Ribolov i neke druge stvari

1

Spretno koračajući niz strmo brdo, noseći u lijevoj ruci trskin štap, njegov ribolovni pribor, Vilko je veselo osluškivao potiše jadikovke žena. Žalile su se na vrućinu, na strmi pad brda, na znoj ... žalile su se na sve. A tek nepuni sat hodaju pod suncem koje polako putuje beskrajno plavim nebom bez ijednog oblačka prema zalasku. Vrućina je sad, činilo se, bila upravo nesnosna i žene, Vilkova majka i Janica, njena prijateljica, već su počele tražiti vodu.
Vilko se zlurado podsmjehivao u sebi, već sad, unaprijed uživajući u povratku sa ove ribolovne avanture. Kad će se morati penjati uz ovo isto strmo brdo kojemu kao da nikad nema kraja. Uska kozja staza krivudala je brdom, jer zbog silne strmine nije mogla voditi pravo i to je put i mučenje na brdu činilo još dužim. Ispod njih, njihove skupine od sedam odraslih ljudi, pet muškaraca, dvije žene, tri dječaka i jedne djevojčice, Vilkove sestre, pucao je pogled na uvalu duboko usječenu u kopno. Iznad uvale uspijevali su trsovi, vinogradi su obrubili brda, a dole ispod njihovih nogu koje su gazile u ljetnoj prašini, vijugala je neasfaltirana cesta. Još nije nastupilo vrijeme njene modernizacije: bilo je to na početku 60-tih godina prošlog stoljeća.
- Lakše s vodom - opominjao je žene zabrinutim glasom, Markan, vođa puta: on je ovim pute prešao bezbroj puta i noću i danju i znao je, da ih očekuje još nekoliko napornih kilometara.
Znao je to i Vilko i bio je sretan zbog toga. Sa ujakom je već nekoliko puta lovio ribu i hobotnice u ovom kraju. Zbog dužine puta do mora, a bez motorizacije o kojoj onda nitko nije ni sanjao, ustajali bi već u dva sata iza ponoći i grabili bijelim putem obasjanim mjesečinom. Morali su tako činiti, ako su u zoru namjeravali stići do mora i početi ribolov. Vilko je uživao u tome, nije mu bilo teško ustati nakon samo nekoliko sati spavanja. Istog bi trena, kad bi mu ujak provirio u sobu, Vilko ustajao i počinjao se žurno oblačiti u mraku. Uvijek je to bilo ljeti, za vrijeme školskih raspusta i upravo to dugo i teško hodanje do mora, bio je vrhunac Vilkovog ljetovanja. Uživao je beskrajno u svakom trenutku ribolova.
- Imamo još dobra dva sata hoda - opominjao je Markan žene, dok su se Vilko i njegovi prijatelji Blaž i Šiljak veselo i posprdno osmjehivali, ali dobro pazeći da im stariji ne primijete radost na licima.
- Još toliko? - zakukala je Janica.
Bila je debela i nenavikla na fizičke napore i najteže je podnosila hodanje po užarenom bijelom putu, pod užeglim suncem.
- Opomenuli smo vas - umiješao se u razgovor Ilija, zvani Gromovnik, otac Šiljka. - Nismo vam krili da će put biti naporan.
- Ajde, Janice - nježno ju je bodrio Jerko, njen suprug i prijatelj Vilkovog oca. - Pogledaj kako djeca to lagano izdržavaju.
Na to su djeca, koja za sebe nisu mislila da su djeca, oborili glave i gledali u svoje nožne prste, a na licima im blistali osmjesi koje sad nisu više uspijevali prikriti.
- Pogledaj Vilka kako grabi - rekao je tiho Gromovnik Vilkovom ocu. - Baš kao pravi muškarac. Kao da se ne misli zaustaviti.
Vilko je Gromovnikove riječi sasvim jasno čuo, ali ničim nije odao da je čuo ijednu riječ: samo je nastavio još bodrije koračati ispod užarenog sunca koje mu je palilo potamnjela ramena. Mislio je o tome, kako je ovo prvi put da sa svojim starim odlazi u ribolov. Nikad prije nije bilo prilike, suviše su često bili razdvojeni. Pa i ovog je ljeta Vilko sa majkom i sestrom bio već mjesec dana kod djeda, kad im se otac pridružio. Vojnički je poziv tražio žrtve, shvatio je Vilko vrlo rano i nikako ga zbog toga nije volio. Poziv vojnika. I zauvijek mu se urezalo u dušu zaziranje od uniformi. Činilo mu se, da je oduvijek bez oca. Nikad nije bio pored njega kad mu je zbilja trebao, očajnički trebao, kako je mislio sasvim mladi Vilko. Prekomanda. Tako su to zvali. Otac je neprekidno bio u "prekomandi", a Vilko je željno očekivao njegove kratke posjete koje su suviše brzo završavale. Pa se evo, tako dogodilo i ovo, da po prvi put sa svojim starim ide u ribolov tek sad, kad je postao muškarac.
Da je postao muškarac, Vilko nikom nije rekao. Baš nikome. I nije točno znao treba li uopće nekome reći, jer kako nekom drugom objasniti svoje zbrkane osjećaje koji divljaju u njemu, kad ih ni on sam ne razumije niti raspoznaje?
Dogodilo se to nekoliko dana prije nego li im se otac pridružio. Bila je noć, pun je mjesec sjajio na plavičastom nebu, kad je Vilko nestrpljivo ustao, približio se prozoru i zagledao u vis, u neprekidno prostranstvo. Činilo mu se, kako je njegov nemir koji ga je iznenada obuzeo, velik koliko i nebo iznad njega. I isto tako tajanstven. Što mu se događa? Zašto je tako napet, nemiran, razdražljiv i iznad svega, zašto ne može spavati, kad je čitav dan proveo jureći brdima u društvu pasa i svaki mu mišić podrhtava od napregnutosti i plače za oporavkom?
Tada je, sjedeći na krevetu, dok je pun mjesec osvjetljavao unutrašnjost njegove sobe, vođen nepogrešivim prirodnim nagonom posegnuo rukom i pomilovao samog sebe. Reakcija ga je vlastitog tijela, kojeg je mislio da poznaje savršeno dobro, zapanjila. I shvatio je: uopće ne poznaje svoje tijelo! Ushit koji je osjetio otjerao mu je svako drugo pitanje iz uzburkanog mora pitanja i samo ga jedna misao vodila: kamo to sve vodi i kako će završiti?

Spustili su se niz brdo i stupili na cestu i sad je bilo lakše i Vilko je s osmijehom gledao kako se Janica i njegova majka raduju. Kao da je kraj puta. A ima još klipsati pod vrelim suncem. Prije nego li potraže ugodu u moru.
Ugoda ... onu se noć zaprepastio osjetivši gotovo neizdržljivu ugodu i odmah je zatim zaspao tvrdim snom bez snova. Ali ne prije nego li što je očistio, uklonio svaki izdajnički trag koji je potekao iz njega. "Muškarac", mislio je radosno prije nego li će zaspati. "Muškarac", pomislio je odmah izjutra. "Postao sam muškarac", mislio je dok je koračao po bijeloj cesti napola osluškivao razgovor odraslih. Kad bi oni znali ...

2



Cestom bi tu i tamo projurio poneki rijetki automobil, još to nije bila magistrala prepuna automobila kakva će uskoro postati, podižući prašinu visoko gore u užareni zrak, otežavajući disanje. Pružili su korak, čak ni žene se nisu žalile zbog ovog ubrzanja, jer svi su znali, kad siđu sa bijele ceste i stupe među škrto raslinje između kamenjara, postati će lakše podnositi vrućinu.

Vilko je već izvježbanim pogledom ugledao obrise zidina koje su im se ispriječile na putu i osmjehnuo se prema njima. Kad ih je prvi put ugledao prije nekoliko godina, na njegovom prvom pohodu u ribolov sa ujakom, znatiželjno se zagledao u njih.
- Zbog čega zidine ovdje? - upitao je radoznalo, jer nije bilo kuća, nije bilo nikakvih građevina kojih bi se moralo braniti, ništa, samo škrto raslinje i kamen.
- Zbog Turaka - odgovorio je ujak spretno se penjući na visoke zidine. - Ovdje su se pokušali oduprijeti navali Turaka.
Vilko je tada nekim drugim pogledom ponovo odmjerio zidine, visoke nekoliko metara i dugačke tko zna koliko. U mašti je zamislio silno zveckanje oružja i urlike vojnika dok su se međusobno ubijali ispod ovih istih zidina. Sve je poprskano krvlju, shvatio je upravo tu, kod tih zidina, preko kojih mora se popeti da bi uživao u ribolovu. Zbog čega je život takav?
- Požuri, ne boj se - rekao mu je ujak, koji je pogrešno protumačio Vilkovo zastajkivanje.
- Ne bojim se - rekao je Vilko, odagnao Turke i njihove krive sablje dalje od sebe i počeo se verati istim putem kojim je nekoliko sekunda ranije verao se ujak.
Zavidio je ujakovoj spretnosti. Usprkos "mamilu", dugoj motki na koju bi se stavljao mamac s kojim bi se privlačile hobotnice, i još jednoj isto toliko dugačkoj motki na kojoj su umjesto ostiju bile na vrhu vezane jedna pored druge dvije velike udice, a sa kojima bi se zakačila hobotnica, kad bi pohlepno pojurila za mamcem, radujući se objedu. Vilko nikako nije mogao spretno, brzo i lako preskakati zidine, koje su omeđivale posjede. Često bi i srušio poneki kamen pri prelasku i uvijek bi ga bilo sram što ostali moraju čekati, dok bi on slagao kamen na kamen i vraćao zidu-međi prvobitni izgled.
- Jesi li umoran? - upitao je ujak: bilo je to njihovo prvo dugotrajno pješačenje i ujak je bio pomalo zabrinut.
- Nisam - odgovorio je Vilko osmjehnuvši. - Volim hodati.
Bila je to istina: nimalo nije bio umoran usprkos ustajanju u dva sata iza ponoći i trosatnom pješačenju. Sad je već sve bilo lako. Sunce je izviralo i prosipalo svoje zlato po zemlji i sve se počelo buditi. Miris je kadulje još uvijek je nadvladavao miris mora, iako su bili tu, pored samog mora, još ih samo koji metar razdvaja. Cvrčci još nisu pjevali i Vilko je nestrpljivo očekivao njihov koncert. Volio je cvrčke i ponekad ih je vrebao, pa bi se prišunjao i ulovio cvrčka, koji bi, naravno, utihnuo. Bilo je zanimljivo gledati njegova krila, zagonetne šare na njima. Jer Vilko je već onda znao, da te šare nisu tu samo za ukras, da bi se on i njemu slični radoznali dječaci, divili njihovoj ljepoti. Šare su imale svrhu. Ali koju? Sve je oko njega bilo zagonetno i pitao se, hoće li ikada pronaći odgovore na svoja nadiruća pitanja.
- Stigli smo - rekao je ujak, sagnuo se u ubrao malo kadulje, dok ga je Vilko znatiželjno gledao.
More je mirno ležalo ispred njih, plavo i gotovo bez šuma i Vilko je očarano gledao u daljinu, tamo negdje prema izlazu iz uvale.
- Ovo ću vezati ovdje - rekao je ujak podučavajući ga i Vilko je ponovo svrnuo pogled na ujakovo lice: ujak je u zraku držao kadulju koju je maloprije ubrao. - Privezati ću je na mamilo i sa njom izmamiti hobotnicu ispod kamena. Shvaćaš?
- Shvaćam - odgovorio je Vilko gledajući kako ujak čini ono što je rekao da će učiniti.
- Ti možeš ići malo naprijed - rekao je ujak i neodređeno mahnuo rukom. - Naberi malo puževa za mamac. Ja ću se kretati i moraš ostati uvijek u mojoj blizini. Nemoj zaostajati.
Vilko je klimnuo i požurio nekoliko desetaka metara naprijed, iz mora izvukao nekoliko puževa i jednog natakao na udicu i zamahnuo štapom. "Naberi", rekao je ujak i baš kao da je brao te jadne puževe. Vilko ih je žalio, jer bili su živi, zar ne, a on će ih zdrobiti kamenom da bi došao do njihovog mekog i skliskog tijela, kojeg će nabosti na udicu. Okrutno. Ali, želi li uloviti ribu, čini se da ne može postupiti drugačije. Mora li život biti okrutan? I je li okrutnost ubijati da bi se nahranio?
Pitanja su se kovitlala i želio je o tome razgovarati s ujakom, ali ribe su počele gristi i Vilka je zahvatilo prastaro lovačko uzbuđenje koje je odagnalo sve ostalo iz njega. Postojao je samo on, more, štap u njegovoj ruci i koprcajuće ribe zlaćanih boja koje je brzo otimao iz mora. Prvi njegov ulov. Osjećajući silnu sreću, skakao je sa stijena na stijenu prateći ujaka i u torbicu, prebačenu preko ramena, ubacivao ulovljenu ribu. Nije ni primijetio kad je torbica dobila na težini.
- Sad ćemo malo stati - rekao je ujak kad mu se idući put približio: Vilko je shvatio da su tako polako prešli s kamena na kamen blizu dva kilometra. - Ti sakupi granje, a ja ću očistiti ribu, pa ćemo doručkovati.
- Dobro - rekao je Vilko i odložio svoju torbu i štap od trske: odjednom je osjetio glad.
- Čekaj! - zaustavio ga je ujak. - Evo još jedne! Želiš li pokušati?
Vilku se stisnulo grlo. U grudima je osjetio drhtaj i znao je da neće odbiti, pokušati će uloviti hobotnicu. Ali kako? Nije dovoljno jak da istovremeno ...
- Ne brini - rekao mu je ujak, pročitavši Vilkovu misao. - Ja ću držati mamilo i izvući je ispod kamena. Tvoje je samo zakačiti je i izvući na obalu. Hoćeš pokušati?
- Hoću!
Rekao je to odlučno i odlučnim je korakom pristupio ujaku, ali nije se odlučno osjećao. Samo uzbuđeno. I malo uplašeno. Ako je izgubi ...
- Drži! - rekao je ujak i gurnuo mu u još nejake ruke dugačku i tešku motku s one dvije smrtonosne velike udice na vrhu. - Vidiš li je?
Vilko je napeto netremice zurio u morsku dubinu. Vidio je mamilo, na kojem su sad bile privezani krakovi prve ulovljene hobotnice, kako pleše oko kamena trokutastog oblika. A onda kao da je kamen promijenio oblik i Vilko shvati da gleda u hobotnicu koja je izmiljela ispod njega u lovu na plijen.
- Vidim je! - reče poluglasno.
- Samo mirno - hrabrio ga je ujak. - Zgrabi je izvuci. Nije teško. Kad budeš spreman.
Ali je Vilko i te kako osjećao težinu dugačke motke u rukama. Odjednom je shvatio, buljeći u hobotnicu koja je lakomo puzala prema kracima kojima ju je vabio ujak, da će mu motka postajati sve teža što duže bude čekao i odlučno zamahne iznad hobotnice, zakači je onim strašnim udicama, pa drhteći od uzbuđenja, širokim zamahom izvuče je iz mora i izbaci na obalu. Hobotnica se sama otkinula s udica: zakačio ju je tik ispod kože. Imao je malo sreće.
- Tvoja prva! - rekao je ujak smiješeći se i gledajući dobrohotno u uzbuđeno Vilkovo lice. - Biti će ih još.

Oblak se sjećanja rasprši i Vilko shvati da su stigli do zidina. Još nekoliko metara i morati će ga prijeći.
- Znam najlakši put - reče uz osmjeh. - Malo niže dole mnogo je lakši prijelaz.
- Vodi nas - reče mu Markan, pokretom ruke ušutkavši svog sina Blaža.
Vilko klimne i povede skupinu prema pukotini na zidu koja je bila visoka nešto manje od dva metra i preko koje će se svi mnogo lakše uzverati. Osjećao je uzbuđenje zbog ribolova koji će vrlo brzo početi. Još samo ovu prepreku da prijeđu i more će im se osmjehnuti plavim osmjehom.

3



Konačno su stigli na odredište i čitavom je skupinom zavladalo razdragano veselje. Pohrlili su prema moru, bilo je oko šest poslijepodne i još uvijek prilično vruće, ali sad već podnošljivije. More kao da je ublažilo vrućinu i odagnalo umor koji se nakupio u ljudima nakon trosatnog pješačenja.
- Iza one uvale - rekao je Markan pokazujući rukom u daljini - nalaze se stari zidovi srušene kuće. Između njih ćemo prenoćiti. Možete se ovdje okupati, osvježiti, oni koji to žele, a mi ostali počinjemo loviti.
Vilko se pridružio Blažu i Šiljku, svojim vršnjacima, stojeći do koljena u moru i vadeći puževe iz njega. Prva ješka. Dok ne ulove nešto bolje. More je divno oplakivalo ugrijane noge opaljene suncem i Vilko je poželio malo duže ostati u moru, možda malo i zaplivati. Ali shvatio je, da ni Blaž ni Šiljak niti ne pomišljaju na to, već žure početi s ribolovom, pa je odagnao primamljivu ideju koja mu se prikrala protiv njegove volje. Što mogu oni podnijeti, može i on!
Gledao je kako Blaž spretno nabada ješku i i brzo vitla zrakom iznad glave kraj povraza, pa ga uz silan zamah baca daleko od obale, prema pučini. Tamo su se obično nalazili veći primjerci riba, pa i vrlo ukusna škarpina, Vilko je to znao, ali se on zadovoljavao lovom pomoću štapa. Ribe su obično bile manje, ali je zbog nečeg više volio taj način, nego ono oprezno povlačenje povraza i vječno strahovanje da se udica ne zakači za morsko dno. Tada bi uslijedilo dugotrajno i strpljivo trzanje iz raznih pozicija, sve dok se udica ne bi otkačila, bila privučena ribolovcu i ponovo bacana u dubinu. Ovako se zabavljao sa štapom, veselo izvlačeći gladne ribe koje su ludo grizle, dok je sunce polako putovalo prema zalazu: doba dana kad se najuspješnije pecalo, činilo se Vilko.
Skačući s kamena na kamen, krećući se prema onim ruševinama, grupa je polako napredovala krajolikom, a i ulovom.
- Učiš od Blaža? - upita ga otac: iznenada se stvorio pored Vilka, koji ga, zauzet ribolovom, nije ni primijetio. - Vidim kako gledaš njegov zamah ruke, dok baca udicu.
- Jak je - reče pomalo zavidno Vilko. - Ja je ne bih mogao toliko daleko baciti.
- Radi fizičke poslove - reče mu otac bacajući svoju udicu pored Vilkove. - Mora biti jači. Ali nisi ni ti neki slabić. Kako si samo prašio putem!
Vilko se samo osmjehnuo i ništa nije odgovorio. Uvijek bi se zbunio kad bi ga netko zbog nečeg pohvalio.
- Drago mi je da ste prijatelji - reče mu otac. - Blaž i ti. I ja sam prijatelj sa njegovim ocem. I u ratu smo bili zajedno.
- Znam - reče Vilko: čuo je tu priču, naravno, koju su stari prijatelji i ratni drugovi prepričavali svake godine kad bi se ponovo sreli.
- Bio je kuhar, Blažev stari - nastavio je Vilkov otac potiho, kao da ne govori Vilku, već samom sebi. - A biti prijatelj s kuharom u ratnim danima uvijek je prednost. Često je znao spremiti mi po koji komadić ukusne hrane i tutnuti mi potajno u ruku, kad bih se vratio s nekog zadatka. I drago mi je što se naše prijateljstvo, da tako kažem, nastavlja preko Blaža i tebe. Možda ... uh! Evo još jedne!
Vilko je uživajući gledao kako njegov stari, kako ga je potajno i samo u mislima počeo odnedavna nazivati, skida sklisku ribu sa udice i ubacuje je u torbicu.
- Grizu ko lude! Biti će odlična večera. Vidjeti ćeš, kako Markan kuha! Najbolji je kuhar kojeg znam. U ratu je od ničeg znao skuhati podnošljivo jelo, a kako kuha kad ima što spremiti, uvjeriti ćeš se uskoro. Prste ćeš lizati.
To je Vilka podsjetilo na glad. Odjednom je osjetio silnu glad i jedva je čekao vrijeme kad će sunce početi tonuti iza obzorja, a oni zapaliti logorsku vatru i na njoj početi pripremati večeru.
- Gladan sam ko vučina! - reče sretno se nasmijavši.
- Jesi li čuo, Markane? - poviče njegov otac i doda, kad je Markan, udaljen možda deset metara, podigao pogled prema njima: - Kaže da je gladan!
- Uskoro ćemo se pobrinuti za to - smijući se reče Markan izvlačeći još jednu hobotnicu i bacajući je na kamen. - Dobra šetnja i miris mora svima otvori apetit.

I onda se dogodilo nešto što se Vilka duboko kosnulo. Nastojao je to sakriti, ali znao je da su svi primijetili, iako mu nitko ni riječi nije rekao.
Udaljen nekoliko metara dalje, čučnuvši na stijeni, Blaž je čistio ribu i iznutrice bacao u more, kad mu se odnekud odjednom prikrade malo i mršavo mače. Blaž je iznenađeno gledao u mače, a mačić, gladan i zbog toga hrabar, brzim pokretom šape zgrabi već očišćenu ribu i proguta je.
- Vraže jedan! - poviče Blaž ljutito.
Vilko se smijao. Prizor je bio upravo prekrasan: sunce je visjelo nad morem praskajući bojama, Blaž gol do pojasa čučao na stijeni i bijesno gledao u kradljivca. Ali se Vilko ubrzo prestao smijati.
Blaž zmijskom brzinom sune slobodnom rukom, onom u kojoj nije držao nož, i zgrabi iznenađenog mačića koji se još oblizivao nakon ukusnog i neočekivanog ukradenog zalogaja. Čas kasnije, snažnim zamahom baci mačića daleko od obale u more.
- Više nećeš krasti! – poviče.
Vilkovo se grlo bolno zateglo, oči mu se ovlažile, pa je brzo skrenuo pogled prema pučini, izbjegavajući poglede svih prisutnih.
"Samo da izdržim", mislio je i osjećao silnu tugu. Strah da će mu iz očiju naočigled svih prisutnih poteći suze, nije ga napuštao. Brzo je gutao na prazno, baš kao da guta sve one psovke koje je htio viknuti svom prijatelju Blažu, a koje nije viknuo, koje je zadržao u sebi. Jer nitko ničeg lošeg, osim njega, kao da nije vidio u tome što je Blaž hitnuo mače u more. Naprotiv, smijali su se tom događaju, bilo im je smiješno.
Vilka je smetao njihov smijeh, ali obuzet povratkom samokontrole nije reagirao. Čučnuo je i počeo se baviti oko udice, bespotrebno prčkajući. A onda je čuo svoju majku, kako objašnjava njegovu šutljivost i bilo mu je još gore. Zašto nije šutjela kao i ostali, pretvarajući se da ništa nije primijetila?
- Oduvijek je tako milostivog srca - rekla je majka sasvim tiho, ali ju je Vilko čuo sasvim dobro, a isto tako i svi ostali.
Posramljen, po tko zna koji put u svom mladom životu, zapitao se, što li to nije u redu s njime? Zašto je takva cmizdra? Muškarci ne plaču, zar ne? Ni zbog čega, pogotovo ne zbog nekog mačeta. A on …
I bijesan na svoju mekanu i ranjivu nutrinu ustane i ugleda sasvim mokrog mačića kao se otresa i frkće: mačić je isplivao iz mora i sad se otresao na još uvijek od sunca toploj stijeni. Tek je tad Vilko odahnuo, onaj teret kojeg je osjećao u grudima nestane i već je lakše disao, osjećajući kako mu se pogled bistri, suze su se povlače. Bio je silno zahvalan zbog toga.
- Idemo! - poviče Markan razbijajući neugodnu tišinu koja je visjela u toploj večeri nad svima. - Što smo ulovili, ulovili smo. Idemo prema konačištu. Vi, dječaci, po drva za vatru. I da ga bude dovoljno za čitavu noć!
Vilko pruži svoj štap ocu i krene za Blažom i Šiljkom da izvrši naređenje. Ali prije nego što je krenuo, prihvaćajući Vilkov trskin štap, otac mu lagano stisne rame. Taj očev dodir umiri uzburkanu Vilkovu dušu bolje i brže nego hiljadu umirujućih riječi. Saginjući se da pokupi veliki i suhi komad teškog drva, zahvalno je primao taj teret, osjetivši kako ga onaj drugi teret napušta. Kad si mlad patnje su snažno vrištave, ali i munjevito ih smjenjuje zaborav.

4



Probudio se usred noći, baš kao što se i pribojavao da će se dogoditi. Navikao spavati sam, Vilko se neugodno osjećao stisnut između dva tijela ležeći pod vedrim nebom na ubranom šiblju od kojeg su načinili postelju. Trenutak je mirno ležao i gledao visoko gore, u nebo posuto bezbrojnim zvijezdama i tražio poznata sazviježđa. Zbog nečeg je, a da ni sam nije znao zbog čega, silno volio sazviježđe Orion i uvijek mu je pogled lutao nebom dok ga ne bi uspio pronaći. Nije ga bilo i po tome je zaključio da je noć poodmakla.
Ležeći sasvim mirno, jer pomakne li se, probuditi će susjednog spavača, oca, koji mu je ležao s lijeve, ili Markana, koji mu je ležao s desne strane. A to nije želio. Kad su se spremali na počinak, nakon ukusne i obilne riblje večere, koju je pripremio Markan, Vilko je molio za mjesto na kraju reda ljudskih tjelesa koja će se poslagati na neuobičajenoj postelji, ali nisu mu dozvolili.

- Prevrćem se noću - navaljivao je.
- Ne trudi se - rekao mu je otac. - Bolje je da nas budiš prevrtanjem, nego da ti se nešto dogodi.
- Što mi se može dogoditi? Zar nismo sigurni? Zaštićeni ovim zidinama? - upitao je Vilko pokazujući na, od mnogih nekadašnjih gorućih vatri pocrnjele zidove.
- Nikad se ne zna - odgovorio mu je stari.
- Samo se ti okreći i prevrći koliko god želiš - rekao mu je Striko. - Nitko se neće žaliti. Ne brini zbog toga.
- Jesi li siguran?
- Siguran sam.
Vilko je shvatio kako je to kraj razgovora i bilo mu je žao zbog toga. Vrtio se oko logorske vatre pomažući u pripremama za spavanje i nastojeći odlazak u krevet od šiblja što duže odgoditi. Ali nije mogao vječno odugovlačiti i u sebi je proklinjao žensku slabost, jer upravo su žene, Vilkova majka i Janica, prve se povukle u svoj ugao na kome im je bila pripremljena postelja, naravno, i njihova od šiblja, ali malo omekšana s dvije deke koje je u svom rancu nosio Blaž, a da nije ni znao za njih, a koje je u ranac potajno ugurao njegov otac, Markan. Sa sobom su povele i Seku, Vilkovu sestru i Vilko je u njenim očima pročitao želju za ostajanjem pored logorske vatre. Ni njoj se nije odlazilo u improvizirani krevet.
Vilko se sjetio događaja od prije samo nekoliko sati, a koji je kao da je već lebdio silno udaljen u prošlosti, kad je Seka uzbuđeno uzviknula i trzajem trske izvukla iz mora svoju prvu upecanu ribu.
- Imam je! Imam je! Imam je! - uzbuđeno je cijukala.
Vilko se nasmijao njenom uzbuđenju i kako je bio najbliži njoj, prišao joj je, položivši prije toga svoj štap pažljivo na stijenu i uglavivši ga između procijepa, pa skinuo ribu s udice, bila je crne boje i migoljila se u njegovoj ruci protestirajući. Čitavo je to vrijeme Seka gledala u malu ribu očarano kao da je najveća tuna ulovljena ikad i Vilko se ugrizao za usne, zaustavivši nadiruće riječi zadirkivanja.
- Sad si pravi ribolovac - rekao joj je i brzo se okrenuo prema svom štapu, okrećući leđa sestri, ne želeći da mu ona vidi veseli cerek na licu.
Sama je večera bila priča za sebe. Vilku se činilo kako nikada ništa ukusnije nije jeo. Sjedili su oko vatre koja im je osvjetljavala lica, uživali u večeri i razgovarali o proteklim doživljajima, sve dok Markan nije odlučio da je dosta i da je vrijeme za krevet od šiblja. Ujutro će rano ustati i dok sunce još dobro ne zapeče, nastaviti s ribolovom. A kad zagrije, potražiti će primamljivu uvalu i kupati se u njoj, uživati i čekati četiri sata poslijepodne, kad će se zaputiti na dugačak put kući. Takav je bio plan, kojeg im je Markan uz logorsku vatru izložio i sa kojim su svi složili.

Vatra je naglo zaplamsala i Vilko iznenađeno podigne glavu s šiblja. I uvjeri se da nije jedini koji je budan. Jerko, očev prijatelj, sjedio je pored vatre i hranio je suhim granjem koje su donijeli Vilko, Blaž i Šiljak i dokono pušio. Bio je lančani pušač i Vilko se nije mogao sjetiti da li ga je ikad vidio bez cigarete u ruci.
- Ne možeš spavati? - šapne Jerko ulovivši mu pogled.
- Ne mogu - isto tako tiho odgovori Vilko.
- Dođi ovdje - pozove ga Jerko uz pokret ruke.
Vilko klimne i što je pažljivije mogao podigne se u sjedeći položaj, zatim čučne, pa se oprezno izvuče između uspavanih tjelesa i izađe van zidina, na čistinu. Tu se pomokri, gledajući u zvjezdano nebo sretan što je živ, što je na ovom mjestu, što je muškarac i lovac. Osjećajući miris mora širio je nosnice pohlepno, poput ždrijepca, nastojeći upiti miris, nikad ga ne zaboraviti. A želja za morskim prostranstvima ga umalo natjerala u plač. Ići će, mora ići, ne može biti drugačije: mora oploviti sva mora svijeta. Jer bez mora ...
Shvativši da je već predugo vani, trgnuvši se iz sanjarenja u kojeg bi često u posljednje vrijeme zapadao, duboko uzdahne i nastojeći upamtiti svaki detalj ove noćne ljepote, vrati se u napola osvijetljenu ruševinu i opreznim korakom približi vatri. Sjedne na obližnji kamen i dohvati lončić sa kavom, kojeg mu je pružio Jerko: njegova prva kava u životu.
- Nema ništa drugo - rekao mu je Jerko. - Samo kava.
- Nema veze - rekao je Vilko i otpio i umalo što nije ispljunuo crnu i toplu tekućinu neobičnog gadljivog okusa.
- Nije dobra? - smijuljeći se bezglasno upita Jerko.
- Može proći - odgovori Vilko ne gledajući ga.
Jerkov se debeli trbuh zatrese od smijeha. Pruži ruku prema Vilku i Vilko iznenađeno shvati kako ga nudi cigaretom. Vilko se, naravno, već sreo s cigaretom i pušenjem, gotovo svakodnevno popušio bi dvije do tri cigarete, ali ga još nikad nije cigaretom ponudio odrasli čovjek. Da prihvati? Ili odbije? Možda je to zamka, možda će mu se nasmijati u lice i povući pruženu kutiju van njegovog domašaja? A možda će ujutro sve uz smijeh ispričati svima što se dogodilo?
Ah, pa što onda, vraga mu! Bude li se bojao činiti neke stvari u svom životu, nikad ništa neće ni doživjeti. Neka ga Jerko "izda", baš ga briga. Ali neće zbog straha odbiti ponuđenu cigaretu! Vilko odjednom pruži ruku gledajući Jerka u oči. Jerko nije povukao ruku, već naprotiv, pruži i drugu sa već gorućim upaljačem. Vilko se nagne što je više mogao prema naprijed, osjećajući na lijevom obrazu toplinu vatre i pripali cigaretu.
Sa uživanjem, nakon duge prisilne apstinencije, uvuče dim i osmjehne se Jerku. Jerko ništa ne reče, samo klimne s razumijevanjem. Sjedili su tiho, gotovo se ne pomičući, pušili, gledali u vatru.
Vilko se prisjeti kako je davno, još dok je bio klinac, uvijek uzimao Jerkov upaljač i igrao se njime. Jednom ga je prilikom otac opomenuo blagim glasom:
- Ne igraj se stalno s upaljačem. Nije tvoj.
- Pusti - umiješao se Jerko. - Kad nas više ne bude, mali će se sjećati toga.
I bio je u pravu. Vilko nije zaboravio.
( Mnogo godina kasnije, kad je Vilko bio mnogo stariji nego Jerko u onim danima ribolova, Vilko se sjećao toga razgovora koji se odigrao u Jerkovoj kuhinji i upaljača u svojim rukama. Neki trenutci iz života kao da nikad ne umiru, nikad ne nestaju. Uvijek su tu, u nama i sa nama putuju kroz vrijeme, postaju dio nas samih.)
- Uskoro će svanuti - rekao je Jerko nakon duge šutnje.
Vilko je podigao pogled i da, nebo je postajalo svjetlije boje, jutro se prikradalo i bilo mu je žao zbog toga. Noć koju će pamtiti, znao je to već tada, tog sasvim ranog jutra, dok je vatra plamsala, more u blizini šumjelo, a spavači se nemirno meškoljili predosjećajući jutro.
I bilo mu je silno drago što nije među njima, među spavačima, što sjedi uz logorsku vatru sa Jerkom i čeka jutro, novi dan, nova uzbuđenja. Život je prelijep!

5


Stojeći na samom rubu oštrog kamena, Vilko je gledao u plavu daljinu, držeći štap u ruci, ali je sasvim zaboravio na ribu. Položaj na kojemu je stajao, rt, mogao bi se nazvati nazubljeni oštri komad zemlje usječen u more, omogućavao mu je pogled na otvoreno more. A taj ga je prizor uvijek iznova očaravao. Dok mu je ranojutarnje sunce milovalo lice, Vilko je zatvorio oči i u mislima se otisnuo na neki stari brod koji je posrtao pod udarcima sivih valova uz fijuk ledenog vjetra. Mogao je osjetiti podrhtavanje palube ispod svojih nogu, toliko je njegova mašta bila živa.
Ali, umjesto palube, u njegovoj ruci zadrhti štap i Vilko otvori oči, trzne štapom i privuče ribu koja se upecala k sebi.
- Imaš sreće - reče mu Blaž: nije još ništa jutros ulovio i sa sve je većom ljutinom bacao udice daleko prema pučini u potrazi za veliko ribom.
- Ne, nego znanja - podbode ga Vilko: pružila mu se rijetka prilika i on je nije htio propustiti.
- Sjetiti ću se toga - reče Blaž keseći se prema njemu.
Stariji, koji su naravno čuli njihov kratki razgovor, razveseljeno su se osmjehivali, zabavljeni svojim udicama, svojim ješkama. Svi su lovili ribu, a Markan, Gromovnik Ilija i Striko hobotnice. Jedino Vilkova majka i Janica nisu učestvovale u sveopćem ribolovu, već su produžile malo dalje od grupe ribolovaca. Seka se radovala, jer bila je sretne ruke tog jutra i ribe su grizle njenu meku koju je naticala na udice, a ona ih, sad već sasvim vješto, užurbano skidala sa udice, ubacivala u torbicu koju je nosila prebačenu preko mršavih ramena, a osmjeh joj nije silazio s pomalo mršavog lica.
Gromovnik Ilija je prvi tog jutra izvukao iz morskog zagrljaja hobotnicu, bila je ogromna i Vilko se čudio tome, jer takav ulov se obično lovio na prilično dubljim mjestima, pomoću barke, a ne ovako, s obale, skačući s stijene na stijenu poput koza. A onda su potekle priče koje su uvijek počinjale s: "A ja znam ...", ili: "Sjećam se ..." i u kojima je Vilko silno uživao i kojih mu nikad nije bilo dosta. Slušao je napeto, pitajući se, hoće li i on ikad doživjeti toliko veliko lovačko-ribičko uzbuđenje, a koje mu će moći pričati prijateljima i koje će biti vrijedno pričanja i još vrednije slušanja.
Lovci na hobotnice, Markan, Gromovnik, Striko već poodmakli, jer njihov je način lova zahtijevao od njih neprestano kretanje. Jer kad bi sa mamcima kontrolirali određeni dio morskog dna, morali su krenuti naprijed, dalje, tu više nisu imali što raditi. Svi su bili iskusni i vješti u tom poslu i upravo zbog toga je Vilko prvo pomislio da mu se pričinja: to nije ništa drugo nego dugačka vlat trave koju zanosi podmorska struja, korenat. Ali nije se varao, nije to bila nikakva trava, već je sasvim jasno vidio krakove hobotnice kako se protežu, a onda se iza velikog kamena pojavi i "hrbok", glava hobotnice i Vilku zastane dah: pričinila mu se ogromnom!
- Heeeeeeeejjj! - zaviče što je glasnije mogao. - Evo jedne velikeeeeeee!
- Ne varaš se? - sumnjičavo upita Markan, jer trojica su iskusnih prošarali morsko dno svojim mamcima i ništa nisu primijetili.
- Veeeeeeelika je! - odgovori Vilko. - Hrbok joj je ogroman!
Striko se nasmije na te riječi i u nekoliko vještih skokova preko oštrih stijena približi se Vilku, dok su svi ostali zastali, prestali raditi to što su radili i napeto gledali u njih, iščekujući radoznalo daljnji razvoj događaja.
- Gdje je vidiš? - upita Striko.
- Eno! - Vilko pruži ruku i uperi prst pravo u kamen i hobotnicu ispod njega, a čija se smeđa i velika glava lijepo nazirala. - Je li je vidiš?
- Vidim.
- Ogromna je, je li?
Striko se nasmije i preleti pogledom preko uzbuđenog Vilkovog lica koje se zbog uzbuđenja zažarilo i oznojilo.
- Velika je - prizna Striko. - Ali ne toliko velika koliko si rekao da jest. Hoćeš li pustiti mene da je izvučem? Zbog njene veličine pitam. Jer bilo bi šteta da nam umakne.
Vilko se prisjeti onog svog dalekog iskustva sa ujakom i silno poželi izvući i ovu veliku, ali po šutnji i radoznalim pogledima drugih, shvati da svi napeto očekuju njegov odgovor. I osmjehne se.
- Izvuci je ti - reče, znajući, da za njih nije ovo samo sport, avantura, kao što je za njegove roditelje, Jerka, Janicu, pa i njega samog.
Striko mu ništa ne reče. Već je netremice vrebao morskog razbojnika, a Vilko mu se nastojao držati iza leđa, da mu ne smeta. Lijepo je vidio kako je Striko zamahnuo polukružno u plavoj i bistroj vodi i kako se dvije velike udice zabijaju u glavu hobotnice, tik iza očiju. I čas kasnije velika se hobotnica nalazila u zraku šibajući oko sebe crnilo. Striko je skine s udica i tresne na kamen koji se počeo zagrijavati, ali je hobotnica zbilja bila velika i nije je to ošamutilo, usporilo. Na Strikovo i Vilkovo zaprepaštenje, klizava zvijer otpuže niz stijenu i približi se pukotini u njoj. Dočepa li se pukotine …
- Pobjeći će! - vikne Striko.
Vilko, ni ne znajući da čini to što čini, ispusti štap na stijenu, sa koje se štap otkotrlja u more, ali se Vilko ni ne osvrne na njega. U jednom se mačjem skoku našao pored hobotnice i zgrabio je tik iza klizave glave, zabijajući vrhove prstiju u nju. Hobotnica mu se prilijepi duž čitave ruke i stegne, a Vilko umalo ne poviče. Strah ga zahvati, a bol u ruci odjekne.
- Sasvim opusti mišiće i jako zamahni rukom - mirno mu reče Striko. - Tako ćeš je se riješiti.
Strikov miran ton smiri Vilkovu paniku, pa se on uzvere na stijenu, jer nije želio ponovo pružiti hobotnici priliku za bijeg, prisili se sasvim opustiti mišiće koje je grčevito stisnuo uplašivši se. Podigne ruku u zrak i zamahne svom snagom koju je našao u sebi. Hobotnica pljesne na ravni kamen, a Vilko odahne. Striko priskoči hobotnici i nožem je probode, dok je ona i dalje štrcala crnilo oko sebe.
Striko je ostavi ležati na kamenu i priđe Vilku, pa ga uhvati za ruku koja ga je boljela i na kojoj su se nazirali tragovi nemilosrdnog stiska.
- Dobro te je stisla - reče mu Striko uz osmjeh. - Ali nije ništa strašno. Malo razgibavanja i sve proći.
- Ali jest velika! - reče Vilko: nije želio razgovarati o bolu kojeg je osjećao u ruci, pogotovo ne o strahu i panici koja ga je na trenutak zahvatila.
- Velika je - prizna Striko. - I nije mi jasno kako smo je propustili. Imaš oko sokolovo. I jako si dobro, smireno, otresao beštiju sa sebe.
"Oko sokolovo", mislio je Vilko ulazeći u more i plivajući prema svom odbačenom štapu, kojeg je struja vukla prema pučini. "Baš kao i u onoj knjizi".
Prohladno more prijalo je njegovoj bolnoj ruci. Boljelo je, da, i uplašio se jako, ali nikad se ne bi odrekao tog doživljaja. Bilo je divlje uzbudljivo i osjećaj koji je bujao u njemu bio je prekrasan. Može li postojati bolji, veći, jači? Vilko je, plivajući sad s štapom u ruci i nazad, prema obali, dok su mu sa obale domahivali, osjećao kako je događaj s hobotnicom obogatio njegov život.
A bilo je još uvijek rano jutro. Što li mu dan još donosi?

6


Prebacujući se s stijene na stijenu, dok je postajalo sve toplije, uz komentare i zadirkivanje, vrijeme kao da je u hipu prohujalo. Vilko je primao zadirkivanja Blaža i Šiljka bez uzbuđivanja, lovili su pored njega i stalno mu dobacivale nove i nove dosjetke, radosno se cerekajući. Vilku nije smetalo. Kao i gotovo uvijek u sličnim prilikama, otisnuo se u svoj vlastiti skriveni svijet mašte i uživao u njemu. Tu mu nikad nitko ništa nije prigovarao. Mogao je činiti što je htio, uživajući potpunu slobodu. Iako nije u potpunosti shvaćao, što znači potpuna sloboda, o kojoj je čitao u mnogobrojnim knjigama koje je gutao, žudio je za njom. Jer, mora biti dobra, zar ne, kad svaki junak, baš svaki koji nešto vrijedi, spreman je sve žrtvovati da bi se dočepao potpune slobode. Za Vilka, potpuna je sloboda značila more. Otići ploviti. Pobjeći iz i od svakidašnjice. I tu, na kamenitoj obali, loveći ribu, u njemu je sasvim sazrjela odluka da svoju želju glasno reče roditeljima. Ali ne odmah. Kad za to dođe vrijeme. Jer znao je, da će njegove riječi podići silnu buru. I činilo mu se kao da je već i čuje. A to nije želio. Nikako nije želio pokvariti ovo savršenstvo koje se toplim nitima tkalo oko njega i pružalo mu ushićeno smirenje. Ako takvog što postoji. Često nije razumijevao svoje osjećaje i prestao se brinuti zbog toga, jednostavno ih je primao kako su dolazili, ni ne pokušavajući ih razumijevati. Čemu mučiti samog sebe?

Omamljeni suncem, svi su se iznenadili, kad je Markan pokazao na šiljati rt koji kako da je pokazivao put prema otvorenom moru i povikao da bi bio siguran kako ga svi čuju:
- Do grebena samo - rekao je pokazujući rukom i škiljeći na suncu koje mu je udaralo u oči ispod stršećih sijedih obrva. - Blizu je podne, ribe ne grizu. Tamo ćemo se opustiti, okupati, pojesti dobar obrok i odmoriti do četiri sata. A onda put pod noge.
- Uz ono malo brdašce - tiho je rekao posprdno Vilko, pitajući se, ali ne usuđujući se upitati to glasno: hoće li morati Janicu uznijeti uz brdo?
Pogledom ju je potražio i jedva je ugleda skrivenu između stijena. Sjedila je na rubu stijene dozvolivši moru da joj oplakuje stopala i brisala znoj s punog lica. Silno se znojila već sad, a vrućine, ona prava, još se nije ni spustila sa sasvim plavog neba bez ijednog oblačka. U svakom slučaju, biti će zanimljivo vidjeti kako će svi podnijeti taj napor, onaj vraški uspon uz strmo brdo koje ih čeka, a kojeg je Vilko, zahvaljujući ujaku, već sasvim dobro upoznao i sasvim dobro naučio savladavati.
Onda ugleda oca kako pomamnim trzajima vuče povraz, nateže se s njime, a lice mu postaje sve crvenije i znojnije.
- Što je? - upita ga.
- Zakačila se! - ljutito mu odgovor otac. - Trzam već nekoliko minuta.
- Pusti mene - reče Vilko. - Pokušati ću iz drugog smjera.
Otac prihvati Vilkov pribor kojeg mu je Vilko pružio i zauzvrat mu pruži svoj. Odmotavši nekoliko metara povraza, Vilko brzo skačući sa stijene na stijenu ode malo ukoso. Tu stane, polako napne najlon i počne sa potezanjem. Ali se udica čvrsto zabola negdje na dnu mora i nije popuštala. Prateći pogledom povraz, Vilko ugleda njen kraj u bistroj dubini mora. Vidje i to, da se na jednoj od nekoliko udica koprca velika riba.
- Ne ide - reče. - Negdje je čvrsto zapela. Otplivati ću do nje i otkačiti je.
Izuvši samo platnene cipele, Vilko radosno skoči u more i počne plivati prema pučini, lijevom rukom držeći povraz i trzajući njime. More ga je divno osvježilo i uživao je brčkajući se i povremeno roneći. Volio je roniti i bio je dobar u tome, znao je to. Izronivši još jednom iz plavetnila na sunce, začudi se kad začuje graju. Okrene se na leđa i pogleda u smjeru obale: svi su živo i brzo gestikulirali i pokazivali njemu iza leđa i do Vilka odjednom dopre silno uzbuđen očev glas:
- Perajaaaaa!!!
Vilko se okrene, pogleda u daljinu, ali nije vidio ništa, nikakve peraje nije bilo u blizini. To mu nije spriječilo grčenje želudca, hladni mu trnci projurili tijelom, a strah, ogroman strah kakav nikad još osjetio nije i za kojeg nije ni slutio da može biti toliko velik i užasan, uvuče mu se u svaku poru na tijelu.
Otpusti povraz kojeg je držao u ruci, koga je briga za povraz, pa snažnim i silno brzim udarcima ruku zapliva prema stijenama. Obala mu se činila silno daleka, iako nije mogla biti udaljena više od dvadesetak metara. Kad je konačno stigao do oštrih stijena, ne gledajući, ne birajući lakši i pogodniji put, gonjen ludim strahom, zgrabi prstima oštru stijenu i počne se verati uz nju. Van, što prije van iz mora! Samo je tu misao osjećao i ni jednu drugu.
Zaustavio se tek desetak metara dalje od mora, klonuvši od silnog umora koji ga je odjednom zahvatio, ali i zbog bolova u stopalima. Sjedne na vruću i crvenu zemlju i pogleda desni taban koji ga je počeo nesnosno boljeti. Taban mu je bio sasvim crn i Vilku je bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati: to su se crnjele bodlje morskih ježinaca, po kojima je u strahu gazio, ne osjećajući bol.
- Ježevi? - upita ga Blaž, koji je prvi dotrčao do njega.
Vilko klimne. Još nije mogao govoriti.
- Ja ću se za to pobrinuti - reče Blaž, sjedne nasuprot Vilka i njegovo stopalo postavi sebi u krilo, pa izvukavši iglu iz remena gdje ju skrivenu nosio, baci se na posao.
- Jesi dobro? - upita Vilka otac: kleknuo je ispred Vilka, položio mu ruke na ramena i gledao ga pravo u oči.
- Dobro ... - započne Vilko, nakašlje se, pa ponovi: - Dobro sam. Nije mi ništa.
- Uplašio si se - reče mu otac. - Svi smo se uplašili. Ne trebaš se stidjeti toga.
Vilko klimne. Gledao je čas oca, a čas Blaža koji je spretno poput pravog kirurga velikom brzinom vadio bodlje iz njegovog stopala.
- Dobro to radiš - reče Vilko sretan što mu sad već glas jedva malčice podrhtava.
- On je specijalist - prihvati njegov otac. - Sam je sebi zašio stopalo, kad se povrijedio radeći u vinogradu.
- Ozbiljno? - upita Vilko.
- Pogledaj - reče Blaž i tutne mu golo stopalo pod nos i Vilko vidje ružan ožiljak na njegovoj peti.
- Svaka čast - s poštovanjem reče i upita oca: - Je li bio morski pas?
- Vidjeli smo peraju - odgovori mu otac ustajući i odmahujući glavom. - Činila se velikom. Neki misle da je bio, a drugi misle da je bio dupin.
- Bio je - reče Blaž. - Dupin bi skakao, ali bio je pas i to gladan pas i plivao je pravo na tebe.
- Ne seri - omakne se Vilku ispred oca, pa u neprilici sagne glavu, očekujući kritiku.
Ali se stari samo okrene, pretvarajući se kako ništa nije čuo i počne vraćati društvu, na čemu mu je Vilko bio bezgranično zahvalan. Uz ovaj bol kojeg je osjećao u stopalu, najmanje mu je bila potrebna još i očeva tirada o dobrom i pristojnom ponašanju. Gledao je u spretne ruke svog prijatelja Blaža, koji ga je oslobađao bolova. Te iste ruke su bacile bespomoćno mače u more, a sad njemu pružaju olakšanje. Kako je to moguće? Onda su bile grube i nanosile su bol, a sad su nježne i pružaju olakšanje.
- Zbilja misliš da je bio morski pas? - upita tiho, da ga samo Blaž može čuti.
Blaž podigne pogled s osjetljivog posla kojeg je radio i ozbiljno se zagleda u Vilka. Pogled njegovih mačjih očiju bio je čudno mekan.
- Ne znam, nitko ne može znati - reče isto tako tiho - ali istina je da nije skakao i da je peraja ravno rezala more i onda odjednom nestala.
Vilko klimne. Ionako sad to više nije važno. Tu je, na obali. I odjednom se sjeti kako se pitao rano ovog jutra kakvih li mu uzbuđenja još donosi ovaj dan. I nasmije se.
- Čemu se smiješ? – upita iznenađeno Blaž prekidajući na čas svoj posao.
- Ničemu - reče Vilko. - Bez veze.
- Ovo će potrajati još neko vrijeme – reče Blaž izvadivši još jednu bodlju iz Vilkovog tabana.
- Neka – reče Vilko, legne na crvenu i vruću zemlju i zagleda se u nepregledno prostranstvo plavog neba. – Ne žuri. Ali ih sve izvadi, molim te.
- Bez brige, hoću
Vilko nije brinuo. Sa uživanjem je osjećao toplu zemlju na golim leđima i netremice gledao u beskonačno plavetnilo iznad sebe, prisiljavajući se na nepokretnost svaki put, kad bi Blaž zabio vršak igle u njegov taban i zatim trznuo izvadivši još jednu bodlju.

7


Dok je Vilko strpljivo i mirno ležao na vrućoj zemlji, a Blaž mu što je bezbolnije mogao vadio bodlje iz tabana, čitava je skupina prošla pored njih, jedan po jedan, udjeljujući utješne riječi Vilku, koji je samo žmirkao pod jakim suncem i mrzio biti predmetom pažnje. Jedva je dočekao da svečana procesija prodefilira pored njega i odahnuo je kad su se udaljili.
Ostavši sam s liječnikom Blažom, zagleda se nekim novim pogledom na more koje se zlaćano ljeskalo pod sve jačim suncem. Do sada, do ovog događaja, bio on u svojoj biti opasan ili ne, Vilko je more uvijek doživljavao kao veliko i plavo prostranstvo u kojemu čovjek može beskrajno uživati. A misao, da, umoči li ruku u more, na neki čudan način se povezuje sa čitavim svijetom, oduševljavala ga je. Sad mu se nove misli vrzmale umom: more ima i svoje drugo lice. Može biti opasno. Ubitačno. Naravno, Vilko je znao kako se na moru podižu silne oluje i kako ponekad u njima nestaju brodovi s čitavim posadama. Oduvijek je toga bilo i zauvijek će i biti, sve dok ljudi plove. Ali stradati od morskog psa? Biti požderan od ajkule? Ta ga je misao ukočila: bila je to najgora moguća od svih ružnih smrti koje je Vilko bio u stanju zamisliti: završiti u trbuhu proždrljive ribetine.
Osjećajući novo poštovanje u sebi, koje je odjednom odnekud izronilo i nastanilo se u njemu, gledao je u more i preispitivao svoje osjećaje. I silno se začudio, kad je shvatio da more sad voli još i više nego ranije. Kako je to moguće? Pa uplašio se kako se nikad prije uplašio nije i možda bi trebao zamrziti more? Ali to nije mogao. More je bila najveća ljepota na svijetu koju, svaki put kad pogledaš, vidiš drugačiju i uvijek još ljepšu. More možeš samo voljeti, nikako mrziti. Možeš ga se povremeno uplašiti, ali ne zamrziti, već samo još više poštovati zbog njegovih skrivenih opasnosti.

- Evo! - reče Blaž lagano ga potapšavši po tabanu. - Više ti stopalo ne liči na ježa.
- Gotovo?
- Gotovo.
Vilko brzo ustane i osloni se na ranjenu nogu. Bol mu prostruja uz list i popne se sve do kuka. Namršti se.
- Boli? - upita Blaž.
- Može se podnijeti.
- Bol će brzo proći - reče znalački Blaž, koji je već nekoliko puta doživio ovakvu neugodnost. - Sve sam ti povadio. Boljeti će, ali neće to biti nepodnošljiva bol. Kad malo prohodaš, činiti će ti se da je ni nema.
- A lijepo nas pješačenje čeka poslijepodne - uz osmjeh reče Vilko. - Možda netko i zaplače.
- Biti će zanimljivo - smijući se reče Blaž, pa prvi krene utrtim puteljkom, koji se jedva primjećivao. - Ma izgurati ćemo nekako. Janici neće biti lako. Jadnica, već joj je sad teško, a kad dođemo do brda, sam pogled na uspon će je dotući, pazi što ti kažem.
- Mekana je - reče Vilko. - Nikad se nije napregnula, preteška je i tijelo joj je mlitavo.
- Pa, sad će ga malo razdrmati - reče Blaž okrećući se prema Vilku i osmjehujući se. - Lijepo smo im rekli koliko je dugo i teško pješačenje, zar nismo?
- Tvoj im je stari održao čitavo predavanje o tome - reče Vilko prisjećajući se, kako su sjedili u rashlađenoj konobi i sladili se pršutom kojeg je Markan rezao i rezao, kao da ih je tri puta više oko velike bačve koja je služila umjesto stola nego što ih je bilo.

Izbili su na uzvišenje i dole, u uvali, ugledali svoju skupinu kako se brčka u moru. Svi su se kupali, osim Vilkove majke koja nikad nije naučila plivati. Rashlađivali su pregrijana tijela.
- Idemo i mi - reče Blaž razdragano i pojuri niz blagu nizbrdicu prema uvali.
Vilko je sporije i pomalo nećkajući se, oprezno hodao za njim, bacajući poglede prema kupačima koji su vriskali u moru. Uvala je bila duboko usječena u kopno i izlaz na otvoreno more nije bio širok i to je utješilo Vilka. Ali shvatio je, da mu se nikako ne ulazi u more. Po prvi put u životu nije želio plivati i roniti. Bio bi sretniji u hladovini, umjesto u moru, polegnut na vrućoj zemlji. Natjeravši samog sebe na odlučne korake, iako se nimalo odlučno nije osjećao, ušao je u more i kad mu je ono oplahnulo koljena, baci se u njegov zagrljaj i zaroni kao što je činio i bezbroj puta prije toga. Ali ovog puta nije bilo poznatog uživanja.
Plivao je i prskao se sa ostalima, vrišteći i zbijajući šale, ali nije osjećao radost u sebi. Nije se mogao otresti jedne jedine misli: neprekidno je mislio na morskog psa! Hoće li tako zauvijek ostati? Zar nikad više neće bezbrižno uživati u plivanju? Trudio se da mu se te misli ne pojave na licu i zadržao se u moru, prisiljavajući samog sebe ostati. Među posljednjima je izašao na obalu i osjetio silno olakšanje.
Svi su potražili smještaj u ugodnoj hladovini, ali Markan ih samo pogleda i Blaž, Šiljak i Vilko su znali što im je činiti: trebalo je sakupiti suho granje za vatru na kojoj će Markan pripremiti objed.

Dok su se saginjali prema vrućoj zemlji koja im je toplim dahom puhala u lice, iznenađeno su začuli smijeh. Ženski smijeh. Oprezno, kao da čine nešto zabranjeno, sva trojica ispuste granje na zemlju i krenu prema uzvisini iza koje je, kako se činilo, dopirao smijeh. Još opreznije izvirivši i pogledavši dole, prema moru, ugledaju barku i u njoj muškarca golog do pojasa: sjedio je na krmi i promatrao kupačice, dok je na provi sjedila njegova žena, sasvim obučena i sa maramom na glavi, rugajući se vrućini, i gledala kroz staklo morsko dno u potrazi za hobotnicama.
Dvije sasvim mlade djevojke, djevojčurci, praćakale su se u blizini barke i smijale razdragano, dok su jedna drugu pokušavale gurnuti pod vodu.
- Dosta je bilo! - poviče muškarac u vrućinu. - Idemo, više ništa nećemo uloviti.
Gledali su kako djevojke brzo plivaju i spretno, uz pomoć muškarca, koji im je sigurno bio otac, uskaču u barku, trljaju kose ručnicima i smiju se.
- Ona žuta je sasvim dobra - reče Šiljak sasvim tiho, kao da ga oni u barci mogu čuti.
- Je li? - upita podrugljivo Blaž: bio je najstariji, a Šiljak najmlađi od njih trojice. - Što ti znaš o ženama?
- A što ti znaš?
- Budalo! - reče Blaž i kvrcne ga po čelu. - Idi po drva i ne lupetaj više.
Povukli su se malo oprezno unazad, da ih oni sa barke ne opaze i vratili odloženom drvlju. Vilko je šutio, ništa nije htio reći. Slika one žute, kako ju je zbog kose boje slame nazvao Šiljak, nije mu izlazile iz glave. Ali, kad je Šiljak malo odmakao od njih, uvrijeđen zbog Blaževog postupka, Vilko više nije mogao šutjeti i upita tiho:
- Jesi li bio sa kojom?
Blaž ga pogleda i samo odmahne glavom. Zatim, osjetivši kako to odmahivanje glavom nije zadovoljilo Vilkovu radoznalost, doda:
- Ovdje, na selu, ti je drugačije nego kod vas u gradu.
- Kako drugačije? - upita Vilko.
- Istog časa kad se približiš nekoj curi, gotov si - odgovori Blaž. - Odmah te svi već vide oženjenog s njom. Čuvam se toga. Otići ću odavde, tvoj će me stari zaposliti, čim završim školovanje. I ne želim to izgubiti zbog jednog ili dva valjanja.
- Valjanja? - ponovi Vilko.
- Pa znaš ... - počne Blaž, pa zastane i zagleda se u njega. - A tako znači: dohvatilo je i tebe. Ja sam to prošao još prošle godine. Svi to prolazimo. Nemoj se mnogo zamarati s time.
- Ne zamaram se - reče Vilko suzdržavši pitanja koja su navirala i kasnije mu je bilo silno drago zbog toga, jer u njegovom je prijatelju brana suzdržanosti odjednom pukla i Vilko je slušao brzi govor Blaža i kad su se vratili u uvalu i pridružili ostalima, Vilko više nije bio isti.
- Gdje ste do sad, nevaljalci jedni?! - zagrmio je Markan, ali nije bio istinski ljutit i to su svi znali.
Vilko je čučnuo pored mora i čisteći ribu oštrim nožem, darom ujaka nakon prvog ribolova, razmišljao je otkrićima koja mu je otkrio Blaž, a ona djevojka, Žuta, kako ju je Šiljak prozvao, nepozvana mu se ušulja u misli i on ju je vidio kako osunčana zlatnim zracima podnevnog sunca, cijedi kosu boje slame, glavu držeći malo nakrivljenu prema desnom ramenu, a niz dugačka i bijela bedra kližu morske kapljice, dok održava ravnotežu u zaljuljanoj barci.

8


Kao i obično, Markan se prvi otrgnuo iz poslijepodnevne lijenosti koja ih je nakon obilnog jela svih zahvatila.
- Idemo! - povikao je raspoloženo, a oči mu radosno sijevale ispod čupavih obrva. - Dosta je spavanja, moramo polako nazad, ne želimo li da nas noć zahvati na putu.
Bilo se teško pokrenuti nakon ljenčarenja u hladovini, pa su neki potiho mrmorili, ali svi su poslušali i polako, usporenim korakom prilazili moru. Da se još jednom osvježe prije nego udare u pješačenje pod vrelim suncem i što je najgore, prema onom neumoljivom brdu niz kojeg su neki među njima teško čak i spuštali.
- Ti kao da se raduješ naporu koji nas čeka - reko je Markan prilazeći Vilku u moru, hodajući, ne plivajući, jer bilo je sasvim plitko.
- Uživam u naporima - odgovori Vilko.
- Ili očekuješ da netko poklekne? - Markan se zapiljio obješenjački u Vilka, koji posramljen obori pogled. - Možda ćeš i ti jednog dana postati nešto slabiji i teško savladavati brda. Misli na to.
Vilko se iznenadi. Sve do ovog časa bilo mu je sasvim prirodno, da prirodnije nije moglo biti, računati na svoju snagu, izdržljivost. Po prvi put u svom životu pomisli, kako će u dalekoj budućnosti i njega godine usporiti. I bilo mu to čudno, gotovo nestvarno. Razumom je tu životnu činjenicu shvaćao, ali nije je mogao prihvatiti.
- Misliš da ćeš prevariti godine - reče mu Markan pročitavši mu misli i ovaj put. - Pa da vidimo koliko si jak. Tvoj je onaj veliki ranac, ti ga nosiš na povratku. Dogovoreno?
Vilko samo klimne, izađe iz mora i uz pomoć Blaža, prebaci težak lovački ranac prepun potrepština za logorovanje na leđa i promeškolji se pod njegovom težinom.
- Jesi li nešto naljutio mog starog? - tiho upita Blaž iza Vilkovih leđa, pomažući mu ranac prilagoditi ramenima.
- Nisam - odgovori Vilko. - Samo smo mirno razgovarali. O brdu.
- Uh! - jekne Blaž. - Čuo nas je?
- Nije - umiri ga Vilko. - Pročitao mi je misao.
- Stari je on lisac - reče pomalo sa žaljenjem i pomalo s ponosom Blaž. - Pogledaj kako samo sve pogledom prati. Ništa mu ne promakne.
Ugledavši na Vilkovim leđima onaj ogromni lovački ranac, Vilkova majka zausti se pobuniti, zaštititi svoje dijete, koje više nije željelo biti dijete.
- Nemoj - reče joj brzo Vilko. - Mogu ja to.
- U pravu je - reče Vilkov otac. - Može podnijeti teret. Pusti ga.
Vilko se odmakne da ne sluša njihovu raspravu i stajao je malo po strani, sa rancem na leđima i bambusovim štapom u rukama. Osjećao je kako mu znoj klizi niz napeta leđa. A još nisu ni krenuli. Biti će veselo!

Izbili su na bijelu cestu, ostavivši škrto raslinje i crvenkastu vruću zemlju iza sebe. U koloni, jedan iza drugog, na čelu s Markanom, hodali su bijelom cestom i razgovarali o budućnosti, kad će ova cesta biti asfaltirana. Svi su znali da se magistrala modernizira i svi su se nadali dobrobiti od te modernizacije. Velike su se prepirke vodile, asfaltirati čitavu već postojeću bijelu cestu kojom su gazili, ili upravo kod podnožja prokletog brda, probiti novu cestu, koja će srebrnasto vijugati uz more.
Sunce više nije onako ubitačno tuklo, ali i dalje je bilo vruće. Vilko je mislio da će mu ramena popucati, ali ni riječi nije rekao. Potajnim je pogledima pratio Janicu, koja je s njegovom majkom hodala u sredini kolone i zbog koje je Markan, kako se Vilku činilo, nametnuo nešto blaži tempo. Osjećajući težinu na leđima i bol u ramenima, bio je zahvalan zbog toga. Znao je, osjećao je, da će savladati brdo, neće se osramotiti. Pokazati će im da je muškarac! A ne neki razmaženi gradski klinac.
Ali ga Markan i opet iznenadi. Dok su prolazili pored zgrade koja je bila seoska škola, podignutu pored same ceste i ispred koje su se kočoperile dvije krasno izrasle visoke topole, stremeći ponosno prema nebu, Markan zastane na čelu kolone. Stajao je tako sa strane i svakom pojedinom koji bi prolazio pored njega, dobacio bi poneku primjedbu. Obično šaljivu. Stigavši do Markana, Vilko se osmjehne, nastojeći da mu lice bude radosno, da ne odaje bol u ramenima.
- Dobar si - reče mu Markan i počne koračati uz Vilka. - Nisam mislio da ćeš ovoliko izdržati. Kad stignemo u podnožje brda, predati ćeš ranac Blažu.
- Ne treba! - pobuni se Vilko, osjećajući kako je pitanje časti da upravo on iznese prokleti ranac uz čitavo strmo brdo. - Mogu i sam!
- Znam da možeš - pomirljivo reče Markan. - Ali zašto da jedan čovjek pati, a drugi, malo jači, da uživa? Slažeš se?
Vilko samo klimne. Što je drugo mogao?
- Tvoj je točno do onog kamena - pokaže Markan rukom na veliki kamen pored kojeg je počinjao strmi uspon uz brdo kozjom prtinom, ukoliko se željelo izbjeći trostruko duže hodanje vijugavim serpentinama. - Onda ga predaješ Blažu. Jasno?
- Jasno - reče Vilko, a Blaž, hodajući ispred njega, okrene se i namigne mu.
Markan mu položi ruku na rame, blago stisne, pa pruži korak nastojeći što prije stići na čelo kolone, a Blaž zauzme njegovo mjesto hodajući pored Vilka.
- Pravedan je moj stari - reče sa osmjehom. - Opasan ko sam vrag, ali pravedan!
Markan se zaustavi pored onog kamena i strpljivo sačeka da mu se svi približe. Stajao je blago raširenih nogu, zabivši kraj mamila u zemlju i oslonivši se na njega.
- Ovdje ćemo desetak minuta predahnuti - reče glasno, pa mahne rukom pokazujući strminu koja im stršala iznad glava. - Još ovu sitnicu da prevalimo i možemo reći da smo kući. Zapalite tko želi, popijte malo vode, ne previše, ne pretjerujte s vodom.
Naravno, istog trena čim su sjeli, svi počnu govoriti o brdu, o ovom posljednjem i najvećem naporu. Dim cigareta draškao je Vilkove nosnice i bio je sretan što ima kutiju sakrivenu u svojoj sobi. Popušiti će jednu prije spavanja, naslonjen na prozor, promatrajući bezbrojne zvijezde.

Čuli su ga već izdaleka i svi su pogledali u pravcu iz kojeg je dolazio zvuk: podižući oblak prašine iza sebe, prema skupini se približavao kamion. Trenutak zatim, Vilko nije znao da li žaliti ili radovati se, kamion se zaustavi pored njih, a iz kabine proviri poznata glava Ivanca.
- Idete gore? - veselo upita, kao da to ne zna.
- Sam bog te poslao - reče Gromovnik Ilija ustajući i približavajući se kabini kamiona, dok je motor i dalje potiho brundao.
- Jeste li bili sretne ruke? - upita nasmijano Ivanac.
- Ne možemo se požaliti - odgovori mu Markan. - Naći će se i za tebe nešto.
Ivanac se veselo i glasno nasmije i pozove ih pokretom ruke.
- Upadajte! - reče ne prestajući sa smijehom. - Muškarci gore, a žene kod mene u kabinu.
Držeći se za šipku, dok je kamion grabio serpentinama, osjećajući vjetar na licu, Vilko osjeti blago žaljenje. Žalio je za avanturom koja se privodi kraju i u kojoj je silno uživao. Znao je, ma koliko dugo živio, nikad neće zaboraviti ova nepuna dva dana čistog uživanja. Zanemari li one sitnice s mogućim morskim psom i ježincima. Slobodan život u divljini. Okružen ljudima koje voli. Što čovjeku više treba?
Smijao se zajedno sa ostalima uživajući u posljednjim trenutcima zajedničkog druženja i povezanosti koju su svi međusobno osjećali.
A onda se kamion zaustavi: stigli su. Čuo je Janicu i majku kako se smiju nekoj od dosjetki koju im je dobacio vozač Ivanac, dok su svi iskakali na prašnjavi seoski put uz čiji su rub sjedili ljudi i radoznalo ih gledali. Vilko sačeka i posljedni iskoči iz kamiona, osjećajući da napušta avanturu i vraća se u svakodnevni život. Ugleda crnu ćubu svog dobrog prijatelja Josipa, kojeg je od milja zvao Josina, kako mu radoznalo prilazi. Iza njega ugleda u laganoj plavoj haljini visoku djevojku pomalo mršavih nogu, crne i ravne kose i zelenkastih očiju.
- Kako je bilo? - upita Josina, a u glasu mu se čitala žalost što i on nije sudjelovao u avanturi.
- Jako dobro - odgovori Vilko, pa pokretom glave pokaže na onu djevojku. - A koja je ova?
- Zove se Marija, došla je kod Mire.
Vilko klimne i primijeti kako ga Marija gleda, pa joj ulovi pogled i sramežljivo joj se osmjehne. Djevojka mu uzvrati osmjeh i porumeni.
Vilko duboko uzdahne: možda avantura, ona prava, tek počinje!?


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Poziv

Glavni Koordinator oštrim pogledom kojemu ništa nije moglo izmaknuti, prošeta po licima prisutnih. Njih dvadeset i četvoro, osamnaest muškaraca i šest žena, sjedili su oko velikog i okruglog stola u ogromnoj sobi asketski namještenoj i uzvraćali mu pogled. Njegova pomno izabrana ekipa. Ekipa kakve do sada nije bilo u sto i pedeset godina povijesti ljudskog istraživanja Univerzuma. Možda najbolji umovi planete Zemlje. Jer ovo je bio zajednički pothvat, sve države svijeta su učestvovale, pa makar sasvim skromno, simbolično. Ali jesu učestvovale i to je bilo od iznimnog značenja.
- Sazvao sam ovaj sastanak u ovako neuobičajeno vrijeme - počne Glavni Koordinator, a bila je nedjelja, kišovita i mračna i već se bližila ponoć - da vas obavijestim o odluci koja se tiče svih nas i za koju posljednjih godinu dana svi mi živimo.
Svi se oko stola nasmiješe, zaboravljajući nedjeljno uznemiravanje u neobičan sat i više ništa nije bilo važno osim riječi koje će im uputiti Glavni Koordinator, ili Glavni, kako su ga između sebe skraćeno zvali.
- Odlučeno je? - upita inženjer Sergej Borodin.
- Odlučeno je - odgovori Glavni klimnuvši.
- Kad? - upita Colette Fabien, Francuskinja, liječnica i biolog.
- Dvanaestog travnja - reče Glavni.
- Oh! - otme se liječnici Colette. - Simbolično.
Naravno, svi prisutni su istog časa shvatili u čemu je simbolika: prije sto i pedeset godina, dvanaestog travnja 1961-ve se u svemirske visine vinuo prvi čovjek, ruski kozmonaut Jurij Gagarin. A sad će tog istog datuma, ali sto i pedeset godina kasnije, 12.04.2111-te, ljudski rod poslati zajedničkim snagama svemirsku letjelicu "Gigant" s pomno odabranom posadom volontera.
- Konačno! - reče oštro David Cohen, Izraelac, stručnjak za sigurnost.
- Znam da ste svi željno očekivali odluku - reče Glavni - pa se zbog toga nisam ustručavao pozvati vas u ovaj sitni nedjeljni sat.
Prigušeni žamor odobravanja podigne se oko stola. Svi su u isti mah počeli govoriti, uzbuđeni i sretni što se njihov posao dovodi kraju. I čiji krajnji rezultat oni neće nikad doznati.
- Daleki smo put prevalili - reče Glavni Koordinator. - I sad smo konačno ovdje, usudio bih se reći, na vrhuncu naših profesionalnih života.
Prigušeni žamor se još jednom podigne prema visokom stropu, a lica prisutnih ozariše se osmjesima: svi su se prisjetili onog dana ...

... kad su po prvi put bili pozvani u ovu prostoriju, međusobno se upoznali, oni koji se nisu poznavali i kad je Glavni Koordinator odlučno pokucao člancima prstiju po stolu i glasno rekao:
- Znam da se pitate zbog čega ste pozvani i da ste nestrpljivi to saznati.
- Zašto nam jednostavno ne kažete? - dobacio je netko.
- Ovdje ste, da bi prebrodili svaku prepreku na koju će međunarodna misija "Gigant" naići.
- "Gigant"? Prikladno ime - primijetio je fizičar Antonio Ferme, Talijan, koji je radio u CERN-u. - Shvaćamo da će poduhvat biti gigantskih razmjera. Pitanje je, kojih?
- Reći ću vam - uzvratio je Glavni Koordinator. - Svjetske su Vlade odlučile poslati brod sa mnogoljudnom posadom-putnicima na planet udaljen sedamnaest svjetlosnih godina. Vi ste ovdje da pomognete u realiziranju tog plana.
- Suluda ideja! - odmahnuvši rukom rekao je David Cohen, Izraelac. - Sa našom tehnologijom, putovanje bi samo u jednom smjeru trajalo ...koliko? Tri ili četiri ljudska života. Zbog čega uopće ovakav pothvat? Prvo nam to objasnite.
- Primili smo poziv.
- Poziv? - s nevjericom je upitala Colette Fabien, liječnica i biolog. - Hoćete reći, da smo uspostavili kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom?
- Upravo vam to govorim.
- Kad?
- Još prije godinu dana.
- I krijete tako važnu vijest? - ljutito je upitala Francuskinja. - Odakle vam ...
- Molim, smirite se - uz osmjeh je rekao Glavni Koordinator. - Ne krijemo tako važnu vijest, kako ste se izrazili. Sve su Vlade svih država obaviještene.
- Kolektivna zavjera na visokoj razini? - podrugljivo je rekla Colette, a njene su crne oči bljesnule.
- Ne bih to tako nazvao - umirujućim je tonom odgovorio Glavni. - Vlade svih zemalja su se dogovarale. Kako postupiti. Samo to.
- Samo to? Vlade su se dogovarale iza leđa vlastitih građana.
- Molim vas! - zavapio je Glavni Koordinator. - Nitko takvog što nije ni pomislio, uvjeravam vas. Bilo nam je potrebno vrijeme. Vrijeme za dogovor. Za odluku kako dalje. Uskoro, točno za jedan sat, sve će Vlade obavijestiti svoje građane.
- Ništa se neće promijeniti - rekao je David Cohen. - I dalje ostaje ono što sam maloprije rekao. Nepremostive poteškoće.
- Možda ih se ipak može premostiti - tiho je rekao Glavni. - O tome nam nešto više može reći gospodin Borodin.
Inženjer Sergej Borodin se kiselo osmjehnuo i promeškoljio u udobnom stolcu, a misao mu odlepršala na sastanak na kojemu je bio upoznat s ovim što se sad događa i na kojemu je dobio upute kako postupati. Bolje reći, objelodaniti svoju tajnu svima.
- Dakle? - nestrpljivo je upitala Colette Fabien. - Hoćete li nas udostojati i reći nam ono što znate, a mi ne znamo?
Borodin joj se nasmiješio: dopadala mu se agresivnost mlade Francuskinje i upravo je u tom trenutku primijetio njene crne oči u neobičnoj kombinaciji s plavom kosom.
- Let neće trajati nekoliko ljudskih života - rekao je Borodin. - Trajati će mnogo kraće.
- Koliko kraće? - upitao je Cohen sumnjičavo.
- Nešto više od sedamdeset godina - odgovorio je Borodin i klimnuo prema zapanjenim licima. - Da, dobro ste čuli.
- Ali to znači ... - počeo je Cohen i zastao.
- To znači, da imamo novo gorivo pomoću kojeg možemo putovati međuzvjezdanim prostorima jednom četvrtinom brzine svjetlosti.
Zavladala je savršena tišina. Svi prisutni su probavljali taj novi podatak, koji se sve do jučer smatrao naučnom fantastikom.
- Ima još jedna poteškoća - rekao je profesionalni pesimist, David Cohen. - Ljudski vijek života je sto i dvadeset godina, zar ne? Slažete se?
Svi su klimnuli i čekali što će dalje biti.
- To još jednom potvrđuje da je pothvat nemoguć - rekao je Cohen.
- Vi ste profesionalni pesimist - rekao mu je Glavni Koordinator. - Izlaz postoji, ako ga se dobro potraži.
- Ali kako? - upitao je David Cohen. - Pošaljete li dvadesetogodišnjake, kad budu stigli na odredište, biti će to devedesetogodišnjaci. Kako će se vratiti?
- Neće se vraćati - tiho je rekao Glavni.
- Molim?
- Dobro ste čuli: neće se vraćati - ponovio je Glavni. - Upravo zbog toga nam je potrebna doktorica Fabien.
- Zar baš ja? - začudila se Francuskinja.
- Potrebni su nam ljudi koji imaju sve predispozicije za dug i uspješan život. Čitavom je svijetu poznat vaš rad o umjetnom produživanju telomera.
- Nije to još sasvim savršeno - branila se skromno Colette.
- Ali će pomoći - rekao je Glavni. - Na vama je, da izmjerite telomere budućih putnika i ...
- Čekajte malo! - uzviknuo je Cohen. - Vjerujem, kako nisam jedini u ovoj prostoriji koji ne razumije o čemu vas dvoje raspravljate.
- Hoćete li biti ljubazni, doktorice? - učtivo je upitao Glavni Koordinator.
- Ah, da - rekla je Colette meškoljeći se. - Nastojati ću se izražavati krajnje jednostavno. Dakle, telomeri se nalaze na vrhovima kromosoma i oni su pokazatelji brzine kojom neki čovjek stari. Ako su telomeri kraći, čovjek će živjeti kraće. Naime, telomeri su strukture koje se nalaze na vrhu svih kromosoma i skraćuju se s godinama tijekom dijeljenja stanica. Ali to vas ne zanima. Vas zanima što mi, liječnici, možemo učiniti s telomerima. Pa, da budem sasvim kratka, možemo ih produžiti ... ali ne kod svakog čovjeka.
- Što to znači? - upitao je Cohen.
- To znači, da, ako nečiji telomeri nisu zdravi, ne podliježu možebitnoj korekturi. Naravno, govorim krajnje jednostavno.
- Hvala vam na tome - ubacio je Izraelac. - Sad nam konačno recite, kojeg vraga to znači?
- Pomoću jednostavnog krvnog testa, možemo zaključiti kojima ljudima možemo produžiti telomere kirurškim putem - pomalo ljutito je rekla doktorica Colette Fabien: ljutila ju je tolika sumnjičavost.
- Mi smo našli pogon, a vi produženje ljudskog života - rekao je Sergej Borodin prijazno klimnuvši. -. Za koliko godina možete produžiti ljudski život.
- Ponavljam - rekla je Colette Fabien - da zahvat nije moguć kod svakog čovjeka.
- Shvatili smo to, doktorice - osmjehujući joj se i dalje, rekao je Borodin i ponovio: - Za koliko?
- Pa - rekla je Colette - za sad oko pedeset godina. Ali nadamo se ...
- Besmrtnosti - ubacio je Borodin.
Colette Fabien mu se nasmiješi: dopadalo joj se brzo zaključivanje ruskog naučnika. Mahanje ruke Izraelca joj je odagnalo misli o Borodinu.
- Još ovo, ako smijem? - pomalo posprdno je rekao. - Koliko sam shvatio, oni koji se otisnu na put, neće se vratiti?
- Tako je! - uzeo je riječ Glavni Koordinator i ustao, ne bi li naglasio to što je namjeravao reći. - Ostati će tamo, na toj planeti, u mirnom suživotu s domaćinima. Zbog toga ćemo izabrati ljude koji nemaju mnogo agresivnosti u sebi i čiji telomeri obećavaju dug život. I to će biti glavni posao doktorice Fabien.
- A ljudi? - upitao je David Cohen. - Kako ste zamislili ...
- Uzimati ćemo samo dobrovoljce - rekao je Glavni. - Strogo, samo dobrovoljce.
- I nadate se da će ih biti?
Bilo ih je. Na hiljade. Pionirski se duh u mnogima probudio. Čekali su strpljivo u dugačkim redovima na strogi i komplicirani liječnički pregled i nestrpljivo nalaze i odluku komisije kojoj je predsjedavala doktorica Colette Fabien. A dani su se ubrzano odmotavali ...

... i evo ih sad ovdje, u ovom istom ogromnom uredu, gdje je sve i počelo. Sa jednom razlikom: sad se međusobno svi vrlo dobro poznaju.
- Uskoro će ponoć - reče Glavni. - Ogroman smo posao priveli samom kraju. Za koji dan šaljemo ljude na najdužu misiju u ljudskoj povijesti. Zajednički smo riješili svaki problem na kojeg smo naišli. Sve smo provjeravali i provjeravali uvijek iznova. Ništa nije prepušteno slučaju. Znam da zvuči teatralno, ali moram reći: počašćen sam što sam imao priliku surađivati sa vama. Hvala vam. Još jednom, velika hvala i vidimo se još jednom svi zajedno, ovdje, gdje je i sve počelo, prilikom lansiranja "Giganta".

Čitav je svijet pratio lansiranje "Giganta" koje se odvijalo visoko gore, jer brod su dio po dio dovozili na veliku orbitalnu platformu koja je već četrdeset godina kružila iznad Zemlje i tu, dok se Zemlja vrtjela ispod njih, ga sklapali, sastavljali.
Njih dvadeset i petoro još su jednom, po posljednji put, sjedili u dobro im poznatom uredu i pratili pripreme lansiranja preko ogromnog prijemnika na zidu koje se odvijalo uobičajenim tokom.
Gledali su zadivljeno, kako se sa ogromne platforme "Gigant" odvaja i kreće na svoj dug put bez povratka.
- Što li osjećaju i misle sad oni u njemu? - zapita se tiho Colette, ali svi su je čuli.
Opravdavajući svoje ime, ogromni je "Gigant" nečujno klizio crnim prostranstvom udaljavajući se sve brže i brže, dok uskoro nije postao vidljiv samo kao plamteća užarena kugla veličine lopte koja se odjednom razbuktala i zaiskrila na sve strane u crnom ništavilu.
Shvativši što se dogodilo, Glavni je Koordinator skočio s stolice i podrhtavajući potreseno stajao ukočeno, a niz Colettino lijepo lice kliznula je suza. David Cohen je pognuo glavu, da sakrije pogled, jer nije želio da mu netko pročita misao u njemu: najduža je misija iznenada postala najkraća misija.
"Ništa nije prepušteno slučaju", rekao je samo prije nekoliko dana Glavni Koordinator i svi su bili uvjereni u istinitost njegovih riječi. A sada ...


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Dobričina

Bilo je to za vrijeme posljednjih trzaja rata u Hrvatskoj, ali mi to onda nismo znali. Nismo ni mogli znati. U stvari, rat samo što nije završio, ljeto je carevalo pritiskujući nemilosrdnom vrućinom, zagorčavajući nam život, jer nismo bili na ljetovanju, već smo radili na građevini. Obnavljali smo fasadu jedne kućerine i odmah do nje podizali jednu mnogo manju. Težak i iscrpljujući posao koji nam je oduzimao i posljednju mrvu snage.
More, udaljeno svega pedesetak metara od nas, šumjelo je pozivajući nas, ali neprekidno pod budnim okom Gazde nitko nije ni pomišljao išuljati se s posla i prepustiti se osvježavajućem zagrljaju mora. Znoj, umor, prljavština, to je bilo za nas rezervirano toga ljeta. Izležavali su se drugi na suncu i osvježavali u moru, a mi smo nastojali ni ne misliti na njih.
Naravno, radili smo na crno, neprijavljeni, ali nikome nije ni na um padalo žaliti se zbog toga. Bili smo sretni što imamo bilo kakav posao, koliko-toliko plaćen.
Svakog bi jutra počinjali s radom u sedam sati. Čim bi stigli na gradilište, na koje bi nas dovezao Gazda u svom kombiju, nagurane u utrobi automobila poput vreća krumpira, iskakao bih van u još koliko-toliko svježe jutro i počeo razvlačiti strujni kabel, kojeg sam zabadao u miješalicu i u priključak strujnog napajanja. To je bio moj posao: hraniti nezasitnu miješalicu materijalom, koju bi ona mljela, dok bi drugi odnosili materijal majstorima, a oni ga nemilice trošili, kako mi se činilo. Jer, ma kojom da sam brzinom ubacivao šljunak, cement i vodu u željeznu utrobu koja se bučno okretala ispred mene, uvijek bi netko povikao da mu treba još materijala. Kasnije sam, kad sam se malo uhodao u posao na koji nisam bio navikao, shvatio da me zavitlavaju, da iskušavaju snage početnika. Nije bilo zlobe u tom zadirkivanju i nisam se ljutio, a kako je vrijeme odmicalo, postajao sam sve jači, čvršći, okretniji, brži i ponekad bih znao uloviti poneki odobravajući pogled. Ali ne i riječi odobravanja: sa riječima hvale kao da su svi bili u svađi.

Na samom početku mog drugog mjeseca robovanja, kako sam u mislima nazivao posao, pojavio se on, Smajo.
- Trebam posao - rekao mi je držeći oborenu glavu: samo to ništa više.
- Eno ti Gazde - odvratio sam, pokazujući mu rukom. - Njemu se obrati. Ja sam ovdje nitko i ništa.
- Nemoj tako - umiješao se Profesor, koji je upravo došao po još materijala i koji je u prijašnjem životu, da se tako izrazim, u onom prije rata, zbilja bio profesor, ali ga vjetrovi rata pomeli s tog posla, pa čak i sa rodne grude. - Da nema tebe, ne bi bilo materijala. A onda ja ne bih mogao poslužiti velike majstore i ...
Tu sam se počeo smijati, pa je Profesor prekinuo svoju već poznatu mi tiradu i smijuljio se zajedno sa mnom. Smijuljili smo se dvojici umišljenih veličina, koji su sami sebe nazivali majstorima i kojima je njihovo majstorstvo služilo da bi izbjegli teže i prljavije poslove, koje smo mi ostali složno zajednički obavljali.
- Uskoro ću i ja postati majstor - rekao sam raspoloženo. - Majstor miješalice.
- Ti to već jesi.
- Zbilja tako misliš?
- Osjećaš li umor? - umjesto odgovora upitao me Profesor.
- Ne - začuđeno sam odgovorio, jer bližilo se podne, a ja bio čio i sunce koje mi je palilo leđa kao da mi nije smetalo i odjednom sam postao svjestan svega toga.
- Shvatio si? - upitao je Profesor s osmjehom.
- Ojačali smo - rekao sam klimnuvši. - Više ne umiremo svakog dana.
- Sad smo obojica majstori, ma što god mu to značilo.
Smijali smo se: dva muškarca koji se besmisleno ponose snagom svojih mišića i koji shvaćaju koliko je to besmisleno, a opet uživaju u tome.
Primijetivši kako prema nama ide Gazda, a za njim poput poslušna psa onaj došljak oborenog pogleda, Profesor je zagrabio prema majstorima, a ja počeo puniti nezasitnu miješalicu.
- Stani malo! - naredio je Gazda.
Zabio sam lopatu u šljunak i upitno se zagledao u Gazdu i mladića oborene čupave glave pored njega.
- Ovo ti je pomoćnik - reče Gazda potapšavši mladića po čupavoj glavi, baš kao da tapša psa. - Ali samo je tvoj prva tri dana. Dok se ne uhoda. Bit će svima na pomoći. Primijetiš li da je besposlen, a potreban ti je, zovi ga. Jasno?
- Jasno.
Gazda se okrene i ode. Nikome se nije duže vrijeme ostajalo pored bučne i prašnjave miješalice. Ali imalo je to i svojih prednosti: nitko me nije ometao. Pa bih sasvim automatski hranio režeću zvijer koja se neprekidno bučno okretala ispred mene, a u glavi premotavao svoje doživljaje, namjere, iznova proživljavao one lijepe i daleke dane. Sjećao sam se žena, mjesta i događaja, koja sam već bio napola zaboravio, a eto, sad su pozvane iz daleke prošlosti, a sve zbog opijenosti koju bih osjećao buljeći u smjesu u utrobi miješalice, koja bi se vrtjela po čitav dan ispred mojih očiju.
- Kako ti je ime? - upitao sam dečka: ocijenio sam da mu je oko dvadeset i tri i kasnije sam doznao kako nimalo nisam pogriješio.
- Smajo - reče on. - Svi me zovu Smajo.
- I ja ću te zvati Smajo - rekao sam prijateljski. - Ajde, Smajo, kad si već tu, olakšaj mi i donesi vode za miješalicu.
Klimnuo je, dograbio kante i krenuo ih napuniti, dok su svi na trenutak zastali u poslu, promatrajući novodošlog na svom novom poslu.

Smajo je bio čudo od čovjeka. Neprekidno je šutio, ako ga nitko ništa ne bi upitao. I bez riječi bi poslušao svako naređenje, ma kako ono besmisleno bilo. Bio je dobar radnik, marljiv i tih i neprimjetan. A kad bi nekom zatrebala njegova usluga, Smajo bi je pružao ozbiljna lica na kojemu bi vrlo rijetko zatreperio smiješak. Na pitanja bi odgovarao jednosložnim rečenicama, izbjegavajući sugovornika gledati u lice.
- Čini se da je retardiran - tiho mi je rekao već prvog Smajinog radnog dana. - Šteta. Dečko je beskrajno marljiv.
U Smajinu marljivost se nije moglo sumnjati. Od dana kad je došao na gradilište, nitko drugi ništa nije počistio iza sebe. Samo bi glasno pozvao Smaju i Smajo bi smirena izraza lica učinio što mu je bilo zapovjeđeno. Ne moram ni reći, da su ona dvojica "velikih majstora" to i te kako zloupotrebljavali. Primijetio je to čak i Gazda, pa je jedne večeri, dok smo spremali alat na kraju još jednog dugačkog i vrućeg radnog dana, radujući se tuširanju i odmoru, dobacio umišljenim veličinama:
- Ne dirajte mi Smaja, vas dvojica. Smajo mi zlata vrijedi.
Nisu ga dirali. Jedan dan. A onda su ponovo počeli!
- Hej, Smajo, dodaj ...
- Hej, Smajo, donesi ...
A Smajo bi uvijek šutke i smirena lica izvršavao njihove želje. Mi, ostali, koji nismo zloupotrebljavali Smajinu prostodušnost, počeli smo se osjećati neugodno zbog tog nepotrebnog maltretiranja.
- Zašto ih ne pošalješ u ... ? - upitao sam Smaju jednog iznimnog vrućeg poslijepodneva, koje kao da je vječno trajalo.
- Ne smeta - rekao je i odmahnuo glavom.
Nakon gotovo mjesec dana, zadirkivanja su postala brutalnija, osobnija.
- Hej, Smajo. Što radiš kad ne radiš? - pitao bi Prvi Majstor, namigujući Drugome.
- Spavam - uvijek bi Smajo odgovorio.
- Nemaš žensku?
- Nemam.
- Ne ideš na piće?
- Ne idem.
- Ne kockaš?
- Ne.
- Pa kako onda provodiš noći?
- Spavam.
I tako beskonačno u krug, da smo se mi svi ostali ježili od neugodnosti, dok bi Smajin unutrašnji mir ostajao nepomućen. Barem je nama tako izgledalo.
- Puknuti će jednog dana - rekao mi je Profesor pokazujući trzajem glave na Smaju, jednog dana kad je zadirkivanje postalo upravo nesnosno.
- Neće - rekao sam uvjereno. - Još nisam upoznao nekog tko vlada svojim emocijama, kao što vlada Smajo.
- Mora si dati oduška - zagunđao je Profesor. - Glupani, kako su se samo okomili na bespomoćnu žrtvu.
A Gazda, koji je to sve naravno znao, samo bi povremeno opominjao, ništa drugog ne poduzimajući. Što je, naravno, davalo krila verbalnim nasilnicima.

Bio je četvrtak, desetsatno radno vrijeme se približavalo kraju i upravo sam isključio miješalicu i počeo uživati u iznenadnoj tišini, kad se pored građevine pojave policijska kola i iz njih iskoče mladi policajci.
- Ah, evo nevolje - prišapće Profesor pored mene.
- Misliš ..
- A zbog čega drugog? Sigurno im je netko javio da svi radimo na crno.
Ali nije bilo to. Policajci su ne oklijevajući prišli ravno Smaji, koji je u tom trenutku prao alat onih velikih majstora i bio im okrenut leđima. Kad su ga četiri policajca okružila, Smajo se polako uspravio i mirno ih pogledao. Lice mu nikakvih emocija nije odavalo.
Gledao sam kako mu nešto govore i kako Smajo mirno, kao da to čini svakodnevno i, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, pruža ruke prema policajcima i kako mu oni natiču lisičine.
- Što je učinio? - konačno se pribra i upita Gazda.
- Krao je noću - odgovori najstariji među policajcima. - Pod krevetom mu je nađeno blizu pola kile zlatnine, o novcu da ne govorim.
- Zar ti, Smajo? - upita Gazda u nevjerici, dok smo mi svi ostali, pa čak i ona dvojica velikih majstora, potišteno šutjeli.
Smajo se samo neveselo osmjehne, pogleda po prvi put svakom od nas nakratko u oči, kao da se oprašta na svoj način i mirno dopusti biti odveden u policijsko vozilo.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Savršena obiteljska večer

Zlatko krišom baci pogled na sat: još nije bilo ni devet. A njemu se već spavalo. Protekla je tri dana proveo za upravljačem ogromnog šlepera i silan umor mu je prožimao tijelo. U trenutku kad je zaustio reći kako mu je dosta, kako zna da je rano, ali on se mora baciti na krevet i spavati, spavati, njegova mlađa kći, dvanaestogodišnja Tanja, veselo pljesne rukama i uzvikne:
- Ajmo jednu "Čovječe ne ljuti se"!
Zlatko ulovi pogled i smiješak svoje Koraljke: njen mu je smiješak poručivao: "Znam da si umoran, ali izdrži još pola sata. Djeca su te željna".
Zlatko klimne, dajući znak Koraljki da je shvatio i pogladi zlatnu kosu svoje miljenice.
- Pripremi igru - reče joj ustajući. - Odigrati ćemo, a zatim ja na spavanje, a vi kako znate.
Anita, druga i starija kći, sedamnaestogodišnjakinja, zagleda se tamnim očima u sestru i reče:
- Možda je tata umoran? Nisi na to mislila?
- Sve je u redu - reče Zlatko. - Pola sata više ili manje, ne igra nikakvu ulogu.
U kupaonici, dok je neobrijano lice pljuskao hladnom vodom, tjerajući umor i pospanost, Zlatko je mislio na iduća tri dana koja će provesti s obitelji, prije nego li što ponovo ne sjedne za upravljač šlepera i uputi se u neku zemlju Evrope. Nastojao je ne misliti na dane koji će uslijediti nakon ta tri željena dana. Postajali su rijetkost, ti dani koje bi provodio s obitelji i sve ih je više cijenio. Sve više su ga slali na dugačka putovanja i sve je manje vremena provodio s obitelji. Počelo mu je to pomalo smetati.

Kad se prije dva sata vratio kući, nakon četverodnevnog odsustvovanja, lice mu je zablistalo istog trena kad je ugledao Anitu, stariju kći, koja mu je otvorila vrata upravo u trenutku dok je on kopao po džepovima u potrazi za ključevima.
- Tata! - uzviknula je sretno. - Mislili smo da dolaziš sutra ujutro.
- Tako je trebalo biti - rekao je Zlatko grleći i ljubeći je: mirisala je svježe, ali i još nekako drugačije, nepoznato i Zlatko je po prvi put shvatio, da je njegova mala kćerkica odrasla i da više nije mala: pretvorila se u pravu mladu ženu doslovno preko noći. - Vozio sam protekle noći malo više i evo me sad ovdje. Izlaziš?
Anita, koja je vrlo dobro zapazila njegov ispitivački pogled koji je ovog puta bio drugačiji nego inače, nelagodno se promeškolji pod Zlatkovim upitnim pogledom. Obukla je vrlo laganu i lepršavu žutu i vrlo kratku haljinicu, sasvim otkrivajući gole i duge noge.
- Predomislila sam se - rekla je zbunjeno i kolebajući se. - Ostajem kući.
- Neću se uvrijediti - rekao je Zlatko ozbiljna lica - ako otiđeš. Vrlo se dobro sjećam što znači biti mlad.
- Tata! - uzviknula je prijekorno se osmjehujući, odmahnuvši glavom, a crna i duga joj kosa zaplesala pod poslijepodnevnim suncem. - Naravno da ću ostati. Vidjeti ću se sutra s prijateljicom.
- Jesi li sigurna da je u pitanju prijateljica?
- Tata!
Zagrljeni su stupili u dnevnu sobu u kojoj ih je napao orkan Tanja: djevojčica je ciknula i pojurila u zagrljaj ocu koji je raširio ruke u dobrodošlici.
- Koliko? - upitala ga je Koraljka, supruga, nakon poljupca dobrodošlice u njegov neobrijani obraz.
- Tri - odgovorio je: razumjeli su se i sa malo riječi.
Uz štrudlu od trešanja sjedili su dnevnoj sobi. Televizor je mrmljao sasvim zaboravljen u kutu sobe. Bili su dovoljni sami sebi. Prava slika složne i sretne obitelji.

Zlatko podigne pogled i zagleda se u ogledalu u svoje umorne oči. Još mu ispred očiju promiče siva i beskrajna traka presječena bijelom vrpcom. Stari, shvati odjednom. Nekada se radovao vožnji, putovanju, a sad ... Ali nekad nije imao gotovo sasvim odraslu kćerku i drugu koja nestrpljivo čeka odrasti. Kad se brže sve to odigralo? Dok je on vozio danima i noćima, njegove su kćerke rasle i odrastale i odjednom je osjetio veliku tugu zbog mnogi propuštenih događaja u njihovim mladim životima. Možda da promijeni posao? Ali što bi drugo mogao raditi? I još uvijek voli vožnju, mada nešto manje nego ranije. Ali sve se mijenja, pa se i njegov odnos prema vožnji promijenio.
Odjednom shvati koliko se zadržao u kupaonici, pa brzo istrlja umorno lice ručnikom i vrati se u dnevnu sobu.

"Savršena obiteljska večer", pomisli Zlatko pola sata kasnije milujući ih sve prisutne pogledom. "Samo da nisam toliko umoran!"
- Ima li sladoleda? - upita Tanja razdragano: pobijedila je u igri i sad je zahtijevala nagradu.
- Oh, dušo! - žalosno reče Koraljka. - Nema više ni mrvice. Žao mi je.
- Skoknuti ću do trgovine - ponudi se Anita. - Rade do deset.
Zlatko umorno ustane i položi novčanicu na stol: neka se oni slade, ali on više ne može izdržati.
- Evo za sladoled - reče s mukom držeći otvorene oči. - Ja moram na spavanje, gotov sam! Uživajte u sladoledu!
Dok su iza njega odjekivali veseli glasovi, ispraćajući ga i želeći mu prijatan odmor, Zlatko posljednjim snagama odšeta do spavaće sobe i već je spavao, prije nego li mu je preumorno tijelo sasvim klonulo u udobnost kreveta.

Probudi ga snažno drmanje ramena i pljuskanje po obrazima koji su ga zbog snažnih šamara počeli peći.
- Što je? - upita bunovno gledajući u uplakano lice Koraljke.
- Nije se vratila - reče ona.
- Tko se nije vratio? - ne shvaćajući upita Zlatko.
- Anita! - vikne Koraljka histerično.
- Koliko je sati?
- Ponoć je upravo prošla.
- Zašto me nisi prije probudila?
Koraljka ne odgovori, samo još više pogne glavu i sa još većom gorčinom zaplače. Zlatko se zastidi: nije smio postaviti to pitanje. Ali ovako naglo probuđen, nije mogao kontrolirati svoje riječi. Uzdahne duboko.
- Smiri se - reče joj nježno i ustajući. - Idemo je zajedno potražiti. Što li ju je spopalo? Još nikad takvog što nije učinila, koliko znam.
- Nije - promuca Koraljka.
- Već će me čuti, kad je pronađemo!

Ali Anitu nisu pronašli.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

"Galeb"

Jučer sam posjetio brod "Galeb". Privezan uz današnju šetnicu, riječki lukobran, na mjestu na kojemu se nekada nalazio dok i na kojemu je uvijek počivao neki brod kojemu je trebao popravak, djeluje pomalo nestvarno. Jer nekada, u nekim drugim vremenima, "Galeba" su dočekivali sa glazbom i veseljem i uvijek bi bio privezan na počasnom mjestu u luci, da se svi mogu diviti njegovoj ljepoti.
Sad je oronuo, osjetio sam to pod nogama istog časa kad sam se popeo uz mostić i stupio na palubu. Nije bilo onog poznatog podrhtavanja ispod nogu, a što je bio znak da srce broda, strojarnica, kuca neumorno i daje život brodu. Pogledom sam preletio preko zapuštene palube: boja se ljuštila na sve strane. Žalostan prizor. Pogotovo za nekog tko voli more i brodove i koji je i sam dio života proveo na moru.

Misao mi je odlepršala u daleku prošlost i ponovo sam bio dječak, klinac, koji je u razredu dobivao dječje novine, a koje su se zvale "Male novine". Male novine za malene čitatelje. Jasno se sjećam tog dana, bilo je toplo, jako toplo, ljeto je kucalo na vrata, školska se nastava bližila kraju. Početak bezbrižnog ljeta i skori kraj nastave činili su me sretnim, pa sam, stigavši kući, odložio veliku i nespretnu torbu s školskim knjigama, i sa "Malim novinama" u ruci, izašao pred vrata stana, na zajednički balkon, koji je ujedno bio i prilaz vratima stana i kojeg smo dijelili s susjednim stanom.
Spustio sam se na prohladne stepenice i jasno se sjećam kako mi je prijala njihova siva hladnoća. Sunce ih još nije ugrijalo, tek se bližilo podne. Položio sam "Male novine" ispred sebe, na hladni kamen i zagledao se u njih.
Na naslovnici je bio prikazan brod "Galeb" kako ponosno siječe plave valove dalekog Indijskog oceana. Predsjednik je Tito putovao s "Galebom" u Indoneziju. Naravno, i Titova je fotografija bila tu: prikazivala ga je kako stoji uz ogradu broda i pogledom istražuje plavu i beskrajnu pučinu.
Kakav je ocean? Razlikuje li se mnogo od mora? Hoću li ikada ugledati neki ocean?
Te su mi misli uzburkale dušu i nisam više mogao pažljivo čitati. Silno sam poželio biti na moru, na oceanu, naročito na Indijskom oceanu.

Samo nekoliko godina kasnije, kao sedamnaestogodišnjak, plovio sam Indijskim oceanom, onom istom rutom kojom je i "Galeb" plovio. Sad sam ja stajao naslonjen na ogradu broda i gledao u beskrajnu pučinu. Sjetio sam se Titove slike u "Malim novinama" i sretno se osmjehnuo. Želja mi se ispunila. Tutnjali smo kroz divovske valove i kroz silnu vrućinu. Znojili smo se ludo, ali mi to nije smetalo. Ništa mi nije moglo pomutiti radost što plovim.
Brod je bio prilično star i njegovo srce, strojarnica, znalo se umoriti. Ponekad i zatajiti. Pa bi motori utihnuli, samo bi lagano brujali napajajući brod životom. A mi, posada koja u tom trenutku nije bila na dužnosti, pohrlili bi na palubu s povrazima u rukama i za čas bi se na palubi koprcalo u samrtnom grču malo jato riba. Grizle su ko lude. Nisu mogle odoljeti komadićima mesa koje smo nabadali na udice što smo brže mogli. Sad vrućina nije smetala, nitko je nije proklinjao, svi su bili razdragani i dobacivali šale.
Brod se propinjao pod našim nogama, jer nismo se kretali i valovi su oceana bili naši gospodari, ali nikome to nije smetalo. U žaru lova, nismo to ni primjećivali i uzbuđenim smo pogledima zurili u pjenušavo more iz kojeg su izranjale ribe bjesomučno se trzajući, a koje smo mi otimali iz njega. Silno su jako zatezale povraze, dok bi se još nalazile u plavim dubinama, vrijeđalo nam je to prste, dlanovi su bridjeli, ali žar nas je lovaca vinuo visoko i nitko se ni na što nije žalio. Postali smo otporni na bol. Tog trenutka.
Kad je paluba ispod naših nogu iznenada snažno zadrhtala, znali smo da je ribolovu kraj, da se umorno srce-strojarnica odmorilo i da krećemo dalje. Ali to nije bilo važno: kratkim predahom dogodilo se nešto novo u nizu jednoličnih dana i noći i svi smo bili sretni zbog toga.

Tog sam se događaja prisjetio dok sam gledao u tihu strojarnicu "Galeba". Bešumno je ležala ispod mojih nogu, prazna, napuštena, žalosna. Nekad je tu vladala živost, sve je prštalo od kretanja ljudi koji su podmazivali klipove i zapisivali temperaturu. A sad ... Neugodna je tišina strojarnice pritiskala, a glasovi radoznalih promatrača samo su je još više naglašavali.
Odmahnuo sam glavom i izašao na palubu, zapuštenu, staru i više mi se nije ostajalo na brodu. Jer ispod mojih nogu vladala je tišina, nije bilo vibriranja, srce je prestalo kucati, brod je bio mrtav.
Spustio sam se niz strmi mol i udaljio od "Galeba" u namjeri više ga ne pogledati, ali nisam se mogao othrvati želji da ga još jednom pogledam, da mu dobacim oproštajni pogled. Okrenuo sam se i pomilovao ga pogledom i odjednom ga nisam vidio starog i zapuštenog i umornog i napola zaboravljenog, već ponosnog, čistog, jakog, kako prkosi visokim valovima i jakom vjetru. Takvog ću se "Galeba" sjećati!


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prije ljeta (kompletna priča)

Kad je prvi put ugledala malu uvalu, dugačku otprilike dvadeset i široku svega sedam metara, Nataša je istog časa znala da je pronašla ono što je nesvjesno tražila. Plaža je, naravno, bila pusta, mjesec je svibanj tek počinjao, ljetna sezona još nije ni počela i upravo je zbog toga Nataša i uzela godišnji odmor. Želja joj je bila izbjeći ludu špicu sezone, nesnosnu vrućinu i još nesnosnije gužve turista. Željela je pronaći mir, povratiti poljuljanu unutrašnju ravnotežu. Prije samo mjesec dana prekinula je trogodišnju burnu ljubavnu vezu i silno je željela mir i tišinu osjetiti oko sebe i u sebi.
Spustila se strmim puteljkom oprezno koračajući, nenavikla na takve pothvate i čas kasnije nalazila se na plaži. Šum valova koji su nježno milovali plažu, silno joj je prijao. Požalila je što nije obukla kupaći kostim. Kad je jutros napuštala iznajmljenu sobu, a koju je iznajmila na petnaest dana, nije ni pomislila na ovakvu mogućnost. A sad, kad se mogućnost otvorila pred njom, silno je poželjela osunčati se, barem malo osjetiti toplinu sunca na goloj koži.
- Šta, vrag da ga nosi! - reče glasno prema blagim valovima i nasmije: pa sasvim je sama ovdje, nikog nema u blizini.
Odlučnim pokretima, ali i oprezno se ogledajući, Nataša skine plavu usku maju i složi je na bijeli i topli kamen. Još se jednom posvuda pažljivo ogleda. Uvjerivši se da je sasvim sigurno sama na ovom prekrasnom mjestu, odvaži se i skine minijaturni grudnjak i položi ga na maju. Trenutak je tako neodlučno stajala, oklijevajući, pomišljajući da svuče i uske traperice, ali je navala hrabrosti iznenada napusti, pa samo odmahne glavom, a duga i smeđa kosa joj se zatrese pod sve toplijim suncem.
Približi se moru, sagne, pa uroni dlanove u još uvijek prohladno more. Polako i uživajući mokrim dlanovima prijeđe preko grudiju i napetog trbuha, zatim pljusne malo mora po leđima i zadovoljno se osmjehne.
"Možda će biti bolje, nego što sam očekivala", pomisli vraćajući se odjeći na kamenu i sjedajući na oblutke pored kamena, naslonivši se mokrim leđima na njega. Sunce ju je peckalo po ramenima i to ju je podsjetilo na Alenove ljubavne ugrize, koji su u posljednje vrije učestalo počeli premašivati granicu uživanja.

Kad mu je prvi put spomenula da joj nanosi bol, oprezno i oklijevajući, jer bilo joj je neugodno do krajnjih granica uopće i govoriti o tome, Alen se samo nemarno nasmijao i rekao poljubivši je:
- Malo sam se previše zanio. Ti si kriva tome.
- Ja? - začudila se ona, jer nikad mu ni jednom gestom nije dala naslutiti kako voli grubu igru.
- Tvoja ljepota - ispravio se on. - Ponekad se sasvim izgubim u tvojoj ljepoti.

Slatkorječivi gad. Sad zna da je samo to i ništa drugo. Ali onda nije znala. Ili nije samoj sebi željela priznati da zna? Nije bila sasvim sigurna. Primjećivala je njegovu grubost koja bi tu i tamo isplivala na površinu, ali ju je nastojala zaboraviti.

Prvi je put primijetila njegovu sklonost grubosti, kad je u parku, kojim su svakodnevno prolazili, šutnuo mačku nogom, baš kao da napucava loptu. Nataša je uzviknula iznenađeno i zaprepašteno se zagledala u to lice koje je voljela obasipati poljupcima, a koje u tom trenutku nije nimalo voljela.
Trebala se istog trena okrenuti i otići od njega. Sad to zna. Ali nije. Dopustila je da je Alen uvjeri kako se tako ponio zbog pritiska na poslu. Šef mu puše za vratom i prati svaki njegov korak i on ... Slušala je bujicu riječi i željela vjerovati u njih i konačno je samu sebe uvjerila u istinitost njegovih riječi.
- Neće se ponoviti - obećao je on.
- Nadam se - rekla je ona.
- Nikad to nisam do sad učinio - nastavio je on uvjeravati je. - Dao bih ne znam što, da nisam ni sada. Neće se više ponoviti, obećavam!
- Nadam se - promrmljala je ona.

Ali ponovilo se, naravno. Alenovi povremeni izljevi grubosti počeli su izbijati ispod njegove ugodne vanjštine sve češće i češće. Nataša je ulovila samu sebe, kako sa strahom očekuje te trenutke, za koje je sada već znala da neminovno slijede. Okrenuli su se prema njoj. I postajali sve gori. Trenutci njegovog mahnitanja bi se obično pojavili u žaru ljubavne igre, pa nije bilo ništa neobično, da je iznenada pljusne. Prvi ju je put tako pljusnuo dlanom po napetoj stražnjici: iznenadila se zbog udarca, ali nije reagirala. Nije ni drugi put. Mora da je on to shvatio kao poziv …
Jedne je noći bolno zajaukala usred ljubavne igre i pokušala se otrgnuti od njega. Alen ju je bolno ugrizao u području rebra i nije mogla suzdržati krik koji joj se oteo iz dubine napetog grla. Čas prije je uživala, a onda je užitak iznenada zamijenio bol i sasvim zavladao njenim umom. Šok je bio prevelik.
Nataša se bacakala, trzajući bjesomučno i nogama i rukama, ali ju je Alen nemilosrdno pritiskao svojim tijelom i nije joj dozvoljavao oteti se, sve dok do kraja nije zadovoljio svoju požudu. Njegovo ju je tijelo pritiskala, a ona je plakala u sebi.
Ujutro, kad je ostala sama u stanu, u kupaonici je pažljivim pogledom šetala preko svog golog tijela i iznenađeno uzviknula ugledavši ružnu masnicu i tragove zuba u području rebara. Iako je očekivala takvog što. To više nije ljubavni ugriz, shvatila je istog časa. To je nešto mnogo gore. Toliko gore, da mora prekinuti s Alenom. Gotovo je, odlučila je istog časa. Prekinuti će sa Alenom.
I dok se tuširala, uživajući pod mlakim mlazovima vode, kojima nije mogla isprati neugodu prošle noći, u Nataši je sazrijevao plan. Promijeniti će bravu, privremeno se vratiti roditeljima, iznajmiti agenciju za promet nekretninama, prodati stan i kupiti novi na lokaciji za koju Alen neće znati i moliti na poslu raniji dopust. Nestati će iz grada, nestati iz Alenove blizine. Jer osjećala je silnu potrebu pobjeći od svega i razmisliti o sebi,o svojoj budućnosti, a najviše o tome, kako joj se moglo dogoditi to što joj se dogodilo. Zar tako slabo poznaje ljude? Muškarce? Hoće li je uvijek iznova privlačiti sadisti? Jer, sjetila se, kako je čitala da nas uvijek privlači jedan te isti tip suprotnog spola. Kojeg kao da nosimo u sebi. Ako je tako ... pa, onda će ostatak života radije provesti sama.

Slab joj šum dopre kroz uskomešane misli i Nataša drhtavo napeto osluhne. Više nije bila sama. Na plaži se odjednom stvorio polugoli muškarac, obučen samo u kratke hlače, sasvim znojan i crvenog lica, dok mu je mokra i poduža kosa milovala duguljasto lice. Nataša shvati da je mladić, oko trideset mu je, procijenila je Nataša, trčeći stigao na njeno skriveno mjesto, koje je, čini se, prije njegovo nego li njeno. Gledala je u njegovo polugolo tijelo, a mladić joj uzvraćao pogled s blagim iznenađenjem na znojnom licu, kad se odjednom prisjetila da je i ona sama polugola. Ruke je brzo prekrižila, dlanove položivši na male grudi, zahvalna što se mladić obzirno okrenuo. Dok je oblačila grudnjak, žureći se nestrpljivo, gledala je kako on isteže mišiće, zatim počinje s vježbama u kojima je prepoznala pokrete tai chia. Ona je više voljela jogu, ali dopadali su joj se i skladni, smireni pokreti koje mladić neometan njenom prisutnošću polako izvodio, dok je more mrmorilo svoju vječnu priču.
Sad već sasvim obučena, gledala je kako izvodi tai chi i uživala u prizoru, kad mladić učini posljedni pokret, pritisne dlanove uz bedra i blago se nakloni prema horizontu. Zatim se okrene, pogleda u Natašu, osmjehne se široko, rukom zabaci kosu i slijedećeg je trenutka već dugim i elastičnim korakom grabio uz brdo, uz strmu stazu, onom istom kojom se Nataša nespretno spustila do mora.
Dok je gledala za njim, pitala se, hoće li ga više ikada vidjeti. Nešto u njoj joj je govorilo da hoće, osjećala je da mladić ovdje živi i da mu je ovo, čemu je upravo prisustvovala, uobičajeni svakodnevni ritual. Vidjeti će ga sigurno.
Osjećajući se mnogo bolje nego li kad je stigla na usamljenu plažu, Nataša se počne uspinjati strmom i prašnjavom stazom.Za danas joj je dosta sunca. A sutra ...


Sunce je svakim danom bilo jače i Nataša je svakim danom sve više uživala u njemu. Ustajala bi između sedam i osam i odmah nakon jutarnje obavezne kave u obližnjem kafiću, odlazila na "svoju" plažu. Sad bi na sebi već imala kupaći kostim, dvije male i uske trake koje su pokrivale samo ono najnužnije i koje su isticale Natašine draži. Tijelo joj je bilo čvrsto i vretenasto, jogom i dugim šetnjama ga je oblikovala i znala je da izgleda dobro.
Na plaži bi se izvukla iz uskih traperica i majice i uživala u milovanju sunca, dok bi istezala mišiće. Nakon toga bi prilazila moru i oprezno močila prste u njemu, svaki put se iznenadivši koliko je more bilo hladno. A sunce je već sasvim dobro peklo, činilo joj se ponekad, baš kao u sredini ljeta. Polako i pažljivo čitavo bi tijelo poprskala morem, pa legla na veliki žuti ručnik kojeg bi ponijela sobom.
I čekala. Njega. Trkača.
Čudila se tome. Na Alena je rijetko pomišljala. Tome se čudila još više. Zar je samo pojava ovog nepoznatog bila dovoljna, pa da iz nje istjera demone sjećanja koji su je mučili? Kako je to postigao? Jer muškarac ništa nije učinio da bi pokrenuo njen proces ozdravljenja. Svakog bi dana, otprilike u isto vrijeme, između devet i deset izjutra dotrčao na "njenu" plažu, ali nakon onog prvog puta više ne polugol, već bi na sebi imao znojem i čestim pranjem blijedo-plavu majicu, koja bi uvijek bila promočena znojem.
Nataša, koja bi ga već izdaleka čula kako se približava, jer sjedila bi napeto u iščekivanju, napetih čula, pogledala bi u njegovom pravcu, a licem, koje je već zbog sunčanja poprimilo tamnu boju, preletio bi joj dašak smješka i donekle olakšanja. Nije uzalud čekala. Trkač dolazi.
Gledala bi otvoreno u njega kako se brzim koracima približava i zastaje uz sam rub mora. Mladić bi se nasmiješio, lice bi mu se ozarilo i ona se radovala tome. Zatim bi on okrenuo lice prema suncu, Nataši leđa, pa skladno i sasvim polako odradio vježbu tai chia. Pri završetku vježbe blago bi se naklonio prema horizontu i ona je znala da će uskoro nestati i osjetila bi tračak tuge koja nije boljela. Bila je nekako slatka. Prijala je.
Mladić bi joj uputio još jedan pogled, klimnuo prijazno i uz duboki udah, naglo bi jurnuo uz onu kozju i strmu stazu, na koju se Nataša nikako nije mogla priviknuti.

I tako svakog jutra. Već je jedanaesti dan Natašinog samovanja i izlječenja trajao, a da se ništa nije promijenilo. Svakog bi jutra odlazila na plažu očekujući susret i svakog bi jutra gledala mladića kako trči i izvodi vježbu tai chia. I to je bilo sve. Ništa više nije se događalo. Baš ništa. Ali se Nataša zbog nekog razloga osjećala sasvim ispunjenom, smirenom, kako se već jako dugo nije osjećala. Alen i njegova grubost bile su daleke i napola zaboravljene uspomene i kad je pokušala preispitati svoje osjećaje, nije mogla shvatiti da je tako brzo i lako zaboravila.
Ali nije zaboravila. Shvatila je to dvanaestog jutra, još su samo tri dana uživanja pred njom, kad se probudila u mrkloj i toploj noći, a znoj joj curio niz lice. Obrisavši ga uzdrhtalom rukom, shvatila je da je obrisala i suze. San koji ju je uznemirio, zatitrao je pred njom u noći i Alenovo prijeteće lice zurilo je u nju toliko stvarno, da je odmah upalila svjetlo i ustala. Svjetlo je protjeralo duhove iz sobe, ali više nije mogla zaspati. Povratak u krevet nije više dolazio u obzir, pa se smjestila pored prozora i sa knjigom u ruci dočekala zoru, sunce, buđenje dana.

Misao, da će joj možda baš danas prići, nije je napuštala. Bila je sigurna kako će mladić osjetiti njenu tjeskobu koju joj prouzročio san. Osjećala je kako zrači njome, ali istog časa, kad je začula dobro poznati šum šljunka ispod tenisica, tjeskobe je nestalo, lice joj se ozarilo, oči užarile, ramena je zabacila unazad, grudi izbacila.
Mladić se odjednom u brzom trku stvorio pred njom, ni petnaest metara udaljen, sasvim je lijepo pročitala na njegovom licu iznenađenje. Zbog čega se iznenadio? A onda joj naglo, ali obratnim redoslijedom u sjećanju se odmotale, kao na usporenom filmu koje vrtimo unazad, njene "pripreme" za njegov doček i sve joj je bilo jasno.
Shvatio je da njega čeka i da joj je to vrhunac dana. To joj je bilo više nego očito. Njeno ju je tijelo odalo. I postidjela se toga, postidjela se svog lijepog i sad već tamnog tijela, pa joj ramena klonu, a pogled zbunjeno obori, izbjegavši upitni mladićev pogled. Što joj je? Što to čini? Zar je već zaboravila? Strah, posljednjih dana gotovo sasvim zaboravljen, nabuja u njenim grudima gušeći je. Uplaši se da će zaplakati. .
Kad je konačno smogla hrabrosti podignuti pogled, mladić je već bio pri kraju izvođenja tai chia. Gledajući ga iz dana u dan, gotovo je upamtila sve pokrete. Sa žaljenjem je pomislila kako će sad, za koji trenutak jurnuti uz kozju stazu i nestati do sutra.
Prije nego što je upravo to učinio, mladić je pogleda i nasmiješi se uz lagani naklon glave. I ne potrči! Po prvi je put mirno stajao, dok ga je sunce obasjavalo. Mirno je stajao i gledao u Natašu, a ona je osjećala, znala je, da čeka samo jedan njen mali pokret, naklon glave, slabi zamah ruke, zabacivanje kose ili bilo što drugo, i mladić će za koji trenutak stajati pored nje. Ali se nije mogla prisiliti ni na najmanji pokret. Tijelo joj je bilo posve paralizirano, ukočeno do bola. Osjećala je kako joj mišići zbog ukočenosti bolno podrhtavaju, ali ih nije mogla opustiti.
Trenutak je trajao vječnost i kad je začula škripanje šljunka pod mladićevim tenisicama i kad je podigla pogled u namjeri da mu se nasmiješi, zatekla je već poznati prizor: mladić je već trčao uz brdo! Ovog je puta trčao brže nego inače, a po neobično mu ukočenim i podignutim ramenima, osjetila je njegovu ljutinu. Znala je, da je on njenu plašljivost, njen ogromni strah i veliku zbunjenost, protumačio kao odbijanje. I umalo da nije ustala i zavikala iz sveg glasa, moleći ga da se vrati.
- Glupača - promrsi umjesto toga sebi u bradu. - I kukavica!
Sunce više nije prijalo, more više nije prijalo. Polako je, ne žureći se, jer pred njom se pružao sasvim prazan dan, skupi svoje stvari i napusti plažu na kojoj je toliko intenzivno živjela, a opet, na kojoj se ništa nije dogodilo.

Nije se pojavio slijedećeg jutra. Nataša se ogledala, osluškivala, čak je i ustajala sa svog uobičajenog mjesta na kojemu je sjedila i odlazila na kraj plaže, u pravcu iz kojeg bi mladić uvijek dotrčao. Učinila je to čak tri puta. Podigla bi se na prste i s rukom iznad očiju gledala žmireći pod suncem, ali nitko nije trčao njoj u susret. Nema ga. Uvrijedio se. Neće doći.
Tuga se omotala oko Nataše i malčice se naljuti na samu sebe, kad shvati koliko uživa u toj novoj tuzi. A moglo je biti sve drugačije. Moglo je ... Tu je odmahnula u mislima rukom, zabranivši samoj sebi sanjati. Ništa se nije dogodilo za čime treba žaliti, uvjeravala je samu sebe. A bilo je tako lijepo to očekivanje nečega bezimenog. I još ima nade, još nekoliko dana ostaje ovdje i ...

Posljednjeg dana svog boravka na moru, Nataša kao i svakog jutra odšeta do "svoje" plaže. Ali se ovog puta pripremila. Nije očekivala mladića, shvatila je da on neće više doći. Promijenio je stazu kojom sad trči, izbjegavajući susret s njom. Koja ga čeka i koja bi mu se sad, bila je sasvim sigurna u to, radosno osmjehnula u znak dobrodošlice.
Kao i obično, plaža je bila pusta. Nataša priđe onom kamenu uz kojeg se voljela naslanjati dozvoljavajući suncu da joj miluje kožu. Znala je, vrati li se mladić trčati ovom stazom, ovdje će sasvim sigurno pogledati. Iz slamnate torbe koju je nosila preko ramena, izvadi malu staklenu bočicu i pogleda u savijeni papirić kojeg je vješto ubacila u bočicu tako, da se napisano na papiru može vidjeti i pročitati: njeno ime i broj mobitela. Više ništa. Ukoliko dopadne u pogrešne ruke, pa … uvijek može promijeniti broj mobitela!
Bočicu postavi točno u sredinu kamena na kojeg se obično za vrijeme sunčanja oslanjala i okruži je oblutcima, sagradivši tako malu piramidu. Mora je vidjeti. Čim dotrči ovdje, mora je ugledati.
Jedan je trenutak stajala mirno, gledala u bočicu koja je sasvim malo izbijala iz piramide oblutaka, zatim pogledom još jednom, posljednji put, opraštajući se od dragog joj mjesta, pomiluje "svoju" plažu, more, pravac iz kojeg je mladić svaki put dotrčao, pa krene usponom kojeg je i mladić savladavao pod njenim radoznalim pogledom.

Dok ju je autobus gutajući kilometre vozio u njen grad, kući, vraćajući je u svakidašnjicu, Nataša je razmišljala samo o jednom: hoće li on, trkač, pronaći bočicu i poruku u njoj? Dalje od toga se nije usuđivala razmišljati.



Često se pitala, postoji li nesvakidašnja svakodnevnica? Nataša je bila uvjerena kako postoji. Jer upravo ju je proživljavala.
Vrativši se sa mora, u unutrašnjost, u svoj grad, radeći svoj stari posao, a nakon posla obilazeći stanove koji su bili na prodaju, a čije joj je adrese njen otac uredno zapisao, dok je ona ležala na suncu i nastojala se pribrati nakon neugodnog životnog iskustva, nije imala vremena žaliti samu sebe. Obilaženje stanova zahtijevalo je vrijeme i energiju, ali se Nataša nije žalila. Upravo to joj je raspršilo sumorne misli i kad joj je u petak, bilo je već blizu sedam sati navečer, mlada agentica s nekretninama pokazala mali, ali sasvim prijatan stan, znala je da je pronašla što je tražila. Umorno tumaranje nakon osmosatnog rada se isplatilo: stan se nalazio gotovo u neposrednoj blizini njenog radnog mjesta i Nataša nije oklijevala. Ušteda na prijevozu neće biti mala, znala je, pa kad je malo cjenkajući se uspjela neznatno spustiti cijenu, bila je presretna.
Istina, stan treba dotjerati, ali znala je da će sve te sitnice biti riješene u roku nekoliko dana. Najveću je prepreku uspješno savladala: ima dom. Novi i neukaljani. U kojeg će pozivati samo one koji opravdaju njeno povjerenje.

Ponekad, kad bi mobitel započeo svojom melodijom, Natašine bi misli jurnule dole, na jug, na more i u mašti bi vidjela njega kako izvodi vježbu tai chia, a more koje blago šumi uz njegove noge, gotovo da je mogla čuti. Ali nikad nije bio on, uvijek ju pozivao netko drugi i mora da se na njenom preplanulom licu čitalo razočaranje, jer prošlog joj je dana u uredu, nakon jednog poziva, prišla kolegica Sonja. Silno visoka, s dugom i crnom kosom koja se presijavala na njenim leđima, u dva je duga koraka prišla Nataši i nagnula se nad njen stol.
- Očekuješ nečiji poziv? - upitala je potiho, tako da njen zvonki glas ne dopre do nepoželjnih ušiju.
- Neeee - otegla je Nataša iznenađena pitanjem. - Zašto pitaš?
- Paaaa - otegla je sad Sonja zafrkantski je oponašajući - svaki ti put licem preleti nada, kad mobitel zasvira. A kad se javiš, lice ti prekrije sjenka. Ne laži me! Očekuješ poziv. Netko poseban?
Sasvim zbunjena, Nataša nije znala što i kako odgovoriti. Sonju je voljela, poštovala ju je i bile su na putu postati dobre prijateljice. Nije željela izgubiti prijateljicu zbog laži. A opet, što da joj reče? Kako sanjari o nekom tipu s kojim ni riječi nije progovorila? Nazvati će je glupačom i nasmijati joj se u lice. I to s pravom. A možda ...
- Ah! - rekla je Sonja, a crne joj oči bljesnule znatiželjom. - Čini se da se nešto dogodilo o čemu pojma nemam. Na moru?
Istog trena kad je Nataša namjeravala odgovoriti, Sonja se uspravila, zaustavila Natašine riječi odlučnim pokretom ruke.
- Ni riječi! - rekla je odlučno. - Ne ovdje i sada. Idemo na piće nakon posla i sve ćeš mi ispričati. Dogovoreno?
Nataša nije imala izbora, jer Sonja se već udaljavala dugim korakom.


Tajna, ako je uopće bila tajna, više nije bila samo njena, Natašina. Imalo je to svojih prednosti. Svakog jutra, kad bi ulazila u ured, susrela bi se s Sonjinim upitnim pogledom.
Je li se javio, pitao je crni pogled i Nataša je osjećala žaljenje što je svaki put morala odrečno zavrtjeti glavom. A opet, sad je s nekim mogla razgovarati o njemu, trkaču, što joj je pričinjavalo zadovoljstvo. U naletu rječitosti, Sonji je sve ispričala o ružnom iskustvu s Alenom. Za tu je rječitost okrivila treću čašu crnog vina, kojeg je pijuckala kod Sonje, dok je vani kiša s vjetrom šumno i neumorno šibala grad, baš kao da je jesen. Nije trebala prihvatiti tu treću ponuđenu čašu. Ali je morala priznati samoj sebi, kako pomalo osjeća i zadovoljstvo zbog svog izljeva povjerenja. Suviše je toga ležalo u njoj i tištalo je. Ovako ...
Bila je zahvalna Sonji na njenom razumijevanju i podršci. Jer Sonja nije samo verbalno učestvovala u njenom životu, već je s Natašom nadgledala radove u novom Natašinom stanu i pomagala joj bezbrojnim praktičnim savjetima. Što je bilo najvažnije, Nataša se radovala sa nekim, mogla je podijeliti svoju radost s Sonjom.

Sonja je organizirala i nošenje namještaja u Natašin novi stan, kad je osvanuo dan useljenja. Onako visoka i umalo nadnaravno lijepa, za čas je mobitelom dozvala nekoliko kršnih momaka, koji su bili više nego sretni što mogu udovoljiti Sonjinoj molbi.
Njih su dvije stajala po strani, dok su oni brzo donosili namještaj i postavljali ga na mjesto koje bi im pokazala Nataša. Stan je ugodno mirisao svježe obojen, a zidovi kao da su plakali za slikama i Nataša ih je u mislima već vidjela tamo. Činilo joj se, da je za čas sve bilo gotovo: dečki su popili po koje pivo i nestali, ostavljajući ih same. Sve pod dirigentskom palicom Sonje.
- Sad moramo nazdraviti - rekla je Sonja iz velike torbe vadeći bocu šampanjca.
- Na sve si mislila - rekla je Nataša. - Nisam se ni sjetila toga. Oprosti.
- Selidba obuzme sve misli - rekla je Sonja otvarajući bocu. - Dodaj čaše.
- Krasan dan - rekla je Nataša i otpila. - Hvala ti.
U tom se trenutku oglasio njen mobitel. Sasvim automatskom kretnjom, Nataša ga uzme sa stola na kojeg je položila mobitel i javi se.
- Tek sam jučer dotrčao do plaže - reče joj prijatan bariton u uho - i pronašao poruku u boci. Moje je ime Darko, Nataša.
Sonja je gledala u prijateljicu i zapazila svaku promjenu na Natašinom licu. Sonja uz osmijeh nečujno oblikuje pitanje: "On?".
Nataša zbunjeno klimne i obori pogled. Noseći čašu u ruci, Sonja obzirno išeta iz sobe, ignorirajući Natašin pokret rukom kojim ju je pokušala zaustaviti, ostavljajući bespomoćnu Natašu glasu kojeg je čekala. Neka se sama snalazi. Ona to može, Nataša to mora.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.