Atavizam

Randi je, stojeći u dugačkom hodniku raširenih nogu kao da mu se pod ispod njih ljulja pod, dok su ostali pozvani sjedili i netremice gledali u pod, osjetio da je došao na njega red istog trenutka kad su se velika vrata bešumno otvorila i kad je čovjek u crnom iskoračio u hodnik.
- Randi, kodni broj GF8894028538! - prozove povišenim glasom.
Randi zakorači prema njemu, ne odazvavši se. Odlučio je od samog početka što manje govoriti. Govoriti samo ono što mora i ništa više.
- Vi ste ...? - upita čovjek u crnom.
Randi klimne, a ljubičasta mu se duga kosa zatrese.
- Pa što se ne javite - ljutito reče čovjek u crnom i to nije bilo pitanje, već prije ljutnja na šutljivu drskost prozvanog. - Uđite, vi ste na redu.
Randi uđe u prostoriju prošavši pored čovjeka u crnom. Prostorija je bila prostrana i sa ogromnim prozorima kroz koja je dopirala zelenkasta svjetlost jutarnjeg sunca. Ispred ogromnih prostora nalazio se dugačak stol, toliko dugačak stol Randi još nikad nije vidio, a za stolom su sjedili muškarci i žene, njih dvadeset i četvoro: Vijeće Prirodne Pravde. Randi ih, usprkos nelagodnosti koju je osjećao, pažljivo promotri, ne skrivajući svoju radoznalost. Konačno, nalazi se pred najvišim sudskim tijelom u čitavoj Galaktičkoj Federaciji.
- Randi, kodni broj GF8894028538? - upita Predsjedavajući, mršav starac kojemu koža kao da je bila sasvim prozirna.
Randi klimne gledajući u starca: mora da mu je barem četiristo godina, mislio je gledajući mu dugačke i tanke lomne prste.
- Morate to glasno i jasno potvrditi - reče Predsjedavajući polako i strpljivo.
- Da, ja sam Randi, kodni broj GF8894028538 - potvrdi Randi.
- Znate li zbog čega ste pozvani pred Vijeće Galaktičke Federacije?
- Znam - odgovori Randi: izgovoriti neistinu bilo je nezamislivo.
- Osjećate li se krivim? - upita Predsjedavajući.

Vrijeme kao da se silnom brzinom pokrenulo unazad. A možda se tako i zbilo, jer Randi je ponovo koračao dugim hodnikom Nat-Instituta sa svojim prijateljem i suradnikom Oklivom.
- Čudno - govorio je Okliv dok su hodali bešumnim koracima do Prijemnog ureda - da su odabrali nas dvojicu koji se poznajemo. I ne samo poznajemo, već smo i prijatelji i radimo zajedno.
- Imamo dobre gene - odgovorio je nezainteresirano Randi. - Ništa drugo nije u pitanju. Nema mjesta čuđenju.
- Ali toliki bi željeli se razmnožavati i nikad ne dobiju priliku - mrmorio je Okliv. - A mi smo izabrani dati genetsko nasljeđe.
- Ne vidim u tome baš neku počast - odbrusio je Randi: čitavo je jutro bio bezvoljan i sad je to izbilo na površinu. - Izmusti će nas kao što su prije bezbroj milenija muzli one rogate životinje, zaboravio sam kako su se zvale, i izmiješati naše mlijeko sa mlijekom neke ženke. Odabrana mješavina će počivati određeno vrijeme u Gal-Rodilištu i kad vrijeme sazrije, eto nam novog člana Galaktičke Federacije. Kojeg nikad nećeš upoznati.
- Kakva je sad to misao?
- Koja misao?
- Pa ta o upoznavanju ...
- Ah! - Randi je odmahnuo rukom gledajući u sitnu djevojku plavičaste kože i diveći se njenim ljubičastim očima. - Ne znam ...
Okliv je uzalud čekao nastavak započete Randijeve rečenice. Randi je šutio i zurio u djevojku ljubičastih očiju, a ona mu uzvraćala pogled. Okliv je s čuđenjem primijetio kako je donja usnica djevojke nekontrolirano zadrhtala. Skrenuo je pogled na svog prijatelja i zapanjio se zbog izraza Randijevog lica.
Randi je gledao djevojku, ona je gledala u njega. Pogled ih je spajao. Randi je osjećao neko nepoznato uzbuđenje koje ga je čitavog proželo i beskrajno je uživao u njemu. I želio je da osjećaj traje i traje i traje ... Krajičkom svijesti znao je da je sve to ludo i nije mogao objasniti svoje ponašanje, još manje osjećaje. Ali bili su stvarni, prisutni, nije ih izmislio. Osjećao ih je. Kako još nikad nije osjećao.
Zagledavši se malo bolje u djevojku, odjednom je shvatio da se i sa njom događa ono što se događa sa njim samim. Kao da je dobio krila, Randi se isprsi, u grudima je osjetio što nikada prije nije i znao je da je spreman boriti se protiv čitavog Univerzuma. Plutao je u blaženstvu osjećaja čitajući to isto plutanje u djevojčinim očima. Pjesma je odjekivala u njemu, uživao je beskrajno u melodiji koju su čuli samo djevojka i on, Randi, jedini od mnogih.
- Kako ti je ime? - upitao je djevojku iznenada.
- Sunstroke - odgovorila je automatski, a pogledi su im i dalje uranjali jedno u drugo, stapali se, nikada se više ne želeći rastati.
- E, pa, Sunstroke - rekao je Randi i pokazao na Okliva - vodi ovog u Inkubator bez mene. Ja ne idem.
- Što ti je? - sasvim zbunjeno je upitao Okliv. - Zašto ne ideš?
- Ne znam zašto ne idem - odgovorio je Randi odlučno i dalje gledajući netremice u Sunstroke. - Ali znam da ne idem!


- Osjećate li se krivim? - ponovi Predsjedavajući.
- Ne! - odreže Randi. - Ne osjećam.
- Odbili ste Federaciji dati ono što je čast darovati - reče Predsjedavajući. - I koja se čast pruža samo odabranima. Ne svima, samo odabranima.
- Znam.
- Možete li barem objasniti svoj motiv?
Randi je šutio i gledao u članove Vijeća Prirodne Pravde.
- Što vam se dogodilo? - upita jedna od žena, duga joj je i žarko crvena kosa bila ispletena u plamteću pletenicu koju je položila preko lijevog ramena.
- Ne znam - iskreno odgovori Randi.
- Ali ostajete pri svome?
- Ostajem - čvrsto reče Randi.
- Možete odstupiti - reče Predsjedavajući. - Odluku Vijeća pravovremeno će te dobiti.
Uvaženi su članovi Vijeća gledali u uspravna Randijeva leđa koja su odavala njegovu odlučnost.
- Imati ćemo neprilika sa tim mladićem - promrmlja jedan član pokrivši usta rukom, kao da se stidi izgovorenih riječi.
- Što ga je to spopalo? - upita drugi. – Neka bolest?
- Zaljubio se - reče žena žarke crvene kose, koja je ispitivala Randija.
- Molim? - upita Predsjedavajući i uputi joj oštar pogled.
- Zaljubio se - ponovi crvenokosa i ustane da je svi dobro vide i čuju. - Znate da sam između ostalog i strastveni antropolog. Njegovi su osjećaji osjećaji zaljubljenog. Bojim se da je isti slučaj i sa djevojkom.
- Ali kako? - upita Predsjedavajući. - Zar to evolucija nije ostavila iza sebe? Mislio sam da je to zauvijek daleka prošlost.
- Ponekad se povrati kod pojedinih jedinki - reče antropologinja, gladeći svoju plamenu pletenicu. - Nitko ne zna zašto.
- Što piše u Galaktičkom Zakoniku? - upita najmlađi među njima: prvi je put prisustvovao kao član Vijeća i bio je pomalo nesiguran. - Je li zabranjeno?
- Zaljubljivanje? - upita antropologinja. - Zbilja ne znam ... nitko ne zna kad se dogodio sličan slučaj.
- Kažnjivo?
- Nije kažnjivo - zamišljeno reče Predsjedavajući pomičući u zraku datoteke koje pregledavao i koje su se velikom brzinom smjenjivale. - Zakon ne predviđa mjere, nažalost.
- Pa što onda i kako odlučiti?
- Presjeći ćemo to u korijenu! - odlučno reče Predsjedavajući. – Pobijedili smo uspješno savladavši primitivizam takvog shvaćanja i ponašanja u ljudskoj prirodi i neću dozvoliti da se ponovo rasplamsa. To je atavizam. Ništa drugo. Pa ne možemo slučaju prepusti kakovo će nam biti potomstvo, zar ne?
Nitko ništa ne odgovori. Svi su gledali u Predsjedavajućeg, prepuštajući njemu odluku. Njega to malo naljuti.
- Zar nitko ništa neće reći? - upita.
- Što će te učiniti? - upita antropologinja.
- Ono što moram - odlučno reče Predsjedavajući. - Ukloniti ih oboje. Odmah sada. Pozvati ću Čistače. Moramo tako postupiti. Ne postupimo li tako i to se pročuje ...
- Ali ... - započne antropologinja, zagrcne se, pa nastavi. - Ništa nisu učinili.
- Još - ispravi je Predsjedavajući. - Mislim da će te se svi složiti s time.
Svi su mu šuteći odgovarali pokornim pogledom.

Randi je brzim koracima izašao iz prostorije, gotovo izjurivši iz prekrasne palače, praćen radoznalim pogledima, jer nitko osim njega nije žurio, svi su koračali ujednačenim i mirnim koracima. Ali Randiju se žurilo, znao je da mora što prije doći do Sunstroke i ... što dalje? Nije to znao, ali osjećao je da će rješenje doći samo od sebe. Nekako je to znao: kockice će se posložiti i biti će sve u apsolutnom redu. Mora biti u redu. Ne može biti drugačije. Ne sad kad …
Veselo je užurbanim koracima grabio prema Sunstroke i onom što ga sa njom i uz nju očekuje.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nježno jutro

Una uzdahne žaleći za snom koji je odlepršao u nepovrat istog trenutka kad se mala Lena ritnula u snu i sitnim četverogodišnjim stopalom udarila svoju mamicu točno lijevu lopaticu. San je bio čudan i isprekidan, što nije bilo ni čudno, jer mala se prevrtala čitavu noć, već četvrtu noć za redom, povremeno tiho se glasajući. Nova nevolja, još jedna dječja bolest, pokucala je na vrata obitelji, znala je to Una i pomirila se s time. Znala je i da spavanja više nema ... ako ga je uopće i bilo. Mora se prisiliti sasvim razbuditi, otvoriti teške olovne kapke, koji kao da su joj se slijepili za lice.
Upravo kad je odlučila okrenuti se prema maloj Leni i suočiti se s još jednim danom, osjeti kako se krevet zaljuljao, a odmah zatim sitno i toplo tijelo djeteta se odmakne od njenih leđa.
- Dođi tatici - začuje Una tihi šapat Stjepana. - Odmah ćemo ustati. Pusti mamu da još malo spava. Hoćeš?
Una nije čula djetetov odgovor: istog se časa uz duboki uzdah olakšanja sjetila da je subota i gotovo istovremeno zahvalno utonula u duboki san.

Stjepan, s djetetom u naručju, tiho, bosonog, izađe iz spavaće sobe i nečujno zatvori vrata za sobom. Jutro je bilo prohladno, osjećao je to na bosim nogama, ali nije mario. U kuhinji će se za čas ugrijati, znao je to.
- Kako je tatina cura, jutros? - upita malu oblačeći joj toplu crvenu trenirku. - Bolje?
- Ne znam - plačno odgovori Lena. - Malo mi je vruće.
Stjepan položi dlan na djetetovo čelo. Nije bilo pretjerano vruće i on se ohrabrujuće nasmiješi maloj koja ga je pažljivo gledala.
- Mislim da nemaš vrućicu - reče.
- Ozbiljno?
- Ozbiljno - odgovori Stjepan. - Ali znaš što? Da budemo sigurni, izmjeriti ćemo. Dok ti budeš mjerila temperaturu, ja ću skuhati mlijeko za tebe i kavu za mene. U redu?
- Hoću kakao - reče mala.
- Dobro, onda kakao - pomirljivo reče Stjepan. - Sve što želiš.
- I palačinke.
- O, pa ti si sigurno već sasvim zdrava!
Nastojao je ne stvarati buku, dok se brzo kretao kuhinjom pripremajući smjesu za palačinke i nikad ne ispuštajući malu Lenu iz vida. Sjedila u kutu grčevito stišćući toplomjer pod pazuhom i prateći očeve spretne i brze pokrete. Crne su joj oči bile bistre i Stjepan je bio sretan zbog toga. Znao je da je to znak kako je maloj bolje i možda je kriza upravo prošla. Ako ne baš sasvim prošla, onda je sigurno sasvim blizu kraju.
Sa šalicom tek skuhane kave u ruci, priđe maloj koja ga je netremice gledala. Malo joj je lišce bilo rumeno i Stjepan se nadao da je to rumenilo znak zdravlja, a ne povećane tjelesne temperature.
- Da vidimo - reče i izvuče toplomjer ispod djetetove miške i zagleda se u njega.
- Koliko? - upita Lena.
- Malo - odgovori on. - Malo, malo, pa ništa. Sutra si sasvim zdrava.
- Moći ću u vrtić?
- Hoćeš.
- Hoćeš li me ti voziti?
- Ako tako želiš.
- Želim.
- Onda dobro - reče Stjepan stavljajući kakao ispred nje. - Dogovorili smo se. A sad pij svoj kakao i pusti me peći palačinke.
- Sa čokoladom - reče mala.
- Oooooooo! - uzvikne Stjepan šireći oči. - Pa što si sve to ne dozvoljava moja mala princeza?
- Sa čokoladom - ponovi mala smijući se.
- Pobijedila si - reče Stjepan. - S čokoladom.

U kuhinji je već postalo toplo, bilo je sasvim prijatno opušteno stajati pored pećnice sa tavom u ruci i bacajući povremene poglede na malu. Stjepan je zadovoljno gledao kako povremeno ispija kakao i lista neku od mnogobrojnih slikovnica koje su ležale razasute ispred nje. Već je bilo sedam sati, dan je vani pobjeđivao noć.
Završivši s pripremanjem palačinki, otpočne s čišćenjem posuđa. Bilo ga je još i od prošlog dana. Una i on gledali su film na televiziji, a mala je Lena zaspala, pa je Una tiho predložila da je ne bude s lupkanjem posuđa, već da pranje posuđa ostave za jutro. Ni film nije bio sasvim loš, pa su, kad je završio, ravno s kauča otišli u spavaću sobu, Stjepan je nosio malu i položio je ležati između njih u krevetu, kako je već neko vrijeme zahtijevala spavati. On se u početku bunio zbog toga, ali je kasnije popustio.
Slažući oprano posuđe da se ocijedi Stjepan pogleda kroz prozor: dan je već osvajao, sunčan i prohladan i on je nestrpljivo čekao trenutak kad će izjuriti na osunčane ulice.

- Idemo probuditi mamu - reče brišući ruke. - Odnijeti ćemo joj doručak na krevet.
- Ja ću nositi palačinke - reče Lena.
Pustio je da mala hoda ispred njega. Hodala je polako i pažljivo koračajući, dok joj je pogled bio pripijen na tanjur s palačinkama kojeg je nosila s obje ruke. Stjepan otvori vrata spavaće sobe i sa velikom šalicom crne kave u ruci, približi se krevetu i usnuloj Uni. Dok ga je mala Lena osmjehujući ga gledala, Stjepan s vrućom kavom u šalici, nekoliko puta prođe ispod Uninog nosa. Djevojčica se nasmije kad primijeti kako je majčin nos zadrhtao i malo se namreškao, osjetivši primamljiv miris.
Stjepan puhne u Unino uho i Una se pomakne, protegne i otvori oči.
- Koliko je sati? - prvo upita.
- Osam i trideset - odgovori Stjepan.
- Lijepo od tebe - reče ona osmjehujući mu se.
- Evo, mama! - vikne Lena pokazujući tanjur s palačinkama.
- Oh! - uzvikne Una sjedajući u krevetu, stavljajući tanjur s palačinkama na bedra i prihvaćajući kavu koju joj je nudio Stjepan. - Doručak u krevetu! Pa vi ste dvoje naprosto zlatni.
- Zlatni - ponovi Lena veselo.
- Vidim da ti je bolje, mačkice - reče Una pažljivo je gledajući, pa upita Stjepana: - Temperatura?
- Nema je - reče kratko on. - Čini mi se da ozdravlja.
- Oh, milo moje - raznježeno reče Una, milujući tamne uvojke Lene.
- Sad vas napuštam - umiješa se Stjepan. - Doručkujte zajedno, a ja idem malo trčati.
- Nije hladno za trčanje? - upita Una. - Ne treba mi još jedan bolesnik.
- Nije - reče Stjepan naginjući se nad njom i ljubeći joj kosu. - Uživaj u doručku, draga.
- I ti u trčanju - reče ona gledajući ga kako već odlazi, pa se okrene maloj. - Penji se gore do mene i pomogni mi smazati ove palačinke!

Deset minuta kasnije i nekoliko blokova dalje, koje je lagano i bez napora pretrčao, Stjepan se zaustavi ispred kuće s malim vrtom, prođe kroz vrt i pozvoni tri puta kratko i jednom dugo. Gotovo istog časa, vrata se otvore.
- Kasniš jutros - reče umjesto pozdrava Zdenka. - Što se dogodilo?
- Ništa - reče on. - Spremao sam doručak ...
- Šuti! - reče Zdenka i povuče ga u hodnik, pa mu poljupcem zatvori usta. - Ne zanima me. Sve što me zanima, je to da si sad ovdje.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Heretik

Aar se još uvijek vrlo dobro sjećao sna, iako je od tada proteklo mnogo godina. Sjećao se kako se iznenada probudio u mrkloj noći i uspravio se u školjci u kojoj je spavao, a pogled mu poletio prema Crnom Velikom Ništa. Aar je nekoliko trenutaka žmirkao, nastojeći fokusirati pogled, uloviti blijedi odsjaj za kojeg je znao da se nalazi tamo u Crnom Velikom Ništa. Ponekad bi ga ugledao, kako žutilom treperi u Crnom Velikom Ništa. Ali, ako je to zbilja tako, od kud onda blijedi odsjaj svjetlosti u njemu? U Crnom Velikom Ništa?
Aar je napeto zurio u tamu nastojeći je probiti ne vidom, već spoznajom koja je plesala u njegovom umu, pružajući mu silno bolno zadovoljstvo. I odjednom, dok je onako gol ustajao iz školjke u kojoj je udobno spavao i prilazio okruglom otvoru shvati: u Crnom Velikom Ništa ima nečega! Nije uvijek bilo Crno, a pogotovo nikad nije bilo Ništa. Baš suprotno: bilo je ispunjeno ...
Tu mu je misao zadrhtala i Aarovo je tijelo isto tako zadrhtalo, drhteći u brzom ritmu misli. Bilo je tako čudno i tako lijepo stajati u noći u zuriti u vis u duboko crnilo, ne vidjevši ništa, naslućujući sve. I odjednom je znao: nešto se odvojilo u njegovom umu i sve ono čemu su ga učili više nije bilo važno. Jer nije bilo istina. Znao je to, osjećao je to. Ali što je istina? Je li ugrabio istinu? Baš on između milijardi jedinki?
Dok se vraćao školjci, nakon što je dugo vremena proveo visoko zabačene glave i uzburkanih misli, da bi se još malo odmorio uz Ekuu, osjećao je kako se u njemu otvorio put kojim još nikad nitko nije kročio, a kojim on mora poći, čak što više, želi poći. Uzbudljivo putovanje mislima je pred njime i jedva je čekao da se nađe u svom tihom kabinetu i posveti mislima koje su se porađale s praskom u njegovoj nutrini.
- Gdje si bio? - upita ga tiho i snena Ekaa, kad joj se pridružio u školjci.
- Tu, u prostoriji - odgovorio je tiho, ne želeći je sasvim razbuditi.
- Razmišljao si? - upitala je još tiše i privila se uz njega.
- Jesam.
- Previše razmišljaš - rekla je, a Aar se nasmiješio u tami. - Svi to govore.
- Možda - rekao je sasvim tiho, gotovo nečujno. - Možda.
Zaspala je ponovo čvrsto pripijena uz njega, a on je osluškivao njeno disanje i pitao se, ne diše li možda i ono koje pogrešno nazivaju Crno Veliko Ništa? Ne bi se iznenadio, uopće se ne bi iznenadio. Jer ono je svemoćno, zna to, iako ne zna odakle zna.

Sutradan, dok je u kabinetu pio biljni napitak i grozničavom brzinom bilježio svoje misli, koje su ga mučile i koje kao da su tražile biti zabilježene. I izgovorene. Shvatio je, da će ih kad tad morati glasno izgovoriti, podijeliti još sa nekim. Sa kime? Tko ga može shvatiti? Kad ni on sam sasvim još ne razumije. Čini mu se da njiše nad provalijom spoznaje, ali nikako da padne u nju, u spoznaju, i uživa u njoj, uživa u objašnjenu. Tu i tamo iskakali bi fragmenti inspiracije i Aaru se činilo da ona mala i jedva vidljiva i vrlo rijetka treperava svjetla silnom snagom ponekad zbog nečeg (dokučiti će i zbog čega) eksplodiraju i u eksploziji mu pružaju objašnjenje.
- Pa to je tako! - uzvikne tog poslijepodneva, udišući miris biljnog napitka koji mu je davao poticaj razmišljanju.
- Što je tako?
Aar se trgne: sasvim je zaboravio na Llara, svog kolegu, koji je sjedio iza njega, blizu, a opet tako daleko.
- Eksplozija - reče Aar. - Prvo se dogodila silna eksplozija. Prasak! Mora da je tako bilo i nikako drugačije. Ne može biti drugačije.
- O čemu to govoriš? - upita ga Llar, pogledavajući ga zabrinuto: povremeno bi Aar buncao neke sulude ideje, ali bi ga, srećom, vrlo brzo prošlo to ludilo.
- Veliki prasak - reče Aar nimalo ne mareći za kolegu i njegovo pitanje, a opet mu odgovarajući. - Silan prasak iz kojeg je poteklo sve.
- Koje sve?
- Pa ovo! - Aar žustro zamahne rukom oko sebe obuhvaćajući kolegu, prostoriju u kojoj su se nalazili i sve ostalo: dugi su mu prsti plesali uzbuđeno zrakom. - A nije sve oduvijek bilo ovako.
- Nego kako? - upita Llar, sad već siguran kako njegov prijatelj ponovo zapada u privremeno ludilo, a za koje su svi znali i u kojemu bi iznosio najneobičnije i sasvim nemoguće ideje.
- Bilo je svjetlosti - reče Aar. - Bilo je posvuda svjetlosti. Crno Veliko Ništa bilo je i onda crno i veliko, ali tu je tamu razbijala svjetlost koja je putovala neizmjernim daljinama i ...
Llar je prestao slušati, sasvim se posvetio svom vlastitom računanju, dok je iza njegovih leđa kabinetom žustro koračao Aar i iznosio svoju teoriju Velikog Početka i Stvaranja Svega.

Nije to moglo proći nezapaženo, naravno. Jer svaki je razgovor prije ili kasnije prenošenjem dolazio do Velikog Vijeća, pa je tako i ovaj Aarov stigao. Pozvali su ga na razgovor, uljudno mu uručivši kratku poruku-pozivnicu.
- Možda je ovo prilika - rekao je Aar, držeći pozivnicu u ruci i gledajući upitno u Llara.
- Prilika? - Llar se čudio prijateljevom nadanju. - Zbilja to misliš? Ne misliš da će ti se nasmijati u lice? Pa svi znamo da je Crno Veliko Ništa oduvijek ovdje i mi u njemu i da će zauvijek biti nepromijenjeno. Jedino ti buncaš o nečemu nerazumljivom ...
- Što tu ima nerazumljivog? - pomalo ljutiti je upitao Aar, jer njemu je sve bilo kristalno jasno i čudio se kako svi ne vide tu kristalnu ljepotu Istine.
- Prasak? - žalosno, ne podrugljivo, upita LLar. - Silno veliki prasak?
- Jest, baš tako!
- Iz kojeg je poteklo sve?
- Upravo tako - uzbuđeno reče Aar. - Prostor i Vrijeme počeli su se širiti i ...
- A kako onda objašnjavaš svu ovu neprozirnu tamu oko nas? - upita Llar uz zamah ruke i povisujući ton.
- Zbog širenja! - odgovori Aar. - Pa to je barem jasno! Zbog širenja! Tko zna koliko se milijardi godina širi, ali budi siguran da su mnoge milijarde godina u pitanju. A kako se širi, svjetlost se udaljava, vidimo je sve slabije i slabije, a zatim nestane. Ali je tu, nestane samo iz našeg vida, jer prostor se neizmjerno raširio i ...
Llar je odmahnuo rukom i Aar je naglo presjekao svoje riječi. Ponadao se da mu je prijatelj shvatio. Uzalud. Možda je Llar u pravu? Možda ga nitko neće shvatiti.

Razgovor-ispitivanje se približavao kraju. Aar je stajao u velikoj prostoriji, dok su oko njega sjedili uvaženi članovi Velikog Vijeća i postavljali mu pitanje za pitanjem, sve brže i sve oštrije, postavljajući mu pitanja-zamke. Ali je Aar bio britkog uma i brzo je odgovarao sve se više zanoseći, voleći svoju teoriju za koju je duboko u sebi osjećao da nije samo teorija već jedina velika Istina. Vidio je kako mudre glave Velikog Vijeća klimaju i bio je sretan zbog toga: eto, nisu ga razočarali, shvatili su ga, prihvaćaju njegove misli.
- Velika vam hvala na vašem izlaganju - rekao je Predsjedavajući Velikog Vijeća, iako je Aar želio i imao još mnogo toga za reći. - Otvorili ste nam nove vidike. Tko zna, možda ste otkrili i novu granu znanosti? Nadam se da je tako. U svakom slučaju, uskoro očekujte naš odgovor. Još jednom, velika vam hvala na izlaganju.
Aar se sretno osmjehnuo, obarajući pogled, jer nije želio da mu ti starci čitaju sreću s lica. Neka je prva pročita njegova draga Ekaa, koja ga zove sanjarom. Kako će ga sad nazivati?
Sretan, kako još nikad u životu nije bio, pokloni se Velikom Vijeću i brzim koracima izađe iz velike i prohladne prostorije.

- Heretik! - uzviknuo je tiho Predsjedavajući Velikog Vijeća, istog trenutka kad je Aar izašao iz prostorije.
- Heretik! - povikali su još neki.
- Možda je samo bolestan - meko je primijetio jedan član Velikog Vijeća. - Možda se previše zanio.
- Možda ste u pravu - rekao je Predsjedavajući. - Osobno, mislim da jest heretik. Jeste li zapazili izraz njegovog lica dok je sipao budalaštinu za budalaštinom, uvjeren kako govori briljantne istine?
- Bolestan je.
- Ne samo bolestan - reče Predsjedavajući. - Lud je. I opasan. Već sutra ću poslati po njega i staviti ga u Izolaciju. Što manje ljudi čuje tu njegovu suludu teoriju, tim bolje! Slažete se?
Uvažene glave Velikog vijeća složno klimnu, jer iako nemilo, moraju tako postupiti: bolest se mora iščupati iz korijena i što ranije. Oduvijek se tako radi. Zbog toga i postoji Izolacija.
- Ali moramo mu priznati - razdragano reče Predsjedavajući izlazeći iz prostorije i praćen svojom svitom - da mu je ideja koliko luda, toliko i originalna.
- Originalna ludost! - dobaci netko i smijeh se raširi skupinom najmudrijih.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prilika - Zgrabi priliku - Posljedice

Stol za kojim su sjedili nalazio se na uglu i mogli su nesmetano promatrati s jedne strane povorku pješaka koja se lijeno kretala pod rano jesenskim suncem, dok se s druge njihove strane odvijao promet: neprekidna bučna i smrdljiva kolona zmijoliko se kretala čas brže, čas sporije, što je ovisilo o trookom čudovištu čije je oko mijenjalo boje i koje je upravljalo prometom. Lagano obučene djevojke potamnjele od sunčanja, privlačile su njihove poglede. Točno preko puta njih nalazila se siva i staklom okovana zgrada gradske banke, pa se zlatne zrake sunca odbijale od glatke staklene površine i udaralo im u oči. - Nigdje mira - progunđa Branko meškoljeći se i pomičući stolicu, ne bi li umakao upornoj zraci sunca koja kao da ga je pratila. - Prebaci se na moju stranu - predloži Edo, skidajući crne naočale s kukastog nosa i polažući ih na stol ispred sebe. Sreli su se neplanirano prije jednog sata, gotovo se sudarivši na vratima zgrade "Zavoda za zapošljavanje". - Jel bilo sreće? - upitao je Branko, a plave su mu oči podrugljivo iskrile, jer znao je, kakav će odgovor dobiti. - Moš mislit! – frknuo je Edo, a njegov se veliki i kukasti nos namrštio, što je Branka natjeralo u smijeh. - Ah, neka sve ide u vražju mater - rekao je Branko lagano udarivši prijateljevo rame. - Idemo na piće negdje. - Imaš love? - iznenađeno je upitao Edo. - Jučer sam teglio susjedi drva - objasnio je Branko. - Nisam bogataš, ako si to pomislio. Edo se kiselo osmjehivao dok su pognutih glava, sunce im je udaralo pravo u lice, hodali jedan pored drugog. - Ima li sve ovo smisla? - upitao je odjednom. - Koje? - Pa ovo! - Edo je zamahnuo u pravcu zgrade koju su upravo napustili. - Dolazimo ovdje svakog mjeseca, a zašto? Da bi nam rekli kako posla nema. - Glupo, je li? - Već se šest godina lomatam oko ove proklete zgradurine, a posla ni od kuda. - Kriza ... - promrsio je Branko i ne završi misao. - Počela je prije dvije godine - bijesno je rekao Edo - ta prokleta kriza. Prije nije bilo krize, pa svejedno posao nismo dobili. Je li tako? - Tako je - morao se složiti Branko. - Počeo sam pomišljati, kako više nikad nećemo dobiti posao. - Nikada? - upitao je Branko. - Nikada je vraški dugo vrijeme. - Nikada! - čvrsto je rekao Edo. - Pogledaj oko sebe: dolazi mladi naraštaj a mi ...prevalili smo tridesetu sve sam uvjereniji kako nam nikad više nitko neće ponuditi posao. - Trideset i pet godina i nije neka starost - pomirljivo je rekao Branko, nastojeći smiriti prijatelja. - Nije - složio se Edo - ali kad ... Branko je podigao glavu i zagledao se u prijatelja očekujući da ovaj završi rečenicu. Uzalud je čekao. Edo je šutio i koračao mrko gledajući ispred sebe i bilo je očito, kako ni ne pomišlja nastaviti prekinutu rečenicu. Branko je uzdahnuo. Poznavao je to njegovo raspoloženje. Otprilike istovremeno prijavili se na zavod, ostavši bez posla. I tu je počelo njihovo prijateljstvo. U početku su razgovarali sasvim nevezano, o bilo čemu, a najviše, naravno, o politici koja kao da je zaokupljala um svakog čovjeka u državi. Bijesno su režali protiv nepravdi koje su se gomilale i koje su osjećali na svojoj koži. Zatim su se počeli povjeravati jedan drugom, pa je Branko ubrzo doznao kako je njegov prijatelj Edo oženjen, dok je Branko bio sam, sasvim sam, čak ni stalnu djevojku nije imao, a živio je s roditeljima. - Ana - rekao je jednom prilikom Edo, govoreći o svojoj supruzi - želi dijete, govori mi kako joj sat otkucava. Kao da ja to ne znam! Ali kako prehraniti dijete? Pa znaš i sam ... Branko je znao što će uslijediti, ali naoružan strpljenjem mirno je saslušao prijateljevu gorku jadikovku, znajući da mu ne može pomoći. Nitko mu nije mogao pomoći. Tako su stvari stajale. On se pomirio sa takvim stanjem stvari. Nije očekivao da će više ikada dobiti posao na prokletom Zavodu, ali je u njega redovito odlazio, da ne izgubi pravo na zdravstveno osiguranje. Jedino ga je to brinulo. Za ostalo, već će se nekako snaći. Ima snage u njemu i nije ga strah prihvatiti se bilo kakvog posla. Ni sramota. I kao što mu je Edo često znao reći, sam je, lakše se neimaština podnosi u samoći. Ili im se samo tako čini. Branko to nije znao, ali je znao da mu sve više smeta što je neprekidno praznih džepova. Počelo mu je silno smetati prije otprilike mjesec dana, kad je upoznao nju, crnokosu Ljubicu. Dopadala mu se, želio se zbližiti sa njom, ali ... Kako prići djevojci kad nemaš joj što ponuditi? Pa je tako gledao u Ljubicu iz daljine, priželjkujući je i sanjareći o tome kako mu se sreća odjednom nasmiješila, predivna se prilika pred njim otvorila, dobio je krasan i dobro plaćeni posao, džepovi su mu nabrekli od krupnih novčanica ... - Što se tako glupo ceriš? - upita ga Edo i prekine mu maštariju. - Ah. ništa. - Zaljubio si se! - ispali Edo. - Vrag me odnio, ako nisi. - Možda i jesam - reče tiho Branko podižući čašu: konobarica je upravo nečujno spustila pivo ispred njih - ali ništa od toga neće biti. Je li znaš zašto? - Znam - reče Edo. - Ne moraš me podsjećati. Kakav glup i dosadan život vodimo! - Ma pusti - reče Branko i odmahne rukom. - Uživajmo u pivici i lagano obučenim djevojkama. Nećemo još dugo imati prilike odmarati oči na razgolićenim ljepoticama. Nasmijali su se potiho, podižući čaše. Pivo je prijalo i usprkos tome što je i samo bilo gorko, kao da je brisalo gorčinu života. Dokono su šutke sjedili, ne osjećajući potrebu za razgovorom, kao što se to događa kod dobrih prijatelja. Povremeno bi podizali čaše k usnama, palili cigarete, osmjehnuli se i sve to šutke, uživajući u uzajamnoj blizini. A onda im istovremeno pogled privuče blindirani kombi koji se zaustavi ispred banke. Šutke i ne pomičući se, gledali su kako iz kombija iskaču dvojca zaštitara, dlanovi im položeni na dršcima pištolja. Nemarno su stali pored stražnjih vrata kombija koja je netko iznutra otvorio. Jedan je zaštitar nešto govorio u voki-toki i gotovo istog časa vrata se staklena bančina otvore i dvojica sa velikim i platnenim torbama se pojave na njima, kliznu kroz vrata i za čas su već bili u unutrašnjoj strani kombija zajedno s dragocjenim teretom. Zaštitari brzo priskoče zatvore vrata kombija za njima i požure naprijed, prema vozačevoj kabini, pa uskoče u nju. Kombi krene uz trzaj i za čas nestane u prometnoj gužvi. - Jesi li vidio? - upita Edo. - Jesam - kratko odgovori Branko. - Misliš li što i ja mislim? - upita Edo zagledajući se prijatelju u oči. - Mislim - odgovori Branko nepokolebljivo uzvraćajući pogled. - Onda ćemo ovako - reče Edo sasvim tiho. - Promatrati ćemo ovaj događaj nekoliko puta,sve dok ... Prijatelji su tiho razgovarali, dok su s jedne njihove strane šetale djevojke u ljetnim haljinama, a s druge se odvijao gradski promet. Život u gradu. 2 Edo je smrknutog lica brzo koračao prema mjestu sastanka, iako je znao da je još suviše rano. Dogovorio se sastati s Brankom u devet i trideset, a sad je tek osam i pedeset i pet minuta. Izjutra. Jutro je bilo tmurno, tamni su se oblaci nisko spustili i nadvili prijeteći nad gradom, a u jesenjem je zraku treperilo iščekivanje. Razdraženih živaca, Edo je velikim kukastim nosom poput životinje njuškao zrak. Miriše li to opasnost? Nije ga bilo briga. Više ga ni za što nije bilo briga: odlučio je pokrenuti se i preuzeti niti svog života u vlastite ruke. Ni od koga, osim od Branka, njegovog prijatelja i ortaka, nije očekivao nikakvu pomoć. Kako li su se samo našli! Zabavljala ga je ta pomisao: upoznali su se, Branko i on, u omraženoj zgradi Zavoda za zapošljavanje, u koju su obojica uzaludno dolazila, a jutros će odraditi zajednički svoj prvi posao. Edo se naceri i podigne lice prema olovnom nebu. Je li mu to kapljica kiše pala na čelo? Oblaci su se kovitlali, a počeo je puhati i neugodan vjetar. Jugo. Vjetar koji je napinjao i kidao živce. Od onog dana, kad su pili pivo na ranom jesenjem suncu, dokono zagledajući djevojke, i kad se pred njihovim radoznalim pogledima odvijao nemaran prijenos novca iz banke u kombi, Edo nije mogao tu sliku izbiti sebi iz glave. - Jesi li ozbiljno mislio - upitao je Branka kad se sutradan sreli - ono što si jučer rekao? - A ti? - odvratio je Branko. - Jesam! - čvrsto je rekao Edo, a crne su mu prodorne oči divlje bljesnule: Branko još nikad nije vidio takav pogled u prijatelja. - Jesam i ja - rekao je tiho, ali odlučno Branko. - Ali moramo pažljivo razraditi svaki detalj. - To svakako - složio se Edo, a uzbuđenje mu je prostrujalo tijelom i odjednom je shvatio kako se osjeća silno dobro i kako se već odavno tako nije osjećao. Pripremali su se. Neprimjetno su pratili kombi koji je dolazio pred banku sa čuvarima-zaštitarima. Sjedeći u automobilu podalje od događaja, ali opet sasvim blizu da bi mogli vidjeti svaki pokret, pažljivo su promatrali scenu koja se odvijala pred njima. Svaki je put bilo sasvim isto. Svaki drugi dan, ponedjeljkom, srijedom i petkom, zaštitarski bi se kombi zaustavio ispred banke, iz njega bi iskočila dva muškarca obučena u zaštitarske uniforme i sa dlanovima na pištoljima, približili bi se stražnjim vratima kombija. Jedan bi nešto zalajao kratko u voki-toki i čas kasnije pojavili bi se na vratima službenici banke noseći svaki po jednu veliku platnenu torbu. Uskočili bi u kombi kroz velika stražnja vrata vozila, koja bi zaštitari čas prije otvorili, zajedno s torbama, koje su bile pune love, nadali su se Edo i Branko i koju će oni prisvojiti, a zaštitari bi zatvorili stražnja vrata kombija, posjeli se na svoja mjesta iza vozača i kombi bi krenuo, uključio se u promet. Samo jednom, na posljednjem promatranju, u srijedu, iz banke je izašao jedan jedini muškarac noseći dvije torbe. - Gdje je drugi? - upitao je Branko. - Tko zna? - promrmljao je Edo. - Možda je bolestan. - Eto nam prilike - rekao je uzbuđeno Branko. - Zgrabimo je! - Misliš ... - Tako je! - Branko je odlučno klimnuo pomno prateći događanja pored kombija. - Krećemo prekosutra, u petak. Možda će onaj drugi i dalje izostati s posla, a to nam je čovjek manje. - U pravu si - složio se Edo, promeškoljivši se na vozačevom sjedištu. - Mogli bi uzeti još jednog ... - Ne, to nikako! - odlučno je odbio Edo. - Samo nas dvojica. - Biti će malo teško. - Ali ne i neizvedivo. - Možemo parkirati kola za kidanje u idućoj ulici i svom snagom trčati prema njima, to je samo oko dvjesto metara. - Dobra ideja - prihvatio je Edo. - A kola ćemo parkirati na mjesto noć prije. Da budemo sigurni za parkirno mjesto. Da nam se ne dogodi ... Branko je podigao ruku: znak da Edo ne mora dalje nastaviti. Shvatio je što mu prijatelj želi reći. U međuvremenu, njihovi su se životi nastavili po već uhodanoj šabloni. Ništa nisu izmijenili u svom ponašanju, osim što su se češće sastajali. Ali za te sastanke nitko nije znao. Nikom ništa nisu govorili. - Tako je najbolje - rekao je Edo prošle večeri, kad su se odvezli parkirati automobil u ulici iza banke i koji će im poslužiti za bijeg. - Kad za nešto zna previše ljudi ... Branko je samo klimnuo. Edo je u pravu, naravno. Vjerovao je i polagao mnogo nade u bijes i snagu prijatelja. - Nije li ovo greška? - upitao je izlazeći iz kola nakon što ih je Edo pažljivo parkirao, pazeći da ima dovoljno manevarskog prostora. - Koje? - upitao je Edo. - Tvoj je auto - rekao je Branko. - Da, i? - upitao je Edo cereći se. - Pogledaj registarsku tablicu. Branko pogleda. Bila je druga. Mora da ju je Edo skinuo s nekog automobila i stavio na svoj. Za ovu priliku. - Ah! - uzviknuo je Branko odajući priznanje prijatelju. - A kad zgrabimo lovu - rekao je Edo raspoloženo - vozimo se pravo u moju garažu. Tamo ćemo obojiti auto drugom bojom i vratiti mu prave tablice. - Ma čuj! - uzviknuo je Branko raspoloženo. - Jesi li siguran, da se već nisi bavio ovim poslom? Edo ga je pogledao i počeo se smijati, a Brankov mu se smijeh gotovo istog časa pridružio. Dvojica su prijatelja u noći hodala pustom ulicom smijući se. Edo je uranio, ali Branko ga je već čekao stojeći pametno na uglu ulice, podalje od kola i pušeći. U trenutku kad mu Edo priđe, počne iz olovnog neba padati kiša. - Tu si - pozdravi ga Edo. - Nisi mogao spavati? - Jesam, ali sam se rano probudio. - I ja isto. Spreman si? Branko se, umjesto odgovora, samo malo nagne i Edo ugleda pištolj uguran u traperice i sakriven crnom kožnom vindjaknom. Osjećajući pritisak svog pištolja na leđima, Edo odjednom osjeti silnu smirenost i ogromnu odlučnost. - Dobro je što pada kiša - reče podižući glavu uvis i puštajući da mu kišne kapi udaraju po licu. - Neće biti mnogo ljudi na ulici. - I ja sam to isto pomislio - složi se Branko. - Idemo - reče Edo kad su popušili po cigaretu. - Kao što smo se dogovorili. Ja krećem na vozača, a ti ... Sve se odvijalo potpuno isto kao i prijašnjih dana. Osim što su sad u igrokaz na pločniku uskočila još dvojica. Branko je krenuo onog trenutka, kad je jedan zaštitar nešto brzo rekao u voki-toki. Krajičkom oka vidio je kao Edo odlučno prilazi kabini kombija i vozaču u njoj. Sve se strahovito brzo odvijalo. Velika staklena vrata banke otvore se bešumno i na njima se pojavi službenik u plavom odijelu i sa plavom kravatom, a u svakoj ruci noseći po jednu platnenu vreću. Brzo se približavao kombiju, dok su ga dvojica zaštitara gledala stojeći nemarno uz otvorena stražnja vrata kombija. Branko, prilazeći dvojici zaštitara, koji su prema svom vozaču bili okrenuti leđima, morao se zadovoljno naceriti, kad je ugledao kao je Edova ruka sunula, zgrabila vozača za uho, jer glava mu bila obrijana i svom je snagom privukao na rub otvorenog prozora. Čuo se ružan prasak, ali u isti je čas i grom u daljini odjeknuo i kiša počela nemilice pljuštati. Kao da im i nebo pomaže … Branko je sad već bio uz zaštitara i ovaj se počeo okretati prema njemu osjetivši nečije prisustvo, kad ga Branko nemilosrdno udari drškom pištolja posred čela. Zaštitar se stropošta na već mokri pločnik bez glasa, a njegov partner zausti, ali ne reče ništa: snažan udarac kojim ga je Edo pogodio drškom pištolja u vrat, pošalje ga dole, na mokri pločnik i u carstvo snova. Službenik je banke prestravljeno zastao i nemoćno gledao čas u zaštitare po kojima je bubnjala kiša, čas u otvorena stražnja vrata kombija koja kao da su ga pozivala, čas u napadače. Nije dugo tako stajao. U dva koraka Edo se stvori pored službenika, široko zamahne i tresne ga ručkom pištolja u čelo koje pukne, a krv umrlja besprijekornu košulju na grudima čovjeka. Još sasvim nije ni pao na pločnik, a Branko je već zgrabio jednu vreću i počeo trčati osluškujući štropot prijateljevih nogu iza sebe. Za čas su se stvorili pored svojih kola, ubacili otete vreće u već pritvoren prostor za prtljagu, pa ušli u kola. - Vozi! - sikne Branko tresući se. - Uspjeli smo, mladiću, uspjeli smo! - gotovo zapjeva Edo uz paljenje motora. Krenu, brzo, ali ne prebrzo. Ne treba im privlačenje ničije pažnje, sad kad je sve gotovo. - Prati li nas tko? - upita Edo. Branko se okrene na suvozačevom sjedištu i zagleda kroz stražnji prozor, probijajući pogledom kišnu zavjesu. - Nitko! - reče kratko. - Uspjeli smo, mladiću, uspjeli smo! - ponovo zapjeva Edo. Branko se čudio prijateljevoj hladnokrvnosti, tresući se pored njega zbog navale adrenalina. Zatim shvati da je sve gotovo, nema više iščekivanja, planova, praćenja, gotovo je, uspjeli su, oni su pobjednici. Zabaci glavu, sa smeđe mu se kose cijedila kiša, a iz grla mu se ote razdragani kratki smijeh. Edo mu dobaci pogled, pa se osmjehne. Dok je kiša sve jače bubnjala po limenom krovu i dok su brisači pomamno šumeći radili, vozili su se prema garaži koja ih je pripremljena čekala. Unutrašnjost je automobila odisala uspjehom: uspjeli su, zgrabili su priliku! 3 Često puta, dok bi uživao u naručju Ljubice, Branko bi u duhu odgledao film pljačke. Vraćalo mu se to gotovo uvijek kad bi grabio trenutak uživanja u životu. Nije znao zbog čega, nije moga objasniti zašto je tako. Znao je jedino da ga to smeta, a u posljednje ga vrijeme počelo i mučiti. Sitne razmirice koje je sve češće doživljavao sa Ljubicom, dovodile su ga bjesnila. Sa sjetom se sjećao, kako joj je, dok ga je pritiskao snopić novčanica u džepu traperica, konačno prišao i pozvao je piće. Pristala je, odmah i bez krzmanja kojeg se pribojavao. Shvatio je, da joj je isto tako mogao prići i praznih džepova: željela ga je i to mu je odjednom postalo kristalno jasno. - Zašto si čekao? - upitala je ona nakon onog prvog puta. - Čekao što? - odvratio je on vrlo dobro znajući na što je mislila. - Reci - navaljivala je Ljubica gledajući ga sasvim izbliza crnim očima. Ležali su goli i zadovoljeni u njegovoj sobi i oboje pušili. Zrak je bio prezasićen dimom i njihovom tek utaženom požudom. Nije znao što točno osjeća. Osluškivao je udaranje srca i smiješna rečenica, kako njegovo srce kuca za nju, za Ljubicu, plesala je u njegovom umu. I polagala zagonetni osmjeh u kutu njegovih usnica u kojima je podrhtavala cigareta. Ljubica se nasmijala tiho, promuklo i skinula mu cigaretu zalijepljenu za donju usnu, pa je, zajedno sa svojom, zgnječila u staklenoj pepeljari. - Nemoj mi se tu mangupski cerekati - rekla je ljubeći ga u rame. - Odgovori mi. - Pomalo sam se bojao da ćeš me odbiti - konačno je popustio, odlučivši uvijek joj govoriti istinu. Osim, naravno ... - Ne djeluješ mi nesigurno - rekla je i opkoračila ga. - Sad više ne - odgovorio je on zabijajući se u nju, vođen njenom spretnom rukom. I nije joj lagao. Nikad ga nije pitala odakle mu novac znajući da nigdje ne radi. Kao da je nije bilo briga. Istini za volju, nije se razbacivao s lovom, bio je pažljiv i nitko nije mogao ni naslutiti njegovo sakriveno bogatstvo. Ali mu je posjedovanje novca dalo neku sigurnost u ponašanju kojeg nije bio ni svjestan. Ulov je bio dobar, velik i znao je da su se isplatili napeti kišoviti trenutci ispred banke, kad su Edo i on jurišali na zaštitare otevši im vreće pune novaca. Imali su sreće, mnogo sreće, jer svota koju su oteli je bila upravo vrtoglava. Branko je još uvijek često sanjao onaj trenutak, kad su Edo i on sa nevjericom gledali u hrpu eura koja se nalazila ispred njih. - Isuse! - rekao Branko kroz zube. - On nam ništa nije pomogao - odgovorio je Edo razdragano. - Imali smo sreće. - Bogami jesmo. - Sreća prati hrabre - citirao je Edo. - Nemoj da ti ovo udari u glavu - opomenuo ga je Branko - pa da se počneš ludo ponašati. - Ne brini - umirio ga je Edo položivši mu dlan na rame: klečali su na prašnjavom podu garaže, dok se između njih podizala šarena planina novca i užarenih očiju gledali u nju. - Ništa nećemo trošiti jedno vrijeme. A onda pomalo, oprezno ... Održali su riječ. Tu i tamo bi se odvezli do Trsta, kupili ponešto, uvijek plaćajući krupnim novčanicama eura, pa se vraćali kući u automobilu prepunom namirnica. Na taj su način opravdavali svoj put i "čistili" novac. Čistu lovu su stavljali na stranu, da bi nakon dva ili tri tjedna ponovo krenuli na put i sve još jednom ponovili. Ni jedan ni drugi nisu žudjeli za luksuzom. I to je bilo dobro. Pljačka je padala polako, ali sigurno, u zaborav. Više nije bilo novinskih članaka o pljački i njih su dvojica osjećali veliko zadovoljstvo zbog toga. Pobijedili su! Pobjednici su. Sretali bi se redovito nasamo, njih dvojica, Branko i Edo. Stojeći uz neki šank, potiho bi razgovarali, raspitujući se za život onog drugog. - Uživaš - rekao mu Edo, kad mu se Branko povjerio o strastvenom vođenju ljubavi s Ljubicom. - Uživaj i dalje. Ne razbijaj glavu o tome. - Ševimo se ko zečevi - rekao je Branko sretno, ali sa tračkom žalosti. - Neprekidno se ševimo. Ne razgovaramo. - Budi sretan - rekao mu je Edo smrknutog lica. - I uživaj. Proći će vas to. - Kako to misliš? - Uvijek prođe - razdraženo je rekao Edo. - Prvo ti neprestano mašu slatkim čuperkom ispred nosa, a onda ti ga odjednom uskrate. Branko je odvojio pogled od čaše koju je držao u ruci i zagledao se u prijatelja. - Što se događa? - upitao je. - Što te muči? - Ana je prestala sa mnom voditi ljubav - nakon kraćeg jedva primjetnog oklijevanja, procijedio je Edo i odmah zatim sasuo žestoko piće u grlo. - Mislio sam da želi dijete - primijetio je Branko. - I ja sam to mislio. - Edo je mahnuo rukom šankerici, dajući joj znak kako želi još jednom isto. - Ali sam očito krivo mislio. - Što se dogodilo, Edo? - Neka me vrag odnese, ako znam - rekao je Edo. - Odjednom je postala led ledeni prema meni. Branko se sjetio te rečenice, dok je vatra buktala između Ljubice i njega. Proždirali su jedno drugo i Branko je uvijek pomislio kako će idući put sladostrašće postati malo manje intenzivno. Ali nije. Naprotiv, idućeg bi puta bilo još jače, intenzivnije. I pomalo je žalio svog prijatelja koji gubi tako lijepe i dragocjene trenutke, ali bi žaljenje brzo nestajala. Vješti prsti Ljubice budili bi u njemu muškost i on bi se ponovo penjao uz slatki brijeg, na svaki vrhunac. Od onog je dana, kad su zaštićeni silnom kišom izvršili pljačku, prošla gotovo čitava godina i više nisu uopće pomišljali na opasnost. Zaboravili su je. Osjećali su, kako više ne moraju misliti na nju. Pobjednici su. - Pobijedili smo - rekao je Edo prilikom onog posljednjeg sastanka, dok se jesenja kišovita noć prikradala, a oni, Branko i Edo, lagano šetali obalom. - Nema radosti u tvom glasu - primijetio je Branko. - Uvijek si me dobro čitao - rekao je Edo i zapalio cigaretu: plamen upaljača mu je osvijetlio lice i Branko se zapanjio kad je ugledao suze u prijateljevim očima. - Smiri se - zamolio je Branko osjećajući se neugodno i tiho upitao: - Što se događa? - Otišla je od mene. Ana je otišla. - Ah! - uzdahnuo je Branko. - Baš tako, ah! - bijesno je zarežao Edo. - Spanđala se s nekim koji želi obitelj, kako mi je rekla prilikom odlaska. I već je trudna ... - Da nije ... - Nije! - presjekao je Edo. - Nije mi dozvoljavala ni najbezazleniji dodir. Već jako dugo. Mislio sam da se ljuti na mene i čekao da je prođe, a ona … - Uh! - Ma pusti! - Edo se odlučno uspravio i oštro zagledao u prijatelja. - Nije vrijedna razgovora. Kako ti sa onom svojom? - Uvijek isto - odgovorio je Branko. - Nastavimo li ovako, možda će mi se i ogaditi ševa. Edo se nasmijao, bez radosti, ali se nasmijao. Branko je mislio na Ljubicu koja će i noćas uskočiti u njegov krevet i izmusti ga do daske i sve je više sa sjetom pomišljao na one noći kad se sam širio u svom krevetu, bez da ga nečija ruka ili noga pritišće. Nešto se promijenilo. Sve se promijenilo. Što? Nije znao. Ali znao je, da mu ovo što se događa između Ljubice i njega nije potrebno. Ne više. Dosta je bilo. Pa bogamu, svaki je put baš kao da kreće u novu pljačku: Ljubica otima od njega, a on od nje. Ništa ne dijele. Da nježnost ni ne spominje. Bolje bi mu bilo ... Zastao je na ulici i zapalio cigaretu u trenutku kad je kiša počela padati, a odluka da Ljubici kaže sve i prekine sa njom, počela je sazrijevati u njemu. Četiri dana kasnije, bilo je rano poslijepodne, Edo ga nazove i zakaže sastanak. Uzbuđenje zahvati Branka i kad se našao s prijateljem u omiljenom njihovom lokalu, upitno se zagleda u njega. - Što misliš - prišapće Edo sasvim tiho, da ga je Branko jedva čuo - kako bilo da ponovimo pothvat? Branko osjeti silno prijatne valove uzbuđenja koji su počeli nadirati u njegovoj unutrašnjosti i odjednom postane svjestan da je to ono što njemu treba: nikako ne sam novac ili neka žena. Sporedno je to. Uzbuđenje njemu treba. Bez uzbuđenja ... - Ne moraš mi odgovoriti - smijući se reče Edo gledajući u Brankovo lice. - Znam kakav je odgovor. Ali na ovo mi moraš odgovoriti: što ćeš popiti? Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Skok

Istog trenutka kad je iskoračio iz sive zgrade na mračnu ulicu, udar ledene i nemilosrdne bure udari mu u lice, pa Leo pogne glavu i uzdahne, sjećajući se one topline u kojoj je sve do prije nekoliko minuta uživao. Činilo mu se, da je otvorio vrata raja. A sad, pa sad ga čeka neugodni razgovor s ocem, kojeg sigurno neće moći izbjeći. Ipak, u njemu je tinjala nada, kako sve i neće biti toliko crno, koliko se pribojava, jer u posljednje vrijeme kao da se njihov odnos, odnos strogog oca i sina sklonog nestašlucima malo popravio. Znao je je kome može zahvaliti zbog toga …

Onog dana, bio je to pravi kišoviti zimski dan, iako je jesen već prošla i zakoračili su u zimu, jesen se nije predavala i neprekidno je pljuštalo iz olovnog neba, kad je Leo osjetio nestrpljivost poželjevši što prije krenuti prema školi. Iznenađen, shvatio je da se sa njim nešto neuobičajeno događa. Jer za Lea se nije moglo reći da voli školu, točnije nastavu u školi, a one koji su mu nastojali predavati razne predmete, još i manje. Bio je uvjeren kako je sve to skupa šarena gomila laži: odrasli te pripremaju i uče pokornosti i ništa drugo. Leo se gnušao pokornosti. Tko su oni da mu govore kako živjeti? Zar nije zadaća svakog ljudskog bića otkriti formulu života sam? Jer, ako je nešto dobro za jednog, ne znači da je nužno dobro i za drugog, zar ne?

Prošle je školske godine još bio pomalo naivan, pa je to i glasno rekao. Naravno, nastavnik ga je ukorio i poslao kod upraviteljice, visoke i mršave žene smeđe kose i sa naočalama na dugom nosu.
- Nije primjereno tako se ponašati - rekla mu je upraviteljica. - Ovdje si da nešto naučiš, a ne da druge podučavaš.
Zaustio je odgovoriti joj, pa odmah čvrsto zatvorio usta. Odjednom je shvatio kako je to bolje: uzalud bi mu bilo svako raspravljanje. Oni su jači. Za sad!
Od tog je dana iz dubine duše zamrzio školu koju je do tada ravnodušno podnosio i jedva je čekao trenutak kad će se riješiti te proklete obaveze.
Otac mu je, naravno, očitao posebnu bukvicu zbog tog Leovog izgreda. Nekoliko ga je puta dobro ošamario pridržavajući ga lijevom rukom za rame i dok mu je lijepio pljuske, cijedio je bijesno kroz zube:
- Shvatio bih zašto se tako ponašaš, da si budala. Ali nisi budala i ne mogu razumjeti zašto si takav. Zar ne shvaćaš da sebi nanosiš zlo?
Leo nije odgovorio, samo ga je mirno i bez emocija na licu gledao pravo u oči, što je starog izluđivalo. Naravno da je Leo to znao, ali nije si mogao pomoći: nešto u njemu uvijek ga je tjeralo na izazove. Koji su često pogubno završavali po njega.
Koračajući sada hladnom i pustom ulicom, Leo se, ruku duboko zavučenih u džepove kratke vindjakne koju mu je otac kupio za posljednji, četrnaesti rođendan, osmjehne tom sjećanju. Mnogo se toga u njegovom životu promijenilo od tog dana. Kad bi njegov stari samo znao ...

Jedan je događaj sve promijenio i sad osjeća želju što prije krenuti prema toj omraženoj zgradurini kojoj se ne može umaći. Znao je i zašto se tako osjeća: prizor duge smeđe kose prosute po nježnim djevojačkim leđima neprestano mu je lebdio pred očima. Vilena, tako joj je bilo ime, rekao mu je to njegov prijatelj Gojko. Primijetio je kako joj se kosa neobično presijava pod umjetnim osvjetljenjem i čudio se tome. Nikad prije ništa sličnog nije primjećivao. Pogled Vileninih smeđih i blagih srnećih očiju činio ga sretnim, ako bi se na njegovom licu zadržao makar i trenutak. A kad bi prošao dan, a da ga Vilena ni ne pogleda, potištenost bi mu zarobila tijelo i čitav bi se nekako uvukao u sebe.

- Ti si se zaljubio - rekao mu je Gojko za vrijeme velikog odmora, dok su u zahodu pušili, dijeleći cigaretu.
- Ah, daj - promucao je Leo, jer ništa suvislog nije mogao izreći.
- Pitaj nju da ti da- odgovorio je Gojko drsko se osmjehujući, izigravajući momka s iskustvom - a ne mene.
Leo ga je tog trenutka poželio udariti i nije mu bilo jasno odakle se taj ružni poriv najednom pojavio u njemu. Zar prijatelja udariti? Gojka, sa kojim je prošao sve što dvojica neobuzdanih momčića mogu proći? Zastidio se svojih misli i duboko je povukao dim iz zajedničke cigarete, nastojeći otjerati nemile misli.
- Zašto joj ne kažeš? - upitao ga je Gojko: bio je godinu stariji od Lea i imao je petnaest, što je često volio isticati.
- Što da joj kažem? - upitao je Leo začuđeno.
- Pa da je voliš!
- Ma što je tebi?
- Ja ću joj reći.
- Bolje da šutiš - rekao je Leo, ali pomalo se i nadao, kako ga prijatelj neće poslušati, pa tako umjesto njega. Lea, riješiti veliki problem.

Ali nije bilo potrebe da Gojko bilo što kaže. Na idućem su se kratkom odmoru ponovo njihovi, Vilenini i Leovi pogledi susreli. Nalazili su se u dugačkom školskom hodniku koji je odzvanjao od glasova školaraca, ali ih Leo nije primjećivao. Vidio je samo Vilenu i njene krupne i blage smeđe oči iza naočala i žurio je prema njoj. Nije znao što će reći, ili hoće li bilo što reći, onog trenutka kad se sretnu, ali i tu ga je poslužila sreća.
Iz Vileninih ruku odjednom je kliznulo nekoliko knjiga i bilježnica i Leo se u skoku našao pored nje i počeo brzo sakupljati razasute knjige. Vilena je čučnula pored njega i miris njene kose zagolicao mu nozdrve. Uzbuđenje ga je zahvatilo: još nikad nije bio ovoliko blizu nje.
- Hvala - dahnula je Vilena i dalje čučeći pored njega.
- Odlaziš? - upitao je on. - Gotova ti je nastava?
- Gotova je.
- Otpratiti ću te kući - rekao je i brzo dodao: - Ako nemaš ništa protiv.
- Nemam - rekla je polako se uspravljajući, a i Leo sa njom. - Ali ti još imaš jedan sat.
- Nije važno. – Odmahnuo je rukom. - Idem s tobom. Samo da skoknem po knjige.
- Malo prečesto izostaješ - rekla je i ta je rečenica Leu bila prava glazba: otkrivala mu je da se Vilena raspitivala o njemu.

Ti događaji, koji su mu se činili silno dalekim, zagrijali su Leovu dušu, pa se osmjehivao u ledenoj noći i podizao glavu visoko, puštajući da mu bura mrsi podužu kosu. Pogled su mu privlačile zvijezde na tamnom, sasvim crnom nebu, blistavo sjajne, a neke mu se činile ogromnima. I to ga podsjeti na njene, Vilenine tople oči i kratki radosni uzvik otme mu se, klizne niz usnice i odleprša u ledenu noć. Sreća je bujala u njemu, sreća za kakvu nikad nije ni sanjao da postoji. Sa lakoćom je grabio dugim koracima pustim ulicama, spuštajući se strmoglavom brzinom niz stepenice, kad bi na svom putu prema kući na njih nailazio. Nije mogao prestati misliti na njene, Vilenine nježne ruke. Ali odmah poslije te predivne sanje, u mašti bi ugledao očeve ruke širokog dlana i sreća koju je osjećao u grudima kao da bi dobila malu sivu mrlju. Ali je i dalje ostajala sreća. Velika. Gotovo neizdrživa.

Od onog je dana škola postala mjesto prema kojemu je žurio. Postao je boljim učenikom, zahvaljujući Vileni. Ona ga je hrabrila, poticala, krotila njegovu divlju prirodu, koju je Leo volio puštati da se razmaše. Iznenadio se, kad je primijetio čuđenje u očima nastavnika, kad bi dobro odgovarao na zadana pitanja. Škola i nastava u njoj prestali su biti baukom. Čak mu se i otac osmjehnuo čuvši za njegove školske rezultate i sad bi češće rukom posezao u džep i davao mu za kino. Jer Leo je bio veliki ljubitelj filmova i često je odlazio u kino, što je stari vrlo dobro znao.
- Vidiš da možeš - svaki put bi mu rekao otac, gurajući mu novčanicu u ruku, kad bi čuo za dobru ocjenu kojih prije nikad nije bilo previše. - Ti si samo mala bitanga, ali nikako glupa bitanga.
Leo bi uzimao novac ne mareći zbog pohvale. Nije se promijenio, ako se promijenio, radi njega, oca. Već radi Vilene. Svoje Vilene. Osjećao je da bi sve za nju bio u stanju učiniti. I često bi maštao kako je spašava iz neke pogibelji, požara, poplave: uvijek je to bila neka prirodna katastrofa i na kraju sanjarije bi mu se Vilena osmjehivala onim svojim čarobnim osmjehom iza naočala, dok bi joj srneće oči bile vlažne.
Svakog bi dana čekao Vilenu i pratio je kući noseći njene knjige. Uvijek bi lagano, s rukom u ruci odšetali do parka, do njihove klupe i tu bi tiho sjedili, još tiše razgovarajući, povremeno se ljubeći. Poljupci, u početku sasvim nevješti i kratki, počinjali su biti sve duži i duži i sve strastveniji. Ruke su im pomamno šetale, istraživale, stiskale, milovale, dok su im tijela drhtala zbog međusobne želje koja je rasla, rasla i kao da nije imala namjere posustati. Svakog su dana dodirima postajali sve smioniji. Želja je bujala i u njoj i u njemu i oboje su se pribojavali svojih osjećaja, istovremeno ih radoznalo osluškivali. Često su i razgovarali o njima, tim osjećajima koji su im donosili neobuzdane snove i zbog kojih su se noću budili osjećajući smetenost. Bilo je to čudno stanje, stanje isprepleteno uživanjem kroz koju se provlačila crna nit boli.
Tresući se zbog ledene bure i želje koja ga je stiskala, Leo je jedne ledene zimske večeri ustao sa klupe i povukao Vilenu za sobom.
- Idemo iza grmlja rekao je stisnutog grla. - Idemo to učiniti! Jer ako ne učinimo, poludjeti ćemo oboje!
- Ne! - uzviknula je Vilena, ali joj je lice ostalo blago. - Molim te nemoj. Strpimo se.
- Do kad? - upitao je. - Ne mogu više čekati da ...
- Moji odlaze u subotu poslijepodne i vraćaju se tek u nedjelju poslijepodne - rekla mu je privijajući se uz njega. - Ne želim prvi put to učiniti u parku, na zemlji, u strahu da netko ne naiđe.
Do subote je preostalo još tri dana i Leu se ta tri dana činila kao prava vječnost. Znao je, opet će imati one snove poslije kojih se budi posramljen i u mraku, ne paleći svjetlo, nastoji očistiti izdajničke mrlje. I već je htio protestirati, kad se Vilena odmakla malo od njega i pogledala ga onim svojim pogledom iza naočala kojemu nije mogao odoljeti.
- Molim te - rekla je sasvim tiho.
- Neka bude - pristao je. - Subota znači.
- Subota - ponovila je značajno.
- Bojiš se?
- Ne - odgovorila je. - A ti?
Nasmijao se samouvjereno, obgrlio joj ramena i udišući miris njene duge kose poveo je prema izlazu iz parka. Ali, pribojavao se malo, priznao je samom sebi, kad ju je ljubio za oproštaj ispred zgrade u kojoj je živjela.

Probudio se naglo i uz trzaj, nije znao shvaćao zbog čega i usplahireno se zagledao u mrak. Gdje je? Što se događa? A onda začuje tiho disanje pored sebe i shvati: zaspali su, Vilena i on. Izmoreni ljubavnom igrom, konačno zadovoljeni, klonuli su i zaspali.
Sretno se osmjehivao u mraku osluškujući Vilenino meko disanje pored sebe. I osjećajući njeno toplo drago tijelo. Bilo je tako lijepo. Prvi put ne, nekako je bilo šeprtljavo i sve je prebrzo završilo. Osjećao se malo posramljenim, ali kasnije, kad mu se snaga u prepone vratila, sve je nestalo, samo je zadovoljstvo plivalo u njima. I osjećaj sreće, dok su zagrljeni maštali o svojoj zajedničkoj budućnosti. Dugo su razgovarali i mora da su usred razgovora zaspali.
Zaspali? Leo upali svjetlo i sa iznenađenjem se zagleda u sat: dva sata i četrdeset minuta. Iza ponoći! Otac će ga ubiti!
Leo iskoči iz kreveta i počne se mahnitom brzinom oblačiti, gurkajući Vilenu, nastojeći je razbuditi.
- Što je? - upita ona sneno.
- Zaspali smo! Otac će me ubiti.
- Oh!
Nije mogao podnijeti Vilenin uplašeni pogled, pa se prestao oblačiti, sjeo pored nje i zagrlio je.
- Biti će sve u redu - umirivao ju je. - Već ću nešto smisliti. Ne brini, Vilena.

Ulice su bile iznenađujuće hladne i vjetrovite i sasvim puste, dok se spuštao niz stepenice prema idućoj vjetrovitoj ulici. Osluškivao je osjećaje u sebi i uživao u onome što je osjećao. Ma što da se dogodi kad stigne kući, neće mu uspjeti pokvariti ovo što je upravo doživio. Bilo je toliko lijepo, da će vječno trajati u njemu.
Kako se sve više približavao zgradi sve je više hrabrio sebe, misleći na Vilenu, na njene sladostrasne uzdahe u njegovom naručju i to mu je davalo hrabrost. Jer bilo je ovo prvi put da se ovako kasno vraća kući. Možda će ocu moći objasniti ...

Nada je bila uzaludna. Otac ga je ošamario istog časa kad se Leo ušuljao u stan i nije ga prestajao tući, ne obazirući se na glasne i bolne sinovljeve molbe. Sa širokim kožnim remenom u ruci, otac je udarao nemilosrdno po Leovim napetim leđima, nastojeći mu ujedno dlanom pritiskati usta, prigušujući Leove uzvike. Leo to jednostavno nije mogao podnijeti: još maloprije plutao je u beskrajnom putenom zadovoljstvu kojemu kao da nije bilo kraja, a sad ovo! Nemilosrdni skok iz raja u pakao.
I dok se očeva ruka podizala da zada još jedan bolan udarac, Leovo se tijelo naglo ukoči i odmah zatim stropošta kao gromom ošinut i zgranuti je otac bespomoćno gledao kako mu se sin grči i uvija na kuhinjskom podu, dok mu na usta izbija pjena, savladan epileptičnim napadajem.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Dok je ljeto umiralo

1

Sve sam se više ljutio na oca: ljeto je umiralo, a u meni je sve više bujao osjećaj kako je ovo ljeto bilo prazno, bez sadržaja. A toliko sam mnogo očekivao od ljetovanja s ocem. Krivio sam njegovu narav zbog toga. Nije zaboravljao na posao čak ni ovdje, na moru, i dok su se svi drugi opušteno sunčali i kupali, kako sam naivno mislio, on je odgovarao na mnogobrojne pozive. Mobitel mu je neprestano bio pri ruci. Ponekad sam samog sebe znao uloviti u zluradoj pomisli: da otmem mu mobitel, sakrijem ga negdje gdje ga neće moći pronaći, i zlurado uživam u njegovoj potrazi. Nisam nikad svoju maštariju pretvorio u zbilju. Možda sam trebao, ali nisam. Bilo je i ovako sasvim lijepo: ležati u hladovini i maštati ...

- Glava ti je uvijek u oblacima - rekao mi je otac jučer, dok je on nešto govorio, a ja sanjalački lutao pogledom promatrajući zvijezde koje su se tek počeče nazirati na još svjetlom nebu. - Da nisi zaljubljen?

- Daj, molim te ... - dobacio sam, ne dovršivši misao.

- Uskoro će ti biti dvadeset - rekao je moj stari. - Kad sam ja imao ...

- Molim te - rekao sam nervozno i grubo - poštedi me svojih uspomena.

- Još si ljut što sam otišao? - upitao me otac gledajući me ispitivačkim pogledom svojim plavim očima oko kojih se pleo splet finih bora.

- Nisam nikad ni bio ljut - rekao sam i to je bila istina: dogodilo se to prije sedam godina, imao sam trinaest i sasvim sam dobro shvatio što je to mog oca privuklo Rini, visokoj i lijepoj crnokosoj ženi plamtećih očiju i petnaest godina mlađoj od moje stare.

- Nisi? - Otac se nesigurno nasmiješio. - Tim bolje. Mislio sam da me kriviš zbog odlaska.

- Nema krivice - rekao sam citirajući junaka iz knjige koju sam upravo čitao. - Nitko nije kriv. Takve se stvari događaju.

Otac me pogledao pogledom kakvim još nikad nije pogledao. Po prvi put me pogledao kao drugog muškarca, ravnopravnog s njime. Nisam više bio samo njegov sin. Potomak. Sad sam i muškarac.

- E, pa - rekao je ustajući s klupe pored mora na kojoj smo sjedili - ovo je prijatno čuti i zahtijeva proslavu.

- Kakvu proslavu? - upitao sam. - Nije mi do proslave.

- Ne brini se - odgovorio je otac i umirujuće mi stisnuo rame. - Samo ćemo popiti po jedno piće i razići se. Imam jedan sastanak.

- Naravno - rekao sam.

- Poslovni.

- Naravno.

- Krupna je lova u pitanju - nastavio je ne osjećajući sarkazam u mojim kratkim i brzim odgovorima. - Ukoliko sve prođe dobro ...

Nije nastavio rečenicu, ali nije ni morao. Čuo sam je već. Mnogo puta.

- Sad znam zbog čega si me dovukao u ovu zabit - rekao sam.

- Nemoj tako - protestirao je otac. - Mjesto ima i svojih draži.

- Kojih?

- Nezagađeno je - rekao je kratko, tvrdo i po tome sam shvatio da sam ga povrijedio. - Pogledaj oko sebe. Ne razmišljaj samo o propuštenom ljetu.

Žacnuo sam se: ni sanjao nisam da mi je čitavo vrijeme bio u glavi i čitao mi misli. A bio je i u pravu: malo je mjesto bilo dovoljno lijepo da ga turisti posjećuju i učine ga živim, a opet dovoljno malo da sačuva čisto more i čisti zrak. Odjednom sam shvatio, po prvi puta, kako su upravo to te neprocjenjive vrijednosti o kojima ljudi govore. I počeo sam gradić gledati drugačijim pogledom.

- Ovdje - rekao je otac vodeći me prema lokalu. - Tu ćemo popiti piće i upoznati ćeš mog partnera.

Ni na što nisam mislio dok sam sjedio na suvozačevom sjedištu. Otac je vozio brzo, maslinici i vinogradi su protjecali pored nas i nisi mogao uživati u pogledu. Žurili smo se. On se žurio. Posao ...

Kad sam se ujutro, bilo je već blizu deset sati, probudio, otac me već nestrpljivo čekao. Sjedio je na balkonu sa kojeg se pružao plavi pogled na more i uživao u kavi i cigaretama.

- Ah, probudio si se - rekao je. - Bilo je krajnje vrijeme.

- Na odmoru smo - rekao sam.

- Kojeg danas prekidam - dodao je on.

- Što?

- Ne brini - rekao je otac smijući se mom zapanjenom licu. - Ti ostaješ i dalje na moru.

- A ti?

- Idem obaviti sve što je potrebno oko onog posla. Potrebno je brzo djelovati. A ti ćeš ostati u kući mog prijatelja.

"Ah", pomislio sam bijesno misleći na Tomislava Majlova visokog i vitkog, uvijek svježe izbrijana lica, a kojeg sam sinoć upoznao. "Sad je već prijatelj, nije više samo poslovni suradnik".

- Ne gledaj me tako bijesno - pomirljivo je rekao otac. - Smjestiti ćeš se kod Majlova. U njegovoj kući.

- Ako mi se ne dopadne?

- Nemoj biti dijete - nestrpljivo je rekao. - Ima predivnu kuću u blizini mora. I dvoje djece, sina i kćer, tvojih godina, otprilike.

- Poznaješ ih?

- Nisam ih upoznao. Poznajem samo Majlova i njegovu ženu Lidiju.

To je bilo ujutro ...

- Evo, stigli smo! - reče otac glasno.

Kuća je bila velika i raskošna i projurili smo kroz otvorenu željeznu kapiju prema njoj, dok je šljunak škripao pršteći ispod kotača. Istog trena, kad je otac isključio motor, pojavi se Tomislav Majlov.

- Konačno! - povikne uz srdačan pokret dobrodošlice.

Polako sam izlazio iz kola, noge su mi bile malo ukočene zbog podužeg sjedenja i kad sam se konačno iskobeljao sa sjedišta i uspravio, pored Tomislava Majlova ugledam i njih dvoje.

- Ovo je moja miljenica Paola - reče nam Majlov obgrlivši crnokosu vitku djevojku, pa glavom zamahne u desno. - A ovo je Paulo.

Zurio sam u Paolu i nisam mogao skinuti pogled s njenog prelijepog lica uokvirenog dugom crnom kosom. Osjećaj, da ljeto, iako je pri kraju, za mene upravo počinje, odagnalo je neraspoloženje koje me pritiskalo. Gledajući u duboke i crne oči Paole, činilo mi se da čujem njihov tihi zov.

Postavši svjestan kako nepristojno buljim u djevojku, skrenem pogled na njenog brata. I u nevjerici se zagledam u njega. Nije bilo razlike između njih, isto su izgledali, Paola i Paulo. Duge crne kose padaju im niz ramena, a u crnim očima smiješak tinja. I onda, konačno, primijetim i razliku: grudi su Paole napele njenu bijelu majicu.

- Blizanci - reče Majlov smijući se i grleći Paolu i Paula.

2

Dogodilo se već istog dana. Znao sam da će se to dogoditi. Drugačije nije moglo biti. I nisam se iznenadio, kad sam začuo kucanje. Istog trena u meni je buknula nada da to bude ona ...

... koju sam čim smo stigli, otac i ja, počeo gutao pogledom. Uzvraćala mi je poglede i smješkala se s razumijevanjem. Bila je lijepa, znala je to i navikla je na muškaračke poglede kojima su je obasipali.

Lidija, druga žena Majlova i pomajka Paoli i njenom bratu, visoka plavuša impozantnih grudi i dugih nogu povela me na kat i pokazala mi sobu.

- Nadam se da ćeš biti zadovoljan - rekla je.

Tko ne bi bio? Soba je bila velika, oskudno namještena sa velikim ravnim ekranom televizora u kutu. Bio je tu i balkon sa kojeg je pucao vidik na more.

- Tko ne bi bio? - uzvratio sam.

Lidija se nasmiješila i mahnula mi pozivajući rukom.

- Dođi. Sad te vodim do hladnjaka kojeg moraš smatrati svojim.

Spustili smo se niz stepenice u čijem nas je podnožju čekala Paola. Njen je brat, vidio sam to krajičkom oka, pomagao noseći putne torbe prema kolima, velikom i crnom "Grand Cherokee"-u koji se kočoperio ispred kuće na bijelom šljunku, koji mi je zapeo za oko onog časa kad smo stigli.

- Pridruži nam se - zapovijedi mekano Lidija Paoli. - Biti ćeš domaćica ovom momku i možeš već početi igrati ulogu.

Paola je klimnula, a duga i crna joj se kosa zatresla. Primijetio sam podrugljivost u njenim krupnim i crnim očima: nije bila oduševljena maćehom.

Odvele su me u prostranu kuhinju sa čijih su zidova visjele sve moguće zdjele i pribor, a u čijoj se sredini nalazio dugački stol. Lidija je prišla ogromnom crnom hladnjaku, koji je čudno odudarao od bjeline svježe oličenih zidova.

- Ovdje imate sve što vam je potrebno - reče nam, a zatim samo meni: - I nemoj se ustručavati. Uzmi ono što želiš i kada želiš.

Umalo da nisam rekao: "Želim Paolu", toliko sam intenzivno mislio na nju, samo sam na nju mislio, a raskošnu unutrašnjost ogromnog hladnjaka samo sam okrznuo pogledom. Da ne ispadnem nepristojan. Moja je glad bila druge vrste i svakog je trena sve više rasla.

Paola kao da je to osjećala, pa se nepotrebno, činilo mi se, izvijala i naginjala tumačeći mi gdje što stoji i tako mi se pokazivala naglašavajući svoje draži. Igrala se sa mnom, shvatio sam. A shvatila je i Lidija, jer duboko je uzdahnula i bilo je očito kako je željela nešto otrovno reći, ali nije. Nastavila je igrati ulogu prijazne domaćice i siguran sam da je odahnula, kad se začuo povik Majlova.

- Lidijaaaa! Idemo! Spremni smo!

Nas smo troje, Paola, Paulo i ja stajali ispred kuće i gledali kako "Grand Cherokee" juri od nas. Mahali su, ja nisam. Promatrao sam ih kako zagrljeni stoje i mašu i bilo je očito da su veoma bliski.

- Idemo na kupanje - rekao je Paulo istog trena kad su velika i crna kola nestala s vida.

- Vi idite - rekla je Paola. - Ja ne mogu.

Nije objasnila zašto ne može, a Paulo je samo slegnuo ramenima i pozvao me pokretom ruke da ga pratim.

Nije previše govorio i zbog toga mi se dopao. Bio je lijep, suviše lijep za muškarca, mislio sam, dok sam ga gledao kako samo u crvenim kratkim hlačicama skače u more, a duga mu i crna kosa pljeska po leđima. Kao da gledam Paolu, njegovu sestru. Mora da su bili sasvim isti dok su bili klinci, dok se bokovi Paole nisu blago zaoblili, a grudi procvjetale. Osjećao sam da mi Paola nedostaje i pitao se što li se to događa sa mnom. Gledao sam u Paula i kao da sam gledao nju. Zbunjivalo me to. Ali sam ga nastavljao gledati, jer ona nije bila tu, a ovako, dok bi gledao u Paola, kao da se on pretvara u nju. Misli su mi mahnito divljali, mislim da sam imao groznicu. Slike, svakojake slike, smjenjivale su se u mojoj mašti i kad sam ih postao svjestan, počeo sam se stidjeti vlastitih misli. Mora da mi je sunce udarilo u glavu!

Silom sam skretao pogled s ljepotana Paola i usmjeravao ga u neku od djevojaka koja su ponosno pokazivale lijepa i čvrsta tijela. Ne bi to skretanje pogledom dugo potrajalo. Kao da je Paulo postao magnet za moje oči, moj pogled bi mu se uvijek vjerno vraćao. Jedva sam čekao vrijeme povratka, kad ćemo krenuti nazad, u susret Paoli.

Sunce je žarilo i činilo mi se da mi kuha u glavi, dok sam ležao u hladovini i gledao Paola kako se zabavlja s djevojkama u moru. Zvali su me, naravno, da im se pridružim. U početku sam pristojno prihvaćao, a kasnije sve češće odbijao. Nije me bilo briga što će pomisliti o mom ponašanju.

Paolo mi je u jednom momentu prišao i zabrinutog izraza na lijepom licu, položio mi dlan na čelo duboko pogledom uronivši u moj. Ukipio sam se. Zadržao sam dah. I samo gledao u njegove crne oči osjećajući kako tonem u njih. Njegov me je dlan pritiskao na način koji nikad još nisam osjetio. I koji mi se dopadao! Onda je Paulo odmaknuo ruku i trenutak ludila je prošao.

- Čovječe, pa ti goriš - rekao je zabrinuto. - Da idemo kući? Da malo prilegneš?

Istuširao sam se u svojoj privatnoj kupaonici koja se nalazila u sklopu sobe i legao na krevet. Mirisao je na ruže. Udisao sam miris nepoznatog kreveta i pokušavao se sasvim smiriti, obuzdati poludjelu maštu. Večer se polako spuštala, ali vrućina nije jenjavala. Ni moja grozničava razmišljanja.

Kucanje na vratima me trgnulo i brzo sam sjeo: zbog nečeg nisam želio da me vide kako ležim. Vrata su se sasvim malo otvorila i crnokosa glava Paole proviri u moju sobu. Osmjehivala se zabrinuto.

- Nadam se da ti je bolje - reče meko i tiho.

- Bolje mi je.

- Spremila sam večeru ... ako želiš ...

- Ne, hvala - odbio sam. - Nije mi do jela. Oprosti.

- Sve je O.K. - reče ona, glava joj nestane i vrata se zatvore.

Sad kad je nestala, kad je više nije bilo, osjećao sam kako mi silno nedostaje. Ležao sam na krevetu i žalio što nisam prihvatio poziv. Nakon pola sata odlučio sam da je tako bolje. Jer ipak, dole bi bio i njen brat sa kojeg čitavo poslijepodne nisam skidao pogled popraćen poludjelim mislima.

I onda se kucanje na vratima moje sobe ponovilo. Istog trena sam se uspravio u krevetu, znajući da je to ona.

Ušla je u sobu bez poziva, noseći poslužavnik u rukama. Obučena u kratku i bijelu haljinicu, poput duha se približavala.

- Ako ogladniš noću - rekla je, odložila poslužavnik i prišla krevetu.

Ustao sam i zagrlio je, a valovi silnog olakšanja zapljuskivali su mi uskipjeli um. Sve je dobro, Paola je tu. Sve je dobro. Ono je bio samo trenutak ludila. Sve je dobro!

Dok smo se rušili na krevet, osjećao sam silnu glad, kakvu još nikad nisam osjetio i za kakvu ni slutio nisam da postoji.

3

Plutao sam u oblaku neprekidnog uživanja. Sve je postalo uživanje. Čin, kojemu prije nisam pridavao ni malo važnosti, odjednom mi se činio predivnim. Zajedničko pranje zuba. Ranojutarnje smijuljenje u krevetu, dok se sunce još ni probudilo nije. Buđenje je dobilo posebnu draž, jer znao sam što mi dan donosi i radovao se tome.

Nakon prve zajedničke noći, dok sam ujutro sjedio za velikim kuhinjskim stolom i uživao u kavi koju je Paola skuhala, u kuhinju je ušetao Paulo obučen samo u crvene kratke hlače u kojima sam ga gledao kako pliva u moru.

- Je li bila dobra noć? - upita me prolazeći pored mene, iza mojih leđa.

Bio sam zatečen pitanjem i dok sam smišljao odgovor, osjetio sam njegove prste kako mi prolaze kroz kosu i znao sam da Paolo ne očekuje nikakav odgovor. Prišao je sestri i gledao sam ih kako se osmjehuju jedno drugom, zatim im se glave, obje dugokose, približe i usnice okrznu kratkim pozdravom.

Osjetio sam žalac ljubomore: samo ja imam pravo na te usnice! Kao da je osjetio moje misli, Paulo se okrene prema meni i nasmije se. Kao da mi se Paola nasmijala, bio je to sasvim isti izraz lica i odjednom se led u meni otopi. Uzvratio sam osmjeh.

- Kupanje? - predložio je Paulo.

- Kupanje! - raspoloženo je rekla njegova sestra.

Na plaži je Paola ležala između nas dvojice dopuštajući suncu da joj vrućim dahom suši kapi mora na prekrasnom tijelu. Potajno, ne želeći da me Paulo uhvati u radnji, lagano bi joj pomilovao napetu stražnjicu, a sjećanje na njeno migoljenje proteklo noći vraćalo je snagu i želju u moja bedra. Zbog toga sam većinom ležao na trbuhu, osjećajući sunce na leđima. Svaki čas bi ispružio ruku i pomilovao njena leđa.

Pri jednom takvom potajnom milovanju, dok mi je dlan kružio na ugrijanim njenim leđima, dogodilo se. Osjećajući toplinu njene kože, odjednom sam osjetio i strani dodir prstiju i istog sam časa shvatio: Paulo je također milovao sestrina leđa i istraživački su nam se prsti sreli.

Ukočio sam se. Pokret mi se zaustavio i ležeći na trbuhu i piljeći u bijele kamenčiće, grozničavo sam razmišljao: što sad? Krišom sam ispod lakta dobacio pogled prema Paoli. I ona je ležala na trbuhu, licem okrenutim prema meni, ali ništa mi to nije pomoglo. Oči su joj bile zatvorene i nije ih otvarala. Uzalud sam od nje očekivao pomoć.

I onda se prsti Paula pomjere, lagano zatrepere i osjetio sam, nisam mogao vidjeti, kako mu se dlan podiže u vis, a prsti šire. Ne razmišljajući, ne oklijevajući, učinio sam identičan pokret i trenutak kasnije Paulovi prsti pomiješali se sa mojima. Čvrsto mi je stiskao šaku, a ja mu uzvraćao stisak. U glavi mi je tutnjalo, osjećao sam se kako se nikad do tog trenutka nisam osjećao: bio sam ushićen i nesretan u isto vrijeme.

Paola je otvorila oči i pogledi nam se sreli. Gledao sam u crnu dubinu njenih očiju i stiskao kratkim stiscima šaku njenog brata. Svojevrsno morzeovi znaci, nama savršeno razumljivi, iako ih nikad prije nismo izmjenjivali. Paola mi je smješila, a njen je smješak govorio da je sretna, sretna i odjednom je približala glavu i poljubila me, dok su prsti Paulovi treperili u mojoj šaci. Stisak je popustio i sasvim prestao.

Paulo se prevrnuo na leđa, isto je učinila i Paola, naravno i ja. Svo troje smo odjednom sjeli međusobno se gledali, a između nas je plesala nevidljiva crvena kugla želje. Sve je oko nas nestalo, samo sam čuo šum mora iz velike, ogromne daljine. Valovi su šumjeli obećavajuće ...

U tom je trenutku prodorno zazvrčao moj mobite: otac mi se javljao. Osjećajući olakšanje, ali i dozu nerazumljivog žaljenja za prošlim trenutkom, javio sam se.

- Je li sve u redu? - upitao me je odmah, onako kako je samo on to znao, bez nepotrebnog učtivog uvoda.

- Jest.

- Slažete li se dobro? Vas troje?

Osjetio sam poriv reći mu, kako se slažemo i više nego dobro, ali progutao sam riječi i rekao one za koje sam znao da ih otac očekuje od mene.

- Slažemo. Ne brini. Sve je u redu. Kako posao?

- Potrajati će nekoliko dana - odgovori on, a glas mu je živnuo i ja sam ga zamišljao kako se uspravio, a lice mu poprimilo odlučan izraz. - Malo duže nego što smo planirali. Ali isplatiti će se.

Paulo je pružio dlan, onaj isti koji se spojio sa mojim i laganim lepršavim pokretom prešao preko unutrašnje strane Paolina bedra. Gledao sam je ravno u oči, a ona mi uzvraćala pogled. Miran, tih. Ruka se Paulova odmakla sa njenog bedra, pomilovala joj koljeno. Lagano, kao u usporenom filmu, Paola mu je primila ruku vrhovima dugih prstiju i odmakla je.

Duboko sam udahnuo, tek tad postavši svjestan kako zadržavam dah. Koliko dugo? Ne znam. Gledao sam u unutrašnju stranu Paolinih bedara i ujedno slušao oca. Napola ga razumijevajući, niti se trudeći poticati razgovor.

- Nije ti do priče - konačno je rekao. - U redu, uživaj u kupanju, ljeto se bliži kraju. Sutra ću te ponovo zvati.

Poziv se prekinuo i dok sam stavljao mobitel u unutrašnjost tenisice pokrivene mojom majicom, pitao sam se: što bi se dogodilo, da me otac nije pozvao upravo u tom trenutku koji je donosio ... donosio što? Još uvijek nisam bio sasvim siguran. Ili možda jesam?

4

Bližila se ponoć, kad sam konačno stigao u svoju sobu, istuširao se, oprao zube i sasvim gol legao na krevet. Kroz širom otvoreni prozor pogled mi je lutao ka zvijezdama, daljine kao da su me zvale. Osjećao sam silnu želju za kretanjem. Otići. Bilo gdje. Nisam shvaćao zašto. Pa ovdje mi je dobro, sjajno se provodim sa Paolom koja će, nadam se, uskoro mi se pridružiti. Čemu onda ta želja za bjekstvom? Je li zbog onog čudnog dodira sa Paulom na plaži? Isprepletenih prstiju, kao u ljubavnom grču? Muči li me to?

Nije važno! Odlučio sam da nije važno i ustao, prišao prozoru i poželio popiti nešto žestoko. Nekoliko je boca stajalo na niskom ormariću i mogao sam samo ispružiti ruku i poslužiti se. Ali nisam. Dovoljno sam pio. A i nisam želio zaudarati alkoholom kad mi se Paola pridruži. Zube sam pod tušem prao dugo i temeljito, nastojeći uništiti zadah alkohola. Zašto je još nema? Zar ne osjeća potrebu za mnom, za krevetom, za snom?

Dan je bio dugačak, uzbudljiv. Nije više bilo potajnih dodira sa Paulom, ali poglede nisam mogao izbjeći. Paulo kao da me nije ni trena ispuštao iz vida. Kad kod bih ga letimično okrznuo pogledom, a to sam nastojao svim silama izbjeći, ali ponekad sam bio prinuđen pogledati ga, on mi je uzvraćao miran pogled pun razumijevanja. To me je ljutilo. Zašto me ne pusti na miru? Zašto malo ne prošeće plažom, ostavi nas, Paolu i mene nasamo?

- Šutljiv si - primijetila je Paola brišući mi znoj iznad usne. - Uzdrmao te razgovor s starim?

- Neeeee - otegao sam.

- Nešto je drugo u pitanju?

Vidio sam, iako nisam direktno gledao u njega, kao me Paulo pažljivo gleda, pa sam samo odmahnuo glavom.

- Sve je O.K. - rekao sam.

- Siguran si?

- Siguran sam.

- Onda dobro - rekla je i ustala. - Idemo se okupati.

Primio sam njenu pruženu ruku i sa rukom u ruci pošli smo prema moru. Okrenula se u hodu i dobacila preko ramena bratu:

- Ti ne ideš?

- Ne ovog puta - dopre iza mene odgovor Paulov .

- Zašto si ga pozvala? - upitao sam Paolu kad smo već do koljena bili u toplom moru. - Zar ne želiš biti malo samo sa mnom?

- Znaš da želim - mazno je rekla. - Ali Paulo se ne računa. Kao da ga nema. On je uvijek prisutan. Kao zrak.

Nisam znao što odgovoriti na to, pa sam se bacio u plavi zagrljaj. Kad već nisam mogao u njezin. More mi je donijelo kratkotrajno olakšanje. Krv kao da je malo sporije kolala mojim žilama.

Na povratku kući svratili smo u nekoliko lokala i pili. Paulo je predložio da svratimo na piće.

- Čitav dan na suncu - rekao je - osjećam se suh ko barut.

- Pivica? - upitala me je Paola, a ja sam samo klimnuo.

Ledeno nam je pivo prijalo, ali je već nakon drugog, Paulo predložio:

- Presijecimo pivicu s nečim žestokim - rekao je sa vječnim osmjehom na lijepom licu.

- Da ne moramo stalno trčati činiti pi-pi - dobacila je Paola kikoćući se.

Vrijeme kao da je stalo. Dok smo hodali od lokala do lokala i pili, osjećao sam želju u preponama koja me nije napuštala. Alkohol ju je samo još više budio, nije joj dozvoljavao uspavati se. Jedva sam čekao ...

Odjednom sam postao svjestan kako mora da stojim već barem pola sata pored prozora i zurim u žmirkajuće zvijezde. Neće doći, sinulo mi je. Ove sam noći osuđen spavati sam. Možda je tako i bolje. Možda ...

Odmahnuo sam snažno glavom zabranjujući sebi misliti. Razbijanje glave ničemu ne vodi. Odjednom se osjećajući silno umornim, odvukao sam se do kreveta i zaspao istog časa kad sam se srušio na njegovu bijelu površinu koja kao da me pozivala.

Probudio me nježan dodir dlana koji mi je milovao trbuh. Kroz otvoreni je prozor dopirao šum vjetra koji se upravo počeo podizati. Šum se vjetra ispreplitao s šumom morskih valova. I disanjem. Disala je pored samog mog uha i činilo mi se kako nikad prije nisam osluškivao takvo disanje. Požudom je vriskalo.

Poljubio sam je u potiljak. Ležala je uz mene, potrbuške polegnuta i morao sam pomaknuti joj dugačku kosu, da bih je poljubio iza uha. Zadrhtala je, kao što sam znao da će zadrhtati. Čitavo joj se tijelo zateglo i to me je istog časa probudilo: bio sam spreman i željan.

Butinama sam stisnuo njenu šaku koja se uvukla među moja bedra i osjećao sreću kad se počela prevrtati na leđa. Duga joj je i crnja od noći kosa prekrivala grudi i nježnim sam pokretom dlana uklonio je sa željom poljubiti joj grudi.

I zastao. Ukočen i ne dišući gledao sam u ravni grudni koš, a crni pogled Paula me nije puštao: kao da je ušao u moje oči.

- Dođi - šapnuo je. - Ja sam noćas tvoja žena.

Jedan treptaj trenutka želio sam nešto reći, ne znam točno što, ali me tada njegova nježna šaka obuhvatila i osjetio sam kako širi noge ispod mene.

"Sve je isto", sjećam se da sam pomislio tonući u uživanje i otpuštajući posljednji slabašni dašak otpora, predajući se sasvim, dok sam osvajao Paula.

5

Onog dana, kad su nam se roditelji trebali vratiti, od ranog se jutra osjećao pritisak. U zraku je visjela prijetnja kiše, ali i neka druga se prijetnja nadvila nad nama: prijetnja rastanka. Kao da smo sasvim zaboravili da ovo što se odvija među nama, ne može bezgranično dugo potrajati. A kad je osvanuo i taj dan, dan povratka naših roditelja, a što je ujedno i značilo neminovnost rastanka, zahvatila nas je potištenost i u velikoj kući se nije čula glazba ni naš smijeh, kao što se uobičajilo čuti posljednjih dana. Poput duhova smo se tiho kretali i škrto razgovarali.

- Znali smo da će doći do ovog - rekla je Paola, bližilo se već podne i svakog smo časa očekivali da nam roditelji banu na vrata - i zato nemojmo pokazivati tugu. Primijetiti će je.

Bila je najjača među nama, shvatio sam, dok sam je gledao onako lijepu, sklupčanu na stolici, kako grli svoje duge i potamnjele od sunca noge.

- Paola je pravu - dodao je Paulo. - Kao i uvijek.

Klimnuo sam. Nije bilo potrebno ništa reći. Tog sam trenutka shvatio, tek tog trenutka, kako im ovo nije prvi put da se nešto ovakvog događa. Događalo se to i ranije, sad sam bio siguran. Tko zna koji li sam im ja trofej po redu? Jer često sam im hvatao pobjedničke poglede koje bi razmjenjivali potajno, kad su mislili da ih ja ne vidim. Zaboravljali su na uglačano i sjajno posuđe koje je visjelo oko nas i koje je odražavalo slike gotovo sasvim jasno.

Dijelili su me. Bio sam njihova igračka. Odjednom je ta misao čitavog me obuzela i neki su nepoznati trnci prošetali mojom utrobom.

- Koliko puta ste već ovakvog što učinili? – upitao sam prilazeći ogromnom hladnjaku i vadeći iz leda bocu votke.

Muk iza mojih leđa gotovo se čuo. U jednoj sam velikoj tavi, koja je visjela točno ispred mene, vidio sestru i brata i ulovio njihov međusobni upitni pogled.

- Nije važno - rekao sam, nalijevajući votku u čašu i gledajući Paolu: bila je predivna tog trenutka, dok joj se neodlučnost čitala na licu.

- Nemoj sad sve pokvariti - zamolila je tiho.

- Nije mi ni na kraj pameti - rekao sam ispivši čašu: ledena mi je votka silno prijala, pa sam odmah nalio još jednu.

- Malo smo ti i pomogli - ubacio je Paulo.

Zastao sam s rukom u zraku i držao čašu s votkom ispred sebe, upitno ga gledajući.

- Zar ti nismo pomogli pronaći samog sebe? - upitao je Paulo i ustao.

Bio je u pravu. Morao sam to priznati. Prije ovog ljeta koje je umiralo, nisam poznavao samog sebe. Sad je to konačno iza mene. I više se nikada neću zbuniti zbog toga što mi se dopada lijepo lice nekog mladića ili muškarca. Kao što sam se prije mnogo puta zbunio i tjerao uznemirujuće misli od sebe. Što je, tu je, promijeniti se ne mogu. A shvatio sam i to, da se ne želim promijeniti.

- Jeste - priznao sam pružajući bocu Paolu. - Ništa niste učinili što ja nisam želio da učinite.

Paulo je uzeo bocu iz moje ruke i ovlaš me poljubio u obraz. Danju, kao da smo se dogovorili, nismo previše izmjenjivali međusobne nježnosti. Kao da to nismo željeli činiti pod sunčevim svjetlom. Samo mjesečina nam je bila prijatelj pod kojim smo odbacivali lance sramežljivosti, sputanosti i požudno smo utajivali glad.

Poslije one prve noći provedene s Paulom, očekivao sam, da će nam se pridružiti i njegova sestra. Ali nije. Ona je došla iduću noć, sama i pomalo oklijevajući.

- Želiš li me? - prošaptala je u tami, stojeći pored otvorenih vrata.

- Kakvo je to pitanje?

- Mislila sam ...

- Krivo si mislila - rekao sam i ustao, prišao joj i zagrlio je.

Bila je strastvena. Kao da se takmiči sa svojim bratom, sjećam se kako sam pomislio u trenutku kad sam je doveo do vrhunca uživanja, gledajući kako joj se lijepo lice grči, izobličuje u golu masku strasti.

Nisam to želio, ali nisam mogao a da ih ne uspoređujem i slike sjećanja na proteklu noć sa njenim bratom su defilirale između Paole i mene, a da ih ona nije bila svjesna. Čudno su djelovale na mene, pretvorivši me u neumorni stroj koji je Paoli pružao beskrajno uživanje. Tek je pred zoru sasvim iscrpljena zaspala naslonivši crnokosu glavu na moj trbuh. Milovao sam joj kosu osluškujući kako se u meni već budi iščekivanje na iduću noć, na noć kad će mi doći Paulo.

Kao da smo ne dogovarajući se, povukli crtu koju ne smijemo prijeći. Ponekad, dok bi očekivao Paolu ili Paula, čiji je red posjete već bio, pomišljao sam na naša zajednička oznojena tijela isprepletena u ljubavnom uživanju. I znao sam, da ću jednog dana i to probati. Nezadrživa se radoznalost za koju sam znao da je neću moći nikada ukrotiti, počinjala propinjati u meni.

- Odlutao si - rekla je Paola.

- Prisjećao sam se proteklih noći - rekao sam.

- Sa kime? - upitao je Paulo.

Pogledali smo se i zatim svi troje prasnuli u razdragani smijeh koji se vinuo prema visokom stropu, ispunjavajući čitavu praznu kuću. Smijali smo kao ludi i nismo mogli prestati. Kad bi netko od nas prestao se smijati, bio je dovoljan jedan pogled nekog smijača, pa da smijeh se vrati još jači nego ranije.

Nismo čuli kola koja su prilazila pošljunčanom stazom i smijali smo se i dalje stojeći oko stola, kad su roditelju ušetali u kuhinju.

- O, pa ovdje je silno veselo! - uzviknula je Lidija značajno pogledavši orošenu bocu votke na stolu.

- Mora da ste se krasno proveli - primijetio je Tomislav Majlov. - Bez nas, dosadnih staraca.

- Kako si? - upitao me moj otac nesigurno.

- Sasvim dobro - odgovorio sam i prišao mu, da se uvjeri u moju trezvenost i bilo mi je drago kad sam mu u očima pročitao olakšanje.

Objedovali smo sa domaćinima. Lagan objed, jer otac i ja ćemo morati sjediti u kolima nekoliko sati. Sir, pršut, masline, bez vina. Ali prijalo je.

Dok smo jeli, izmjenjivali smo informacije: oni o svom poslovnom pothvatu, a mi o našem druženju. Bez sočnih detalja, naravno.

Poljubio sam Paolu na rastanku, u obraz, sasvim čedno. Rukovao se s Paulom, pa se pristojno oprostio s njihovim ocem i Lidijom.

Ušao sam u očeva kola i čekajući, znajući da je ljeto umrlo. I sa njim moja naivnost-nevinost. Mislio sam, da me više nikada ništa neće moći iznenaditi. Varao sam se.

Otac je vozio brzo i šutke, dok sam u mislima bludio po prošlim noćima. Nebo se spustilo, naoblačilo i činilo se da će kišiti. Gledao sam u oblake koji su rasli i postajali sve tamniji, ali nisam mogao prestati razmišljati o onima koji su označili kraj ljeta, čas o Paoli, a čas o Paulu.

- Primijetio sam vaše poglede - odjednom progovori otac.

Trgnuo sam se, slike sjećanja nestanu, a sva čula mi se napnu.

- Kakve poglede?

- Koje si izmjenjivao s ono dvoje.

- O čemu govoriš?

- Niste me uspjeli zavarati - reče otac polako i nakratko me pogledavši.

- Nismo ni imali zašto.

- Hoćeš reći, kako nije bilo ludog seksa, dok smo mi bili odsutni?

Šutio sam i skrenuo pogled ne želeći ga gledati.

- Nemaš se zašto stidjeti - reče on i nasmije se. - Svi to činimo, znaš. Je li bilo dobro?

- Jest.

- Sa kime je bilo bolje? Sa njom ili sa njime?

Zanijemio sam. Ukočeno zureći u cestu koju su kotači nemilosrdno gutali, osjećao sam se razgolićeno, nezaštićen, ranjiv, ogoljen do srži.

- Ne stidi se - ponovi otac. - Nemaš razloga.

- Kako si uspio shvatiti? - tiho sam upitao i dalje izbjegavajući njegov pogled.

- Pogledi su vas odali - odgovori on. - I oni značajni osmjesi. Oni su mi sve rekli.

- Uh!

- Ne brini - umiri me otac. - Njihovi roditelji ništa ne sumnjaju. Za njih su blizanci i dalje mala i nevina stvorenja. Ali mi znamo da nisu.

- Ali kako ...

- Kako sam shvatio?

- Da, to.

- Pa, vrijeme je da saznaš - odgovori otac gledajući na cestu: u susret nam je jurio dugački šleper. - Nisam otišao od tvoje majke zbog Rine, kao što su ti rekli. Rina je bila paravan, dan danas mi je dobra prijateljica koju mnogo volim.

- Znači ... - počeo sam značajno ga pogledavši i više ne skrećući pogled, ne izbjegavajući očeve oči.

- Da - reče on i osmjehne se sjetno. - Upravo to znači. Otišao sam zbog muškarca. Sad znaš. Ako se pitaš ...

Ogromni je šleper protutnjao pored nas uskovitlavši vrući zrak, dok je prva kap kiše udarila rasprsnuvši se po prašnjavom vjetrobranu. A onda, kao da se nebo otvorilo: krupne su kapi kiše bubnjale po kolima prigušujuću udaranje mog srca.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Dobra bol

Da nije nemoćno pomaknulo goluždravo krilo, ne bih ništa primijetio. Sunce mi je udaralo ravno u oči, paklena je vrućina pritiskala i hodao sam oborene glave, dok mi je vreli asfalt toplo puhao u lice. Krajičkom sam oka ulovio pokret i zastao.

Visoki se zid izdizao ispred mene, i sa njega je dopirala jara, odasvud je dopirala jara, a u podnožju zida ležao je ptić. Nemoćan i goluždrav, mora da je ispao iz gnijezda. Ali drveća nije bilo u blizini i ogledao sam uzalud za mogućim gnijezdom. Samo kamen, nemilosrdno tvrd i vruć uzvraćao mi je pogled pušući mi toplotu u lice. Dole, nemoćno ležeći, ptić se ponovo pomaknuo.

Bljesne mi u sjećanju njeno bedro. Sunce je poslijepodnevno, a bilo je vruće tog ljetnog dana, dopiralo kroz napola spuštene rolete i počelo je buditi. Zaspala je nakon što smo vodili ljubav, divlje grabeći jedno drugo. Bilo je to zanimljivo: ma kako da smo nježno počinjali s ljubavnom igrom, uvijek bi se na kraju to pretvorilo u nemilosrdan boj. Zabijao bih se u njenu slatku vlažnost sa uživanjem, uživajući čitati uživanje iz njenih očiju. Jer uvijek smo se gledali, ako je to ikako bilo moguće, pri ljubavnoj igri.

Tračak joj je sunca zaplesao na usnulom i opuštenom licu, dugačke i crne su joj trepavice zatreperile. Budila se. Uz uzdah se okrenula na trbuh i tako povukla plahtu visoko gore, otkrivajući golu i dugu nogu.

Gledao sam u ptića i sjećao se tog dana. Nisam mogao prestati misliti na njeno bedro, dugo i glatko koje se tako često obavijalo oko mog tijela. Bilo je trenutaka kad me je željela progutati, nositi u sebi, da bi me mogla imati na sebi, kad bi joj se prohtjelo. Bila je posesivna, moja ljubav, čitavog me željela neprekidno imati. Laskalo mi je to. Kome ne bi? Dosadilo mi je to. Kome ne bi?

Ptić se koprcao pod užarenim suncem na vrućem asfaltu, a ja sam vidio njenu nogu, čvrsto bedro, koje me poziva pogladiti ga, pritisnuti ga dlanovima i razdvojiti ga od drugog bedra i ponovo piti slast s vrućeg ljubavnog izvora. Bilo mi je žao ptića, budio je u meni neke čudne osjećaje. Želio sam mu pomoći, a znao sam da mu ne mogu pomoći. Ptiću goluždravome.

Njoj sam mogao pomoći. Bila je gladna, a ja sam joj bio voljan pružati nasladu, njenu najpotrebniju hranu, činiti je sitom. Iako sam mrzio takvu vrsti gladi, jer shvaćao sam, i uvjeravam vas da mi nije bilo drago shvatiti, kako nije bila gladna mene, već moje muškosti. Bilo je trenutaka kad sam to sasvim lucidno shvaćao i čvrsto odlučivao uskratiti joj uživanje. Naravno, to se redovito događalo kad bih bio sam, kad ona i njene jebozovna privlačnost ne bi bila na dohvat ruke. Samo pružiš ruku i naslada je tu ... pa kako joj odoljeti? Ja nisam mogao i mrzio sam samog sebe zbog toga, dobro se čuvajući da mi ona ne pročita misli. Nije ih ni naslutiti smjela. Puštao sam je da samouvjereno misli kako sam postao njen rob, njeno sredstvo uživanja. I kovao planove kako ponovo steći slobodu koju sam izgubio kad me je prvi put obgrlila dugačkim nogama, zabivši mi požudno dugačke nokte u leđa, označivši me, potvrđujući svoje vlasništvo.

Ptić se i opet pokrenuo, nemoćno i u nijemom kriku koji mi je parao dušu, otvorio prozirni kljun. Morao sam mu pomoći. Ogledao sam se oko sebe, ali pomoći ni od kuda nije bilo. Pa sam se sagnuo, nježno podigao ptića, osjećajući njegovo krhko, toplo i pulsirajuće tijelo. Na njemu su se već hranili mravi, samo njih nekoliko, ali za čas će se priključiti čitava armija, znao sam to. Nečija je smrt uvijek nekome hrana. Život …

Turobno sam se još jednom okrenuo oko sebe. Nikoga i dalje nije bilo. A onda, ne razmišljajući više ni o čemu, zabranjujući sebi misliti, zabranjujući sebi osjećati, podigao sam ruku i zamahnuo i svom snagom tresnuo goluždravcem o zid. Bio je mrtav i prije nego li je pao na pločnik.

Krenuo sam dalje, prema njoj koja me čekala. U krevetu. Ponekad moraš udariti da bi oslobodio sebe ili nekog drugog. Ponekad bol donosi oslobođenje od boli. Nisu sve boli loše boli. Sad sam znao ...

Pognuvši glavom pod blještavilom sunca, hodao sam prema njoj, znajući što mi je činiti. Budem li smogao snage, koju kao da uvijek izgubim kad ...

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.