srijeda, 30. prosinca 2009.

Borovi i vragovi



Trava je bila visoka i žuto-smeđa i resko je šumjela dok su koračali oprezno i tiho spuštajući se prema udolini okruženoj borovima. Lovac je hodao prvi i oprezno gazeći iza njega, izbjegavajući bilo kakav šum, bojeći se suhih grančica koje bi glasno praskale, ako bi nesmotreno stao na koju od njih, Vilko se iznenadi kad vidje Lovca kako se saginje i čvrstim stiskom grabi stabljiku bora visokog tek blizu pola metra.
- Zašto? - upita Vilko tiho: ruku je položio na Lovčevu nadlanicu i gledao ga sa iščekivanjem.
- Smetati će kad poraste - objasni Lovac isto tako tiho. - Zato ih čupamo.
- I?
- Što i?
- Što radite sa njima?
- Ništa - odgovori Lovac. - Bacamo ih.
- Ovaj neće doživjeti takvu sudbinu - tiho i odlučno reče Vilko, pa polako, pazeći na pokrete, odgurne Lovca u stranu: pažljivo prihvativši stabljiku što je bliže mogao zemlji, snažnim je trzajem iščupa zajedno sa korijenjem.
- Što ćeš sa njim? - upita Lovac radoznalo.
- Posaditi ću ga.
- Gdje?
- Ispred zgrade u kojoj stanujem - odgovori Vilko pažljivo stavljajući iščupani bor u naprtnjaču u kojoj se nalazio suhi kruh i zrnje kukuruza: hrana za divljač. - Dobro će se uklopiti.
- Kako hoćeš - reče Lovac osmjehujući se: bilo mu je čudno to što Vilko namjerava učiniti sa mladicom bora, ali nije želio komentirati: svakome njegova radost.
Vilko vrati naprtnjaču na lijevo rame i uspravi se s osmjehom. Silno mu se dopala ideja o presađivanju bora, spašavanja jednog stabla i konačno, spašavanje jednog života. Jer bor je živ, zar ne? Sve vrvi od života oko njega, ovdje u dubokoj šumi. Ne vidi, ali osjeća gibanje životinja, osjeća oči koje ih prate. Njih, uljeze u životinjski dom.
- Možeš uzeti i ovaj, ako hoćeš - prekine njegove misli Lovac pokazujući na malen, dvadesetak centimetara visok bor, koji se jedva vidio u visokoj travi. - Ako ti nije premalen.
- Nije premalen - reče Vilko sagnuvši se ponovo. - Narasti će. Bit će snažan i velik.
- Ako se primi pri presađivanju - reče Lovac.
- Primiti će se - odlučno reče Vilko.
- Idemo sad - odluči Lovac. - Imamo još oko osam kilometara. Jesi li umoran?
- Samo naprijed!

Crveni podrugljivi vrag koji je neprekidno sjedio na Vilkovom desnom ramenu, nagne se prema Vilkovom uhu i reče:
- Dva bora? - Riječi crvenog podrugljivog vraga palile su mu um i Vilko je zatresao glavom tjerajući ih: uzalud, naravno.
- Misliš li, da ne znam zašto dva bora? - nastavljao je crveni podrugljivi vrag.
Vilko je brže zakoračio nastojeći sasvim stići Lovca koji je grabio sigurnim korakom naprijed, ali i dalje pazeći da ne proizvede neki šum. Nadao se da će brzim korakom uspjeti pobjeći dosadnom crvenom podrugljivom vragu. Ali se vrag čvrsto ustoličio na Vilkovom desnom ramenu, kao protuteža naprtnjači koja je visjela sa Vilkovog lijevog ramena.
-I to jedan visoooookiiii - podrugljivo otegne crveni vrag. - I jedan mmaaaaaaliii.
Vilko zamahne rukom tjerajući dosadnu muhu koja mu zujala oko znojnog čela. Ali šapat crvenog podrugljivog vraga nije uspio otjerati.
- Priznaj - prosikta crveni podrugljivi vrag u samo Vilkovo uho. - Opet si pomislio na nju!
Vilko se nasmiješi i obriše znoj koji mu se cijedio niz lice: sunce je bilo još uvijek visoko i bilo je jako vruće.
- Onaj mali borić, to je ona - reče mu crveni podrugljivi vrag, a pakosno mu se lice razvuklo u još pakosniji smiješak. - Onaj veći, to si ti. Tako si to zamislio, priznaj, majmune bijedni!
Vilko sad uspori: sasvim je dostigao Lovca i zakorači li još samo malo brže, koračati će jedan uz drugog, a to se u šumi ne radi. Naglo uspori korak misleći na nju i učini mu se kako vidi njen radostan osmjeh dok mu domahuje okružena tihim borovima.
- Sad već i haluciniraš - podrugljivo mu reče crveni vrag. - Posvuda samo nju vidiš. A znaš li zašto, majmune bijedni?
Vilko zine da odgovori, a onda čvrsto stisne usne: sa crvenim i podrugljivim vragom se ne vrijedi prepirati. On uvijek pobjeđuje. Za sad. Možda će se jednog dana to promijeniti. Možda. Vilko je počeo sumnjati u to. Jer kako je vrijeme prolazilo, crveni mu je podrugljivi vrag sve češće šaputao u uho.
- Nećeš odgovoriti? - Crveni se podrugljivi vrag cerio. - Ni ne moraš. Ti znaš. I ja znam. Mi znamo.
Vilko ponovo ubrza nastojeći pobjeći od riječi crvenog podrugljivog vraga, znajući da je to nemoguće, ali ne mogavši se suzdržati.
- Voliš je, majmune blesavi - sa uživanjem mu prosikta crveni podrugljivi vrag u uho i njegov dah opeče Vilkov od sunca pocrnjeli vrat. - Priznaj samom sebi! Priznaj!
- Uh! - zastenje tiho i jedva čujno Vilko.
Lovac, koji je hodao nekoliko koraka ispred njega, naglo se zaustavi i podigne ruku. Pokret koji opominje.
Vilko se istog trena ukoči čitavom snagom svoje volje zaboravljajući na dosadnog vraga i njegove brbljarije. Napeto je gledao u leđa Lovca. Zatim mu se pogled spustio niz Lovčevo rame, dole niz dolinu, osjetivši kako se iznenada podiže večernji lahor i hladi mu užareno lice, suši kapljice znoja koje klize niz užarenu kožu.
- Vidi - tiho reče Lovac, toliko tiho, da je Vilko više naslutio njegove riječi nego što ih je čuo.
Dole, oko pedeset metara dalje, u samoj zelenoj dolini, pod skupinom borova stajala je šumska obitelj: jelen, košuta i njihovo malo tele. Košuta i malo tele su pasli, a jelen visoko podigavši plemenite rogove, gledao u daljinu, nervozno šireći nozdrve. Iznenada jelen glasno frkne, košuta skoči, za njom tele i čas kasnije ispod borova više nikog nije bilo. Samo je šum snažnih rogova jelena kojima je probijao put kroz gustu šumu, još kratko vrijeme dopirao do njih.
- Vidio si? - upita Lovac: govorio je glasno, više nije bilo potrebe za tišinom.
- Jesam - odgovori Vilko u duhu još uvijek uživajući u prizoru.
- Bio je zbilja krupan - reče Lovac. - Jesi li vidio one silne rogove?
- Jesam. - Vilko je još uvijek bio uzbuđen i zbog toga je kratko odgovarao.
- Pravi kapitalac! - reče Lovac. - Eto, danas smo nešto lijepog doživjeli.
- Jesmo - reče Vilko i osmjehne se.
- A sad idemo nazad - odluči Lovac. - Kući. Dok stignemo kući, noć će se već odavno spustiti. Morati ćeš borove posaditi sutra ujutro.

Prošlo je malo vremena od vječnosti, a podosta u ljudskom životu, kad je Vilko sutradan ujutro nakon povratka iz šume posadio borove. I naravno, dok ih je sadio, crveni mu je podrugljivi vrag šaputao riječi koje je želio što prije zaboraviti. Zaboraviti, jer bile su istinite. I boljele su. Nekako slatko.
- Uživaš - govorio podrugljivo vrag, dok je Vilko kopao rupu u koju će posaditi prvi bor, onaj veći. - Čini ti se da ...
Vilko je odmahnuo glavom i ustao i dobro zalio bor vodom koju je u plastičnoj boci ponio sa sobom i više nije dozvoljavao crvenom podrugljivom vragu da mu pokvari raspoloženje. Osjećao se mirnim i sretnim dok je sadio drugi bor, onaj mnogo manji, nešto dalje od prvog. I njega je pažljivo zalio, neka mu početak na novom i nepoznatom mjestu ima što više izgleda za uspjeh. Svima je potreban dobar početak, Vilko je to znao. Početak je vrlo važan. I kraj, naravno, ali početak je ipak poseban, zar ne? Početak je buđenje nečeg novog, nepoznatog i kad te to novo i nepoznato i uzbudljivo zarobi, sve se promjeni. U hipu. I ništa više nije isto. I uživaš u promjeni. Koliko god možeš, nadajući se da će uživanje potrajati i znajući kako je to nemoguće. Jer u prirodi je same promjene da se mijenja, zar ne?
I zato Vilku nije bilo žao kad je bor umro. Onaj veći. Onaj koji mu se činio snažniji. Onaj za kojeg je crveni podrugljivi vrag prošaptao mu u uho da predstavlja njega, Vilka. Iznenada se osušio, nekako uvukao u samog sebe. Poput bolesnog starca.
Ali Vilko nije umro. Samo je svoju pažnju usmjerio na manji bor, onaj koji je po riječima crvenog i podrugljivog vraga predstavljao nju. I kad je vrh malog i nježnog bora počeo žutjeti, Vilko je osjetio silnu žalost zbog tog umiranja i samom sebi zabranio posjećivati mali bor. Zaobilazio ga je u svojim prolazima i u svojim mislima. Nije mogao podnijeti gledati njegovo umiranje.

Zatim je pao snijeg i sve zavio u čistu bjelinu i Vilko se istog časa sjetio malog bora i pogledao sa prozora prema mjestu gdje bi bor trebao biti. Nije ga bilo. Zatim se sjeti da je bor sitan i da ga je snijeg sigurno sasvim zameo i sretan zbog te misli, Vilko izađe iz stana u ledeno jutro i bijelim tepihom kojim još nitko nije gazio i koji je škripio pri svakom Vilkovom koraku, uputi se prema boru.
Sagne se i dok se saginjao, Vilko se sjeti kako se saginjao iščupati ga iz njegove postojbine, prirediti mu malu smrt, ne bi li mu tako omogućio život. Razgrnuvši snijeg, ugleda smeđi od sunca spaljeni vrh bora, a ispod te zemljine boje, kako je Vilko sve dublje razgrtao snijeg, pokaže se raskošna zelena boja života. Mali je bor pobijedio, održao se.
"Nikad baš sve ne umire", pomisli Vilko uspravivši se i osmjehujući se bijelom jutru i nije ga bilo ni malo briga za podrugljivi cerek crvenog podrugljivog vraga: prestalo je biti važno.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 26. prosinca 2009.

Blagi ljudi, blagih dana



Hodam polako ulicom, vlažan je asfalt pust, nigdje nikog na vidiku, grad kao da pripada samo meni. Dobar osjećaj. Nema gužve, nema strke, nema buke. Jedina dobra strana ovih dana. Blagdana, kako sad govore: prije su govorili "praznici". Sve je usporeno. Hodam polako i osjećam radost u sebi. Uspio sam! Ovog sam puta uspio!

Vraćam se s obiteljskog okupljanja na božićnom objedu: čim sam došao kod njih kao da sam otvorio takmičenje tko će me čime ponuditi.
- Uzmi ovaj kolačić - rekla je sestra pružajući mi ogroman pladanj i na njemu brdo kolača: nisam mogao, a da se ne upitam, što li to pokušavaju zasladiti? Život? - Tope se ustima.
- Evo i čaša - veselo je rekao njen muž i tutnuo mi veliku čašu u ruke.
Dječurlija je trčala po prostranoj dnevnoj sobi, ali im to nije bilo dovoljno. Htjeli su još prostora, htjeli su čitav prostor za sebe, pa su se urlajući natjerivala, dok smo mi, odrasli, barem po visini i godinama odrasli, poput ovaca skupili u jednom kutu i nevezano razgovarali. Čekali smo poziv na božićni svečani objed, kako su oni govorili o tom događaju, a ja ga potajno u sebi, i samo u sebi, nazivao godišnjim porodičnim prežderavanjem.
- Moraju li ovoliko galamiti? - upitao sam sestru, glavom odmahnuvši prema buci, prema dječurliji.
- Ostavi! - rekla je i odmahnula glavom. - Vidi se da nemaš djece. Mnogo gubiš, znaš!
Znao sam. Propustio sam pranje pelena i cijelonoćno drečanje. I nikad nisam požalio za propuštenim.
- Djeca su prava blagodat - nastavila je sama za sebe, jer to je bila njena tema, njena mantra, i nije se mogla zaustaviti. - Svako jutro ...
Okrenuo sam pogled i zapiljio se u klinčariju koja je divljala. Do mene je dopirao sestrin glas, ali nisam razumijevao rijeku riječi koja se prosipala. A onda do mene dopre ona stara i već mnogo puta izgovorena rečenica:
- Šteta što nemaš djece. Što tako živiš. Šteta.
- Treba me ubiti - rekao sam: naprosto je izletjelo iz mene.
Oko mene je zavladao muk. Mogli ste tišinu, ali samo tišinu koju su stvarali odrasli ( ako je to uopće moguće ) rezati nožem. Djeca su i dalje bučila, možda još i više nego prije.
- Zašto tako govoriš? - procijedila je uvrijeđeno sestra.
- Čuj - rekao sam tiho i zaklinjući se u sebi, kako ovaj put neću ustuknuti, kao što sam uvijek prije ustuknuo prilikom ovakvih razgovora koji su se odvijali dva ili tri puta godišnje. - Vjerujem da mi ne želite loš život, svi vi. Ali shvatite već jednom, ja sam zadovoljan svojim životom. I ne želim ga mijenjati.
- Htjela bi te oženiti - rekao je sestrin muž udarajući me po ramenu i pokušavajući ublažiti napeto stanje upitao: - Zašto bi tebi bilo bolje nego nama?
Očekivao je odobravanje za svoju dosjetku, ali uzalud je čekao. Sva su lica oko njega odavala uvrijeđenost. Jer svi su oni, čitava bulumenta koju nazivamo obitelj, bili uvjereni kako žive dobre živote, plemenite živote. Podizali su djecu, otplaćivali kredite, radili od jutra do sutra i bili uvjereni kako je to jedino ispravno. A svi ostali koji tako ne žive, e, pa, jednostavno nemaju dobar život.
Šutnja je potrajala nekoliko minuta, a onda su počeli svi odjednom govoriti. Kao da je netko dao znak. I svi su govorili jedno te isto, to jest, besmislice. Sami su sebi pljeskali velikim riječima uzdižući u nebeske visine svoje beznačajne živote. I osjećali se važni. I svačije su riječi bile uperene prema meni, svaka riječ oštra poput koplja. Jer ja nisam ništa postigao: nisam se oženio, nemam djece, nemam čak ni stalan posao. Drugim riječima ... ne, nisu to glasno izrekli, ali sam im te riječi čitao u očima, naprosto su vriskale u njihovim užarenim pogledima. Pravednički gnjev ih sve zahvatio i udružio. Potražio sam pogledom rođakinju, prisjećajući se davnog razgovora sa njom.
- Zar ne želiš djecu? – pitala me je.
- Ne – odgovorio sam . – Ne želim djecu.
- Ali, onda uzalud živiš! – rekla je ona. – Tvoj je život besmislen.
- To možda vrijedi za glupače poput tebe! – prasnuo sam, okrenuo joj leđa i otišao: nekoliko godina ni riječi nisam izmijenio sa njom, sve dok me nije zamolila za oproštaj.
Uhvatio sam joj pogled i po veselom bljesku u crnim joj očima shvatio da se i ona prisjeća našeg davnog razgovora: ni ona nije zaboravila.
- Sad bi bilo dosta! - uzviknula je sestra došavši iz kuhinje u koju se morala silom prilika, radi pečenja vratiti, zažarenih obraza. - Odložite čaše i svi k stolu. Brzo!
- Moram ruke oprati - rekao sam sestrinom mužu.
- Znaš gdje je - rekao je tiho: bilo mu je nelagodno, iako je dijelio njihovo mišljenje o meni, siguran sam.
Znao sam: kupaonica se nalazila u hodniku, ni tri metra udaljena od ulaznih vrata. Temeljito sam oprao ruke, isplahnuo lice i mokrim prstima prošao kroz kosu.
Osvježen, osjećajući se laganim, tiho sam otvorio vrata i mačjim koracima, sasvim nečujno, prošao hodnikom, otvorio vrata i izašao iz stana. Neka bez mene uživaju blagdanskom prežderavanju.

Mobitel mi se u džepu vindjakne oglasi upravo dok prolazim malim parkom. Znam tko zove i prije nego li se javim.
- Zašto si pobjegao? - uzrujano me pita sestra.
- Nisam pobjegao - mirno rečem. - Otišao sam.
- To je isto! Postupiti tako ružno i to još na Božić ...
- Ubuduće - mirno je prekinem - više me ne pozivaj na obiteljska okupljanja. Jasno?
Ne čekajući odgovor prekidam vezu, vraćam mobitel u džep vindjakne i laganim korakom, oslobođen, bez tereta, nastavljam hodati parkom.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 21. prosinca 2009.

Grubijan



Onog trenutka, kad je razrednik izgovorio riječ "predvodnik", Gaj po izrazu lica svog oca shvati kako ovog puta neće dobro proći. Očevo se lice smrklo poput olujnog oblaka.
- Predvodnik? - ponovi otac upitno.
- U većini nepodopština - potvrdi razrednik. - Inače, Gaj je dobar đak, izuzetno inteligentan, ali ...
- Ali? - upita otac i pogledom ošine Gaja.
- Kao da ne mari previše za knjigu - reče razrednik.
- Kući neprestano čita - sa čuđenjem reče otac.
- Što čita?
- Životopise.
- Čije?
- Ah, nisam siguran, nemam vremena za knjigu - reče otac i pogledom potraži Gajevu pomoć, ali je Gaj skrenuo pogled na vrijeme i očev ga nije uspio ni okrznuti. - Mislim da sam jednom vidio kako čita biografiju Napoleona.
- Ah, tako znači - reče razrednik. - Vojskovođe kao da ga fasciniraju. A Gaj je rođeni vođa. Nažalost, u stvarima koje baš nisu za pohvalu.
- To će se promijeniti - reče otac.
- Nadajmo se - prihvati razrednik. - Za Gajevo dobro.
"Razgovaraju o meni kao da nisam prisutan", pomisli Gaj stojeći po strani i oborenog pogleda. Duga mu je kosa pala preko čela. "Kao da ne postojim. Baš njih briga za mene".
- Ovo je posljednja opomena - nastavi razrednik. - Još jedna tuča ...
- Neće je biti! - čvrsto reče otac.

Ležeći na leđima, nastojeći se ne micati, jer svaki bi pokret kojeg bi nesmotreno učinio izazvao paklenu bol, Gaj je zurio u strop ne vidjevši ga. Mržnja mu se skupljala i gomilala u grudima.

Otac ga je prebio. Nema drugog naziva za to što mu je učinio. Vozeći se prema kući, otac je samo jednom sasvim tiho progovorio, kao da se obraća samom sebi.
- Sedamnaest ti je godina, a ponašaš se poput balavca - rekao je zureći kroz vjetrobransko staklo: Gaj se morao naprezati da ga čuje, toliko je tiho govorio. - I ja sam se tukao u mladosti. Svaki se dečko tuče. Ali, boga mu, ne svaki dan! I to će prestati! Želio ti to ili ne!
Ušavši u kuću, dok ih je majka prestravljeno gledala, otac je dohvatio gumeno tanko crijevo kojeg je upotrebljavao prilikom pretakanja benzina. Gaj je ravnodušno gledao kroz njega. Kao da ga se to ništa ne tiče. Nije se bojao. Navikao je podnositi bol. Naučio je to kroz mnoge tuče u kojima je učestvovao. Stekao je reputaciju udarača u gimnaziji i svi su izbjegavali naći mu se na putu. Ali je Gaj uvijek iznova pronalazio nove žrtve. I uživao nanoseći bol, stoički primajući svoju vlastitu bol. Tako mora biti.
Zato nije uzmakao kad je otac, obavivši tanko i crvenkasto crijevo oko snažnog zapešća sa bijesom u očima prišao i zamahnuo. Ali je udarac bio toliko jak, iznenađujuće jak i nekako drugačiji nego što je Gaj ikada osjetio. Ne želeći, Gaj je zadrhtao, sagnuo se, a otac ga nastavio nemilosrdno tući, dok je majka uplašeno, prekrivši lice rukama, plakala u kutu dnevne sobe.
Pod silno jakim i bolnim udarcima koji su nemilice pljuštali po njemu, Gaj je uzmicao. Podizao ruke nastojeći se obraniti, što mu nije uvijek uspijevalo. Nije mu ni koristilo. Jer udarac crijeva po podignutim rukama bilo je možda još teže podnijeti, nego udarac po leđima. A onda ga jedan udarac ošine točno po licu: crvena masnica istog trena iskoči, ružna, pružajući se od lijeve obrve do desnog kuta donje usne. To je bilo više nego što je Gaj mogao podnijeti i nešto se u njemu preokrene, osjeti grč u stomaku, crnilo mu se navuklo ispred očiju i šaka mu poleti. Pogodio je oca savršenim aperkatom točno u bradu.
Otac je zateturao i bio bi pao, ali mu leđa udare u zid i to mu je pomoglo ostati na nogama. Trenutak su zurili bijesno jedan u drugog, a Gaj, osjetivši da je batinama kraj, naglo se okrenuo i otišao u svoju sobu. Dok je hodao, nastojao je koračati normalnim korakom, baš kao da ga svaki korak ne boli do ludila.

Mobitel, kojeg je Gaj sakrio ispod kreveta, misleći kako će mu ga otac zaplijeniti, oglasi se tihim zvukom: ne moraju svi znati da ga netko zove.
- Hoćeš li doći? - upita Marko: Gaj mu je istog časa prepoznao glas i sjetio se da je danas Markov rođendan i ujedno petak i da se kod Marka uvijek odigravaju ludi provodi i osjeti žalost što će ovaj provod propustiti, a onda se bijes u njemu po tko zna koji put ovog dana još jednom podiže.
- Stižem što prije mogu - bijesno i tiho reče.

Sve se okretalo oko Gaja. Činilo mu se da pluta zrakom. Noge su mu bile neobjašnjivo teške i lake u isti mah.
Kad je isključio mobitel, otišao je u kupaonicu, istuširao se, pažljivo trljajući bolno tijelo. To ga je malo osvježilo. Ali bol se nije ublažila i upravo je to pojačavalo njegovu odlučnost da se iskrade iz kuće istog časa kad mu se starci pokupe u krpe. U jedanaest, kao i obično, osluškivao je dobro mu poznate šumove po kojima je zaključio da roditelji odlaze spavati. Deset minuta kasnije, brzo je koračao hladnim noćnim ulicama, osjećajući kako se masnica na licu žari.
- Jebote! - uzviknuo je Marko kad ga je ugledao otvorivši mu vrata. - Naletio si na jačeg?
- Ručni rad starog - rekao je cereći se Gaj i sa uživanjem dodao. - Ali i on je dobio svoje.
- Opak si ti momak - rekao je Marko.
- Najopakiji.
- U kuhinji je cuga. Znaš gdje je. Posluži se.
I Gaj se poslužio. Obilno. Nebo se odjednom našlo ispred njegovog vrućeg i znojnog lica i nije se mogao načuditi obilju zvijezda.
- Ustani - netko mu je govorio. - Ne možeš ostati ležati na travi.
Gaj je prepoznao Nina, tihog i uvijek povučenog mladića. Nikad se nije sa njim previše družio, nije mu se dopadala Ninova ženskasta mekoća.
- Gdje sam? - upitao je Gaj.
- U parku - odgovorio je Nino. - Odjednom si ko neki luđak izjurio iz Markove kuće vičući i noseći bocu u ruci.
Kad je Nino spomenuo bocu, Marko je postao svjestan da je grčevito drži u ruci. Dobro je potegao iz nje.
- Zar ne misliš da si dosta popio? - čuo je da ga pita Nino, ali nije mario. - Hajde, odvesti ću te k sebi. Ovakav ne možeš kući.
I onda zastor kao da se spustio ...

Gaj se probudi osjećajući suhoću u ustima. Usta su mu bila suha kao nikad do sad. Sa nerazumijevanjem se ogleda oko sebe, uopće se ne snalazeći.
Iznenada postane svjestan nečijeg tijela pored svog i okrene se na desni bok. Pogled mu se sretne sa Ninovim pogledom.
- Konačno si se probudio - reče Nino meko. - Bilo je i vrijeme: tri su sata poslijepodne.
- Gdje sam? - upita Gaj.
- Kod mene - odgovori Nino. - Ne brini, sam sam kući. Starci su mi otišli na ...
- Odjeća - reče Gaj odjednom postavši svjestan svoje golotinje. - Gdje mi je odjeća?
Nino samo zamahne rukom i pokaže prema podu. Gaj ugleda svoju odjeću pomiješanu sa Ninovom odjećom. Oblije ga rumenilo neugodnosti.
- Nema ti zašto biti neugodno - reče Nino primijetivši njegovo rumenilo.
- Što se dogodilo?
- Znaš ti dobro što se dogodilo.
- Što se dogodilo? - ponovi Gaj osjećajući ludi bijes.
- Pa znaš - reče Nino i sjedne u krevetu uopće se ne trudeći pokriti. - Oduvijek sam mislio kako je tvoja grubost samo prikrivanje nježnosti.
- Što hoćeš reći? - upita Gaj, osjećajući podrhtavanje mišića.
- Bio si jako nježan - reče Nino i pomiluje mu dlan: Gaj se trgne i naglo ustane. - Iznenadilo me koliko si nježan.
- Šuti! - obrecne se Gaj brzo se oblačeći i osjećajući stid i bijes i želeći da se vrijeme može vratiti, zaustaviti i želeći ...


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 18. prosinca 2009.

Lovac



Sjedeći za upravljačem i napeto gledajući automobil kojeg je nastojao ne izgubiti iz vida, pazeći da ne primijete pratnju, pa stoga održavajući pristojnu razdaljinu, Adam se gorko osmjehne prisjetivši se bezbroj filmova koje je odgledao i u kojima se odigravala gotovo identična scena: prevareni muž prati nevjernu ženu i njenog ljubavnika. Udobno zavaljen u stolici, okružen mrakom, nije susprezao podrugljivi smiješak na licu. Tako i treba tom blesavom tikvanu, sigurno je to i zaslužio. Brak! Pih! Samo se budale žene i vezuju za jednu ženu čitavog života. Pa to skroz neprirodno. Muškarac je po prirodi lovac, lutalica. Zar i najslađe jelo ne dosadi uživa li se u njemu svakog dana?
Ali mu sad nije do smijeha. U jednom se trenutku previše približio automobilu kojeg prati i lijepo je mogao vidjeti odsjaj u plavoj kosi Amelije i usta mu se osušila. Poželi zapaliti, a onda se sjeti da je zajedno sa Amelijom prestao pušiti prije šest mjeseci. Je li njen ljubavnik nepušač? Jer ona je predložila prestanak pušenja, a on … Zašto mu to čini? Zar joj on nije dovoljno dobar? Ubija se od posla u ovoj prokletoj krizi, radi po dvanaest sati dnevno, ponekad i više, iscrpljuje se, ali ni Ameliju ne zapostavlja. Vode ljubav redovito, pazi na to. Kad su posljednji put ...
Adam žmigne i zatrese glavom, pokušavajući se sjetiti kad je posljednji put vodio ljubav sa svojom ženom. Bilo je to ... zar je moguće? Ne vara se? Na samom početku ljeta, a sad je Nova godina pred vratima! Biti će ovo krasan doček Nove godine. Kako se to dogodilo? Zbog čega? A bio je uvjeren ...
Pomamni pisak sirene koji mu je kidao nadražene živce, vrati ga u stvarnost. Kolona se zaustavila, negdje je došlo do zastoja i oko njega svi nervozno pritišću sirene. Adam mirno sjedi, primorava sebe na smirenost. Mora biti poput lovca na čeki: miran i sabran i djelovati onda kad se ukaže prilika. Neka trube, neka se nerviraju. On neće sebi to dozvoliti. Svima se žuri. Uvijek u nekoj trci, uvijek u žurbi, uvijek u nedostatku vremena.
Što će učiniti, kad stane ispred Amelije i njenog ljubavnika? Jer odlučio je stati baš ispred njih i pogledati ih u oči. U Amelijine oči, prvenstveno. I glasno je upitati i pritom joj gledati izraz lica: zašto?
Bijes, koji je osjetio kad je proteklog jutra, a sad se spušta noć, pet je sati, zima tamnim ogrtačem već caruje nad gradom, popustio je i već zna, da pištolj kojeg je ponio sa sobom i koji počiva u džepu njegove tople kratke vindjakne neće upotrijebiti. Neće je ubiti, kučku prokletu! Neće ni njega. Ljubavnik je nevažan. Ali ona, Amelija ...
Nepregledna kolona ponovo krene i Adam primijeti kako se sad već mnogo brže kreće. Približavaju se izlazu iz grada. Kuda su se ono dvoje ispred njega uputili? U neki motel? Imaju li neki "svoj" motel? Jer, ako imaju, pa to znači ... uhhhhh ... pa to onda znači da ga njegova Amelija vara već dugo vremena. Eno, opet joj kosa svjetluca: naslonila je glavu na rame svog ljubavnika.

Adam se sjeti kako je nekad davno, dok joj je još udvarao ni ne sanjajući da će mu takva ljepotica postati ženom, znala na isti način nasloniti glavu na rame, dok bi on vozio i bio sretan osjećajući njenu toplu blizinu. Bilo je lijepo, bilo je uzbudljivo, bilo je to divlje udvaranje i nije mogao zamisliti život bez nje. Ne više od kad je osjetio nasladu u Amelijinom naručju. Nije to bilo kao sa ostalim ženama.
- Posebno je - rekla mu je ona kad joj je to spomenuo onog dalekog dana. - Ne znam kojom riječju to opisati.
- Nepostojeća riječ koja govori o ljepoti koju proživljavamo - ponudio je Adam rješenje.
- I koje će zauvijek trajati - dodala je ona i na isti način naslonila glavu na Adamovo rame, kao što sad naslanja glavu na rame svom ljubavniku u kolima ispred.
- Zauvijek - promrmlja Adam podrugljivo u tamu, prema cesti, prema hladnoj noći koju su osvjetljavali farovi, pa ponovi: - Zauvijek.

Cestom prepunom oštrih zavoja spuštaju se prema moru, poznat mu je svaki metar i Adam se odjednom sjeti i motela prema kojem, čini se, voze. Nevelik i skroman motel, kao stvoren za potajne ljubavnike. Tu će mu se pružiti prilika da učini ono što namjerava. Pojuriti će i parkirati pored njih, pa izaći iz kola i ... Ali, zar ono dvoje ispred njega ne juri suviše brzo niz ovo brdo? Pa tu su oštri zavoji, a i saobraćaj koji im juri u susret je prilično gust. Što je tom kretenu? Zašto ...
Nikad nije završio misao. Odjednom su stražnja svjetla automobila kojeg je tako dugo pratio nestala. Jednostavno ih više nije bilo. A onda se začuje tresak i svjetlost farova zapara po nebu i Adam shvati što se dogodilo. Izletjeli su sa ceste i survali se niz provaliju, možda sve dole do ledenog mora.
Zaustavi kola ludo kočeći uz sam rub ceste, na istom mjestu gdje su kola koja je pratio izletjela, primjećujući kako je branik izbijen i samo desetak metara niže, ugleda slupani automobil. Ne razmišljajući, ne oklijevajući ni trenutka, Adam se sjuri prema unesrećenima, ne mareći za oštro kamenje koje mu je povređivalo noge. Odjednom su u njegovim mislima prestali biti ljubavnici, preljubnici. Sad su to samo ljudi kojima je potrebna pomoć. I koju će im on pružiti.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

srijeda, 16. prosinca 2009.

Olakšanje



Nikola, od čitave posade zvan Nik, izađe iz svijetlo-plavo obojene stare zgrade i zakoračivši na vjetrovitu i prohladnu ulicu. Na trenutak, prije nego što će krenuti prema obližnjem lokalu iz koga je prije nešto više od sata izašao, zastane i duboko udahne hladni i slani zrak uživajući u ledenom osvježenju.

Samo nekoliko trenutaka ranije nalazio se u vrućoj sobi pretrpanoj namještajem i brzo se oblačio, jer kad je konačno bilo sve gotovo, nije ni trenutka više želio biti gol. Osjećao se nelagodno, ali ne zbog kurve koja ga je doslovno pokupila prije jednog sata u baru, već zbog nekog čudnog osjećaja koji ga nije napuštao. Nadao se da će se nakon toga osjećati lagodnije, opuštenije, ali je to izostalo. Kao da i nije bio sa ženom. A čitav jedan mjesec i mnogo prostora zjapi između ove kurve u Pireju i one u Singapuru. Između toga je samo more i more, ovog puta i više nego uzburkano more i osjetio se sretnim kad su se približili Sueskom kanalu. Muke se bliže kraju.
I kurva se oblačila pored njega, daleko sporije i bestidnije, ni malo ne nastojeći prikriti golotinju. Niku se činilo da to namjerno radi, kao da je primijetila, možda osjetila njegovu nelagodnost zbog zajedničkog doživljaja-zagrljaja koji ih je nakratko spojio, ali koji ih ni malo nije uspio zbližiti. Naprotiv, kao da ih je još više udaljio. Dvoje stranaca u kratkom i brzom susretu. Ništa više.
Kurva je, negdje joj je oko dvadeset i pet, ocijenio je Nik, onako polugola i navlačeći plavu maju, golom rukom pokazala na bocu "ouza" koja se nalazila na malom i okruglom stoliću pored prozora kroz koji je ulazila noć. Nik je zahvalno klimnuo, prišao stoliću i kroz prozor ugledao luku i začudio se pogledu koji se prostirao: nije ga očekivao. Nekako je bio siguran da će ugledati sasvim običnu zgradu preko puta. Natočio je "ouzo", udahnuo miris pića sa uživanjem i u jednom ga dahu istresao u grlo koje mu se stezalo.
Van. Što prije izaći iz ove sobe. Van!
- Irene - rekla je ona odjednom, a oko crnih joj očiju urezale sitne bore, čitava mrežica bora, upirući prstom u svoje bujne grudi, još uvijek čvrste, u što se Nik i sam uvjerio.
- Nikola - promrmljao je on, pa nalio još jednu malu i usku čašicu.
- Nikolaos?! - uzviknula je kurva, pa dodala mucajući engleski i prilazeći mu: - National winner.
Nik ju je sa nerazumijevanjem koje mu se čitalo u očima pogledao. Nasmijala se na taj pogled i odjednom mu više nije izgledala poput kurve, već više kao neka obična djevojka iz susjedstva.
- Nike - rekla je grčki i odmah dodala engleski: - Victory!
Shvatio je, naravno. Tumači mu njegovo ime. Nalijevajući još jednu čašicu, znatiželjo ju je gledao.
- Laos - rekla je grčki sasvim polako, da bi on mogao pratiti i odmah engleski: - People.
Nik se nasmijao. Narodni pobjednik. To znači njegovo ime. Narodni pobjednik. Od grčke riječi "nike", što znači pobjeda i riječi "laos" što znači narod.
Ponudio ju je cigaretom i oboje su pušili i osmjehivali se jedno drugom. A onda je Nik klimnuo djevojci zahvaljujući joj se na piću i brzim koracima izašao. Nije više mogao podnijeti atmosferu u zagrijanoj sobi i previše svjetlosti kojom su bili obasjani.

"Pobjednik", gorko pomisli na ulici paleći još jednu cigaretu u dugačkom nizu te noći koja je tek počinjala. "Veliki pobjednik. Koji je pobjegao od jedine koju je želio uplašivši se bračnog života. I sad je ...". Gdje? Nije bio sasvim siguran.
- Jebena Nova godina - reče glasno u prohladnu večer i uputi se prema najbližem baru čiji je neonski natpis toplo i primamljivo žmirkao prema njemu. - Jebeni dani bude u meni ružna sjećanja. Moram ih isprati pićem. Sa mnogo pića.
Otvori vrata i zagazi po piljevini kojom je bio posut pod lokala. Dopadao mu se taj grčki običaj. Čovjek je gazio baš kao po mokroj travi i prijao je taj osjećaj.
- Ouzo - glasno reče i nasloni se dugački šank za kojim su stajali mnogi posjetitelji, sve pomorci, shvati odmah.
Čudilo ga je vlastito raspoloženje. Očekivao je osjetiti rasterećenost, olakšanje i neku vrst mira. Umjesto toga u njemu se probudile uspomene i kljucaju ga, kljucaju i ne daju zaboraviti, dok čašice "ouza" brzo se magijom stvaraju ispred njega na šanku i još brže nestaju. Tuga ga steže sve jače sa svakom čašicom koju istresa u sebe, a opet, uzaludna nada kako će sa pićem stići i zaborav, ne napušta ga.
Nije ni primijetio kako se bar sve više puni i kako je u njemu sve više galame i dima i smijeha. Ali se nije iznenadio kad ga snažan udarac pogodi u bradu i pošalje na pod: počela je masovna tuča. Polako, ne žureći, neka mu se stabilnost koliko-toliko vrati, Nik je ustajao spremnih šaka i osmjehujući se radosno sa veseljem se pripremajući zadati prvi udarac.
Konačno mu je nešto skrenulo misli i donijelo olakšanje.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 14. prosinca 2009.

Topla zima



Istog trena, kad se tog nedjeljnog jutra probudio, misao mu je poletjela prema njoj. Nošena na krilima sjećanja misao se vinula visoko i lebdjela iznad njegovog tijela, u mraku, svijetleći, dok je u toplom krevetu nastojao ponovo uroniti u san. Pobjeći.
Predao se nakon nekoliko trenutaka znajući kako neće više moći zaspati i kako je njegovo nastojanje da zaspi i prestane misliti na nju uzaludno. Uvijek je bilo uzaludno. Već dugo vremena. Znao je to, ali je ipak pokušavao, nadajući se uspjehu. Ako bi to bio uspjeh. Ponekad nije bio siguran bi li to uopće bio uspjeh.
Nije želio potpuno zaboraviti. Jer doživljaji sa njom bili su predivni, vrijedni doživljaja i vrijedni sjećanja, pa čak vrijedni i one patnje koja je nakon njih uslijedila. Nije se ljutio zbog patnje. Nije se ljutio ni na nju. Samo se na sebe ljutio, u mislima nazivajući samog sebe svakojakim pogrdnim imenima. Jer nije u redu što je postao tako mekan, da ga sjećanja obaraju u snove. Nije dobro živjeti u snovima.
Ali je u snovima ona uvijek bila vesela i nasmijana u bilo kojoj sceni da ju je zamišljao. Uopće se više nije mogao sjetiti njenog namrštenog lica, mada je znao kako je moralo biti i takvih trenutaka. Sjećanje vara, shvatio je to i uživao u tom varanju. Sjećanje mu je često prizivalo jedno daleko jutro, kad su sa rukom u ruci, polako hodali gradom i obavljali kupovinu. Bilo je jutro, zima je tek počela, ali nije bilo pretjerano hladno i oni su polako i sa uživanjem hodali ulicama uživajući u uzajamnoj blizini i dodiru.
"Sreća", mislio je on tog trenutka i toga se vrlo dobro sjećao i dan danas, nije ga sjećanje u ovom slučaju varalo. "Ovo je sreća. Hodanje uz nju i osjećanje njene male i tople šake u svojoj. Sad sam na vrhuncu sreće i moram upamtiti svaki detalj današnjeg dana. Jer kad otiđe ...". Ostavio je misao nedovršenu, povukavši je blago za ruku u smjeru kafića: bilo je vrijeme za kavu.
U kuhinji, dok je kuhao prvu kavu tog jutra, prisjeti se koliko je puta njoj kuhao kavu i osmjeh mu zatitra licem, a ruka poleti prema mobitelu i ukuca poruku: "Uzalud se trudim: ne mogu zaboraviti!". Nepomično stojeći gledao je u poruku i pokušavao se prisiliti poslati je. Iznenada zatvori mobitel, progunđa potiho negodujući i sa velikom šalicom kave u ruci vrati se u spavaću sobu i sjedne ispred monitora kompjutera.

Možda i nije toliko mekan. Ipak nije poslao poruku-vapaj. A silno je to želio i trebala mu je ogromna snaga da je ne pošalje. Zamišljao je njene oči kako počivaju na poruci. I kako ih ta poruka ponovo na neki način spaja. Nije važno što mu sad više ne pripada, uostalom, može li ljudsko biće pripadati drugom? Sumnjao je u to. Može mu se samo dati. Ali tako svi govore, pa ... Sad pripada drugom. To je činjenica. Nije njegova. Ali je i činjenica, da bi onaj djelić sekunde, koliko bi njenim lijepim očima bilo potrebno preletjeti preko njegove poruke, pripadala njemu. Ponovo. I bilo bi to sasvim dovoljno.

Nadahnut, odlučan, ne boreći se sa samim sobom, ne želeći se više boriti, on ukuca još jednom iste riječi: "Uzalud se trudim: ne mogu zaboraviti!" Ovog puta je to učinio na mailu i ne oklijevajući, ne čekajući ni trena, jer znao je da bi poništio mail čekajući predugo, pošalje ga.
Bilo je gotovo. Povratka nema. Ne više.
Osjećajući se silno laganim, on ustane i širom otvori prozor usprkos veoma hladnom jutru i nasmiješi se prema suncu koje mu toplo pomiluje lice.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 10. prosinca 2009.

Na valu uživanja



Mirko ljutito pogleda kroz vjetrobran u noć, u kišu koja bjesomučno već čitav dan pada, a sada, devet se sati navečer približava, kao da je podivljala: još jače šiba svojim mokrim repovima. Da pričeka malo? Bacivši još jedan ljutiti pogled u noć, Mirko shvati kako je uzaludno svako čekanje. Kiša neće prestati barem još nekoliko sati, sudeći po olujnom nebu kojeg može samo djelomično vidjeti, ako polegne grudima na upravljač.
Debele kapi nošene vjetrom bjesomučno su udarale po krovu automobila. Unutra je bilo toplo, udobno, glazba se potiho ispreplitala sa žuborom kiše i Mirko se udobno opustio na sjedištu. Pričekati će desetak minuta. Nigdje se ne žuri. Iza njega je i onako dan u kojem je neprestano jurio ovamo i onamo. Bezbroj je užurbanih koraka danas učinio trčkarajući po čitavom gradu. Obavljajući dosadne, ali neophodne poslove. Sad će predahnuti.

Ni dvadeset metara dalje stojeći u ulazu zgrade i napeto gledajući prema zgradi preko puta u kojoj je živjela, Lucija je primijetila Mirka istog trena kad su farovi njegovog automobila probili gusti zastor kiše. Od tog ga trenutka nije ispuštala iz vida nadajući se da Mirko ima kišobran i namjeravajući ga pozvati istog časa kad Mirko izađe iz automobila. Njen se kišobran prije samo nekoliko minuta uhvaćen nevidljivom, ali silno snažnom šakom ledenog vjetra, odjednom sasvim preokrenuo, prestao služiti svrsi, a čas zatim i iščupao iz njenog stiska. Lucija je žalosno gledala kako njen žuti kišobran leti u vis, prema mutno-žutom nebu, mahnito se okrećući oko sebe, da bi nestao u noći.
Potrčala je u zaklon i drhtureći na ledenom vjetru, osjećajući vlažne prste kiše u kosi i ljuteći se zbog nezgode. Što bi bilo da joj se ovo dogodilo mnogo dalje od zgrade u kojoj stanuje? Nije smjela ni pomisliti na to. Od kad zna za sebe, Lucija ne voli kišu, pogotovo ne voli ovakvu kišu, kakva večeras pada, ledenu i snažnu. Nema ničeg lijepog u jeseni, mislila je Lucija drhtureći zimogrožljivo, zaboravljajući zbog hladnoće na raskošne boje jeseni kojima se divila prije samo nekoliko dana. Ali onda su dani bili još topli, gotovo ljetni, a sad ...

Dosta je čekao, odluči Mirko. Sad je već sasvim jasno da kiša namjerava još satima pljuštati. Skupivši usta u gadljivu grimasu, Mirko odlučno otvori vrata automobila. Unutrašnjost se automobila odjednom obasja svjetlošću, a Lucija, koju Mirko nije ni vidio, propne se na prste u očekivanju, dok su joj duge noge podrhtavale.
Mirko iskorači iz tople unutrašnjosti automobila potiho psujući kroz zube i dalje sa gadljivom grimasom na licu, brzo zaključa kola i pojuri prema ulazu u zgradu.
Sasvim iznenađena tim Mirkovim trkom, Lucija i sama instinktivno potrči, a da nije ni bila svjesna da će potrčati.
Oboje istovremeno stignu ispred zaključanih velikih vrata zgrade umalo se sudarivši, dok je kiša nemilice udarala po njihovim pognutim tijelima.
- Ajme! - uzvikne Lucija i posrne: čizmice visokih potpetica bile su oduvijek klizave, ali ih je ona voljela nositi.
- Opa! - vikne Mirko i zgrabi je u posljednji čas.
- Hvala ti! - reče mu ona u lice.
Mirko zadrhti. Lucijin ga je dah opekao i gledao je u nju, zapažajući njene lijepe i bademaste oči, kao da ih prvi put u svom mladom životu vidi, svejednako je držeći u zaštitničkom zagrljaju. Pogledi im se sretnu i upiju jedno u drugo i odjednom Mirko sagne glavu, a Lucija je zabaci i usne im se spoje u prvi, istraživački poljubac.
- Što to radimo? - tiho upita Lucija grčevito ga stežući uz sebe, tražeći Mirkovu toplinu i uživajući u njoj i čudeći se u sebi zbog tog uživanja.
- Ne znam - reče joj on u kosu. - Ne znam i nije me briga!
- Nije ni mene! - dahne ona.

Ništa neobičnog, mnogi bi rekli. Dvoje se mladih, jer Luciji je dvadeset i četiri, a Mirku trideseta kuca na vrata, zaljubili i to je to. Ali nije tako jednostavno, jer Lucija i Mirko poznaju se čitavog svog života. Žive u istoj zgradi od svog rođenja.
Tu su noć oboje, svatko u svom krevetu, grozničavo razmišljali o tome, osjećajući kako želja raste. Nešto se pokrenulo u njima i ništa tu pokretačku silu više nije moglo zaustaviti.

Lucija još nikad ovako nešto nije osjetila, a bila je uvjerena kako sve zna o ljubavi i seksu. Sa nepunih četrnaest godina, prvi je put legla sa muškarcem: bio je stariji četiri godine od nje i činio joj se vraški zrelim. Kasnije je, naravno, shvatila kako to nije bilo tako. Nije bio zreo muškarac, a ni mnogi drugi koje je sretala i primala u svoj zagrljaj, nisu bili ono što je Lucija tražila.
Voljela je seks i uživala je nesputano u njemu ne skrivajući to. I svatko, tko je pažljivo promatrao, ubrzo bi shvatio tu činjenicu.
Jednom je, dok je još bila sasvim nezrela mršava i visoka petnaestogodišnjakinja, misleći kako je zbog nekoliko seksualnih iskustava zrela i iskusna žena, dotrčala do svog društva u obližnjem parku pored zgrade i ponosno lanula:
- Uh! - rekla je prilično glasno i nekoliko njih, koji to nisu trebali čuti, čulo je njene riječi. - Kako sam se dobro izjebala!
- Pričaj! – zagraktalo je mladi društvo, a Lucija im je sa uživanjem udovoljavala želji i pričala o svom slatkom i vrućem poslijepodnevu.
Inače uvijek nadasve tiha i pristojna djevojka, kad bi se radilo o seksu, postajala bi "mala prostakuša", kako je rekao jedan njen susjed koji je čuo njene riječi izgovorene tog ljetnog vrućeg dana i koje je upamtio.

Naravno da su svi stanari zgrade primijetili što se zbiva i napeto pratili sve što se događa i govori, očekujući znatiželjno rasplet. I svi su se složili u tome, kako lijepo izgledaju Lucija i Mirko zajedno. Prekrasan mladi par. Oboje onako visoki, mladi, ne zgodni, već upravo lijepi, blistajući zbog osjećaja koje se porodilo u njima i koje su strastveno njegovali.
Nastojali su prikriti ono što osjećaju jedan prema drugom, ali to je bilo jače od njih. Nisu uspijevali. Nisu mogli uspjeti.
- Gledaj im tijela - primijetio je jedan susjed gurnuvši laktom drugog. - I slijepcu je jasno što se događa. Pogledaj kako se ona naginje prema njemu. Kao da će ga upravo sad zgrabiti!
- A vidi njegov oboreni pogled - prihvatio je njegov sugovornik. - Oborio je glavu, skriva pogled. Jadnik, nema iskustva.
- Već će ga ona naučiti - rekao je prvi i obojica su se sa razumijevanjem nasmijala.

Mirko je shvatio te noći, dok je sa čežnjom mislio na Luciju koja se nalazila tako blizu, a opet tako daleko, samo dva kata ispod njega, da se sve ovo dogodilo zbog jedne opaske njegovog prijatelja Janka.
- Vas ste dvoje stvoreni jedno za drugo - rekao je tog vrućeg dana prije pet mjeseci Mirkov prijatelj Janko.
- O čemu to govoriš? - upitala je Lucija nasmijavši se i zabacujući dugu smeđu kosu, podrugljivo ga gledajući.
- Oh, pa znaš - vragolasto je odgovorio Janko. - Siguran sam da znaš što mislim.
- Objasni - zatražila je Lucija, dok je Mirko svim silama nastojao ne gledati u nju. - Kad si već počeo ...
Bilo je ljeto, vruće i njih je nekoliko sjedilo u obližnjem parku tražeći malo osvježenja ispod krošnji stabala. Iznad njih, na ulici, odvijao se promet, ljudi su polako i usporeno hodali.
- Pa svi znamo da si ti komad s iskustvom - rekao je Janko pogledavši u bademaste oči lijepu Luciju. - Nisi nevinašce.
- Tko jest? - upitala je ona.
- Nitko - rekao je Janko - osim Mirka.
- Daj, ne tupi - tiho je rekao Mirko i gurnuo Janka laktom.
- Ne uzbuđuj se - mirno mu je dobacio Janko. - Lucijo, pomogni zgodnom dečku i ujedno svom susjedu. A i tebi će biti lijepo.
- Jesi li ti lud? - upitala je Lucija.

I tu je sve stalo tog vrućeg dana. Tako su mislili, ali nije bilo tako. Crv kojeg je Janko ubacio svojim riječima, nastavio je svoj posao. Lucija bi sve češće znala uhvatiti samu sebe, kako misli na Mirka. I podsmješljivo odmahivala rukom. Kojeg će joj vraga djevac? Jer bila je sigurna da je Mirko upravo to.
Mirko je to i bio: djevac. Nikad u svom gotovo tridesetogodišnjem životu nije bio intiman sa nekom ženom. Nikad nije ni imao djevojku. Nikad se nije ni zaljubio. Nikad nije ni pomišljao na zaljubljivanje. Nikad nije osjetio potrebu za ženskom blizinom. Nikad nije ... i moglo bi se tako u nedogled. Jednostavno nije osjećao potrebu.
Sad su mu odjednom vlastite misli postale strane, iznenađujuće. Nabijene erotikom. Zamišljao bi golu Luciju i pitao se, kako li je to pogladiti meku i glatku i zategnutu kožu golog tijela. A žudnja je rasla i rasla.

I te je noći, nekoliko mjeseci kasnije, padala gusta kiša šibana vjetrom, kad su se njih dvoje, Lucija i Mirko, bojeći se rastanka i nastojeći ga odgoditi što više mogu, sjedili u kolima i ljubakali. Upravo su se vratili sa provoda, bio je petak, točnije subota, ponoć je odavno prošla i uskoro će biti tri sata.
Mirko prvi prekine zagrljaj u kolima i odvoji se od Lucije, pa odlučnim pokretom otvori vrata.
- Dosta je bilo - reče. - Prepone me ubijaju. Moramo naći mjesto samo za sebe.
- Moramo - složi se Lucija dovodeći u red svoju kosu.
- Muka mi je ovako gladan ostaviti te i otići u vlastiti krevet bez tebe - reče on.
- Sutra sam sama u stanu čitavo poslijepodne.
- Ah sutra! - potišteno reče on. - Treba izdržati do sutra.
Držeći se za ruke pretrčali su po kiši onih nekoliko metara do ulaza u zgradu, Mirko je brzo otključao masivna vrata. U hodniku zgrade je bilo tiho, mirno, baš kao da nikog nema oko njih, kao da ljudi ne spavaju u svojim toplim krevetima. Činilo se da su jedino oni osuđeni biti bez kreveta.
- Dođi ovamo! - rekao je Mirko odlučno: promijenio se mnogo, stekao sigurnost, odvažnost, koja je sve više imponirala Luciji i koja je bila sretna zbog te promjene.
Prišla mu je korak bliže, a on je privuče lijevom rukom, dok mu desna sune dole, među njene dugačke noge. Povuče joj zatvarač na trapericama, spusti se na jedno koljeno ispred Lucije i povuče joj traperice naniže. Ona mu pomogne podigavši nogu i iskorači iz te jedne nogavice traperica. Druga im za ostvarenje njihovog nauma nije smetala. Mirkovi drhtavi prsti potegnu njene minijaturne svijetlo-plave gaćice i ponove gotovo isti pokret. Desna je Lucijina noga bila sasvim slobodna i onako duga i lijepa, radosno se svjetlucala u polutami stubišta.
Mirko joj podigne nogu i Lucija ga njome obujmi oko bokova, a usta im se spoje u još-malo-pa-ugriz, zubi im zveknu, a oči im zasiju. Napeto su se gledali čitavo vrijeme, dok se ona požudno uvijala i zvala ga bokovima, a on prodirao sve dublje i sve brže. Dahtali su sve jače i sve brže i noge im se stresle i više ih ništa nije moglo zaustaviti. Zaboravili su na sve i sve je prestalo postojati. Osim njih i njihove gole žudnje koju su zadovoljavali, zadovoljavali ...
Lucijino se tijelo odjednom ukoči i divlje zadrhta, a iz grla joj se otme jasan i glasan sladostrasni jecaj koji odjekne praznim stubištem poput pucnja. U isti čas Mirko, drhtureći na vrhu vala uživanja eksplodira, oslobodi se napetosti i drhteći u njenom naručju ne mogavši se suzdržati vikne:
- Aggggrrrrrrrrrrrrrhhhhhhhhhh! - dugačko i bolno i radosno, jer prvi je put u svom životu osjetio i bol i užitak istovremeno u naručju voljene žene.
Širom otvorenih usta boreći se za zrak, plamtećih očiju, brzo su pokrivali svoju golotinju, odjednom postavši nje svjesni.
- Bježimo! - prošapta Lucija. - Idemo van, jer netko će sigurno baciti pogled u hodnik.
Imala je pravo. Dok su ponovo po pljusku trčali, ovaj put prema kolima, iza njih se stubište odjednom osvijetli, a da nitko nije ušao u zgradu, koju su oni zamračenog stubišta napustili.

Sutradan su stanari potiho se smijuljeći pitali jedni druge jesu li čuli sladostrasne krikove-jecaje u kišnoj noći. Nitko nije imenom spomenuo mladi par, ali svi su znali o kome se radi.
- Što mislite - postavila je pitanje susjeda sa prvog kata, koju je ljubavno meškoljenje u hodniku te noći prvu probudilo - koliko će njihova zaluđenost trajati?
Nitko to ne zna, naravno. Čitava zgrada, a i njih nekoliko još u blizini, sa pažnjom i znatiželjom motri mladi par. I čeka.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 2. prosinca 2009.

Nedostupan



Savršeni mir, prijatnu tišinu, tiho raspoloženje odjednom prekine zvonjava telefona koja me podsjeti na grmljavinu. Mršteći se, pogledam prema crnom i starom aparatu pri samom dnu sobe položenom na malom stolu. Uzalud se nadam povratku tišine: prodorna i dosadna zvonjava uporno odjekuje narušavajući moj mir. Znao sam, podignem li slušalicu, dan mi više neće biti isti.
A tako je lijepo počeo: bilo je to savršeno mirno jutro, onakvo kakvo najviše volim i u kojem silno uživam. Ustao sam lagano, ispavan, misli mi bile svježe i svakim trenutkom postajale svježije. Uz gorku sam kavu čitao o gadostima koja se događaju u svijetu, ali nisam dozvolio da mi to utječe na raspoloženje. Sačuvao sam unutrašnji mir i bio sretan zbog toga.
Gledajući bijesno u telefon, osjeća da je mog je mira već nestalo, a da nisam još ni podigao slušalicu. Znao sam, podignem li slušalicu, da će se mirni dan uz zveket ljudskog glasa razbiti u komadiće. U jednom mi trenutku sine misao, kako mogu izaći van, pobjeći iz stana, zakoračiti na sivu i kišovitu ulicu, ali znao sam da je to samo odlaganje neizbježnog.
- Halo? - rečem upitno u slušalicu, tiho i oprezno.
- Hvala bogu da si se javio - reče ženski glas kojeg u prvi mah niti ne prepoznajem, a onda mi sine: pa to je Aneta! - Upravo sam htjela prekinuti vezu.
"Da barem jesi", mislim šuteći i napeto čekajući, jer osjećam da se nešto ružno događa.
- To sam ja - reče ona. - Aneta. Ako nisi do sad shvatio.
- Shvatio sam.
- Ljutiš se?
- Ne - bezočno lažem. - Zašto pitaš?
- Rečenice su ti brze - objasni Aneta. - I kratke.
- Ah - kažem ponovo lažući i ljuteći se na Anetu koja me tjera u laž. - Obično tako razgovaram telefonom. Bez dugačkih priča.
- Ah, tako - reče ona i uzdahne. - Htjela sam te zvati mobitelom, ali sam shvatila kako nemam tvoj broj.
- Mogla si za broj pitati Valentina.
- Ah, Valentin - reče ona glasom kojeg nisam do sad čuo, hrapav i dalek. - Zbog njega i zovem.
- Što se dogodilo? - pitam osjećajući laganu zebnju, a slike, svaka ružnija od prethodne, iskaču u mojoj poludjeloj mašti: Valentin krvav leži, a iznad njega ...
- Otišao je - reče Aneta. - Otišao je prije tri dana. Napustio me. Zbog one svoje ...
- Prije tri dana? - pitam prekidajući je namjerno i sa dozom olakšanja: nakon one večeri kad su proslavljali dvadesetogodišnjicu zajedničkog života, ovo se moglo i očekivati.
- Da - odgovori Aneta. - Prije toga smo pet dana proveli svađajući se.
"Nije ni čudno da je podvio rep", mislim dok slušam bujicu Anetinih riječi, bujicu koja brza: riječi u ludom ritmu sustižu jedna drugu, a svaka govori o njenoj, Anetinoj povrijeđenosti, uvrijeđenosti.
- Znači, otišao je - prekidam je konačno, jer shvatio sam, ne prekinem li tu podivljalu bujicu, nastaviti će neprekidno teći i udaviti ću se u njoj. - Od kuće? Napustio te?
- Da, napustio me - reče Aneta. - Tvrdi da se smjestio kod jednog prijatelja privremeno, ali ja mislim da je kod nje.
- Kod nje? Kod ljubavnice?
- Da, kod ljubavnice.
- Zašto joj izbjegavaš ime?
- Izbjegavam? - pita ona čudeći se. - Nisam bila svjesna toga.
- Izbjegavaš. Kako joj je ime?
- Marina ... kad baš hoćeš znati! - odreže Aneta.
Osjećam zadovoljstvo zbog te male pobjede. Natjerao sam je izgovoriti joj omrznuto ime.
- Marina - ponavljam, osjećajući Anetinu ljutnju.
- Je li ti se javio? - pita ona iznenada.
- Valentin? Nije.
- Ako ti se javi, hoćeš li ...
- Aneta! - prekidam je tiho, ali odlučno. - Vrlo dobro znaš da smo Valentin i ja prijatelji. Ne traži to od mene.
- Ni ne znaš što sam htjela reći.
- Osjećam - kažem umorno. - Ne želim posredovati između vas. To je vaša stvar i na vama je da je riješite. A Valentin će ostati moj prijatelj bez obzira na to kako vi riješite vražju zavrzlamu u koju ste upali. I ti, naravno.
- Pa dobro ...
- Kako si ti? - pitam je. - Snalaziš se?

Prebrodio sam i to. Dok se tuširam, razmišljam o Valentinu, o njegovom braku. Drugom po redu. Kojemu je došao kraj, kako se čini.
Osvježen tušem, polako zaboravljam na neugodno raspoloženje koje me obuzelo za vrijeme telefonskog razgovora sa Anetom. Unutrašnji mi se mir polako vraća.
I onda, naravno, prokleti mobitel se oglasi i na zaslonu vidim ime svoje sestre i trenutak u kojem se kolebam javiti se ili ne, kao da se proteže u vječnost.
- Nisi valjda spavao? - pita me sestra. - Već je blizu deset.
- Nisam spavao - mrzovoljno kažem.
- Voljela bi te vidjeti - nastavi ona. - Može kava?
- Baš sam htio ...
- Ne budi takav - prekida me ona. - Ne zovem te često, zar ne? Nemoj me odbiti.
Sa zatomljenim uzdahom pristajem se naći na kavi sa sestrom.

Dok hodam prema mjestu sastanka sa sestrom, postajem svjestan kako dan puca, lomi se: provodim ga kako drugi žele. I to me ljuti. Ne podnosim da netko upravlja mojim vremenom. Ljudi su čudni, odnose se prema vremenu kao da uopće nije važno. Pogotovo prema tuđem vremenu.
Vidim sestru kako sjedi za stolom okružena žamorom gostiju i zamišljena izraza lica.
- Što se dogodilo? - pitam je bez krzmanja, dok sjedam nasuprot nje.
- Uplašio si me - reče ona trgnuvši se. - Uopće nisam primijetila da dolaziš.
- Ne čudi me to - kažem joj. - Na licu ti se vidi da si udaljena, daleka. Što se dogodilo?
- Mora li se nešto dogoditi, pa da se nađemo na kavi? - uzvraća ona.
- Obično jest tako - odgovorim joj mirno. - Zar nije?
- Jest - prizna ona.
- Onda?
- Oliver je upao u nepriliku - promrmlja tiho i naginjući se prema meni: Oliver je njen sin i ima devetnaest godina.
- Nešto ozbiljno?
- Ulovljen je sa džointom u džepu - odgovori ona.
- Glupi magarac! - bijesno rečem, ali ne ljutim se toliko na nemarnog Olivera, koliko na činjenicu što me pritišću svojim problemima.
- Nekako smo to zataškali - reče sestra. - Neće krivično odgovarati: prošao je sa opomenom.
- Pa u čemu je onda stvar?
- Brine me! - reče ona. - Nisam to očekivala od njega.
- Nisi? - pitam podrugljivo. - Što si očekivala? Da će zauvijek ostati onaj mali dječarac koji trči mamici u zagrljaj i hvali joj se svojim ocjenama?
- Govoriš to tako, kao da je to nešto ružno - optuži me ona. - Zvala sam te da ti se izjadam, a ti mi se podruguješ. Zvala sam te da mi pomogneš ...
- Pomognem? - prekidam je. - Kako da ti pomognem?
- Razgovaraj sa Oliverom - reče ona.
- A ne! - rečem i odmahnem glavom. - Ja sam mu ujak, nisam otac. Nije na meni da ga odgajam. To prepuštam vama.
- Pa znaš da mu je otac na moru ...
- I zato ja moram preuzeti tu ulogu? - prekidam je. - Ne dolazi u obzir. Neću razgovarati sa njim, kako ti to lijepo kažeš. Što da mu kažem? Kako ne valja što čini? Misliš li da je dečko glup i ne zna što radi? Da ga treba prosvijetliti?
- Nisam očekivala takvo reagiranje - promrmlja sestra iznenađeno.
- A što si očekivala? - pitam je pomalo zlobno. - Da prestanem živjeti svoj život i posvetim se rješavanju tvojih problema? Ti u stvari hoćeš, da ja odradim vaš prljavi posao. Draga moja, ponavljam ti: ja sam mu ujak. Na meni je da ga mazim, a ne da ga odgajam.

Brzim koracima koračam kući. Natrag u samoću. Gdje me ne pritišću tuđi problemi. Moram pronaći rješenje i zauvijek im izmaknuti. Postati neuhvatljiv. Nedostupan. To je jedino rješenje.
Dok tako razmišljam bjesneći na sve oko sebe, mobitel se u mom džepu promeškolji i oglasi omrznutim zvukom.
- Što je sad? - upitam, a da nisam ni pogledao na zaslon mobitela, uvjeren kako me zove sestra, jer njena mora biti posljednja.
- Tko ti je stao na žulj? - pita me Valentin.
- Svi! - odgovorim mu. - Čitavo me jutro zivkaju. I Aneta me nazvala.
- Što je htjela?
- Ne znam što je htjela - odgovorim zastajući na raskršću. - Nisam joj dozvolio da mi kaže.
- Ne popuštaš, je li? - pita me Valentin i naslućujem njegov smijeh. - Hoćeš li na piće sa mnom?
- Koliko puta ti moram ponoviti da ne pijem? - neljubazno rečem.
- Dobro - popušta on. - Popiti ćemo kavu. Neću te daviti svojim problemima. Samo ćemo popiti kavu, popričati. Kao nekada.
- Nekada nismo pili kavu - odgovorim popuštajući. - Ali zucneš li o problemima bježim. Jasno?
- Neka bude - pristane Valentin smijući se. - Ni riječi o problemima. Uostalom, ja više nemam problema. Riješio sam se i žene i ljubavnice. Uživam u božjem miru. Nakon čitave vječnosti.

Dva sata kasnije stižem kući. Dok sam koračao mokrim ulicama, plan je sazrijevao u meni i istog časa kad sam ušao u stan, počinjem ga provoditi u djelo. Vadim iz džepa mobitel i isključujem ga, pa ubacujem u ladicu pisaćeg stola. Zatim prilazim telefonu, okrećem ga naopačke i zvonjavu koju toliko mrzim, podešavam na najtiši mogući zvuk, na mušicu. Ni to mi nije dovoljno, pa telefon ubacujem u ladicu i zatvaram je pažljivo pazeći da ne oštetim žicu. Od sad pa nadalje, telefonska žica služiti će mi samo za pristupanje Internetu. Trebam li nekome, uistinu trebam, neka se potrudi i posjeti me.
Znaju gdje živim, zar ne?

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.