Fabianov nagon

Fabian duboko uzdahne i odlučno otvori vrata, pa izađe iz kuće i zatrepće na jutarnjem suncu koje je veselo sijalo, kao da je sve u redu na čitavoj planeti. Brzo hodajući oborene glave prema kolima, uzalud se nadao izbjeći neželjenom pitanju.

U bilo koje vrijeme da je izlazio iz kuće, ili da se vraćao kući, ona bi sjedila udobno zavaljena u stolici za ljuljanje na trijemu svoje kuće i beživotnim pogledom promatrala život koji se odvijao na ulici, a koji je istinski nije ni zanimao. Upravo je to izluđivalo Fabiana, taj beživotni pogled ugaslih očiju njegove prve susjede i njeno uvijek jedno te isto pitanje, koje bi svaki put, kad bi ugledala Fabiana, postavljala, samo na čas prekidajući se ljuljati.
- Kako je danas, susjede? - pitala bi upiljivši nezainteresiran pogled u Fabiana, dok bi on gledao u njeno rame, izbjegavajući joj pogled, bojeći se da mu ne pročita misli.
- Ništa novog - odgovarao bi on i brzo se udaljavao od kola koja bi parkirao na zajedničkom parkingu.
- Sve će biti dobro - dobacila bi susjeda za njim i zagrizla u neku poslasticu koje su joj se uvijek nalazile pri ruci.
Fabian se nadao da su njene riječi istinite, ali je crv sumnje počeo rovariti u njemu. Nepromijenjeno stanje traje već dva tjedna. Petnaest je dana prošlo od onog lijepog i vrućeg dana kad se njegov, a i ne samo njegov, život iz temelja promijenio. Samo petnaest dana, ali se Fabianu činilo da su prohujala stoljeća. Sve je ostalo stalo. Život na čekanju. To ga je izluđivalo, a uvijek jedne te iste primjedbe njegove debele susjede, podizale su vjetar bijesa u njegovim grudima.

Uzalud se nadao.
- Idete u posjetu, susjede? - dopre do njega omrznuti glas susjede, koja je, naravno, bila na svom mjestu, zavaljena u stolici za ljuljanje.
- Idem!
- Mnogo je pozdravite.
- Hoću. Hvala.
- Sve će biti dobro.
Fabian je već sjeo za upravljač i brzo zatvorio vrata kola. Sad je više ne čuje, svoju debelu i dosadnu susjedu. Osjećajući kako pritisak u njemu polako popušta, Fabian se blago osmjehne. Osmjeh mu za čas nestane s lica, dok se pažljivo manevrirajući uključivao u promet.
Hoće li mu danas reći nešto drugo nego li inače? Sumnjao je u to. Nekako, kao da je postao običaj, da mu liječnik priđe, prijazno klimne i obavijesti ga kako nema nikakve promjene. Njegova je žena i dalje u komi. Može se samo čekati. Čekati što? Svaki je put poželio viknuti Fabian, stojeći pore kreveta u kojemu je sasvim mirno, beživotno, ležala njegova Liliana.
Crveno ga oko semafora zaustavi. Fabian uzdahne, dopustivši mislima još jednom izlet u nedavnu prošlost.

- Prognoza je da će dan biti prekrasan - rekla je Liliana osmjehujući. - Zašto ne bi otišli u prirodu i dobro se proveli?
- Da se popnemo na još jedno brdo? - upitao ju je smiješeći se.
- Zašto ne? - uzvratila je. - Sve je bolje od sjedenja.
Slagao se sa njom i volio je njenu želju za pokretom. Neprestano su se nečim bavili, uživajući u tjelesnom naprezanju. Oboje su bili u odličnoj fizičkoj kondiciji, oboje u ranim tridesetim, zdravi i neumorni i grabili su slasti života širokim zahvatima.
Te je suboto nešto pošlo krivo. Fabian je hodao prvi uz strminu brda, povremeno bacajući pogled prema njegovom, kako se na momente činilo, nedostižnom vrhuncu. Uspon je trajao već blizu dva sata, proljetno je sunce počelo grijati i Fabian se radovao vrhu brda na kojemu će sjesti, odmoriti se, diviti se pogledu, nešto pojesti.
I dok je mislio o tome kako ih do tih trenutaka dijeli još samo nekoliko metara, začuo je kratki i prigušeni uzvik Liliane i brzo se okrenuo. Upravo na vrijeme da vidi kako se desna Lilianina noga otela kontroli i pobjegla visoko u zrak i kako Liliana pada na leđa i počinje se kotrljati niz strminu brda. Zaboravio je na vrh brda i sjurio se za kotrljajućom Lilianom.

Nestrpljivi zvuk ga trgne iz razmišljanja i Fabian shvati da mu to trube nervozni vozači: semafor je promijenio boju u zeleno. Fabian se osmjehne i slegne ramenima tražeći oproštaj i razumijevanje ostalih vozača, pa pritisne gas.
Sjeti se kako je uzalud dozivao Lilianu i blago je pljuskao po licu, nastojeći je prizvati k svijesti. Dok je prilazio bolničkom parkingu, prisjeti kako je nosio svoju Lilianu dole niz strmo brdo. Nosio ju sve do kola, dok su mu ruke trpjele, boljele do ludila, povremeno je zazivajući, ali mu Liliana nije odgovarala. Lilianu je položio na stražnja sjedala i pojurio prema gradu, prema bolnici, povremeno uzalud zazivajući njeno ime. Nije odgovarala.

- Samo je pala - ponavljao je u bolnici liječniku koji mu je saopćio da je Liliana pala u komu. - Mora da joj se kamen odronio ispod stopala i zbog toga je pala. Ništa se drugo nije dogodilo. Zbog čega onda koma? Hoće li ...
- Možemo samo čekati - prekinuo ga je liječnik blago, ali odlučno.
- Čekati?
- Samo to možemo učiniti - rekao je liječnik. - Čekati.
- Da se probudi? - sa nadom u glasu upitao je Fabian.
Liječnik je klimnuo prosijedom glavom, namjesti naočale na nosu i blago stisnuo Fabianovo rame.
Prizor se ponavljao iz dana u dan. I razgovor. Gotovo doslovno uvijek isti. I Fabianovi susreti sa debelom susjedom koja sjedi u stolici za ljuljanje na svom trijemu, baš kao da njega, Fabiana, vreba.
Zašto se ovo moralo dogoditi Liliani? Pa ona toliko voli život i zna uživati u njemu! Jednog je dana iznenada pomislio, dok se vraćao kući iz još jedne posjete bolnici i nepomičnoj Liliani, dok je izlazio iz kola i gledao u svoju debelu susjedu, da se takvog što njoj trebalo dogoditi. Nikako ne Liliani. Nego njoj, ovoj vreći sala i besmislenom životu kojeg provodi iz dana u dan sjedeći na trijemu i proždirući pizze koje bi joj donosili. Njen je život ...
Nije tada izašao iz kola, jer nije mogao podnijeti čuti susjedin glas i ono njeno vječno jedno te isto pitanje. Brzo je odjurio dalje, u grad, da se provoza bilo gdje, samo da ne mora proći pored nje, debele, proždrljive, nepokretne, sve ono što njegova Liliana nije bila.

Liliana je i dalje mirno ležala u krevetu, a aparati na koje je bila priključena tiho su šumjeli. Sve je isto, kao i uvijek, shvati Fabian. Nema promjene.
Ali kad je u sobu ušao liječnik, Fabian mu u očima pročita promjenu i želudac mu se zgrči. Predosjeti nevolju.
- Nije dobro? - upita sasvim tiho, kao da se boji probuditi Lilianu.
- Nije dobro - potvrdi liječnik. – Žao mi je, ali ovo moram reći. Nema mjesta nadanju. Neće se probuditi iz kome.
- Neće? - ponovi upitno Fabian, odbijajući shvatiti neizrečeno.
- Žao mi je, ali neće - ponovi liječnik. - Nikakve nade nema.
- Baš nikakve?
- Nikakve.
- I ...? - zamuca Fabian. - Što sad?
- Isključiti ćemo respirator i ...
- Pustiti je umrijeti?! - prekine ga Fabian, bijesno se zagledavši u liječnika.
- Smirite se - umirujuće reče liječnik. - Ništa ne morate danas odlučiti. Pođite kući, razmislite, razgovarajte s obitelji ...
Fabian prestane slušati. Odjednom shvati kako je sve gotovo. Gotovo je s Lilianinim životom. Umrijeti će. O njemu ovisi kad će umrijeti. On mora odlučiti. Sve postaje naopako. Gotovo je s njihovim zajedničkim lijepim i uzbudljivim životom. Sve je prohujalo u nepovrat. Sve!

- Kako je danas, susjede?
Fabian se trgne. Uopće nije bio svjestan da je stigao kući, da je upravo parkirao kola na uobičajenom mjestu i izašao iz njih. Nije se čak mogao ni sjetiti vožnje od bolnice do kuće. Kao da je velika spužva izbrisala posljednji sat njegovog života.
- Kako je danas, susjede? - ponovi susjeda nastavljajući lagano ljuljati se i upiljivši nezainteresirani pogled u Fabianove oči, shvativši da joj neće odgovoriti.
- Uobičajeno - procijedi Fabian prisilivši se na to.
- Sve će biti dobro - reče ona i zagrize u trokut pizze.

Um mu se zamračio, tijelo mu zadrhtalo. Reakcija je bila brza i silovita i strašna. Fabian se u tri ogromna skoka nađe pored debele susjede i dok je ona zapanjeno buljila u njega, raspali je desnicom u debelo lice. Zatim ljevicom, pa ponovo desnicom, dok se debelo lice treslo pod njegovim udarcima i koža počela pucati. Krv je štrcala sa debelog i mlohavog lica, a Fabianovi snažni udarci se nastavljali i nastavljali, a on je beskrajno uživao, konačno uživao nakon beskonačno dugo vremena i sa svakim je njegovim udarcem uživanje raslo ...

- Znam - reče Fabian uzdahnuvši i rastjeravši bolesnu maštu koja je za tren zavladala njegovim umom. - Naravno da će biti sve u redu. Uživajte u večeri, gospođo.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nasmiješena Učka

Svakog bi jutra prilikom buđenja i ustajanja, prilazio prozoru i bacao pogled prema Učki. Običaj koji je polako prerastao u ritual. Tih nekoliko koraka od kreveta do prozora, kao da su ga pripremali za predstojeći dan. Nagnuo bi se nad prozor, iako je i bez naginjanja imao besprijekoran pogled na čitav zaljev i Učku koja se plavičasto sjajila. Još ako bi bila obasjana ranojutarnjim sramežljivim suncem, on bi se osmjehnuo i klimnuo prema udaljenim brdima, osjećajući da će mu dan biti dobar. Zar se Učka ne smije pod suncem? Nasmiješena Učka, tako je zvao dobro mu poznata brda koja je sa uživanjem promatrao iz dana u dan, iz godine u godinu.

Učka je bila nasmiješena i onog dalekog toplog proljetnog dana, kad ju je ispitivački promotrio s prozora. Sunce ju je tek počelo obasjavati, probudio se rano, osjećajući nemir, ali kad je ugledao nasmiješenu Učku, nemir je nestao. Biti će krasan dan i provesti će ga sa Mazom. U zelenom naručju Učke koja mu se smiješila dobrodošlicom.
Planirali su taj izlet već nekoliko puta, ali nekako bi se uvijek dogodilo nešto nepredviđeno i spriječilo ih u namjeri. Ili bi padala kiša, ili bilo što drugo, a oni, Maza i on, željeli su da dan njihovog izleta na Učku bude savršen, baš savršen, ničim ometen. I evo ga, danas je taj dan, sunčan i topao i lijep.

Maza se privijala uz njega, dok su se penjali uskom šumskom stazom u potrazi za skrivenim proplankom. Privijala se uz njega i kad su ga pronašli, proglasili ga svojim i polegli na deku koju su prethodno bacili na zelenu i mirišljavu travu.
- Bože! - uzdahnula je Maza. - Željela bi da ovaj dan vječno potraje.
Nasmijao se. Potiho, ne želeći je uvrijediti i skrivajući lice u mirišljavom slapu Mazine plave kose. Ljubio joj je vrat. Netom su završili s vođenjem ljubavi, ali on je i dalje bio pun želje, nezasitan i želio još i još i još uživanja kojeg mu je pružala ta zanosna ljepotica. Iako vrlo mlad, bilo mu je svega dvadeset i dvije, već je naučio da nikad ništa vječno ne traje. Pogotovo ne lijepi i slatki trenutak.
- Ti ne želiš? - upitala ga je Maza.
- Što to?
- Da ovo vječno potraje.
- Znaš da želim - rekao je dajući joj do znanja da je želi.
- Onda to i reci.
- Zar ne govorim? - upitao ju je položivši joj ruku na svoju nabreklu muškost.
- Prasac! - rekla je ona, ali je on vidio odsjaj u njenim očima i osjetio pokret zova njenih bokova i ono dobačeno "prasac" je postala najljepša riječ koju su njene vlažne usne mogle izgovoriti u tom trenutku.

Dan se polako i ustreptalo odmatao između vođenja ljubavi i prikupljanja snage za slijedeće vođenje ljubavi. On je ponio dvije boce crnog vina, misleći kako će im to biti dovoljno, ali se prevario. Svjež zrak, nezasitno vođenje ljubavi, miris šume, sve je to u njima aktiviralo žeđ i nije se iznenadio kad je iscijedio i posljednju kap u plastičnu čašu koju mu je Maza pružala.
- Trebao sam ponijeti još jednu bocu - rekao je žalosno. - Onda bi ovo bio upravo savršeni dan.
Maza se nasmijala, odmakla od njega, a gole grudi joj bljesnule na popodnevnom suncu, pa posegnula za svojom velikom torbom u kojoj je donijela sendviče, pa iz njene tajanstvene dubine izvukla bocu vina.
- Evo! - pobjednički je uzviknula. - Pobrinula sam se da dan bude savršen.
Nasmijao se i zgrabio je čvrstim, ali nježnim stiskom i obasuo joj grudi poljupcima, osjećajući njene prste u svojoj dugoj kosi. I bio sretan. Već je onda znao, ponovo uranjajući u Mazinu slatkoću, kako nikad neće zaboraviti ovaj dan. Proveden na nasmiješenoj Učki.

Stojeći kod prozora i gledajući prema Učki, on se nasmiješi sjećanju. Mnoge su godine prohujale od tog događaja, ali sam događaj i dalje uporno živi u njemu, ne može umrijeti, grčevito živi i dalje, pa još i danas osjeća miris Mazine kose prosute na zelenoj travi, još i danas osjeća njene ruke koje ga grle, još i danas ... a sve to samo zbog jednog izleta na nasmiješenu Učku. Mnogo je puta vodio ljubav s Mazom i na mnogim mjestima. Zašto nikad ne razmišlja o tim trenutcima? Nije znao zbog čega. Zagonetka se nije željela otkriti.

- Kad odem u penziju, a to će biti iduće godine - govorio je Doktor trčeći i teško dišući - rano izjutra ćemo nas dvojica sjesti u kola, odvesti se do Učke i čitav dan uživati trčeći njenim stazama. Do tada ćeš se sasvim oporaviti.
Oporaviti, rekao je Doktor, koji je zbilja bio doktor. Ali se njemu činilo da se nikad više neće oporaviti. Nikad više neće snaga plamtjeti u njegovim nogama i silnom ga brzinom nositi daljinama o kojima mnogi mogu samo sanjati. Njih su dvojica zajedno trčala već gotovo godinu dana, lagano i sa velikom dozom opreznosti. Doktor zbog prekomjernog pušenja, a on zbog nedavne teške anemije, oporavljajući se sporo, ubitačno sporo.
- Čitav dan trčati? - pitao je prijatelja Doktora kojeg je silno zavolio provodeći zajedničke trčeće trenutke sa njim.
- Malo ćemo i šetati - smijući se odgovorio je Doktor i produžio sasvim malo korak, a on je bio sretan što ga može pratiti: prije samo mjesec dana zastao bi i zadahtao nemoćno.
- Silno ćemo se provoditi - nastavljao bi Doktor prateći misli i planirajući blisku trkačku budućnost njih dvojice.
- Možda se i prijavimo za neku trku.
- Sve je moguće! - uzviknuo je Doktor. - Vidiš, kako ti pobjeđuješ bolest!
- Pa kad moram. Osjećam se mrtvim, ako ne trčim.
- Sigurno! - sretno je rekao Doktor. - Živjeti se ne mora, ali trčati se mora!
Sutradan je bila nedjelja i kad je vidio da Doktora još nema na njihovom mjestu u parku, pomislio je da se sigurno njegov prijatelj uspavao. Ali nije bilo tako.
Doznao je sutradan, da je Doktor izdahnuo na samom ulazu zgrade u kojoj je živio. Izdahnuo je ujutro u devet, obučen u plavu trenirku i sa crnim tenisicama na nogama, nikad ne stigavši na dogovoreni trening. Zamišljao je svog prijatelja kako zastaje zbog silnog jutarnjeg pušačkog kašlja i kako ga nastoji pobijediti, ali kašalj postaje sve jači i jači i Doktor se polako ruši na hladan pod, a oči ... dalje nije htio nikad misliti. Umjesto toga, mislio je na Doktorovu rečenicu koja će zauvijek odjekivati u njemu: "Živjeti se ne mora, ali trčati se mora".

Doktor je bio u pravu, znao je to sada, nekoliko godina kasnije, stojeći pored prozora i gledajući zamišljeno prema Učki koja se smiješila pod ranojutarnjim suncem. Kako je život čudan: gledajući Učku svaki se put prisjeća događaja koji se odigrao na njenim zelenim obroncima. Sjeća se i događaja koji se nije odigrao na njenim obroncima. Ali se trebao odigrati. Bilo bi tako lijepo trčati uz brdo, osluškujući Doktorovo disanje pored sebe. I bilo bi tako lijepo radovati se uspješnom trčanju gore visoko, na vrhu Učke, dok bi njih dvojica, dva prijatelja, dva trkača, radosno se osmjehujući sretno poskakivali slaveći sportsku pobjedu na samom vrhu nasmiješene Učke. Jer i Učka bi slavila zajedno sa njima, bio je siguran u to.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Na lukobranu

Gospođa je Vilma imala dugogodišnju poslijepodnevnu naviku izaći iz kuće, kupiti "Novi list" i sa novinama pod miškom uputiti se u park, izabrati osunčanu klupu i prepustiti se uživanju čitanja. Nije joj smetalo što novine čita poslijepodne, a ne jutrom, poput većine ljudi.
Ostavši udovicom, jednog je dana, otprilike sedam mjeseci nakon suprugove smrti, iznenada shvatila kako se zatvorila u kuću i gotovo uopće ne izlazi. I odlučila je to promijeniti.
Odmah je tog dana, jer kad nešto odlučiš, onda to odmah i moraš provesti u djelo, mislila je gospođa Vilma, prošetala malo gradom i kroz park u čijoj je blizini stanovala. Dopala joj se šetnja i shvatila je iznenađeno, pripremajući se te večeri na počinak, kako jedva čeka ponoviti šetnju do parka. Ponoviti iskustvo.
Postepeno je upoznavala ljude koji su tamo dolazili, iako nije sklapala nikakva prijateljstva. Ljubomorno je čuvala svoju osamu, uživajući u njoj i nikom ne dozvoljavajući narušiti je. "Poznavala" je tako i onaj mladi par, koji se sastajao svake srijede ispred parka. Uvijek samo srijedom i to ju je zaintrigiralo, pa je u glavi počela ispredati čitava romane mogućih objašnjenja ponašanja tajanstvenog para.
Nisu bili jedini, koje je voljela promatrati, nagađajući njihova zanimanja, interese. Pokušavajući odgonetnuti njihove živote, živote nepoznatih koje je promatrala kako prolaze pored dok je sjedila na klupi u parku, zaboravljala je na jednoličnost svog života. Nije bila toga svjesna, ali obogaćivala je svoj usamljeni život redovitim šetačima u parku.
Bio je ponedjeljak, kad je sasvim neobjašnjivo, umjesto da kao i obično krene u park, pošla laganim hodom prema lukobranu. Nikad prije nije bila na lukobranu, iako je u "Novom listu" pročitala da je otvoren za javnost. Čitala je o šetnici dugačkoj jednu morsku milju i potrudila se saznati da jedna milja iznosi točno 1.852 metra. Tamo i nazad ... sasvim dovoljno za poslijepodnevnu šetnju.
Nakon što je došetala do samog ruba lukobrana, počela se polako vraćati i napokon izabrala jednu klupu i smjestila se na nju. Sunce joj je visjelo nad glavom, nalazilo se iza leđa gospođe Vilme, pa se tako dobro postavljena mogla mirno prepustiti čitanju.

Već slijedeći dan, vrativši se na lukobran, umjesto da je otišla u park, gospođa je Vilma zapazila mladića. Bio je to sasvim običan mladić, ni po čemu ne odudarajući od svojih vršnjaka, ali je oštro i znatiželjno oko gospođe Vilme uhvatilo i ono neobično na mladiću. Lice mu je prekrivala tuga, a zamagljene oči su potvrđivale "dijagnozu" gospođe Vilme. Mladić se naprosto raspadao od prevelike tuge i ona je u sebi počela odgonetati porijeklo mladićeve tuge, raspredajući unutrašnjim monologom čitav sat.
Samo dva dana kasnije, gospođa Vilma je primijetila i djevojku. Odsjaj sunca na djevojčinom licu omeđenom smeđom kosom, privukao je pažnju gospođe Vilme. Ulovila je djevojčin pogled pun želje i pratila ga i nije se iznenadila shvativši kako smeđokosa zaljubljeno gleda u tužnog mladića.
Gospođa je Vilma zadrhtala: ta je priča baš onakva kakve je voljela! Sad će se njih dvoje ... i mašta se gospođe Vilme razbuktala i razmahala i vinula se visoko gore među romantične i ružičaste oblake. Ali nije bilo tako, ništa nije bilo ružičasto kao što je to gospođa Vilma priželjkivala da bude. Tužni je mladiš šetao, smeđokosa ga djevojka gledala, a on nije primjećivao poziv u djevojčinim lijepim plavim očima. Većinom bi hodao oborene glave kao u nekom transu, a djevojka mu se osmjehivala dok bi se susretali, dok je more šumjelo pored njih i uvijek bi samo prošli jedno pored drugog, iako bi djevojka nagonski usporila korak očekujući da isto učini i mladić. Ponekad bi se djevojka okrenula za mladićem, zastavši na svojoj šetnji i žalosno se zagledavši u mladićeva leđa koja su se udaljavala.

Gospođa je Vilma ustreptala srca promatrala kako smeđokosa djevojka počinje mršavjeti, a lijepe joj plave oči postaju ogromne i tamne na sve više koščatom licu. Svaka je crta djevojčinog lica govorila o boli, o patnji i gospođa je Vilma sve više postajala ljutita na tužnog mladića koji ne primjećuje djevojčinu zaljubljenost, djevojčinu bol zbog te zaljubljenosti, pa čak ni samu djevojku. Bilo je trenutaka, kad bi gospođa Vilma poželjela ustati, zaustaviti oboje mladih i ... Suzdržala bi se svaki put, jer tko je ona da kroji nečije sudbine? Prisiljavala je sebe mirno sjediti i pratila razvoj događaja u kojemu se ništa nije događalo.
Onda je djevojka nestala. Jednostavno je više nije bilo, prestala je dolaziti na poslijepodnevne šetnje lukobranom. Što joj se dogodilo? Zašto je nema? Je li uvidjela besmislenost svoje neuzvraćene ljubavi? Je li ... pitanja su se nizala i gospođa ih je Vilma sve odbacivala jedno za drugim, nezadovoljna odgovorima koji su odjekivali u njoj. Jer ona je priželjkivala da se dvoje mladih upoznaju i ...

Niti mjesec dana od djevojčinog nestanka s lukobrana, gospođa je Vilma sa zebnjom zadrhtala, a raširene novine joj iskliznule iz treperavih prstiju. Rastvorila je novinsku stranicu s osmrtnicama i odmah na njoj ugledala desetinu fotografija smeđokose djevojke.
"Nakon teške i krake bolesti ... " pisalo je ispod fotografija i gospođa je Vilma žalosno uzdahnula. Život je tako nepravedan. I bolan.
Podigla je novine, uredno ih složila izgubivši volju za čitanjem i ugledala tužnog mladića koji više nije izgledao tužno. Osmjeh mu je poigravao na licu, dok je pogledom milovao štene koje je veselo trčkaralo ispred njega.
Gospođa je Vilma uzdahnula: danas je dan kad tajne prestaju biti tajne. Razotkrila joj se nedavna mladićeva tuga. Bi li bilo drugačije da ...
Gospođa Vilma odlučno ustane i još odlučnije odgurne nadiruće joj misli. Ne, neće više! Takav je život i ona ga neće više "prepravljati". Istina je da život zna biti nepravedan. Isto tako i bolan. Ali zna pružati i radost i vrijedan je življenja!
Gospođa Vilma pogledom pomiluje razigrano štene i mladića, pa polako krene niz lukobran. Sutra će se ponovo vratiti klupama u parku.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Kroz šumu i sjećanje

Sve je bilo u redu dok po krajobrazu koji je brzo promicao pored prozora, nisam shvatio kako smo se približili našem cilju. Automobil je neumoljivo gutao kilometre, a u meni počela rasti panika. Strah, velik i ružan, zahvatio mi je um i nije me puštao. Strah da ću se onog trenutka kad izađem iz automobila i udahnem svježi šumski zrak jednostavno raspasti. I zaplakati. Toga sam se najviše bojao. Plakati ispred drugog muškarca, pokazati toliku slabost.
- Stigli smo - nepotrebno je rekao Lovac, a ja sam šutke klimnuo, bojeći se progovoriti.
Otvorio sam vrata kola koja je Lovac parkirao samo nekoliko metara dalje od ceste, u blizini lovačke kuće, u kojoj su lovci noćili pred ranojutarnji lov. Iskoračio sam iz kola ne oklijevajući, znajući da moram to učini, a misao je poletjela prema njoj, prema Lori.
Sad bi ona nestrpljivo pojurila nekoliko metara dalje radosno njuškajući, uzbuđena zbog mnoštva mirisa kakvih u gradu nije imala prilike nanjušiti. Gdje god sam pogledao, vidio bi nju, Lori. Kako veselo njuška neki trag, kako onako sitna hrabro trčkara uskom šumskom stazom, kako ... bila je posvuda. Ali samo u mom sjećanju. U stvarnosti, ležala je mirno u svom posljednjem počivalištu, kojeg sam joj s ljubavlju iskopao u sličnoj šumi, a u kojoj smo također proveli mnoge sretne sate.
- Jesi dobro? - upitao me Lovac ne gledajući me.
- Jesam - slagao sam, jer nisam bio dobro.
Zgrabio sam alat s kojim ću očistiti pojilište i krenuo dobro mi poznatom stazom. Već sam mnogo puta bio ovdje, prolazio ovim istim šumskim stazama, ali još nikad bez Lori, mog vjernog psa, minijaturnog patuljastog pinča i osjećaj žalosti koji me obuzeo počeo je naglo rasti i bojao sam se da se ne raspadnem, zaplačem. Oči su mi se ovlažile, ali sam uporno koračao naprijed, jer povratka nije bilo.
Kad me je jučer Lovac upitao, hoću li sa njim u šumu, odnijeti hranu za divljač i malo mu pomoći u raščišćavanju obraslog terena, htio sam odlučno odbiti. Još je prerano, htio sam mu reći. Uspomene su još tako svježe, previše svježe. Progoniti će me, neće mi dozvoljavati uživanje u šumi. Bojao sam se uspomena i ujedno nisam ih želio zaboraviti. A onda sam progutao knedlu koja me gušila u grlu i pristao. Jednom ionako moram otići na to mjesto, gdje smo Lori i ja bili sretni. Nema smisla odgađati.
Jako sam volio gledati je kako se onako sitna okretno probija kroz gustu travu i preskače prepreke na svom putu. I kako veselo maše repićem, kad bi zastali pored neke od hranilica koje smo punili kukuruzom. Miris ju je divljači uzbuđivao. Jednom je tako nanjušila medvjeda, mora da je vrlo kratko vrijeme prije nas posjetio hranilicu. Jer Lori se ukipila od straha i počela drhtati, držeći se moje blizine.
Našalio sam se tada s Lori. Podigao sam je i ugurao u ruksak u kojemu sam donio hranu za divljač, a kojeg sam već ispraznio. I prije sam to pokušavao učiniti, šaleći se i igrajući se sa njom, ali mi nikad nije uspjelo ostvariti naum. Trzala se i blago ujedala i uvijek se uspijevala izmigoljiti, režeći i lajući pobjednički prema meni. Ovog sam puta uspio, valjda zbog straha od medvjeda, kojeg je sitna Lori osjećala, a koji kao da ju je paralizirao. Zatim sam podigao ruksak sa Lori u njemu i objesio ga na drvo, pričinjavajući se da napuštam to mjesto. Nije cviljela, nije lajala, ali su njene tamne i vječno radoznale oči gledale vrišteći upitno u mene. Zar je napušta onaj u kojeg ima beskrajno povjerenje? Smijući se brzo sam se vratio k njoj, po nju, i dok mi je Lori zahvalno lizala lice, smjestio sam ruksak s Lori u njemu na grudi i tako je nosio sve do povratka k parkiranom automobilu.
Sjetio sam se tog događaja kad smo stigli upravo na to mjesto. Pogledom sam milovao stablo na kojemu sam onog dalekog i sretnog dana objesio ruksak i njemu svoju Lori. Sjetio sam se i kako me je s bezgraničnim povjerenjem gledala dok sam je posljednji put nosio. Ja sam znao da je nosim posljednji put. Je li ona znala? I ako je znala … Suze su mi potekle i okrenuo sam glavu, a isto je učinio i Lovac, poštujući moju bol, a ja sam mu bio zahvalan zbog toga.
Kako smo napredovali šumom, sjećanja su postajala veselija, tuga me je polako napuštala. Postajao sam zadovoljan zbog pristanka pratiti Lovca. Jer čemu skrivanje? Ne možeš pobjeći ni od sjećanja ni od tuge. A Lori zaslužuje oboje. Prisjetio sam se i Lorine hrabrosti: iako sitna i lagana, nikad nije pokazala strah. Uvijek je glasno lajući jurišala prema opasnosti. Lori zaslužuje da je zauvijek pamtim i da tugujem za njom. Jedan je djelić nje, moje Lori, i naših zajedničkih avantura, zauvijek ostao utkan u ovu šumu, lovište, i svaki put, kad budem hodao uskim i sad već poznatim stazama, Lorin će duh trčkarati pored mene. Jer sve je i dalje tu, okruženo zelenilom i cvrkutom ptica, svi naši zajednički doživljaji, svaki zajednički sretni trenutak. Gdje god pogledam, sjećanje izvire, a Lori veselo trči, trči ...


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Ulicama moga grada

Okrećem leđa Guvernerovoj palači i počinjem se spuštati niz strmu ulicu nekad popločanu kamenim kockama, sjećam je vrlo dobro iz svog djetinjstva. Ledena mi bura udara u lice i saginjem glavu. Nema više kocaka, sad se samo asfalt pruža ispod mojih užurbanih nogu.
S moje desne strane pruža se ulica Ivana Dežmana kojoj sam nekada stanovao. Davni zvukovi djetinjstva, pohranjeni u mojoj dubini, izviru van, sjećanje se komeša, pobjeđuje zaborav. Još uvijek sa zidova zgrada odbija se vika nas, djece, koja pomamno trči za loptom. Bila su to neka druga vremena, kad je promet bio vrlo rijedak, a vozači vrlo ljubazni. Kad bi se povremeno pojavio neki automobil, mi bi povikali: "Pazi, auto!" i zaustavili se točno na mjestu na kojem bi se tog trenutka nalazili. Vozači bi vozili slalom između nas malih nogometaša i blagonaklono nam se osmjehivali. Nerijetko bi netko od njih dobacio nam koju prijaznu primjedbu.
Na samom kraju ulice tada se nalazila garaža "Autotransa" i ubrzo smo poznavali sve njihove vozače koji bi nam klimali sa svog povišenog položaja, kao s nekog prijestolja, a mi, klinci, cerekali im se od uha do uha. Poneki među njima znao nam je dobaciti po koju žvakaću gumu, ne običnu, već u obliku cigarete, koje bi oni kupovali u Italiji. Ushićeno smo ih hvatali, dijelili na male slasne komadiće između sebe.

Voljeli smo istraživati ulice, tražiti avanture i nikad nam nije bilo dosadno. Među prvima smo otvarali sezonu kupanja na Gradskom kupalištu. Sad je tamo luka, a onda, u samom centru grada bilo je kupalište, more bistro i čisto, a o štetnosti sunčevog zračenja još nitko nije ni sanjao. Hodajući prema kupalištu, obično nismo hodali pločnikom, poput svih ostalih građana, već se zavlačili ispod njega, spuštajući se do same vode, Rječine, i pažljivo napredovali po skliskom terenu obraslom algama. Za divno čudo, nikad se nitko nije neželjeno okupao. Na Gradskom bi se kupali uz vrisku i neprestano takmičenje u plivačkim disciplinama. Bili smo neumorni.
Bio je tu i veslački klub i jednom sam, skočivši s njegovog krova uganuo nogu. Vraški je boljelo i još uvijek pamtim težak put do kuće i pomaganje prijatelja Črta, na kojeg sam se oslanjao. Nekoliko sam dana morao mirovati i to je bio pravi mali pakao za mene. Ali uskoro se i to promijenilo, jer svi moji drugovi u igri mi se pridružili na balkonu ispred ulaza u stan, gdje sam se izležavao na deki. Vladala je solidarnost među nama.

Ispod uličice Ivana Dežmana, u ulici Ivana Kurelca, nalazila se naša Osnovna škola. Sad je to gimnazija i jednim se dijelom oslanja na hotel "Bonavia". Hotel koji je u međuvremenu od mog djetinjstva do danas nadograđivan i sad je raskošna crno-bijela kockasta ljepotica.
Izlazeći iz škole, obično smo se spuštali ulicu niže, na Dolac i tu bi znali satima sjediti na niskom zidiću i promatrati živost ispred hotela. Prizor nadolazećih gostiju nikad nam ne bi dosadio. Raspravljali smo o tome odakle dolaze, iz kojih sve dalekih zemalja, napeto osluškujući djeliće njihovih razgovora koji su dopirali do nas. Čudna, kako se nama činilo, garderoba hotelskih gostiju nam je izmamljivala posprdne i zajedljive komentare.
Jednog smo dana, ne vjerujući svojim očima, ugledali glumicu Belindu Lee kako izlazi iz automobila okružena razdraganom svitom. Svi smo je poznavali iz jednog filma u kojemu je glumila Lukreciu Borgia i razrogačenim smo očima upijali ljepotu njene raskošne crvenkaste kose i vitko, sasvim vitko, mršavo tijelo. Gledali smo je na snimanju filma, čiji se jedan dio snimao pored naše škole i nikad nam to gledanje beskrajnog ponavljanja jedne te iste scene nije dosadilo. Ubrzo nakon toga, nesretna je glumica poginula u automobilskoj nesreći i mi smo svi bili iskreno žalosni zbog toga.

Znali bi stati pored stepenica, uz sam rub hotela i gledati kako se ljubitelji dobre kapljice nesigurno spuštaju niz stepenice, izlazeći iz popularne gostionice "Vrbnik", koja se nalazila na samom rubu zgrade i pored koje si morao proći ukoliko si želio ući u srž grada u njegovo srce, Stari grad. Tu je već počinjao neki novi svijet, noćni, kojeg nismo kao klinci poznavali.
Ali je danju bio naš, poznavali smo ga čak i po mirisu. Obična kupovina kruha postajala je u Starom gradu avantura, jer kupljeni je kruh bio mirisan i topao i naprosto nas mamio na otkidanje komadića i uživanje u njemu. Pa još jedan komadić, i još jedan ...Stare gostionice su odisale mirisom plemenita vina i pržene ribe i mi smo požudno udisali božanstvene mirise, maštajući o odrastanju kad ćemo i mi moći ući u takvu jednu gostionicu, naručiti čašu vina i zapaliti cigaretu.
Cigarete ... naučio sam pušiti u školi, kao i gotovo svi moji vršnjaci, pa bi često posprdno govorili:
- Škola nas je dobro odgojila. Vidi koliko duboko mogu uvući dim.
Pušili smo u toaletima i ne sjećam se da nas je ikada neki nastavnik ulovio na djelu. Ali znali su da pušimo, to znam. Jer nastavnik je hrvatskog, strastveni pušač, znao na predavanju zapaliti samo pola cigarete i onda bi izabrao upirući prstom u nekog od nas uz riječi:
- Odnesi ovo vani i dobro zgnječi nogom. I ne puši.
Izabrani bi đak klimnuo i sa čikom u ruci, držeći ga pažljivo vršcima palca i kažiprsta, krenuo prema vratima učionice.
- Čekaj! - zaustavljao ga je glas nastavnika. - Znam ja tebe, mangupa! Sigurno ćeš pušiti moj čik. Što nije baš zdravo.
- Neću, druže nastavniče! - odbijao bi đak gledajući ga drsko u oči i lažući, a svi smo znali da laže i svi smo mu zavidjeli na zadatku.
- Znam ja vas, mangupe - uvijek bi rekao nastavnik. - Evo, uzmi novu polovicu, pa povuci dva dima. Čista.
Đak bi nas pogledao s veselim cerekom na usnama, dok bi mu oči pobjednički sijevale i brzo bi izlazio iz učionice, valjda se bojeći da se nastavnik ne predomisli.

Voljeli smo zuriti uz stepenice pored hotela "Bonavia", smjestivši se u njihovom podnožju i gledati u Guvernerovu palaču. Pogotovo ljeti, kad je sunce raskošno sijalo, a palača se bljeskala bjelinom. Zamišljali bi dame i gospodu kako prekrasno obučeni izlaze iz Guvera, kako smo svi zvali palaču, i polako se spuštaju niz strmu ulicu, dame sa suncobranima u rukama, a gospoda pušeći. Stepenice su ih čekale, vrata "Bonavie" bila im otvorena. Razgovarali bi međusobno opisujući drugima ono u što je svaki pojedinac vidio u svojoj mašti. Beskrajno smo se zabavljali na taj način, izmišljajući čitave romane.

Nisu sve naše igre bile bezazlene. Voljeli smo se spustiti sve do obale i vrebati na vlakove koji su njome prolazili. Dugačka bi kompozicija vlakova uz zveket polako prolazila dovozeći ili odvozeći brodski teret, a mi bi uskakali na vagone koji su prolazili mimo nas i penjali se gore, na teret, pa zatim na drugi vagon, pa slijedeći ...
Jednog je jesenskog dana jedan među nama pogrešno procijenio razdaljinu skoka i okliznuvši se, promašio i odjednom mu stopalo kliznulo, on vrisnuo i za čas se našao između kotača kompozicije koja se ravnodušno kretala dalje. Urlik se bolno podigao prema nebu, a mi ukočeni od straha trenutak mirovali i gledali prema svom nastradalom prijatelju. Kompozicija se zaustavila samo na tren, što se znalo često događati i što smo mi iskoristili. Poskakali smo sa vagona i brzo pohitali ka prijatelju. Izvukli smo ga ispod vagona i sa strahom gledali u njegovu krvavu nogu. Činilo nam se, da mu je stopalo zauvijek uništeno.
Ali nije bilo tako. Nekoliko plastičnih operacija, skidali su mu kožu sa bedra i "lijepili" je na stopalo i naš nam se prijatelj ponovo vratio i ponovo sudjelovao u istraživanju grada. Mladost je neuništiva, nismo to znali onda, ali smo naslućivali i tako se osjećali. Neuništivo!

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Biti stonoga

Nekada je mrzio zimu. A onda prestao. Nije ni primijetio kako počinje otkrivati ljepotu zimskih dana. Smrznutu baricu na asfaltu u kojoj se ogledalo nebo, razgolićene grane drveća nasuprot sivom nebu, pjev vjetra, koji mu je nekad ličio na urlik divlje zvijeri. Postavši svjestan promjene koju je doživio, ispunjavao se srećom, a spoznaja, kako u svemu, pa čak i u nečem najružnijem, počiva djelić prekrasne ljepote, nadimala mu je grudi.
Shvatio je iznenada: Život je bogat plodovima i nesebično nam ih nudi. Na nama je samo da uzmemo pružene plodove i počnemo učiti uživati u njima. Jer i to treba naučiti, baš kao i sve drugo. On je naučio. I osjećao se ispunjenim zbog toga. Jer odjednom, događaji koji su mu se ranije činili neugodnim, počeli su dobivati novu dimenziju. Obasjani do sad nepoznatom svjetlošću njegovog unutrašnjeg oka, otkrivali su mu se u čitavoj svojoj raskošnoj ljepoti.

Jedna zima njegovog života unijela je raskoš proljeća u dane za koje se pribojavao da će biti glupo jednolični. Nevrijedni življenja.
Pao je, poskliznuo se na tvrdoj i smrznutoj zemlji i ozlijedio nogu. Operacija je nužna, objasnili su mu u bolnici i mirno je tu vijest prihvatio. Sve do onog trenutka kad mu je kirurg objasnio kako će morati otprilike tri mjeseca sasvim mirovati. To ga je uzdrmalo. Iznad svega je volio pokret i tri mjeseca se ne kretati činilo mu se nemogućim. Tri su se mjeseca beskonačno pružala ispred njega u čitavoj svojoj hladnoj i sivoj zastrašujućoj jednoličnosti.
- Ne budi cmizdravac - rekla mu je Selina, kad ju je nazvao mobitelom iz bolnice, da joj javi što mu se dogodilo. - Vrijeme prisilnog mirovanja će to za čas proći, ne brini. Ja ću se za to pobrinuti.
I jest, pobrinula se. Posjećivala ga je često, uvijek donoseći poneki slatki dar i smijući se njegovom neiskrenom odbijanju.
- Ne brini - govorila je Selina odmotavajući čudne vrste čokolade za koje on nije ni znao da postoje. - Samo uživaj. Kad budeš ozdravio, brzo ćeš kretanjem vratiti se na staro.
Sumnjao je u to, ali nije ništa glasno izgovorio. Priznao je samom sebi kako uživa u Selininoj pažnji, prepuštajući joj se sve više i sa sve većim uživanjem. Mazila ga je. Donosila je te čokolade sa sobom i uživala gledajući ga kako ih tamani. Nije više brinuo o kilogramima kojih se bojao. Imao je povjerenja u samog sebe. Kad ozdravi, kad ponovo bude mogao čvrsto se osloniti na povrijeđenu nogu, vrlo brzo će "skinuti" višak, za kojeg je bio siguran da će ga dobiti.
Dani su ludom brzinom tutnjali, baš kako mu je Selina i obećala. Uživajući u njenim zagrljajima zaboravljao bi na ukočenu bol koja bi ga pritiskala kad Seline ne bi bilo pored njega da mu skreće misli. Volio je njene napade na njega, koje bi započinjala istog trenutka kad b ušla i zatvorila vrata za sobom.
Pazeći da mu ne povrijedi nogu koja se nespretno odmarala omotana gipsom, polegla bi na njegove grudi započevši ljubavnu igru.
- Pazi na nogu - dahtao bi on često, uzbuđen do ludila, a uz to i bojeći se možebitne povrede.
- Ne brini - rekla bi uvijek i zatim ga ušutkavala strastvenim poljupcima.
Zbog njegove noge u gipsu, ljubavni su im položaji ponekad bili sasvim čudni, neuobičajeni i ponekad su ih nagonili na smijeh. Pa bi na trenutak prestali s ljubavnom igrom, pogledali se u oči i počeli smijati. Smijeh im je odzvanjao zlatnom srećom. Ispunjavao je prostor oko njihovih oznojenih tijela i uplitao im se u kosu. Mirisali su na sreću, grabeći nasladu i još naslade.
- Kakvi dani bolovanja - rekao je on nakon još jedne takve iscrpljujuće-okrepljujuće igre prolazeći joj prstima kroz gustu kosu.
- Nije ti dosadno? - upitala je vragolasto ona.
- Nije - odgovorio je u njeno malo uho i smijuljeći se. - Volio bih da sam stonoga, pa da svake zime lomim po jednu nogu. A ti da ...
- Luđače moj dragi! - uzviknula je Selena ljubeći i sakrivajući pogled tamnim i dugim trepavicama.

To je poslijepodne odjednom oživjelo u njemu i čitavog dana misli mu hrle samo tom poslijepodnevu. Zimskom poslijepodnevu u kojemu je poželio biti stonoga.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Isti

Jedna se drama odvijala sve bržim ritmom na velikom ekranu, a druga, nevidljiva, ali ništa manje dramatična u Dorianu. Osjećao je kako ubrzano diše i nastojao se smiriti, dok se radnja filma primicala vrhuncu: otac je upravo doznao za homoseksualnu orijentaciju svog obožavanog jedinca i predsjedavajući za obiteljskim stolom, javno ga se odricao. Majka je potiho plakala, pokušavajući sakriti suze, dok je sestra onog koji je svu tu zbrku prouzročio, nježno majci obgrlila ramena, uzalud je pokušavajući utješiti. Otac je bio neumoljiv u svom pravednom gnjevu, kako je on mislio i osjećao i tihim je i dramatičnim glasom naređivao sinu da izađe iz njegove kuće, iz njihovih života, odričući ga se.
Dorian je, zajedno s još nekoliko stotina gledatelja u kinu pogled upirao u veliko platno, ali ona borba koja se odigravala u njemu, odnijela je pobjedu. Nije više vidio događaje na platnu, već je unutrašnjim okom gledao sebe u ne tako dalekoj prošlosti.

Svi su sa prezirom govorili o njima, o pederima, nitko ih ne nazivajući homoseksualcima. Bili su mladi, neiskusni i sve su "drugačije" nazivali "pederima", trpajući ih sve u isti koš nerazumijevanja.
- Jedan me peder jučer gledao iz žbunja - požalio se Dorian Josipu one večeri - dok sam s Marijom sjedio na klupi u parku.
- Prokleti pederi! - zarežao je Josip, a zelene su mu oči bijesno zablistale. - Večeras ćeš s Marijom otići na istu klupu, a ja ću ...
Te je večeri Dorian, kao i gotovo svake večeri, vodio Mariju prema "njihovoj" klupi u parku, noseći njene školske knjige. Dočekao ju je ispred škole, dok su se minute odvijale užasno sporo i obasipan radoznalim pogledima djevojaka koje su poznavale Mariju. Nastojao je ne obraćati pažnju na njih, radujući se susretu s djevojkom koju voli i osjećajući uzbuđenje zbog zaštite koju će večeras imati u parku. Mariji nije rekao ni riječi. Mirno ju je odveo do njihove omiljene klupe i posjeo. Sjeo je pored nje nastojeći pogledom probiti tamu: zimska je večer vrlo rano crnilom legla na grad. Ništa nije vidio, čak ni okolno žbunje, a da o Josipu ni ne govori. Tama je bila neprozirna.
Izmjenjivali su nježnosti i Dorian se zanio u toplom djevojčinom zagrljaju. Sasvim je zaboravio na možebitnog "pedera" koji ga gleda sakriven iza gustog rastinja. Lom granja i glasan povik, Dorian je istog časa prepoznao glas Josipa, odjednom se prolomio ledenom tamom i na oskudno osvijetljene iz žbunja odjednom izleti neki prestravljeni jadnik. Ali nije mogao umaći brzom Josipu i još dvojici koje je Josip poveo sa sobom i koje je Dorian vrlo dobro poznavao.
Sasvim iznenađen, ali ne osjećajući ništa drugo, nije bilo radosti i to ga je čudilo, Dorian je grlio Mariju koja se prestravljena privijala uz njega, dok su dečki srušili voajera na šljunkovitu stazu i počeli ga nemilosrdno udarati. Voajer se derao, dozivajući u pomoć, ali naravno, nitko se nije odazvao.
- Dosta više! - odjednom je vrisnula Marija otevši se iz zaštitničkog Dorianovog zagrljaja. - Ubiti će te ga! Dostaaaaaaaaaaaaaa!
Tek ih je taj krik Marije zaustavio i dečki su se zbunjeno pogledavali, tražeći razlog njene uzbune. Jer oni su samo radili svoj posao. Štitili su svog prijatelja i ujedno i nju i kako to da ona to ne shvaća? Već dramatizira sasvim nepotrebno. Djevojke …
Onaj jadnik na zemlji, osjećajući kako je njegovim mučiteljima pažnja konačno skrenuta sa njega, naglo je ustao i pojurio iz sve snage. Što dalje i što brže od ove divlje gomile. Momci su gledali za njim i osmjehivali se vadeći cigarete.
- Idemo - rekao je Dorian Mariji grleći je. - Otpratiti ću te kući. Večer nam je i onako upropaštena.

Sjedeći sad u kinu, dok je pored njega sjedila Veronika, Marija je već bila daleka prošlost, Dorian se žalosno osmjehnu. Mladost i okrutnost često idu ruku pod ruku. I on je sam okrutnost često pogrešno miješao s muževnošću. I bilo mu neugodno kad nije osjećao slast, zabivši nekome svoju pesnicu u lice. Naprotiv, osjećao je žalost zbog tog čina. Ali svi se muškarci tuku, zar ne? Kako bi to izgledalo, da odbije braniti čast svoje klape? Da se povuče, izbjegne tuču. Zar to ne bi bilo izdaja? Nije smio ni pomisliti na to.
"Pederi", tako su ih zvali. Još nisu ni poznavali riječ "voajerizam" i svi su za njih bili prokleti pederi, a zna se vrlo dobro što se s pederima mora učiniti. Mnoge je zimske večeri Dorian sa svojom klapom proveo u gradskom parku izvlačeći uplašene muškarce iz grmlja i mlateći ih. Bila su to neka druga vremena, kad se o "Paradi ponosa" nije još ni sanjalo. Ostali su ljubavni parovi sa osmjehom odobravanja pratili njihove akcije. Prebiti "pedere" bilo je časno. Istini za volju, nisu ih ozbiljno ranjavali, ali udarci jesu bili mnogobrojni i bolni. Znao je to Dorian, jer svaki je put, poslije tako provedene večeri, morao kući namakati šake u toploj i slanoj vodi. Članci bi mu na šakama bili natečeni, što se jako primjećivalo, jer Dorian je imao uske i nježne ruke.

Topli stisak ruke Veronike, vrati Doriana u sadašnjost. On joj se osmjehne u mraku i vrati pogled na ekran, ovog puta prateći radnju koja se odigravala na širokom platnu.
"Na ovom je svijetu toliko mržnje", govorila je mladićeva majka, uzalud nastojeći probiti očevu tvrđavu građenu čvrstim opekama predrasuda, "da je bilo koji oblik ljubavi i više nego dobrodošao."
Dorianu se stegne grlo i svi oni jadnici, koje je u davnoj mladosti šakom udarao nazivajući ih "pederima" prodefiliraju u hipu kroz njegovo sjećanje. Nije mogao suspregnuti suzu, žaleći za svojim postupcima kojima je drugima nanosio bol. Ljudima poput njega samog. Koji su imali roditelje, baš kao i on, imali snove, baš kao i on, imali nadanja, baš kao i on ...


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.