petak, 30. svibnja 2008.

Ubijajući samoću



Osjećam otpor prema želji nazvati je, zamoliti je doći. Nisam joj se dugo javljao, više od godine. Za čitavo vrijeme trajanja romance sa Mirelom. I mnogo toga se moglo promijeniti u njenom životu, Nelinom životu. U mom se dosta toga dogodilo za vrijeme protekle godine, zašto ne bi i u Nelinom? Čudno, kao da mi je postalo prirodno da Nela nema svog života, već čeka da je pozovem u svoj.
Odguravam negativne misli i hrabro pružam ruku prema mobitelu, toj paklenoj spravi, zbog koje nam je bijeg onemogućen.
- Halo? - začujem Nelin tih i miran, odsutan glas: nije vidjela moje ime na zaslonu mobitela, sasvim sam siguran.
- Dobar dan, Neli - meko joj zaželim. - Sjećaš li me se još?
Muk. Koji traje i traje. Postaje mi neugodno i već pomalo žalim što sam je nazvao. Meškoljim se od neugode, sretan što me Neli ne može vidjeti.
- Vili? - pita ona tiho. - Na poslu sam i samo sam zgrabila mobitel. Nisam vidjela tvoje ime … Naravno da te se sjećam. Zar si sumnjao?
- Ne bih se iznenadilo - odgovorim joj uz nečujan uzdah olakšanja. - Prilično se dugo nismo čuli.
- Znam. - Čujem Nelin šumni uzdah. - Godinu dana.
- Ah! - kažem glumeći iznenađenost. - Zar je toliko prošlo?
- I još malo više - odgovori Neli. - Oprosti, kao što sam rekla, na poslu sam i ne mogu dugo razgovarati. Što si mi želio reći?
Pritišće me na zid nelagode. Ne ljutim se. Ima pravo. Ne postupam pošteno prema njoj, znam to, ali si ne mogu pomoći.
- Htio sam te pitati - kažem joj odlučno, iako se baš ne osjećam odlučnim – jesi li voljna izaći sa mnom večeras? Petak je i mislio sam ...
- Mislio si da provedemo zajednički vikend - prekida me ona uz lagani podrugljivi smijeh, u kojem nema zlobe. – Kao nekada. Jesam li pogodila?
- Jesi.
- Dolazim k tebi u sedam - čujem njen glas u uhu i trnci me prolaze: već sam suviše dugo bez žene, želja me razapinje. - Donijeti ću neke namirnice, ništa posebno, ne trebaš ništa kupovati. Dogovoreno?
- Hvala, Neli - meko joj kažem, ali veza je već prekinuta i nisam siguran je li čula moje zahvaljivanje.


Ugodno je sjediti ispod starih kestenova, dok rijeka žureći prema moru šumi u blizini, osjećati blizinu prijatelja.
- Znači tako - reče Boris. - Počeo si zaboravljati Mirelu. Dobro je tako. Imati ćeš slatki vikend. Nakon podužeg vremena.
- Čini se - odgovorim mu preko šalice kave. - U svakom slučaju, riješio sam se potištenosti koja me pratila.
- I pozvao Neli? - Boris podsmješljivo gleda u mene, preko ruba čaše u kojoj se zlatnim nijansama presijava pivo na poslijepodnevnom suncu.
- Jesam - odgovorim. - I?
- I koliko to traje?
- Koje?
- Znaš ti - reče Boris. - Koliko vremena već ovako pozivaš Neli kad ti zagusti, a ona bez pogovora dolazi?
- Uh! - stenjem uznemireno. - Pa nemoj tako! Prikazao si to vrlo ružno. Nije ružno. Draga mi je Neli i nikada je ne bih povrijedio.
- Jesi li siguran?
- Siguran sam.
- Što misliš - pita Boris, nakon što je polako i sa uživanjem otpio - je li sretna što je pozivaš s vremena na vrijeme?
- Koji ti je vrag? - pitam ga uznemireno. - Pa znaš da se ovo događa, zar ne? Nije to od jučer...
- O tome i govorim. Od kada je?
Zamišljeno gledam u prijatelja i nastojim se prisjetiti od kad traje moje poznanstvo i povremeno druženje sa Neli.
- Dvije - kažem oklijevajući - možda tri godine?
- Biti će blizu pet - reče Boris. - Ne volim ti ovo govoriti, ali evo kako stvari stoje. Mislim da te Neli voli. Dok ti samo pomoću nje ubijaš samoću. Pozivaš je uvijek kad neka tvoja luda ljubav umre. Srećom po Neli, to se događa prilično često, jer uvijek se zaljubljuješ u čudne ptičice, koje vrlo brzo odlepršaju iz tvog života, a Neli je ...
- Poštedi me! - prekidam ga smijući se i podižući ruku, pozivajući konobaricu. - Ukoliko prekineš, častim te još jednom pivicom. A onda te napuštam.


Neli se osmjehne prema meni i pruža ruku preko stola, kojeg je svečano prostrla i na kojem trepere svijeće. Stišćem joj toplu ruku, koja me prije samo pola sata milovala.
- Zadovoljan? - pita me Neli.
- Večerom - zadirkujem je - ili tobom?
- Može oboje? - uzvraća Neli, a lice joj ozareno, tamne oči su blage.
"Ubijaš samoću pomoću nje", odzvanjaju mi u nutrini riječi prijatelja. I odjednom vidim ono što nikad nisam primijetio i što sam tražio u drugim ženama, a što se nalazilo u mojoj blizini, strpljivo čekajući da mi se duhovne oči otvore.
- Dobra si prema meni, Neli - kažem joj nesigurnim glasom, zamuckujući, jer nikad do sad nisam izgovorio te riječi. - Da li bi ... bi li ... kako bi bilo ...
- Izgovori već jednom! - reče ona nestrpljivo.
- Pa znaš ... - govorim joj i pokazujem slobodnom rukom oko sebe: znam da se glupo osmjehujem, ali ne mogu se prisiliti pozvati je živjeti sa mnom, iako upravo to želim izgovoriti.
- Koja si ti kukavica! - reče meko Neli, bez ljutnje, bez zlobe, onako kako samo ona može reći, stišćući mi ruku na sredini stola. - Da, doći ću živjeti sa tobom, ali samo budeš li ikada stekao dovoljno hrabrosti i to mi predložio. Želim čuti kako izgovaraš te riječi.
Ah, dobro je. Sve je u redu. Upitati ću je slijedeći put kad bude došla ... biti će to sigurno slijedeći put! Pa nije to baš toliko teško. Sigurno ću je upitati. Slijedeći put.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 23. svibnja 2008.

Žestoki udar



Svakakve te misli pohode, dok ležiš u bolničkom krevetu, okružen supatnicima, čekajući operaciju koje će ti možda spasiti život. Oduvijek sam bio izdržljiv, snažan, a ovako slabašan, kako se sada osjećam, nikad se prije nisam osjećao. Uvjeren sam bio da sam neuništiv, ništa me ne može baciti na koljena, ja sve mogu i sve hoću. Mogu vraga! Jedna me obična žilica koja je iznenada pukla, bacila na koljena. Doduše, srčana je, pa ...
- Dobili ste opomenu - rekao mi je liječnik, neka prokleto važna faca, bio je okružen čitavom svitom, njih se desetak tiskalo oko njega i gutalo njegove riječi. - Morate smanjiti tempo. Morate naučiti slušati vlastito tijelo: niste vi toliko jaki, da se možete neprekidno naprezati.
Opomena, kaže dobričina. Moram slušati opomene koje mi vlastito tijelo šalje. Kao da to ne znam. Znam to vrlo dobro, ali ne mogu si priuštiti luksuz i brinuti o svom umoru, dok ...ahhhhh, do vraga sve! Što me taj udarac nije dokrajčio i spasio muka? U što mi se život pretvorio? U tiho umiranje i neprekidno naprezanje da zaradim nešto sa strane, jer plaća je mala, nedovoljna, a ...
- Slušate li vi mene uopće? - prekida mi misli liječnik i ohrabrujuće se smješka: misli kako sam se uplašio. - Nije toliko strašno. Operirati ćemo vas kroz koji dan, dok se malo oporavite, ojačate, ipak je to bio žestoki udar, zar ne?
- Biti ću invalid? - pitam ga i gledam ispitivački u njegove crne oči.
- Pa sad, invalid... - okoliša on. - Nećete biti kao prije, naravno. Ništa više za vas neće biti kao prije. Morate to shvatiti. Nikakvih naprezanja. Strogo mirovanje.
- Koliko mi još ostaje života?
- Kakvo je to sad pitanje? – Svi liječnici odmahuju glavom, a glavni se kiselo smješka. – Nema razloga, da uz pravilan pristup ne poživite još dugi niz godina. Nije sve baš tako crno!
Odlaze. Bijeli mantili se poput zastava vijore za njima. Buljim u strop. Nikakvih naprezanja. Znači li to, da neću moći raditi? A kako živjeti? Moja se gospođa sigurno neće ubiti od prevelike pažnje prema meni, pa ona, umjesto mene, početi trčati za bilo kakvom zaradom, ne bi li nam hladnjak prestao zjapiti prazninom.
Osjećam kako se gnjev podiže u meni, pa se smirujem, samog sebe tješim: naći će se već neki izlaz. Pa uvijek se nađe, do vraga, zar ne? Važno je samo da ne pokleknem, da ne izgubim volju, jer onda ...
Sjetim se kako nisam samo pokleknuo onog poslijepodneva, kad me crna i snažna pesnica boli stegnula oko srca. Zamračilo mi se pred očima, koljena zadrhtala, a upravo sam stajao na pješačkom prijelazu, sunce mi je tuklo u oči, njegovo se blještavo žutilo odjednom zatamnilo. Bol je postajala sve jača i znao sam da teturam, ali nisam si mogao pomoći i zatim vrhunac bola, pomislio sam, to je to, kraj, poslije kojeg je nastupio mrak i zaborav u njemu.
- Sve je u redu - govorio mi je mladi liječnik, kad sam se osvijestio u kolima prve pomoći sa maskom na licu. - Sve je u redu. Opustite se. Sve je u redu. Svaki ćemo čas stići u bolnicu.
Od tog dana ležim ovdje, u bolnici, okružen supatnicima. Ležim i razmišljam. Što i kako dalje? Postoji li uopće izlaz?

Vrijeme posjeta. Uh, kako mrzim to vrijeme. I one uvijek iste riječi sućuti koje svi prosipaju oko nas koji imamo nesreću ležati ovdje.
- Brzo ćeš se oporaviti, ne brini - govori mi Neva, moja životna družica: sjedi na krevetu pored mog boka i krevet je zastenjao pod njenom težinom. - Jak si ti. Prebroditi ćeš to.
- Sigurno da hoću -odgovorim i gledam je. - Ništa mi drugo ne preostaje, zar ne?
- To je moj Milivoj - reče ona osmjehujući se.
Isto je to govorila kad mi se stari srušio prije šest mjeseci: sve je uvjeravala kako će stari ozdraviti. Nije ozdravio, naravno, Umro je, uvjeren sam od žalosti za mojom majkom. Naslijedio sam njegov predivan stan.
- Prodati ćemo ga – rekla je Neva. – Treba nam novi auto. Ovaj može crknuti svakog časa.
- Nećemo ga prodati! – žestoko sam se usprotivio, čvrsto odlučivši da joj u ovome nikad ne popustim. – I ne treba nam novi auto!
- Ma ti si baš čudan – rekla je mrzovoljno, a lice joj postalo ružno. – Mogli bi riješiti svoje financijske brige.
- Nemamo financijskih briga – odgovorio sam. – Ili točnije, ne bi ih imali, kad bi prestala kupovati nepotrebne stvari. Trpati u hladnjak i u sebe razne čokoladice, ne ostavljati iza sebe upaljeno svijetlo, ne vozikati se nepotrebno, ne …
- Ah! – uzviknula je. – Znači tako!
U što se to pretvorila? Kad je ovakva postala? Gledam je i ne prepoznajem. Lice, nekad tako blago sa krupnim smeđim očima, postalo je tvrdo, oči se suzile, bijesno gledaju oko sebe. Ispitivački je to pogled, sumnjičav, krajnje nepovjerljiv. Čitav joj je svijet neprijatelj. Možda misli kako glumatam, ne bih li se izvukao iz jarma obaveza u kojeg me upregla?
- Gdje je Nidija? - pitam je za kćerku: već sam osam dana ovdje, a ona me još nije posjetila. - Zašto ne dođe?
- Uči - odgovori mi Neva. - Znaš da se približava kraj godine, a i strah ju je bolnice ...
Prestajem slušati. Koga ona zavarava? Misli li da ništa ne znam? I sjećanje nahrupi dok slušam Nevino brbljanje ...

... ljetna je večer od prije dvije godine, kad sam se iznenada vratio kući. Uzalud sam petljao oko brave, nisam mogao ugurati ključ. Zvonio sam dobrih desetak minuta, dok mi konačno nije vrata otvorila Nidija, moja kćerka, moja nada, moja miljenica. Lice joj zažareno, zelene joj oči blistaju, a divlja joj i plava kosa u kovrčavom slapu pada niz ramena. Petnaest joj je godina, mislio sam dok sam je tako gledao, naslutivši što se događalo iza zaključanih vrata, samo petnaest godina, a već ... i u tom trenutku mog razmišljanja, ugledam i njega: klipan je sigurno prevalio dvadesetu.
Mirno je izašao iz kuhinje u hodnik ispred mene, a meni se tada po prvi put zacrnilo pred očima, nešto me stegnulo u grudima, ali mislio sam kako je to samo žalost. Opraštao sam se od kćerkinog djetinjstva, shvativši odjednom ... što? Nisam bio siguran. Umorno sam pokazao na vrata i mladić je šutke izašao. Nije on kriv ni za što.
- Nemoj, tata - rekla je Nidija. - Ništa se nije dogodilo.
- Molim te - rekao sam joj umorno, shvativši kako joj ne mogu pogledati u oči - poštedi nas oboje laži.
Kad smo te večeri u čudnoj i napetoj tišini legli, pričekao sam nekoliko trenutaka, a zatim progovorio u mrak sobe.
- Koliko to dugo već traje?
- Što to? - odvratila je Neva.
- Znaš ti - umorno sam joj odgovorio. - Koliko se već dugo to događa s Nidijom? Da se ovako vucara sa klipanima ...
- Pa nemoj tako - rekla je Neva, a glas joj je poprimio svađalački ton. - Zašto je sve kod tebe tako ružno?
- Možda zbog toga što i jest ružno - odgovorio sam umorno: nije imalo smisla raspravljati, znao sam, ali nisam mogao šutjeti.
- U svemu vidiš samo ružnoću! - optuži me Neva.
- Boga ti tvoga - nisam odolio - pa ona ima samo petnaest! Što tu može biti lijepog? A klipan je prevalio dvadesetu. Koliko to već traje? Sa koliko je počela?
- Ah, šuti! - obrecnula se Neva bijesno. - Ne zašutiš li, napuštam krevet i odlazim u njenu sobu.
Zašutio sam. Kao i uvijek. Ali od tog dana, od prije dvije godine, nestalo je radosti iz mog života.
Promijenilo se sve, doslovno preko noći. Moja djevojčica prestala je biti djevojčica i postala ...što? Žena sigurno nije! Prestala je razgovarati sa mnom, ugledavši se u majku. Obraćale su mi se samo kad im je nešto trebalo. A često im je nešto trebalo. Bile su nezasitne i pomamne za lijepim i naravno, skupim stvarima.
Nidija se proljepšala, postala prava ljepotica onako visoka, sa divljom kosom raspuštenom po leđima. Mladići su je oblijetali u jatu, a ona ih mijenjala poput odjeće. Rijetko bi neki od njih izdržao u njenoj milosti više od dva mjeseca. Primjećivao sam njene ponosne poglede, njeno zabacivanje kose, njeno pozivajuće njihanje još uvijek nedozrelih bokova ...
A Neva? Ona je jela. Živjela je da bi jela. Umjesto obratno. I debljala se: trbuh joj je rastao i narastao ogroman, a ona glupavo tvrdila kako vrlo malo jede.
- Pa od čega se onda debljaš? - pitao sam je jedne zimske večeri, dok smo gledali neki kviz kojeg Neva nije propuštala.
- Ne znam ni sama - odgovorila je ne skrenuvši pogled sa ekrana. - Popijem čašu vode i dobijem kilo.
Nisam dalje navaljivao. Čemu? Neka joj bude. I više joj se u krevetu nisam približio. Nije bilo želje. Ubila ju je Neva svojim nemarnim ponašanjem prema meni. Nije to ni primijetila. Ili barem nije pokazala kako je primijetila. Čini mi se, da je jednostavno odahnula. Seks nije bio hrana, a nju je jedino hrana zanimala. Sve ostalo ništa joj nije značilo. Mrak bi mi pao na oči svaki put, kad bih zavirio u hladnjak i u njegovom ledenom zagrljaju ugledao bezbroj nepotrebnih slastica. Nije ni bilo čudno, što je uvijek nedostajalo love.
Prestao sam rogoboriti: bilo je uzalud. I počeo maštati. O promjeni. O bijegu. O slobodi ...


Moj me prijatelj Vitomir ozbiljno pogleda, stojeći pored kreveta u kojem ležim, pa se polako nagne prema mom licu.
- Jesi li pri svijesti? - upita me šaleći se, jer to me isto pitao i kad sam ga pozvao k sebi, u bolnicu i objasnio mu zašto ga trebam.
- Više nego ikad - ozbiljno mu odgovorim: nije mi do šale.
- Učinio sam kako si mi zapovjedio - reče Vitomir nekim sasvim drugim glasom, poslovnim glasom. - Našao sam kupca za tvoj stan kojeg si naslijedio od pokojnog oca. Stan je zbilja na lijepom mjestu i ne bih dobro radio svoj posao, a da ti ne kažem ovo: nisi ga trebao prodati. Za dvije do tri godine mogao bi ...
- Zaboravi! - nestrpljivo ga prekidam i kratko pitam: - Koliko?
- Ravno sto deset! - ponosno odgovori moj prijatelj. - Evo potvrde banke.
Pružam ruku i uzimam potvrdu koja glasi na moje ime i kojom postajem bogatiji za sto deset hiljada eura. Smiješim se.
- Prijatan osjećaj? - pita me Vitomir.
- Prijatan - odgovaram, ne skidajući pogled sa komada papira koji mi donosi promjenu. - I više nego prijatan. Izbavljujući.
- Ostaješ pri svojoj namjeri? - pita me radoznalo Vitomir.
- Ostajem! - kažem odlučno. - Čim prizdravim, nestajem sa lovom.
- Biti će to žestoki udarac za Nevu i Niviju - opominje me Vitomir još jednom.
- Hoće - potvrđujem. - Ali ne toliko žestok, kao što su bili njihovi udarci upućeni meni.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 18. svibnja 2008.

Mobitelski vikend



Mirna ga je željela od prvog trenutka kad ga je ugledala. Stajao je pored šanka, nemarno oslonjen, igrajući se šalicom kave i promatrajući nju, Mirnu.
- Onaj te guta pogledom - šapnula joj je kolegica i prijateljica Olga.
- Ah, ne budali - odgovorila joj je Mirna, kao što bi uvijek u sličnim prilikama odgovarala.
- Ti se budališ - rekla je Olga, igrajući se riječima i vrteći glavom. - Draga moja, vrijeme ne čeka, znaš.
Mirnu nije trebalo na to podsjećati. Vrijeme, to zastrašujuće vrijeme, snažno joj je pritiskalo um. Trideset i treća joj se približava, sve su njene prijateljice udate, imaju djecu, a ona ... što ona? Čeka i dalje, ali što čeka, Mirni nije sasvim jasno. Nekako se dogodilo, pa nije srela onog pravog, ako pravi uopće postoji, u što je počela ozbiljno sumnjati.
I onda ovo. Ovaj se potencijalno "pravi" stvorio ni od kuda. Svakog bi dana u pauzi za objed, dolazila u ovaj lokal sa svojom prijateljicom Olgom, već gotovo godinu dana i nikad ga prije nije vidjela. A sad ga viđa svakog dana posljednjeg mjeseca i samo se značajno gledaju. Pogledi kao da im se vežu, kad se sretnu iznad mnoštva glava i pilje jedno u drugo, ali samo pilje: ni ona ni on, glavni akteri male i nečujne drame, ne poduzimaju ništa ne bi li se radnja razvila.
- Dati ću mu broj tvog mobitela - zaprijetila joj je prije nekoliko dana Olga, bio je petak, kraj radnog vremena i pijuckale su vino i gledale u neznanca, koji je kao i obično, bio tu.
- Da se nisi usudila! - ciknula je Mirna i sva protrnula od tog mogućeg scenarija.
- Čini se - rekla je ignorirajući upozorenje u Mirninom glasu Olga - da ste od istog soja: oboje sramežljivi. Ma čuj, kad si zadnji put legla sa nekim?
- Olga?! - zaprepastila se Mirna. - Ma o čemu to govoriš? Kako me to uopće možeš pitati?
- Znači - mirno i hladno odvrati Olga - prošli su mjeseci. Ako ne i godine.
Mirna je zabila nos u čašu i ništa nije rekla. Što da joj kaže? Da je pokušala dva ( na treće se ne usuđuje ni misliti) puta u svom životu, svega dva puta i oba je puta bilo neukusno, grubo, bez zadovoljstva, bez nježnosti, samo gola fizička vježba, poslije koje se osjećala usamljeno, da usamljenija nije mogla biti, dok je osluškivala disanje muškarca pored sebe.
Tko je on? Što radi u mom krevetu? Zašto sam ga dovela? Zar mi nije bolje samoj? Neću više, neću više ...
Ipak jest, popustila je i treći put: točnije, napola popustila. Pošla je sa njim, mirnim i tihim mladićem tog ljeta, poslušno ga slijedeći kroz borik, dok im je topli vjetar milovao vruću i slanu kožu. Legli su na vruću zemlju i on ju je počeo ljubiti, tijelo, u jednodijelnom plavom kupaćem kostimu joj se odjednom ukočilo i Mirna je odgurnula iznenađenog mladića.
- Ne mogu – rekla je posramljeno. – Ne mogu. Ne ljuti se.
- Ne ljutim se, glupačo! – ironično joj je odgovorio, zamahnuo i pljusnuo je svom snagom velike šake. – Zar misliš, kako se nekažnjeno možeš poigravati sa mnom, kujice jedna!?
Izmlatio ju je, dobro izmlatio, zatim otišao. Ostala je ležati sretna što je nije silovao. Mala sreća u velikoj nesreći. I onda se u sebi zarekla, plačući i nastojeći se očistiti, dovesti koliko toliko u red: dosta je bilo, neće više, nema sreće sa muškarcima …
Ali je protekli mjesec, dok je potajno promatrala tamnokosog visokog neznanca i proučavala ga, osjećala kako ono njeno "neću više..." polako nestaje i pretvara se u : možda ovaj put uspije. Možda će ovaj put biti bolje? Ljepše. Ljudskije. Možda se i njoj konačno sreća osmjehuje. Možda ... Nada se ponovo probudila u Mirni i romantični su snovi zaplesali njenom maštom. Zaljubljivala se, a toga nije bila ni svjesna.
I onda, kad je već pomislila kako će njihovo međusobno razmjenjivanje pogleda i ostati samo na tom nivou, kao što obično i biva, dogodila se promjena.


- Od gospodina sa kraja šanka - reče joj vrlo mlada šankerica nasmijana lica, gurajući prema Mirni presavijenu salvetu po uglačanom šanku.
- Oho! - uzvikne Olga, a Mirna osjeti kako joj plamen zahvaća obraze, spušta se niz vrat, pali joj grudi, a koljena postaju mekša.
Polako, uživajući u svakom trenutku, Mirna pogleda u poruku napisanu na salveti.
"Jesi li spremna na sve?" pisalo je na salveti.
- Odgovori odmah i to odlučno! - prosikta joj Olga u uho. - Budeš li odugovlačila, odlepršati će. Napiši mu svoje ime i broj mobitela! Odmah! Sad! Ne razmišljaj! Piši!
Kao u transu, Mirna ispiše ispod onog pitanja svoj ime i broj mobitela, pa gurne papirnatu salvetu mladoj konobarici, koja sve to radoznalo promatra i koja uzme mekani papir i prenese ga na udaljeni kraj šanka.
- Ah, vidi kako se ponosno osmjehuje - reče zadovoljno Olga, a Mirna, trepereći, sretno primijeti kako se zgodni, tamnokosi i visoki muškarac jedva primjetno osmjehne, klimne joj, okrene se i izađe iz lokala.
- Što je sad ovo? - upita Olga. - Zar je moguće da postoji netko sramežljiviji od tebe?
Osjećajući buru nedoumice koja joj vitla uzburkane osjećaje, Mirna ništa ne odgovori, zapanjena što je njen udvarač otišao i ne znajući što misliti o tom njegovom postupku.
- Idemo - reče ispijajući čašu.
- Odjednom ti se žuri - primijeti Olga. - Petak je, vikend je pred nama. Nema žurbe.
- Ti ostani - odlučno joj odgovori Mirna. - Ali ja odlazim. Željna sam mira.
- Ah, tako! - iznenađeno uzvikne Olga.
- Oprosti - brzo joj reče Mirna. - Nisam tako mislila. Nisam te željela uvrijediti.
- Nisi me uvrijedila - nasmije se Olga. - Hajde, idi kući i čekaj njegov poziv. Želim ti ugodan vikend!
Mirna zagrli prijateljicu, osmjehne joj se, okrene, pođe prema vratima kafića, otvori ih i izađe u prijatno poslijepodne.


Mobitel joj zapišta dajući joj znak kako je poruka stigla i Mirna, ustreptala od nade koja bukne u njoj, posegne rukom u torbicu, dohvati mobitel i otvori ga.
"Ideš li uvijek sama kući?", piše na zaslonu. "Ni ja previše ne volim društvo. Ali tvoje će mi prijati."
Broj je bio prikriven i Mirna istog časa pomisli na stranca u lokalu, kojemu je onako brzopleto dala svoj broj. Jer on jest stranac, zar ne? Nervozno se okrene, ali u mnoštvu prolaznika nije ugledala onog kojeg je tražila. Zašto mu je broj prikriven? Ona mu je svoj dala, zašto onda ... A možda to uopće nije njen tihi udvarač? Ma sigurno se samo netko poigrava sa njom. Neukusno, doduše...
Odlučnim pokretom, Mirna vrati mobitel u torbicu. Naravno, neće odgovoriti. Takvi to jedva i čekaju. Kad im se jednom odgovori, prilijepe se uz tebe i više nikad nemaš ni sekundu mira: neprestano u napetosti očekuješ poruku za koju znaš da će te uznemiriti.
U trenutku kad otključava vrata zgrade, mobitel se ponovo oglasi. Izvadi ga po drugi put u kratkom vremenu iz torbe i pročita:
"Požuri. Čekam te."
Mirna protrne. Večer se iznenada pretvorila u stravu. Čeka je? Gdje je čeka? Tko je čeka? Drhtureći, iako je sasvim topla i prijatna proljetna večer, Mirna uđe u zgradu i sačeka da se vrata automatski zatvore za njom. Kad se uvjeri u to, počne se lagano uspinjati na peti kat, na najviši kat zgrade. Koraci joj muklo odjekuju, ali usprkos njima, čuje i lupanje srca: mahnito joj udara, kao da se polako ne uspinje, već kao da trči ludim i iscrpljujućim tempom. Odjednom je savlada čudan i teški umor i potpuno je onemoćala. Mirna se na trećem katu nasloni na zid, čekajući da drhtavica prođe, nestane, brzo kao što se i pojavila. Ali se strese sve jače, postane odjednom svjesna, a kad zvuk otključavanja vrata odjekne pustim hodnikom, Mirna poskoči.
- Nisam te želio uplašiti - meko joj reče susjed, prosjedi pedesetogodišnjak, kojeg dobro poznaje.
- Niste vi krivi - reče Mirna. - Strašno sam nervozna.
- Nervozna? - uputa on uz osmijeh.- Zbog čega?
Da mu reče? I da se riješi toga ... da ga zamoli za pratnju do stana i da ... Neće! Neće to učiniti, odluči naglo: sve je to samo tlapnja i mora se sama suočiti sa njom. I pobijediti.
- Sve je u redu - odgovori, odlijepi se od zida i počne uspinjati preostala dva kata.
- Ugodan vikend! - dobaci on za njom.
Ispred vrata svog stana zastane i izvadi ključ, a pogled joj počiva na mobitelu u torbici, između mnoštva drugih stvarčica. Otključa vrata, šmugne u hodnik brzo poput lopova, pa dva puta okrene ključ u bravi. Uzdah olakšanja otkine joj se iz dubine bola, kojeg osjeća na dnu želudca.
Kupka! Vruća i dugotrajna kupka uz svijeće koje šire zamamni miris opustiti će je. Zaboraviti će, živci će se opustiti …
Mirna počne svlačiti odjeću sa sebe, kad se mobitel ponovo oglasi zlokobnim pištanjem.
- Ne! - vikne Mirna. - Molim te ne! Dosta je bilo!
"Jedva čekam vidjeti te, uzeti u naručje." pročita sa zaslona mobitela.
- Dosta! - vikne Mirna i pritisne tipku za gašenje mobitela. - Ne mogu više! Dosta! Dosta!


Mir joj prija i uživa u njemu. Nakon dugotrajne kupke otvorila je bocu vina, pomalo pijuckala i pripremala jednostavnu i laganu večeru: kajganu sa parmezanom uz malo salate, koju je polako i sa uživanjem jela, gledajući televiziju i povremeno bacajući na ušutkanu prokletu napravu poglede.
Što ako je netko nazove? Netko koga želi čuti? Što onda? Je li reagirala suviše burno, djetinjasto? Zašto jednostavno ne ignorira poruke? Što joj može pošiljatelj tih poruka učiniti? Ništa! Zar nije u sigurnosti svog doma?
Pruži ruku prema mobitelu i odlučno utipka "pin" za otključavanje naprave. Sa laganom zebnjom i znatiželjom gleda u mobitel, a kad pištanje poruke izostane, učini joj se da je pomalo razočarana.
- Glupačo! - reče samoj sebi i nasmije se.
Ostatak večeri u miru, bez da se mobitel oglasio, odgleda ljubavni film, pa osvježena optimizmom poruke filma, pođe spavati.


Ujutro se probudi i zaprepasti shvativši kako je već devet sati. Toliko dugo nije već odavno spavala. Odmah dohvati mobitel, ugleda znak da ima poruku i pročita je.
"Želiš li biti sa mnom, mnogo toga ćeš morati promijeniti u svom životu."
Sunčanim danom odjednom zaplove crni oblaci, lijepo se jutro pretvori u noćnu moru.
Mobitel ponovo zapišta i Mirna ga uplašena ispusti. Zagleda se u malu spravu, bojeći se pročitati pristiglu poruku.
Poruke stižu otprilike svakog punog sata. Redovito. Neumitno poput smrti. Čita ih i boji se, iako ne može reći kako su prijeteće, ali osjeća zlokobnost u njima. I tako čitav dan, subota je, pa sutradan, nedjelja je ...


U ponedjeljak, oko šest sati navečer, kad su na Olgino inzistiranje provalili u stan Mirne i upali u njenu spavaću sobu, zatekao ih je Mirnin suludi svijetli pogled, uperen u mobitel, kojeg je grčevito držala, a u sobi se osjećao jak zadah urina i fekalija, pa je svima prisutnima odmah bilo jasno, kako Mirna ni jednom u ova protekla tri dana, nije napustila krevet ni za sekundu.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 10. svibnja 2008.

Besmrtnici



Pojavila se ni od kud i u prvi mah sam je promatrao radoznalo, bez panike. Kad bih bio sam, bez ikoga u blizini, polako bi podizao ruku ispred svog lica i pažljivo zurio u nadlanicu. Između spleta plavičastih žila, odjednom se pojavilo nešto za što nemam naziva: uopće ne znam što je to. Koža kao da se malo otvorila, puknula. I to me brine. Ni na kome drugome to ne primjećujem, osim na sebi. Svima se koje poznajem, a i onima nepoznatima, koje susrećem krećući se gradom, švrljajući sa rijetkim posjetiocima biblioteke u potrazi za nečim novim, nepročitanim, pažljivo zagledam u ruke, točnije u nadlanice i ne primjećujem ništa. Baš ništa!
Glatke su i sjajne. Svima je koža čvrsta i napeta i sjajna, nema ... čega? Odiše svježinom, odiše zdravljem. Svima su lica bezbrižna, nasmijana, oči im svijetle. Samo sebe hvatam kako tužno zurim u svoje nadlanice i pitam se: zbog čega li sam proklet? Zašto baš ja između nas sedamdeset milijardi? I onda mi sine, dok šećem jedinim malim parkom grada, kako bih se to pitao i da je nešto drugo posrijedi, jer čovjek se uvijek pita: zašto ja? Čime sam to zaslužio? Zašto mene sudbina tuče? Jer nesreća, pogađa druge, ne mene, nikako ne mene …
Sakrivam ruke. Što manje ih budem pokazivao okolini, to bolje. Promjena plaši, to dobro znam, osjećam. Zar nisam uplašen? Ne želim biti drugačiji od ostalih. Možda obilježen?


Večer se spušta dosadno predvidiva: saobraćaj u gradu nečujno i svijetleći se odvija. Zbog njegove svjetlosti ne možemo vidjeti nebo, ali to, kao da nikome ne smeta. Osim meni. Žudim za tamnim plavetnilom neba na kojem sjaje nebrojene žute zvijezde. Koje jedino iz parka mogu vidjeti.
- Stalno podižeš pogled u vis - zadirkuje me Ila, dok stojimo na pločniku koji nas polako odvozi do našeg mjesta stanovanja.
- Volim gledati zvijezde - odgovaram joj. - A ne vide se. Jedino ih je moguće vidjeti kad si u parku. Idemo u park.
- Ne budi smiješan – odgovori mi Ila. - Postaješ smiješan, znaš li?
- Kako to smiješan? - pitam znatiželjno: možda je primijetila promjenu na meni, promjenu koja me zabrinjava do ludila, pa nigdje ne nalazim mira.
- Smiješan si - reče mi Ila i podiže sa besprijekorno glatkog čela jedan gust i crveni pramen. - Zuriš u nebo. Samo i jedino ti. Odlaziš u biblioteke, a u njih samo čudaci zalaze. Svi ostali, ukoliko ih nešto zanima i žele doznati, pođu u "Alfu i Omegu" i doznaju ono što žele za jednu sekundu.
- Ne volim takvo znanje - branim se, osjećam krivnju, iako ne bih trebao: biblioteke nisu zabranjene, samo ih malo tko koristi. - Volim znanje nadograđivati, polako, počevši od temelja. Znaš kako su nekada gradili kuće? Prvo bi ...
- Eto, opet ti! - uzvikne Ila i nasmije mi se, a njene ljubičaste oči me pomiluju blago: smijeh je bio dobronamjeran, poručile su mi. - Polako! Sa mukom! Zašto? Kad možeš naručiti znanje i ...
- Što znaš o ovome? - prekidam je naglo i pružam joj ruku pod nos: nadlanica joj ga gotovo dodiruje. – Ti koja znanje naručuješ?
- Oh! - uzvikne iznenađeno ona. - O čemu govoriš?
- O ovome! - Kuckam prstom druge ruke po nadlanici i pokazujem joj neprirodnost na svojoj ruci. - Što znaš o ovome? Što je to? Kako se zove? Zašto ja to imam, a ti ne? Zašto nitko drugi to nema? Je li opasno? Je li zarazno? Zašto ...
- Molim te, molim, stani malo! - uzvikuje Ila i grli me ljubi, želeći me što prije smiriti. - Doznati ćeš. Sve ću ti reći. Kući. Kad stignemo kući.


I doznajem da sam imao nesreću i rodio se van kruga Besmrtnih, u koji je spadala i moja Ila. Među posljednjima sam. Posljednji popis stanovništva, pokazao je da ovakvih kao što sam ja, ima još svega devetsto trideset i troje. Devetsto trideset i tri naprama sedamdeset milijardi. A ono što imam na ruci, to je bora: prirodni proces staranja. Propadanja.
- Što smo mi? - pitam Warweza, glavnog inženjera misli, kod koga me sutradan odvela moja Ila. - Nas tih nekoliko stotina? Ostaci? Otpaci? Promašeni eksperiment Prirode?
- Ne smije se tako razmišljati - reče mi tiho stručnjak Warwez. - Tvoja je vrsta bila milijune godina napredna, vodeća. Naseljavali ste ovaj svijet i oblikovali ga prema svojim potrebama ...
- I sad nas taj svijet odbacuje - kažem zamišljeno, gledajući svijetli pogled svoje Ile. – Zašto? Jesmo li to zaslužili?
- Evolucija ne mari za zasluge ... - počne Warwez.
- Zašto si me izabrala? - prekidam ga i pitam Ilu.
- Molim? - Ila podiže lijepu glavu i gleda me zapanjeno. - Na što misliš?
- Znala si da ću otići prije tebe - odgovorim joj. - Mnogo prije tebe. U stvari, ne otići, već umrijeti. Da nazovemo stvari pravim imenom. A ti nećeš umrijeti. Ti si Besmrtnica.
- Samo čas! - umiješa se Warwez. - I mi nestajemo ...
- Ah, znam! - prekidam ga nestrpljivo. - Ali nakon koliko vremena? Koliko vam je životni vijek? Deset puta duži od mog? Dvadeset?
- Otprilike pedeset - mirno odgovori Warwez i u meni budi neki poseban poriv, koji nikad prije nisam osjetio: dobivam želju zabiti mu pesnicu u lice!


Od tog se dana sve mijenja: rijetko izlazim iz kuće. Obično odšećem do parka i tamo u zelenilu i samoći razmišljam. Besmrtnici ne nalaze ništa lijepog u parku, znam to sada, i čudim se kako to ranije nisam primijetio, shvatio. I ne posjećuju park, pa satima sjedim na klupi i razmišljam neometan od bilo koga. Otići ću prije nje. Otići! Kako lijepa riječ za smrt. Mene neće biti, a oni ...
Što će Ila? Kad ja odem, ispred nje će biti još mnoge plodne godine. Hoće li ...


- Neću - odgovara mi tu istu večer Ila, dok zajedno, na moj nagovor, šećemo parkom. - Samo jednu priliku za izbor partnera imamo. Previše nas je… nas ženskog roda.
- I ti si izabrala mene! A znala si ...
- Znala sam ...
- Ali zašto, Ila? - pitam nestrpljivo i ne shvaćajući njen motiv. - Ne razumijem ...
- To je lako - tiho mi odgovori ona i privija se uz mene. - Prepun si osjećajnosti. Topline. Isijava iz tebe. I htjela sam to, pa čak i pod cijenu kratkog vremena.
- Osjećajnost - šapućem joj u kosu. - Zar ti je ona toliko važna? Zar ti je ne bi pružio i neki Besmrtnik?
- Oh, dragi! - uzvikne Ila. - Prestani se mučiti! Nikad neću žaliti što sam izabrala tebe, čovjeka, umjesto Besmrtnika.
Gledam je zapanjeno. Sunce je upravo zašlo i plavičasti se sumrak upleo u njenu kosu, okružio joj prelijepo lice.
- Čovjeka! -kažem i gledam je zapanjeno. - Umjesto Besmrtnika! A što ste onda vi? Besmrtnici? Što ste?
- Roboti - odgovori moja Ila i upravo tog časa sumrak umire i porađa mrklu noć, ali svejedno vidim kako joj se oči žare bez topline u pogledu.



Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 4. svibnja 2008.

Odgađanje



Dvije se mlade žene zaustave ispred sasvim obične zgrade u centru grada, a na čijem pročelju ničeg posebnog nema, pa se jedna, začuđeno zagleda u drugu.
- Anice, jesi li sigurna da je to ovdje?
- Sigurna sam! - odlučno odgovori klimajući glavom Anica. - Nalazi se na prvom katu.
- Ali nikakve obavijesti nema - primijeti žena kose boje meda, duge i spuštene joj niz krhka ramena.
- Nije im potrebna reklama, vjeruj mi, Ines - reče joj prijateljica. - I ja sam ovdje korigirala nos. Izvrsni su, uvjeravam te.
- Vjerujem ti - reče Ines i toplo stisne ruku prijateljici. - Na prvom katu?
- Da, na prvom katu - potvrdi Anica i povuče je blago, ali odlučno prema ulazu. - Idemo! Nećeš mi se sad predomisliti.
Uspinju se stepenicama na prvi kat, njihovi koraci muklo odjekuju, Ines gleda u neobično visoke stropove: zidovi su nedavno obojeni, još uvijek mirišu na svježinu. Anica pokaže na visoka vrata, na kojima se nalazi crna pločica sa zlatnim slovima: Klinika "Osmijeh" piše na toj pločici i to izmami osmijeh na licu Ines. Bademaste joj oči zaplamsaju, dok prati prijateljicu.
Prođu kroz vrata i nađu se u dugačkom hodniku, na hodniku je malen pult, na pultu kompjuter, a iza pulta prekrasna plavuša zamamnih oblina.
- Dobro došli u kliniku "Osmijeh"! - dočeka ih ljepotica i odmah upita: - Imate li dogovoreno?
- Imamo - odgovori Anica. - Moja je prijateljica naručena za deset sati.
- Ime?
Ines joj reče, a mlada se krasotica okrene prema blještavom monitoru u potrazi za podatkom.
- Došli ste sedam minuta ranije - primijeti uz osmijeh, pogledavši na sat. - Biti će te primljeni na vrijeme. Gospodin doktor jako pazi na točnost. Izvolite sjesti. Želite li možda sok? Kavu?
- Ništa, hvala - nervozno odgovori Ines, okrene se gotovo vojničkim stilom i pođe prema stolu oko kojeg se nalaze stolice.
- Ne budi nervozna - reče joj Anica sjedajući pored nje. - Nije to ništa.
- Nisam nervozna zbog zahvata - tiho reče Ines.
- Nego? - Anica se nagne prema njoj. - Zbog čega drugog.
- Zbog stida - još tiše odgovori Ines.
- Ma kakav stid? - cikne ljutito Anica i primi prijateljicu za obje ruke. - Molim te, nemoj biti luda! Nema mjesta stidu. Uostalom, liječnici su već i onako svašta čuli.
- Ovo sigurno nisu - reče uz kiseli osmijeh Ines.
Ona ljepotica odjednom ustane, pa dugim koracima priđe prijateljicama, a osmijeh joj ne silazi sa lica.
- Izvolite, doktor će vas sad primiti - reče stavši ispred Ines. - Pođite za mnom, molim.
Ines ustane, pa se upitno zagleda u Anicu, koja osjeti prijateljičin strah, pa joj se ohrabrujuće nasmiješi.
- Idi - reče joj. - Sve će biti OK. Vidjeti ćeš. Čekam te ovdje.
- Dobro -klimne joj Ines, a kosa boje meda, na kojoj joj Anica zavidi, zatrese joj se lagano, odbijajući zlatnu svijetlost.
Anica ih gleda kao odlaze dugačkim hodnikom, pa odsutno dohvati prvi magazin, koji joj se našao pod rukom. Ali ne čita. Misao joj bježi unatrag u vrijeme od prije dva tjedna, kad se ...


... Anica upravo namjeravala okupati prije sastanka kojeg je željno očekivala, bila je subota, kišovita subota, kad je iznenada odjeknulo zvonce na vratima njenog stana.
- Uh! - jeknula je glasno, iako je bila sama u stanu. - Tko li je to upravo sad?
Kad je otvorila vrata, iznenadila se ugledavši svoju prijateljicu Ines. Sa mokre joj se kose slijevala kiša i Anica se tome začudila.
- Što je sa tobom? - upitala je, povukavši prijateljicu u maleni hodnik. - Gdje ti je kišobran?
- Zaboravila sam ga ... - odsutno odgovori Ines. - Oprosti što ti ovako upadam, ali moram sa tobom ...
- Ne govori! - prekine je Anica. - Idi u kupaonicu, osuši se, a ja ću skuhati čaj.
Osjećala je miris Inesine mokre kose, koji se miješao sa upravo skuhanim čajem.
- Pričaj sad - ponukala ju je, ali nije mogla odoljeti, a da ne pogleda na sat: zakasniti će.
- Ometam te u planovima? - upitala je Ines.
- Ne! - odlučno je slagala Anica. - Pričaj.
- Nije tako jednostavno.
- Uvijek je jednostavnije nego što mislimo da jest.
- Pa .. - otegnula je Ines - znaš koliko godina imam, je li?
- Kakvo je to pitanje? - odgovorila je pitanjem Anica. - Vršnjakinje smo, znači: trideset i dvije.
- Tako je - tiho je rekla Ines. - Trideset i dvije.
- Što je? - upitala je Anica. - Nije te valjda uhvatila panika?
- Panika?
- Što nisi udata - odgovorila je Anica i istog se časa gotovo do krvi ugrizla za usnicu: Inesin je dragi poginuo u automobilskoj nesreći nema tome ni šest mjeseci. - Oprosti mi ... nisam mislila ...
- Sve je u redu - odgovorila je tiho Ines, srknula malo čaja i pažljivo odložila šalicu. - Priznati ću ti nešto jako čudno.
- Čudno? - upitala je Anica. - Sad sam zbilja radoznala. Brzo reci.
Ines joj je rekla. Anica je gledala u prijateljicu i nije mogla povjerovati da je čula ono što je upravo čula. U nevjerici je odmahivala glavom.
- Istina je - uvjeravala ju je Ines, a niz lice su joj potekle suze. - Nikad nisam, Anice, nikad ...i toliko žalim što nisam sa Damirom ...
- Zbilja … - upala je Anica zamuckujući. - Kako je to moguće? Pa zabavljali ste se umalo godinu dana. Kako to .. zar on nije ...
- Jest, Damir je, naravno, htio - odgovorila je Ines. - Najgore je to, što sam i ja sama to strasno željela, a ...
- A? - upitala je Anica i zaboravila zatvoriti usta.
- Bilo me stid! - viknula je Ines i zaplakala. - Stid do neba!
Anica raširi ruke i primi prijateljicu u utješni zagrljaj.
- Devedeset i druge, kad mi je bilo šesnaest - odjednom je Ines progovorila u Aničinu neopranu kosu - zaljubila sam se u Davora. Ludo sam ga voljela i više nego ludo. Bio je rat i dogovorili smo se, kad idući put dođe kući ... ali nije bilo idućeg puta, poginuo je, a imao je svega osamnaest.
- Nisi mi to nikad ispričala - tiho je primijetila Anica.
- Znam. - Ines se odmakla od prijateljice i obrisala suze. – Nisam mogla o tome govoriti. Bilo me stid. Stid me neprestano prati. Od Davora, sve te duge godine, nisam pogledala ni jednog muškarca. Nisu me zanimali. Nimalo. A onda sam upoznala Damira i sve se promijenilo preko noći.
- Primijetila sam to - priznala je Ankica. - Jedno sam vrijeme mislila...
- Da sam lezbijka? - upitala je sa umornim smiješkom Ines. - Ah, nisam. Ne znam što sam! Kao da sam ukleta. Muškarci koje volim ...
- Da se nisi to usudila izreći! - viknula je Anica, ustala i nagnula se nad Ines. - To su gluposti! To i sama znaš! Gluposti. Čuj, imam spoj, ali ne idem. Javiti ću mu se i odgoditi, a onda ćemo ti i ja popiti bocu vina koju čuvam od Nove godine. I naći ćemo izlaz iz ove zavrzlame. Vidjeti ćeš!


Ulazeći u ordinaciju, Ines se začudi mladolikom izgledu liječnika, koji joj se prijazno nasmiješi i rukom pokaže na udobnu fotelju.
- Izvolite sjeti - reče joj ugodnim glasom. - Opustite se. Ukratko ću vas uputiti o našem radu, da probijemo led. Estetska kirurgija je područje medicine koje ne obuhvaća samo velike estetske zahvate. Obavljamo male zahvate na licu i tijelu, koje izvodimo u lokalnoj anesteziji. Jasno do sada?
Ines kratko klimne.
- Najčešće uklanjamo razne izrasline na koži - nastavi umirujućim glasom liječnik. - Takvim pristupom trudimo se postići najveći mogući estetski učinak. Dakle, zbog ljepote, ne morate brinuti. A sad mi, molim, recite, o čemu se kod vas radi.
- Želim da mi odstranite himen - odlučno reče Ines, sjećajući se svog odgađanja življenja: više nema odgađanja.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.