Trčanje i seks

1.

Izbijajući na uski šumski sivi put, okružen visokim borovima, osjetio je kako ga zahvaća neko olakšanje i Vilko je znao da će ga uskoro udariti snažna pesnica edndorfina. Već je dugo, dugo nije osjetio, tu slatku injekciju sreće koja mu je davala krila, a pretrčani kilometri gubili značenje, mišići se osjećali odmorno i radosno očekivali iduće napore. Nagonski je ubrzao, osjetivši lagani dašak vjetra na znojnom licu. Iza njega je već bilo pretrčanih blizu pet kilometara, sve sama uzbrdica, naporno za svakog, bez obzira na fizičku kondiciju kojeg bi dotični imao. A sad je dolazilo čisto uživanje, znao je to Vilko. Šuma ga je prigrlila i kako je umor odjednom nestao, poželio je vječno trčati njenim uskim stazama posutim borovim iglicama. Tepih kojeg mu je šuma raspostrla u znak dobrodošlice.
Činilo mu se, dok je grabio uz brdo prema njegovom vrhuncu, da je ugledao crnu mrlju kako munjevito promiče naprijed. Znao je da se to njegov um poigrava sa njim. Snaga koju je osjećao silno ga je radovala, jer iza njega je bio period života kad te snage nije bilo. Sad se vratila, brzo i tajanstveno, kao da ga nikad nije ni napustila.
Mučilo ga je to. Pitao se zašto? Zašto baš sad? Pruža li mu to Život malo sportskog uživanja nakon svih onih bolnih razočarenja? Ludi li on to, kad mu se ovakve misli motaju umom?
Nasmijao se glasno i svjesno počeo misliti o njoj. Da bi skrenuo misli.
Misleći na žalosne stvari nije osjećao žalost. Jer žalost se miješala sa zadovoljstvom zbog doživljenog. Ono što si doživio, nitko ne može više oduzeti.
Projurio je stazom na čijem je račvanju često čekao nju, Vesnu. Misli su mu odlepršale iznad tihih i diskretnih svjedoka borova i vinule se u ne tako daleku prošlost.

- Znojan si - bila mu je rekla Vesna onog ledenog zimskog jutra, kad je dotrčao uzbrdicom do mjesta sastanka, a do kojeg se Vesna dovezla kolima.
- Uskoro ćeš i ti biti znojna - odgovorio joj je Vilko grabeći je za stražnjicu.
Sretno se nasmijala u njegovom zagrljaju. Nije bila lijepa, ali bilo je nečeg u izrazu Vesninog lica što ga je neprestano držalo seksualno uzbuđenog. "Napaljenog", govorila je Vesna. Imala je posebne riječi koje je upotrebljavala isključivo sa njim, dok su pomamno i krišom od okoline, grabili jedno drugo. Vječno ju je želio. A ona, Vesna, već petnaest godina u braku i već deset godina neželjena od svog bračnog druga, kako je sama tvrdila, a Vilko joj je vjerovao, jer takva se glad ne može glumiti, podjarivala je plamen u njemu i pretvarala ga u užarenu buktinju.
- Dođi! - zapovjedila mu je uvlačeći ga u kola koja su bila parkirana između stabala i suhog grmlja. - Ne mogu više čekati.
Uvijek je tako bilo. Vilko bi sjeo na stražnje sjedalo kola, a Vesna bi ga opkoračila, pohotno dašćući, dok su joj zelene oči divlje sijevale i neprekidno bile uprte u njegove.
"Oči morskog psa", pomislio je i bio osupnut mislima koje su nepozvane ušetale u njegov um. Čudan neki trenutak. Gorak i sladak istovremeno. Osjećajući silno uživanje prodirući duboko u njenu otvorenu vlažnost, shvatio je da Vesna nije ni blaga, ni draga, ni nježna, ni da ga ne voli, pa čak ni da ga ni ne želi. Željela je samo zadovoljstvo koje joj je pružao. Ništa više. Trenutak lucidnosti se rasprsnuo poput mjehura sapunice u neizdrživom naletu slasti. Vesna je otkinula pogled s njegovog lica i zajaukala podigavši glavu uvis, zatim klonula i naslonila glavu na Vilkovo rame. Oboje su ostali nepomični, i dalje sjedinjeni, ali više nije bilo strasti, osim njenog mirisa koji je zavladao u kolima.
Sad, kad je bilo gotovo, nije se ni sjećao one ustreptale misli koja mu je uzvitlala um. Nestala je, prosula se iz njega, baš kao i njegova vlažnost.
- Sutra, opet? - šapnula je Vesna u njegovo uho grickajući ga.
- Ne - tiho je odgovorio. - Sutra ne.
- Zašto ne?
- Trčim sa prijateljem.
- Gdje?
- Ovdje.
- Pa onda? - upitala je, a zelene su joj se oči stisnule mangupski gledajući u Vilkovo znojno lice. - Samo skreni niz ovu stazu, a ja ću te čekati spremna.

Prisjećajući se sada, dok je laganim korakom počinjao lagani uspon šumskom stazom, tog dalekog dana, pomalo je žalio za njima. Iako ih ni za što na svijetu ne bi ponovio. Sa Vesnom je bio na vrhuncu slasti, ali i na vrhuncu trčanja. Trčao je kao nikad u životu, uopće ne osjećajući umor. Sasvim mu se uobičajilo da laganim tempom istrči oko dvadesetak kilometara, istušira se i odmah krene u laganu šetnju. A navečer bi dolazila Vesna. Vladala je njime pomoću strasti. Vilko je to znao, savršeno je to shvaćao, ali ništa nije mogao učiniti. Utapa se u strasti kakvu još nikad u svom životu nije osjetio.

- Bi li učinio nešto za mene? - upitala ga je jedne jesenje noći: već su dva puta vodili ljubav i prikupljali su snagu za treći mahniti zamah požude, koja je titrala između njih.
- Reci - rekao joj je.
- Stalno trčiš - rekla je ona blago mu milujući dugačku i čvrstu butinu. - Voliš trčati više od svega. Možda i više od seksa.
- Pa, ne znam ...
- Znam da je tako - prekinula ga je. - Bi li istrčao maraton za mene?
- Za tebe? - Vilko je sjeo u krevetu i zagledao se u njene zelene oči. - Kako to misliš?
- Samo za mene - odgovorila je položivši ruku na njegovu muškost. - Sam. Sasvim sam. Možeš li to?
Vilko je trenutak razmišljao, a uzbuđenje poput divljeg konja propelo u njemu i znao je da je uhvaćen u stupicu. Izazov je bio preveliki, a da bi ga mogao zaboraviti. Učiniti će to, istrčati će maraton, ali ne za nju, ne za Vesnu, koja bi htjela i njegove sportske uspjehe pripisati sebi. Istrčati će ga zbog sebe i samo za sebe, a ona neka misli što god želi. I možda, samo možda, trčeći taj usamljenički maraton, uspije na nekom od četrdeset i dva dugačka kilometra izgubiti požudu koju je osjećao prema Vesni, a za koju je osjećao kako mu, usprkos nasladi u kojoj je uživao s njom, truje život.
- Hoću! - odlučno je rekao Vilko, ali govorio je to sebi, ne Vesni. - Istrčati ću vražji maraton potpuno sam!
Vesnine su oči zasjale a divno-glatke butine kliznule preko njegovih. Zahvaljivala mu se na jedini način za kojeg je znala. A Vilko, uzvraćajući svojim uzbuđenjem na njeno uzbuđenje, mislio je kako je sve to silno žalosno, a možda čak i bolesno.

Šumska ga je staza dovela do samog vrha brda i Vilko prekine trčanje, osjećajući na sebi radoznale poglede izletnika. Uvijek se tu našao poneko, ali za razliku od Vilka, ti su ljudi stizali automobilima.
Vilko je, ne mareći za njihove poglede, usmjerio pogled u daljinu, jedva nazrijevši sivu vijugavu cestu kojom je onog sad već prilično dalekog dana trčao svoj usamljenički maraton. I nije se mogao prestati osmjehivati.


2.




Ništa neobičnog nije nalazio u samotnom trčanju maratona. Uvijek je trčao sam. Volio je trčati sam.

Stojeći na vrhu brda, prije nego li će se sjuriti nizbrdo i promatrajući sivu cestu kojom je onog dana trčao, Vilko je osjećao zrnce tuge za tim poodmaklim danom. Bio je to moćan dan, a on sam snažan kako više nikada neće biti. Osjećao se nepobjedivim. Lagan, jedva primjetni dašak vjetra, pomiluje ga po licu, baš kao i onog dana ...

... kad je laganim korakom grabio prema tridesetom kilometru. Nije mu se bilo teško orijentirati. Cesta kojom je trčao u susret rijetkom prometu, bila mu je dobro poznata.

- Pomoći ću ti - bila je rekla Vesna.
- Kako? - upitao ju je posprdno. - Hoćeš li trčati sa mnom?
- Ne budi smiješan - odgovorila je i počela ustajati iz kreveta: bilo je vrijeme da se vrati kući i dočeka muža. - Provozati ćemo se sutra mojim autom i odabrati ti trkačku rutu.
- Ne moramo ništa birati - rekao je Vilko promatrajući je kako se oblači: prizor koji mu nikad nije dosadio. - Već znam.
- Znaš? - Vesna je podigla pogled s noge na koju je obuvala cipelu s visokom potpeticom.
- Znam. - Vilko je klimnuo. - Neka to bude petrolejska cesta. Često sam već trčao njome i dobro mi je poznata.
- Lijepo - rekla je i prišla mu i poljubila ga. - To je riješeno.
- Ima još stvari za rješavanje – rekao je on osmjehujući se njenoj naivnosti: kao da su četrdeset i dva kilometra metri!.
- Kojih?
Rekao joj je i sutradan su skratili ljubavnu igru, pa noseći velike plastične boce napunjene vodom, pošli kolima na "trkačku rutu", kako su je prozvali. Dehidracija je opasna, znao je to Vilko i htio se osigurati protiv nje. Otprilike svakog petog kilometra, Vesna bi zaustavila kola ne isključujući motor, a Vilko bi izašao s dvolitrenom plastičnom bocom punom vode i sakrio je u grm, dobro odmjerivši mjesto gdje to čini. Da ga ne promaši. Jednom je doživio dehidraciju i još se sjećao posljednjeg kilometra kojeg je jedva pretrčao, napola teturajući, dok konačno nije stigao do mjesta na kojem se mogao osvježiti.
Na petom, desetom, petnaestom kilometru je sakrio po dvije boce vode, jer tu će se i vraćati, a na posljednjoj stanici, na dvadeset i prvom kilometru, samo jednu, usamljenu dvolitrenu plastičnu bocu. Sakrio ju je u poveći grm i razmišljao o tome, kalo li će se osjećati onog trenutka kad dotrči do nje, podigne bocu i počne se polijevati i piti, a znajući da isto toliko dugačak put još mora pretrčati pri povratku.
Htio je nešto reći, ali je zašutio vidjevši kako Vesno silazi kolima sa ceste kojom je tekao vrlo rijedak promet i odmah je znao što će se dogoditi.
- Pa moramo to učiniti na ovom mjestu - rekla je izlazeći iz kola i noseći zelenkastu deku u ruci.
- Na sve si mislila - rekao je on.
- Kao i uvijek - odgovorila je samodopadno.
"Ali samo kad je seks u pitanju", rekao je on u sebi, pitajući se, kako li bi Vesna reagirala kad bi to izrekao glasno? Možda bi morao već sad trčati polumaraton? Tonući u nasladu, koju je usprkos svemu uvijek osjećao u Vesninom zagrljaju, u mislima je već trčao sivom cestom. Po prvi je puta od kad se krišom sastaje sa Vesnom, njegov duh lutao, dok je bio fizički spojen s njom. Trajalo je dugo, silno dugo i znao je da Vesna beskonačno uživa, čitao joj je užitak iz očiju i osluškivao ga u tihim jecajima koji su postajali sve glasniji i glasniji.
"Seks", mislio je zabijajući se u njenu vlažnu nutrinu."Sve nas seks pokreće. U bilo kojem smislu. I kad je ljubav u pitanju, i kad je mržnja u pitanju. Pa čak i kad je prezir u pitanju. Seks upravlja nama. Eto, ja zbog seksa trčim maraton. A prije ... "
Kad je konačno eksplodirao i klonuo, Vesna ga je čvrsto obgrlila nogama ne dozvoljavajući mu odmak od sebe, zabijajući mu nokte u znojna leđa. Kao da je željela ovaj trenutak sladostrašća zauvijek zadržati za sebe, na sebi i u sebi.
- Ne miči se! - promuklo mu je zapovjedila vrelim dahom u uho. - Da se nisi usudio maknuti!
Mirno je ležao. Ne zato što se nije usuđivao pomaknuti, već jednostavno zbog toga što trenutno nije u njemu više bilo ni trunčice snage.
- Nikad ti nije dosta - promrmljao joj u vrat.
- Smeta ti to? - tiho je upitala stežući ga i dalje rukama i nogama.
- Ponekad zna biti naporno - izletjelo je iz Vilka, a da pravo nije ni znao što govori.

Mislio je na njen izraz lica onog ranog listopadskog jutra, kad je izašao na ulicu i počeo istezati mišiće. Jutro je bilo neuobičajeno toplo za to doba godine i Vilko se radovao tome. Ne bi bilo ugodno dugotrajno trčati pod nepovoljnim klimatskim uvjetima.
I onda je potrčao ... a Vesnino lice mu je lebdjelo pred očima. Njene su ga oči ispitivački gledale onog kasnog poslijepodneva, dok se meškoljila ispod njega, dozvoljavajući mu odmak. Osjećao je njenu iznenađenost, osjećao je tračak ljutnje u toj iznenađenosti.
- Postala sam ti dosadna? - upitala ga je spuštajući suknju prema koljenima.
- To nikako nije istina - odgovorio je iskreno. - Ti ne možeš biti dosadna.
- Pa što je onda u pitanju?
Vilko je šutio. Što da joj kaže? Da mu ide na jetra svojim skakanjem na njega? Da se počeo osjećati poput velikog penisa na kojemu ona jaše u susret zadovoljstvu kad hoće i koliko hoće. To da joj reče? A da mu najviše od svega smeta ta više nego čudna moć koju ona nesumnjivo ima nad njime. Jer istog trena, kad mu Vesna javi telefonski da dolazi provesti s njim ukradeni sat, on napušta sve i ustreptalo čeka njen dolazak.
A dolazak se uvijek odigravao na isti način: Vesna bi ušla u njegov stan, u njegovu polumračnu spavaću sobu i istog ga trena počela ljubiti i svlačiti i čas kasnije požudno bi se valjali na njegovom kauču, na kojemu su se u udubini ocrtavali obrisi njihova tijela. Kasnije, kad bi prvi nalet požude bio ugašen, počela bi govoriti. Uvijek o sebi i njenom muži i samo o sebi njenom mužu. Mrzio ju je zbog toga. Ali ništa nije govorio. I iznenadio se, kad je odjednom shvatio kako žali tog jadnog mužića koji mora …

Peti kilometar je već bio iza njega. Nije ga ni osjetio u nogama. Pio je vrlo malo, posuo se vodom po kosi i jurnuo dalje. Deseti kilometar. I dalje je u glavi prevrtao slike sjećanja s Vesnom. Petnaesti kilometar. Nema umora. Baš kao ni onog posljednjeg puta sa Vesnom, ovdje u blizini, na travi, na dvadeset i prvom kilometru. Ni onda nije osjećao umor. Seks i trčanje ga ne umaraju. I kao da jedno drugo podjaruje.
Dotrčao je i do dvadeset i prvog kilometra, brzo iskopao bocu iz grmlja, ovlaš okrznuo pogledom mjesto na kojemu je nedavno uživao s Vesnom, on nešto manje nego ona, pa s bocom u ruci pojurio nazad. Sad je znao da ima maraton u nogama. Pretrčati će još tih preostalih dvadeset i jedan kilometar, pa makar mu to bilo posljednje što će učiniti u životu. Osjećao se jak i sretan volio je život. Jer zna biti lijep i moćan!


I dalje stojeći na vrhu brda, Vilko se osmjehne, odmahne glavom tjerajući sjećanja i počne se polako spuštati niz brdo. Nema žurbe, neka mu se mišići odmore. Nema potrebe naprezati se. Ne sad. 

3.

 

Bilo je pravo uživanje lagano se spuštati strmom stazom. Mišići su mu osjećali slatki umor i pozivali ga ubrzati, ali je Vilko znao da to ne smije učiniti: trčati brzo niz strmo brdo zna biti vraški opasno. Uživajući u lakoći napredovanja, misli mu ponovo jurnu ...

... prema onom danu, kad je trčao usamljenički maraton i kad je približavajući se tridesetom kilometru počeo osjećati bolove. Kvadricepsi su mu se grčili i naprezali kako se još nikad do sad nisu naprezali.
Čak ni onu noć koju je gotovo čitavu proveo klečeći, sa Vesnom između svojih butina, bjesomučno se zabijajući u nju. Bili su neumorni te noći: nisu se vidjeli petnaest dana, jer Vesnin se muž razbolio, gripa, ništa opasnog, ali ona nije mogla dolaziti svakodnevno kod Vilka na ukradeni seks, a na kojeg su oboje navikli i počeli ga smatrati normalnim, nečim što im s pravom pripada.
- Što mu je? - upitao je bijesno, kad mu je Vesna telefonirala i priopćila mu vijest koja ga je razjarila.
- Gripa, čini se.
- Gad jedan! - zarežao je Vilko u slušalicu. - I to baš sad kad je trebao raditi tri noćne smjene za redom.
- Ah! - uzdahnula je Vesna iz daljine u Vilkovo uho. - I to će proći. Nadoknaditi ćemo.
Nadoknađivao je. Čim je te noći oko jedanaest sati stigla, strgnuo je odjeću sa nje i polegao je potrbuške na krevet.
- Imaš lijep pogled odozgor - rekla mu je ona pogledavajući ga iskosa i sijevajući zelenim uzbuđenim pogledom.
- Šuti! - zapovjedio joj je promuklim glasom.
Bio je nezasitan, a nju kao da njegova glad činila još gladnijom. Zabijao se u nju uvijek iznova i uvijek u toj jednoj te istoj pozi, pa ga je Vesna počela podozrivo gledati. Konačno, prilikom trećeg puta ljubavnog okršaja, jer upravo se u to, u okršaj pretvorilo njihovo uzajamno mahnitanje, osjećajući da Vilkovo uzbuđenje raste, usudila se upitati:
- Ne želiš mi gledati u lice, je li? Zašto?
- Jer znam ... - zastenjao je on, vrhunac uživanja ga stegnuo i prekinuo mu riječ, ali nije je ni bilo potrebno dovršiti. Ona je znala.
- Misliš da sam ...
- Šuti! - zapovjedio joj je drugi put te noći, u stvari, drugi put za vrijeme čitavog njihovog odnosa.
Vesna se osmjehnula u slatkom grču i klonula, koljena su joj kliznula i spustila se na krevet, a Vilko je ostao klečati nad njom, osjećajući kako mu kvadricepsi bolno bride.

I sad su bridjeli. Ali ne zbog dugotrajne seksualne igre. I bol je bila gotovo ista. Onu se noć strahovito iznenadio, prisjetio se Vilko, osluškujući bolne mišiće nogu. Priznao je samom sebi da je to ljubomora bjesnila u njemu i to ga je vrijeđalo. Zašto bi on trebao biti ljubomoran? Naravno da se Vesna ševi sa svojim mužem! Ne tako često kao sa njim, ali ... Ne očekuje, valjda, da mu bude vjerna, ma što to značilo. Vilko se nije zavarao, znao je da Vesni seks najvažnija stvar na svijetu i žacnula ga je pomisao, da je i on sam njoj poželio postati dragocjenim. Toliko dragocjenim, da bi sa mužem ... A onda se naljutio na svoju potajnu i glupu i nedostojnu želju koja se stvorila niotkuda kako mu se činilo je i počeo trljati dlanovima bolne mišiće nogu.
Činio je to i trčeći, približavajući se tridesetom kilometru. Približavajući se zidu. Slušao je o tome, čitao je o tome, ali doživjeti to, bilo je nešto sasvim neočekivano drugačije. Svaka ga je žilica boljela i počeo je pomišljati na odustajanje. Da stvar bude gora, lijevi mu je taban počeo pričinjavati poteškoće: boljelo ga je do ludila.
Iščeprkao je bocu s vodom iz grma i otpio malo mlake tekućine. Čak i tako mlaka voda, uspjela ga osvježiti, uliti mu novu snagu. Nastavio je trčati sivom cestom dok su mu rijetki vozači trubili, a onda, u blizini trideset i petog kilometra, boli je nestalo. Umjesto boli koja je čarobno nestala, zahvatilo ga je neko čudno raspoloženje, trčao je bez napora, pogled zadržavajući samo nekoliko metara ispred sebe i ne misleći ni na što, osim na tih nekoliko metara. Vesna i seksualne akrobacije sa njom koje su ga u sjećanju pratile do tada, nisu sasvim nestale, nije mogao sasvim prestati misliti o njoj. O njima. Slike su sjećanja iskakale pred njim, a on trčao i osmjehivao se. Udisao je svježi zrak otvorenih usta i osjećajući radost.
Posljednje je kilometre čak i ubrzavao i osjećao se presretnim zbog toga. Nije se iznenadio, shvativši odjednom kako pjevuši u sasvim lagani vjetar koji mu je puhao u zažareno i znojno lice. Visoki i snažni valovi zadovoljstva podizali su se u njemu, a sreća mu nadimala grudi. Olakšanje što je konačno sve iza njega, milovalo mu je uzdrhtalo tijelo, Više nisu bile važne one muke koje izdržao, koje je morao izdržati. Sad mu se sve to isplaćuje. S kamatama!
Uspio je! Istrčao je maraton sasvim sam. Čitavih četrdeset i dva kilometra i 195 metara. Pa čak i nešto više, znao je to i osjećajući beskrajno umorno zadovoljstvo, dok se tuširao. Zadovoljstvo mu nije pokvario ni napuknuti taban koji je obilno krvario. Nije važno. Nije bilo važno ni što mu je nokat nožnog palca sasvim pocrnio i koji se jednostavno odlijepio s prsta dok je izuvao znojem promočenu čarapu. Nije važno. Važno je samo to, da je istrčao svoj maraton. I Vesna dolazi oko jedanaest sati u noći, kad onaj njen ... nije ga briga! Nije važno. Više nije važno. Jedino je važno da je uspio, pobijedio, istrčao je svoj maraton, ne Vesnin, nego svoj! I nitko mu to ne može oduzeti. I još ovo: kad je već u sebi pronašao snagu za maraton, pronaći će je i za nalaženja izlaza iz nemoguće veze s Vesnom. Koja i nije prava veza, odjednom je shvatio. Do vraga i Vesna! Noćas će se dobro izvaljati sa njom, a sutra ... baš ga briga za sutra, nemaju Vesna i on svoje sutra. Samo nekoliko ukradenih noćnih sati. I to je sve.
Sutra će liječiti noge i početi ozbiljno se pripremati za one maratone, za koje je bio sasvim siguran, da ga očekuju!

Kraj

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Sasvim obična krađa

Usprkos gotovo neprozirnoj tami, Petoprstaš, se kretao tiho i sigurno, kao da je u svojoj kući. Petoprstašu to, naravno, nije bilo pravo ime. Pravo su mu ime znali vrlo rijetki, ostali su ga poznavali pod nadimkom kojeg je ponosno nosio. U društvu u kojemu se kretao i u kojemu je bio poznat, kružila je priča kako Petoprstaš ima precizne prste poput kirurga i kako je u stanju ispipati ti čitavo tijelo u potrazi za novčanikom, a da to ni ne osjetiš.
Ušao je u kući prije pet minuta, malo se i začudio kad je shvatio kako ključ kojeg je gurnuo u bravu, savršeno odgovara. Nije mu se dopadao onaj od kojeg je dobio ključ.

- Nikog neće biti u kući - rekao mu je mladić crne kose i tamnog pogleda, izbjegavajući pogledati Petoprstaša u oči. - Biti će sasvim lako. Sasvim obična krađa. Ništa više.
- Zašto onda to sam ne izvedeš? - upitao je podsmješljivo Petoprstaš.
Sjedili su za stolom u lokalu i ispijali kave, stol se nalazio u uglu i oko njih nikoga nije bilo.
- Ne moram na to odgovoriti - odbrusio je prkosno crnokosi mladić. - Dakle, odluči se već jednom. Hoćeš li to učiniti, ili ne?
Petoprstaš se zagleda u mladićevo lice, ne vidjevši ga u stvari. U duhu se već nalazio u noći, u nepoznatoj kući i tiho se kretao nepoznatim prostorijama u potrazi za "zelenom limenom kutijom", kako je to plastično opisao crnokosi mladić. Rekao mu je i to, da se kutija nalazi na katu, prva soba lijevo, na stolu pored prozora.
- Što je u kutiji? - upitao je Petoprstaš.
Crnokosi je duboko uzdahnuo.
- Moram znati - objasnio mu je strpljivo Petoprstaš. - Ne mogu se motati nepoznatom kućom, biti na oprezu i neprestano se pitati koji li se vrag nalazi u toj kutiji, za koju mi daješ toliku lovu da ti je donesem.
- Nakit - odgovorio je crnokosi. - U njoj se nalazi bakin nakit.
- Ah, baka! - podsmjehnuo se Petoprstaš i pomislio, kako ispred njega sjedi još jedan mlad i pohlepan, koji ne može dočekati nečiju smrt. Nitko više nema strpljenja.

Petoprstaš podigne glavu stojeći u podnožju stepenica i onjuši zrak, mrklu noć. Sat je na gradskom tornju upravo odbijao dva sata. Gluho doba noći. Ali njemu se učinilo da je nešto čuo. Je li prokleti crnokosi pogriješio? Zar mu baka nije otputovala? Zar kuća nije prazna?
Stajao je tako ukočen još čitavih pet minuta, a onda se počeo polako i bešumno uspinjati. "Prva soba lijevo", ponavljao je sebi u mislima stigavši na kat. Vrata su sobe bila otvorena i to ga je iznenadilo. Zašto su vrata otvorena, ako u kući nikog nema?
Sve je u Petoprstašu vriskalo, nagon mu je govorio kako se treba okrenuti, spustiti niz stepenice i izaći iz proklete kuće na ulicu. Dok je oklijevao, bljesne munja i prve se kapi kiše uz štropot spuste s crnog neba. Pod bljeskom munje Petoprstaš ugleda otvoreni prozor ispred kojeg se njihala bijela zavjesa, ugleda i stol, pa čak i kutiju zbog koje se uvukao u kuću. I onda se naljuti na samog sebe: koji mu je vrag? Čega se boji? Zar mu je ovo prvi put? Pa to je sasvim obična krađa slična drugim krađama koje je već uspješno izveo. Izvesti će i ovu, ne zvao se on Petoprstaš, ako neće!
Više ništa nije mislio. Zabranio je sebi misliti. Sad je vrijeme djelovanja!
Odlučnim koracima krene prema otvorenom prozoru, dok mu je krajičkom uma lebdjelo pitanje: kako to, da je u praznoj kući otvoren prozor? Ali mu pitanje nije sasvim doprlo k svijesti, jer već je držao željenu kutiju u rukama i otvarao je. Pod još jednim bljeskom munje, proljetna je oluja počela divljati, Petoprstaš ugleda prekrasan prizor za njegove oči. Masno je plaćen za svoj posao, ali to nije ništa prema onome koliko vrijedi sadržaj ove obične, moglo bi se reći, otrcane kutije. Shvatio je to odmah.
Držeći plijen u ruci, krene iz sobe i u trenutku kad je stigao do stepenica, ponovo začuje onaj isti šum, koji je i malo ranije zvonio na uzbunu u njegovim grudima, a na kojeg se svjesno oglušio. Petoprstaš ponovo zastane, napregne uši, onjuši zrak. Poput uplašene životinje. Ništa. Sve je bilo savršeno mirno i tiho, osim ritma kiše koji se pojačao i veselo bubnjao krupnim otežalim kapima po krovu.
Petoprstaš uzdahne i podigne nogu spreman zakoračiti na prvu stepenicu i nestati što je brže moguće iz ove proklete kuće. Onaj se šum ponovi i sad ga je sasvim jasno čuo. Petoprstaš se, s nogom u zraku okrene i zapanjeno ugleda spodobu u bijelom koja mu se brzo približavala.
- To je moje! - odlučno reče duh i zgrabi limenu kutiju s dragocjenostima iz Petoprstaševih ruku, pa odlučno vrisne: - Mojeeeee!
Petoprstaš osjeti gubitak kutije, ali mu je to bila posljednja briga, jer osjetio je i kako, sasvim malo gurnut od đavolske starice-duha, gubi ravnotežu i počinje padati niz stepenice.
"Prokleta je baba išla pišati", bila mu je posljednja misao, prije nego li mu se tijelo zaustavilo u podnožju stepenica, a glava mu bila nagnuta pod sasvim čudnim i nemogućim kutom.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Fabianov nagon

Fabian duboko uzdahne i odlučno otvori vrata, pa izađe iz kuće i zatrepće na jutarnjem suncu koje je veselo sijalo, kao da je sve u redu na čitavoj planeti. Brzo hodajući oborene glave prema kolima, uzalud se nadao izbjeći neželjenom pitanju.

U bilo koje vrijeme da je izlazio iz kuće, ili da se vraćao kući, ona bi sjedila udobno zavaljena u stolici za ljuljanje na trijemu svoje kuće i beživotnim pogledom promatrala život koji se odvijao na ulici, a koji je istinski nije ni zanimao. Upravo je to izluđivalo Fabiana, taj beživotni pogled ugaslih očiju njegove prve susjede i njeno uvijek jedno te isto pitanje, koje bi svaki put, kad bi ugledala Fabiana, postavljala, samo na čas prekidajući se ljuljati.
- Kako je danas, susjede? - pitala bi upiljivši nezainteresiran pogled u Fabiana, dok bi on gledao u njeno rame, izbjegavajući joj pogled, bojeći se da mu ne pročita misli.
- Ništa novog - odgovarao bi on i brzo se udaljavao od kola koja bi parkirao na zajedničkom parkingu.
- Sve će biti dobro - dobacila bi susjeda za njim i zagrizla u neku poslasticu koje su joj se uvijek nalazile pri ruci.
Fabian se nadao da su njene riječi istinite, ali je crv sumnje počeo rovariti u njemu. Nepromijenjeno stanje traje već dva tjedna. Petnaest je dana prošlo od onog lijepog i vrućeg dana kad se njegov, a i ne samo njegov, život iz temelja promijenio. Samo petnaest dana, ali se Fabianu činilo da su prohujala stoljeća. Sve je ostalo stalo. Život na čekanju. To ga je izluđivalo, a uvijek jedne te iste primjedbe njegove debele susjede, podizale su vjetar bijesa u njegovim grudima.

Uzalud se nadao.
- Idete u posjetu, susjede? - dopre do njega omrznuti glas susjede, koja je, naravno, bila na svom mjestu, zavaljena u stolici za ljuljanje.
- Idem!
- Mnogo je pozdravite.
- Hoću. Hvala.
- Sve će biti dobro.
Fabian je već sjeo za upravljač i brzo zatvorio vrata kola. Sad je više ne čuje, svoju debelu i dosadnu susjedu. Osjećajući kako pritisak u njemu polako popušta, Fabian se blago osmjehne. Osmjeh mu za čas nestane s lica, dok se pažljivo manevrirajući uključivao u promet.
Hoće li mu danas reći nešto drugo nego li inače? Sumnjao je u to. Nekako, kao da je postao običaj, da mu liječnik priđe, prijazno klimne i obavijesti ga kako nema nikakve promjene. Njegova je žena i dalje u komi. Može se samo čekati. Čekati što? Svaki je put poželio viknuti Fabian, stojeći pore kreveta u kojemu je sasvim mirno, beživotno, ležala njegova Liliana.
Crveno ga oko semafora zaustavi. Fabian uzdahne, dopustivši mislima još jednom izlet u nedavnu prošlost.

- Prognoza je da će dan biti prekrasan - rekla je Liliana osmjehujući. - Zašto ne bi otišli u prirodu i dobro se proveli?
- Da se popnemo na još jedno brdo? - upitao ju je smiješeći se.
- Zašto ne? - uzvratila je. - Sve je bolje od sjedenja.
Slagao se sa njom i volio je njenu želju za pokretom. Neprestano su se nečim bavili, uživajući u tjelesnom naprezanju. Oboje su bili u odličnoj fizičkoj kondiciji, oboje u ranim tridesetim, zdravi i neumorni i grabili su slasti života širokim zahvatima.
Te je suboto nešto pošlo krivo. Fabian je hodao prvi uz strminu brda, povremeno bacajući pogled prema njegovom, kako se na momente činilo, nedostižnom vrhuncu. Uspon je trajao već blizu dva sata, proljetno je sunce počelo grijati i Fabian se radovao vrhu brda na kojemu će sjesti, odmoriti se, diviti se pogledu, nešto pojesti.
I dok je mislio o tome kako ih do tih trenutaka dijeli još samo nekoliko metara, začuo je kratki i prigušeni uzvik Liliane i brzo se okrenuo. Upravo na vrijeme da vidi kako se desna Lilianina noga otela kontroli i pobjegla visoko u zrak i kako Liliana pada na leđa i počinje se kotrljati niz strminu brda. Zaboravio je na vrh brda i sjurio se za kotrljajućom Lilianom.

Nestrpljivi zvuk ga trgne iz razmišljanja i Fabian shvati da mu to trube nervozni vozači: semafor je promijenio boju u zeleno. Fabian se osmjehne i slegne ramenima tražeći oproštaj i razumijevanje ostalih vozača, pa pritisne gas.
Sjeti se kako je uzalud dozivao Lilianu i blago je pljuskao po licu, nastojeći je prizvati k svijesti. Dok je prilazio bolničkom parkingu, prisjeti kako je nosio svoju Lilianu dole niz strmo brdo. Nosio ju sve do kola, dok su mu ruke trpjele, boljele do ludila, povremeno je zazivajući, ali mu Liliana nije odgovarala. Lilianu je položio na stražnja sjedala i pojurio prema gradu, prema bolnici, povremeno uzalud zazivajući njeno ime. Nije odgovarala.

- Samo je pala - ponavljao je u bolnici liječniku koji mu je saopćio da je Liliana pala u komu. - Mora da joj se kamen odronio ispod stopala i zbog toga je pala. Ništa se drugo nije dogodilo. Zbog čega onda koma? Hoće li ...
- Možemo samo čekati - prekinuo ga je liječnik blago, ali odlučno.
- Čekati?
- Samo to možemo učiniti - rekao je liječnik. - Čekati.
- Da se probudi? - sa nadom u glasu upitao je Fabian.
Liječnik je klimnuo prosijedom glavom, namjesti naočale na nosu i blago stisnuo Fabianovo rame.
Prizor se ponavljao iz dana u dan. I razgovor. Gotovo doslovno uvijek isti. I Fabianovi susreti sa debelom susjedom koja sjedi u stolici za ljuljanje na svom trijemu, baš kao da njega, Fabiana, vreba.
Zašto se ovo moralo dogoditi Liliani? Pa ona toliko voli život i zna uživati u njemu! Jednog je dana iznenada pomislio, dok se vraćao kući iz još jedne posjete bolnici i nepomičnoj Liliani, dok je izlazio iz kola i gledao u svoju debelu susjedu, da se takvog što njoj trebalo dogoditi. Nikako ne Liliani. Nego njoj, ovoj vreći sala i besmislenom životu kojeg provodi iz dana u dan sjedeći na trijemu i proždirući pizze koje bi joj donosili. Njen je život ...
Nije tada izašao iz kola, jer nije mogao podnijeti čuti susjedin glas i ono njeno vječno jedno te isto pitanje. Brzo je odjurio dalje, u grad, da se provoza bilo gdje, samo da ne mora proći pored nje, debele, proždrljive, nepokretne, sve ono što njegova Liliana nije bila.

Liliana je i dalje mirno ležala u krevetu, a aparati na koje je bila priključena tiho su šumjeli. Sve je isto, kao i uvijek, shvati Fabian. Nema promjene.
Ali kad je u sobu ušao liječnik, Fabian mu u očima pročita promjenu i želudac mu se zgrči. Predosjeti nevolju.
- Nije dobro? - upita sasvim tiho, kao da se boji probuditi Lilianu.
- Nije dobro - potvrdi liječnik. – Žao mi je, ali ovo moram reći. Nema mjesta nadanju. Neće se probuditi iz kome.
- Neće? - ponovi upitno Fabian, odbijajući shvatiti neizrečeno.
- Žao mi je, ali neće - ponovi liječnik. - Nikakve nade nema.
- Baš nikakve?
- Nikakve.
- I ...? - zamuca Fabian. - Što sad?
- Isključiti ćemo respirator i ...
- Pustiti je umrijeti?! - prekine ga Fabian, bijesno se zagledavši u liječnika.
- Smirite se - umirujuće reče liječnik. - Ništa ne morate danas odlučiti. Pođite kući, razmislite, razgovarajte s obitelji ...
Fabian prestane slušati. Odjednom shvati kako je sve gotovo. Gotovo je s Lilianinim životom. Umrijeti će. O njemu ovisi kad će umrijeti. On mora odlučiti. Sve postaje naopako. Gotovo je s njihovim zajedničkim lijepim i uzbudljivim životom. Sve je prohujalo u nepovrat. Sve!

- Kako je danas, susjede?
Fabian se trgne. Uopće nije bio svjestan da je stigao kući, da je upravo parkirao kola na uobičajenom mjestu i izašao iz njih. Nije se čak mogao ni sjetiti vožnje od bolnice do kuće. Kao da je velika spužva izbrisala posljednji sat njegovog života.
- Kako je danas, susjede? - ponovi susjeda nastavljajući lagano ljuljati se i upiljivši nezainteresirani pogled u Fabianove oči, shvativši da joj neće odgovoriti.
- Uobičajeno - procijedi Fabian prisilivši se na to.
- Sve će biti dobro - reče ona i zagrize u trokut pizze.

Um mu se zamračio, tijelo mu zadrhtalo. Reakcija je bila brza i silovita i strašna. Fabian se u tri ogromna skoka nađe pored debele susjede i dok je ona zapanjeno buljila u njega, raspali je desnicom u debelo lice. Zatim ljevicom, pa ponovo desnicom, dok se debelo lice treslo pod njegovim udarcima i koža počela pucati. Krv je štrcala sa debelog i mlohavog lica, a Fabianovi snažni udarci se nastavljali i nastavljali, a on je beskrajno uživao, konačno uživao nakon beskonačno dugo vremena i sa svakim je njegovim udarcem uživanje raslo ...

- Znam - reče Fabian uzdahnuvši i rastjeravši bolesnu maštu koja je za tren zavladala njegovim umom. - Naravno da će biti sve u redu. Uživajte u večeri, gospođo.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nasmiješena Učka

Svakog bi jutra prilikom buđenja i ustajanja, prilazio prozoru i bacao pogled prema Učki. Običaj koji je polako prerastao u ritual. Tih nekoliko koraka od kreveta do prozora, kao da su ga pripremali za predstojeći dan. Nagnuo bi se nad prozor, iako je i bez naginjanja imao besprijekoran pogled na čitav zaljev i Učku koja se plavičasto sjajila. Još ako bi bila obasjana ranojutarnjim sramežljivim suncem, on bi se osmjehnuo i klimnuo prema udaljenim brdima, osjećajući da će mu dan biti dobar. Zar se Učka ne smije pod suncem? Nasmiješena Učka, tako je zvao dobro mu poznata brda koja je sa uživanjem promatrao iz dana u dan, iz godine u godinu.

Učka je bila nasmiješena i onog dalekog toplog proljetnog dana, kad ju je ispitivački promotrio s prozora. Sunce ju je tek počelo obasjavati, probudio se rano, osjećajući nemir, ali kad je ugledao nasmiješenu Učku, nemir je nestao. Biti će krasan dan i provesti će ga sa Mazom. U zelenom naručju Učke koja mu se smiješila dobrodošlicom.
Planirali su taj izlet već nekoliko puta, ali nekako bi se uvijek dogodilo nešto nepredviđeno i spriječilo ih u namjeri. Ili bi padala kiša, ili bilo što drugo, a oni, Maza i on, željeli su da dan njihovog izleta na Učku bude savršen, baš savršen, ničim ometen. I evo ga, danas je taj dan, sunčan i topao i lijep.

Maza se privijala uz njega, dok su se penjali uskom šumskom stazom u potrazi za skrivenim proplankom. Privijala se uz njega i kad su ga pronašli, proglasili ga svojim i polegli na deku koju su prethodno bacili na zelenu i mirišljavu travu.
- Bože! - uzdahnula je Maza. - Željela bi da ovaj dan vječno potraje.
Nasmijao se. Potiho, ne želeći je uvrijediti i skrivajući lice u mirišljavom slapu Mazine plave kose. Ljubio joj je vrat. Netom su završili s vođenjem ljubavi, ali on je i dalje bio pun želje, nezasitan i želio još i još i još uživanja kojeg mu je pružala ta zanosna ljepotica. Iako vrlo mlad, bilo mu je svega dvadeset i dvije, već je naučio da nikad ništa vječno ne traje. Pogotovo ne lijepi i slatki trenutak.
- Ti ne želiš? - upitala ga je Maza.
- Što to?
- Da ovo vječno potraje.
- Znaš da želim - rekao je dajući joj do znanja da je želi.
- Onda to i reci.
- Zar ne govorim? - upitao ju je položivši joj ruku na svoju nabreklu muškost.
- Prasac! - rekla je ona, ali je on vidio odsjaj u njenim očima i osjetio pokret zova njenih bokova i ono dobačeno "prasac" je postala najljepša riječ koju su njene vlažne usne mogle izgovoriti u tom trenutku.

Dan se polako i ustreptalo odmatao između vođenja ljubavi i prikupljanja snage za slijedeće vođenje ljubavi. On je ponio dvije boce crnog vina, misleći kako će im to biti dovoljno, ali se prevario. Svjež zrak, nezasitno vođenje ljubavi, miris šume, sve je to u njima aktiviralo žeđ i nije se iznenadio kad je iscijedio i posljednju kap u plastičnu čašu koju mu je Maza pružala.
- Trebao sam ponijeti još jednu bocu - rekao je žalosno. - Onda bi ovo bio upravo savršeni dan.
Maza se nasmijala, odmakla od njega, a gole grudi joj bljesnule na popodnevnom suncu, pa posegnula za svojom velikom torbom u kojoj je donijela sendviče, pa iz njene tajanstvene dubine izvukla bocu vina.
- Evo! - pobjednički je uzviknula. - Pobrinula sam se da dan bude savršen.
Nasmijao se i zgrabio je čvrstim, ali nježnim stiskom i obasuo joj grudi poljupcima, osjećajući njene prste u svojoj dugoj kosi. I bio sretan. Već je onda znao, ponovo uranjajući u Mazinu slatkoću, kako nikad neće zaboraviti ovaj dan. Proveden na nasmiješenoj Učki.

Stojeći kod prozora i gledajući prema Učki, on se nasmiješi sjećanju. Mnoge su godine prohujale od tog događaja, ali sam događaj i dalje uporno živi u njemu, ne može umrijeti, grčevito živi i dalje, pa još i danas osjeća miris Mazine kose prosute na zelenoj travi, još i danas osjeća njene ruke koje ga grle, još i danas ... a sve to samo zbog jednog izleta na nasmiješenu Učku. Mnogo je puta vodio ljubav s Mazom i na mnogim mjestima. Zašto nikad ne razmišlja o tim trenutcima? Nije znao zbog čega. Zagonetka se nije željela otkriti.

- Kad odem u penziju, a to će biti iduće godine - govorio je Doktor trčeći i teško dišući - rano izjutra ćemo nas dvojica sjesti u kola, odvesti se do Učke i čitav dan uživati trčeći njenim stazama. Do tada ćeš se sasvim oporaviti.
Oporaviti, rekao je Doktor, koji je zbilja bio doktor. Ali se njemu činilo da se nikad više neće oporaviti. Nikad više neće snaga plamtjeti u njegovim nogama i silnom ga brzinom nositi daljinama o kojima mnogi mogu samo sanjati. Njih su dvojica zajedno trčala već gotovo godinu dana, lagano i sa velikom dozom opreznosti. Doktor zbog prekomjernog pušenja, a on zbog nedavne teške anemije, oporavljajući se sporo, ubitačno sporo.
- Čitav dan trčati? - pitao je prijatelja Doktora kojeg je silno zavolio provodeći zajedničke trčeće trenutke sa njim.
- Malo ćemo i šetati - smijući se odgovorio je Doktor i produžio sasvim malo korak, a on je bio sretan što ga može pratiti: prije samo mjesec dana zastao bi i zadahtao nemoćno.
- Silno ćemo se provoditi - nastavljao bi Doktor prateći misli i planirajući blisku trkačku budućnost njih dvojice.
- Možda se i prijavimo za neku trku.
- Sve je moguće! - uzviknuo je Doktor. - Vidiš, kako ti pobjeđuješ bolest!
- Pa kad moram. Osjećam se mrtvim, ako ne trčim.
- Sigurno! - sretno je rekao Doktor. - Živjeti se ne mora, ali trčati se mora!
Sutradan je bila nedjelja i kad je vidio da Doktora još nema na njihovom mjestu u parku, pomislio je da se sigurno njegov prijatelj uspavao. Ali nije bilo tako.
Doznao je sutradan, da je Doktor izdahnuo na samom ulazu zgrade u kojoj je živio. Izdahnuo je ujutro u devet, obučen u plavu trenirku i sa crnim tenisicama na nogama, nikad ne stigavši na dogovoreni trening. Zamišljao je svog prijatelja kako zastaje zbog silnog jutarnjeg pušačkog kašlja i kako ga nastoji pobijediti, ali kašalj postaje sve jači i jači i Doktor se polako ruši na hladan pod, a oči ... dalje nije htio nikad misliti. Umjesto toga, mislio je na Doktorovu rečenicu koja će zauvijek odjekivati u njemu: "Živjeti se ne mora, ali trčati se mora".

Doktor je bio u pravu, znao je to sada, nekoliko godina kasnije, stojeći pored prozora i gledajući zamišljeno prema Učki koja se smiješila pod ranojutarnjim suncem. Kako je život čudan: gledajući Učku svaki se put prisjeća događaja koji se odigrao na njenim zelenim obroncima. Sjeća se i događaja koji se nije odigrao na njenim obroncima. Ali se trebao odigrati. Bilo bi tako lijepo trčati uz brdo, osluškujući Doktorovo disanje pored sebe. I bilo bi tako lijepo radovati se uspješnom trčanju gore visoko, na vrhu Učke, dok bi njih dvojica, dva prijatelja, dva trkača, radosno se osmjehujući sretno poskakivali slaveći sportsku pobjedu na samom vrhu nasmiješene Učke. Jer i Učka bi slavila zajedno sa njima, bio je siguran u to.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Na lukobranu

Gospođa je Vilma imala dugogodišnju poslijepodnevnu naviku izaći iz kuće, kupiti "Novi list" i sa novinama pod miškom uputiti se u park, izabrati osunčanu klupu i prepustiti se uživanju čitanja. Nije joj smetalo što novine čita poslijepodne, a ne jutrom, poput većine ljudi.
Ostavši udovicom, jednog je dana, otprilike sedam mjeseci nakon suprugove smrti, iznenada shvatila kako se zatvorila u kuću i gotovo uopće ne izlazi. I odlučila je to promijeniti.
Odmah je tog dana, jer kad nešto odlučiš, onda to odmah i moraš provesti u djelo, mislila je gospođa Vilma, prošetala malo gradom i kroz park u čijoj je blizini stanovala. Dopala joj se šetnja i shvatila je iznenađeno, pripremajući se te večeri na počinak, kako jedva čeka ponoviti šetnju do parka. Ponoviti iskustvo.
Postepeno je upoznavala ljude koji su tamo dolazili, iako nije sklapala nikakva prijateljstva. Ljubomorno je čuvala svoju osamu, uživajući u njoj i nikom ne dozvoljavajući narušiti je. "Poznavala" je tako i onaj mladi par, koji se sastajao svake srijede ispred parka. Uvijek samo srijedom i to ju je zaintrigiralo, pa je u glavi počela ispredati čitava romane mogućih objašnjenja ponašanja tajanstvenog para.
Nisu bili jedini, koje je voljela promatrati, nagađajući njihova zanimanja, interese. Pokušavajući odgonetnuti njihove živote, živote nepoznatih koje je promatrala kako prolaze pored dok je sjedila na klupi u parku, zaboravljala je na jednoličnost svog života. Nije bila toga svjesna, ali obogaćivala je svoj usamljeni život redovitim šetačima u parku.
Bio je ponedjeljak, kad je sasvim neobjašnjivo, umjesto da kao i obično krene u park, pošla laganim hodom prema lukobranu. Nikad prije nije bila na lukobranu, iako je u "Novom listu" pročitala da je otvoren za javnost. Čitala je o šetnici dugačkoj jednu morsku milju i potrudila se saznati da jedna milja iznosi točno 1.852 metra. Tamo i nazad ... sasvim dovoljno za poslijepodnevnu šetnju.
Nakon što je došetala do samog ruba lukobrana, počela se polako vraćati i napokon izabrala jednu klupu i smjestila se na nju. Sunce joj je visjelo nad glavom, nalazilo se iza leđa gospođe Vilme, pa se tako dobro postavljena mogla mirno prepustiti čitanju.

Već slijedeći dan, vrativši se na lukobran, umjesto da je otišla u park, gospođa je Vilma zapazila mladića. Bio je to sasvim običan mladić, ni po čemu ne odudarajući od svojih vršnjaka, ali je oštro i znatiželjno oko gospođe Vilme uhvatilo i ono neobično na mladiću. Lice mu je prekrivala tuga, a zamagljene oči su potvrđivale "dijagnozu" gospođe Vilme. Mladić se naprosto raspadao od prevelike tuge i ona je u sebi počela odgonetati porijeklo mladićeve tuge, raspredajući unutrašnjim monologom čitav sat.
Samo dva dana kasnije, gospođa Vilma je primijetila i djevojku. Odsjaj sunca na djevojčinom licu omeđenom smeđom kosom, privukao je pažnju gospođe Vilme. Ulovila je djevojčin pogled pun želje i pratila ga i nije se iznenadila shvativši kako smeđokosa zaljubljeno gleda u tužnog mladića.
Gospođa je Vilma zadrhtala: ta je priča baš onakva kakve je voljela! Sad će se njih dvoje ... i mašta se gospođe Vilme razbuktala i razmahala i vinula se visoko gore među romantične i ružičaste oblake. Ali nije bilo tako, ništa nije bilo ružičasto kao što je to gospođa Vilma priželjkivala da bude. Tužni je mladiš šetao, smeđokosa ga djevojka gledala, a on nije primjećivao poziv u djevojčinim lijepim plavim očima. Većinom bi hodao oborene glave kao u nekom transu, a djevojka mu se osmjehivala dok bi se susretali, dok je more šumjelo pored njih i uvijek bi samo prošli jedno pored drugog, iako bi djevojka nagonski usporila korak očekujući da isto učini i mladić. Ponekad bi se djevojka okrenula za mladićem, zastavši na svojoj šetnji i žalosno se zagledavši u mladićeva leđa koja su se udaljavala.

Gospođa je Vilma ustreptala srca promatrala kako smeđokosa djevojka počinje mršavjeti, a lijepe joj plave oči postaju ogromne i tamne na sve više koščatom licu. Svaka je crta djevojčinog lica govorila o boli, o patnji i gospođa je Vilma sve više postajala ljutita na tužnog mladića koji ne primjećuje djevojčinu zaljubljenost, djevojčinu bol zbog te zaljubljenosti, pa čak ni samu djevojku. Bilo je trenutaka, kad bi gospođa Vilma poželjela ustati, zaustaviti oboje mladih i ... Suzdržala bi se svaki put, jer tko je ona da kroji nečije sudbine? Prisiljavala je sebe mirno sjediti i pratila razvoj događaja u kojemu se ništa nije događalo.
Onda je djevojka nestala. Jednostavno je više nije bilo, prestala je dolaziti na poslijepodnevne šetnje lukobranom. Što joj se dogodilo? Zašto je nema? Je li uvidjela besmislenost svoje neuzvraćene ljubavi? Je li ... pitanja su se nizala i gospođa ih je Vilma sve odbacivala jedno za drugim, nezadovoljna odgovorima koji su odjekivali u njoj. Jer ona je priželjkivala da se dvoje mladih upoznaju i ...

Niti mjesec dana od djevojčinog nestanka s lukobrana, gospođa je Vilma sa zebnjom zadrhtala, a raširene novine joj iskliznule iz treperavih prstiju. Rastvorila je novinsku stranicu s osmrtnicama i odmah na njoj ugledala desetinu fotografija smeđokose djevojke.
"Nakon teške i krake bolesti ... " pisalo je ispod fotografija i gospođa je Vilma žalosno uzdahnula. Život je tako nepravedan. I bolan.
Podigla je novine, uredno ih složila izgubivši volju za čitanjem i ugledala tužnog mladića koji više nije izgledao tužno. Osmjeh mu je poigravao na licu, dok je pogledom milovao štene koje je veselo trčkaralo ispred njega.
Gospođa je Vilma uzdahnula: danas je dan kad tajne prestaju biti tajne. Razotkrila joj se nedavna mladićeva tuga. Bi li bilo drugačije da ...
Gospođa Vilma odlučno ustane i još odlučnije odgurne nadiruće joj misli. Ne, neće više! Takav je život i ona ga neće više "prepravljati". Istina je da život zna biti nepravedan. Isto tako i bolan. Ali zna pružati i radost i vrijedan je življenja!
Gospođa Vilma pogledom pomiluje razigrano štene i mladića, pa polako krene niz lukobran. Sutra će se ponovo vratiti klupama u parku.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Kroz šumu i sjećanje

Sve je bilo u redu dok po krajobrazu koji je brzo promicao pored prozora, nisam shvatio kako smo se približili našem cilju. Automobil je neumoljivo gutao kilometre, a u meni počela rasti panika. Strah, velik i ružan, zahvatio mi je um i nije me puštao. Strah da ću se onog trenutka kad izađem iz automobila i udahnem svježi šumski zrak jednostavno raspasti. I zaplakati. Toga sam se najviše bojao. Plakati ispred drugog muškarca, pokazati toliku slabost.
- Stigli smo - nepotrebno je rekao Lovac, a ja sam šutke klimnuo, bojeći se progovoriti.
Otvorio sam vrata kola koja je Lovac parkirao samo nekoliko metara dalje od ceste, u blizini lovačke kuće, u kojoj su lovci noćili pred ranojutarnji lov. Iskoračio sam iz kola ne oklijevajući, znajući da moram to učini, a misao je poletjela prema njoj, prema Lori.
Sad bi ona nestrpljivo pojurila nekoliko metara dalje radosno njuškajući, uzbuđena zbog mnoštva mirisa kakvih u gradu nije imala prilike nanjušiti. Gdje god sam pogledao, vidio bi nju, Lori. Kako veselo njuška neki trag, kako onako sitna hrabro trčkara uskom šumskom stazom, kako ... bila je posvuda. Ali samo u mom sjećanju. U stvarnosti, ležala je mirno u svom posljednjem počivalištu, kojeg sam joj s ljubavlju iskopao u sličnoj šumi, a u kojoj smo također proveli mnoge sretne sate.
- Jesi dobro? - upitao me Lovac ne gledajući me.
- Jesam - slagao sam, jer nisam bio dobro.
Zgrabio sam alat s kojim ću očistiti pojilište i krenuo dobro mi poznatom stazom. Već sam mnogo puta bio ovdje, prolazio ovim istim šumskim stazama, ali još nikad bez Lori, mog vjernog psa, minijaturnog patuljastog pinča i osjećaj žalosti koji me obuzeo počeo je naglo rasti i bojao sam se da se ne raspadnem, zaplačem. Oči su mi se ovlažile, ali sam uporno koračao naprijed, jer povratka nije bilo.
Kad me je jučer Lovac upitao, hoću li sa njim u šumu, odnijeti hranu za divljač i malo mu pomoći u raščišćavanju obraslog terena, htio sam odlučno odbiti. Još je prerano, htio sam mu reći. Uspomene su još tako svježe, previše svježe. Progoniti će me, neće mi dozvoljavati uživanje u šumi. Bojao sam se uspomena i ujedno nisam ih želio zaboraviti. A onda sam progutao knedlu koja me gušila u grlu i pristao. Jednom ionako moram otići na to mjesto, gdje smo Lori i ja bili sretni. Nema smisla odgađati.
Jako sam volio gledati je kako se onako sitna okretno probija kroz gustu travu i preskače prepreke na svom putu. I kako veselo maše repićem, kad bi zastali pored neke od hranilica koje smo punili kukuruzom. Miris ju je divljači uzbuđivao. Jednom je tako nanjušila medvjeda, mora da je vrlo kratko vrijeme prije nas posjetio hranilicu. Jer Lori se ukipila od straha i počela drhtati, držeći se moje blizine.
Našalio sam se tada s Lori. Podigao sam je i ugurao u ruksak u kojemu sam donio hranu za divljač, a kojeg sam već ispraznio. I prije sam to pokušavao učiniti, šaleći se i igrajući se sa njom, ali mi nikad nije uspjelo ostvariti naum. Trzala se i blago ujedala i uvijek se uspijevala izmigoljiti, režeći i lajući pobjednički prema meni. Ovog sam puta uspio, valjda zbog straha od medvjeda, kojeg je sitna Lori osjećala, a koji kao da ju je paralizirao. Zatim sam podigao ruksak sa Lori u njemu i objesio ga na drvo, pričinjavajući se da napuštam to mjesto. Nije cviljela, nije lajala, ali su njene tamne i vječno radoznale oči gledale vrišteći upitno u mene. Zar je napušta onaj u kojeg ima beskrajno povjerenje? Smijući se brzo sam se vratio k njoj, po nju, i dok mi je Lori zahvalno lizala lice, smjestio sam ruksak s Lori u njemu na grudi i tako je nosio sve do povratka k parkiranom automobilu.
Sjetio sam se tog događaja kad smo stigli upravo na to mjesto. Pogledom sam milovao stablo na kojemu sam onog dalekog i sretnog dana objesio ruksak i njemu svoju Lori. Sjetio sam se i kako me je s bezgraničnim povjerenjem gledala dok sam je posljednji put nosio. Ja sam znao da je nosim posljednji put. Je li ona znala? I ako je znala … Suze su mi potekle i okrenuo sam glavu, a isto je učinio i Lovac, poštujući moju bol, a ja sam mu bio zahvalan zbog toga.
Kako smo napredovali šumom, sjećanja su postajala veselija, tuga me je polako napuštala. Postajao sam zadovoljan zbog pristanka pratiti Lovca. Jer čemu skrivanje? Ne možeš pobjeći ni od sjećanja ni od tuge. A Lori zaslužuje oboje. Prisjetio sam se i Lorine hrabrosti: iako sitna i lagana, nikad nije pokazala strah. Uvijek je glasno lajući jurišala prema opasnosti. Lori zaslužuje da je zauvijek pamtim i da tugujem za njom. Jedan je djelić nje, moje Lori, i naših zajedničkih avantura, zauvijek ostao utkan u ovu šumu, lovište, i svaki put, kad budem hodao uskim i sad već poznatim stazama, Lorin će duh trčkarati pored mene. Jer sve je i dalje tu, okruženo zelenilom i cvrkutom ptica, svi naši zajednički doživljaji, svaki zajednički sretni trenutak. Gdje god pogledam, sjećanje izvire, a Lori veselo trči, trči ...


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Ulicama moga grada

Okrećem leđa Guvernerovoj palači i počinjem se spuštati niz strmu ulicu nekad popločanu kamenim kockama, sjećam je vrlo dobro iz svog djetinjstva. Ledena mi bura udara u lice i saginjem glavu. Nema više kocaka, sad se samo asfalt pruža ispod mojih užurbanih nogu.
S moje desne strane pruža se ulica Ivana Dežmana kojoj sam nekada stanovao. Davni zvukovi djetinjstva, pohranjeni u mojoj dubini, izviru van, sjećanje se komeša, pobjeđuje zaborav. Još uvijek sa zidova zgrada odbija se vika nas, djece, koja pomamno trči za loptom. Bila su to neka druga vremena, kad je promet bio vrlo rijedak, a vozači vrlo ljubazni. Kad bi se povremeno pojavio neki automobil, mi bi povikali: "Pazi, auto!" i zaustavili se točno na mjestu na kojem bi se tog trenutka nalazili. Vozači bi vozili slalom između nas malih nogometaša i blagonaklono nam se osmjehivali. Nerijetko bi netko od njih dobacio nam koju prijaznu primjedbu.
Na samom kraju ulice tada se nalazila garaža "Autotransa" i ubrzo smo poznavali sve njihove vozače koji bi nam klimali sa svog povišenog položaja, kao s nekog prijestolja, a mi, klinci, cerekali im se od uha do uha. Poneki među njima znao nam je dobaciti po koju žvakaću gumu, ne običnu, već u obliku cigarete, koje bi oni kupovali u Italiji. Ushićeno smo ih hvatali, dijelili na male slasne komadiće između sebe.

Voljeli smo istraživati ulice, tražiti avanture i nikad nam nije bilo dosadno. Među prvima smo otvarali sezonu kupanja na Gradskom kupalištu. Sad je tamo luka, a onda, u samom centru grada bilo je kupalište, more bistro i čisto, a o štetnosti sunčevog zračenja još nitko nije ni sanjao. Hodajući prema kupalištu, obično nismo hodali pločnikom, poput svih ostalih građana, već se zavlačili ispod njega, spuštajući se do same vode, Rječine, i pažljivo napredovali po skliskom terenu obraslom algama. Za divno čudo, nikad se nitko nije neželjeno okupao. Na Gradskom bi se kupali uz vrisku i neprestano takmičenje u plivačkim disciplinama. Bili smo neumorni.
Bio je tu i veslački klub i jednom sam, skočivši s njegovog krova uganuo nogu. Vraški je boljelo i još uvijek pamtim težak put do kuće i pomaganje prijatelja Črta, na kojeg sam se oslanjao. Nekoliko sam dana morao mirovati i to je bio pravi mali pakao za mene. Ali uskoro se i to promijenilo, jer svi moji drugovi u igri mi se pridružili na balkonu ispred ulaza u stan, gdje sam se izležavao na deki. Vladala je solidarnost među nama.

Ispod uličice Ivana Dežmana, u ulici Ivana Kurelca, nalazila se naša Osnovna škola. Sad je to gimnazija i jednim se dijelom oslanja na hotel "Bonavia". Hotel koji je u međuvremenu od mog djetinjstva do danas nadograđivan i sad je raskošna crno-bijela kockasta ljepotica.
Izlazeći iz škole, obično smo se spuštali ulicu niže, na Dolac i tu bi znali satima sjediti na niskom zidiću i promatrati živost ispred hotela. Prizor nadolazećih gostiju nikad nam ne bi dosadio. Raspravljali smo o tome odakle dolaze, iz kojih sve dalekih zemalja, napeto osluškujući djeliće njihovih razgovora koji su dopirali do nas. Čudna, kako se nama činilo, garderoba hotelskih gostiju nam je izmamljivala posprdne i zajedljive komentare.
Jednog smo dana, ne vjerujući svojim očima, ugledali glumicu Belindu Lee kako izlazi iz automobila okružena razdraganom svitom. Svi smo je poznavali iz jednog filma u kojemu je glumila Lukreciu Borgia i razrogačenim smo očima upijali ljepotu njene raskošne crvenkaste kose i vitko, sasvim vitko, mršavo tijelo. Gledali smo je na snimanju filma, čiji se jedan dio snimao pored naše škole i nikad nam to gledanje beskrajnog ponavljanja jedne te iste scene nije dosadilo. Ubrzo nakon toga, nesretna je glumica poginula u automobilskoj nesreći i mi smo svi bili iskreno žalosni zbog toga.

Znali bi stati pored stepenica, uz sam rub hotela i gledati kako se ljubitelji dobre kapljice nesigurno spuštaju niz stepenice, izlazeći iz popularne gostionice "Vrbnik", koja se nalazila na samom rubu zgrade i pored koje si morao proći ukoliko si želio ući u srž grada u njegovo srce, Stari grad. Tu je već počinjao neki novi svijet, noćni, kojeg nismo kao klinci poznavali.
Ali je danju bio naš, poznavali smo ga čak i po mirisu. Obična kupovina kruha postajala je u Starom gradu avantura, jer kupljeni je kruh bio mirisan i topao i naprosto nas mamio na otkidanje komadića i uživanje u njemu. Pa još jedan komadić, i još jedan ...Stare gostionice su odisale mirisom plemenita vina i pržene ribe i mi smo požudno udisali božanstvene mirise, maštajući o odrastanju kad ćemo i mi moći ući u takvu jednu gostionicu, naručiti čašu vina i zapaliti cigaretu.
Cigarete ... naučio sam pušiti u školi, kao i gotovo svi moji vršnjaci, pa bi često posprdno govorili:
- Škola nas je dobro odgojila. Vidi koliko duboko mogu uvući dim.
Pušili smo u toaletima i ne sjećam se da nas je ikada neki nastavnik ulovio na djelu. Ali znali su da pušimo, to znam. Jer nastavnik je hrvatskog, strastveni pušač, znao na predavanju zapaliti samo pola cigarete i onda bi izabrao upirući prstom u nekog od nas uz riječi:
- Odnesi ovo vani i dobro zgnječi nogom. I ne puši.
Izabrani bi đak klimnuo i sa čikom u ruci, držeći ga pažljivo vršcima palca i kažiprsta, krenuo prema vratima učionice.
- Čekaj! - zaustavljao ga je glas nastavnika. - Znam ja tebe, mangupa! Sigurno ćeš pušiti moj čik. Što nije baš zdravo.
- Neću, druže nastavniče! - odbijao bi đak gledajući ga drsko u oči i lažući, a svi smo znali da laže i svi smo mu zavidjeli na zadatku.
- Znam ja vas, mangupe - uvijek bi rekao nastavnik. - Evo, uzmi novu polovicu, pa povuci dva dima. Čista.
Đak bi nas pogledao s veselim cerekom na usnama, dok bi mu oči pobjednički sijevale i brzo bi izlazio iz učionice, valjda se bojeći da se nastavnik ne predomisli.

Voljeli smo zuriti uz stepenice pored hotela "Bonavia", smjestivši se u njihovom podnožju i gledati u Guvernerovu palaču. Pogotovo ljeti, kad je sunce raskošno sijalo, a palača se bljeskala bjelinom. Zamišljali bi dame i gospodu kako prekrasno obučeni izlaze iz Guvera, kako smo svi zvali palaču, i polako se spuštaju niz strmu ulicu, dame sa suncobranima u rukama, a gospoda pušeći. Stepenice su ih čekale, vrata "Bonavie" bila im otvorena. Razgovarali bi međusobno opisujući drugima ono u što je svaki pojedinac vidio u svojoj mašti. Beskrajno smo se zabavljali na taj način, izmišljajući čitave romane.

Nisu sve naše igre bile bezazlene. Voljeli smo se spustiti sve do obale i vrebati na vlakove koji su njome prolazili. Dugačka bi kompozicija vlakova uz zveket polako prolazila dovozeći ili odvozeći brodski teret, a mi bi uskakali na vagone koji su prolazili mimo nas i penjali se gore, na teret, pa zatim na drugi vagon, pa slijedeći ...
Jednog je jesenskog dana jedan među nama pogrešno procijenio razdaljinu skoka i okliznuvši se, promašio i odjednom mu stopalo kliznulo, on vrisnuo i za čas se našao između kotača kompozicije koja se ravnodušno kretala dalje. Urlik se bolno podigao prema nebu, a mi ukočeni od straha trenutak mirovali i gledali prema svom nastradalom prijatelju. Kompozicija se zaustavila samo na tren, što se znalo često događati i što smo mi iskoristili. Poskakali smo sa vagona i brzo pohitali ka prijatelju. Izvukli smo ga ispod vagona i sa strahom gledali u njegovu krvavu nogu. Činilo nam se, da mu je stopalo zauvijek uništeno.
Ali nije bilo tako. Nekoliko plastičnih operacija, skidali su mu kožu sa bedra i "lijepili" je na stopalo i naš nam se prijatelj ponovo vratio i ponovo sudjelovao u istraživanju grada. Mladost je neuništiva, nismo to znali onda, ali smo naslućivali i tako se osjećali. Neuništivo!

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.