utorak, 29. ožujka 2011.

Oči čvrsto zatvorene



Svaki put, kad začujem huk vjetra pomiješan s kišom, sjetim se njenog glasa. Nikad ga neću zaboraviti. Mekan i tih, a jasan i nekako vlažno-ljepljiv, ostavljao bi tragove u mome umu. I odzvanjao. Nisam mogao prestajati misliti na njena izgovorena obećanja. I vjerovao sam u njih. A to je bila greška.
Dok me je grlila i prstima mi prolazila kroz kosu, pritiskujući svoje lice uz moje, šaputala je kako me mnogo voli i koliko me silno želi, a ja sam se rastapao od miline i davio u silini plime koja se zbog snage probuđenih osjećaja podizala u mojim grudima. I ništa nisam govorio. Jer sam znao, progovorim li, jecaj će se otkinuti iz mojih uzdrhtalih grudi, shvatiti će i upamtiti zauvijek koliko sam ranjiv. Pa sam šutio i šumno udisao slatku rosu s njene kože, točnije s vrata. Dok bih ljubio jednu bisernu kap, pogled mi se uvijek zaustavljao na njenom malom uhu, obično prekriveno kosom boje meda, pa tako skriveno mome radoznalom pogledu.
Pružao sam poput zmije vršak jezika, a zmija je već bila ona, pa lagano osjetljivim vrškom ubadao u njeno uho. Svaki bi put zadrhtala. Prilikom svakog uboda. Bila je čulna, čulnost joj je bilo pravo, prirodno ime. Lagano bi vrškom jezika kružio po unutrašnjosti njenog malog uha, dok bi se ona uvijala zbog slasti u mom naručju.
I govorila bi. Svaki put u takvim prilikama. Kako bi joj tijelo hranio nasladom, iz nje su izlazile riječi i riječi obećanja. Riječi su drhtavo tekle i otkidale se sa njenih vlažnih usnica, poput kišnih kapi sa golih grana koje vjetar njiše. Svaka kap jedna riječ. A bilo ih je bezbroj.
Uživao sam. Beskrajno. Ludo. I naravno, još se više trudio podariti joj nasladu. Takmičio sam se sam sa sobom, izvlačio iz sebe i posljednji atom snage, darivajući ga njenom uživanju. Volio sam je. I uživao u voljenju. Ali ponekad, priznajem iskreno, bilo je to suviše bolno. Za mene. Dok bi se ona grčila i podrhtavala od uživanja kojeg sam joj pružao, ja bih ostajao uskraćen.
U tim bi trenutcima tražio i lovio njen pogled, želeći u njemu pročitati razumijevanje, ljubav, želju i više od svega, tračak u oku koji bi mi govorio o ljubavi. Jer ponekad sam zbilja osjećao kako umirem, nestajem, tonem u bešćutnu tamu u kojoj nema uživanja. Ali joj nikad nisam uspio uloviti pogled! Oči su joj uvijek, za vrijeme čitave naše dugotrajno-iscrpljujuće ljubavne igre, bile zatvorene. Čvrsto zatvorene.
Uzalud sam je glasno zvao. Na zvuk mog glasa i čuvši svoje ime, ona bi me samo jače stezala rukama i nogama i to je bio jedini znak da me čuje. Oči bi joj i dalje bile čvrsto i neumoljivo zatvorene, kao da su joj kapci slijepljeni uz znojno i zažareno lice. Primjećivao sam njene duge trepavice i u njihovom podrhtavanju tražio odgovor, ali odgovor nije dolazio. Oči su joj i dalje ostajale čvrsto zatvorene.
- Hoću li doživjeti - upitao sam jednog poslijepodneva, kad sam se sasvim iscrpljen svalio s nje - da ćeš me pogledati dok vodimo ljubav?
- Molim?
- Čula si.
- Čula jesam - priznale je i tek tada otvorila oči i pogledala mimo mene, a u njima nisam čitao razumijevanje. - Ali ne shvaćam o čemu govoriš.
- Oči - rekao sam. - Tvoje oči.
- Što je s njima? - upitala je. - Ne sviđaju ti se?
- Znaš da nije tako.
- Pa što je onda?
- Nikad me ne gledaš.
- Gledam te sada.
- Nisam tako mislio - umorno sam rekao, jer odjednom sam shvatio kako odgovor neću nikad dobiti, ali sam ipak dodao: - Ne gledaš me, dok vodimo ljubav. Nikad. Baš nikad. Zašto?
- Tako te bolje osjećam – odgovorila je brzo, suviše brzo, a ja sam znao da sam čuo laž i povrijeđeno sam se povukao, zapalio cigaretu, kao što svi čine u takvim nesretnim trenutcima, tražeći utjehu u besmislenim pokretima.

Kad sam se već pomirio s postojećim stanjem stvari, uspjela me iznenaditi. Poslala mi je poruku, kratku i gromoglasnu.
"Udajem se. Uvijek sam ga voljela. Ti si bio ... Ovaj broj više neće postojati."
Samo to. Probao sam. Samo jednom. Nazvao sam njen broj i bešćutni mi je glas izrecitirao kako s pozvanim brojem nije moguće uspostaviti kontakt.
Nasmiješio sam se. Ako ništa drugo, dosljedna je. I sinulo mi je zašto je oči, dok smo uživali jedno u drugom, neprestano držala čvrsto zatvorene. Toliko čvrsto, da sam mogao vidjeti sitne kanjone namreškanih pora. Zamišljala je drugog.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: