kako? - odvrati Berislav.
- Ne znam ... - oklijevala je i bila sretna što, dok oblači tanku majicu, ne mora ga gledati u oči. - Morali bi o tome razgovarati.
- Razgovaramo sada - reče Berislav, sve više uvjeren kako je to vrlo dobra ideja i sve više je željan izvršiti, ispuniti.
- Ovako ćemo - reče sad već sasvim obučena Marina, prilazeći vratima i puštajući kujicu, koja nestrpljivo cvili i koja uleti u sobu veselo lajući. - Ti prošeći sa Trixi, a ja ću za to vrijeme ispeći palačinke. Uz palačinke i svijeće, mirno i staloženo skrojiti ćemo plan. Dogovoreno?
- Dogovoreno! - Berislav iskoči iz kreveta i pojuri iz sobe, praćen lajanjem Trixi.
- Pa ne moraš trčati! - dovikne Marina za njim osmjehujući se njegovoj žurbi.
- Moram! - odgovori on. - Mjehur će mi puknuti.
Marina se glasno nasmije, pa čučne, podigne svoju ljubimicu u naručje i veselo protrlja svoj nos o njen, vlažan.
- Muškarci - reče joj sretno.

Berislav došeta sa Trixi do parka, vodeći je na uzici. U parku, sagne se, oslobodi Trixi, koja istog trena nestane u mraku, a Berislav ostane mirno i strpljivo stajati na pošljunčenoj stazi. Odbijalo je devet i trideset i začuvši zvono Berislav makinalno pogleda na sat.
Vikend je započeo da bolje nije ni mogao započeti, osjeća ushit zbog toga i grudi mu se nadimaju. jedva čeka vratiti se Marini, udisati njen miris, gledati je ...

Marina zatvori tuš, pa divno osvježena, osjećajući se ispunjenom, pojuri u spavaću sobu i ogrne se svilenom kućnom haljinom. Tako obučena, sa mokrom kosom, čvrsto utegnutom uz glavu i repom koji joj poskakuje po leđima, počne pripremati smjesu za palačinke.
Čitavo vrijeme misli na Berislava, svog Beru i već zna da će pristati na njegov prijedlog: neka Bero doseli k njoj, ovdje ima više mjesta. Njena joj je mama, neka mirno počiva, ostavila divan trosobni stan, šteta bi bilo napustiti ga, prodati. Naravno da će pristati, jedva to čeka, ali ... pa malo će uživati u tome da je Bero nagovara, možda malo i moljaka. Ne previše, samo malo ...

- Trixi! - zazove Berislav. - Trixi dođi, curo! Vrijeme je za povratak.
Čuje šuštanje iz svojih leđa i okrene se, pomislivši kako mu se to prišuljala Trixi, ali nije bila Trixi. Ispred njega, sasvim iznenada, kao da su iznikli iz zemlje, kako kažu ljudi, stoje tri mladića.
- Gospodine - uljudno zamoli onaj najviši među njima - bi li mogli dobiti cigaretu?
- Žao mi je, dečki - odgovori Berislav. - Namjerili ste se na nepušača.
- Ili na pedera! - zareži najniži između njih. - Kakav si to muškarac, a ne pušiš? Peder si, priznaj!
- Zaveži, Kiko! - reče najviši, očito vođa skupine. - A možemo li onda dobiti nešto siće? Da kupimo cigarete?
Berislav odahne: dati će im za cigarete i neka ih voda nosi. Ali kad posegne rukom u džep, sjeti se da nije uzeo ništa sa sobom.
- Što je sad? - zareži opet najniži, primijetivši kako se Berislav lecnuo.
- Nisam uzeo ništa sa sobom - reče Berislav. - Samo sam vezao Trixi ne razmišljajući ...

Ova će palačinka biti posebna: poslužiti će mu je na kraju, kad mu bude rekla kako pristaje živjeti sa njime. Osmjehujući se sretno, Marina po palačinki, složenoj u trokut, čokoladnom crtom naslika oči, nos, usne: nasmijano lice. I unaprijed uživa u trenutku kad će tu palačinku ...

Udarac je došao iznenada, iz mraka i pogodio Berislava u samu jagodicu lijevog obraza i učini mu se, da mu glava puca: proklet bio, mora da ima bokser na ruci! Nitko tako jako ne udara. Dok pada, nemoćno vidi šumu nogu kako polijeću prema njegovom licu, kojeg pokušava zaštiti rukama, ali koje uskoro, pod surovim udarcima klonu, ostanu bez snage i udarci pljuštaju poput pomahnitalog zimskog pljuska...

Marina počne slagati tanjure na svečano prostrt stol: za tu je priliku izvukla iz ormara stari stolnjak, koji joj je majka poklonila. Zadovoljna izgledom stola, Marina se radosno nasmiješi i počne slagati tanjure.

Trixi jurne iz žbunja i zarije zube u onog najnižeg, čiji krik odjekne u prohladnoj noći. Zatim bijesno zatrese nogom, ali mali pas ne pušta, pa se siledžija saginje, grabi smeđe krzno iza šije i nemilosrdno steže, a desnom, na kojoj je šiljati bokser, divlje udari po malenoj glavi. Trixi zacvili, njen ugriz popusti, a njen mučitelj još jednom podiže ruku ...

Marina zapali svijeće, pogasi svijetlost i otvori bocu crnog vina. Sad će se vratiti svakog časa, čudi se što već nisu i stigli. Ali dobro je za Trixi da bude malo duže vani. Dragi njen Bero to zna i pažljiv je, kao i uvijek …


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Perspektiva

Večer je, sitna kiša rominja, grad bruji. Stojimo, Martina i ja ispred zgrade u kojoj ona stanuje i razgovaramo. Razgovor zapinje.
- Ne znam što se dogodilo - govori mi Martina, a pogled joj izbjegava moj, luta negdje meni iza leđa.
- Jesam li pogriješio negdje? - pitam, iako znam, kako nisam mogao pogriješiti: pa nisam ni bio ovdje!
- Nisi pogriješio ni u čemu - umorno odgovara ona i vidim da jedva čeka kraj ovog razgovora: subota je, sine mi odjednom, sigurno ima planove u kojima nema mjesta za mene ...
- Govorila si mi da ...
- Znam što sam ti govorila - prekida me Martina i nestrpljivo odmahuje rukom. - Zaboravi to.
- Lagala si? - pitam, iako znam kako su moja pitanja besmislena i kako bih se trebao okrenuti i otići, sačuvati barem mrvu ponosa, ali ne mogu, kao da sam usidren ispred nje.
- Ma nisam lagala! - nestrpljivo odgovori ona. - U onom sam trenutku to mislila. I osjećala. Zatim se dogodilo ... pa znaš već ... srela sam ga i malo po malo ...
- Zaboravila mene - prekidam je.
- Nisam te zaboravila - reče ona tiho, ali odlučno. - Ali više ne osjećam isto prema tebi. Nisam ja kriva ...
- Dobro, dobro! - ponovo je prekidam: moram sačuvati barem trunčicu ponosa. - Idem sad.
Napola očekujem da me Martina zaustavi, kaže kako je to sve bila gorka šala i kako ... ali ona šuti i ja pognute glave, ruku duboko zabijenih u džepove traperica, hodam mokrom ulicom, dok mi kiša udara u lice, hladi me.
Ulazim u prvi kafić i nalaktim se na šank, naručujem dupli rum i palim "Pall Mall" bez filtra. Duboko uvlačim dim za dimom i zurim u zlatnu tekućinu ispred sebe, osluškujući divljanje osjećaja u svojoj uzburkanoj nutrini. Otpijam zlatnu vatru iz čaše i uživam dok mi pali grlo, utrobu.


Dok sanjariš o tome, kako će lijep biti povratak kući, nakon više od godine odsutnosti, mnoge stvari ne uzimaš u obzir i naravno, povratak nikad nije ono što si očekivao da će biti. Godina je za mene bila jednolična, sa povremenim razbijanjem jednoličnosti, dodao bih. Ploviš i radiš na brodu. Iz dana u dan isti ljudi, isti razgovore, ista sanjarenja. A u luci, trk do prvog bara i ... pa i ne moram sve reći, zar ne?
Ali za one koje smo ostavili kući, vrijeme kao da je drugačije teklo, nije se zaustavilo kao što se činilo meni da se zaustavilo. Njima, onima kod kuće, svakog se dana događali novi događaji, sretali su nove ljude i rađala su se nova poznanstva, koja su često prelazila u prijateljstvo, a poneka prerasla čak i to, pa se razvila u ljubav.
A je li bila ljubav ono, što smo Martina i ja proživljavali? Ako nije, što je bilo?


- Nije važno! - glasno kažem samom sebi i ispijam čašu, stigavši do ove točke lamentiranja.
- Što nije važno?
Okrećem se prema glasu i gledam u Nađu, prijateljicu Martine. Poznajem je prilično dobro: nekoliko smo puta bili na istim zabavama i pamtim kako sam joj često znao uloviti pogled. Divno zelen, radoznao i topao. Sad je u društvu je nekih meni nepoznatih djevojaka i mladića. I to se promijenilo. Prije godinu dana sam sve poznavao.
- Ništa nije važno - turobno joj odgovaram.
- Ah, nemoj! - tiho mi govori Nađa i polaže mali i topli dlan na moju ruku, koja leži na šanku, pored prazne čaše. - Reci, kad si se vratio?
- Danas - odgovaram joj. - Danas ujutro sletio sam u Rim, zatim ponovo avionom do Trsta, a onda autobusom.
- I bio si ...? - ne završava rečenicu Nađa.
- Bio sam - priznajem. - Zar svi znaju?
- Svi.
- Oprosti - kažem joj i rukom pokažem na čašu. - Hoćeš li što popiti sa mnom?
- Ništa, hvala - odbije Nađa. - I ne ljuti se, ali mislim da si ti dovoljno popio.
- Nisam još ni počeo - promrmljam, paleći novu cigaretu.
- Zašto nam se ne pridružiš? - predloži mi Nađa. – Društvo je pametno, zabavno i lijepo ćeš se provesti.
- Ne, hvala - odbijam sad ja. - Večeras nisam ni za kakvo društvo.
- Napiti ćeš se - reče Nađa, a vidim da su joj zelene oči tužne zbog te činjenice.
- Zar postoji druga perspektiva? - pitam je i dajem znak kako želim još jedan dupli rum, treći po redu.
- Uvijek postoji druga perspektiva - reče mi Nađa, prijekorno me gledajući.
- Možda - kažem. - Ali ne za mene. Ne večeras.


Pijan sam. Teško pijan. Znam to. Osjećam. Izlazim iz tko zna kojeg po redu kafića i primjećujem kako je kiša prestala prati ulice. Kasno je, vrlo kasno, ili možda rano. Pokušavam vidjeti koliko je sati, podižući ruku, ali ne mogu fokusirati pogled. Po tome znam da sam teško pijan. Ali to sam i htio: biti teško pijan. Nevolja je u tome, što pijanstvom nisam istjerao Martinu iz glave. I dalje je prisutna i pritišće me i zagorčava život, povratak kući, prvu noć na kopnu, koja bi trebala biti neobuzdano vesela, možda čak i razuzdana. Nikako samotna.
Taksi. Idem na obalu, tamo uvijek ima taksija u izobilju, pa ću se odvesti kući. Više ne mogu ni piti. Ne prija. Povraća mi se. Sa mukom palim cigaretu, usprkos podražaju na povraćanje, još jednu u beskonačnom nizu, pa počinjem prelaziti cestu, pomalo teturajući, dok sve oko mene kao da pliva u nekoj izmaglici, kad me silan udarac u desni bok podiže visoko u zrak i letim okrećući se prema oblačnom i crnom nebu, izokrenuta perspektiva, a prijekorni mi pogled Nađe sine u sjećanju ( od kud to prisjećanje tu? ) okrećem se oko svoje osi i odjednom teško, uz jezivi zvuk, padam na mokar asfalt.


Dvadeset je dana prošlo. Izlet u ludo i besmisleno pijanstvo plaćam strogim mirovanjem: fraktura kuka. Boli. Ali nije bol toliko strašna, koliko neprekidno ležanje na leđima i nemogućnost dugotrajnog i normalnog spavanja. Spavam samo na mahove, po pola sata, najviše sat "u komadu". Zatim se budim i zurim u strop.
Pošto nitko ne zna da sam se vratio kući sa broda, nitko me ni ne posjećuje. Odgovara mi tako. Čitam. Gledam filmove na televiziji. Još čitanja.
Konačno, jednu noć uspijevam se polako i bolno okrenuti na bok, onaj zdravi i spavam, spavam. Pravo olakšanje, razlog za slavlje! Spavam toliko dobro, da se potpuno svjež budim i prvi sam put nakon mjesec dana, dobro raspoložen.
Puzim prema kupaonici oslanjajući se na stolicu, koju guram ispred sebe, zatim koračam prema njoj. Mic po mic. Polako i mukotrpno.
U kupaonici se dugo tuširam sjedeći na stolici, koju sam ubacio u kadu: još ne mogu samostalno stajati. Brijem se. Odišem svježinom. I osjećam se prokleto dobro. Tugu kao da sam sprao sa sebe, ne osjećam više njenu težinu, koja mi je smetala više nego bol.
Jesam li ozdravio?


Ležim na krevetu, na meni je samo lagana trenirka, pijem kavu, pušim i gledam neki krimić na televiziji, kad odjekne zvono na ulaznim vratima. Osluškujem.
Minut kasnije, stara otvara vrata moje sobe i proviruje bojažljivo: zna da ne volim nikog vidjeti kad sam bolestan.
- Jedna te djevojka želi posjetiti - reče mi sa izrazom lica koji traži oproštaj zbog smetnje.
- Koja? -pitam nabusito.
- Ova! - čujem odgovor i Nađa ulazi u moju sobu.
Val me topline zapljusne i šalica kave samo što mi ne klizne iz ruke. Ne podrhtava mi samo ruka. Osjećam nalet sreće, pravi ushit. Prigušujem ga. Pokušavam smiriti disanje.
- Pitala sam na sve strane što je sa tobom - objašnjava Nađa ulazeći nesigurno u moju sobu. - Nitko ništa ne zna. Ne znaju ni da si se vratio. Kriješ se.
- Ne krijem se.
- Nisam mogla prestati misliti a onu večer - nastavi Nađa, ogledajući se oko sebe. - Sumnjala sam da ti se nešto ružnog dogodilo. Što je bilo?
- Oborio me neki ludi i pijani motorist.
- A ti si bio trijezan?
- Naravno da nisam - kažem i oboje se smijemo. - Sjedni, Nađa. Baš mi je drago što si došla.
Polako, nesigurno, oklijevajući, Nađa sjedne na rub kauča na kojemu ležim. Odjednom, kao da sam to činio već mnogo puta, pružam ruku, obavijam nježno prste oko njenog vrata i privlačim je k sebi. Nema otpora. Nikakvog. Prepušta se, prepušta se sasvim, a u očima joj čitam radost.
Uživam u poljupcu, našem prvom poljupcu, beskrajno uživam, a uživanje postane još veće, kad osjetim Nađine grudi koje se privijaju uz moje i njenu ruku kako mi mrsi kosu.
- Kakva sam budala - kažem joj tiho u kosu boje meda, dok hvatam zrak, nakon dugog, dugog poljupca. - Kako ovo prije nisam shvatio?
- I ja sam se pitala - odgovori Nađa, ljubi mi lice i smije se.
Ne možemo prestati osmjehivati se: gledamo se i osmjehujemo jedno prema drugom, dok nam se neka nova perspektiva ukazuje. Zajednička.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pacijent

Liječnička je ordinacije poput svih ostalih ordinacija koje sam posjetio, ali je ova za mene posebna: prvi put ulazim u ordinaciju liječnice, koja se brine o zdravlju moje stare. Puštam staru prvu i ona sporim i teškim korakom ulazi, a njena liječnica, preko ruba naočala, upitno gleda u mene: ne poznaje me i čudi se mom ulasku u njeno svetište.
- Dobar dan! - pozdravljam i brzo dodajem objašnjenje, pokazujući na staru: - Ona mi je majka i sklona je umanjivati mi opis svojih tegoba, pasam mislio ...
- Ah tako! - kaže liječnica i smiješak joj razumijevanja ozari lice: valjda se u današnje vrijeme ne brinu svi za svoje onemoćale roditelje, pa je moja gesta raduje. - Pomislila sam da se želite ubaciti preko reda.
- Lijepo vas molim - kažem joj, pomažući staroj da se smjesti u smeđu veliku kožnu stolicu - da mi objasnite od čega boluje i što moramo poduzeti.
- Sjednite, sjednite - reče liječnica i namješta naočale, listajući i čitajući povijest bolesti moje majke. - Ima tu svega ...
- To sam i mislio ...
- Stvar stoji ovako - reče liječnica, podigavši pogled sa papira i zagledavši se u mene.- Vaša majka ima upalu mokraćnog mjehura. Zbog toga ima bolove. Uz to, dehidrirana je. Jako. Morati će te joj donositi piti svakog sata. Mora ležati. I tako nekoliko dana.
- Koliko dana?
- Četiri, pet, možda više ... - odgovori mi ona. - Čini se, kako vaša majka nema običaj redovito piti i to je čest slučaj kod ljudi u njenoj dobi.
- Kod nje je to oduvijek slučaj - ne mogu se suzdržati, pa kažem, izbjegavajući pogled stare, koja se nervozno meškolji u stolici. - Nikad ne pije. Tvrdi da nikad ne osjeća žeđ.
- E, pa, na vama je da je nagovarate piti - reče liječnica uz smiješak. - I neka joj to postane običaj.
- Jesi čula? - pitam staru.
- Ah! - mrmlja ona: tko smo mi da njoj nešto govorimo, čitam joj sa lica.
- I mora mirovati - nastavi liječnica. - Strogo mirovati. I piti! Nikako ne zaboraviti piti.
- Neće! - obećavam. - Svakog punog sata donositi ću joj šalicu čaja.
- Uvin je čaj najbolji - pouči me liječnica. - Ili od brusnica. Samo kuhajte i nosite joj. I neka miruje!
- Eh, kad bi ona poslušala - kažem ne izdržavši. - Ali nikad se ne izliječi, već uvijek samo zaliječi bolest. Kašlje kao da puši tri kutije...
- Ah, ti ...- gunđa stara.
- Morate biti dobar i strpljiv pacijent - reče joj doktorica pomirljivo se smješkajući. - Treba vremena da potpuno ozdravite.


Sedmi dan teče, a da takoreći ne izlazim iz stana. Izlazim samo na tridesetak minuta ujutro, moram obaviti kupovinu. I brzo se vraćam nazad. Moram uvijek biti staroj na raspolaganju. Donosim joj čaj svakog sata: noću svaka tri sata, jer mora piti, mora piti...Spavam na mahove, kad stignem. Više je to drijemanje, nego li spavanje. Uvijek osluškujem: možda me zove? Možda joj je nešto potrebno? Postajem umoran.
A ona samo spava, kunja i odbija piti. Ali se ni ja ne predajem: uporno joj svakog sata donosim šalicu čaja i nagovaram je da pije. Pije, da pije, ali se ponaša kao da sam joj donio otrova. Skuplja gadljivo usne i mršti se, a ruke joj se tresu. Stara je i nemoćna i tvrdoglava. Ovo posljednje najviše.
- Hoćeš li nešto pojesti? - pitam je.
- Ništa! - odbija ona i odmahuje rukom.
- Moraš jesti!
- Ostavi me na miru! - obrecne se ona. - Izlazi iz sobe! Ovo je moja soba!
- Stara, ne tupi - mirno joj kažem, a najradije bih se okrenuo, izašao i više se nikad vratio. - Moraš piti, a bogme moraš i jesti.
- Ti me ubijaš sa tim čajem! - plačljivo govori ona. - Nisam nikad u životu toliko pila.
- Zato si se i dovela u ovakvo stanje - mirno kažem.
- Nije to zbog toga - kmeči žaleći samu sebe, jer ona uvijek sve zna bolje, pogotovo bolje od mene.
- Čula si doktoricu? - pitam je nemilosrdno joj gurajući šalicu pod nos, dok joj se brada trese. - Pij!
- Ti me mučiš!
- Znam - mirno odgovaram. - Uvijek te mučim.
- I to je istina - govori ona plačljivo, pa iznenada mijenja temu: - Je li Sekica zvala?
Sekica je moja sestra. Jest, zvala je, onog dana kad sam se starom vratio od liječnice. Rekao sam kako stoji stvar sa starom, što moram činiti: ukratko, upoznao sam je sa trenutnim stanjem.
- Oprosti - rekla je Sekica, nakon nekog vremena. - Ne mogu više razgovarati. Nazvati ću te sutra, da čujem kako je mama.
Nije nazvala. Ni sutra ni ostale dane. Posjetila staru, koja je i njoj majka isto toliko koliko i meni, još manje.
I sad stara prvi put pita za nju. Ne može više izdržati. Ja je namjerno ne spominjem, našu Sekicu. Sve ove dane mirno šutim i čekam ono, za što znam da mora doći.
- Je li zvala? - pita stara nestrpljivo.
- Nijednom! - odrežem, okrećem se i napuštam njenu sobu.


Dani mi se čine dugački, ali uporno donosim čaj u sobu stare i pojim je, a ona uporno kuka, ali pije. Postaje joj bolje, oporavlja se, više ne rogobori onoliko koliko je prije rogoborila. Tu i tamo ponešto popije. Sama, bez da je ja moram natjerati na to. Više joj ne donosim čaj noću, samo danju, pa sam ispavan, ali nedostaje mi kretanje, udisanje svježeg zraka. Dani prolaze, stara ozdravlja, bolje joj je, Sekica ne zove, na zapadu ništa novo, rekao bi Remarque. Kolotečina. Ubitačna.
Petnaestog dana od kad stara boluje, dočeka me iznenađenje. Oko osam ustajem i poznati me miomiris čudi. Miriše kolač od sira. Ulazim u dnevnu sobu i vidim staru kako sjedi u fotelji i čita.
- O, pa ti si ustala - kažem mrzovoljno: ne volim govoriti prije nego li popijem kavu.
- Ozdravila sam - pjeva ona svoju meni tako dobro poznatu pjesmu.
- Stara, nisi ozdravila - umorno joj kažem, jer znam da uzalud govorim. - Samo si prizdravila.
- Dobro mi je ...
Ne slušam dalje. Pristavljam vodu za kavu i odlazim u kupaonicu: dok se osvježim, voda će proključati...


Dan se lijeno odmata, težak, siv, pravi zimski. Odjednom, stara je obučena, spremna za izlazak, a u ruci joj vidim neki omot.
- Što izvodiš? - pitam je. - Gdje si se uputila?
- Idem Sekici odnijeti kolač sa sirom - odgovori ona i kreće prema vratima.
- Još si bolesna - kažem joj. - Nije ti pametno izlaziti.
- Što ti znaš! - odreže ona i nastavi i čaša mi se prelijeva: - Nećeš mi braniti izaći i posjetiti Sekicu.
- Neću - mirno joj odgovorim. - Odrasla si osoba. Barem po godinama. Ništa ti ja ne branim činiti. Ali nije te nazvala ni posjetila petnaest dana, a ti sad odmah trčiš k njoj. Samo idi!
- Ne mora zvati! – odreže ona. – Znam da brine.
- Kad bih ja tako postupio – kažem joj – žalila bi se posvuda.
- Ti se moraš brinuti o meni – odbrusi stara. – Tebi je to dužnost. Njoj nije. Ona ima svoju familiju!
Zanijemim pred takvom logikom stare i samo umorno odmahnem rukom. Čemu bilo što govoriti? Vidim joj pogled i zastor koji kao da joj je prekrio oči: nikakav argument neće uvažiti u ovakvom stanju duha. Znam, doživio sam to već i previše puta. Sklanjam se u stranu.
Iznenađena, jer očekivala je prepirku, prolazi polako pored mene i izlazi iz stana. Žuri Sekici, noseći brižljivo umotan kolač sa sirom.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Neizgovoreno

Lagao bih, kad bih tvrdio da me Leona lagala: nikad to nije učinila, uvijek bi istinu tiho prešutjela i tako me stavljala pred svršen čin. I što sam mogao?
- Zašto? - upitao sam je, kad je prvi put tako postupila, ili kad sam ja to prvi put primijetio, jer sigurno joj nije bilo prvi put. - Čemu to laganje, Leono?
- Nisam lagala! - branila se ona i gledala me svojim nevinim nebesko-plavim očima, trepćući crnim trepavicama, a ruka, ta njena mala i lijepo oblikovana šaka, kliznula je uz moje bedro: njen način mijenjanja teme, kojemu nisam mogao odoljeti. Nikada. Nisam znao kako.
- Dobro - popustio sam, uzimajući njenu malu šaku u svoju i stišćući je strasno, osjećajući želju, šaljući joj želju. - Može se i tako reći. Ali si prešutjela nešto što se ne prešućuje. Zašto?
- Ne znam zašto.
- Ali moraš znati - svrdlao sam uporno. - Zbog nekog si razloga postupila kako si postupila.
- Ah, gušiš me! - uzviknula je Leona, ustala sa stolice i smjestila se na moja koljena. - Moramo li voditi ovaj dosadni razgovor?
Nismo morali ...


Nikad nije razgovarala, moja Leona. Ne sa mnom. Nije tihi mir vladao među nama, nije bilo carstva tišine koje bi širilo međusobno razumijevanje. Između nas se raširila nepregledna i neplodna pustinja, koja nikako nije otkrivala svoje tajne. I tako mjesecima. Naravno, počeo sam se pitati, a kad pitanja koja sam postavljao samom sebi, nisu urodili plodom, kao što sam i znao da neće, okrenuo sam se prema njoj, prema Leoni.
- Moramo razgovarati - rekao sam joj.
Lijepo joj se lice uokvireno crnom kosom namrštilo poput ljetnog neba, koje iznenada zahvaća oluja.
- Moramo? - upitala je očajno, jer nije mogla uzmaknuti: sjedili smo u mojoj sobi i planirali večernji izlazak, nakon poslijepodneva provedenog vodeći ljubav.
Svaku sam promjenu zabilježio sebi u sjećanju, svaku promjenu koju sam vidio, primijetio je, sve, baš sve sam pohranio u arhivu sjećanja.
- Pa, čuj! - rekao sam nestrpljivo: priznajem, brzo prasnem i to mi je glavna mana. - Jesi li svjesna, kako smo već nekoliko mjeseci zajedno?
- Znam brojiti - rekla je Leona vragolasto, nakrivivši glavu, a oči joj radosno zasjale.
- Nemoj! - odbio sam prihvatiti njenu igru. - Budi ozbiljna. Moramo razgovarati!
- Zašto?
- Kako zašto? - zapanjeno sam je upitao. - Pa ne možemo se neprekidno ševiti, ma koliko to željeli, znaš. Ponekad moramo i predahnuti, uzeti zraka. A to znači razgovarati. Planirati događaje koji se tiču nas.
- Planirati? - upitala je namrštivši obrve. - Meni je dobro i ovako. Nema se što planirati.
- To nije istina! - odbrusio sam joj. - I ti to znaš!


Sada, sa vremenskim odmakom od nekoliko mjeseci, znam da je Leona planirala ... sama. Nikad nije mene uključivala u svoje planove. Pa, dobro, ne baš nikad. Jedno vrijeme sam joj popunjavao život i u to me vrijeme uključivala u svoje planove. Ali nikad nisam dobio glavnu ulogu u igrokazu Leoninog života: uvijek mi je dodjeljivala ulogu statista.
Dok mi je u vrućim razgovorima šaputala slatke neistine, što se motalo u njenoj lijepoj glavi? O čemu je razmišljala? Sanjala?


- Jesi li sretna sa mnom? - pitao bih je često.
- Jesam - uvijek bi odgovarala i odmah zatim pitala: - Ma zašto me to uopće pitaš?
Morao sam je uvijek iznova to pitati. Nisam mogao podnijeti misao da je možda nesretna sa mnom, da joj možda nešto uskraćujem, nečega je lišavam. Želio sam joj dati sve, a pošto ništa nisam imao, dao sam joj samog sebe. Potpuno i bezrezervno. Predao joj se. Mojoj Leoni. Predao sam joj se i uživao sam u toj predaji.


Jednog se vrućeg jutra probudim i zurim u mrak, osluškujući pored sebe Leonino disanje. Pitanje mi svrdla u umu, opsjeda me i osjećam, znam, kako se nalazim na prekretnici. Moram doznati. Jednostavno moram!
I tada ulovim bljesak njenog plavog oka: trajalo je samo tren, oko je ponovo zatvoreno, ali sad znam da se pretvara, da je budna, da ne spava. Gledam netremice u nju i bušim je pogledom, kao što sam ...
- Zašto me tako gledaš? - pita me Leona, kao što sam znao da će pitati: ne može izdržati težinu šutnje.
- Tko si ti? - pitam je.
- Molim? - pita ona i otvara oči: gleda u mene širom otvorenih očiju i upitnog izraza na licu, na kojemu se čitaju tragovi sna.
- Tko si ti?
- Kakvo je to pitanje?
- Tko si ti?
- Prerano je za zavitlavanje - reče Leona i prvi put za vrijeme čitavog našeg poznanstva, prva ustaje iz kreveta. - Idem pod tuš.

Nikad više nije došla kod mene.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.