Stranac

1

Točno u četiri sata i deset minuta tog svibanjskog poslijepodneva, kako je i bilo dogovoreno, vrata se otvore i u prostoriju uđe Predsjednik. Svi prisutni, sedmorica muškaraca, koji su do tada međusobno potiho razgovarali, okrenu se prema Predsjedniku, a Predsjednik prijazno klimne i pokaže na udobne stolice poslagane duž dugačkog stola, na kojemu je bila servirana kava, sendviči, kolači.
- Smjestite se, gospodo. I poslužite se. Ova hrana nije poslužena da bi samo služila kao ukras.
Prisutni se nasmiješe i lagani žamor, koji je odavao olakšanje prisutnih, vine se prema visokom stropu. Napetost je bila razbijena.
- Kad vidim Haydena - nastavi Predsjednik šaljivim tonom, ali mu je pogled bio sasvim ozbiljan - uvijek se uplašim da nam prijeti neka opasnost iz svemirskih dubina.
Prisutni se uljudno nasmiju Predsjednikovoj dosjetki, ali lica im nisu odavala veselje, zabrinutost ju je potisnula.
- U redu! - čvrstim glasom reče Predsjednik, zavali se u udobnoj stolici i prekriži ruke na grudima. - Počnimo. Shvatio sam da se nešto dogodilo što zahtijeva moju konačnu odluku. Točno?
- Točno, gospodine Predsjedniče - odgovori šef NASA-e blago se nagnuvši naprijed. - Nismo htjeli odlučiti sami. Ali mislim, da bi bilo najbolje početi sasvim iz početka. Tako da svi prisutni imaju potpunu sliku događaja.
- Zato sam i zakazao sastanak u ovo vrijeme - reče Predsjednik. - Danas nemam više nikakvih obaveza. Potpuno sam vam na raspolaganju.
- Hvala, gospodine Predsjedniče.
- Da čujemo.
- Svi ste čuli za naš program "Skok" - re Hayden, svakog prisutnog pritom pogledavši u lice.
- Posjet asteroidu - reče Ferguson, Predsjednikov savjetnik. - Što je s tim?
- Sve je počelo otkrićem - reče Hayden i pokretom pokaže na plavokosog mladića. - A za otkriće je zaslužan astronom Harris, ovaj mladić ovdje.
Harris, trideset i dvogodišnji mladić, pod upitnim pogledima svih prisutnih, nervozno se promeškolji. Bio je daleko najmlađi među prisutnima i bio je i te kako svjestan toga. Svaki od prisutnih, po godinama mu je mogao biti otac. Pritiskala ga je ta činjenica.
- E, pa, Harrise - reče Predsjednik ljubazno - imaš našu pažnju.
Harris duboko uzdahne i klimne, a misli mu jurnu svjetlosnom brzinom u prošlost, u onu prohladnu ožujsku noć ...

... kad je prvi put shvatio da gleda u nešto neuobičajeno, nešto novo. Motreći kroz moćan teleskop nepoznati objekt, nije mogao povjerovati kako se ovo zbilja događa. Ako je u pravu ... ako je otkrio novi, sasvim nepoznati asteroid ... nije se usuđivao dalje razvijati misli. Zabranio je samom sebi nadati se. Fotografirati će taj dio neba, kao što ga je fotografirao već nekoliko noći za redom, pa će sutra usporediti fotografije. Ali je već duboko u sebi znao što će ugledati. Pokaže li se sutra na svježoj snimci neba ono što je naslućivao da će pojaviti, biti će to konačna potvrda. Da je otkrio novi, svima nepoznati asteroid. Ako je to asteroid.
Harris je otišao kući, dok je uzbuđenje raslo u njemu i jedva je dočeo sutrašnju noć, da bi ponovo mogao kroz teleskop pogledati u onaj dio noćnog neba koji ga je već nekoliko noći za redom strastveno zanimao.
Nije se prevario, naravno. Na fotografijama se sasvim jasno primjećivalo da se asteroid kreće, da se približava. I da je nepoznat. Sad je već o asteroidu razmišljao kao o svom asteroidu. Ako je to asteroid, oprezno je počeo dodavati misao, svaki put, kad bi razmišljao o nepoznatom strancu iz dalekih crnih dubina.
Samo ga je jedna stvar bunila, gotovo ljutila: zar je moguće da ga nitko nije vidio do sad? Taj njegov asteroid. Ili, zar je moguće da nam prvi put dolazi u posjetu? I da zbog toga nije zabilježen?
Harris se naljutio na samog sebe i svoje misli koje su ludo skakale svemirskim prostranstvima, pa čak i kroz vrijeme. Privuče telefon i okrene broj kojeg još nikad nije okrenuo.
- Prijavljujem novi asteroid, sasvim nepoznat, dugačak otprilike 100 kilometara, koji će proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara - reče monotono i vrlo dobro znajući na kakav će doček naići.
- Šališ se? - dopre do njega glas šefa Kenta.
- Ne, gospodine.
- Što je onda u pitanju?
- Ono što sam rekao - odgovorio je mirno. - Znam sve prigovore koje će te prosuti ispred mene. Ali nešto se veliko kreće prema Mjesecu. Fotografije to sasvim lijepo i jasno pokazuju. Već tri noći za redom promatram. Nisam paničar. Izračunao sam da će, nastavi li se ovom brzinom približavati i ne mijenjajući putanju, za što ne vidim razloga, proći pored Mjeseca za šest dana na udaljenosti ...
- 500 000 kilometara! - prekinuo ga je Kent. - U redu, Harris. Ne govori nikom ništa. Smjesta dolazim.

- Sumnjam da je asteroid - rekao tri sata Kent kasnije: prije toga pažljivo je pregledao sve snimke koje ispred njega položio Harris. - Ako jest, onda je potpuni stranac. Odakle li sad odjednom dolazi? Velik je, čini mi se da si pravilno zaključio, oko 100 kilometara, a i sam znaš ...
Ostavio je nedovršenu rečenicu. Nije bilo potrebe završiti je. Harris je znao, kao što su i svi ostali iz struke znali, da se zna za točno 238 asteroida većih od 100 kilometara i svi su kategorizirani. Vjerovali su da su to svi. Vjerovao je i Harris. Do sad. Do pojave ovog stranca.

- Pa dobro! - rekao je Kent ustajući, bilo je točno dva sata poslije ponoći i pružajući ruku Harrisu. - Čestitam na otkriću! Jer ovo jest otkriće, ma što da jest ovo što nam se približava.
- Hvala - odgovorio je sretno Harris, stežući ruku Šefa, zamišljajući lice Ann, svoje djevojke: sve će joj reći dok budu uživali u jutarnjoj kavi. - Što dalje?
- Što dalje? - ponovio je Šef. - Obavijestiti ću NASA-u. I još poneke ljude koje moram obavijestiti. Koji moraju znati. Naravno, obavještavati ću te o svemu, Harris! Nećeš biti isključen. Još jednom, primi moje čestitke.
Harris se nasmiješio, a misao, kako je ovo najvjerojatnije najsretniji dan njegovog profesionalnog života, nije ga napuštala.

Harris se smiješio i sad, dok je to govorio maloj i odabranoj skupini, jednostavno nije mogao suspregnuti smiješak.
- Tako je počelo, gospodine Predsjedniče - reče, a smiješak mu je polako zamirao na mladom licu. – To je moj dio priče. Ostalo će vam drugi reći.
- Čestitam na otkriću - reče Predsjednik i ljubazno klimne. - Ne događa se često, zar ne?
Harris ne odgovori: pravilno je procijenio da se to od njega ni ne očekuje. On je ispričao svoj dio priče. Na redu su drugi.

2

Predsjednik se upitno zagleda u šefa NASA-e, Haydena, znajući kao je sad njegov red da doda svoj dio priče.
- Hm! - reče šef NASA-e. - Čini se da je moj red. Kad me nazvao gospodin Kent, sjedio sam i doručkovao.
Hayden je, u stvari, sa gađenjem gledao u pečena jaja koja je njegova supruga optimistički ispekla i servirala. Stol, za kojim je Hayden sjedio, bio je pokriven žarko narančastim stolnjakom.
- Da sa bojama sunca započnemo dan - govorila je njegova žena Pat gotovo svako jutro njihovog petnaestogodišnjeg braka.
Hayden je privukao tanjur s dobro pečenim jajima k sebi, znajući, ukoliko ni ne dotakne jelo, da će Pat biti žalosna. U trenutku kad je nemilosrdno zabio vilicu u žuto oko koje je, kako mu se činilo, podrugljivo zurilo u njega, oglasi se telefon.
- Oh! - uzvikne Pat, naviknuta na ranojutarnje telefonske pozive. - Zar već?
Hayden se samo nasmiješi i poletno ustane, zahvalan na telefonskom pozivu u ovaj rani sat.
- Hayden - reče u aparat.
Pat ga je gledala dok je razgovarao kratkim rečenicama, čas Haydena, čas jaje na njegovom tanjuru koje kao da je krvarilo, znajući da je sa mirnim doručkom završeno.
- Dolazim odmah - reče Hayden, spusti slušalicu i okrene se prema Pat. - Žao mi je, draga, jaja zbilja privlačno izgledaju, ali ovo ne može čekati. Moram ovog časa otići.
- Popij barem narančin sok do kraja - zamoli ona.

Stigavši u ured, još je bilo rano i vrlo je malo ljudi bilo prisutno, Hayden ugleda Kenta kojeg je dobro poznavao, kako ga nestrpljivo čeka.
- Uđi - reče Hayden Kentu, otvarajući vrata svog ureda. - I govori. Na licu ti vidim golemu nestrpljivost.
Kent mu ispriča novost. Pažljivo je iznosio sve pojedinosti i pratio pogledom ruku kojom je Hayden pisao kratke bilješke i listao fascikl. Kad je završio, Kent duboko uzdahne.
- To je sve - reče olakšano: riješio se golemog tereta, podijelio ga je sa nekim. - Sad je na tebi da doneseš odluku.
- Polako - reče Hayden pritiskujući crvenu tipku na konzoli ispred njega. - Prvo ćemo analizirati podatke koje si mi dao. A onda ...
Kucanje na vratima prekine ga usred rečenice i Hayden ustane, odjednom je osjetio silan poriv za kretanjem, pa priđe vratima i otvori ih.
- Brz si - reče mladiću koji ga je začuđeno gledao. - Uzmi ovo i ubaci u kompjuter. Izračuni su mi što hitnije potrebni.
Mladi čovjek samo klimne, uzme fascikl kojeg mu je pružio Hayden, a kojeg je donio Kent, pa se naglo okrene i bez riječi uputi brzim koracima niz dugi i sjajni hodnik. Koraci su mu potmulo odjekivali praznim hodnikom.
- Sad nam preostaje samo čekati - reče Hayden. - Jesi li doručkovao?
- Nisam, a nije mi do jela.
- Nije ni meni. Kava?
- To bi bilo dobro.
Hayden pozvoni svojoj tajnici i nekoliko trenutaka kasnije ispred njih se pušila kava. Ali je nisu pili. Pogledima su lutali po svijetloj sobi.
- Hoće li dugo potrajati? - upita Kent.
- Neće - odgovori Hayden i pogleda na sat. - Za koji čas će me nazvati.
Telefon se oglasio upravo u trenutku kad je Hayden otpio prvi gutljaj vrele kave, opekavši usne.
Kent, šef astronoma, gledao je u lice prijatelja, ali ništa nije mogao pročitati iz njegovog izraza lica. Hayden je navikao na krizne situacije i vrlo je dobro vladao sobom. Konačno spusti slušalicu.
- Sad znamo - reče tiho.
- Što znam? - Kent ustane: nije ni sekunde više mogao sjediti.
- Nepoznati asteroid nam se približava, dugačak otprilike 100 kilometara - reče Hayden. - Proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara, kao što znaš. Sad je to službeno. Potvrđeno.
- Imate li ... - počne Kent i ne završi: nije bilo potrebno.
- Imamo - odgovori Hayden. - Jedna se misija vrši u orbiti Mjeseca. Sa četiri astronauta. U stvari, sa tri astronauta i jednom astronautkinjom. Ali nije bilo planirano nikakvo udaljavanje od Mjeseca.
- Ovo su posebne okolnosti ...
- Zar misliš da to ne znam? - upita Hayden, pa i on ustane. - Odluka se mora donijeti u roku od tri sata, inače će biti kasno.
Kent klimne. Nije pitao zašto će biti kasno, znao je, ukoliko astronauti koji se nalaze u mjesečevoj orbiti na vrijeme ne krenu u susret asteroidu, asteroid će projuriti dalje i nestati u beskonačnosti Univerzuma.
- Oprosti, prijatelju - reče mu Hayden - ali moram ...
- Ne moraš ništa objašnjavati - prekine ga Kent pružajući mu ruku. - Sretno!
- Hvala. Biti će nam potrebna.

U orbitalnoj stanici "Odisej", koja je visjela u crnom bezdanu pored Mjeseca i lagano se okretala oko svoje osi, Clark, zapovjednik, pogleda svoje članove posade, Allena, Evansa i Nellie Bly, jedinu ženu među njima, prelijepu Crnkinju, liječnicu i biokemičarku.
- Sad znate sve - reče im zapovjednik. - Mrcina se neumoljivo približava i oni su dole nestrpljivo znatiželjni. Ostavili su nama konačnu odluku. I odmah da vam kažem, u ovom slučaju ne vrijedi demokratsko glasanje. Ili ćemo svi biti za posjet "Strancu", kako su ga nazvali, ili ni ne krećemo prema njemu.
- Zar propustiti takvu priliku? - upita Nellie Bly.
- Nellie je u pravu - reče Evans. - Propustimo li ovu nenadanu priliku, do kraja ćemo naših života žaliti.
- Znači, krećemo - doda Allen. - Naravno da sam i ja za.
- Razumio - kratko odreže zapovjednik Clark. - Javiti ću centru našu odluku i čekati zapovijed za polazak na misiju "Skok". Nećemo morati dugo čekati.
Posada se nasmiješi: sastanak je bio gotov, više se nije imalo što reći i svi se posvete svojim uobičajenim zadatcima koje su obavljali.
A misli su im jurile u susret ogromnom "Strancu" koji je putovao crnim dubinama Univerzuma, brzo im se približavajući.

Hayden završi izlaganje, osjećajući poglede prisutnih na sebi.
- Gdje su sad astronauti? - upita Predsjednik.
- U karanteni, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden.
- Dok imamo takve mlade ljude - reče Predsjednik - ne brinem za našu naciju. Pionirski je duh još uvijek živ u nama!
Svi se učtivo nasmiju.

3

Porter, Predsjednikov čovjek za odnose s javnošću, slegne ramenima i reče Haydenu:
- Ne vidim ovdje astronaute. Ne čuju se njihove riječi.
- Čuti ćemo ih - reče Hayden.
- Kad? - upita Porter nestrpljivo. - I kako?
- Odmah sad - odgovori mirno Hayden: odlučio je ne dati Porteru šansu da ga izbaci iz takta. - Filmom. Imamo film kojeg su snimili.
Trenutak je zavladala apsolutna tišina. Ništa, baš ništa se nije čulo u prostoriji. Čak ni disanje prisutnih.
- Astronauti? - upita Predsjednik nagnuvši se prema naprijed, pokazujući interes. - Astronauti su snimili film?
- Jesu, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Prilikom posjete "Strancu" nosili su montirane kamere na skafanderima iznad lijevog ramena.
- Nisam znao za to - reče Porter sumnjičavo.
- Nitko to ne zna - odgovori Hayden: Porter mu je postajao sve antipatičniji i trudio se potisnuti taj osjećaj u sebi.
- Nitko? - umiješa se Ripper, general: glas mu je odavao krajnju sumnjičavost. - Zašto je to skrivano od nas?
Hayden nije očekivao pitanje šutljivog generala koji do ovog trenutka nije sudjelovao u razgovoru i sad se sasvim iznenadi zbog oštrine u generalovom glasu. Jedan je kratki trenutak pomišljao da se obrecne na generala: pa nije on neki njegov regrut, koji mora u stavu mirno trpjeti generalove hirove! On je Hayden, glavni šef NASA-e! Ali onda razum i njegova urođena i dugi niz godina trenirana samokontrola pobijedi trenutačnu slabost i on obori glavu, da ne mora gledati u generala.
- Ni od koga ništa nije skrivano - mirno Hayden odgovori.
- Nije? - odvrati general Ripper, a orlovsko mu se lice namršti: sad je sjedio na samom rubu udobne stolice, položaj je bio krajnje neudoban i sasvim spreman na skok, kojeg je očigledno priželjkivao. - Kao što svi znamo, astronauti su se vratili prije dva tjedna. Jesam li u pravu?
- Jeste - odgovori mirno Hayden na besmisleno pitanje, ne dajući se smesti.
- A mi tek sad doznajemo za film! - povišenim i prijetećim tonom nastavi general Ripper. - I to nije prikrivanje informacija?
- Nije! - odrješito odgovori Hayden: shvatio je kako mora uzvratiti oštro, inače će ga general pritisnuti uz zid. - Film se morao pregledati. Ustanoviti što je na njemu. Pa tek ...
Tihi ga uljudni Predsjednikov kašalj zaustavi u objašnjavanju. Hayden klimnu prema Predsjedniku, zahvaljujući mu na podršci koju je osjećao u njegovom tihom kašljucanju.
- Nitko vas ni za što ne optužuje, Haydene - miroljubivo reče Predsjednik i napetost među prisutnima popusti. - Samo smo radoznali. Što morate shvatiti.
- Naravno, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Potpuno razumijem.
General Ripper se uz uzdah nezadovoljstva ponovo zavali u udobnoj stolici, mrko gledajući ispred sebe i u nikog od prisutnih.
- Je li film kod vas? - upita Predsjednik.
- Jest, gospodine Predsjedniče, ovdje je - reče Hayden vadeći disk iz aktovke koju je donio sobom i polažući ga na stol ispred sebe.
- Tko je vidio film? - ponovo se umiješa general Ripper.
- Astronauti, i nas dvojica, Davis i ja - odgovori Hayden, pokazujući na svog zamjenika Davisa, a ono poslijepodne kad su sjeli zaštićeni i odvojeni od astronauta neprobojnom staklenom pregradom, da bi zajedno pogledali snimljeni materijal, bljesne mu u sjećanju.

- Moj, bože - rekao je Davis kad se film završio: nije dugo trajao: samo oko četrdeset minuta. - I što sad?
- Morati ćemo odlučiti - rekao je Hayden. - Ali ne mi sami.
- Što se tu ima odlučivati? - umiješala se u razgovor Nellie Bly: naravno, ozvučenje je spajalo dvije prostorije hermetički koje je dijelila staklenom pregradom.
- Nellie - rekao je Davis - pa ovo je sasvim neobično, priznati ćeš.
- Blago rečeno - dodala je Nellie, a prekrasno joj se lice ozarilo smiješkom. - Jako i uzbudljivo neobično. I baš zbog toga treba sve na svijetu upoznati s tim.
- Nije to tako jednostavno - rekao je Hayden.
- Kod vas, koji koristite politiku u bilo kojem obliku - rekla je nestrpljivo Nellie Bly - uvijek je sve komplicirano. Ne vidim ...
- Dosta, Nellie - tiho je naredio Clark, zapovjednik orbitalne stanice. - Znala si kako stvar funkcionira.
- Jesam. Ali ...
- Mi smo obavili svoje - ponovo ju je prekinuo Clark. - Sad pusti druge da rade svoj posao.
- Neće dugo potrajati - obećao je Hayden.
- Idete k Predsjedniku s tim? - upitao je zapovjednik Clark, pokazujući na disk u Haydenovoj ruci.
- Idemo - potvrdio je Hayden, a onda ugleda upitno lice Nellie Bly i brzo doda: - Moramo prvo obavijestiti Predsjednika, pa tek zatim ostale. Shvaćaš Nellie?
Pod pogledima ostalih članova posade sa kojima je provela četiri mjeseca u orbitalnoj stanici i kojima je čitala misli, a da ih ni ne mora pogledati, Nellie je klimnula, a lijepo joj lice postalo žalosno.
- Ne brini, Nellie – reka je Hayden: volio je tu malu prekrasnu i pametnu astronautkinju, liječnicu i biokemičarku. - Neće dugo trajati.
Dok su Hayden i njegov zamjenik napuštali prostoriju, ostavljajući astronaute u karanteni, osjećali su njihove zavidne poglede na sebi: oni mogu išetati na ulicu, osjetiti sunce ili kišu na licu, a oni, astronauti, koji su toliko vremena proveli ...
- Što misliš? - upitao je Davis, kad su izašli iz prostorije i kad ih astronauti više nisu mogli čuti. - Kako će Predsjednik reagirati?
- Iskreno, ne znam - odgovorio je Hayden. - Iako smo prijatelji već dugi niz godina, ne znam kakva će biti njegova reakcija na ovo.
Davis je klimnuo, primijetivši kako je pogled Haydena bio prikovan za disk kojeg je pažljivo nosio u ruci.

"Sad ćemo otkriti", pomisli Hayden. "Uskoro ćemo znati."
- Nitko više? - sumnjičavo upita general i prekine misli Haydena: Hayden se morao duboko koncentrirati, da bi shvatio kako general misli na sadržaj diska kojeg će uskoro pogledati na ekranu velikog televizora koji se nalazio u kutu sobe.
- Nitko! Jamčim za to! - reče Hayden i pogleda pravo u oči generala.
- Predlažem da svi smirimo strasti - reče Predsjednik ustajući i položivši dlanove na stol. - Da prvo pogledamo film, pa zatim nastavimo s razgovorom? Slažete se?
Naravno, svi prisutni su se slagali s prijedlogom. Potiho mrmljanje zakotrljalo se prostorijom spajajući sve prisutne.


4

Hayden je klimnuo, prišao velikom televizoru u kutu sobe i položio disk nježnim pokretima na za to određeno mjesto. Znao je što će se sad vrtjeti ispred radoznalih očiju promatrača. Davis i on, Hayden, već su odgledali jednom ovaj isti film zajedno s astronautima. Zatim još jednom samo njih dvojica. U privatnosti Haydenovog ureda, iza čvrsto zaključanih vrata. Poslije tog drugog gledanja, ponovo su odgledali sve dojmove koje je posada uredno i pedantno zabilježila u orbitalnoj stanici "Odisej", dok se stanica još nalazila daleko u svemiru. Gledali su i slušali astronaute koji su, naravno, međusobno komentirali doživljaj.
Hayden pokrene uređaj i polako se vrati do svoje stolice, udobno se zavali u nju i počne promatrati lica gledatelja. A misao mu bježala ka astronautima ...

... koji su se i dalje nalazili u karanteni, odsječeni od vanjskog svijeta. Uživali su potpunu udobnost, sve su imali, osim slobode kretanja. A to su jedino željeli imati. Kako je neumoljivo vrijeme sve više protjecalo, postajali su sve nervozniji.
- Meni sve ovo ne miriše na dobro - rekla je jučer Nellie Bly. - Ništa nam ne govore.
- Što misliš da bi nam trebali reći? - upitao je Allen.
- Bilo što! - odbrusila je Nellie. - Neoprostivo je ovo naše izdvajanje od događaja koji je naš događaj!
- Polako, Nellie - smirivao ju je zapovjednik Clark. - Čuti ćeš na vrijeme ono što trebaš čuti.
- Upravo me to i ljuti - priznala je Nellie. - Tko su ti, koji su si uzeli za pravo odlučivati kad nam nešto reći, a kad ne?
Clark, zapovjednik, zabrinuto ju je pogledao: puca li to čvrsta Nellie? Ali mu Nellie odvrati čvrstim i tamnim pogledom, pročitavši mu misao.
- Ne brini za mene, zdrava sam. Samo sam ljutita. Volim akciju, a ne čekanje.
- U to smo se svi uvjerili - dobacio je Evans i svi su se potiho nasmijali.
Kao što su svi znali, Evans je aludirao na onaj dan, kad su mirovali u crnom i ravnodušnom svemiru, očekujući "Stranca", kojeg će posjetiti i koji se približavao ravnodušan na njihovo nervozno iščekivanje, već se i golim okom mogao vidjeti. Za nekoliko sati će ga posjetiti, oni koje zapovjednik odredi.

- Evans - odlučio je zapovjednik Clark - ti ćeš ostati u "Odiseju". Bly, Allen i ja izlazimo.
Evans je samo klimnuo. Ni riječi nije rekao. Na licu mu se nije moglo pročitati baš ništa.
- Svi želimo posjetiti "Stranca" - tiho je nastavio Clark. - Ali netko mora ostati kući. To je svima jasno.
- Ne moraš ništa objašnjavati - mirno je rekao Evans: glas mu je zvučao baš kao i uvijek.
- Znam - rekao je Clark i nasmiješio mu se. - Ali želim. Pođe li što naopako, ne oklijevaj: istog se časa uputi kući.
- Ništa se neće naopakog dogoditi! - uzviknula je Nellie: ona ide! Samo joj je to odzvanjalo u grudima: ide posjetiti "Stranca" koji dolazi iz nepoznatih dubina Univerzuma.
- Naravno - rekao je Clark, uživajući u njenom oduševljenju. - Ogroman je i nećemo ga moći čitavog pregledati, naravno.
- Sto kilometara - s poštovanjem u glasu rekao je Allen. - Toliko je otprilike dugačak. Tako kažu ono na Zemlji.
- Mi ćemo ga točno izmjeriti! - raspoloženo je rekla Nellie i podignula uvis sat-mjerač daljina, kojeg je nosila na lijevom zglobu ruke. - Točno u milimetar!
- Podijeliti ćemo se - nastavio je mirno Clark. - Da bi ga što više istražili. Imati ćemo nešto manje od dva sata vremena. Točno jedan sat i četrdeset i sedam minuta. Nakon toga, bez obzira što se bude događalo, moramo se vratiti na „Odisej“. Jer, ne zaboravite to ni trena, asteroid će nastaviti juriti dalje i odnositi nas sve dalje od matičnog broda. Imamo jedan sat i četrdeset i sedam minuta.
- Dovoljno – promrmljala je Nellie.
- Što misliš da će se događati? - upitao je znatiželjno Evans. - Pa to je samo golema hrpa kamenja koja juri zrakopraznim prostorom. Ništa više.
- Kad budemo izašli van i krenuli na "Stranca", ti ćeš Bly, biti neprekidno uz mene – nastavio je Clark, kao da Evans nije ni riječi rekao. - A ti Allen, biti ćeš samostalan. Ali svi ćemo neprestano biti u međusobnom kontaktu. Želim da neprestano govorite što vidite i što se bude događalo. Ako se bude nešto događalo.
- Govoriti ćemo – ubacila je Nellie.
- Nositi ćemo kamere, pričvršćene na lijevom ramenu skafandera - nastavio je Clark dalje s uputama. - Kamere će automatski snimati i sve slati kompjuteru-matici na "Odisej". Kad se budemo vratili, moći ćemo pažljivo i bez uzbuđenja pogledati snimljeni materijal. I preslušati naše dojmove, pa tako konačno zajednički uobličiti izvještaj. Ništa nećemo prepustiti slučajnosti. Konačno, biti ćemo prvi ljudi koji će stupiti na neki asteroid.
Tišina koja se mogla gotovo opipati, zavladala je nakon tih zapovjednikovih riječi. Ljudi se nisu gledali, ali svatko je od njih osjećao dah svečanosti koji je odjednom zalepršao oko njih. Uživali su u njemu, u tom dahu svečanosti. Ovo je njihov trenutak. Za ovakav su se trenutak spremali, podnosili naporne treninge, mnogočega odricali. Sad nastupa trenutak u kojemu će to naplatiti. Svaku kapljicu znoja koju su prosuli na napornom i dugom putu do ovog uzbudljivog trenutka.
- Oh! - uzviknula je Nellie Bly, pogledavši na sat. - Još samo sedam sati!
- Odmorimo se! - zapovjedio je Clark. - Svi! Moramo biti sasvim odmorni kad se uputimo na "Stranca". Pokušajte malo odspavati. Evans će nas probuditi kad bude vrijeme za polazak.
Evans je klimnuo, gledajući mirnim pogledom kako ostali članovi posade ustaju i polako napuštaju prostoriju u kojoj su održali savjetovanje-sastanak, da bi se uputili prema svojim osobnim malim, ali udobnim odajama i pokušali što bolje odmoriti. Ostavši sam, Evans se zagleda u "Stranca" na monitoru ispred sebe: "Stranac" je svake sekunde postajao sve veći i veći. Nečujno se približavao kroz crno ništavilo.


5


"Odisej" je ostajao iza astronauta, dok su beskrajnom prazninom plutali prema asteroidu. Gledan ovako izbliza, još malo i spustiti će se na njega, bio je više nego ogroman. Njihova orbitalna stanica činila se poput kutije šibica prema njemu.
- Započni sa manevriranjem! - zapovjedio je Clark. - Potražimo prikladno mjesto za ateriranje.
Uključili su mlaznice gotovo istovremeno. Još koji trenutak, još otprilike dvjesto metara približavanja i biti će prvi ljudi koji su ikada stupili na asteroid. Nellie je osjetila žmarce uzbuđenja, penjali su joj se uz napeta leđa stvarajući prijatan ugođaj kojeg je jako voljela i zbog kojeg je i izabrala svoj poziv. Obučeni samo u lagane skafandere, koji su ih štitili od neprijateljskog okoliša, osjećali su se sasvim sitnim u beskrajnosti kojom su plutali.
- Allen! - pozvao je tiho, ali razgovijetno Clark. - Kako je na tvojoj strani?
- Sve normalno - odgovor je stigao odmah. - Vidim prilično ravnu površinu i spustiti ću se na nju.
- Što je ono? - začuje se Nellie Bly: glas joj je odavao iznenađenje i uzbuđenje.
- Što vidiš? - Clark je odmah upita: još osamdeset metara laganog spuštanja i stupiti će na "Stranca".
- Svjetlost - odgovori Nellie Bly. - Znam da zvuči ludo, ali svjetlost vidim sasvim jasno.
- Sad je vidim i ja - reče Clark. - A ti Allen?
- Vidim - kratko odgovori Allen.
- Svi prema mjestu odakle dopire svjetlost! - naredi Clark. - Allen, priđi nam i ostani uz nas. Promjena plana.
- Razumio - reče Allen.
Nakon nekoliko trenutaka, koji su se činili dugački poput male vječnosti, svjetlost se ispod nogu astronauta, koji su lebdjeli iznad asteroida, a koji je i dalje ravnodušno plovio crnim beskrajem, pojačala, zatim silno bljesnula.
- Oh! - uzvikne Nellie: velike su joj se crne oči razrogačile gledajući u prizor koji se odvijao na tamnoj površini asteroida. - Otvara se! Pa to se, što god da jest, otvara.
Clark ulovi sebe kako zadržava dah i prisili se na normalno disanje. Lebdeći sasvim blizu površine asteroida, prisustvovali su čudu. Stijene su se ispod njihovih nogu pomakle, a svjetlost je bljesnula silnom snagom, razbijajući vječnu tamu Univerzuma.
- Plato - reče Clark. - To je plato što otvara pred nama.
- Poziv za spuštanje - reče Allen.
- Drugo ništa ne može biti - doda Nellie.
- Pa spustimo se onda - odluči Clark. - Da vidimo, kako će reagirati.
Spustili su se. Gledajući u svoja stopala, činilo im se da su stupili na čelični plato, ali nisu dugo mirno stajali.
- Vrata! - reče Allen uzbuđeno. - Ono u vrata. Ništa drugo ne može biti doli vrata.
- I meni se tako čini - reče Nellie, a glas joj je podrhtavao.
- Idemo prema vratima - odluči Clark. - Ako su to vrata.
Ono što su nazivali vratima, odudaralo je od okoline treperavom zelenom svjetlošću. Visoko oko pet metara i široko dva, kao da ih je pozivalo.
- Zovu nas - promrmlja Nellie gledajući na svoj sat-mjerač daljina, pa reče uzbuđeno: - Asteroid je dugačak točno 111 kilometara i 111 metara. Vjerujete li da je to slučajnost?
- Bly! - ukori je zapovjednik Clark. - Kakva su to pitanja?
- Priznati ćeš, da je to malo čudno.
Clark ništa ne reče. Bio je najbliži zelenom pravokutniku za kojeg su mislili da predstavlja vrata. Laganim skokovima približavali su se zureći u treperavo zelenilo, koje je odudaralo od sveukupnog crnila koje vladalo posvuda.

Predsjednik podigne ruku i zagleda se u Haydena. Hayden klimne i Davis, njegov zamjenik, zaustavi odvijanje filma.
- Sigurni ste da ovo nitko nije vidio? - upita Predsjednik.
- Sasvim siguran, gospodine Predsjedniče.
- Slutim što je to - reče general Ripper namrgođeno. - Naletjeli su na druge.
- Ovo što gledamo, gospodine Predsjedniče - reče tiho Porter, Predsjednikov čovjek za odnose s javnošću - jest najveća vijest od postanka civilizacije. I moramo s njom krajnje obazrivo postupati.
- Mislim da svi u ovoj prostoriji to i te kako shvaćamo - reče Predsjednik i uz uzdah se ponovo zavali u udobnu stolicu.
- Ima li još kopija ovog filma? - upita general Ripper.
Hayden ga samo pogleda i odmahne glavom. Kad je progovorio, svima je bilo jasno da se obraća Predsjedniku.
- Ovo je jedini primjerak - reče mirno, nepokolebljivo. – Nema kopija. Jamčim to!
- Vjerujemo, Hayden - reče Predsjednik. - Pa dobro, pogledajmo nastavak. Slutim, da nas još uzbuđenja čeka.
Hayden klimnu i Davis ponovo pokrene film.

Kad su se našli na dvadeset metara udaljenosti od zelenog treperavog svjetla, njihove su se slutnje potvrdile. Zelenilo se odjednom raširilo i pred očima astronauta ukaže se ogromna i raskošno osvijetljena prostorija sa mnoštvom treperavih kugli koje su lebdjele i okretale se oko svoje osi.
- Kao u snu - promrmlja Nellie.
- Još je neobičnije - reče Allen.
- Uđimo - reče Clark - i pogledajmo lebdeće kugle.
Ušli su. Clark prvi, za njim Nellie Bly, pa Allen. Istog časa, kad je Allen kao posljednji stupio u prostoriju, vrata, bolje reći ulaz, nečujno se zatvore za njim.
- Jesmo li ušli u stupicu? - upita Clark.
- Ne osjećam strah - reče Nellie. - A ti?
- Ni ja - prizna zapovjednik. - Čak ni zabrinutost. I to me čudi.
- Misliš, da ovo - Nellie je mahnula lagano rukom pokazujući na treperave kugle oko njih koje su se okretale oko svoje osi - na neki način djeluje na nas?
- Imaš li neko drugo objašnjenje? - upita Clark.
Nellie se zasmijulji, pa iz čiste navike baci pogled na svoj sat-mjerač.
- Oh! - uzvikne.
- Što je, Bly? - upita zapovjednik.
- Ovo ne može biti!
- Što ne može biti?
- Mjerač pokazuje da je asteroid duži iznutra nego izvana!
- Kako to može biti?
- Ne znam - reče Nellie.- Ali znam da mjerač ne laže!
- Koliko je iznutra dug? - upita Clark.
- 222 kilometra i ... - počne Nellie.
- I 222 metra, dopusti da pogađam - reče zapovjednik.
- Točno! - reče Nellie. - Govori li nam to što?
- Ako govori, nije mi jasno što govori - reče Clark. - Pogledajte malo bolje i duže ove treperave kugle. Zar vam ne liče na minijaturne planete?
Nellie se približi jednoj kugli i pruži ruku. Kugla je bila obujmom velika kao neka omanja prostorija i tek sad, kad joj se Nellie sasvim približila, otkrila je svoju tajnu.
- O, bože -šapne Nellie. - Je li to moguće?
Clark i Allen joj se približe, pa su njih troje stajali jedno pored drugog i ispred kugle i zurili u nju s nevjericom. Jer u kugli su jasno mogli razaznati građevine, živa nepoznata bića koja su se kretala unutrašnjim prostorom kugle.
- Je li ovo stvarnost? -upita Nellie.
- Vidi! - reče Clark.
Nellie i Allen su pritajenog daha gledali kako zapovjednik pruža ruku i sa prstima ulazi u kuglu.
- Što je to? - upita Nellie. - Što to znači?
- Pogledajmo ostale kugle - predloži Clark. - I otkrijmo odgovor na tvoje pitanje, Nellie.
Kod šeste kugle, Nellie se zaustavi i ne pokušavši rukom ući u njenu unutrašnjost. Svih pet kugli koje obišla, pokazivale su jedno te isto, a opet različito. Činilo joj se da gleda u nepoznate civilizacije, svaka je civilizacija bila drugačija, stanovnici su se razlikovali od jedne kugle do druge.
I upravo kad su se obrve Nellie počele mrštiti, kao što bi se uvijek mrštile, kad bi bila na pragu nekog otkrića, kugla ispred koje je Nellie stajala pokušavši proniknuti njenu tajnu, se pomakne i lebdeći se udalji. Sve su kugle sad lebdjele prema sredini ogromne prostorije, čiji su zidovi srebrnasto se sjajili.
Točno u sredini prostorije, kugle se udružiše, stapajući se u jednu jedinu, ali čiji obujam nije rastao. I kad su sve kugle postale jedna kugla, žarko crvene boje, kugla se izduži i pretvori u pravokutnik, a u pravokutniku se ukažu udaljene treperave zvijezde.
- Poput kinemaskop filma - glasno i uzbuđeno reče Nellie, ono što su Clark i Allen mislili. - Sad ćemo doznati tajnu.
Mirno stojeći, astronauti su gledali kako se u kutu pravokutnika pojavljuje svemirski brod, zatim se brod rastvori i pokaže im svoju nutrinu, a u njoj su neka bića vršila svakojake radnje. Odmah zatim brod je lebdio iznad neke planete, a ta su bića iz broda izlazila i u malim se letjelicama spuštala na planetu. Raširili bi se poput lepeze, dok bi oko njih lebdjele svjetleće kugle.
Astronauti su zapanjeno gledali, kako oni drugi astronauti ostavljaju kugle na raznim mjestima planeta, zatim se vraćaju na matični brod. Velikom brzinom promicali su dani noći u sivoj krivulji koju ni jedan pogled nije mogao pratiti. Barem ne ljudski, sa Zemlje. Protok vremena, mnoge i mnoge godine očitavale su se u sivoj krivulji.
A onda, kao da je sve stalo i pravokutnik se umiri. Astronauti su gledali u mirnu rijeku kako protječe, a iznad nje se uzdižu visoka stabla raskošnih i neobičnih boja. U podnožju stabala kretale su se razne životinje, a nebom letjela neka čudna stvorenja ni nalik pticama.
- Sijači! - uzvikne Nellie Bly. - To su oni. Sijači! Siju život po čitavom Univerzumu. Mora da su milijunima godina evolucijski ispred nas.
- Znate li što je ovo? - upita zapovjednik Clark. - Nije ovo nikakav asteroid. Ovo je svemirski brod.

- Dosta! - prasne general Ripper i svi ga iznenađeno pogledaju: general je ustao i sad je stajao pored stola blago raširenih nogu i bijesnog pogleda.
- Smirite se, generale - reče mu Predsjednik.
- S dužnim poštovanjem, gospodine Predsjedniče, kako da se smirim? Pa ovaj nam film sugerira da su nas laboratorijski stvorili. Da smo zamorci. Prokleti zamorci! Treba svaki dokaz ovog bogohuljenja uništiti!
Harris, mladi astronom koji je otkrio "Stranca", neprijateljski se zagleda u generala. Što ova stara vojničina govori? Uništiti najveće otkriće u povijesti ljudskog roda. Sakriti ga od svijeta? I što je mislio pod onim "svaki dokaz" uništiti? Znači li to ... ali ne, to ne može značiti. To ne smije značiti!
Harris se s nadom u pogledu zagleda u Predsjednika, dok su oko njega odzvanjali uzbuđeni glasovi.

KRAJ
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Zajednički doživljaj

Kako se Nova godina sve više približavala, Vilka je nešto sve više vuklo prema velikom prozoru sa kojeg je pucao pogled na zaljev, na sidrište, na svjetlucave brodove u hladnoj noći.
Zabava se održavala u Dorininom stanu i Vilko se jedva prisilo doći na zabavu, ali znao je, ne dođe li, neće biti dobro. A želio je da bude dobro. I obećao je doći, pristao. Dopadao mu se smjer kojim su plovili Dorina i on. Mirno i opuštajuće druženje uz obostrano uživanje. Ne samo seksualno. Ni Dorina, ni Vilko, jedno drugog nisu opterećivali svojim problemima. Kad su bili zajedno, postojali su samo oni, njih dvoje koji se trude udovoljiti jedno drugom.

A onda, prije samo dva tjedna, došlo je do malog potresa u njihovom ustaljenom druženju. Vilko je mirno sjedio ispred monitora, kad se oglasio njegov mobitel, ta mala i napasna sprava. Istog je trena znao, kako je gotovo s mirnom večeri.
- Hej! - glasno se smijući povikala je Dorina, kad se konačno javio. - Jesi pogledao kroz prozor u posljednje vrijeme?
- Nisam - odgovorio je. - Zašto?
- Pogledaj sad!
- Moram li?
- Moraš!
S mobitelom i dalje na uhu, ustao je i zakoračio prema prozoru udaljenom ni metar i pogledao u noć, uličnom rasvjetom obasjano crnilo. Koje se počelo bijeliti, sve više bijeliti i Vilko je sa iznenađenjem shvatio da pada snijeg. Prava rijetkost.
- Vidiš? - pitala je Dorina nestrpljivo.
- Vidim.
- I?
- Što i?
- Pa izađimo malo van, na snijeg - rekla je Dorina. - Uživajmo malo. Zajedno. Ti i ja na snijegu! Dogovoreno?
Nisu bili jedini koji su izašli iz toplih domova da bi uživali u snježnim radostima. Bilo je neobično tiho, iako još nije bilo ni osam navečer. Saobraćaj je, čini se, stao. Čulo se samo sretno dječje dovikivanje.
- Daj da te slikam - rekla mu je Dorina i zapovjedila: - Ne miči se.
Strpljivo je pozirao, a onda se ona iznenada sagnula, zagrabila malo snijega, u nekoliko brzih pokreta načinila grudvu i bacila je prema njemu. Vilko je vidio kako gruda leti točno prema njegovom čelu, ali nije se ni milimetar pomaknuo. A kad se grudva rasprsnula na njegovom čelu, Dorina je prasnula u smijeh, pa nastavila s grudanjem. Vilko je počeo uzvraćati i dok je bacao jednu od grudvi prema Dorini, odjednom shvati kako se još nikad nije grudao s nekom djevojkom ili ženom. Njegovom djevojkom, njegovom ženom. I počne se smijati. Jer Dorina je maloprije spomenula zajednički doživljaj …
- Što je toliko smiješno - upitala je Dorina pritrčavši mu i objesivši mu se oko vrata: njeni su koraci škripali na svježe napadanom snijegu.
- Ti si smiješna - odgovorio je. - Ponašaš se baš kao mala curica.
- Zar nisam tvoja curica?
- Znaš da jesi - rekao je i nježno je zagrlio: nije mario za radoznale poglede susjeda koje je naslućivao na sebi. - Idemo prošetati do parka, dok je snijeg ovako dobar. Neće dugo potrajati, vjeruj mi.
- Možemo razgovarati dok šećemo - rekla je Dorina, a Vilko je zapazio njen ispitivački pogled.
- Moramo razgovarati? - upitao je. - O čemu? Zar se nešto dogodilo?
- Nije još.
- Ali će se dogoditi - s uzdahom je rekao Vilko, a ona se nasmijala kiselom izrazu njegovog lica. - Što to, Dorina?
- Dolaze mi prijatelji - odgovorila je, dok su polako koračali prilično strmom nizbrdicom, a snijeg je škriputavo pjevao ispod njihovih ujednačenih koraka.
- Kad?
- Za doček Nove godine.
- Ah! - rekao je.
- Molim te, molim te, nemoj me odbiti! - uzviknula je Dorina zabrinuto ga gledajući i potežući plavu vunenu kapu prema čelu, sakrivajući kosu koju je Vilko uživao gledati. - Ne mogu ih odbiti, to su mi stari prijatelji. A želim biti i sa tobom, pa ...
- ... si pomislila da me nagovoriš na doček kod tebe, uz tebe i pored tvojih prijatelja - nadovezao je Vilko mirno. - Nema problema.
- Molim?
- Nema problema - ponovio je.
- Pristaješ?
- Naravno da pristajem.
Dorina je zastala i odmahnula glavom: ulična je svjetiljka bila točno iznad nje i osvjetljavala joj ozareno lice i Vilku je bilo drago što je odgovorio kako je odgovorio. Čemu se toliko opirati? U početku je, naravno, pomislio glatko je odbiti, nije volio velika okupljanja, više je volio samoću, ali pristajući, znao je da će Dorini pričiniti veliko zadovoljstvo. A to je želio. Pričinjavati joj zadovoljstvo. Uvijek i u svakom trenutku. Priznao je to samom sebi.

I evo ga sad ovdje. Večer je prošla sasvim dobro, prijatno, Vilko je morao priznati. Dorinini prijatelji nisu pokazivali preveliku radoznalost i nisu se napadno trudili razgovarati sa njim, nisu ga pod svaku cijenu nastojali uključiti u razgovor, a što bi bilo prilično teško, jer nisu imali zajedničke uspomene.
Stojeći uz prozor, ponoć je već sasvim blizu, Vilko se sjeti jednog drugog dočeka, ne tako davnog, sa jednom drugom ženom iz njegovog života. I u duhu mu zaleprša njena slika kako pleše u njegovoj dnevnoj sobi, dok je on osmjehujući se lijepom prizoru, gleda udobno zavaljen u fotelji. U jednoj je ruci držala čašu, u drugoj cigaretu i okrećući se i skakućući uz ritam glazbe, obilazila je oko Vilka, dok joj veseli osmjeh nije silazio s lijepog i zažarenog lica. Bila je sasvim malo pijana, ali joj je pijanstvo pristajalo.
Šampanjac je imao odvratan okus, ali je njoj za ljubav otpio jedan mali gutljaj, gledajući s uživanjem njeno sitno ozareno lice. Svoju je razdraganost prenijela i na njega, iako je znao kako će sutradan otići, nije bio žalostan. Bio je to trenutak razdragane sreće koju su podijelili između sebe i koja će zauvijek ostati njihov doživljaj. Zajednički doživljaj.

Brodovi su počeli parati crno nebo sirenama, vatromet se vinuo u tamne visine osvjetljavajući ih. Vilko zatrese glavom tjerajući uspomene prošlosti, okrećući se životu u sadašnjosti: zakoračili su u Novu godinu! Okrene se u namjeri prići Dorini, ali je Dorina već prišla tik do njega i Vilko samo uz osmjeh raširi ruke, a Dorina klizne u njegovo naručje.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Požuda

Zabijajući trozube vile u mokru i mirisnu zemlju, dok su mi mišići na nogama podrhtavali od napora, bacao sam poglede prema Nives. Stajala ni tri metra dalje od mene i blagi mi je povjetarac donosio njen miris. Miris žene. Požudno sam ga udisao, šireći nozdrve, a Nives je to, naravno, primijetila, pa je zauzela pozu od koje svakom muškarcu mora zastati dah i izazvati želju.
Obučena u kratke i sive flanelske hlačice i maju bez rukava iste boje, nagnula se jako prema naprijed, stražnjicu je podigla u vis i upućivala mi pohotne poglede ispod svog vlastitog izbrijanog pazuha. Zbog iznimno vrućeg dana, a i zbog napornog rada, oskudna joj se odjeća prilijepila uz čvrsto tijelo, više otkrivajući nego sakrivajući. Onaj njen najintimniji dio, zbog položaja tijela kojeg je namjerno zauzela, bio je izložen mom užarenom pogledu. Nives je to znala, naravno. Zelenkaste su joj oči plamtjele, lice bilo zažareno. Pogled mi je njen govorio što želi činiti. Sa mnom činiti. Nadlanicom je povremeno sklanjala neposlušni crveni pramen koji bi joj pao preko čela i brisala znoj, pa joj je bijela i nježna koža, kakvu već imaju crvenokose, bila umrljana smeđom bojom zemlje.
- Hoće li konačno otići? - upitao sam ispod glasa, iako u našoj blizini nikog nije bilo tko bi nas mogao čuti.
- Čini se da neće - odgovorila je tiho.

Govorili smo o njenom mužu, naravno. Oboje smo željno i nestrpljivo i sa pritiskom u preponama čekali trenutak kad će on izaći iz kuće sa torbom punom spisa prebačenom preko ramena, a od koje se nije odvajao i doviknuti nam da odlazi. U potragu za novim kupcima. Kojima je prodavao stanove koji nisu bili njegovi. I bogatio se, zanemarujući sve ostalo, naročito svoju pohotnu ženu.
Kad bi konačno dočekali taj trenutak, nas bi dvoje, Nives i ja, još neko vrijeme radili na zemlji pripitomljavajući je, a zatim bi ona odlazila u kuću ostavljajući me samog da se znojim na suncu, na goloj i divljoj livadi, koju će Nives uz moju pomoć pretvoriti u cvjetnu poljanu.
Nakon otprilike desetak minuta, za koje bih vrijeme sam marljivo radio, zamišljajući Nives u kući kako se nestrpljivo muva, priželjkujući da vrijeme brže prolazi, ona bi se pojavila pred kućom i veselo domahnula rukom.
- Odmori se malo! - povikala bi glasno. - Skuhala sam kavu. Dođi!
- Ima još toliko toga ... - odgovarao bi ne završavajući rečenicu.
- Ne mari! - naređivala bi Nives uz nestrpljivi pokret ruke. - Ne moraš prekopati sve odjednom. Dođi na kavu. Zaslužio si.
Ja bih klimnuo, zabio vile u zemlju, obrisao znoj s lica i polako se uputio prema kući. Predstava za radoznale susjede. U kojoj smo oboje s uživanjem igrali, priznajem.
U kući, konačno sakriveni od radoznalih pogleda susjeda koje smo i te kako osjećali na sebi, grabili bi divlje jedno drugo. Ljubili bi se divlje, dok bi nam ruke pomamno istraživale znojna tijela. Obično bi otišli u malu sobicu u kojoj nitko nije spavao, ali iz koje se sa prozora pružao pogled na vrt i ulaz u njega, pa smo tako mogli povremeno, uz neprekidno strastveno milovanje, bacati poglede prema mjestu odakle je mogla doći opasnost. U vidu Nivesinog muža ili nekog radoznalog susjeda.
Jedna poslovica kaže, kako čitav svijet voli ljubavnike. U našem slučaju, činilo se da nas je voljelo i samo nebo. Nikad nas nitko nije ometao u našem bezgraničnom i strastvenom uživanju. Jednom smo se opasno zanjihali na rubu, ali sve je dobro prošlo.
Kao i obično, dok sam trgao odjeću s Nives, usmjeravao sam je prema onoj sobici, koju smo, naravno, zvali našom. Ali se Nives odlijepila od mene i zatresla crvenokosom glavom, dok su joj zelene oči blistale.
- Ne - rekla je ne dopuštajući mi da joj skinem majicu. - Ne tamo.
- Zašto ne? - upitao sam iznenađeno.
- Ne znam - odgovorila je, a pogled joj je bio uplašen i to me silno iznenadilo, jer prvi sam put je vidio uplašenu.
- Misliš da će se vratiti? - upitao sam, misleći naravno na njenog muža, koji je kao i uvijek otišao ostavivši nas same.
- Ne znam.
- Predosjećaš nešto?
- Ne znam.
- Pa gdje ćemo onda? - nestrpljivo sam je upitao: želio sam se konačno zabiti u njenu vlažnu nutrinu, jer suviše smo dugo čekali na trenutak slobode, da budemo sami: nisam više želio ni mogao odgađati trenutak naslade.
- Tamo - rekla je i pokazala na kupaonicu.
Ništa više nisam pitao. Nisam želio razgovarati. Želio sam se zabiti u nju i osjećati njen vreli dah i ništa mi drugo nije bilo važno. Pogotovo ne mjesto na kojemu ću utažiti svoju žeđ, želju koja je rasla i rasla …
Zaključala je vrata kupaonice i okrenula se prema meni. Lice joj je bilo zažareno, oči plamteće, jezikom je prelazila preko usnica. Podrhtavala je, baš kao i ja. U dva mi je koraka prišla, strgnula s mojih bokova kratke hlače u kojima sam radio i pustila ih da padnu preko gležnjeva. Blago me je gurnula i prisila sjesti na spuštenu zahodsku dasku. Zatim je spustila svoje kratke hlačice zajedno s minijaturnim gaćicama i opkoračila me.
Iz dubine grudi oteo mi se uzdah sladostrašća. Gledali smo jedno drugo u oči i dok su nam se tijela trzala i primijetio sam kako joj pogled tamni i postaje sve tamniji. U dubini zelenih joj očiju plamtio je užitak. Zabacila je glavu i zajaukala tihim i jedva čujnim slatkim jaukom. Blago sam je ugrizao za napeti vrat, osjećajući kako je u tom trenutku dosegla vrhunac na koji je odmah povukla i mene.
Bilo je gotovo. Za čas. Nikad brže nismo to učinili. I to me je iznenadilo. A iznenadilo me i kad se Nives odmah, čim je sladostrasni grč prestao tresti naša spojena tijela, odlijepila od mene, obrisala vlažno međunožje i ponovo jednim potezom navukla minijaturne gaćice i kratke hlače.
- Zašto toliko žuriš? - upitao sam je polako ustajući s zahodske školjke: koljena su mi lagano podrhtavala.
- Ti ostani - rekla je Nives umjesto odgovora i izašla iz kupaonice.
Pljuskajući lice hladnom vodom, preispitivao sam svoje osjećaje, nastojeći ih dokučiti, ali mi je značenje svega ovog što se odigralo izmicalo. Mogao sam samo misliti na njeno vlažno međunožje kojim me naprosto usisala i kao da sam pubertetlija, nametnula mi ritam i vrhunac uživanja. Skrativši sve na najmanju moguću mjeru, pa se sad, pod hladnim mlazovima vode, događaj činio nestvaran, više ličeći na erotski san.
A onda sam začuo glasove i shvatio da se njen muž iznenada vratio, a što se nikad prije nije dogodilo. Kad bi krenuo u svoj pohod, uvijek bi bio odsutan najmanje tri sata. Je li Nives predosjetila njegov povratak?

Tog vrućeg dana nije odlazio i osjećao sam neizmjeran bijes zbog toga. Nives me smirivala, koliko god je to mogla.
- Hajde, - rekla je Nives kad smo završili s radom, pospremili alat i pili kavu u kuhinji - odvesti ću te kući. Zaslužio si.
Njen je muž podigao pogled s papira koje je proučavao: uvijek je prelistavao neke papire kad bi bio u kući, duhom odsutan, kao da ne pripada ovom mjestu koje je bilo njegovo.
- Je li to u redu? - upitao sam ga.
- Naravno - odgovorio je, jer drugo nije ni mogao odgovoriti, ali osjetio sam njegovo kolebanje, njegovu želju da odbije molbu i sam se ponudi da me odveze kući.

Spuštajući se niz brdo vozila je nervozno i skrenula na sporedni šumski put, vozeći otprilike pedesetak metara po njemu. Nije htjela dalje, nije mogla dalje, oboje nismo željeli dalje.
- Na stražnje sjedište - promuklo je rekla.
Znao sam na što misli: biti će ovo repriza onog događaja iz kupaonice. Nisam imao ništa protiv. Naprotiv.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Vjetar s kišom

U prvi mah nije znao što ga je probudilo, pa je u noći napeto osluškivao. Fijuk vjetra i šum kiše stapao se s tihim, jedva čujnim šumom kompjutera. Osluškivao je napeto, znajući da više neće moći zaspati. Vjetar kao da je zloslutno najavljivao neki ružan događaj. Nikad nije volio kišu, a kiša s vjetrom ...
Pogleda na sat: 2:55! Uspio je odspavati samo dva sata. Okrene se na bok trudeći se ne misliti ni na što, nastojeći ponovo zaspati, ali osjećao je kako je sve uzalud. Budan je, da budniji ne može biti. I što prije ustane, prije će prekinuti ovo mučenje, u što se počelo pretvarati njegovo besmisleno prevrtanje u krevetu.
Istog trena kad je to pomislio, iskoči iz ugodnog i zaštitničkog kreveta i počne se žurno oblačiti, silno želeći kavu. I onda počne misliti na nju, kao što mu se često događalo. Mirno je prihvatio činjenicu kako uspomenu na nju ne može izbrisati, osjećajući olakšanje zbog tog prihvaćanja. Jer ranije, dok se borio protiv toga, osjećao je ljutnu prema samom sebi. Želio je zaboraviti, a zaborav nije dolazio.
Vjetar se vani pojačao i dopirao mu do svijesti, iako su mu misli bile daleko od noći u kojoj je budan i u kojoj još jednom misli na nju. Potaknutim iznenadnim udarom kiše po prozoru, okrene glavu u tom pravcu. Kišne su se kapi slijevale niz glatko staklo, pišući sjećanje vodenim prstima po glatkoj i prozirnoj površini. Pisanje i brisanje. Istovremeno.
Otpivši gutljaj vrele i crne tekućine, potraži u kompjuteru njen "folder" i uz osmjeh prisjećanja počne razgledati digitalne fotografije koje su ga vraćale u prošlost. Njihovu, zajedničku prošlost. A onda odjednom fotografija više nije bilo, a umjesto njih otvori mu se blog. Ne bilo koji blog, već zajednički blog. Kojeg su pisali ona i on, na njenu inicijativu. A čije je stranice on jedne tužne noći spremio i gotovo sasvim zaboravio na njih.
Iznenađeno je zurio u plavu podlogu bloga i čitao ulomke. Gotovo je sasvim zaboravio na ovaj blog. Kako je to moguće? Nije znao treba li se radovati toj činjenici, ili žaliti zbog nje.
Radoznalo se vrati zajedničkom blogu čitajući ga pažljivo i prisjećajući se ne samo događaja koji su potaknuli pisanje, već i osjećaja koji su u ono vrijeme obostrano bujali. Rijeka nježnosti prelijevala se, nadirala bujicom, presijecajući mu dah. Njene su riječi odjekivale u njemu, u mašti ju je čuo. Gotovo ju je mogao vidjeti kako gola, nježna i ranjiva, sjedi u krevetu sa šalicom kave u ruci, a koju joj je on donio, kao što ju je gledao mnoga slatka jutra.
Zatim, uz jedan njegov sasvim nesvjesni klik, otvori se stranica, a na plavoj podlozi ležala su bijela njena slova:

Želim provući svoje
Tek propupale grančice
Kroz tvoju kosu
Želim se priljubiti uz tebe
Neka pod tvojim prstima
Šapuće tanka kora moga debla
Želim tankim korijenjem
Urasti pod tvoju kožu
I na svaki tvoj poljubac
Bijelim cvijetom odgovoriti
Volim te…

Pročitavao je pjesmu posvećenu njemu u nekom drugom i dalekom vremenu, uvijek iznova uživajući u igri riječima i osjećajima koje je pjesma izazivala u njegovim grudima. Odjednom više nije osjećao nemir, a fijuk je vjetra prestao biti zloslutan. Naprotiv, nježno zviždeći, vjetar mu je vraćao sjećanje na njen jutarnji topli dah, usađujući mu mir kojeg je samo uz nju osjećao.

Njegov se mobitel oglasi neugodno glasno, obavještavajući ga o primitku poruke i on se iznenađeno trgne, sjećanje se napola rasprši i on pruži ruku, sasvim siguran da je pristigla poruka njena.
"Obnovite ... ", pročita samo i nemarno odbaci mobitel na nepospremljeni krevet iz kojeg je ustao prije otprilike tri sata. Pogleda kroz prozor u kišu, a vjetar ponovo povrati onaj zloslutni fijuk, koji se na čas pretvorio u nježni zvižduk sjećanja. Dan je zamijenio noć, ali nije bilo neke znatne razlike. Veliko i teško sivilo obavilo je grad. A nemir u njegovim grudima iznova zatreperi.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Brod

Za Piskaralo Tixi, bez koje ove priče ne bi bilo! I za Rusalku, koja je poškakljala moj ego!


Nisam htio prisluškivati, ali me neki čudan i do sad nedoživljeni osjećaj nije napuštao i odlučio sam mu popustiti.
Primijetio sam te čudne tipove istog trena čim su stigli luksuznim automobilom, izašli iz njega i počeli se uspinjati mostom na palubu gdje ih je čekao Prvi palube i uljudno pozdravio. Način, na koji je Prvi klimnuo glavom, bio mi je sumnjiv, jer Prvi je bio vražja prznica i ništa mu draže nije bilo nego sasuti u sebe nekoliko oštrih pića, pa se veselo razmahati šakama u baru u kojemu bi se trenutno nalazio. Ovdje, na palubi, bio je to sasvim drugi čovjek: miran i učtiv, ali ponosan i kad sam primijetio onaj čudan naklon glave, znao sam da se nešto ružno događa. I odlučio sam prisluškivati.
Posjetitelji u skupocjenim odjelima smjestili su se u velikom zapovjednikovom salonu, a stjuard im odmah donio kavu i poslužio ih, radoznao baš koliko i ja, ali ga je mrki pogled Barbe, kako su svi zvali zapovjednika, brzo otjerao. Nevoljko je otišao osvrćući se preko ramena, dok je Barba otvarao sasvim novu bocu viskija marke "Johnny Walker" i stavljao je pred goste na uglačani sjajni stol.
- Je li istina to što se govorka? - upitao je Prvi odmah izravno, onako kako je samo on znao i pretvarajući se da ne primjećuje prijekoran Barbin pogled.
- A što ste to čuli? - odvrati pitanjem najniži čovjek u tamnom odijelu, zapiljivši se hladno u Prvog. - I od koga?
- Govori se da je s brodom gotovo, da ga šaljete u rezalište, a nas ... - rekao je Prvi i ostavio rečenicu visjeti u zraku jedan trenutak. - Je li istina?
- Brod je star - reče onaj visoki u crnom odijelu uz lagani osmjeh.
Protrnuo sam. Gotovo je. Moj je život pri kraju. Šalju me u rezalište? Ali zašto? Još se osjećam jakim. Još mogu ...
- Vidite? - upita onaj mali i pokaže na žmirkajuće osvjetljenje uključivši u pokret ruke i nagli preskok ritma u strojarnici. - Brod je star.
- Istina - umiješa se Barba. - Brod je star. Ali poznajem ga dobro i više sam nego siguran, da može sa lakoćom izdržati još pet godina.
- Možda - reče onaj mali. - Ali neće toliko biti kod nas. Još samo ovo putovanje i ...
Isključio sam se, nisam više želio slušati, nisam više mogao slušati. Silna me je tuga ščepala za srce i brodski su strojevi drhtali, jer strojarnica je moje srce. Gotovo je sa mnom. Još samo jedno putovanje i šalju me u staro gvožđe. Tamo će me izrezati na neprepoznatljive dijelove i tko zna što će od tih čeličnih komada koji su nekada bili ja, postati. Ako postane bilo što. Možda me jednostavno odbace? Ali sumnjam u takvu mogućnost, jer primijetio sam, kako ljudi vole gomilati, a ne odbacivati. Ako postoji mogućnost zarade na mojoj smrti, sigurno je neće propustiti, u to sam bio siguran.
I dok sam tako žalio samog sebe, svoju nesretnu sudbinu, iz mraka sjećanja izroni na svjetlost dana daleka uspomena: moje porinuće!

Kakva je to svečanost bila! Okupila se gomila ljudi, sve neki važni ljudi, koji su prijazno se tiskali na platformi podignutoj u moju čast. Ja sam još odmarao na navozu, nov, da noviji nisam mogao biti, vitak i izdržljiv brod, još uvijek bez imena, kojeg ću kroz koji trenutak dobiti.
Dugo su govorili sa te platforme podignute točno ispred mog pramca obraćajući se ljudima u radnim odijelima, kojih je bilo silno mnoštvo i koji su strpljivo slušali riječi zahvale. Zahvaljivali su im što su me na vrijeme, čak prije roka, uspjeli izgraditi, sastaviti, dok su radnici, koji su me gradili, bez velikog interesa slušali. Već su mnogo puta čuli slične riječi, ali još nikad nisu bili pozvani na banket koji se održavao nakon svih tih govora.
Konačno je ustala jedna dama u krznenom kaputu. Čvrsto se omotala krznom, jer bila je zima i prihvatila bocu šampanjca koju joj je pružio predstavnik brodogradilišta privezanu tako da joj se odredi putanja i da se razbije kad udari u moj nos. Dama se nasmijala veselo i mahnula slobodnom rukom radnicima, zatim zamahnula bocom koja se rasprsnula na mom nosu, a dama povikala moje ime: "Antares"!
Istovremeno, kad se boca rasprsnula na mom kljunu, počeo sam kliziti natraške po navozu i uronio u more po prvi put u svom životu. Prvo krmom, a zatim čitavim bokovima. More me prijateljski primilo i odmah sam znao da ćemo se dobro slagati. Osjetio sam to preko njegovog slanog i prijateljskog zagrljaja.

Moje prvo putovanje! O, kako sam ponosno sjekao plave valove. Istog trena, kad sam uplovio u Otrantska vrata, kao da se pakao otvorio! More je prestalo biti plavo, poprimilo je tešku olvovnosivu boju i udaralo i udaralo bijesnom snagom u moje bokove. Pramcem sam sasvim uranjao u pobješnjeli slani vodeni zid i drhtureći čitavim trupom sa mukom izranjao iz njega. More se slijevalo s mene dok bih se propinjao, dok su mornari psujući miljeli palubom i pričvršćivali sve što se moralo i moglo pričvrstiti. Bura je zviždala kroz jarbole koji su drhtali neprestano, a na komandnom je mostu tišina postala teška, zabrinuta.
- Dobro je izbalansiran - rekao je ondašnji Barba, visok i vitak četrdesetogodišnjak crvene brade. - Izdržati će i gore nevrijeme.
Bilo mi je drago to čuti. Shvatio sam da barba ima povjerenja u mene, u moje sposobnosti, moju snagu, izdržljivost. Dao sam sve od sebe zbog toga! Moji su se bokovi uvijali dok su ih ledeni valovi pritiskali. Ali nisu pucali. Izdržavali su svaki nalet, a ja se osjećao nepobjedivim i sretnim i sve sam radosnije sjekao val za valom i počeo sve više uživati u toj divljoj igri.
A onda sam odjednom osjetio kako vodeni udarci gube snagu i ponosno sam jurnuo još brže, motori, moje srce, udarali su užurbanim ritmom. Bila je to pjesma veselja, pjesma pobjede. Moja prva pobjeda!
- Što sam vam rekao? - upitao je Barba osmjehujući se sutradan na jutarnjem suncu koje nas je pozdravljalo. - Dobar je "Antares", brod nad brodovima.

Godine su prolazile, ali ih nisam brojao, nisam točno ni shvaćao što znače. Znao sam samo koja sam mora i oceane preplovio i njih sam brojao i računao u svom kalendaru događaja. Drugo me nije zanimalo, mislio sam da će tako biti u nedogled. Ponekad bi imao čudnu rutu, a ponekad posada ne bi bila dobra. Ali dalo se sve to podnijeti. Osim jednom, kad sam gotovo umro od stida.
Prije samog ulaska u luku, neću je imenovati, zaustavila nas je patrola i shvatio sam kako nešto nije u redu. Ljudi u odorama užurbano su se penjali uz dobačene im ljestve i za čas su preplavili palubu. Stigli su sa tri velika patrolna broda i znao sam da se nešto neprijatno događa. A kad su otkrili krijumčarenu robu, osjetio sam potrebu za suzama. Prvi put u svom životu na moru osjetio stid. Zar to čine ljudi koje štitim od snage mora i vjetra? Zašto?
Četvoricu su odveli i ja sam sa nepotpunom posadom nastavio putovanje. Dugo i mučno. Nitko ni sa kim nije razgovarao i svatko je u onog drugog sumnjao. Bio sam sretan kad su čitavu posadu raspustili. Odahnuo sam.

Prisjećam se i onog paklenski vrućeg dana nasred Indijskog oceana. Dan je bio bez vjetra, miran i tih i teška je vrućina pritiskala, dok sam sjekao mirno plavetnilo. Ni valova nije bilo. Povremeno bi iz plavetnila iskakale morske lastavice i jato bi se diglo u zrak, prema suncu. Svjetlucava krila plesala su u zraku, da bi se čas zatim ribe ponovo bućnule u plavi zagrljaj.
Onda je dim pokvario lijepi i lijeni ugođaj. Počeo je naglo sukljati iz kuhinje, crn, sasvim crn, a oko njega titrali su prijeteći jezici plamena. Vrućina, koja je i onako bile velika, postala je nesnosna. Vrućina iz strojarnice, mog srca, pomiješala se sa plamtećom kuhinjom, dok je visoko sunce nemilosrdno pržilo sa visina.
Posada je trčala i vikala i gasila požar, ali se vatreni pohlepni jezici nisu predavali. Gašenje je potrajalo gotovo čitav sat i kad su vatru konačno zauzdali, ljudi su iscrpljeni sjeli na palubu, tražeći hladovinu i pomamno udisali užareni zrak otvorenih usta.
Barba je naredio da se vatrogascima, kako ih je ostatak posade odmah prozvao, posluži boca ruma i sanduk hladnog piva i umorna su lica odjednom postala nasmijana, a zadirkivanje kroz sjećanje na akciju počelo je poprimati komičan rasplet. Smijeh je odjekivao u vrućem danu. Još je jedna nevolja preskočena. Bez žrtava. A to je najvažnije.

Svaku sam nevolju pobjeđivao. Pa zašto me onda šalju ...ne želim tu riječ ni upotrijebiti. Zar nisam uvijek bio na strani svoje posade? Zar ih nisam uvijek volio i čuvao i brinuo o njima? Zar nisam svojim vlasnicima uvijek donosio zaradu?
Pa dobro, neka bude što mora biti. Čuvati ću ih i na ovom svom posljednjem putovanju i brinuti o njima. To je moja dužnost, a ja svoju dužnost volim i uvijek je najbolje što mogu i znam izvršim. Prkositi ću moru i vremenu i obećavam, dajem vam riječ, sigurno ću ih vratiti sa svog posljednjeg putovanja. Neka me se sjećaju sa smiješkom. Moja posada. Tko zna koja po redu. Ali svaka voljena!


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Zov

Istog časa kad sam se probudio, znao sam da je to morao biti samo san i ništa više. Ali san je bio toliko živ, da sam se lijeno protegnuo ispod prijatno tople deke i pomirisao miris Lorene, koja je već napustila naš zajednički krevet. Činilo mi se da udišem slani miris mora. Ali znao sam da me čula varaju, jer čuo sam Lorenu kako nešto radi u maloj kuhinji: sigurno pije kavu prije nego li otiđe na posao. Miris je mora pripadao neobičnom snu. Kroz poluotvoreni prozor dopirao je šum kiše, ali mi se činilo da i kiša miriše na more.
U mislima sam se vratio snu. Sirena. Nepomično je sjedila na oštroj hridi i mamila me pogledom najplahijih plavih očiju koje sam ikada vidio. Volim plave oči kod žena, Lorena ih ima, divno plave, a iznad njih su tanke i crne obrve, ali sirenine oči imale su neviđenu plavu boju i meni još nedoživljen pogled. Njen me je pogled zvao, preklinjao da joj se približim, obećavao mi je božansku nasladu i ja sam se naginjao prema njoj pružajući ruke iznad blago uznemirene površine mora i onda mi noga posklizne na glatkoj stijeni obrasloj sluzavim algama i ja ...
Probudio sam se, naravno, nisam pao u more. Ali nešto nije bilo kako treba. San je bio nešto više od ostalih mojih snova. Mnogo više.
- Što ti je? - upita me Lorena: ušla je u sobu sa šalicom kave u jednoj i cigaretom u drugoj ruci.
- Ništa - mrzovoljno rečem: mrzim Loreninu vječnu cigaretu u njenoj ruci.
- Ah! - reče ona shvativši, pratila je moj pogled. - Pušim, pa što? Zar spavaća soba mora biti svetinja?
Upijao sam pogledom Lorenine plave oči, ali su se one pretvarale u sirenine oči. Zatresao sam glavom na jastuku i skrenuo pogled.
- Jutros si nekako čudan - reče Lorena i otpuhne dim u mom pravcu: dražila me je namjerno, znao sam. - Što ćeš danas raditi?
- Baš ništa - posprdno joj odgovorim. - Ne moram raditi, sjećaš se? Pljuskao sam se po moru čitavih sedam mjeseci i mogu se nekoliko dana izležavati.
- Ne liči na tebe da se izležavaš - reče ona i bila je u pravu: ne podnosim mirovanje, uvijek sam spreman na akciju.
- Ljudi se mijenjaju.
- Ti ne! - Lorena se nagne prema meni i poljubi me. - Idem na posao. Nemoj se previše izležavati.
Osluškivao sam njene lagane korake dok je odmicala hodnikom. Kad sam začuo da su se ulazna vrata otvorila i ponovo zatvorila, duboko sam uzdahnuo, s mislima u nepoznatoj plavoj dubini i odmaknuo deku koja mi je pružala toplinu. Pogled mi se zalijepio na golim stopalima. Nešto nije valjalo. Zakleo bih se na sudu, da sam na trenutak umjesto stopala vidio peraju. Veliku i plavu.
Uspravio sam se, sjeo u krevetu i dlanom polako i pažljivo prešao preko nožnih prstiju. Nisu bili peraja. Odahnuo sam, osjećajući silno olakšanje, pa dlanom pomilovao listove. Šuštavi mi zvuk natjera krv u lice.
Što se događa? Pogledom sam prešao po dobro mi znanoj spavaćoj sobi i sve je bilo kako i treba biti, ali osjećaj neugodnosti nije me napuštao. Naprotiv, kao da je postao jači. Buljio sam u svoje gole noge, hladnoća me počela tjerati na drhtanje. Ili je to bio strah? Nisam više siguran. Pri dnu kreveta, na crnim i svilenim plahtama koje je donijela Lorena uselivši se k meni, nešto se srebrnasto ljeskalo. Nagnuo sam se još više prema naprijed i pokupio srebrno svjetlucanje. Krljušt. Između prstiju držao sam riblju krljušt.

Stijena je bila potpuno istovjetna onoj iz mog sna. Stajao sam desetak metara dalje od nje i promatrao je užarenim pogledom osjećajući divlje uzbuđenje, a da nisam shvaćao zbog čega. Plavi su je valovi milovali i što sam je više gledao, bio sam sve uvjereniji da joj moram prići. Moram stati baš na nju, na tu stijenu iz sna i na ni jednu drugu! Zašto? Pojma nisam imao, ali kao da netko drugi upravlja mojim pokretima, poput robota ukočeno sam koračao prema stijeni. Morao sam biti pažljiv, bilo je strmo, valovi su pljuskali, bilo je mokro posvuda oko mene, ali nije me moglo spriječiti ništa u ostvarenju nauma. Konačno sam stigao do stijene i stao točno na njen vrh, uglačan od silnih valovitih milovanja, a oštar na rubovima.
Drhtureći, ali ne zbog jake bure koja je zviždala oko mene, već zbog unutrašnje groznice koja me palila, održavao sam ravnotežu dok se oko mene pjenilo more.
- Doooooooođđđđđiiiii - nestvaran šapat valova milovao mi je uši. - Doooooođđđđđiiiii!
Umalo da nisam skočio u more. U posljednji sam se čas pribrao i duboko udahnuo slani i ledeni zrak.
- Koji se vrag događa? - glasno, gotovo vičući, upitao sam stijenu, more, vjetar, nebo, sebe.
- Doooooođđđđiiiiii - zvao me šapat mora, bure, dubina.
Odskočio sam uplašeno sa stijene i zagrabio prema cesti, što dalje od ovog nestvarnog ludila i nisam prestao trčati, sve dok se nisam našao u sigurnosti vlastitog stana.

Tako sam mislio. Ali varao sam se. Nije više bilo sigurnosti za mene, ali tada to još nisam znao.
Idućeg me jutra probudi žestoko drmusanje i sa mukom otvorim oči, jer sanjao sam stijenu i more u kojemu je plivala ona i zvala me, zvala ... Iznad mene, gola još uvijek, znači da se tek probudila, stajala je Lorena i zabrinuto me gledala.
- Što se to događa s tobom? - upita me napola ljutito, napola uplašeno.
- O čemu govoriš?
- O ovome! - strgnula je pokrivače s mene i rukom pokazala: od koljena naniže, riblje krljušti svjetlucale su u polutami. - Hoćeš li mi reći što se događa?
- Ma što ti je? Ni sam ne razumijem ...
- Jesi li pokupio neku boleštinu dok si bio na brodu?
- Lorena!
- Lorena, Lorena! - prasne ona. - Ne bi bio ni prvi ni posljednji koji vara svoju ženu.
- Lorena!
- Svi ste vi pomorci isti!
- Idi u božju mater, glupačo! - eksplodirao sam i prvi je put u životu uvrijedio, ali kad sam primijetio njen uplašen i iznenađen pogled, moj bijes nestane. - Zar ne vidiš da sam i ja uplašen, Lorena? Ni ja ne razumijem što se događa. Vjeruj mi.
- Koliko to traje?
- Ne znam. Mislim dva-tri dana.
- Ne idem na posao. Idemo k liječniku.
- Ne! - vrisnuo sam. - Ne idem nigdje!
- Zašto ne?
- Što ću mu reći? - upitam je i pokažem na svoje gole noge sa kojih je lepršajući padala riblja krljušt. - Da se pretvaram u ribu?
- Molim te!
- Pa da me strpa u ludnicu? Što je tebi, Lorena? Ni kod koga ne idem! I gotovo.
- Ali nešto moraš učiniti.
- Znam - potišteno sam priznao. - Ali momentalno ne znam što.

Pretvarali smo se, Lorena i ja, da se ništa neobičnog ne događa. Ali čim bi Lorena odlazila na posao, ja bih jurio k stijeni. I razgovarao s njom. Sa sirenom. Koja mi nije htjela reći ime. Jer ukazivala mi se. Doplivala bi do same stijene i gledala me najplahijim plavim očima koje sam ikada vidio i zvala me. Nije otvarala usta, ali sam je ja čuo. Drhtao sam zadovoljstvom zbog njenog glasa, a kad je ne bih poslušao i ne bi joj se pridružio u plavom prostranstvu u koji me zvala, ona bi ljutito pljusnula repom po uznemirenoj površini mora i odlazila. A iza nje bi odjekivalo tužno:
- Doooooođđđđđiiiii - najmilozvučnijim glasom kojeg sam ikada čuo.
Jurio bih kući osjećajući suze, shvaćajući da sam se zaljubio, ne, nije tako: shvaćajući da volim. Prvi put u životu istinski volim. Prvi put! Strasno, nepokolebljivo, ludo i ništa mi više nije važno. Sve je ostalo prestalo postojati. Ona, moja sirena, i moji osjećaji jedini su svijet koji poznajem.
Grozničavo bih se svlačio,jer odjeća mi je vrijeđala kožu, ulazio u kadu i puštao toplu, gotovo vruću vodu teći po mom napetom i drhtavom tijelu. Voda me smirivala i znao sam često duboko udahnuti i zaroniti glavom ispod vruće vode i žmireći odmotavati uspomene na nju, na moju sirenu. A duša mi je pjevala: Volim je!

A onda, drama! Zagnjurio sam glavu pod toplu površinu i mislio na one najplahije plave oči i grudi, male i čvrste koje sam silno želio pomilovati, ljubiti i prisjećao se njenog osmjeha, obećavajućeg zova, kad ...
... odjednom me nečija ruka zgrabi za kosu i izvuče iz tople ugodnosti u kojoj sam osjećao povezanost s njom, sa svojom sirenom. Iz i vlažnog raja bio sam izvučen u pakao.
- Pogledaj! - vrištala je Lorena i rukom pokazivala prema mojim nogama. - Pogledaj!
Pogledao sam niže dole, prema njenom ispruženom prstu. Ali nije bilo nogu: umjesto njih bila je velika i plavičasta peraja koja je udarala u napola punoj kadi, pljuskajući vodu po čitavoj kupaonici.
- Što se događa? - sad već sasvim tiho, upita Lorena.

Sjeo sam na stijenu. Lorena, kojoj sam sve iskreno povjerio, stajala je pored mene i žalosno me gledala.
- Jesi li siguran da to želiš?
- Siguran sam.
- Toliko je voliš?
Samo sam klimnuo. Nisam je htio još više pozlijediti riječima izgovorivši ih glasno. Dovoljno su boljele i u tišini. Polako sam svlačio odjeću i bacao je na kamen. Nije mi bilo hladno. Usprkos buri i zimskom godišnjem dobu. Tresao se jesam, ali tresao sam se zbog nestrpljenja. Želio sam se što prije stopiti u njenom, sireninom zagrljaju, postati jedno.
Kad sam sve svukao sebe, onako gol sjeo sam na stijenu i gurnuo noge u more. Istog su časa prestale biti noge.
Udarac njenog repa po površini mora, odmah sam prepoznao, a da nju, svoju sirenu, nisam ni vidio. Ali ju je vidjela Lorena.
- Evo je! - reče meko drhtavim usnama. - Došla ti je. Idi k njoj. Nemoj da te više čeka.
- Zbogom, Lorena - rekao sam uranjajući u more. - Hvala ti.
- Idi već jednom! - vikne Lorena, a suze joj kliznu niz lice.
Uronio sam u plavu dubinu u kojoj me čekao plavi pogled i raširene ruke, uz osmjeh čežnje i dobrodošlice.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Grad

Zvuk obaranja sidra prodre mu u san i Darko se probudi. Jedan je trenutak s nerazumijevanjem zurio u mrak, osjećajući lagano podrhtavanje broda, dok nije shvatio: stigli su na sidrište. Putovanju je kraj.
Svjetleće kazaljke četvrtastog preklopnog sata položenog na polici za knjige malo iznad Darkove glave pokazivale su pet sati i sedam minuta. Zimsko jutro, mračno poput noći. Darko je znao kako više neće moći zaspati: suviše je uzbuđen, a da bi se mirno okrenuo na drugi bok i zaspao. Kao što bi učinio da se brod nalazi na otvorenom moru. Ali sad su brodski strojevi jedva čujno podrhtavali, brod je mirovao prikovan sidrom za morsko dno, a ispred broda nalazio se grad. Ne bilo koji grad, nego Darkov grad: Rijeka.
Gotovo je čitav svoj život proveo u Rijeci i volio je lučki grad, baš kao što je volio i onih nekoliko žena u svom životu. Nježno je mislio na riječke ulice koje je dobro poznavao, kao što je na moru mislio na nježne dodire trenutačnih mu životnih suputnica. Radovao se povratku. I posljednjem putovanju. Više neće ploviti, iskrcati će se, ovog puta zauvijek.
Kad mu je ta misao izbila na površinu, Darko duboko uzdahne, odbaci pokrivač i ustane. U kabini je bilo hladno i on se brzo oblačio, radna mu je odjeća bila uredno složena preko stolice i on u je žurno navukao: u osam sati biti će u strojarnici i bolje da je već sad spreman.
Osvježen, ispljuskao je neobrijano lice vodom iznad malog umivaonika u kabini i oprao zube, izađe iz nje i uskim hodnikom došeta do salona: nadao se da će u salonu biti barem malo tople kave.
Imao je sreće, pa sa velikom šalicom mirisne kave u ruci ponovo prođe hodnikom, otvori vrata i stupi na palubu. Pozdravi ga hladan vjetar, dobro mu poznata riječka bura. Kao da pozdravlja prijatelja, Darko klimne i pogne glavu, puštajući da mu ledeni prsti bure miluju smeđu i prilično dugu kosu.
Nakon kraćeg traženja pronađe zaklonjeno mjesto do kojeg bura nije dopirala. Na štivi, brodskom skladišnom prostoru, bili su naslagani ogromni drveni sanduci povezani čeličnom užadi i oni su sprečavali put buri, stvarajući malu oazu toplote. Smjestio se na tom zaštićenom mjestu, osluškujući zvukove: oni na provi (pramcu) dovikivali su nešto jedni drugima, ali nije mogao razabrati riječi. Bura je kidala rečenice na nerazumljive dijelove koji se nisu mogli sastaviti.
Srčući kavu koja mu je pružala toplotu i budila ga, rukom napipa u džepu dvije kutije cigareta i izvuče ih iz skrovišta: "Marlboro" i "Ronhill". Američka i hrvatska vrsta. Osmjehujući se samom sebi zbog tog rituala, kojeg je upražnjavao čitav niz godina, Darko vrati "Marlboro" u duboki džep mornarskog kratkog kaputa i zapali domaću cigaretu. U čast povratka kući. Cigareta mu je ostavljala čudan i pomalo gorak okus na nepcu i jeziku, ali nije mario. Pušio je i promatrao svjetla grada koja su žmirkala u tamnom jutru, dok noć još nije sasvim nestala.
Sasvim je lako prepoznao obris lukobrana i pomoću njega se orijentirao i točno je u svakom trenutku znao u koji dio svog grada gleda. Pogled mu se najduže zadržao na lukobranu, prisjećajući se kako je to nekad davno izgledalo, kad je još bio maleni dječak ...

... koji je bezbrižno igrao nogomet na samoj cesti, ispred zgrade u kojoj je stanovao. Automobili su u to vrijeme bili rijetkost, još nisu zavladali ulicama grada, pa su ulice za Darka i njegove vršnjake uvijek predstavljale površinu za igru: svaka je ulica u tren oka bila pretvarana u igralište!
Trčeći za loptom i dovikujući se, odjednom su svi dječaci zastali, napeto osluškujući zvuk brodske sirene koja je iznenada zaparala vruće ljetno poslijepodne. Zatim joj se pridružila druga brodska sirena, pa treća i uskoro su svi brodovi u luci i oni na sidrištu učestvovali u koncertu.
- Novi brod! - dosjetio se jedan dječak prvi. - Stigao je novi brod na obalu. Idemo!
Nogomet je istog časa bio zaboravljen i svi su, kao jedan, potrčali prema obali. Dječaci su znali, kako svaki put, kad u brodogradilištu porinu novi brod i kad taj brod doplovi prije svog prvog putovanja u matičnu luku, svi ga građani mogu slobodno razgledati. Prava avantura! Nikad Darku nije moglo dosaditi hodanje bokovima broda, milovanje debelih konopaca koji su uredno bili savijeni na krmi. I upravo, dok je sa prijateljima stajao na krmi jednog takvog broda i milovao debeli sasvim novi konopac kojim je brod bio privezan uz obalu, Darko je duboko uzdahnuo i rekao tiho, tako da samo on čuje:
- Kad narastem, biti ću pomorac.

Sad, i dalje uživajući u kavi i cigareti, Darko se osmjehne tom dalekom događaju iz njegovog života. Gotovo je bio zaboravio na njega. Što ga je probudilo i izvuklo iz tame zaborava? Možda potmuli zvuk sirene remorkera koji je prolazio uz bok broda?

Obala je oduvijek za Darka bilo sveto mjesto njegovog života. Mogao je satima promatrati neprestanu živost na njoj u onim dalekim vremenima, dok je nisu osvojili automobili i dok je gradski očevi (ili očusi?) nisu pretvorili u parkiralište. Kad je bio desetogodišnjak, obalom su prolazili u dugom nizu krupni i snažni konji koji su vukli traktorske prikolice umjesto traktora kojih nije bilo, a na kojima je bila naslagana drvna građa. Konji bi napinjali svoje snažne mišiće, dok bi im se koža sjajila na suncu, a daske su mirisale na šumu: mora da su te iste daske još donedavno bile ponosna stabla u nekoj šumi.
Darko se sjećao kako je more bilo sasvim čisto i mogao si pogledom doprijeti do samog dna kao od šale, dok bi dokono sjedio gol do pojasa i pecao. A sad? Neprestani promet zagadio je zrak i more se u nosnicama gotovo više ni ne osjeća. Samo miris benzina sve prekriva. Ali ga obala i dalje zove i privlači i Darko voli sjesti u kafić i uživati u kavi, dok pogledom miluje luku koja se toliko promijenila.

Noć je pčela ustupati mjesto danu i sad mu je već pogled dopirao mnogo dalje. Orijentirajući se gledajući preko kupole sata na Korzu, Darko je uperio pogled prema parku svog djetinjstva i dobrog dijela mladosti.
U tom je parku, na dugačkoj i zelenoj klupi prvi put u svom životu poljubio djevojačke meke usne.
- Ah! - zadahtala je ona i zagnjurila glavu u Darkovu debelu maju: jesen je nastupala i večer je bila hladna. - Još se nisam ljubila ...
- Nisam ni ja - priznao je Darko, oklijevajući, nakon što je nekoliko trenutaka uzalud čekao da ona nastavi naglo prekinutu rečenicu.
U polutami je više naslutio nego vidio, da je ona ponovo podigla glavu i nudila mu usne na poljubac i on ju je ljubio nevješto, ali trudeći se i uživajući u prvim poljupcima, dok se u njemu plima sreće podizala i rasla i stiskala mu grlo.
- Uvijek ću te voljeti - rekla mu je ona u uho.
- I ja tebe!

Osmjehujući se u prvim znacima zore, početku novog dana, Darko zapali još jednu cigaretu i ispije posljednji gutljaj kave.

Jedna druga djevojka hodala je uz njega dok je žurio u luku, na svoj prvi brod, na prvi ukrcaj.
- Pisati ćeš mi? - pitala ga je, čvrsto mu stežući ruku.
- Naravno da hoću - odgovorio je, ali su mu misli grozničavo skakale u susret novom životu prema kojemu je koračao i uzbuđenje ga je treslo.
- Jedva čekaš otići - predbacila mu je ona nekako naslutivši što se događa u Darkovoj nutrini.
- Daj, nemoj, molim te.
- Istina je! Priznaj!
Darko je spustio kofer pun knjiga kojeg je vukao na brod, odjeću je već prije odnio, pa se zagledao u njeno lice uokvireno crnom kosom. Crne su joj oči bile blistave i velike i vlažne i tračak tuge zahvatio je Darka. Zagrlio ju je, a pogled mu je lutao po autobusnom kolodvoru koji se nalazio točno nasuprot glavnog ulaza u luku kroz koji morao uskoro proći, ako ne želi zakasniti na isplovljavanje broda. Pogledom se opraštao od grada kojeg je volio i još uvijek se sjeća, da je u tom trenutku pomislio, kako je život čudan: voli ovu djevojku koju drži u naručju, voli i svoj grad, a jedva čeka otisnuti se na pučinu prema drugim, nepoznatim gradovima.

Između tog dana i ovog sadašnjeg, dok prve zrake sunca počinju obasjavati njegov grad, prošlo je nekoliko decenija, ali onaj osjećaj uzbuđenja zbog povratka voljenom gradu nakon višemjesečnog izbivanja, u Darku kao da je postajao sve jači i jači. Umjesto da se smanjuje. Kao što je Darko mislio da bi trebalo biti.
Bura kao da je postala hladnija sa prvim zrakama sunca i Darko duboko zavuče ruke u džepove debelog mornarskog kratkog kaputa. Vratio se. Još jednom. A misli mu odlete...

... u ono daleko zimsko poslijepodne, kad su proslavljali rođendan školske prijateljice. Soba je bila prostrana, strop visok, zgrada na samoj obali i nekad je bila palača samo jedne obitelji, znao je to Darko. Plesali su uz glazbu ploča, kad je majka slavljenice ušla u sobu i podigla iglu s ploče koja se okretala: nastupio je muk.
- Oprostite, djeco - rekla je odlučno pogledavajući radoznala dječja lica - ali upravo će proći povorka s posmrtnim ostacima pomoraca s broda "Petar Zoranić" i nije red ...
Djeca, koja će uskoro postati mladi ljudi, zažagorili su sa razumijevanjem i njihova su se mlada i do tada nasmijana lica, naglo uozbiljila. Svi su pohrlili prema velikim prozorima, a nekoliko hrabrijih i na balkon, prkoseći hladnoći. Ispod njih, na obali, tužno je prolazila kolona ljesova koju su pratili mnogi građani. Obala je bila tužna tog dana i Darko je osjećao krivnju što se oni, njegovi prijatelji i on, vesele u takvom danu. Jednog će dana i on biti pomorac i tko zna što sve njega ne čeka?

Darko je mnogo puta raznim brodovima prolazio kroz tjesnac Bospor i svaki put bi se prisjetio nesretne sudbine pomoraca broda "Petar Zoranić". Ali i onog dalekog proslavljanja rođendana. I sad, dok je palio još jednu cigaretu, osjećajući glad na dnu želudca mislima je pomilovao tužnu sudbinu pomoraca. I sam Darko je doživio nekoliko, kako je on to zvao "nezgoda" u svom skitalačkom životu pomorca. I sve ih je volio, i one lijepe i one ružne. Jer sastavni su dio pomorskog života. I sve ih treba voljeti.
Kao što voli svoj grad, voli Rijeku u svakom godišnjem dobu i u svakom svom raspoloženju. Jer Rijeka je uvijek njegova Rijeka. Grad mladosti, grad prve ljubavi, grad otkrića, grad sazrijevanja, grad... jednostavno, Rijeka je Rijeka i ne može biti druge Rijeke!

- Ovdje si! - reče glas i sad već na danjem svjetlu, sunce je počelo izranjati, ispred Darka se stvori Ante. - Obišao sam čitav brod tražeći te. Pomislio sam, da nisi možda pao u more. Kojeg vraga radiš ovdje?
- Ništa - odgovori Darko. - Došao sam popušiti cigaretu.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.