Oči čvrsto zatvorene

Svaki put, kad začujem huk vjetra pomiješan s kišom, sjetim se njenog glasa. Nikad ga neću zaboraviti. Mekan i tih, a jasan i nekako vlažno-ljepljiv, ostavljao bi tragove u mome umu. I odzvanjao. Nisam mogao prestajati misliti na njena izgovorena obećanja. I vjerovao sam u njih. A to je bila greška.
Dok me je grlila i prstima mi prolazila kroz kosu, pritiskujući svoje lice uz moje, šaputala je kako me mnogo voli i koliko me silno želi, a ja sam se rastapao od miline i davio u silini plime koja se zbog snage probuđenih osjećaja podizala u mojim grudima. I ništa nisam govorio. Jer sam znao, progovorim li, jecaj će se otkinuti iz mojih uzdrhtalih grudi, shvatiti će i upamtiti zauvijek koliko sam ranjiv. Pa sam šutio i šumno udisao slatku rosu s njene kože, točnije s vrata. Dok bih ljubio jednu bisernu kap, pogled mi se uvijek zaustavljao na njenom malom uhu, obično prekriveno kosom boje meda, pa tako skriveno mome radoznalom pogledu.
Pružao sam poput zmije vršak jezika, a zmija je već bila ona, pa lagano osjetljivim vrškom ubadao u njeno uho. Svaki bi put zadrhtala. Prilikom svakog uboda. Bila je čulna, čulnost joj je bilo pravo, prirodno ime. Lagano bi vrškom jezika kružio po unutrašnjosti njenog malog uha, dok bi se ona uvijala zbog slasti u mom naručju.
I govorila bi. Svaki put u takvim prilikama. Kako bi joj tijelo hranio nasladom, iz nje su izlazile riječi i riječi obećanja. Riječi su drhtavo tekle i otkidale se sa njenih vlažnih usnica, poput kišnih kapi sa golih grana koje vjetar njiše. Svaka kap jedna riječ. A bilo ih je bezbroj.
Uživao sam. Beskrajno. Ludo. I naravno, još se više trudio podariti joj nasladu. Takmičio sam se sam sa sobom, izvlačio iz sebe i posljednji atom snage, darivajući ga njenom uživanju. Volio sam je. I uživao u voljenju. Ali ponekad, priznajem iskreno, bilo je to suviše bolno. Za mene. Dok bi se ona grčila i podrhtavala od uživanja kojeg sam joj pružao, ja bih ostajao uskraćen.
U tim bi trenutcima tražio i lovio njen pogled, želeći u njemu pročitati razumijevanje, ljubav, želju i više od svega, tračak u oku koji bi mi govorio o ljubavi. Jer ponekad sam zbilja osjećao kako umirem, nestajem, tonem u bešćutnu tamu u kojoj nema uživanja. Ali joj nikad nisam uspio uloviti pogled! Oči su joj uvijek, za vrijeme čitave naše dugotrajno-iscrpljujuće ljubavne igre, bile zatvorene. Čvrsto zatvorene.
Uzalud sam je glasno zvao. Na zvuk mog glasa i čuvši svoje ime, ona bi me samo jače stezala rukama i nogama i to je bio jedini znak da me čuje. Oči bi joj i dalje bile čvrsto i neumoljivo zatvorene, kao da su joj kapci slijepljeni uz znojno i zažareno lice. Primjećivao sam njene duge trepavice i u njihovom podrhtavanju tražio odgovor, ali odgovor nije dolazio. Oči su joj i dalje ostajale čvrsto zatvorene.
- Hoću li doživjeti - upitao sam jednog poslijepodneva, kad sam se sasvim iscrpljen svalio s nje - da ćeš me pogledati dok vodimo ljubav?
- Molim?
- Čula si.
- Čula jesam - priznale je i tek tada otvorila oči i pogledala mimo mene, a u njima nisam čitao razumijevanje. - Ali ne shvaćam o čemu govoriš.
- Oči - rekao sam. - Tvoje oči.
- Što je s njima? - upitala je. - Ne sviđaju ti se?
- Znaš da nije tako.
- Pa što je onda?
- Nikad me ne gledaš.
- Gledam te sada.
- Nisam tako mislio - umorno sam rekao, jer odjednom sam shvatio kako odgovor neću nikad dobiti, ali sam ipak dodao: - Ne gledaš me, dok vodimo ljubav. Nikad. Baš nikad. Zašto?
- Tako te bolje osjećam – odgovorila je brzo, suviše brzo, a ja sam znao da sam čuo laž i povrijeđeno sam se povukao, zapalio cigaretu, kao što svi čine u takvim nesretnim trenutcima, tražeći utjehu u besmislenim pokretima.

Kad sam se već pomirio s postojećim stanjem stvari, uspjela me iznenaditi. Poslala mi je poruku, kratku i gromoglasnu.
"Udajem se. Uvijek sam ga voljela. Ti si bio ... Ovaj broj više neće postojati."
Samo to. Probao sam. Samo jednom. Nazvao sam njen broj i bešćutni mi je glas izrecitirao kako s pozvanim brojem nije moguće uspostaviti kontakt.
Nasmiješio sam se. Ako ništa drugo, dosljedna je. I sinulo mi je zašto je oči, dok smo uživali jedno u drugom, neprestano držala čvrsto zatvorene. Toliko čvrsto, da sam mogao vidjeti sitne kanjone namreškanih pora. Zamišljala je drugog.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Manipulacija

Onog trenutka kad se Boki nagnuo prema meni umalo grudima ne srušivši šumu čaša koja je sve više rasla na stolu između nas, znao sam da se približava odlučan i prijeloman trenutak kojeg sam napeto vrebao. Zelene su mu oči ispod čupe žute poput klasja žita kose divlje sijevale dok je zvjerao posvuda po polupraznoj prostoriji. Osim nas, samo su još četiri gosta mrzovoljno ispijala svoja pića.
- Ubiti ću kurvinog sina - rekao je tiho i napola režeći Boki, vraćajući pogled na moje lice.
- Kojeg kurvinog sina?
- Ne znam - odgovorio je. - Ne znam još. Ali otkriti ću ga.
Odahnuo sam nečujno i u sebi, dok mi se ni jedan mišić na licu nije pomaknuo. Nisam dozvoljavao samom sebi pokazivanje emocija. One su samo moje. Što manje emocija to bolje, to ti je život lakši. Naučio sam to odavno. Emocije te samo upletu u odnose koje nisi želio i dok se osvijestiš, već se koprcaš u mreži nepotrebnih međuljudskih odnosa, mreža u koju si sam upao se steže, a sve zahvaljujući vlastitoj gluposti, popustivši na trenutak emocijama.
- Možda se ništa ne događa – rekao sam ispivši tko zna koju čašu po redu i mahnuvši šankerici da nam donese još. - Možda samo umišljaš.
- Ne umišljam.
- Kako znaš?
- Primjećujem promjene.
- Kakve promjene?
- A kojeg me kurca daviš? - upitao je bijesno me pogledavši. - Kao da je braniš. Na čijoj si ti strani?
- Ni na čijoj - odgovorio sam. - Nisam ni znao da moram birati strane.
- Ne seri! - rekao je Boki.
Zavezao sam. Znao sam, osjećao sam, kako se u Bokiju podiže bura bijesa i kako vitla njegovim osjećajima. Mogao sam osjetiti njegovo podrhtavanje iznutra. Valovi bijesa koji su tukli i udarali nemilosrdno u njegovoj nutrini, odzvanjali su u njegovom pogledu koji je potamnio. Zelene su mu oči umalo postale crne. Mutno crne.
- Moraš se smiriti - rekao sam tiho, ne gledajući direktno u njega, ne želeći ni pogledom ga izazvati. - Možda su sve to tvoje pijane tlapnje. Uvijek govoriš da te Doris vara kad malo potegneš.
- Misliš da sam pijan? - zarežao je potmulo.
- Obojica smo malo pripiti - odgovorio sam pomirljivo i dalje ne gledajući u Bokija, ali pomno prateći svaki njegov trzaj lica. - Daleko je to od pijanstva.
- Zašto onda govoriš o pijanstvu? - upita, a glas mu je ovog puta bio malo ublažen, nije odzvanja svađalački. - I nije istina da spominjem Doris samo kad sam pijan. Govorim o njoj ikad sam trijezan. I spreman sam.
- Na što si to spreman?
- Na ovo - odgovorio je sasvim tiho, jedva čujno, sasvim kratko odmaknuvši donji rub vindjakne i malo zarotirajući tijelom: omogućio mi je ugledati crni držak pištolja.
- Ah! - rekao sam iznenađeno.
- Ah! – ponovio je on s divljim cerekom na licu.
Nikad do sad nije bio nasilan, poznavao sam ga više od godinu dana i nikad ni traga nasilja nije bilo u njegovom ponašanju i bilo je zanimljivo pratiti kako u njemu nasilnost raste proteklih dana od kad ga je počela izjedati sumnja. O kojoj nije govorio … do sada.
- Da, ah! - rekao je Boki podrugljivo. - Do toga je došlo. Ne mogu više podnijeti da me vara. Ubiti ću ga!
- Zašto?
- Što zašto?
- Zašto ćeš ga ubiti?
- Kako zašto? - Obrve su mu se podigle, a ćuba žute kose zaplesala iznad čela. - Pa vara me sa ženom.
- Ne vara te on.
- Što?
- Ne vara te on - ponovio sam polako, pažljivo izgovarajući riječi, da bih bio siguran kako ih sasvim dobro razumije i upija.
- Ah! - dahnuo je: usprkos piću kojeg je sasuo u sebe, još uvijek se dobro kontrolirao. – U pravu si! Ona me vara ... ona je ta ...
- Tako je - dodao sam, kad je zašutio i zagledao se u onu staklenu šumu između nas.
- Kučka!
Šutio sam. Ništa više nije bilo potrebno reći, znao sam.
- Kučka! - ponovio je i počeo ustajati.
Gledao sam za njim kako odlazi ni ne pokušavajući ga zaustaviti. Znao sam, ništa ga sad u ovakvom stanju u kojemu se trenutno nalazi, ne može spriječiti u ostvarenju nauma. Dok se ukočenim koracima udaljavao niz pločnik, ramena mu se gotovo nisu ni pomicala. Čitavo mu je tijelo bilo bolno ukočeno i odlučno, da odlučnije nije moglo biti.
- Prijatelj vas je napustio - reče mi šankerica prijazno.
- Dovoljno je popio - odgovorim joj uz smiješak. - A bogami i ja.
- Odlazite?
- Odlazim.

Vani, na pločniku, dok je poslijepodnevno zimsko sunce zamiralo, zastao sam i neodlučno se ogledao. Na koju stranu? Kod Doris više ne mogu. Gotovo je s Doris. Konačno. Postala je suviše zahtjevna u posljednje vrijeme. Sama je kriva što je gotovo. Ali ona još to ne zna. Da je gotovo. Ubrzo će saznati.
K Bojani? Jučer joj je muž otputovao, tako je rekla, kad smo se sreli ispred kioska oboje kupujući novine.
Ili možda ...


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Željena, željena ...

"Nema karata", napisala je poruku prije pet godina i poslala mi je mobitelom, kad je stigla na željezničku stanicu, po prvi put dolazeći k meni. Bilo je to točno prije pet godina. I to je najljepša poruka koju sam ikad dobio mobitelom, jer ta mi je poruka pričala o njenoj strepnji, želji, nadanjima, očekivanjima, pričala je o svemu onom što sam i ja sam osjećao u grudima. Sjećam se sasvim jasno, kako sam sretno se osmjehnuo primivši i pročitavši poruku i pomislio, jer shvatio sam istog časa: osjeća isto što i ja. I ona želi susret i ona ga se pribojava. Nisam sam. Dvoje nas je ... nakon dugo i dugo vremena.
Pet je godina prošlo od tog kišovitog dana, kad sam je s cvijetom u ruci dočekao na željezničkoj stanici, a u meni i dan danas živi taj dan i ništa, baš ništa, ni najmanju pojedinost nisam zaboravio. Svega se sjećam, svakog njenog osmjeha, stidljivog i potajnog.
Sjećam se kako me je podozrivo pogledala, kad sam je uveo prvi put u stan i rekao joj, kako stara rano odlazi spavati i zbog toga će je upoznati tek ujutro. Pogledala me čudnim pogledom kojeg onda nisam shvaćao. Mnogo kasnije, kad smo se već dobro poznavali, priznala je kako je posumnjala u moje riječi: mislila je da sam je lagao, da živim sam i tko zna ... dalje nije objašnjavala, tipično za nju, samo je odmahnula rukom odbacujući sve one nepotrebne sumnje koje su je opsjedale u onoj kišovitoj noći: mogućeg manijaka koji mami mlade i lijepe žene, da bi ...
Noć je baš u svemu, osim u njenom dolasku, bila traljava. Crna, kišovita i vjetrovita i prvi sam put (do sad jedini i nadam se i posljednji put … ha ha ha) zakazao. U seksualnom smislu. Nisam mogao … kako to kažu muškarci u društvu. I silno me to potreslo. Ako je primijetila moju potresenost, dobro je to sakrivala: niti jedan trzaj na licu nije je odavao. Želja je bila tu, ali ... Osjećao sam se posramljeno i bio bijesan na samog sebe, dok mi ona baš ništa nije pomagala i kao da je to nije iznenadilo. Mrzio sam je jedan kratak trenutak zbog toga, želio sam joj reći: "Pomogni mi malo", ali nisam je još dobro poznavao, nisam je uopće poznavao i nisam se mogao natjerati izgovoriti te riječi koje su me toliko otkrivale. Sve me je boljelo, bol ružna da ružnija ne može biti. Stezala mi je međunožje i malo je trebalo da zajaučem.
A opet, uživao sam grleći je, mazeći je i vršcima prstiju tražeći njene točke zadovoljstva sve dok se nije popela na vrhunac pod mojim neprestanim dodirima i zadovoljno zatreptala, a oči joj blistavo potamnjele. Znam da izgleda čudno, ali je i istinito.
- Nećeš morati skočiti kroz prozor - rekla je naslanjajući glavu na moje rame i tako mi potvrdila ono što sam već znao, da je doživjela zadovoljstvo, jer nedavno sam, u jednom od mnogih razgovora koje smo vodili mobitelom dok smo se dogovarali za susret, rekao da ću skočiti kroz prozor, ne budem li je uspio zadovoljiti. – Možeš ostati spavati pored mene.
Bio sam sretan i bio sam nesretan. Sretan zbog nje, nesretan zbog sebe. Što mi se događa? Impotencija? Je li to moguće? Hoću li zauvijek ostati impotentan? Zar nikad više neću moći? Zbog čega me ovo snašlo? Hoće li potrajati? I najgora od svih najgorih misli: hoće li to postati moje trajno stanje? Svim sam silama gurao riječ "impotentan" od sebe, ne želeći ni pomisliti na nju i upotrebljavajući svekolike eufuizme umjesto te pogane riječi koje se grozi svaki muškarac. Misli su u polumraku sobe, gorjela je samo jedna treperava svijeća, iskakale ispred mene, zloslutne i postajale su sve gore i gore, dok je šum kiše i vjetra upletao se u njih i dok sam po prvi put udisao miris njene kose i nje same. Već sam te prve neuspjele (za mene) noći zavolio njen miris.
Vrlo sam loše spavao, naravno. Mirno sam ležao u mraku i osluškivao njeno tiho i ujednačeno disanje. I želio je. Silno je želio. A bol me u međunožju divlje stezala i beskrajno mučila. Ah, ta naša prva zajednička noć ...
Udišući miris žene u vlažnoj i vjetrovitoj noći, pitao sam se, što li je to u meni, da osjećam nježnost prema njoj, prema onoj koja nije učinila ni jedan jedini pokret rukom ili tijelom, da me ohrabri, pokuša probuditi zamrlu muškost, pokuša mi pružiti zadovoljstvo, uzvratiti zadovoljstvo. Jer tako to ide u životu, zar ne? Ja tebi, ti meni. I svi zadovoljni i sretni. I što više pružamo nježnost, ljubav postaje jača i čvršća. Pa kako onda osjećati ovo što osjećam, iako mi ona nije baš ničim uzvratila? Samo je bila tu, pored mene i uzela je ono što sam joj pružio. Pokazala je da zna primati zadovoljstvo, ali ne i pružati ga. Kao da joj tjelesno zadovoljenje po nekom kraljevskom pravu pripada. Njoj sve, meni ništa!
Počeo sam je idealizirati, tu gotovo besanu noć, kasnije, kad je ona otišla od mene zauvijek, jer kad se nešto gleda s vremenske distance, često sjećanje prepravlja prošlost.

Kasnije je, pri našim idućim susretima u godini koja se pružala pred nama, naravno, sve bilo dobro, da bolje nije moglo ni biti i potisnuo sam neugodna sjećanja na tu prvu našu zajedničku noć koja mi je umjesto zadovoljstva donijela bol. Nestale su brige oko moje muškosti, a umjesto njih, ulovio bih samog sebe kako se s smiješkom prisjećam odsjaja njene kose pod treperavim plamenom svijeće. Prva noć koju smo provodili zajedno, noć koja mi je donijela strah i bol.
Donijela je i još nešto, shvatio sam to kasnije. U toj se dugoj i kišovitoj noći, dok sam osluškivao njeno disanje pored sebe, osjećao njen dah na lijevom ramenu, nešto u meni otvorilo i prigrlilo sam nju i sve što sa njom dolazi, pa čak i prokletu nesnosnu bol. Počeo sam je voljeti. Volim je još i danas. Drugačije.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Probuđeni buntovnik

Prelazeći Most branitelja i čvrsto stežući ruku petogodišnje unuke Sare, Domagoj Burov, zvan "Bura", neodlučno zastane i pogleda udesno, odakle se prema njima valjala zmijolika gomila ljudi uzvikujući parole, zviždeći i bučeći toliko glasno, da se uplašio kako će mu se unučica rasplakati zbog te neuobičajene buke. Ali se mala nije rasplakala. Umjesto toga, raširila je upitno svoje velike i nevine plave oči i radoznalo se zagledala u gomilu ljudi koja je nadirala prema njima.
Ljudi su hodali raštrkano, zauzevši čitavu prometnicu, zaustavivši gradski promet. Ali se vozači nisu ljutili. Mirno su sjedili za svojim upravljačima, neki su i trubili u znak podrške, a svi su blagonaklono gledali u prosvjednike koji su mirno, bez izgreda, prolazili prometnicom, gradskom žilom kucavicom. Nisu se ljutili ni putnici u gradskom autobusu, koji je također bio prisiljen zaustaviti se. Umjesto ljutnje, radoznalo su gledali kroz stakla u povorku ljudi koja je prolazila pored njih. Neki su im čak i mahali.
- Što je to, djede? - upita mala Sara.
- Kolona prosvjednika - odgovori Domagoj Bura i osmjehne: mala je radoznalo gledala u gomilu ljudi na sasvim neuobičajenom mjestu na kojemu su inače prolazile rijeke automobila i nije bilo ni traga straha na njenom malom radoznalom licu.
- Zašto hodaju tamo gdje idu auti?
- Da pokažu snagu.
- Zašto?
Domagoj Burov uzdahne, a daleka, silno daleka uspomena iz njegovih mladenačkih dana, već umalo sasvim zaboravljena, odjednom zatitra u njegovom umu.
- Osjećaju se prevarenima - odgovori maloj, pažljivo birajući riječi.
- Tko ih je prevario?
- Ah, pa to je malo teže objasniti, lijepa moja - reče joj on nježno. - Još si suviše mala da bi shvaćala ovakve stvari.
- Ti ih shvaćaš?
- Shvaćam - odgovori Domagoj uz osmjeh.
- Hoću li i ja shvatiti - upita djevojčica - kad budem velika?
- Nadam se, da za tim neće biti potrebe - reče Domagoj Burov i povuče joj blago ručicu, želeći krenuti u smjeru odakle su i došli, izbjeći bučnu kolonu ljudi koja se neumoljivo valjala ispred njih.
- Idemo i mi! - zapovijedi unuka, odupirući se djedovoj ruci.
- Gdje? - iznenađeno upita Domagoj.
- Tamo! - uzvikne mala i pokaže na kolonu. - Kod njih!
- Želiš protestirati? - upita Domagoj Burov, a licem mu preleti osmjeh, dok ona uspomena iz dalekih dana ponovo iskoči iz magle prošlosti.
- Da, to! - reče Sara odlučno. - Idemo!
Domagoj Burov, šezdeset i petogodišnji umirovljenik, pogleda u unuku, pa u prosvjednike. Pažljivo ih je promatrao ovih nekoliko minuta i nije uočio ni jedan jedini izgred. Nisu bili nasilni i nitko među prosvjednicima nije bio pijan. Primijetio je i policiju, naravno. Držali su se malo sa strane, budnim očima promatrajući događaj, ali ne miješajući se. Nije bilo potrebe za njihovom intervencijom, shvati Domagoj Burov.
- Idemo! - nestrpljivo ponovi mala.
Domagoj se osmjehne, klimne, pa povede malu Saru i pridruži se prosvjednicima koji su zviždali, udarali u bubnjeve i uzvikivali parole.
- Dolje Vlada! - orilo se. - Odmah sada!
Mala je Sara uzvikivala svojim tankim glasićem pored djeda i nekoliko joj se prosvjednika blagonaklono osmjehne. To je još više osokoli, pa je djed imao muke držati je pored sebe: uzvikujući parole veselo je pocupkivala potežući i trzajući djedovu ruku.
Buka oko njih, odjednom kao da se stišala, Domagoju više nimalo nije smetala čitava ta gužva oko njega. Inače je mrzio gužvu i izbjegavao je, ali sad se odjednom osjeti sretnim u toj gomili okružen nepoznatim ljudima koje je ujedinio zajednički cilj: bunt protiv vlastite Vlade. I Domagoj, poput drugih, štošta je zamjerao Vladi i odjednom je osjetio sreću što se našao u pravom trenutku na pravom mjestu i što sad korača i poluglasno uzvikuje parole, koje je čelo kolone gromoglasno uzvikivalo, nastojeći animirati one više sramežljive. U jednom trenutku Domagoj ulovi samog sebe, kako zajedno s unučicom Sarom sve glasnije i glasnije uzvikuje poznate parole, dok su se u koloni kretali prema Korzu, a sjećanje na jednu drugu povorku, za razliku od ove ...

... sasvim tihu, iskrsne mu u sjećanju i ponovo je imao samo sedamnaest, bio mlad i naivan i vjerovao svima oko sebe, misleći kako su svi, baš svi ljudi na svijetu, po samoj prirodi dobri, a samo pojedinci, rijetki pojedinci zlobni, dok je veoma malo njih zlih.
Napuštali su učionicu tiho, njih tridesetak, gotovo nečujno. U okolnim su se učionicama održavale nastave i nisu željeli svojom bukom privući ničiju pažnju na sebe. Napuštali su nastavi, bježali iz škole, štrajkali, kako su to tada nazivali.
Prije nego li su se dogovorilo o štrajku, o bježanju sa nastave, učenici su u učionici održali kratki sastanak. Većina njih nije stanovala u gradu, dolazili su odasvuda u želji da stupe na brodove najveće kompanije u zemlji, "Jugolinije". I potpisali su ugovor s tom istom "Jugolinijom", koja se obavezala osigurati im smještaj tokom četveromjesečne nastave koja je predhodila plovidbi, a što će učenici odraditi ploveći na njenim brodovima ostalih osam mjeseci. Zakazali su, te godine, treće po redu i nisu im osigurali smještaj u nekom od opatijskih hotela, kako su to činili prethodne dvije godine. Prepustili su učenike vlastitoj snalažljivosti, što je neke, većinu, silno pogodilo.
Naravno, to je izazvalo pomutnju u životu mladića koji su odjednom bili prisiljeni pronalaziti smještaj, a novac ...
- Trebalo je biti drugačije!
- Nisu održali riječ!
- Kako ćemo sad?
- Moramo ...
Svi su galamili uzbuđeno, a onda su Domagoj, kojeg su svi zvali "Bura" i Marko, kojeg su svi zvali "Vivi", uzeli riječ.
- Nitko vam ništa neće dati samo za to što se žalite - rekao je Bura.
- A što da radimo?
- Pobunite se - rekao je Vivi.
- Kako?
- Što kako? - upitao je Bura podsmješljivo. - Ako ne znaš kako ...
- Štrajkate! - prekinuo ga je Vivi nestrpljivo: Vivi nikad nije volio duge govorancije.
I tako su nakon kraćeg vijećanja svi đaci odlučili štrajkati i potiho napustili učionicu, školu i izjurili van na zubato sunce: mjesec je studeni upravo odmotao svoje prve dane.
Naravno da nije sve prošlo samo tako! Glavešine, kako su ih đaci između sebe nazivali, pritisnuli su đake i pritiskali ih prijetećim riječima i opomenama, a kad đaci nisu popuštali, mudre se glave dosjetile rješenju problema. Natjerali su đake-pobunjenike pisati o događaju, a zatim su iz pročitanog ustanovili tko je bio vođa.
Sankcije su provedene odmah i nemilosrdno: Bura i njegov prijatelj Vivi po hitnom su postupku izbačeni iz škole. Kasnije su se njihovi očevi žalili, dobili parnicu i bili vraćeni na brodove i školovanje, ali ...

... je nepovjerenje i lagani prezir prema vladajućima zauvijek ostao u Domagoju Burovu i znao je, da sad korača u ovoj koloni koliko zbog sadašnje jadne i ružne i tužne situacije u zemlji, toliko i zbog te daleke i umalo zaboravljene epizode iz njegove rane mladosti. Jer do kada će manjina većinu pritiskati i tlačiti i zahtijevati poslušnost, a ničim ne uzvraćati? Pa ne izlaze ljudi na ulice zato jer im je dosadno! Bijeda ih je natjerala na to. Bijeda u koju su ih uvalili oni koji bi trebali i morali brinuti za njihovo dobro. A oni, kojima su ljudi dali svoje povjerenje, izdali su to povjerenje, osjećao je to Domagoj Burov duboko u sebi i sve je glasnije uzvikivao parole praćen unučicom koja je ushićeno gledala u svog djeda, kojeg takvog uopće nije poznavala.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Osveta

Osjetio sam kako vršcima prstiju lagano poput daška lahora prelazi preko napetih mi leđa. Još sam se stresao u samrtnom grču uživanja i ponor strasti me još uvijek nije puštao iz svojih plamenih ralja zaborava. Kratak trenutak zaborava i ponovo sam bio tu gdje i trebam biti, priseban, osluškujući i primjećujući sve oko sebe. Trenutak je prošao. Trenutak najveće moguće naslade. Mora da je takva i smrt. Privuče te pohlepnim prstima i usisa u svoj bezdan iz kojeg nema povratka, ali te tren prije toga vine u neslućene visine uživanja. Mora da je tako. Zar orgazam ne zovu mala smrt? Ima li razlike? Ako ima, onda je na štetu ljubavnog orgazma. Jer vraćamo se uvijek u realnost naglo otrežnjeni, a onaj drugi, životni orgazam, osjetimo jednom, samo jednom, na kraju svog životnog puta i uronimo u njega da više nikad ne izronimo. Stapamo se. Vraćamo se. Sa Ništavilom iz kojeg smo i potekli.
Odmaknuo sam se sa nje i odmah netom što sam se svalio sa bujnih grudi čije su me obline rado prihvaćale, kliznuo sam iz kreveta i počeo oblačiti traperice na golo i znojno tijelo.
- Što to radiš? - upita ona zapanjeno.
- Moram zapisati misli koje mi se roje u glavi - odgovorim joj ne gledajući, jer znam kako njen crni pogled upravo vrišti prema meni.
- Voliš li više pisanje ili mene? - upita me ojađeno.
- Teško pitanje - odgovorim okrećući se prema drhtavom glasu i sudarajući se njenim pogledom: pogledi nam se ukrštaju, oči sijevaju, čini mi se da čujem zveket čelika.
- Ti si lud - poteže ona svoju, kako pogrešno misli, ubojitu rečenicu: nekad me je vrijeđala, nekad, davno, ali sad me nasmijavala. - Nemoj se smijati! Tvoje ponašanje nije normalno.
- Definiraj normalno - dobacujem preko ramena, već izlazeći iz sobe, ostavljajući nju i njena pitanja i miris seksa ili ljubavi, kako je kome drago, daleko iza sebe.
- Luđače! – dovikuje ona za mnom.
Sjedam ispred monitora i počinjem tipkati, a riječi izlaze, žure i jure prestižući jedna drugu i uživam kako nikad nisam uživao u njenom naručju. Niti u naručju neke druge žene. Različito je to uživanje, ali uživanje bez kojeg jedino ne mogu i koje mi je potrebno više nego bilo koja žena. Ovisnik sam, znam. Ali me nije briga i uživam punom snagom u svojoj ovisnosti. Penjem se rečenicama na planinu slasti i dok se riječi ispred mene nižu, u duši mi odjekuje njihov topot koraka. Žive su. Riječi. Osluškujem njihovu melodiju, pjevaju meni u čast i znam, biti će ovo sjajne stranice mog romana. Kojeg pišem već duže od godinu dana, povremeno prekidajući pisati, slažući u duhu buduća poglavlja. U stvari, ne prekidam ga nikad pisati. Jer kad ne sjedim ispred monitora i ne kucam po tastaturi, u mislima nižem rečenice, čitava poglavlja. Živim sa tim romanom, on je ja, ja sam roman. Vječnost pisanja.
Ponekad je ona prekida. Dolazi nenajavljena i ulazi u stan, grabi me i odvlači od monitora i tastature. Požuda. Volim je. Prezirem je. Jer odvlači me od glavne strasti koja bi morala biti i moja jedina strast. Pisanje. Dok nam se tijela grče u sladostrasnom spajanju, pamtim osjećaje koji putuju mojim uzavrelim venama. Sve moram zapamtiti, ništa zaboraviti, da bih to kasnije, kad bude sve gotovo, sve vjerno prenio u knjigu.
To je ljuti. Nju, koja me proždire i želi samo za sebe, ne želeći me dijeliti ni sa kim i ni sa čim. Ali ja to ne želim. Osjeća to i ljuti se zbog toga.
Zastajem s prstima u zraku, poput pijaniste, virtuoza i čitam napisano. Eto, ova je posljednja rečenica naprosto briljantna! Kako samo zvonko leprša ...
Njene se gole ruke, koje su me još maloprije grlile i stezale ne želeći me pustiti iz zagrljaja, spuštaju preko mojih ramena i prsti sa dugačkim i njegovanim noktima, koji su mi često povređivali leđa, nemilosrdno pritisnu tipke "CTRL" i "A", dok desnim kažiprstom snažno, da bolno odjekuje u mojoj uzdrhtaloj nutrini, udara po tipki "Delete".
- Eto! - pobjedonosno reče, dok zapanjeno zurim u blještavilo monitora, u veliko bijelo Ništa.
Ustajem i pokušavam nešto reći, gutam, grlo me boli, riječi ne izlaze, a onda se vlažna vrelina prospe niz moje lice: plačem ne nalazeći riječi.
- Ostao si bez riječi? - pita me podrugljivo, a lice joj kameno, nemilosrdno, crne oči ledene: pa dobaci prezirno: - Konačno, da i to doživim.
Tresem se i gutam suze pomiješane s neizgovorenim riječima, dok je gledam kako odlazi koračajući dugim i odlučnim koracima u kojima čitam zadovoljstvo. Ostajem sam. Sa velikim bijelim ništa ispred sebe.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez

Torta

Tračak je sunca prodirao kroz spuštene rolete i zrnca su prašine plesala u zlatnim trakama mahniti ples. Poslije podne je tiho protjecalo, gotovo bez zvukova, u slatkom polumraku sobe. Ležali su jedno pored drugog tihi i zadovoljeni, duboko dišući i osluškujući disanje pored sebe. Disanje zadovoljstva. Bili su ljubavnici tek tri mjeseca i još su uvijek silno uživali otkrivajući jedno drugo. I nastojeći jedno drugom udovoljavati, pružati zadovoljstvo.
Danica dohvati Perinu šaku i polako je podigne u vis, presjekavši tako put sunčevoj traci i plesu prašine u njoj. Oboje se zagledaju u spojene ruke koje je obasjavala uska sunčeva traka.
- Uskoro ti je rođendan - reče tiho Danica u polutami, a glas joj bio nježan i odavao je doživljeno zadovoljstvo.
- Koga je briga? - promrmlja Pero: nije želio razgovarati o svom rođendanu.
- Mene je briga - reče Danica i poljubi ga u uho. - Da znaš, napraviti ću ti najljepšu i najveću rođendansku tortu, koju si ikada dobio.
Pero se bezglasno nasmije u polumraku sobe. Ležeći tik uz njega, Danica je naslutila njegov nečujni smijeh, jer tijelo mu je zadrhtalo, ali se brzo i smirilo. Pero duboko uzdahne.
- To neće biti teško - reče joj u kosu.
- Što neće biti teško?
- Napraviti mi najveću i najljepšu rođendansku tortu.
Nešto u njegovom glasu opomene Danicu i ona ispusti Perinu ruku: zrnca su prašine ponovo slobodno zaplesala na zlatnoj stazi.
- Kako to misliš? - upita ga oslanjajući se na lakat i upitno mu gledajući lice: primijeti kako Pero drži zatvorene oči, a lice mu zategnuto. - Zašto neće biti teško? Oko prave torte ima dosta posla.
- Neka - odgovori on. - Bilo kakva torta biti će najbolje i najljepša. Jer će mi biti prva rođendanska torta.
- Šališ se, zar ne?
- Ne, ne šalim se.
- Ma ... - zamuca Danica. - Jesi li zbiljan?
- Smrtno ozbiljan.
- Ma ... - zamuca Danica ponovo - kako je to moguće?
- Moguće je - reče Pero.
- Ali sva su djeca imali torte za rođendan.
- Ja nisam - reče Pero sad već pomalo razdraženo, a slike dalekog i napola zaboravljenog djetinjstva iskakale su iz zaborava u polutami sobe i miješale sa sadašnjošću koja je time bila pokvarena. - Moja je stara uvijek govorila, da sam rođen pogrešnog datuma. Znaš, pri kraju mjeseca. Kad je obično nestajalo love. Stari je plaću primao svakog prvog u mjeseca i pri kraju mjeseca nikad nije ostajalo nešto para koje bi se mogle potrošiti na luksuz, uživanje.
- To nije nikakav izgovor! - uzbuđeno reče Danica i zaštitnički ga zagrli. - Zar nije mogla misliti na to i ...
- Ne uzbuđuj se - reče joj Pero stišćući je uz sebe, nastojeći zaustaviti Daničinu protestnu bujicu riječi. - To je daleka prošlost.

Ali nije bila baš toliko daleka, koliko je to želio prikazati Danici. Usprkos gotovo pola stoljeća života, Pero bi se još uvijek ponekad sjetio svojih mršavih rođendanskih dana svog djetinjstva. Uobičajena svakodnevnica. Ničim poremećena. Uhodana. Kad bi tog dana obitelj sjela za stol, da zajednički objeduje, otac, majka, sestra i on, tog dana slavljenik Pero, majka bi se nasmiješila tražeći smiješkom razumijevanje i oproštaj.
- Visok datum - rekla bi uvijek iz godine u godinu gotovo istim riječima i istim smiješkom na usnama. - Ali ti si veliki dečko i razumiješ to. Je li tako?
Pero bi klimnuo i polako jeo, ne uživajući u objedu. Dok bi bezvoljno žvakao hranu čiji okus nije primjećivao, mislio bi na to, kako se za proslavu rođendana njegove sestre uvijek ima para. Rođena točno na Novu godinu, njen bi se rođendan uvijek raskošno proslavljao uz mnogo buke i smijeha. Bez imalo skromnosti. Skromnost kao da se čuvala samo za njegov rođendan.
Mnogo godina kasnije, kao već sasvim odrasli muškarac, shvatio je da nije zaboravio nemar majke prema njegovim osjećajima i ponekad bi, sjetivši se tih dalekih dječjih rođendana koji nisu bili proslavljani, preispitivao svoje osjećaje. Iznenadio se kad je otkrio kako u sebi čuva samo prezir za takvo postupanje prema njemu, djetetu, njenom djetetu.

- Upravo sam shvatio - reče Pero glasno i ustajući iz kreveta - da u duši zauvijek ostajemo djeca.
- A ja sam shvatila kako ti silno slatkim želim učiniti ovaj rođendan - reče Danica, pa i ona ustane i počne se oblačiti: ukradeno se ljubavno poslijepodne približilo svome kraju.
Pero joj priđe i zagrli je, pa su tako poluobučeni i pomalo drhtureći, stajali zagrljeni u polutami sobe, pružajući jedno drugom utjehu i toplinu.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.