Običan oproštaj

Obala je moje omiljeno mjesto prema kojemu kao da me magnet privlači. Volim osjetiti miris mora, pa, svaki put, kad došećem do obale, podignem malo glavu i sa uživanjem udahnem dobro mi znani i drag miris. Jučer se potkrao još jedan miris uz miris mora, miris svježe pržene kave i ...

... sjedio sam tu na obali, ali mnogo godina prije i pio rum sa kavom. Do mene je sjedila Marija i pila kavu, a njena je ruka stiskala moju. Opraštali smo se.
Jučer ujutro, dok sam još mirno spavao, probudila me uporna zvonjava zvonca na ulaznim vratima i kad sam ih otvorio onako bunovan, poštar mi se nasmiješio.
- Telegram! - uzviknuo je veselo, a ja sam se pitao za kojeg li je vraga toliko radostan ovako rano izjutra?
Ništa nisam rekao, samo sam uzeo telegram, potpisao potvrđujući njegov primitak, zatvorio vrata i otvorio telegram. Želudac mi je poskočio: poziv na ukrcaj! Sutra! Nalet sreće, jer činilo mi se da sam već predugo na jednom mjestu, zamijenio je val tuge: otići ću od Marije.
Mislio sam na to, dok sam osjećao njenu ruku u svojoj. Marijina je šaka bila mala i suha, usprkos vrućini, jer ljeto je upravo počinjalo.
- Samo smo mjesec dana zajedno - rekla je tužnog izraza lica - a ti me već napuštaš.
- Ne napuštam te - uvjeravao sam je. - Znala si da plovim. Ovo je moralo doći, prije ili kasnije.
- Znam, ali ...
Nije završila rečenicu, već je oborila crnokosu glavu. Lagano sam je primio za bradu, prisilo je podignuti pogled i poljubio.
- Nemoj ovdje - rekla je odmičući se podalje od moje požude: često me ljutio njen puritanizam, ali ovog puta nisam želio započinjati svađu. 
- Hajde - rekao sam - dovrši kavu, pa me otprati do ulaza u luku. Za jedan sat moram biti na brodu.
- Ti si već popio - rekla je prijekorno spustivši pogled na praznu čašu ruma.
- Zbog toga sam ga naručio - nisam mogao odoljeti, a da je ne bocnem: mnogo toga što sam činio Marija nije voljela, ali voljela je mene, pa sam i dalje osjećao se bezbrižno. Kad imaš samo osamnaest, sve ti se čini zabavnim i bezbrižnim.
- Jedva čekaš otići - rekla je tužno, a crne su joj oči još više potamnjele. 
- Ne govori gluposti! - oštro sam rekao, jer istina je bila da sam se radovao plovidbi, ali je isto tako istina bila, da me žalostilo napuštanje Marije.
- Moći ćeš piti, orgijati ...
- Hajde, molim te - prekinuo sam je nervozno. - Ne sastoji se pomorski život samo od toga. ponešto se i radi.
- Znam - priznala je i nasmiješila se: sunce joj je zablistalo u kosi i u očima, a ona mala i smeđa pjega pored malog i pravilnog nosa, privukla mi pogled.
- Znam da znaš - rekao sam i sagnuo se prema njoj i nježno poljubio pjegicu.
- Piši mi - rekla je.
Došetali smo do ulaza u luku i tu smo se morali rastati: Marija nije mogla dalje. 
- Pisati ću.
- Piši i dok si na moru - rekla je privijajući se uz mene - i onda, kad stigneš u luku, pošalji mi gomilu pisama. 
- Pisati ću ti priče - rekao sam. - Prave male romane.
- Sad me zavitlavaš.
- Ne zavitlavam te - rekao sam ljubeći je. - A sad zbilja moram ići.
- Piši - dobacila je, dok sam odlazio od nje okrećući se. - Piši mi svakog dana.
Klimao sam glavom, duga mi se kosa tresla i domahivao joj rukom, mrzeći carinika koji je prisustvovao prizoru i koji, sudeći po njegovom osmjehu, kao da ga je zabavljao.
- Pisati ću! - viknuo sam prema Mariji: bio sam već udaljen oko dvadeset metara. – Sigurno ću pisati.
Nasmijala se sretno, lijevom rukom štiteći oči od zalazećeg sunca, a desnom mi mašući, dok se osmjeh širio preko njenog lijepog lica. Taj sam prizor nosio u sebi idućih osam mjeseci.

( Evo jedan podatak u zagradama, ali ne zbog manje važnosti. Prvu sam priču napisao upravo za Mariju i dao joj je čitati, nestrpljivo čekajući njen komentar. )


Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. 

Moja Tilda

Probudio sam se uz trzaj. Čitavo mi se tijelo napelo i trznulo i idući sam trenutak buljio u crnilo noći širom otvorenih očiju, nastojeći probiti tamu. Mrzio sam takva buđenja. Jednog sam trenutka sretno i mirno uživao u spavanju, a idućeg trenutka bio bačen u pakao života. 
Želudac mi se, naravno, bunio. Kao što bi svaki put bunio poslije pijanke. A bogami, jučerašnja je pijanka bila sve samo ne svakidašnja. Tilda i ja smo počeli pijuckati već u rano jutro, prisjetio sam se pokušavajući obliznuti suhe i ispucale usne. Pekle su me zbog mnogobrojnih popušenih cigareta. Pri piću, postajao sam lančani pušač i palio sam jednu cigaretu za drugom. 
Zastenjao sam i počeo ustajati, a u glavi mi je tutnjala podzemna željeznica. Tilda je mirno ležala pored mene i mrzio sam je zbog toga. Kako može tako mirno spavati, dok mene muke razdiru? Izvlačeći se iz zajedničkog kreveta, prisjetio sam se sinoćnje prepirke, ali da me ubijete, nisam se mogao sjetit zbog čega smo se prepirali. Tilda ima dugu jezičinu i poganu i sigurno me je izazvala bljujući otrov prema meni, kao što je to učinila već bezbroj puta. 
Teturajući dugim i uskim hodnikom do kupaonice, prisjetio sam se Tildinih zelenih očiju protekle noći. Nije bilo ljubavi u njima: samo mržnje. Gole i ubojite mržnje.

- Gade! - vriskala je, a meni se činilo da je i sad, ovog trenutka čujem i vidim onako pijanu i divljeg sjaja u očima, dok joj se lice razvuklo u ružnu grimasu mržnje. - Nisi muško! Gad si! Gad!
Raspalio sam je nadlanicom preko velikih brbljavih usta. Jedino tako se mogao zaustaviti nadirući otrov iz njih, znao sam to već iz mnogih ranijih svađa sa Tildom. Glava joj je poletjela u stranu, a plava, bolje reći prljavo-žuta kosa se zatresla, zaplesala pod električnim osvjetljenjem.
- Gade! - vrisnula je ponovo. 
Tresnuo sam se je još jednom. Obično bi začepila nakon prvog udarca, ali ovog je puta popila suviše i nije se mogla suzdržati. Ili nije željela.
- Jebeni gade! - vrisnula je i skočila na noge sa stolice na kojoj je sjedila.
Nasmijao sam se i ustao da na nogama dočekam njen napad. Zamahala je rukama nevješto i pijano prema mom licu. Bez po muke sam izbjegao njene nevješte udarce i raspalio je krvnički po lajavoj gubici. Bilo je blizu tri ujutro i želio sam piti na miru, a ne da mi luda kučka kvari uživanje.
Zateturala je unazad boreći se sačuvati ravnotežu. Bila je suviše pijana da bi uspjela u tome. Pala je na leđa i glavom sasvim pristojno zveknula o kameni pod kuhinje u kojoj smo se nalazili. Zvuk je odjeknuo šuplje, a Tilda je zajaukala.
- Povrijedio si me - rekla je nekako se uspravivši i sjedeći raširenih nogu na kuhinjskom podu i pipajući tjeme: vidio sam da su joj vršci prstiju pocrvenjeli. 
Nasmijao sam joj se u lice. Umjesto odgovora.
- Idem u krevet - rekla je s mukom ustajući s poda i uspjevši u tome tek pri četvrtom ili petom pokušaju, buljeći u okrvavljene prste. - Loči sam, pijanduro jebena. 
Ponovo sam se nasmijao. Sve sam to proživio toliko puta, da se uopće nisam ni uzbudio. Prošla su vremena kad su me Tildine riječi vrijeđale, boljele. Već sam odavno bio ravnodušan na njih, ali joj to nisam želio pokazati. Neka misli da me boli otrov kojeg sipa na mene. 
Dovršio sam bocu i odbauljao u krevet do Tilde. Hrkala je silno glasno i vrlo se dobro sjećam, da sam je raspalio laktom u rebra. Tilda je zajaukala, okrenula se na bok, okrenuvši mi leđa, a ja sam opružio pored žene koju više nisam volio i koja više ni mene nije voljela.

Sad, ujutro, dok sam preturao po stanu tražeći bilo što za popiti, mrzovoljno sam se pitao, u kojem li je to trenutku naš zajednički život postao pakao. Ništa nije bilo za popiti. Potiho sam psovao. Prevrnuo sam svako skrovito mjesto Tilde, za koje je ona mislila da ne znam za njih. Ništa, ni kapi! 
Grubo sam otvorio vrata spavaće sobe i zaurlao prema krevetu u tami:
- Tilda! Diži se! Moramo po piće.
Nije odgovorila. Nije se ni pomakla. Opsovao sam potiho. Već sam poznavao to njeno stanje. Kad bi previše potegla, obično bi prespavala čitav dan. A bogami, sinoć je dobro potegla ...
Pokupio sam svu lovu koju sam mogao pronaći po Tildinim torbicama i staklenkama u kojima je imala običaj sakriti ponešto. Ni za to nije znala da ja znam. Prepuna je bila tajni koje za mene nisu to više bile. Prebrojavajući lovu, izašao sam iz stana i krenuo na piće. Neka ludara spava. Ja ću popiti dva-tri pića, da mi krvotok proradi, pa se vratiti na jelo, kojeg će Tilda u međuvremenu pripraviti. Uvijek je bilo tako. 

Ali ne i ovog puta. Čim sam otvorio vrata stana, u lice me udarila čudna tišina. Pomislio sam, kako Tilda još uvijek spavanjem istjeruje svoje pijanstvo iz sebe i noseći bocu u ruci, ušao sam u spavaću sobu. Ležala je u sasvim istom položaju kao i jutros rano, kad sam je uzalud urlajući, pokušao probuditi.
- Hajde, stara - rekao sam meko: maznuo sam nekoliko pića i nisam se osjećao ratoborno, već prije nekako meko, popustljivo. - Vrijeme je ustati!
Pružio sam ruku prema uspavanoj Tildi i blago je prodrmao. Zatim sam je prodrmao još jednom, ovog puta malo jače i duže. Nije reagirala i odjednom sam shvatio, da Tilda više ni na što neće reagirati. Gledao sam u veliku oteklinu na njenoj glavi iz koje je izvirala tanka i crna traka krvi šarajući apstraktnu sliku na jastučnici. Krv je već bila sasvim kruta, nisam je morao dotaknuti da bih se u to uvjerio. Prestala je već odavno teći.
Sjeo sam do Tilde, potegao iz boce i zaplakao. Što ću sad bez nje? Bez moje Tilde? Bez Tilde koja ...



Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. 

Zeleni zmaj

Sunce je tek pipajući pružilo svoju prvu zlatnu traku kroz moj prozor, spustilo je meko na moje lice, kad me ugrizao zeleni zmaj. Njegovi su dugi i oštri i otrovno-zeleni zubi bolno zagrizli moju utrobu i počeli je trgati. Znao sam da će jutro biti mučno, toliko mučno, da me bilo strah i pomišljati na to. 
Izvukao sam se nekako iz kreveta ustanovivši da sam sasvim gol i iznenadivši se, kad sam ugledao crvenu kosu prosutu po nekada bijelom jastuku. Više jastučnica nije bila bijela, bila je neke čudne sive boje i to me je podsjetilo kako odavno nisam oprao kosu. Njena se kosa prelijevala pod sunčevim zrakama i usprkos boli i mučnini na dnu želudca, jedan sam trenutak uživao u prizoru. Zatim sam se sjetio da sam s Narcisom prekinuo još prije mjesec dana. Uhvatio sam je jednog sličnog bolnog i mamurnog jutra, kako mi pohlepnim i dugačkim prstima pregledava džepove. Izbacio sam je iz gajbe, bacivši njenu odjeću za njom. Vikala je kako me mrzi i kako mi se više nikad neće vratiti, a onda posrćući nestala u sivo jutro i više je nisam vidio do sad ... ne, nego do sinoć. Ali gdje i kako smo se sreli, nisam se mogao sjetiti ni za živu glavu. Zeleni je zmaj zelenom spužvom izbrisao sjećanje. Jesam li uopće živio jučer, kad se ne sjećam dana? Čudio sam se filozofskoj misli, kad me bol u stomaku natjera na drhtaj.
Onda sam pojurio koliko sam brzo mogao u kupaonicu nesigurnim korakom, jer pijanstvo me još nije sasvim napustilo. Zagrlio sam školjku kao najdražu ženu i počeo s povraćanjem. Živa muka! Ledeni me znoj oblijevao, a ja se napinjao i gurao prste u usta, nastojeći izbaciti svu zelenu muku koja se slegla na dnu mog izmučenog stomaka. 
Konačno je bilo gotovo, osjetio sam da više ničeg nema na dnu mog izmučenog stomaka, pa sam drhtavim rukama dohvatio četkicu za zube i pastu i počeo prati zube bijesnim pokretima. Prekidao sam povremeno s pranjem i još napinjao stomak, ali ništa više nije izlazilo, dok konačno nisam osjetio da su mi zubi čisti, a želudac prazan. Uspravio sam se i počeo zuriti u svoj odraz u zrcalu. Oči mutne, koža siva, kosa masna. Da se istuširam i operem kosu? Nisam se osjećao sposobnim za takvog što. Prvo moram nešto popiti. Možda je nešto ostalo od sinoćnje pijanke? Možda smo, kad je već Narcisa je u mom krevetu - gdje li sam je samo pokupio? Ili mi se prilijepila poput krpelja? - donijeli sobom nešto, bilo što za popiti. Osjećao sam se spremnim popiti bilo što, ne bi li nekako presjekao agoniju koja me tresla.
Izašavši iz kupaonice i stupivši u sobu, ugledao sam crvenokosu kako sjedi u krevetu i puši. 
- Povraćao si? - upita me izbacivši dim kroz nozdrve: podsjetila me na kobilu u rano zimsko jutro. - Zlo ti je?
- Gdje si našla cigaretu? - upitao sam umjesto odgovora.
- Nema cigareta, sve smo zdimili. Našla sam dugačak opušak.
Pogledom sam pratio njen i ugledao nekoliko velikih pepeljara prepunih opušaka. Valjda ću imati sreće i iščeprkati jedan poveći čik za sebe. Imao sam. Zapalio sam pola cigarete koju sam pronašao i duboko povukao dim. Zeleni me znaj ponovo ugrizao. Mora da mi se čitavo lice ružno zgrčilo, jer Narcisa upita uplašeno:
- Je li ti dobro?
- Pa zar ne vidiš? - odgovorio sam kroz suze. - Nikad bolje mi nije bilo. 
- Nekoliko pića i biti ćeš ko nov - reče ona.
- Tu si prokleto u pravu! Imamo li što za popiti?
- Ništa! Sve smo noćas pocugali.
- Baš ništa?
- Ništa. 
Onako gol, sa čikom u ustima, počeo sam pretraživati džepove. Zatim i Narcisinu torbicu, istresajući sitniš na krevet i s nadom ga prebrojavajući. 
- Koliko? - upita Narcisa: i dalje je ležala u krevetu, ali više nije pušila, radoznalo je gledala u sitniš ispred sebe.
- Ima za pola litre brlje - rekao sam i pogledao je. - Ti ćeš morati ići kupiti je. Ja ne mogu. Nisam siguran da mogu napraviti više od tri koraka.
- Dobro - reče ona poslušno i po tome sam znao da se nada kako je sve zaboravljeno, kako se vraća u moj život i u moju oskudnu gajbu, ali moju, jer Narcisa svoje nije ni imala, pa joj je suživot sa mnom garantirao kakvu-takvu sigurnost.
- Požuri - rekao sam osjećajući mučninu, slabost, nestrpljivost i ledeni znoj koji me je čitavog obuzeo.
- Idem - reče Narcisa ustajući i krećući prema kupaonici, sakupljajući putem razbacanu odjeću: slika kako je golu jurim po sobi, bljesne mi u sjećanju. - Za čas sam gotova i idem.

Otišla je. Konačno. Činilo mi se, da joj je potrebna čitava vječnost da se ispljuska ledenom vodom i navuče svoje krpice. Želio sam joj podviknuti:"Brže! Brže!", ali nisam. Znao sam da bi je to samo usporilo. 
Kad je konačno otišla, strpavši lovu u otrcanu smeđu torbicu, obećavši da će se vrlo brzo vratiti, počeo sam sakupljati opuške i iz njih istresati na novinski papir duhan. Od otpadaka mnogih cigareta smotao sam jednu debelu, zapalio je, pušio i šetao prostorijom poput lava u kavezu. 
Minute su miljele i postajale sati, kako mi se činilo, pa da nekako ubijem vrijeme, odlučio sam se istuširati i oprati kosu. Ni kapi šampona za kosu nije bilo, ali nije me bilo briga. Može se i sapunom sasvim lijepo oprati kosa. Drhturio sam ispod tuša, ali ne zbog ledene vode, mlaz je bio topao i nježan, ali noge su mi bile klecave i drhtave i proklinjao sam Narcisu i njenu sporost. Gdje li je, sto joj bogova? Već se odavno trebala vratiti. 
Izašao sam ispod tuša čist, ali ništa se bolje nisam osjećao. Češkao sam petodnevnu bradu i razmišljao o brijanju, ali pogledavši treperave prste, odustao sam od te ideje. Nije bila dobra, bila je suluda. Onda sam odjednom u mašti vidio Narcisu kako poteže brlju iz boce koju je kupila. Mogao sam osjetiti rakiju kako joj slasno peče grlo i umalo što nisam zaplakao. Prokleta bila, gdje li je do sad? Zar ne zna kako se osjećam? Ubiti ću boga u njoj kad konačno stigne. Ako stigne. 
Ta me je misao doslovno sledila. Ako stigne. Sve sam više postajao uvjeren kako se Narcisa neće vratiti, neće donijeti brlju, žestoku rakiju koja bi me vratila u život, podigla na noge, omogućila mi da funkcioniram. Kuja! Prokleta kuja! Sigurno negdje loče moju rakiju i smije mi se. Ubiti ću boga u njoj kad je idući put vidim. Kunem se da ću ... ako preživim. Samo da ova drhtavica prestane i ovaj prokleti znoj koji mi čitavim tijelom izbija. Samo to da prođe, da mogu izaći na ulicu i potražiti neko piće, bilo koje piće. Ah, evo, osjećao sam se mrvicu bolje, malo mi je bolje, tješio sam samog sebe, a bijes me podigao na uzdrhtale noge i pomogao pri prvim nesigurnim koracima prema ulaznim vratima moje gajbe. 



Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Jakost ljubavi

Mislim da je sedma, ne nije točno, osma je boca počela kružiti između nas, kad se do klupe na kojoj su neki iz društva sjedili, a dugi stajali oko nje, dovukla Jelica. - Što ćeš ovdje? - upitao je namrgođeno Gojko. - Došla sam vidjeti što je s tobom - nesigurno je odgovorila Jelica. – Skuhala sam ručak. - Evo - podsmješljivo je rekao Gojko - sjedim, pijem. Mi, svi ostali, šutjeli smo i promatrali događaj. Jelica se često znala ubaciti u naše staro cugersko društvo. Visoka i širokih ramena, snažne i lijepo oblikovane stražnjice sapete u trapericama, grubog lica, podozrivog pogleda, bila je sušta suprotnost Gojka sa kojim je posljednju godinu živjela. Gojko je otvoreno gledao u svijet i život, ne skrivajući svoj nabusiti prezir ni prema kome i ni prema čemu. Nije znao za diskriminaciju: mrzio je i prezirao sve od reda. Osim cuge. - Sjedni - zapovjedio je Jelici. - I potegni malo. Jelica je pokretom koji je odavao silnu žeđ jezikom brzo preletjela preko usana, dok joj se pogled zabio u bocu, svrdlajući je. Zatim je nesigurno pogledavala nas ostale, jedva se suzdržavajući zgrabiti bocu. Čekala je naše odobrenje. Kao što je i red. - Uzmi - rekao sam joj. - Ja častim. I biti će još. - Neće za nju - rekao je Gojko. - Neka malo potegne i marš kući. Ima ona pametnijeg posla. Ništa nisam rekao. Nitko ništa nije rekao. Znali smo, da su to samo prazne riječi. Razbacivanje mačizmom. Vidjeli smo to stotinu puta, a i još ćemo stotinu puta vidjeti, znali smo. Njih dvoje, Jelica i Gojko, oboje pijani, kako teturajući odlaze kući, dok mrmljaju psovke. Jer ići kući, značilo je suočiti se sa demonima noći, koji su iskakali u groznim snovima, pa im ni uzajamno tješenje nije ništa pomoglo. Nitko među nama nije točno znao kad je otpočela njihova ljubavna priča. Jelica se odjednom stvorila među nama, sjedeći uvijek uz Gojka i otpijajući iz boce kad bi red došao na nju. Pili smo u malom parku, vrlo zgodno smještenom pored raskršća, u samoj blizini jednog vinskog podruma. Podrum u blizini, a opet zaštićeni od moralizatorskih pogleda malograđana. Vino je bilo jeftino i nije bilo sasvim loše, dalo ga se piti. Kako nitko među nama nije radio i nije imao stalne prihode, taj je podrum postao naša svetinja. Za malo para utapali smo svoje jade u vinu, ne uspijevajući ih zauvijek utopiti. Jer pijanka bi prestala, podrum bi zaključao vrata i mi smo morali teturati kući. A toga smo se svi, ne samo Gojko i Jelica, užasavali. Otići kući, ne imati pored sebe bocu, a znati da će te u gluho doba noći, obično između dva i tri, probuditi nagli trzaj tijela, dok će utroba se komešati, bolno vrištati, a jutro, kad ćemo moći izjuriti u svijetlost dana u potrazi za pićem, čiti se tako dalekim, beskonačno dalekim. Kad li će već jednom svanuti? Kad će već jednom ova prokleta noć pretvoriti se u dan? Dok je boca kružila između nas, nismo se opterećivali tim crnim mislima. Vino je bilo dobro, mirisalo je na sunce i toplu zemlju i jug i uživali smo u njemu. Znali smo, da su bačve s vinom stigle u podrum tek jučer navečer, kasno i vlasnik podruma još nije stigao krstiti vino vodom. Pa smo pili pomamno i razdragano, zahvalni sretnoj okolnosti, što, za promjenu, imamo love. Od trenutka kad nam se Jelica pridružila, nitko od nas nije napustio park, pretrčao preko ceste i u podrumu kupio vino. Taj je posao obavljala Jelica. Onaj koji je plaćao rundu, jednostavno bi joj tutnuo lovu u ruke i promrsio: - Požuri! Jelica je poslušno ustajala, bila je žedna, njena je žeđ bila vječna baš kao i naša, neugasiva. Držeći dvije boce čvrstim stiskom znojavih ruku, napuštala bi nas, dok bi mi, naravno, svi gledali u njenu stražnjicu koja se pohotno migoljila sapeta uskim i izlizanim trapericama. - Ne gledajte joj dupe! - svaki bi put rekao Gojko. – To dupe pripada meni. Ali u stvari nije mario, ni za što nije mario, osim za dolazeću cugu. Baš kao i mi ostali. Sad su bile zaboravljene noćne muke i samo bi ponekad oštro i bolno sijevnulo sjećanje na njih, kojeg bi brzo otjerali jednim podužim gutljajem. Dan, je odmicao, Jelica uvijek iznova odlazila i vraćala se s bocama, dok bi mi, muškarci, iskoristili njeno odsustvo i mokrili napola sakriveni obližnjim rijetkim drvećem i grmljem. Gdje je mokrila Jelica, nismo znali, pretpostavljali smo da ima svoje tajno mjesto. Jer nitko nije u stanju toliko tekućine uliti u sebe, a da ne mokri. To smo znali. Osjećali. Sunce se već primicalo brdu, kad se to dogodilo. Jelica se žurno vraćala u park donoseći nam još dvije boce, kad je odjednom posrnula i pala. Onako pijana, smogla je snage podignuti jednu ruku u zrak i spasiti jednu bocu s dragocjenom tekućinom, ali se druga uz glasan zveket razbila, vino se prosulo, vreli ga asfalt upijao, a opojni miris dražio nam je nozdrve. - Kučko!!! - Gojkov vrisak nas je svih prenerazio. - Kučko! - Nisam kriva - zamucala je Jelica nespretno pokušavajući ustati. - Nego, tko je kriv? - zarežao je Gojko prilazeći joj. - Sveti Ilija? Smijali smo se njegovoj doskočici gledajući ga kako se saginje prema Jelici. Svi smo očekivali da će joj pomoći ustati, ali Gojko uzme bocu iz Jeličine ruke, a drugom je rukom, nadlanicom, raspali preko usta. - Idući ćeš put paziti kako hodaš! - Nisam ... - započne Jelica, ali je Gojko već zamahnuo i drugi je snažni udarac izazvao potok krvi iz njenog nosa. - Ne proturječi mi, kučko! - Molim, nemoj ... Gojko je udarao i kao da nije mogao stati. Gledali smo to i nismo se miješali. To su njihove stvari. Nisu naše. Nemamo se pravo miješati. Udarci su pljuštali po ležećoj i skvrčenoj Jelici, koja se previjala na asfaltu. Nastojala je postati što manjom, ali onako krupna nije za to imala nikakvog izgleda. Povremeno bi se Gojko umorio, zastao, čak potegao iz boce, pa ponovo udario. A onda mu sinula đavolska ideja. - Liži! - zapovjedio je pruživši stopalo u smrdljivoj tenisici Jelici ispred krvarećeg nosa. - Liži, ili ću ubiti boga u tebi. I Jelica je lizala Gojkovu smrdljivu tenisicu, dok su joj suze tekle niz krvlju umrljano lice, a tijelo joj podrhtavalo u bolnim grčevima. Pitaš me, zašto ti pričam sasvim uobičajenu i svakodnevnu priču? Pa nije baš svakodnevna. Jer pazi ovo: prije nekoliko dana dođem ti ja pored one iste klupe s bocom u ruci, a kad tamo sjedi Jelica, Gojka nema i Jelica ponosno prepričava događaj društvu sa kojim pije, a koje nije imalo sreće prisustvovati događaju. - Oprostili smo jedno drugom - završila je s pričom i nagnula iz boce, pa dodala sasvim uvjereno, nadlanicom obrisavši usne: - Jaka je naša ljubav! Sve će pregrmjeti!

Dijeliti tišinu

Zvali su ga "Tihi". Zbog njegove navike da govori vrlo rijetko i vrlo malo. Rijetki su znali da je to zbog njegove govorne mane, zamuckivanja. Tihi je govorio sasvim normalno, prijatnim baritonom, riječi bi tečno tekle, a onda bi se odjednom nešto ispriječilo na njihovom putu. Kao da je netko podigao branu. Riječi bi prestale teći, Tihi bi zbunjeno, pa sve zbunjenije pogledavao oko sebe izbjegavajući radoznale poglede. Onda bi slegnuo ramenima, zbunjeno se osmjehnuo, posegao rukom u stražnji džep traperica i iz njega izvukao malu crnu bilježnicu u kojoj se sakrivala tanka kemijska olovka. Brzo bi napisao i tako završio misao koju nikako nije mogao glasno izreći i osmjehujući se zbunjeno, gurnuo bi istrgnuti list sugovorniku, ili sugovornicima. Zbog svoje se govorne mane rijetko družio. Imao je malo prijatelja sa kojima nije provodio mnogo vremena. Tu i tamo: za neki rođendan, doček Nove godine i u sličnim prilikama, družio bi se s njima, potajno se radujući osami koja ga ponovo čeka. - Potrebna ti je djevojka - rekla mu je jednog dana Iris, njegova prijateljica još iz školskih dana. Tihi je, kao i mnogo puta do tog trenutka, kad bi se poveo sličan razgovor, samo odmahnuo rukom. - Ne odmahuj rukom - rekla je Iris. - Znaš i sam da bi ti suživot s nekim iz korijena promijenio život. Tihi se samo osmjehnu. Upravo se toga i bojao: da mu netko silom promjeni život. Tihom se sviđao njegov život i nikako ga nije želio mijenjati. Ni za koga i ni za što. Želio je da se život nastavi odvijati uobičajenim, njemu toliko dragim i poznatim tokom. - Imaš dvadeset i pet - nastavljala je Iris ne mareći za njegovu odbijajući tišinu: ništa je nije moglo zaplašiti, kad je bio Tihi u pitanju - a živiš kao da ti je pedeset. Tihi je samo podignuo obrve u znak pitanja. - Mirno. Mrtvo! - izbacila je Iris. - Čovječe, gotovo da ne izlaziš, previše samuješ. Kad si posljednji put s nekom bio na piću? - Zbilja … misliš na pi ...ću? - zamucao je kroz smijeh, jer nije mogao, a da se ne nasmije uspomeni koja je proletjela njegovim sjećanjem. - Zar je bilo i nečeg više? - zapitala je Iris prodorno ga gledajući. Tihi nije odgovorio, ali Iris nije ni očekivala da odgovori. Nastavila je nesmetano svoj monolog, dok bi Tihi povremeno klimnuo, dajući joj do znanja kako pažljivo sluša njene riječi, ali su mu misli bludjele ... Djevojke ... žene ... nije se osjećao ugodno, opušteno u njihovom društvu. Sve su one toliko voljele govoriti, da je počeo sumnjati kako uživaju slušati vlastite glasove. Naravno, izlazio je s djevojkama. Ali nikad to nije bilo nešto vrijedno pamćenja. Kino, piće i odlazak k njemu i ona prokleta neugodna jutra. Mrzio je ta jutra, kad bi se budio pored nepoznate, jer ona jest bila nepoznata, bez obzira što su noć proveli zajedno. Dvoje stranaca spojeni u jednoj noći. Združeni zajedničkom gorućom željom. Koja je ujutro nije više tinjala i zbog čega su se oboje osjećali neugodno. Tihi bi, poput pravog domaćina, skuhao kavu, pa bi pijuckali vrući napitak i s teškom mukom razgovarali, uvijek se dogovorivši da će se čuti i izmijenivši međusobno brojeve mobitela. Tihi je mrzio tu vražju spravu. Suviše često mu se događalo, da nekog pozove, a onda otvorenih usta guta zrak, svim se silama trudeći izreći to što želi. Ali riječi nisu izlazile. Zbog toga je odmah znao da on neće zvati, jer što, ako je pozove i ostane bez riječi? Upravo u trenutku kad ona očekuje bujicu njegovih riječi!? Zamišljao je djevojčin iznenađeni izraz lica, dok viče "Halo, halo?", a on se ne javlja, jer se ne može javiti. Ni riječ ne može istisnuti iz stegnuta grla. Zamišljao je kako se djevojčin izraz lica mijenja, od iznenađenog postaje ljutiti i konačno prekida vezu. Zbog toga nije zvao. Bolje je tako. Prije samo tri tjedna dogodilo mu se nešto sasvim neuobičajeno. Probudio se uz nepoznatu djevojku i odmah se sjetio njenog imena: Mirta. I to mu je bilo čudno. Obično se nije sjećao njihovih imena. Čemu ih pamtiti, kad će ionako odlepršati iz njegovog života mnogo brže nego li što su ušle u njegov život. "Mirta", mislio je tog jutra dok se iskradao iz sobe, pazeći da ne probudi djevojku: bila je subota i neka se mala ispava. "Mirta", mislio je pod tušem, prisjećajući se njene kose boje meda koja ga je milovala po licu, kad se popela na njega ljubeći mu vrućim poljupcima bradavice. "Mirta", mislio je pijuckajući tek skuhanu kavu i upravo je u tom trenutku Mirta ušetala u malu kuhinju. Sasvim gola, s jednom rukom u razbarušenoj kosi, osmjehivala mu se radosno, krećući se prema njemu prirodno lako, kao da je sasvim obučena. - Oh, kava! - uzviknula je, propela se na prste i ovlaš ga poljubila: bilo mu je drago da se obrijao. - Točno ono što mi treba. Baš si zlatan. Uzvratio joj je osmjeh i uživao gledajući Mirtino čvrsto tijelo, a onda se pobojao da mu se pogled ne pretvori u zurenje, pa se nelagodno osmjehnuo i pogledao je u njene blage smeđe oči, koje su radosno žmirkale prema njemu. - Ne pričaš mnogo, je li? - upitala je Mirta, preko ruba velike bijele šalice. - Ne brini za to: ja mogu pričati za dvoje! Osmjehnuo se. Nije znao što treba misliti na tu Mirtinu izjavu, a još manje što treba reći, ili treba li uopće išta reći. Nije trebalo. - Znaš, mogu i začepiti - nastavila je Mirta nakon brzog gutljaja. - Slobodno mi daj do znanja, ako te živciram. Tihi je odmahnuo glavom i osmjehnuo se. - Ne? - upitala je Mirta. - Krasno. Ali ne moraš se bojati, nisam ti ja baš prava lajavica. Samo me ponekad riječi ponesu, pa verglam i verglam. Znam i šutjeti. Uvjeriti ćeš se u to. Govori li to ona njemu ... Nije dospio završiti misao, a Mirta je već odlagala šalicu i pitala: - Imaš li što u planu danas? Ja nemam. Ajmo provesti dan zajedno. Važi? Odlazeći prema kupaonici, u hodu se okrenula i pogledala ga, a Tihi joj je klimnuo osmjehujući joj se. Nije se mogao prestati osmjehivati. - Daj mi pet minuta za tuš - rekla je nestajući u malom hodniku - i tvoja sam čitav dan. Tri su tjedna prohujala u trenu. Svakodnevno su se viđali, a mala jutarnja brbljivica, pretvorila se u šutljivu i plahu djevojku. Satima su mogli zajedno šutjeti, šećući gradom s rukom u ruci. Umjesto riječi, izmjenjivali su poglede. Sve češće i sve zaljubljenije. Riječi kao da im nisu bile potrebne, tišina ih je spajala. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Dvije vrste glazbe

Jutro kao stvoreno za trčanje, moju omiljenu zabavu. Pognute glave protutnjao sam cestom uzbrdo do streljane i zašao u šumu. Tu sam počeo uživati. Mišići su bili već zagrijani, a još ne umorni i lagano sam trčao putem kojeg su kiše izlokale. Zrak je predivan i udišem duboko i sa uživanjem, a cvrkut ptica koje pozdravljaju sunce odzvanja veselo između borova. Uživam slušati ptičji koncert i da bih ga bolje čuo, skraćujem korak, trčim laganije, sprečavajući tako vlastito šumno disanje. Uživam u trčanju i u pjevu ptica i suncu koje se probija kroz visoke borove krošnje. Natopljena kišom, koja je neumorno padala proteklih dana, šuma se počinje isparavati.
Vidim, prema meni trči neko nepoznati rekreativac. Sve ih poznajem, koji dolaze ovdje trčati, ali ovog prvi put vidim. Iako sigurno nema još trideset, gotovo je sasvim ćelav. Ni on ne trči brzo, iako je njemu silazna putanja, staza se blago spušta nizbrdo. Vrebam mu pogled, jer po nepisanom pravilu, pozdravljamo se međusobno. Ali pogled je ćelavka uprt ravno prema naprijed, ne skreće ga, ne daje znaka da me primjećuje, ne pozdravlja, već prolazi pored mene kao da sam ja još samo jedno stablo u šumi.
I dok prolazi pored mog lijevog ramena, vidim žicu preko njegovog ramena, crnu plastiku minijaturne slušalice u njegovom uhu. Udaljava se iza mene, čujem mu korak i pitam se, zbog čega trči u šumi, kad ne voli šumske zvukove? Osjećam se čudno i odjednom shvatim, kako osjećam da taj neljubazni trkač slušajući glazbu koja mu dopire do uha iz minijaturnog uređaja, vrijeđa ovu prirodu oko nas koju toliko volim i u kojoj toliko uživam.
Iduća vrlo skliska uzbrdica, primorala me da zaboravim na njega, kišne su kapi blistale na bujnom zelenilu, a ptice pjevale i pjevale, pozdravljajući moj tihi prolazak u podnožju stabala. Kažu, o ukusima se ne raspravlja. I u pravu su. A opet, ne mogu da se ne pitam ...

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Trčanje i seks

1.

Izbijajući na uski šumski sivi put, okružen visokim borovima, osjetio je kako ga zahvaća neko olakšanje i Vilko je znao da će ga uskoro udariti snažna pesnica edndorfina. Već je dugo, dugo nije osjetio, tu slatku injekciju sreće koja mu je davala krila, a pretrčani kilometri gubili značenje, mišići se osjećali odmorno i radosno očekivali iduće napore. Nagonski je ubrzao, osjetivši lagani dašak vjetra na znojnom licu. Iza njega je već bilo pretrčanih blizu pet kilometara, sve sama uzbrdica, naporno za svakog, bez obzira na fizičku kondiciju kojeg bi dotični imao. A sad je dolazilo čisto uživanje, znao je to Vilko. Šuma ga je prigrlila i kako je umor odjednom nestao, poželio je vječno trčati njenim uskim stazama posutim borovim iglicama. Tepih kojeg mu je šuma raspostrla u znak dobrodošlice.
Činilo mu se, dok je grabio uz brdo prema njegovom vrhuncu, da je ugledao crnu mrlju kako munjevito promiče naprijed. Znao je da se to njegov um poigrava sa njim. Snaga koju je osjećao silno ga je radovala, jer iza njega je bio period života kad te snage nije bilo. Sad se vratila, brzo i tajanstveno, kao da ga nikad nije ni napustila.
Mučilo ga je to. Pitao se zašto? Zašto baš sad? Pruža li mu to Život malo sportskog uživanja nakon svih onih bolnih razočarenja? Ludi li on to, kad mu se ovakve misli motaju umom?
Nasmijao se glasno i svjesno počeo misliti o njoj. Da bi skrenuo misli.
Misleći na žalosne stvari nije osjećao žalost. Jer žalost se miješala sa zadovoljstvom zbog doživljenog. Ono što si doživio, nitko ne može više oduzeti.
Projurio je stazom na čijem je račvanju često čekao nju, Vesnu. Misli su mu odlepršale iznad tihih i diskretnih svjedoka borova i vinule se u ne tako daleku prošlost.

- Znojan si - bila mu je rekla Vesna onog ledenog zimskog jutra, kad je dotrčao uzbrdicom do mjesta sastanka, a do kojeg se Vesna dovezla kolima.
- Uskoro ćeš i ti biti znojna - odgovorio joj je Vilko grabeći je za stražnjicu.
Sretno se nasmijala u njegovom zagrljaju. Nije bila lijepa, ali bilo je nečeg u izrazu Vesninog lica što ga je neprestano držalo seksualno uzbuđenog. "Napaljenog", govorila je Vesna. Imala je posebne riječi koje je upotrebljavala isključivo sa njim, dok su pomamno i krišom od okoline, grabili jedno drugo. Vječno ju je želio. A ona, Vesna, već petnaest godina u braku i već deset godina neželjena od svog bračnog druga, kako je sama tvrdila, a Vilko joj je vjerovao, jer takva se glad ne može glumiti, podjarivala je plamen u njemu i pretvarala ga u užarenu buktinju.
- Dođi! - zapovjedila mu je uvlačeći ga u kola koja su bila parkirana između stabala i suhog grmlja. - Ne mogu više čekati.
Uvijek je tako bilo. Vilko bi sjeo na stražnje sjedalo kola, a Vesna bi ga opkoračila, pohotno dašćući, dok su joj zelene oči divlje sijevale i neprekidno bile uprte u njegove.
"Oči morskog psa", pomislio je i bio osupnut mislima koje su nepozvane ušetale u njegov um. Čudan neki trenutak. Gorak i sladak istovremeno. Osjećajući silno uživanje prodirući duboko u njenu otvorenu vlažnost, shvatio je da Vesna nije ni blaga, ni draga, ni nježna, ni da ga ne voli, pa čak ni da ga ni ne želi. Željela je samo zadovoljstvo koje joj je pružao. Ništa više. Trenutak lucidnosti se rasprsnuo poput mjehura sapunice u neizdrživom naletu slasti. Vesna je otkinula pogled s njegovog lica i zajaukala podigavši glavu uvis, zatim klonula i naslonila glavu na Vilkovo rame. Oboje su ostali nepomični, i dalje sjedinjeni, ali više nije bilo strasti, osim njenog mirisa koji je zavladao u kolima.
Sad, kad je bilo gotovo, nije se ni sjećao one ustreptale misli koja mu je uzvitlala um. Nestala je, prosula se iz njega, baš kao i njegova vlažnost.
- Sutra, opet? - šapnula je Vesna u njegovo uho grickajući ga.
- Ne - tiho je odgovorio. - Sutra ne.
- Zašto ne?
- Trčim sa prijateljem.
- Gdje?
- Ovdje.
- Pa onda? - upitala je, a zelene su joj se oči stisnule mangupski gledajući u Vilkovo znojno lice. - Samo skreni niz ovu stazu, a ja ću te čekati spremna.

Prisjećajući se sada, dok je laganim korakom počinjao lagani uspon šumskom stazom, tog dalekog dana, pomalo je žalio za njima. Iako ih ni za što na svijetu ne bi ponovio. Sa Vesnom je bio na vrhuncu slasti, ali i na vrhuncu trčanja. Trčao je kao nikad u životu, uopće ne osjećajući umor. Sasvim mu se uobičajilo da laganim tempom istrči oko dvadesetak kilometara, istušira se i odmah krene u laganu šetnju. A navečer bi dolazila Vesna. Vladala je njime pomoću strasti. Vilko je to znao, savršeno je to shvaćao, ali ništa nije mogao učiniti. Utapa se u strasti kakvu još nikad u svom životu nije osjetio.

- Bi li učinio nešto za mene? - upitala ga je jedne jesenje noći: već su dva puta vodili ljubav i prikupljali su snagu za treći mahniti zamah požude, koja je titrala između njih.
- Reci - rekao joj je.
- Stalno trčiš - rekla je ona blago mu milujući dugačku i čvrstu butinu. - Voliš trčati više od svega. Možda i više od seksa.
- Pa, ne znam ...
- Znam da je tako - prekinula ga je. - Bi li istrčao maraton za mene?
- Za tebe? - Vilko je sjeo u krevetu i zagledao se u njene zelene oči. - Kako to misliš?
- Samo za mene - odgovorila je položivši ruku na njegovu muškost. - Sam. Sasvim sam. Možeš li to?
Vilko je trenutak razmišljao, a uzbuđenje poput divljeg konja propelo u njemu i znao je da je uhvaćen u stupicu. Izazov je bio preveliki, a da bi ga mogao zaboraviti. Učiniti će to, istrčati će maraton, ali ne za nju, ne za Vesnu, koja bi htjela i njegove sportske uspjehe pripisati sebi. Istrčati će ga zbog sebe i samo za sebe, a ona neka misli što god želi. I možda, samo možda, trčeći taj usamljenički maraton, uspije na nekom od četrdeset i dva dugačka kilometra izgubiti požudu koju je osjećao prema Vesni, a za koju je osjećao kako mu, usprkos nasladi u kojoj je uživao s njom, truje život.
- Hoću! - odlučno je rekao Vilko, ali govorio je to sebi, ne Vesni. - Istrčati ću vražji maraton potpuno sam!
Vesnine su oči zasjale a divno-glatke butine kliznule preko njegovih. Zahvaljivala mu se na jedini način za kojeg je znala. A Vilko, uzvraćajući svojim uzbuđenjem na njeno uzbuđenje, mislio je kako je sve to silno žalosno, a možda čak i bolesno.

Šumska ga je staza dovela do samog vrha brda i Vilko prekine trčanje, osjećajući na sebi radoznale poglede izletnika. Uvijek se tu našao poneko, ali za razliku od Vilka, ti su ljudi stizali automobilima.
Vilko je, ne mareći za njihove poglede, usmjerio pogled u daljinu, jedva nazrijevši sivu vijugavu cestu kojom je onog sad već prilično dalekog dana trčao svoj usamljenički maraton. I nije se mogao prestati osmjehivati.


2.




Ništa neobičnog nije nalazio u samotnom trčanju maratona. Uvijek je trčao sam. Volio je trčati sam.

Stojeći na vrhu brda, prije nego li će se sjuriti nizbrdo i promatrajući sivu cestu kojom je onog dana trčao, Vilko je osjećao zrnce tuge za tim poodmaklim danom. Bio je to moćan dan, a on sam snažan kako više nikada neće biti. Osjećao se nepobjedivim. Lagan, jedva primjetni dašak vjetra, pomiluje ga po licu, baš kao i onog dana ...

... kad je laganim korakom grabio prema tridesetom kilometru. Nije mu se bilo teško orijentirati. Cesta kojom je trčao u susret rijetkom prometu, bila mu je dobro poznata.

- Pomoći ću ti - bila je rekla Vesna.
- Kako? - upitao ju je posprdno. - Hoćeš li trčati sa mnom?
- Ne budi smiješan - odgovorila je i počela ustajati iz kreveta: bilo je vrijeme da se vrati kući i dočeka muža. - Provozati ćemo se sutra mojim autom i odabrati ti trkačku rutu.
- Ne moramo ništa birati - rekao je Vilko promatrajući je kako se oblači: prizor koji mu nikad nije dosadio. - Već znam.
- Znaš? - Vesna je podigla pogled s noge na koju je obuvala cipelu s visokom potpeticom.
- Znam. - Vilko je klimnuo. - Neka to bude petrolejska cesta. Često sam već trčao njome i dobro mi je poznata.
- Lijepo - rekla je i prišla mu i poljubila ga. - To je riješeno.
- Ima još stvari za rješavanje – rekao je on osmjehujući se njenoj naivnosti: kao da su četrdeset i dva kilometra metri!.
- Kojih?
Rekao joj je i sutradan su skratili ljubavnu igru, pa noseći velike plastične boce napunjene vodom, pošli kolima na "trkačku rutu", kako su je prozvali. Dehidracija je opasna, znao je to Vilko i htio se osigurati protiv nje. Otprilike svakog petog kilometra, Vesna bi zaustavila kola ne isključujući motor, a Vilko bi izašao s dvolitrenom plastičnom bocom punom vode i sakrio je u grm, dobro odmjerivši mjesto gdje to čini. Da ga ne promaši. Jednom je doživio dehidraciju i još se sjećao posljednjeg kilometra kojeg je jedva pretrčao, napola teturajući, dok konačno nije stigao do mjesta na kojem se mogao osvježiti.
Na petom, desetom, petnaestom kilometru je sakrio po dvije boce vode, jer tu će se i vraćati, a na posljednjoj stanici, na dvadeset i prvom kilometru, samo jednu, usamljenu dvolitrenu plastičnu bocu. Sakrio ju je u poveći grm i razmišljao o tome, kalo li će se osjećati onog trenutka kad dotrči do nje, podigne bocu i počne se polijevati i piti, a znajući da isto toliko dugačak put još mora pretrčati pri povratku.
Htio je nešto reći, ali je zašutio vidjevši kako Vesno silazi kolima sa ceste kojom je tekao vrlo rijedak promet i odmah je znao što će se dogoditi.
- Pa moramo to učiniti na ovom mjestu - rekla je izlazeći iz kola i noseći zelenkastu deku u ruci.
- Na sve si mislila - rekao je on.
- Kao i uvijek - odgovorila je samodopadno.
"Ali samo kad je seks u pitanju", rekao je on u sebi, pitajući se, kako li bi Vesna reagirala kad bi to izrekao glasno? Možda bi morao već sad trčati polumaraton? Tonući u nasladu, koju je usprkos svemu uvijek osjećao u Vesninom zagrljaju, u mislima je već trčao sivom cestom. Po prvi je puta od kad se krišom sastaje sa Vesnom, njegov duh lutao, dok je bio fizički spojen s njom. Trajalo je dugo, silno dugo i znao je da Vesna beskonačno uživa, čitao joj je užitak iz očiju i osluškivao ga u tihim jecajima koji su postajali sve glasniji i glasniji.
"Seks", mislio je zabijajući se u njenu vlažnu nutrinu."Sve nas seks pokreće. U bilo kojem smislu. I kad je ljubav u pitanju, i kad je mržnja u pitanju. Pa čak i kad je prezir u pitanju. Seks upravlja nama. Eto, ja zbog seksa trčim maraton. A prije ... "
Kad je konačno eksplodirao i klonuo, Vesna ga je čvrsto obgrlila nogama ne dozvoljavajući mu odmak od sebe, zabijajući mu nokte u znojna leđa. Kao da je željela ovaj trenutak sladostrašća zauvijek zadržati za sebe, na sebi i u sebi.
- Ne miči se! - promuklo mu je zapovjedila vrelim dahom u uho. - Da se nisi usudio maknuti!
Mirno je ležao. Ne zato što se nije usuđivao pomaknuti, već jednostavno zbog toga što trenutno nije u njemu više bilo ni trunčice snage.
- Nikad ti nije dosta - promrmljao joj u vrat.
- Smeta ti to? - tiho je upitala stežući ga i dalje rukama i nogama.
- Ponekad zna biti naporno - izletjelo je iz Vilka, a da pravo nije ni znao što govori.

Mislio je na njen izraz lica onog ranog listopadskog jutra, kad je izašao na ulicu i počeo istezati mišiće. Jutro je bilo neuobičajeno toplo za to doba godine i Vilko se radovao tome. Ne bi bilo ugodno dugotrajno trčati pod nepovoljnim klimatskim uvjetima.
I onda je potrčao ... a Vesnino lice mu je lebdjelo pred očima. Njene su ga oči ispitivački gledale onog kasnog poslijepodneva, dok se meškoljila ispod njega, dozvoljavajući mu odmak. Osjećao je njenu iznenađenost, osjećao je tračak ljutnje u toj iznenađenosti.
- Postala sam ti dosadna? - upitala ga je spuštajući suknju prema koljenima.
- To nikako nije istina - odgovorio je iskreno. - Ti ne možeš biti dosadna.
- Pa što je onda u pitanju?
Vilko je šutio. Što da joj kaže? Da mu ide na jetra svojim skakanjem na njega? Da se počeo osjećati poput velikog penisa na kojemu ona jaše u susret zadovoljstvu kad hoće i koliko hoće. To da joj reče? A da mu najviše od svega smeta ta više nego čudna moć koju ona nesumnjivo ima nad njime. Jer istog trena, kad mu Vesna javi telefonski da dolazi provesti s njim ukradeni sat, on napušta sve i ustreptalo čeka njen dolazak.
A dolazak se uvijek odigravao na isti način: Vesna bi ušla u njegov stan, u njegovu polumračnu spavaću sobu i istog ga trena počela ljubiti i svlačiti i čas kasnije požudno bi se valjali na njegovom kauču, na kojemu su se u udubini ocrtavali obrisi njihova tijela. Kasnije, kad bi prvi nalet požude bio ugašen, počela bi govoriti. Uvijek o sebi i njenom muži i samo o sebi njenom mužu. Mrzio ju je zbog toga. Ali ništa nije govorio. I iznenadio se, kad je odjednom shvatio kako žali tog jadnog mužića koji mora …

Peti kilometar je već bio iza njega. Nije ga ni osjetio u nogama. Pio je vrlo malo, posuo se vodom po kosi i jurnuo dalje. Deseti kilometar. I dalje je u glavi prevrtao slike sjećanja s Vesnom. Petnaesti kilometar. Nema umora. Baš kao ni onog posljednjeg puta sa Vesnom, ovdje u blizini, na travi, na dvadeset i prvom kilometru. Ni onda nije osjećao umor. Seks i trčanje ga ne umaraju. I kao da jedno drugo podjaruje.
Dotrčao je i do dvadeset i prvog kilometra, brzo iskopao bocu iz grmlja, ovlaš okrznuo pogledom mjesto na kojemu je nedavno uživao s Vesnom, on nešto manje nego ona, pa s bocom u ruci pojurio nazad. Sad je znao da ima maraton u nogama. Pretrčati će još tih preostalih dvadeset i jedan kilometar, pa makar mu to bilo posljednje što će učiniti u životu. Osjećao se jak i sretan volio je život. Jer zna biti lijep i moćan!


I dalje stojeći na vrhu brda, Vilko se osmjehne, odmahne glavom tjerajući sjećanja i počne se polako spuštati niz brdo. Nema žurbe, neka mu se mišići odmore. Nema potrebe naprezati se. Ne sad. 

3.

 

Bilo je pravo uživanje lagano se spuštati strmom stazom. Mišići su mu osjećali slatki umor i pozivali ga ubrzati, ali je Vilko znao da to ne smije učiniti: trčati brzo niz strmo brdo zna biti vraški opasno. Uživajući u lakoći napredovanja, misli mu ponovo jurnu ...

... prema onom danu, kad je trčao usamljenički maraton i kad je približavajući se tridesetom kilometru počeo osjećati bolove. Kvadricepsi su mu se grčili i naprezali kako se još nikad do sad nisu naprezali.
Čak ni onu noć koju je gotovo čitavu proveo klečeći, sa Vesnom između svojih butina, bjesomučno se zabijajući u nju. Bili su neumorni te noći: nisu se vidjeli petnaest dana, jer Vesnin se muž razbolio, gripa, ništa opasnog, ali ona nije mogla dolaziti svakodnevno kod Vilka na ukradeni seks, a na kojeg su oboje navikli i počeli ga smatrati normalnim, nečim što im s pravom pripada.
- Što mu je? - upitao je bijesno, kad mu je Vesna telefonirala i priopćila mu vijest koja ga je razjarila.
- Gripa, čini se.
- Gad jedan! - zarežao je Vilko u slušalicu. - I to baš sad kad je trebao raditi tri noćne smjene za redom.
- Ah! - uzdahnula je Vesna iz daljine u Vilkovo uho. - I to će proći. Nadoknaditi ćemo.
Nadoknađivao je. Čim je te noći oko jedanaest sati stigla, strgnuo je odjeću sa nje i polegao je potrbuške na krevet.
- Imaš lijep pogled odozgor - rekla mu je ona pogledavajući ga iskosa i sijevajući zelenim uzbuđenim pogledom.
- Šuti! - zapovjedio joj je promuklim glasom.
Bio je nezasitan, a nju kao da njegova glad činila još gladnijom. Zabijao se u nju uvijek iznova i uvijek u toj jednoj te istoj pozi, pa ga je Vesna počela podozrivo gledati. Konačno, prilikom trećeg puta ljubavnog okršaja, jer upravo se u to, u okršaj pretvorilo njihovo uzajamno mahnitanje, osjećajući da Vilkovo uzbuđenje raste, usudila se upitati:
- Ne želiš mi gledati u lice, je li? Zašto?
- Jer znam ... - zastenjao je on, vrhunac uživanja ga stegnuo i prekinuo mu riječ, ali nije je ni bilo potrebno dovršiti. Ona je znala.
- Misliš da sam ...
- Šuti! - zapovjedio joj je drugi put te noći, u stvari, drugi put za vrijeme čitavog njihovog odnosa.
Vesna se osmjehnula u slatkom grču i klonula, koljena su joj kliznula i spustila se na krevet, a Vilko je ostao klečati nad njom, osjećajući kako mu kvadricepsi bolno bride.

I sad su bridjeli. Ali ne zbog dugotrajne seksualne igre. I bol je bila gotovo ista. Onu se noć strahovito iznenadio, prisjetio se Vilko, osluškujući bolne mišiće nogu. Priznao je samom sebi da je to ljubomora bjesnila u njemu i to ga je vrijeđalo. Zašto bi on trebao biti ljubomoran? Naravno da se Vesna ševi sa svojim mužem! Ne tako često kao sa njim, ali ... Ne očekuje, valjda, da mu bude vjerna, ma što to značilo. Vilko se nije zavarao, znao je da Vesni seks najvažnija stvar na svijetu i žacnula ga je pomisao, da je i on sam njoj poželio postati dragocjenim. Toliko dragocjenim, da bi sa mužem ... A onda se naljutio na svoju potajnu i glupu i nedostojnu želju koja se stvorila niotkuda kako mu se činilo je i počeo trljati dlanovima bolne mišiće nogu.
Činio je to i trčeći, približavajući se tridesetom kilometru. Približavajući se zidu. Slušao je o tome, čitao je o tome, ali doživjeti to, bilo je nešto sasvim neočekivano drugačije. Svaka ga je žilica boljela i počeo je pomišljati na odustajanje. Da stvar bude gora, lijevi mu je taban počeo pričinjavati poteškoće: boljelo ga je do ludila.
Iščeprkao je bocu s vodom iz grma i otpio malo mlake tekućine. Čak i tako mlaka voda, uspjela ga osvježiti, uliti mu novu snagu. Nastavio je trčati sivom cestom dok su mu rijetki vozači trubili, a onda, u blizini trideset i petog kilometra, boli je nestalo. Umjesto boli koja je čarobno nestala, zahvatilo ga je neko čudno raspoloženje, trčao je bez napora, pogled zadržavajući samo nekoliko metara ispred sebe i ne misleći ni na što, osim na tih nekoliko metara. Vesna i seksualne akrobacije sa njom koje su ga u sjećanju pratile do tada, nisu sasvim nestale, nije mogao sasvim prestati misliti o njoj. O njima. Slike su sjećanja iskakale pred njim, a on trčao i osmjehivao se. Udisao je svježi zrak otvorenih usta i osjećajući radost.
Posljednje je kilometre čak i ubrzavao i osjećao se presretnim zbog toga. Nije se iznenadio, shvativši odjednom kako pjevuši u sasvim lagani vjetar koji mu je puhao u zažareno i znojno lice. Visoki i snažni valovi zadovoljstva podizali su se u njemu, a sreća mu nadimala grudi. Olakšanje što je konačno sve iza njega, milovalo mu je uzdrhtalo tijelo, Više nisu bile važne one muke koje izdržao, koje je morao izdržati. Sad mu se sve to isplaćuje. S kamatama!
Uspio je! Istrčao je maraton sasvim sam. Čitavih četrdeset i dva kilometra i 195 metara. Pa čak i nešto više, znao je to i osjećajući beskrajno umorno zadovoljstvo, dok se tuširao. Zadovoljstvo mu nije pokvario ni napuknuti taban koji je obilno krvario. Nije važno. Nije bilo važno ni što mu je nokat nožnog palca sasvim pocrnio i koji se jednostavno odlijepio s prsta dok je izuvao znojem promočenu čarapu. Nije važno. Važno je samo to, da je istrčao svoj maraton. I Vesna dolazi oko jedanaest sati u noći, kad onaj njen ... nije ga briga! Nije važno. Više nije važno. Jedino je važno da je uspio, pobijedio, istrčao je svoj maraton, ne Vesnin, nego svoj! I nitko mu to ne može oduzeti. I još ovo: kad je već u sebi pronašao snagu za maraton, pronaći će je i za nalaženja izlaza iz nemoguće veze s Vesnom. Koja i nije prava veza, odjednom je shvatio. Do vraga i Vesna! Noćas će se dobro izvaljati sa njom, a sutra ... baš ga briga za sutra, nemaju Vesna i on svoje sutra. Samo nekoliko ukradenih noćnih sati. I to je sve.
Sutra će liječiti noge i početi ozbiljno se pripremati za one maratone, za koje je bio sasvim siguran, da ga očekuju!

Kraj

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.