Izbavljenje

Treći put prolazim istim putem na svom skuteru i skupljam hrabrost koje mi nedostaje, ali znam da ću to morati učiniti. Moram pronaći snagu. Moram pobijediti strah. Što mi drugo preostaje? Ništa! Ledeni se strah uvukao u mene, ali čvrsto sam odlučio savladati ga. Moram to učiniti.
Već noćima ležim pored svoje lijepe Erike i dok ona mirno spava, ne naslućujući muke kroz koje prolazim, buljim u tamu i proklinjem svoju naivnost. Pitanja, na koja ne stižu odgovori, samo se nižu u tamu, gomilaju, penju jedno na drugo, oblikujući zmijsko leglo koje mi leži na grudima. Prijete mi smrću. Ne samo meni, već i njoj. Mojoj Eriki. Pa čak i maloj Eriki, koja je tek na nesigurnim i bucmastim nogama zateturala u drugu godinu svog života. Zar dozvoliti da se njima nešto dogodi? Nikada!
Odlučno, pedesetak metara dalje od male banke parkiram skuter i zadržavajući crnu kacigu na glavi, dobro će poslužiti za kamuflažu, krećem u akciju. Hodam brzo, točno znam što ću i kako ću učiniti. U desnoj ruci, priljubljenu uz podlakticu, tako da se uopće ne primjećuje, držim željeznu šipku dužine pedeset centimetara i promjera dva centimetra: izvrsna je za zastrašivanje, a može poslužiti i kao oružje. Silno se nadam kako se to neće dogoditi, ali ... bolje je biti spreman na sve. A ja jesam spreman na sve. Očaj u meni me razdire oštrim i crnim kandžama i boli me, neprekidno boli. Ni ne sjećam se, kako je to živjeti bez boli i na sve sam spreman, samo da se riješim boli, pritiska. Da se napokon vratim u normalu, u ona lijepa i kako mi se sada čini, daleka vremena, kad sam grlio svoju Eriku i ništa mi drugo nije bilo važno, osim sreće koja je sijala u njenim crnim očima, a na kojoj se grijala moja duša.
Ispred banke, prošaravši munjevitim pogledom na sve strane, sa zadovoljstvom primjećujem unutra samo dvije službenice i pospanog čuvara-zaštitara, koji drijema udobno zavaljen u svojoj stolici. Lako za njega. Srediti ću ga prvim udarcem, odlučujem bez milosti i naglo, odlučno krećem prema maloj poslovnici banke, u kojoj rade samo dvije službenice i gotovo se spotičem o kamenu kocku, koja je nekada bila djelić ceste, ali ju je netko, tko zna iz kojeg razloga, donio ovdje, na ravan i siv asfalt. Makinalno se saginjem i uzimam tešku kocku: prija mi njena umirujuća težina u ruci. Sve misli odbacivši i koncentrirajući se na sadašnji trenutak, ramenom odgurnem debela staklena vrata i ...


Počelo je prije dvije godine. Ne znam što mi je bilo, ali tog sam poslijepodneva, vraćajući se iz brodogradilišta, gdje sam radio kao zavarivač, odjednom ušao u sportsku kladionicu i prvi se put u životu kladio. Mom iznenađenju nije bilo kraja, kad sam dobio popriličnu svotu. Potpuno smućen od silne sreće, kupio sam Eriki kaput koji je odavno priželjkivala i donio joj ga kući.
- Jesi li poludio? - upitala je Erika: očekivao sam radost i bio sam iznenađen njenom reakcijom, smušeno sam stajao pred njom, svojom lijepom i mladom ženom.
- Pa ... - zamucao sam. - Odavno ga želiš.
- Ma želim ga - rekla je ona. - Ali odakle? Znam da nemaš novaca. Odakle?
- Kladio sam se.
- Kladio? - iznenađeno je upitala Erika i zagladila neposlušni pramen sa čela unazad, što je uvijek činila kad bi je nešto zbunilo. - Ali ti se ne kladiš.
- Pa i nisam do sad - odgovorio sam sabravši se. - Ovo mi je prvi put i vidi! Pun pogodak!
- Prvi put? - sumnjičavo je upitala? - Siguran si?
- Jesam li te ikada slagao? - odvratio sam i počeo odmatati velikog medu, kojeg sam uzeo za svoju ljubimicu, malu Eriku.
- Pa koliko si dobio?
Rekao sam joj. Nasmijala se drhtavo, uplašeno, sretno. Smeteno je držala željeni kaput u rukama.
- Ne volim to - rekla je.
- Što to? - odsutno sam upitao, uživajući u licu male Erike, koja je sa strašću grlila medu, svoga medu.
- Pa to što si se počeo kladiti - odgovorila je Erika. - To moj Mišić ne radi. Moj je Mišić tih i pažljiv i vrijedan. Bez poroka. A sad odjednom, veliki kladilac.
- Nisam veliki - odgovorio sam smijući se. - I nisam kladilac. To je bilo jednom ...
- I više neće biti?
- Neće - odgovorio sam ozbiljno: tada to nisam znao, ali prvi sam je put slagao, moju Eriku, voljenu Eriku, kojoj sam uvijek govorio istinu.


Niti mjesec kasnije, ostao sam bez para, a do plaće je još trebalo preživjeti sedam dana i ponovo sam ušao u kladionicu. Nisam dobio. Ni idući put. Ni onaj idući. Sreća me napustila.
- Nećeš tako ni dobiti - podučio me Boško, sa kojim sam se sprijateljio na poslu. - Gađaš nasumice. Napravi neki plan i pridržavaj ga se.
- Kakav plan? - naivno sam upitao.
Boško se nasmijao.
- Vidi se da si nevin - rekao je tiho. - Zato si i dobio onaj prvi put. Ne znaš ništa o igri i sreća te htjela. Slušaj ...
Te sam večeri, uz pivo koje mi se činilo bljutavo, dobio prvu poduku o kockanju, o klađenju. Doznao sam mnogo toga o zakonima vjerojatnosti, naoružao se strpljivošću, za koju je Boško tvrdio da je najvažnija, jer jednom, možda već sutra, dobiti ću. Dobiti ću, a onda ...
Mašta mi je poletjela visoko i više se nije spuštala. Odjednom mi je plaća, za koju sam čitav mjesec radio, čučeći, ležeći, klečeći zavarujući dijelove broda, izgledala bijedno mala, ponižavajuća. Hrpa love neprestano mi titrala pred očima. Mogao bih povesti Eriku bilo kuda, moga bih ...


- Kladiš li se potajno? - pitala me Erika dva mjeseca kasnije.
Drsko sam podigao pogled i pogledao je pravo u oči, a u duši mi stid jauknuo jadno i tog sam trenutka prestao biti čovjek i postao lažljivac. Drski lažljivac.
- Od kud ti takva misao? - upitao sam je mirno.
- Od kud? - odvratila je, stavljajući kavu ispred mene i nastavila žalosno:- Čekaj da se prisjetim: zar ne dolaziš kasnije? Zar ti odjeća ne miriše na dim? Sasvim si promijenio ponašanje i ne dopada mi ...
- Čekaj malo! - prekinuo sam je. - Pa moram ponekad sa dečkima otići na piće.
- Naravno - prizna Erika. - Ali ti dečki nemaju malu kćerkicu i ženu. Njihova je plaća, njihova plaća.
- Hoćeš reći da sam nesposoban brinuti se za obitelj? - upitao sam svađalački: nešto me ružnog u meni nagonilo na to, iako bih je najradije zagrlio, poljubio, sve joj priznao, ali ništa od toga nisam učinio, već ljutito ustao.
- Gdje ćeš? - upitala je Erika iznenađeno.
- Na zrak! - bijesno sam odgovorio. - Tamo gdje ću moći disati.
Dok sam izlazio iz našeg malog jednosobnog stana, pratio me njen tužni pogled, utroba mi se stezala, ali izašao sam i odšetao do prve kladionice.


- Što ti je? - upitao me Boško sutradan: zavarivao je pored mene i nije mogao ne primijetiti moje neraspoloženje.
- Posvađao sam se sa ženom - odgovorio sam.
- Ah, pa to je normalno - nemarno je rekao i odmahnuo rukom u kojoj je držao zaštitnu masku. - Svi se svađaju. Koliko imaš godina? Dvadeset i pet? Šest?
- Dvadeset i pet.
- Eto, to ti je odgovor - rekao je mirno. - Prilagođavate se jedno na drugo
- Prije se nismo svađali.
- A zbog čega se sada svađate?
- Zbog love - procijedio sam kroz zube.- Zbog jebene i proklete love!
- Nemaš love? - upitao je.
- Nemam - priznao sam. - U velikom sam minusu i strah me je što će biti. Nikad nisam bio u tolikom minusu i ...
- Polako, ne paničari - umirivao me Boško. - Poznajem jednog tipa ...


I tako sam te večeri upoznao Salvatorea. Obučen u crnu kožnu vindjaknu, sa debelim zlatnim lancem oko vrata, pažljivo zaglađene kose, naočalama na nosu, velikim i crnim i sa neizbježnom cigaretom u ustima.
- Uvijek je ovdje - rekao mi je Boško ispred lokala u kojem se igrao bilijar. - Bude li ti zatrebao, ovdje ćeš ga naći. Tu je njegov ured.
- Ured? – začuđeno-naivno sam upitao.
- Ma samo se tako kaže.
Gledao sam u Salvatorea i nisam mogao vjerovati kako je ovo zbilja, da se ovo meni događa. Prije sam takve tipove viđao samo na filmu.
- Je li sve jasno? - upita me je Salvatore na kraju razgovora, gurajući omotnicu prema meni. - Ovdje imaš dvadeset hiljada kuna. Točno. Prebroji. Kamata je dvadeset posto. Ako vratiš za mjesec dana. Ukoliko ne vratiš, kamate rastu. Kužiš?
Samo sam klimnuo, jer nisam mogao govoriti: grlo mi se stezalo, predosjećao sam nesreću, ali dvadeset hiljada, odmah, sad ...
- Kužim - odgovorio sam, privukao novac i počeo ga brojati, dok su me oni, Salvatore i Boško gledali. - Pristajem.


Mjesec je prohujao. Novac sam potrošio. Najveći dio kockajući se. Dug nisam vratio. Strah mi je sjeo na ramena, zagrlivši me čeličnim stiskom smrdljivih nogu i nije htio sjašiti. Hodajući ulicama okretao sam se, nadajući se kako mogu izbjeći Salvatorea, ali znao sam da ne mogu.
A onda me dočekao ispred kuće u kojoj stanujem, rano ujutro, dok sam odlazio na posao.
- Nisi vratio dug - rekao je mirno, dok su dvojica ogromnih, prave ljudeskare, stajali svaki sa jedne Salvatoreve strane.
- Nemam - procijedio sam. - Molim te, produži mi rok.
- Dajem ti još mjesec - rekao je. - Uz dvostruke kamate. Pazi, ne zajebavaj se sa mnom. Mjesec. Točno trideset dana. Kužiš?
Klimnuo sam: nisam mogao govoriti, samo i jedino sam želio nestati, otići odavde, da ne gledam u zalizanog Salvatorea, da ne osjećam njegovu kolonjsku vodu. Gušilo me.


Mjesec je neumoljivo nestajao, dan za danom, noć je smjenjivala dan. Sve se smjenjivalo, jedino je moj strah rastao i rastao i nije nestajao, uvijek je bio prisutan. Trovao mi je život, oduzeo san, mir, sa Erikom gotovo nisam više ni razgovarao, posao sam jedva obavljao ...
- Moraš se smiriti - govorio mi je Boško. - I pronaći neki izlaz.
- Ne mogu. Ni jedno ni drugo.
- Ne razmišljaš - rekao je Boško. - Uspaničio si se. Prestao si razmišljati.
- Gotovo je - jadikovao sam.- Sve je gotovo. A bilo mi je tako dobro ...
- Ne cmizdri! - otresao se Boško. - Izlaz uvijek postoji! Razmisli!
I tada sam, upravo tog dana, dok sam se vraćao nevoljko kući, zastao ispred te male poslovnice banke, u kojoj su dvije službenice smijući se razgovarale, a čuvar-zaštitar naslonjen na zid nešto im govorio, pomislio prvi put: možda bih mogao ...
U tom me trenutku pogodio strahoviti udarac u stomak. Od boli sam se savio i osjetio kako me hvataju nečije snažne ruke, vuku i uvlače u kola. Još jedan udarac u glavu sam primio. Brujalo mi je u njoj i žmirkao sam, nastojeći razbistriti zamućeni pogled.
- Vidiš li me? - tiho me upitao Salvatore unesavši mi se u lice.
- Vidim.
-Ovo je posljednji put što me gledaš - tiho je i mirno rekao, kao da govori o vremenu. - Idući put, ne vratiš li dug za tjedan dana, iskopati ću ti oči. I da, usput ću ti pojebati ženu a malu zgrabiti za noge i smrskati joj glavu. A sad se gubi!
Izbacili su me iz jurećeg automobila i dok sam bolno ustajao i pokušavao dovesti odjeću u red, odluka je rasla u meni. Učiniti ću to. Ništa drugo mi ne preostaje, učiniti ću to! Moram!


... pazim da staklena vrata ostanu otvorena, pa sa zamahnem rukom u kojoj mi je kamena kocka i tresnem je u jedan od kompjutera. Svi se ukoče od straha. I bulje u mene.
- Da nitko nije mrdnuo! - kriknem i priskačem ukočenom čuvaru i nemilosrdno ga udaram po licu šipkom i gledam kako se bez glasa ruši, dok mu krv navire.
- Tiho! - režim i obilazi pult i otvaram ladicu kod prve službenice. - Ni riječi, proklete bile!
Trpam svežnjeve novčanica u za to pripremljenu torbu koja mi visi sa ramena. Promatram ih ustrašeno iza kacige sa crnim vizirom, ali one ne vide moj uplašeni pogled i to me spašava. Ne usuđuju se mrdnuti. Samo gledaju. Bez pokreta.
Izlijećem trkom i trčim prema skuteru parkiranom oko pedeset metara dalje, proklinjući se što ga nisam parkirao bliže. Sjedam na njega, jurim dalje i kako odmičem, smirujem se, a valovi me oduševljenja umjesto straha prijatno zapljuskuju. Uspio sam! Uspio!
U šumi, na periferiji grada, polako dok mi ruke još vidljivo podrhtavaju, brojim novac. Tristo pedeset hiljada kuna, dvadeset i pet hiljada eura i pet hiljada američkih dolara. Najveći dio toga umatam u najlon vreću za smeće i pažljivo je zakopam ispod jednog grma. Ostalo trpam u džepove, koji pucaju od silne love koja mi ulijeva radosnu sigurnost.


Dok se vozim kući, smijem se u sebi. Moje su muke prošle. Izbavljenje je stiglo u posljednji čas. Ne znam koliko bi još mogao izdržati svu tu napetost. Sad sam izbavljen, slobodan. Konačno. Sutra ću vratiti dug prokletom Salvatoreu i više nikada neću uzeti ni novčića od jebenih kamatara. A klađenje ... nisam siguran, zašto ne? Sad imam love, a zatreba li ...
Prija mi večernji zrak, koji siječem na skuteru, dok vozim kroz grad.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Krajevi

- Što ćeš popiti? - pita me Sanjin.
- Kavu - odgovorim. - Samo kavu.
- Ja ću nešto žestoko - kaže Sanjin. - Potrebno mi je.
Sjedimo doslovno pored ulice kojom bruje vozila, nekoliko je stolova ograđeno konopcem i to je sve čime smo zaštićeni, ako jesmo zaštićeni. Poslijepodne se toplo i lijeno proteže ispred nas, poput mačke na suncu. Gledam u namršteno lice prijatelja: bora mu se usjekla između obrva.
- Zar je bilo tako gadno? - pitam ga.
- Još gadnije - odgovara namrgođeno: vidim kapljicu znoja kako mu klizi niz boru između očiju.
Šutim. Znam o čemu razmišlja. Uvijek je teško jedan period svog života privesti kraju, priznati sebi da je gotovo, promašeno, nije uspjelo.
- Ponovo sami - kažem tiho, utješno.
- Možda je tako najbolje - reče Sanjin. - Neki ljudi jednostavno ne mogu živjeti zajedno.
Jesam li ja takav? Da moram živjeti sam? Da drugačije ne znam? Počinjem prihvaćati tu mogućnost, koja je sigurno istina. Možda konačno nazirem uzrok propasti svih mojih veza. Možda ...


Tesa je bila pravo osvježenje u mom životu: mlada, ne suviše lijepa, samo onoliko koliko treba, zanimljivo-lijepa, vraški živahna, intelektualno radoznala. Obožavao sam je. Sjećam se, kad je prvi put zaslužila moje poštovanje. Pamtim onaj dan kad sam je prvi put pogledao pogledom kojim inače ne gledam žene.
- Za koliko ćeš biti spremna? - pitao sam je, dok je Tesa odlazila u kupaonicu, urediti se prije našeg prvog večernjeg velikog izlaska.
- Za deset minuta - odgovorila mi je preko ramena.
Uzdahnuo sam i sjeo ispred monitora: ženskih deset minuta obično znači više od sata. Ali se Tesa, na moje veliko iznenađenje, vratila već nakon deset minuta, možda i ranije. Ovlaš našminkana, počešljana, sa osmijehom na licu.
- Idemo? - upitala je.
- Samo čas - zbunjeno sam rekao i počeo se mahnitom brzinom oblačiti.
To je bilo iznenađenje broj jedan. Broj dva je uslijedio dan prije njenog odlaska.
- Još danas - rekla je pomalo tužno. - Sutra odlazim.
- Jest - potvrdio sam. - Žao mi je.
Ali mi nije bilo žao. Iznenađeno sam ulovio samog sebe, kako se radujem što će Tesa otići u svoj grad, ostaviti me samog. Što ću moći lijeno jutra provoditi uz kavu, bez neobaveznog brbljanja o tome kako sam spavao, koje mi je znalo ići na živce i na koje nisam navikao. Znao sam, naravno, kako Tesa želi biti ljubazna, kako želi da se ja ugodno osjećam, ali nešto kao da je nedostajalo. Njena jutarnja raspitivanja o mom spavanju, meni su ličila na loš ljubavni film, melodramu. A melodramama sam se uvijek smijao.


Dolazila je svakog petka i odlazila svaku nedjelju. A ja sam svakog petka doživljavao slatku plimu uzbuđenja, jedva čekajući da je ugledam, privinem uz grudi, čudno uzbuđen, toliko čudno, da sam se često znao zapitati: nije li to možda ljubav? Ona prava? Jedna i jedina. Koja te pogađa jednom u životu. Samo jednom, ukoliko imaš sreće. Jer sve je bilo tu: naši pogledi kad bi se sreli, kao da su se stapali u jedan. Nismo dozvoljavali očima gledati bilo što drugo, gutao sam pogledom nju, ona mene, a svijetle i požudne nam oči pričale o tome što će se odigravati noću, kad ...
Ali bi onda stigla nedjelja i ja bih ulovio samog sebe, kako se radujem praznom kauču. Moći ću leći potrbuške, onako kako najviše volim, raširenih ruku i nogu, uživajući u slobodnom prostoru. Jer Tesa se privijala uz mene, baš kao da se želi stopiti sa mnom. Kad bih se noću budio, a budio sam se često, kad bi Tesa spavala uz mene, uvijek bi njena noga bila prebačena preko mojih, njen dah mi palio vrat. Odmicao bih se polako, pažljivo, nastojeći je ne probuditi, ali bi se Tesa, kako bih se ja odmicao, primicala k meni, privijajući se uz mene, obavijajući me rukama i nogama. Nikako se nisam mogao naspavati zbog toga. Nisam navikao spavati sa nekim, dijeliti kauč.
Dok bi Tesa, ništa ne sluteći, mirno spavala, obgrlivši me rukama i nogama, potvrđujući svoje vlasništvo i u snu, nikad nisam bio udaljeniji od nje. Bludio sam mislima i pitao se ... volim li je? Ako je volim, zašto onda takve osjećaje budi u meni? Zar onaj koji voli ne želi biti neprestano uz onog koga voli? Pitanja su galopirala poput pomahnitalih konja u crnoj noći, sve dok me tihi šum Tesinog disanja ne bi konačno uspavao.
Čudno. Petak i nedjelju kao da su stoljeća dijelila. Zbilja čudno.


- Razmišljaš o njoj - reče Sanjin: nije bilo potrebe spomenuti joj ime.
- Razmišljam.
- I pitaš se.
- Pitam se.
- A odgovori?
- Nema odgovora - umorno mu kažem. - Na neka pitanja nikad nema odgovora.
- Možda je bolje tako - tiho reče Sanjin, ali sa dozom bijesa u glasu.
- Nisam siguran - kažem mu preko ruba šalice iz koje se širi opojni miris. - Ja spadam u one koji vole znati.
- I pod cijenu da te to znanje povrijedi? - pita me on.
- Pod svaku cijenu! - odlučno mu odgovaram. - Prezirem neznanje.
- Ali ne znaš, jesi li sposoban živjeti sa nekom - reče Sanjin, ali kao da to govori samom sebi. – I nećeš nikad ni doznati, po svemu sudeći. Ne znam ni ja. Umoran sam od toga. Pokušavao sam tri puta, više sigurno neću.
Smijem se. Ne vjerujem u to što govori.
- Samo se ti smij - reče Sanjin, pa se i on nasmije. - Ovog ću puta održati obećanje.
- Da mi je i to doživjeti - kažem mu. - Čuo si za onu: Dostojanstveno se može živjeti samo u samoći?
- Od sad samo dostojanstveno - reče on i ustaje. - Kraj se dogodio i više se nema o čemu govoriti.
- A možda se dogodio i neki novi početak - uzvratim, ustajući i prateći ga.
Nije odgovorio. Nije bilo ni potrebno.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Plava čežnja

Vodeći kćerkicu, trogodišnjakinju velikih plavih očiju i crvenkaste kose za ručicu, Reno pažljivo stane na rub pločnika, zadržavajući dijete.
- Zašto smo stali, tata?
- Zbog semafora - odgovori Reno, visok i mršav dvadeset i petogodišnjak, rukom pokazujući na predmet razgovora. - Vidiš kako svijetli crveno? Kad bude zeleno, mi možemo prijeći cestu. Prije ne! Jesi li shvatila?
- Jesam, tatice.
Reno zadovoljno i ponosno klimne i osmjehne se samom sebi: bistra mala. Voli učiti, brzo pamti, uživa sa njom. Kad bi barem isto tako uživao i u njenoj majci ...


Sjetivši se Ine, koja je u ovaj za nju nemoguće rani sat još uvijek u krevetu, a prošlo je već devet, Reno žalosno odmahne glavom. A moglo bi im biti tako lijepo! Oboje su mladi, seks je fantastičan, kad im nestane love njegov stari uskače ... uh ...uh ... mogli bi uživati baš kao u raju. Neobično velika posesivnost Ine sve im to kvari. Neprekidno ga želi imati uz sebe, kontrolira njegovo kretanje, prijeti odlaskom ... zagorčava mu život, nema druge riječi, priznaje sebi tužno Reno. Najviše mu smeta, ide ludo na živce, Inino neprestano telefoniranje.
- Kad ćeš doći?
- U jedanaest, kao što smo se dogovorili.
- Dođi ranije! Dosadno mi je bez tebe.
- Ne budi djetinjasta ...
- Ne voliš me - odgovorila bi, a glas bi joj poprimio svađalački ton. - Da me voliš, bio bi sa mnom.
I tako svakog dana. Reno već osjeća umor, želju za bijegom i gorko se osmjehuje, dok se prisjeća dana na moru, dugih i iscrpljujućih, kad je silno priželjkivao priviti uz grudi Inu, voditi ljubav sa njom, uživati u beskrajnom transu strasti. Umjesto strasti, umjesto transa, doživljava ovo. Gorčinu. Već nakon nekoliko dana, nakon njegovog povratka, kolotečina mu počela ići na živce.
- Gdje si bio? - dočekuje ga poslije svakog njegovog izlaska iz kuće.
- Tamo gdje sam i rekao da ću biti - umorno bi Reno odgovarao. - Sa prijateljima. Na piću.
- Ne trebaju ti prijatelji - odbrusila bi Ina. - Imaš nas.


Dok u pekarnici čeka strpljivo u redu, Reno se prisjeća svega što je bilo, onih ludih zaljubljenih dana, kad je trčao za Ininim zagrljajem, onih trenutaka, kad je Ina grčevitom strašću obavijala duge noge oko njegovog mršavog tijela, uživajući u njegovoj snazi, koja joj je pružala toliko zadovoljstvo. Kolika strast, koliko uživanje! Onda je volio njene neprekidne pozive: smatrao ih je dokazom njene zaljubljenosti u njega. I kad bi mobitel zazvonio, a Reno bio u društvu, ponosno bi se osmjehnu, dok je strpljivo ogovarao na Inina pitanja o tome gdje je, sa kime je, što radi …


Sjeti se i one daleke nedjelje od prije gotovo četiri godine kad se Ina uspravila u krevetu, bili su u njegovoj sobi, dok su mu roditelji u dnevnoj gledali televiziju, pa ga ozbiljno pogledala bademastim očima i naslutio je nepriliku.
- Što je? - upitao je.
- Trudna sam - ispalila je bez krzmanja.
- Ali boga mu! - uzviknuo je glasno, nekontrolirano, uplašivši se jako i skočivši iz kreveta. - Rekla si mi da se brineš o tome.
- Zaboravila sam.
- Namjerno si to učinila.
- Ti me ne voliš - rekla je i poniknula pogledom, a oči joj se već ovlažile.


Suze, misli Reno sad, dok čeka u redu. Proklete ženske suze. Najjača vodena stihija. Nije imam ni dvadeset i dvije, kad je postao tata i sad je više nego siguran kako je to bilo prerano. U početku se nadao, nastojao zanemariti Inina zanovijetanja, tješeći se kako moraju pregrmjeti početne teškoće, početno prilagođavanje, ali to se prilagođavanje oteglo, postalo dugačko, suviše dugačko i još i dalje traje. Hoće li ikada završiti? Ili će postati još i gore? Počinje sumnjati kako je Ina neprilagodljiva. Razmažena je. Nije ona kriva što je takva: roditelji su joj uvijek sve pružali, odgojena je u uvjerenju kako tako mora biti.


I sjećanje na onaj račun koji mu je dospio na naplatu probudi i sada, dok strpljivo stoji u redu, sa ručicom kćerkice u svojoj šaci, divlji bijes u Renu.
- Što je ovo? - upitao je.
- Račun za mobitel - nevinog je pogleda odgovorila Ina.
- To vidim - rekao je bijesno. - Ali ovoliko!
- Pa morala sam ...
- Ništa nisi morala - prvi ju je put bijesno prekinuo, a lice mu se zažarilo i bacio račun pred nju. - Neću ovo platiti. Neka plate tvoji roditelji. Koji su te naučili na rastrošnost.
Tu mu je noć okrenula leđa, prvi put do sada i dok je ležao u mraku i zurio u noć, pitao se, hoće li mu ovakav bračni život biti u budućnosti.


- Izvolite? - reče mu mlada i lijepa prodavačica, gledajući ga otvoreno i ne skrivajući da joj se dopada onako visok, mršav, preplanulog lica, snažnih mišića.
- Burek sa sirom, jednu pogaču i ovaj kolač - reče Reno pokazujući prstom na poslasticu i uživajući u izrazu lica svoje kćeri, koja sve to pažljivo prati: to joj je omiljeni kolač.
- A sad pravac kući - reče maloj, kad su izašli na osunčanu ulicu, pružajući joj poslasticu.
- Mami? - pita dijete.
- Da, mami - reče Reno. - Do sad se, valjda, već uspjela probuditi.


Otključavajući vrata stana, Reno shvati da Ina još uvijek spava, a bliži se deset sati. Duboko uzdahne, pa odvede malu u kuhinji, pristavi kavu i zapali cigaretu. Zar će mu ovakav biti čitav bračni život? Ovakav? Požudno uvlači dim, ali ne nalazi smirenja.
Prodorna zvonjava zvonca sa ulaznih vrata, otme mu duboki uzdah iz grudiju. Sad će se Ina probuditi i biti mrzovoljna, znao je, doživio je to već. A kad je mrzovoljna …
- Telegram - reče mu poštar, kad je otvorio vrata.
Reno potpiše, zatvori vrata i odmah otvori telegram, pa ga, stojeći u malom hodniku, pročita. Poziv za ukrcaj. Iznenadi ga val oduševljenja koji mu toplinom uzbuđenja oplakuje tijelo, a misao o bijegu u slobodu, čitavog ga preplavi. Iznenađeno stoji u hodniku i osluškuje svoje osjećaje. Čudi im se. Pokušava ih razumjeti.
- Što je? - upita Ina, pojavivši se samo u gaćicama i trljajući oči. - Kakva je to buka?
- Poštar - mirno joj odgovori Reno, prihvaćajući duboko u sebi činjenicu kako jedva čeka otići. - Pozivaju me na ukrcaj.
- Ukrcaj? – pita Ina sneno. - Tek si stigao.
- Već sam četiri mjeseca kući.
- Odbij. Ostani još malo.
- Od čega ćemo živjeti?
- Ah, snaći ćemo se.
- Kako? - upita Reno nesmiljeno. - Reci mi kako i ostati ću.
Ina ne odgovori. Okrene mu leđa i pođe u kuhinju. Uzme burek koji je uredno umotan u papir ležao na stolu, pa zagrize jednom, drugi put. Zatim odloži burek na papir i odgurne ga u stranu, a u Renu počne buktati bijes: zna da Ina više neće ni pogledati burek koji joj je donio. Kao potvrdu njegovih misli, Ina zapali cigaretu i uzme njegovu šalicu kave.
More, beskrajno plavo more. Misli mu se roje i u sjećanju ugleda sebe, kako naslonjen na ogradu broda, koji se lagano i ritmički ljulja, puši i uživa u zalasku sunca na oceanu. Mir. Duboki mir. Plavetnilo prepuno mira. Čežnja ga plava obuzme i više ga ne napušta.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Neprimjetno

Sastanak se stanara sasvim približio svom kraju: neki su, nestrpljiviji od ostalih, već i ustali i počeli vaditi mobitele i cigarete iz džepova, želeći što prije napustiti malu i zagušljivu prostoriju, u kojoj su stanari peterokatnice raspravljali protekli sat o svojim problemima i planovima.
- Nismo još gotovi! - podigne glas njihov predstavnik, Joško, četrdesetogodišnjak, ali već sasvim sijed. - Strpite se još nekoliko trenutaka, molim!
- Što je sad? - upita Agata, krupna pedesetogodišnjakinja, širokih ramena i tamnih očiju, koje su šibale po licima prisutnih, ni na kome se zadržavajući.
- Prije sastanka me posjetila susjeda Vera - odgovori joj mirno i tiho Joško, usprkos Agatinom izazivačkom tonu. - Rekla mi je, kako već nekoliko dana nije vidjela starog Marka. Je li ga, možda, netko od vas sreo? Ako jest, kad je to bilo?
Muk. Nitko ne odgovori. Oni koji su već ustali, nestrpljivo se premještaju s noge na nogu, a oni koji su ostali sjediti, pogledavaju u njih podižući upitne poglede.
Svi misle na starog Marka, starca koji živi u prizemlju, sam, pod bremenom svojih osamdeset i pet godina. Prije dvije godine umrla mu je supruga i stari se Marko od tog dana počeo osamljivati. Prije jako druželjubiv susjed, koji je volio sa svakim popričati na stubištu, ili ispred same zgrade, a u posljednje je vrijeme prolazio pored svojih susjeda samo klimnuvši sijedom glavom, pogleda uprtog u pod, polako i pažljivo koračajući. Viđali su ga, kako se sa novinama u ruci vraća se kući i pomalo ih čita na ulici, onako u hodu, vrteći glavom nad vijestima, koje mu nisu bile po volji.
- Zbilja - reče Marjan, stanar trećeg kata. - Prije bih ga sretao svakog jutra, a sada ...
- Kad si ga posljednji put vidio? - upita Joško.
- Ne znam. - Marjan smeteno slegne ramenima. - Zbilja se ne mogu sjetiti.
- Dva? Pet? Deset dana? - navaljuje Joško.
- Ne znam! - umalo vikne Marjan. - Mora da je više ...
- Više od deset dana? - upita Joško.
- Pa da je manje, sjećao bih se da sam ga sreo - odgovori Marjan.
- Ljudi! - uzvikne Vera, stanarka sa prvog kata, punašna i prosijeda, znatiželjnog pogleda. - Uzalud nam je ovdje mlatiti praznu slamu. Moramo nešto poduzeti.
- A što? - dobaci netko iz žamora gomile.
- Kako što? - upita Vera zaprepašteno. - Pa čovjek nam je susjed već trideset i više godina. Možda mu je potrebna naša pomoć ...
- Zašto je onda ne zatraži? - upita Zvonimir, krupan četrdesetogodišnjak. - Pa ne možemo se samo tako miješati u tuđi život.
- Možda - umiješa se Joško, nastojeći smiriti strasti. - A možda bi trebali i pogledati.
- Kako? - upita Zvonimir i podboči se. - Provaliti mu u stan? Ući bez dopuštenja? Podsjećam vas, da ovo više nije Juga i da je ...
- Znam, znamo! - prekine ga Vera ljutito. - Sve znamo o svetinji privatnog vlasništva. Ali nije sve u vlasništvu! Možda čovjek umire. Možda ...
- A možda jednostavno sa nama ne želi imati više posla - odbrusi joj Zvonimir. - Od kad sam se doselio u ovu zgradu, stari se ponaša čudno. Pitate li mene, nikad nije ni bio sasvim čist.
- Ljudi, sad bi bilo dosta! - odlučno ubaci Joško. - Odlučio sam: provaliti ćemo u stan. Da otkrijemo što se događa sa našim starim susjedom, da vidimo ...
- Provaliti ... - počne Zvonimir, ali zašuti kad ugleda mrki pogled Joška.
- Neće to biti klasična provala - objasni Joško pogledavajući sve oko sebe. - Pozvati ću policiju i objasniti im o čemu se radi. Sve će biti po zakonu.
- Ili transparentno - dobaci netko posprdno i svi se nasmiju, razbijajući napetost koja se nadvila nad njih.
- Sastanak je gotov! -objavi ljutito Joško i svi, uz glasni žamor, pokuljaju sa olakšanjem iz male i zagušljive prostorije, žureći u susret svježem i proljetnom večernjem zraku, gotovo istog trena zaboravljajući na svog starog susjeda.



- Najmanje petnaest dana - zagunđa Joško sutradan, sjedeći na kauču, pogledavajući povremeno prema televizoru i uživajući u poslijepodnevnoj kavi.
- O čemu to mrmljaš? - upita ga Dora, njegova supruga, pridruživši mu se na kauču.
- Petnaest je dana stari bio mrtav, a mi nismo znali - reče joj Joško odmahujući glavom. – Nismo ni primijetili da ga nema.
- Hajde, smiri se - reče mu Dora.- Sad više ne možeš pomoći.
- Petnaest dana! - ponovi Joško, prisjećajući se jučerašnje večeri, kad je sa policijom ušao u stan starog Marka i sjećajući se živo ružnog prizora koji ih je dočekao i koji ga progoni u sjećanju: na podu male kuhinje, ležao je mrtav starac, već sasvim ukočen, a gore, na stolu, plijesan se taložila na njegovom posljednjem obroku, pečenim jajima, koje nije uspio pojesti do kraja.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Njihalo

Korani se hodnik bolnice kojim mora proći, još nikada nije učinio toliko dugačak i hladan, a sjaj ulaštenog poda vrijeđa joj je oči, pa joj pogled luta po zidovima. Da učini to? Misao sijevne i brzo odleprša, a Koranino lijepo lice se namršti, blage i smeđe oči postanu žalosne. Zašto mora ovo proživljavati? Zar joj nije bilo dosta nedaća u životu? Učiniti ili ne učiniti? Udovoljiti molbi-zahtjevu Marsela, svom dragom, svom ljubavniku, svojoj utjesi, ili ne? Izjeda je neodlučnost. Čas želi udovoljiti, a već slijedeći trenutak ne. Ljulja se na njihalu kolebanja …
- Evo ti popis lijekova - rekao joj je liječnik prije nekoliko minuta. – Idi i popij kavu, premorena si, a sad nema gužve. Kad se budeš vraćala, ne zaboravi donijeti lijekove i pribor.
Dok je uzimala papir sa popisom potrepština, u Korani sve zadrhti, a misao, kako joj se iznenada pružila idealna prilika, natjera joj rumenilo u lice.


- Voliš li me, učiniti ćeš to - rekao joj je Marsel prije dvadesetak dana: bila je subota, sjedili su sklupčani na kauču, grleći se i prateći kasni ljubavni film na televiziji, dok je vani pjevala bura svoju ledenu pjesmu. - I sama vidiš da mi nije lako. Mučim se. Pa to je očito, zar ne?
- Znam da te nešto izjeda, da ti nije sasvim dobro - priznala je Korana nevoljko, malo se odmaknuvši od njega, skrenuvši pogled sa ekrana i pogledavši u njegovo namršteno lice: primijetila mu je znoj između gustih obrva. - Ali, Marsel, morfij ...
- Kažem ti, samo mi morfij pomaže - uvjeravao ju je Marsel, gledajući je svjetlucavim plavim očima, u kojima kao da je plesao plamen. - Bolovi me u leđima razdiru! Zar ne primjećuješ kako se trzam? Sve je to zbog bolova!
- Ali morfij ... - neodlučno je ponovila Korana. - Dragi, ne bih željela da postaneš ovisnik ...
- Ovisnik? - upitno je podigao obrve. - Znači, tako misliš o meni? Ovisnik? Zašto odmah ne kažeš narkić?
- Molim te, molim te, nemoj! - zavapila je Korana, gledajući kako se Marsel odmiče od nje, ustaje i počinje nervozno koračati dnevnom sobom.
- Što, molim te? - praskao je svlačeći košulju, okrećući joj leđa i omogućivši joj tako pogled na ružne i plavičaste rane, koje su se usadile poput malih kratera na njegovim leđima, nagrđujući ih. - Misliš li, da je bilo lako podnijeti četnički rafal po njima? I sve ono što je posle došlo i što sam pretrpio ...
Korana je potpuno nemoćna drhtavo sjedila sklupčana u samu sebe, obgrlivši koljena i slušala i gledala Marselovu ljutnju, a iz blagih joj očiju tekle suze. Boljelo ju je to što je on, njen Marsel, morao sve to podnijeti.
Iznenada, kako je brzo bio ustao i počeo praskati, Marsel se isto tako odjednom naglo zaustavio, smirio, kleknuo ispred Korane, položivši joj glavu u krilo.
- Oprosti - promucao je u njena bedra, koja su ga radosno dočekivala, a dah ju je njegov palio čak i preko odjeće. - Ne ljuti se. Molim te, oprosti mi. Sve je to zbog prokletih bolova u leđima. Ne moraš ništa učiniti .. samo mi oprosti.
Dugim i tankim mu je prstima prolazila kroz kosu, osjećajući se sretnom, ispunjenom i ... njegovom.


Na pola je hodnika, još nekoliko koraka i stići će do prostorije u kojoj piju kavu i puše, za vrijeme kratkih i dragocjenih trenutaka odmora. Raduje se tim budućim trenutcima mira, dok će u miru ispijati kavu, a misli joj bludjeti ... možda i odlučiti?
Svakog dana, dok se vozila u bolnicu na posao, Korana bi razmišljala o molbi, koja je bila pomalo i zahtjev i sve se u njoj bunilo protiv tog čina. Iza nje su dvadeset i dvije godine rada u bolnici, zaposlila se odmah po završetku školovanja, sa nepunih osamnaest i nikada nije učinila ništa neprimjerno, pogotovo ne nešto protuzakonito. A sad ... osjećala je kao da se nalazi na velikom njihalu, koji je čas diže u visine sreće, a čas obrušava u ponor jada. Njihalo kolebanja, njihalo mučenja.
Čudno, ali od onog dana, bolje reći večeri, nisu više uopće spominjali razgovor koji je unio toliko nemira u njihov život. A pitanje, vjerovati mu, traži li Marsel morfij upravo zbog tog razloga, neprestano je mučio Koranu. Bojala se, kako je nešto drugo posrijedi, bojala se da je njen Marsel ... nije se usuđivala ni misao do kraja dovesti. To bi bilo strašno. Više strašno, nego što bi mogla i pomisliti. Nekoliko ga je puta zatekla, svog voljenog Marsela, kako oznojen leži, razdražljivo bi odgovarao, a o vođenju ljubavi tih večeri ne bi bilo ni spomena. Bolovi ili apstinencijska kriza ?
Zašto se to događa upravo sad, kad je pomislila kako joj život konačno kreće u pravcu kojim je oduvijek težila? Miru i zajedničkom životu sa voljenim muškarcem.


Korana uđe u prostoriju i natoči si kavu. upravo u ovoj prostoriji, prisjeti se, povjerila se svojoj kolegici i prijateljici Barbari, koja ju je radoznalo ispitivala ...


... dok su uživale u kratkim trenutcima odmora uz kavu i cigarete.
- Nakon koliko godina? - pitala je sa čuđenjem Barbara.
- Dvadeset i tri - odgovorila je Korana.
- Pa bila si dijete. Koliko? Osamnaest?
- Sedamnaest.
- I sve se vratilo, kad si ga nedavno srela?
- Baš sve! - priznala joj je Korana i nije ni pokušala suzbiti osmijeh koji je govorio o njenoj sreći. - Kao da se nismo nikad rastajali. Sve je u trenu ponovo bilo tu, oko nas i u nama.
- Bože! - uzviknula je Barbara. - Kao na filmu. Istina je da mi žene nikad ne zaboravljamo prvu ljubav.
Isto se činilo i Korani i zbog toga je neprestano lebdjela u oblaku prisjećanja davne sreće, koja se na neobjašnjiv način obnavljala. Nabasala je sasvim slučajno na Marsela, na svoju prvu ljubav, nezaboravljenu i kako je otkrila, nikad prežaljenu, u velikoj robnoj kući i Marsel je veselo pozdravio, pozvao na piće, pa su uz večernju čašicu obnavljali uspomene, daleke, ali žive. A nešto je lebdjelo između njih, oboje je to osjećalo ... mekane i nježne niti počele su se isprepletati i tkati im budućnost, a da toga nisu bili ni svjesni.
- Tako znači - mrmljala je Barbara zadirkujući je. - On rastavljen, ti rastavljena i sad se ponovo sastavljate. Već u daljini čujem svadbena zvona.
Obje su se nasmijale veselo i razdragano.


Korana se zagleda u talog kave, a misli joj okupirane, fokusirane samo na jedno: morfij. Za neke spas, za neke prokletstvo. Korana zna sve o morfiju, zna da je morfij glavni alkaloid opijuma i da je ime dobio po grčkom bogu sna Morpheusu. Koliko li ga je samo puta davala pacijentima kao analgetik protiv jakih i nepodnošljivih bolova. Zna da morfij nema mirisa i da je gorkog okusa. Zna i kako djeluje na ljude koji mu robuju, na morfiniste. Zna da ti ljudi mršave, da im želudac ne podnosi hranu i odjednom se prisjeti čestog Marselovog povraćanja. Što je on pravdao nervozom, koju je "pokupio u prokletom ratu", kako joj je objašnjavao.


Mir je odjednom obuzme, nervoze nestane i prije nego li je postala svjesna, kako je donijela odluku što učiniti. Odlučno ustane i brzim se koracima uputi prema sobi sa lijekovima. Kolebanje se prestalo njihati: odluka je donešena.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Ubijajući samoću

Osjećam otpor prema želji nazvati je, zamoliti je doći. Nisam joj se dugo javljao, više od godine. Za čitavo vrijeme trajanja romance sa Mirelom. I mnogo toga se moglo promijeniti u njenom životu, Nelinom životu. U mom se dosta toga dogodilo za vrijeme protekle godine, zašto ne bi i u Nelinom? Čudno, kao da mi je postalo prirodno da Nela nema svog života, već čeka da je pozovem u svoj.
Odguravam negativne misli i hrabro pružam ruku prema mobitelu, toj paklenoj spravi, zbog koje nam je bijeg onemogućen.
- Halo? - začujem Nelin tih i miran, odsutan glas: nije vidjela moje ime na zaslonu mobitela, sasvim sam siguran.
- Dobar dan, Neli - meko joj zaželim. - Sjećaš li me se još?
Muk. Koji traje i traje. Postaje mi neugodno i već pomalo žalim što sam je nazvao. Meškoljim se od neugode, sretan što me Neli ne može vidjeti.
- Vili? - pita ona tiho. - Na poslu sam i samo sam zgrabila mobitel. Nisam vidjela tvoje ime … Naravno da te se sjećam. Zar si sumnjao?
- Ne bih se iznenadilo - odgovorim joj uz nečujan uzdah olakšanja. - Prilično se dugo nismo čuli.
- Znam. - Čujem Nelin šumni uzdah. - Godinu dana.
- Ah! - kažem glumeći iznenađenost. - Zar je toliko prošlo?
- I još malo više - odgovori Neli. - Oprosti, kao što sam rekla, na poslu sam i ne mogu dugo razgovarati. Što si mi želio reći?
Pritišće me na zid nelagode. Ne ljutim se. Ima pravo. Ne postupam pošteno prema njoj, znam to, ali si ne mogu pomoći.
- Htio sam te pitati - kažem joj odlučno, iako se baš ne osjećam odlučnim – jesi li voljna izaći sa mnom večeras? Petak je i mislio sam ...
- Mislio si da provedemo zajednički vikend - prekida me ona uz lagani podrugljivi smijeh, u kojem nema zlobe. – Kao nekada. Jesam li pogodila?
- Jesi.
- Dolazim k tebi u sedam - čujem njen glas u uhu i trnci me prolaze: već sam suviše dugo bez žene, želja me razapinje. - Donijeti ću neke namirnice, ništa posebno, ne trebaš ništa kupovati. Dogovoreno?
- Hvala, Neli - meko joj kažem, ali veza je već prekinuta i nisam siguran je li čula moje zahvaljivanje.


Ugodno je sjediti ispod starih kestenova, dok rijeka žureći prema moru šumi u blizini, osjećati blizinu prijatelja.
- Znači tako - reče Boris. - Počeo si zaboravljati Mirelu. Dobro je tako. Imati ćeš slatki vikend. Nakon podužeg vremena.
- Čini se - odgovorim mu preko šalice kave. - U svakom slučaju, riješio sam se potištenosti koja me pratila.
- I pozvao Neli? - Boris podsmješljivo gleda u mene, preko ruba čaše u kojoj se zlatnim nijansama presijava pivo na poslijepodnevnom suncu.
- Jesam - odgovorim. - I?
- I koliko to traje?
- Koje?
- Znaš ti - reče Boris. - Koliko vremena već ovako pozivaš Neli kad ti zagusti, a ona bez pogovora dolazi?
- Uh! - stenjem uznemireno. - Pa nemoj tako! Prikazao si to vrlo ružno. Nije ružno. Draga mi je Neli i nikada je ne bih povrijedio.
- Jesi li siguran?
- Siguran sam.
- Što misliš - pita Boris, nakon što je polako i sa uživanjem otpio - je li sretna što je pozivaš s vremena na vrijeme?
- Koji ti je vrag? - pitam ga uznemireno. - Pa znaš da se ovo događa, zar ne? Nije to od jučer...
- O tome i govorim. Od kada je?
Zamišljeno gledam u prijatelja i nastojim se prisjetiti od kad traje moje poznanstvo i povremeno druženje sa Neli.
- Dvije - kažem oklijevajući - možda tri godine?
- Biti će blizu pet - reče Boris. - Ne volim ti ovo govoriti, ali evo kako stvari stoje. Mislim da te Neli voli. Dok ti samo pomoću nje ubijaš samoću. Pozivaš je uvijek kad neka tvoja luda ljubav umre. Srećom po Neli, to se događa prilično često, jer uvijek se zaljubljuješ u čudne ptičice, koje vrlo brzo odlepršaju iz tvog života, a Neli je ...
- Poštedi me! - prekidam ga smijući se i podižući ruku, pozivajući konobaricu. - Ukoliko prekineš, častim te još jednom pivicom. A onda te napuštam.


Neli se osmjehne prema meni i pruža ruku preko stola, kojeg je svečano prostrla i na kojem trepere svijeće. Stišćem joj toplu ruku, koja me prije samo pola sata milovala.
- Zadovoljan? - pita me Neli.
- Večerom - zadirkujem je - ili tobom?
- Može oboje? - uzvraća Neli, a lice joj ozareno, tamne oči su blage.
"Ubijaš samoću pomoću nje", odzvanjaju mi u nutrini riječi prijatelja. I odjednom vidim ono što nikad nisam primijetio i što sam tražio u drugim ženama, a što se nalazilo u mojoj blizini, strpljivo čekajući da mi se duhovne oči otvore.
- Dobra si prema meni, Neli - kažem joj nesigurnim glasom, zamuckujući, jer nikad do sad nisam izgovorio te riječi. - Da li bi ... bi li ... kako bi bilo ...
- Izgovori već jednom! - reče ona nestrpljivo.
- Pa znaš ... - govorim joj i pokazujem slobodnom rukom oko sebe: znam da se glupo osmjehujem, ali ne mogu se prisiliti pozvati je živjeti sa mnom, iako upravo to želim izgovoriti.
- Koja si ti kukavica! - reče meko Neli, bez ljutnje, bez zlobe, onako kako samo ona može reći, stišćući mi ruku na sredini stola. - Da, doći ću živjeti sa tobom, ali samo budeš li ikada stekao dovoljno hrabrosti i to mi predložio. Želim čuti kako izgovaraš te riječi.
Ah, dobro je. Sve je u redu. Upitati ću je slijedeći put kad bude došla ... biti će to sigurno slijedeći put! Pa nije to baš toliko teško. Sigurno ću je upitati. Slijedeći put.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Žestoki udar

Svakakve te misli pohode, dok ležiš u bolničkom krevetu, okružen supatnicima, čekajući operaciju koje će ti možda spasiti život. Oduvijek sam bio izdržljiv, snažan, a ovako slabašan, kako se sada osjećam, nikad se prije nisam osjećao. Uvjeren sam bio da sam neuništiv, ništa me ne može baciti na koljena, ja sve mogu i sve hoću. Mogu vraga! Jedna me obična žilica koja je iznenada pukla, bacila na koljena. Doduše, srčana je, pa ...
- Dobili ste opomenu - rekao mi je liječnik, neka prokleto važna faca, bio je okružen čitavom svitom, njih se desetak tiskalo oko njega i gutalo njegove riječi. - Morate smanjiti tempo. Morate naučiti slušati vlastito tijelo: niste vi toliko jaki, da se možete neprekidno naprezati.
Opomena, kaže dobričina. Moram slušati opomene koje mi vlastito tijelo šalje. Kao da to ne znam. Znam to vrlo dobro, ali ne mogu si priuštiti luksuz i brinuti o svom umoru, dok ...ahhhhh, do vraga sve! Što me taj udarac nije dokrajčio i spasio muka? U što mi se život pretvorio? U tiho umiranje i neprekidno naprezanje da zaradim nešto sa strane, jer plaća je mala, nedovoljna, a ...
- Slušate li vi mene uopće? - prekida mi misli liječnik i ohrabrujuće se smješka: misli kako sam se uplašio. - Nije toliko strašno. Operirati ćemo vas kroz koji dan, dok se malo oporavite, ojačate, ipak je to bio žestoki udar, zar ne?
- Biti ću invalid? - pitam ga i gledam ispitivački u njegove crne oči.
- Pa sad, invalid... - okoliša on. - Nećete biti kao prije, naravno. Ništa više za vas neće biti kao prije. Morate to shvatiti. Nikakvih naprezanja. Strogo mirovanje.
- Koliko mi još ostaje života?
- Kakvo je to sad pitanje? – Svi liječnici odmahuju glavom, a glavni se kiselo smješka. – Nema razloga, da uz pravilan pristup ne poživite još dugi niz godina. Nije sve baš tako crno!
Odlaze. Bijeli mantili se poput zastava vijore za njima. Buljim u strop. Nikakvih naprezanja. Znači li to, da neću moći raditi? A kako živjeti? Moja se gospođa sigurno neće ubiti od prevelike pažnje prema meni, pa ona, umjesto mene, početi trčati za bilo kakvom zaradom, ne bi li nam hladnjak prestao zjapiti prazninom.
Osjećam kako se gnjev podiže u meni, pa se smirujem, samog sebe tješim: naći će se već neki izlaz. Pa uvijek se nađe, do vraga, zar ne? Važno je samo da ne pokleknem, da ne izgubim volju, jer onda ...
Sjetim se kako nisam samo pokleknuo onog poslijepodneva, kad me crna i snažna pesnica boli stegnula oko srca. Zamračilo mi se pred očima, koljena zadrhtala, a upravo sam stajao na pješačkom prijelazu, sunce mi je tuklo u oči, njegovo se blještavo žutilo odjednom zatamnilo. Bol je postajala sve jača i znao sam da teturam, ali nisam si mogao pomoći i zatim vrhunac bola, pomislio sam, to je to, kraj, poslije kojeg je nastupio mrak i zaborav u njemu.
- Sve je u redu - govorio mi je mladi liječnik, kad sam se osvijestio u kolima prve pomoći sa maskom na licu. - Sve je u redu. Opustite se. Sve je u redu. Svaki ćemo čas stići u bolnicu.
Od tog dana ležim ovdje, u bolnici, okružen supatnicima. Ležim i razmišljam. Što i kako dalje? Postoji li uopće izlaz?

Vrijeme posjeta. Uh, kako mrzim to vrijeme. I one uvijek iste riječi sućuti koje svi prosipaju oko nas koji imamo nesreću ležati ovdje.
- Brzo ćeš se oporaviti, ne brini - govori mi Neva, moja životna družica: sjedi na krevetu pored mog boka i krevet je zastenjao pod njenom težinom. - Jak si ti. Prebroditi ćeš to.
- Sigurno da hoću -odgovorim i gledam je. - Ništa mi drugo ne preostaje, zar ne?
- To je moj Milivoj - reče ona osmjehujući se.
Isto je to govorila kad mi se stari srušio prije šest mjeseci: sve je uvjeravala kako će stari ozdraviti. Nije ozdravio, naravno, Umro je, uvjeren sam od žalosti za mojom majkom. Naslijedio sam njegov predivan stan.
- Prodati ćemo ga – rekla je Neva. – Treba nam novi auto. Ovaj može crknuti svakog časa.
- Nećemo ga prodati! – žestoko sam se usprotivio, čvrsto odlučivši da joj u ovome nikad ne popustim. – I ne treba nam novi auto!
- Ma ti si baš čudan – rekla je mrzovoljno, a lice joj postalo ružno. – Mogli bi riješiti svoje financijske brige.
- Nemamo financijskih briga – odgovorio sam. – Ili točnije, ne bi ih imali, kad bi prestala kupovati nepotrebne stvari. Trpati u hladnjak i u sebe razne čokoladice, ne ostavljati iza sebe upaljeno svijetlo, ne vozikati se nepotrebno, ne …
- Ah! – uzviknula je. – Znači tako!
U što se to pretvorila? Kad je ovakva postala? Gledam je i ne prepoznajem. Lice, nekad tako blago sa krupnim smeđim očima, postalo je tvrdo, oči se suzile, bijesno gledaju oko sebe. Ispitivački je to pogled, sumnjičav, krajnje nepovjerljiv. Čitav joj je svijet neprijatelj. Možda misli kako glumatam, ne bih li se izvukao iz jarma obaveza u kojeg me upregla?
- Gdje je Nidija? - pitam je za kćerku: već sam osam dana ovdje, a ona me još nije posjetila. - Zašto ne dođe?
- Uči - odgovori mi Neva. - Znaš da se približava kraj godine, a i strah ju je bolnice ...
Prestajem slušati. Koga ona zavarava? Misli li da ništa ne znam? I sjećanje nahrupi dok slušam Nevino brbljanje ...

... ljetna je večer od prije dvije godine, kad sam se iznenada vratio kući. Uzalud sam petljao oko brave, nisam mogao ugurati ključ. Zvonio sam dobrih desetak minuta, dok mi konačno nije vrata otvorila Nidija, moja kćerka, moja nada, moja miljenica. Lice joj zažareno, zelene joj oči blistaju, a divlja joj i plava kosa u kovrčavom slapu pada niz ramena. Petnaest joj je godina, mislio sam dok sam je tako gledao, naslutivši što se događalo iza zaključanih vrata, samo petnaest godina, a već ... i u tom trenutku mog razmišljanja, ugledam i njega: klipan je sigurno prevalio dvadesetu.
Mirno je izašao iz kuhinje u hodnik ispred mene, a meni se tada po prvi put zacrnilo pred očima, nešto me stegnulo u grudima, ali mislio sam kako je to samo žalost. Opraštao sam se od kćerkinog djetinjstva, shvativši odjednom ... što? Nisam bio siguran. Umorno sam pokazao na vrata i mladić je šutke izašao. Nije on kriv ni za što.
- Nemoj, tata - rekla je Nidija. - Ništa se nije dogodilo.
- Molim te - rekao sam joj umorno, shvativši kako joj ne mogu pogledati u oči - poštedi nas oboje laži.
Kad smo te večeri u čudnoj i napetoj tišini legli, pričekao sam nekoliko trenutaka, a zatim progovorio u mrak sobe.
- Koliko to dugo već traje?
- Što to? - odvratila je Neva.
- Znaš ti - umorno sam joj odgovorio. - Koliko se već dugo to događa s Nidijom? Da se ovako vucara sa klipanima ...
- Pa nemoj tako - rekla je Neva, a glas joj je poprimio svađalački ton. - Zašto je sve kod tebe tako ružno?
- Možda zbog toga što i jest ružno - odgovorio sam umorno: nije imalo smisla raspravljati, znao sam, ali nisam mogao šutjeti.
- U svemu vidiš samo ružnoću! - optuži me Neva.
- Boga ti tvoga - nisam odolio - pa ona ima samo petnaest! Što tu može biti lijepog? A klipan je prevalio dvadesetu. Koliko to već traje? Sa koliko je počela?
- Ah, šuti! - obrecnula se Neva bijesno. - Ne zašutiš li, napuštam krevet i odlazim u njenu sobu.
Zašutio sam. Kao i uvijek. Ali od tog dana, od prije dvije godine, nestalo je radosti iz mog života.
Promijenilo se sve, doslovno preko noći. Moja djevojčica prestala je biti djevojčica i postala ...što? Žena sigurno nije! Prestala je razgovarati sa mnom, ugledavši se u majku. Obraćale su mi se samo kad im je nešto trebalo. A često im je nešto trebalo. Bile su nezasitne i pomamne za lijepim i naravno, skupim stvarima.
Nidija se proljepšala, postala prava ljepotica onako visoka, sa divljom kosom raspuštenom po leđima. Mladići su je oblijetali u jatu, a ona ih mijenjala poput odjeće. Rijetko bi neki od njih izdržao u njenoj milosti više od dva mjeseca. Primjećivao sam njene ponosne poglede, njeno zabacivanje kose, njeno pozivajuće njihanje još uvijek nedozrelih bokova ...
A Neva? Ona je jela. Živjela je da bi jela. Umjesto obratno. I debljala se: trbuh joj je rastao i narastao ogroman, a ona glupavo tvrdila kako vrlo malo jede.
- Pa od čega se onda debljaš? - pitao sam je jedne zimske večeri, dok smo gledali neki kviz kojeg Neva nije propuštala.
- Ne znam ni sama - odgovorila je ne skrenuvši pogled sa ekrana. - Popijem čašu vode i dobijem kilo.
Nisam dalje navaljivao. Čemu? Neka joj bude. I više joj se u krevetu nisam približio. Nije bilo želje. Ubila ju je Neva svojim nemarnim ponašanjem prema meni. Nije to ni primijetila. Ili barem nije pokazala kako je primijetila. Čini mi se, da je jednostavno odahnula. Seks nije bio hrana, a nju je jedino hrana zanimala. Sve ostalo ništa joj nije značilo. Mrak bi mi pao na oči svaki put, kad bih zavirio u hladnjak i u njegovom ledenom zagrljaju ugledao bezbroj nepotrebnih slastica. Nije ni bilo čudno, što je uvijek nedostajalo love.
Prestao sam rogoboriti: bilo je uzalud. I počeo maštati. O promjeni. O bijegu. O slobodi ...


Moj me prijatelj Vitomir ozbiljno pogleda, stojeći pored kreveta u kojem ležim, pa se polako nagne prema mom licu.
- Jesi li pri svijesti? - upita me šaleći se, jer to me isto pitao i kad sam ga pozvao k sebi, u bolnicu i objasnio mu zašto ga trebam.
- Više nego ikad - ozbiljno mu odgovorim: nije mi do šale.
- Učinio sam kako si mi zapovjedio - reče Vitomir nekim sasvim drugim glasom, poslovnim glasom. - Našao sam kupca za tvoj stan kojeg si naslijedio od pokojnog oca. Stan je zbilja na lijepom mjestu i ne bih dobro radio svoj posao, a da ti ne kažem ovo: nisi ga trebao prodati. Za dvije do tri godine mogao bi ...
- Zaboravi! - nestrpljivo ga prekidam i kratko pitam: - Koliko?
- Ravno sto deset! - ponosno odgovori moj prijatelj. - Evo potvrde banke.
Pružam ruku i uzimam potvrdu koja glasi na moje ime i kojom postajem bogatiji za sto deset hiljada eura. Smiješim se.
- Prijatan osjećaj? - pita me Vitomir.
- Prijatan - odgovaram, ne skidajući pogled sa komada papira koji mi donosi promjenu. - I više nego prijatan. Izbavljujući.
- Ostaješ pri svojoj namjeri? - pita me radoznalo Vitomir.
- Ostajem! - kažem odlučno. - Čim prizdravim, nestajem sa lovom.
- Biti će to žestoki udarac za Nevu i Niviju - opominje me Vitomir još jednom.
- Hoće - potvrđujem. - Ali ne toliko žestok, kao što su bili njihovi udarci upućeni meni.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.