Buđenje peto

Iskačem iz dubokog sna i odjednom sam sasvim budan. I napetih čula. Osluškujem u tami predosjećajući nevolju. Brodski motori bruje, ali nije to umirujuće brujanje koje se srodi s tobom poput disanja i na koje uopće više ne obraćaš pažnju. Ovo je brujanje puno prijeteće opomene i osjećam napetost dok osluškujem u tami, nastojeći je pobijediti i vidjeti koliko je sati. Konačno uspijevam: dva sata i pet minuta.
Čujem kako netko trči i brzo se spušta niz stepenice do hodnika u kojemu se nalaze kabine, pa i moja, koja je i dalje u tami. Još nisam upalio svjetlo. Vrata se naglo i bučno otvaraju i u malu kabinu doslovno upada Đems, pravim imenom Nedjeljko, ali kojeg svi iz nekog meni nepoznatog razloga zovu Đems.
- Iskači iz krpa! - drekne prema meni i u pogledu mu vidim strah. - Moramo napustiti brod!
- Što se dogodilo? - pitam mirno, ne uzbuđujući se previše.
- Udarili smo u nešto - odgovori Đems. - Zar nisi osjetio?
- Znači, to me je probudilo - kažem više sebi nego njemu ustajući.
- Brže! - nervozno govori Đems.
- Nekoliko sekundi ništa neće značiti - odgovaram mu mirno i uzimam četkicu za zube i na nju istiskujem pastu.
- Jesi li poludio? - pita me Đems u nevjerici.
- Možda jesam - odgovaram mu mirno: uzbuđenje osjećam, naravno, ali drago mi je što ga uspijevam držati pod kontrolom, što ne paničarim poput Đemsa i dodajem objašnjenje: - Želim uživati u cigareti, a ne operem li zube, uživanje će izostati.
- Ti si lud! - viče Đems i odjuri uz stepenice, gore, na palubu.
Pljuskam se vodom, perem zube i sa cigaretom u ustima izlazim na palubu. Brod je već jako polegao na lijevi bok. U desni ga bok nemilosrdno udaraju valovi i pritišće ledeni vjetar. Čini mi se da čujem škripu metala. Ali nisam siguran, jer vjetar pjeva svoju hladnu pjesmu, more neku svoju, tajanstvenu, prijeteću, brodski motori opet svoju. Sve je prepuno zvukova. Čujem uzbuđene glasove posade, koja se okupila ispod komandnog mosta. Svi nervozno puše i drže šalice vruće kave u rukama. Kuhar se pobrinuo da imamo barem nešto u svojim želucima u hladnoj noći i svi mu se blagonaklono smješkaju. Cijenimo njegovu požrtvovnost.
Uzimam veliku šalicu i punim je crnom i vrućom tekućinom, pa se pridružujem uzbuđenoj skupini.
- Što se dogodilo? - pitam prvog strojara: postali smo dobri prijatelji na posljednja dva putovanja i u strojarnici radim momentalno upravo u njegovoj smjeni. - Đems je upao kod mene i samo dreknuo da napuštamo brod.
- Čini se da će to biti točno - odgovori mi Prvi. - Sjeli smo na neku stijenu. I ne možemo sa nje. Već su tri puta pokušali, ali uzalud.
- More prodire u potpalublje? - pitam ga.
- Prodire - klimne on. - I to sve brže i jače.
- Koliko brzo?
- Otprilike za dva sata će postati opasno.
- Dva su sata dugačko vrijeme - odgovorim. - Ovdje brodovi često prolaze. Sigurno je neki brod u blizini.
- U pravu si. - Prvi se smješka i klima glavom. - Već smo uspostavili kontakt sa jednim pod njemačkom zastavom. Plove prema Suezu, ali su skrenuli prema nama.
- Lijepo – kažem klimajući i vadeći slijedeću cigaretu: ništa se drugo ne može uraditi, osim čekati. - Znači, nema mjestu uzbuđivanju. Slušajući i gledajući Đemsa, pomislio sam da smo gotovi za dvije minute.
Prvi se osmjehne i zapali novu cigaretu. Svi mnogo pušimo i u crnoj se noći žare naše male vatre.
- Obala je blizu - kaže Prvi strojar. - Pored Krete smo. Javljeno je i njima da se topimo.
- Pa kako smo sjeli na hridinu? - pitam ga. - Što su radili gore na mostu, da im je Sredozemno more postalo usko?
- Ne znamo. - Prvi slegne ramenima. - Ali kompas pokazuje da smo skrenuli s kursa sedamdeset stupnjeva.
- Uh! Sedamdeset! Zaspali su?
- Najvjerojatnije su se zapričali.
Lagani drhtaj uz jezivu škripu protrese brod i nas na njemu. Učini mi se da smo se još više nagnuli. Lijevi bok broda gotovo da je sasvim u moru.
- Voda jače prodire! - dovikne nam Drugi strojar, pomolivši čupavu i plavokosu glavu, izašavši na trenutak iz strojarnice. - Kao da rupa postaje veća.
- Pumpe? - upita ga Prvi strojar.
- Rade punom parom. Sve!
- Eno ga! - vikne netko i svi pogledamo u pravcu kojem pokazuje: iz tame noći do nas dopiru svjetla broda i svi shvaćamo da je to onaj njemački brod, koji plovi za Suez, a koji je skrenuo sa svoje rute zbog nas.
Niz stepenice se sa komandnog mosta spusti zapovjednik. Pogled mu je umoran, ali i ljutit. Ovo se nije moralo i nije smjelo dogoditi. Ljudska pogreška. Nemarnost. Dvojica, kojima su bile povjereni životi još petnaestorice, nisu dobro obavili svoju zadaću. I to je zapovjednika ljutilo. Ali ništa nije o tome rekao.
- Ljudi! - povikne on i zarobi našu pažnju. - Napuštamo brod. Sve više mora prodire i ne možemo to spriječiti. Bojim se da će doći do pucanja. Pripremite svoje stvari. Za jedan sat oni su tu i pokupiti će nas. Budite mirni i bez gužve. I bez straha. Sve je pod kontrolom.

Čamac je velik i sasvim krcat i divlje se propinje na valovima. Sjedimo mirno i gledamo u naš brod koji je dugo vremena istovremeno bio i naš dom. Još se više nagnuo na lijevi bok.
Nijemci su do našeg jadnog umirućeg broda došli točno u ono vrijeme kako je zapovjednik i predvidio. Mirno i bez gužve prebacili smo se preko ograde, pomažući jedan drugom. Osjeća se olakšanje, a već se čuje i poneka šala.
I onda začujemo jeziv škripav zvuk i svi, njemački mornari koji su došli po nas i mi spašeni sa broda koji upravo tone, kao po zapovijedi pogledamo prema zvuku, prema Istoku odakle navire zora donoseći novi dan. Vidimo kako brod puca i drhti na stijeni i odjednom nestaje.
Bez riječi, u tišini punoj strahopoštovanja, zurimo u mjesto na kojem se nalazio naš brod kojeg više nema.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Buđenje četvrto

Ulazim u sad već mi dobro poznati lokal, jer posjećujem ga svakog dana, bolje reći večeri, svake večeri već devet dana. I naravno, baš kao što sam i pretpostavljao, netko je od posade već za šankom. Vidim krupnu priliku upravitelja stroja. Baš njega trebam, pa se odlučnim korakom uputim pravo prema njemu, dok me on smeđim očima začuđeno promatra.
- Uh, bog te mazo! - ječi potiho. - Što je s tobom? Što se dogodilo? Mislili smo da si nastradao.
- Zaspao sam - kažem mu tiho, nagnuvši se prema njemu: dvadeset i četiri mi je i nisam previše zabrinut.
- Bio si kod one svoje? - pita Upravitelj radoznalo, jer već prvu večer, kad sam upoznao Olju, primijetio sam u njegovom oku odsjaj odobravanja.
- Kod Olje - kažem mu. - Ime joj je Olja.
- Ma svejedno - tiho promrmlja on. - Hoćeš li popiti nešto?
- Hoću - spremno odgovorim. - Duplu votku.
Nalazimo se u Ukrajini, luci Odesa, već petnaest dana, uračunamo li one dane provedene na sidrištu, dok nas je mrtvo more, valovi bez imalo vjetra, bacakalo gore i dole, lijevo i desno.
- Dvije duple! - kaže on prelijepoj šankerici, pa se okreće k meni. - Nemoj sada pokušavati vratiti se na brod. Pričekajmo ponoć, kad se svi pijani vraćaju na brodove. I nadajmo se, da će sve dobro proći.
- Shvaćam - odgovorim i uzimam čašu: potrebna mi je, jer osjećam veliko olakšanje. - Mislio sam da će te popizditi što me nema. I istresti se na mene.
- I jesmo popizdili - reče Upravitelj i naceri. - Pa znaš kakvi su prokletnici ovdje! Traže čak i vlastitu lovu da im pokažeš prilikom izlaska iz luke. Čudno da nitko nije pitao za tebe.
- Možda nisu ni primijetili da me nema ...
- Ne bih se tome previše nadao - reče Upravitelj. - Čekaju oni, budi siguran.
- U tom slučaju - kažem smrknuto - idem još ovih nekoliko sati provesti sa Oljom.
- Nije ti dosta? - pita me on i smije se. - Pričaj. Kako je bilo?
Ne pričam. Pijem povremeno iz čaše, pušim i mislim na prošlu večer ...

... tamnu i ledenu, neki čudni vjetar puše, čini mi se kao da puzi po ledenom asfaltu i podiže mi se uz noge, tjerajući me na drhtaj.
- Olja, Olja - kažem grleći veoma visoku djevojku smeđe kose i začuđenih zelenih očiju: govorim hrvatski, polako, ona ruski i sasvim se dobro razumijemo. - Smrznuti ćemo se ovdje na ulici. Ili idemo u lokal gdje ćeš upoznati čitavu posadu, ili idemo kod tebe. Ovo je ludo! Ne mogu više izdržati ovu hladnoću. Kako ti možeš?
- Navikla sam- reče ona potiho i odmahujući glavom: - Ne u lokal.
- Onda k tebi! - sretno kažem: već je nekoliko dana nagovaram na to, ali nemam uspjeha.
Početak je to sedamdesetih godina prošlog stoljeća, još postoji SSSR, a Ukrajina je samo jedna od republika velikog i snažnog medvjeda. Postoje mnoge zabrane, nama pomorcima čudne i nerazumljive i koje preziremo. Moraš prilikom izlaska iz luke pokazati koliko rubalja nosiš sobom, ne smiješ se ljubakati sa ženama na cesti i najgore od svega, poseban autobus vozi pijanu rulju na njihove brodove, polazeći uvijek sa istog mjesta u isto vrijeme: u dvadeset i tri i trideset minuta. U ponoć moraš biti na brodu, inače ... Nitko se ni ne usuđuje razmišljati o posljedici, ali svi znamo, kako bi u tom slučaju sve ostale dane, koje će brod još provesti u luci, kažnjenik morao ostajati na njemu, bez dozvole napustiti ga i potražiti malo zabave na kopnu. To pravilo važi za brodove pod kapitalističkom zastavom. A moj je brod vijorio zastavu Paname.
- Bojim se - muca ona. - Roditelji ...
Oboje, stisnuti jedno uz drugo, dok nas još jedan ledeni zapuh vjetra tjera na drhtaj, gledamo kako mačka žurno pretrčava cestu. Prstom pokazujem na prljavu životinju.
- Mačka! - kažem.
- Koška - odvraća Olja, nasmije se i povuče me za ruku: napokon se odlučila.

U Oljinoj je sobi vruće, ne toplo, nego vruće. Velika peć u uglu naprosto žari. Ušuljali smo šmugnuvši kroz tamni hodnik i zaključali se u njenoj sobi. Radoznalo gledam oko sebe: svega tu ima, mnogo knjiga prije svega. Uzimam jednu i pomirišem je, a Olja se smije, stavlja prst na usta naređujući mi tišinu, pa napušta sobu.
Čekam je sjedeći na krevetu i besciljno gledajući po pretrpanoj sobi. Konačno Olja ulazi: nosi bocu vina i dvije čaše. Klimam oduševljeno: nismo ni mislili na to, dok smo se vani, na divljoj hladnoći bjesomučno grlili i ljubili.
Olja, vino, vrućina, tiha glazba i ledeni urlik vjetra u crnoj zimskoj noći, sve pomiješano sa mirisom žene, mirisom kojeg nisam osjetio nekoliko mjeseci. Prepuštamo se milovanju, tonem u more uživanja …

Naprosto iskačem iz kreveta i panično gledam oko sebe. Zaspali smo! Gledam na sat i ne vjerujem vlastitim očima: jedan i deset ujutro. Zakasnio sam na prokleti autobus. Što sad? Vani je mrkla i ledena noć. Stojim gol u vrućoj sobi u kojoj velika peć pucketa neprestano: tek je nekoliko dana iza Nove godine i zima je bez milosti pokazivala svoje zube.
Olja me uplašeno gleda: u očima joj čitam pitanje. Smirujem se polako, palim cigaretu, nudeći i Olju. Svaku joj večer donosim po nekoliko kutija američkih cigareta, koje su vrlo skupe i vrlo tražene. Pušimo u mraku i gledamo se.
- Sad ne smiješ na ulicu - reče ona. - Zatvorili bi te. Moraš ostati. Nitko te neće vidjeti, moji idu ujutro raditi.
Jasno mi je to, pa pomirivši se sa sudbinom, nalijem nam još malo vina. Pijemo i gledamo se, čekajući buđenje želje.

- Idem sad k Olji - kažem Upravitelju: votku sam već drugu popio.
- Samo naprijed, ljubavniče - kaže on. - Iskoristi još ovih nekoliko sati. Možda više nikad nećeš vidjeti svoju Olju.

Imao je pravo, Upravitelj.
Kad sam se autobusom nešto prije ponoći zajedno sa ruljom pijanih mornara vraćao u luku, oprostivši se od uplakane Olje, bio sam sasvim miran, bez straha. Vojnik, koji je stražario pored broda, priveo me dok sam se pokušavao neprimijećen provući pored njega. Držali su me u nečem što nije bilo zatvor, ali ni mnogo daleko od zatvora. Zapovjednik se broda prepirao sa njima nastojeći me izvući iz neugodnog položaja i konačno su me pustili na brod.
Više nikada nisam vidio Olju. Lijepu Olju, smeđe kose i začuđenih zelenih očiju.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Buđenje treće

Prvo čega postajem svjestan, šum je vode koji mi dočarava prijatnu svježinu u vrućem jutru. Teškom mukom otvaram oči i polako, krajnje pažljivo, podižem glavu i tražim izvor osvježavajućeg zvuka, dok mi se s lica slijeva znoj. Vrućina je paklena.
Djevojka, vrlo mlada i velikih crnih očiju sjedi na improviziranom bideu i pere se, a kad nam se pogledi sretnu, nasmije mi se razuzdano i domahne rukom. Sasvim je gola, uostalom baš kao i ja.
- Hello! - reče glasno. - You woke up to ...
Prisjećam se: Ive, visok i plavokos momak, koga čitava posada broda zove Švabo, izgledom pravi arijevac, ma što mu to značilo, doveo me u ovu "kuću".

- Garantiram ti bogovski provod - nagovarao me je dok smo se još nalazili na brodu: upravo mi istjecalo vrijeme koje sam morao provesti strojarnici. - Žene su mlade, vješte, a Gazdarica silno prijazna.
Nalazili smo se već treći dan u Aleksandriji, bila je sredina ljeta i još ništa od grada nisam vidio, osim onog što se moglo vidjeti iz same luke. A to je obećavalo, osjećao sam to u svakoj pori tijela.
- Još nikad nisam bio ovdje - branio sam se mlako. - Ne bih se htio naroljati i završiti u javnoj kući, ništa od grada ne vidjevši. Ipak je to Aleksandrija ...
- Jebala te Aleksandria - gunđao je Švabo. - Zar ne znaš da ćemo sad često dolaziti ovdje? Nisi čuo?
- Čuo što?
- Mijenjamo rutu - rekao je Švabo. - Aleksandria nam postaje obavezna luka na svakom putovanju.
- Ozbiljno? - nepovjerljivo sam pitao. - Ne pričaš mi bajke?
- Sasvim ozbiljno. Pitaj barbu, ako mi ne vjeruješ
- I da znaš da hoću.
Pitao sam i doznao kako je to istina. Pa kad je tako ...

Gledajući mladu prostitutku kako dovršava jutarnju toaletu, prisjećam se čitavog tog razgovora, pa sa smiješkom, osjećajući se rasterećen, zauvijek mlad i snažan, brzo ustajem i odlazim do umivaonika. Nastojim mlakom vodom isprati prošlu noć sa lica. Ili barem prikriti njene izdajničke tragove. Zgodna se Arapkinja pere pored mene i misao kako ličimo na uhodani bračni par, zatreperi mi u umu i izazove osmjeh. Koji mi se zamrzne na licu, kad mi se pogled zaustavio na ručnom satu: deset i dvadeset i jedna minuta. Točno.
- Hej, idemo! - viče Švabo pojavivši se na vratima sobe. - Naručio sam taksi. Požuri.
- Boga ti tvoga! - vičem ja. - Zaspao si! A dao si riječ da ćeš voditi brigu o tome. Tašto nisi naručio buđenje?
- Ma čekati će nas - vječni optimist kaže smijući se. - Neće otići bez nas, vidjeti ćeš.
Jurimo. Pozdravljamo se na vratima kuće sa Gazdaricom, zahvaljujući joj se na gostoprimstvu. Svi smo toliko učtivi, baš kao da se scena odvija u nekom od vrhunskih svjetskih hotela. Zabavlja me to.
- Come again! - dovikuje Gazdarica dok hodamo prema taksiju.

Moramo do osam ujutro stići na brod, a pred nama je još polusatna vožnja taksijem. Udobno se smještamo u prastarom automobilu.
- Kako je bilo? - pita me Švabo, dok u taksiju pušimo i barem malo uživamo u svježem zraku koje dopire kroz otvorene prozore: sredina je ljeta i vrućina je velika, neumoljiva. - Jesam li pretjerivao?
- Nisi - priznajem. - Bilo je dobro. Jako dobro.
- Samo se ti drži mene, mali - samodopadno reče Švabo: tri je godine stariji od mene i ima dvadeset i osam.
Šutim i smješkam se. Priznajem, uživam u prijateljstvu s Švabom. Imamo mnogo zajedničkog: obojica plovimo zadovoljstva radi, obojica smo neženje, samci bez obaveza. Uživamo u pustolovnom životu, bezbrižno se prepuštajući svakom užitku.
Taksi stiže do luke, objašnjavamo se kratko sa carinicima na ulasku u luku i puštaju nas da nastavimo: ne moramo hodati do broda.
- Da se tebe držim! - kažem, umalo vičem, kad nas taksi doveze do mjesta na kojem bi trebao viti privezan naš brod.
Na mjestu gdje je bio privezan naš brod, sad je privezan nepoznati brod.
- Otišli se - reče Švabo.
- Naravno da su otišli - bijesno mu kažem. - Isplovljenje je bilo u osam, a ne u jedanaest i trideset. Lijepo je pisalo na tabli: u osam. Ne u podne!
- Hajde, ubij me sad! - reče Švabo i širi ruke.
Ta me gesta natjera na smijeh. Smijem se i ne mogu se prestati smijati.
- Pa nije toliko smiješno - govori Švabo. - Što ćemo učiniti?
- Idemo nazad - odlučim.
- Nazad?
- Tako je - kažem. - Objasniti ćemo Gazdarici što se dogodilo. Neka zove Lučku kapetaniju i uvjeri se da govorimo istinu. Živjeti ćemo kod nje, kod svih onih ljepotica dok se brod ne vrati. Tada ćemo podignuti lovu i uredno joj platiti.

Sedamnaest dana kasnije, koliko je brodu trebalo da u Genovi iskrca jedan teret i ukrca drugi i vrati se u Aleksandriu, penjemo se mostom na brod, dok čitava posada zuri u nas zavidno.
- Gadovi jedni! - dobacuje jedan zavidno. - Doživjeli ste san mnogih.
- Tvoja nas je ružna njuška probudila i vraća nas u gorku stvarnost - uzvraća mu Švabo, dok poletno koračamo palubom, svježi, odmorni, bogatiji za još jedan doživljaj.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Buđenje drugo

Sve je oko mene nepoznato, a u meni bol. Želudac mi podrhtava, osjećam prazninu koja zijeva na samom njegovom dnu. A na dnu izmučenog želudca kuha i kuha, čini mi se kako osjećam mjehuriće prepune otrova koji se podižu i stvaraju mi mučninu. Koja prijeti pretvoriti se u nešto gore.
Okrećem glavu koja počiva na šarenom i nepoznatom mi jastuku i nastojim dokučiti gdje sam. Kako sam dospio ovdje?
Soba je mala i sasvim sigurno ženska. Gledam u šarenilo boja i pogled mi se zaustavi na velikom bijelom plišanom medvjedu. Zurim u njegove beživotne oči, sluteći da su i moje vlastite oči beživotne.
Vrata se sobe otvaraju i u sobu uđe Đina. Odahnem i nasmiješim se, ali i odmah zatim požalim taj smiješak: čitavo mi je tijelo bolno zadrhtalo.
- Kupaonica ti je točno preko puta moje sobe - reče mi Đina, gledajući me sažaljivo. - Skuhala sam kavu.
Uz nesmotreni trzaj koji izazove snažnu bol u glavi ustajem i shvaćam da sam gol, ali ne marim, nije me briga. Jedino što me zanima je što prije stići do kupaonice. Projurim pored Đine koja se obzirno smiješi, otvaram vrata, bacam pogled lijevo i desno niz uzak hodnik, i u skoku ulazim u privatnost kupaonice. Naginjem se nad školjkom i dugo i bolno povraćam. Želučana kiselina odvratne zeleno-žute boje u mlazovima izlijeće iz mog izmučenog stomaka.
Stojim pod tušem čekajući da mlazovi vode počnu blagotvorno djelovati i na prst desne ruke istiskujem pastu za zube. Moram se osvježiti. Pokušati razbistriti.
Iza mene je petnaestodnevna pijanka i dosta je bilo. Nemam više snage. Čitavu sam snagu iz tijela iscijedio mahnitim lutanjem i još mahnitijim opijanjem. Pokušati ću prestati. Moram prestati. Danas.
I dalje gol, vraćam se u sobu k Đini i upitno je gledam.
- Tamo, na stolici - kaže ona i pokazuje rukom prema uglu sobe: na stolici je uredno posložena moja odjeća.
- Daj mi kavu, molim te, Đina - zamolim je dok navlačim traperice: pomalo su prljave, primjećujem, na njima su tragovi pića i pepela.
- Imaš ruma u njoj - reče mi Đina pružajući mi veliku šalicu.
- Zlatna si - kažem joj i gol do pojasa srčem prvi spasonosni gutljaj koji mi pomaže vratiti se u život.
- Moraš prestati piti - reče Đina sjedeći na krevetu i gledajući me: ogrnula se velikom pletenom smeđom maramom i to je sve što ima na sebi, primjećujem.
- Znam.
- Ozbiljno mislim - nastavlja ona. - Ubijaš se. Znaš to, je li?
Samo pijem kavu s rumom i palim cigaretu. Osjećam kako me jezik peče: mora da sam ih bezbroj popušio u ovih petnaest mahnitih dana.
- Ubijaš se - ponavlja Đina. - I ja to više ne mogu gledati.
- Gdje si me srela? - pitam je, ne bih li rijeku razgovora skrenuo u mirne vode.
- Nije važno! - otrese se Đina. - Srela sam te. Bio si izgubljen. Kladim se da nisi ni znao gdje se nalaziš. Kad sam te primila za ruku, pošao si sa mnom, a da me nisi ni prepoznao. Sigurno bi isto tako sa bilo kojom drugom otišao.
- Ah, nemoj tako.
- Ali je istina, je li? - Đina ustane, zbaci pletenu maramu i gola šmugne u krevet. - Sve su ti žene iste, nevažne. Važan je jedino tvoj voljeni rum. Zar ne govorim istinu?
- Ne znam, Đina - pomirljivo kažem. - Trenutno nisam u stanju suvislo misliti.
- Ali znam ja - nemilosrdno nastavlja Đina. - Koliko ima da si se vratio s broda? I umjesto, da navratiš do mene, lutaš danima i opijaš se.
- Tko ti je rekao da sam stigao? - pitam je.
- Uvijek se nađe netko - neodređeno reče ona i odmahne rukom. - I zašto se oblačiš? Kuda ćeš?
- Kući - odgovorim joj i pokazujem na prozor kroz koji se vidi tamno-plavo i pomalo ljubičasto nebo. - Uskoro će svanuti.
- Svanuti? - pita Đina i smije se. - Svanuti?
Gledam je namršteno, nastojeći dokučiti izvor tog iznenadnog veselja, ali ne uspijevam.
- Što sam to smiješnog rekao? - upitam je, dolijevajući još malo ruma u kavu, pa dodajem zajedljivo, razdraženo: – Reci mi, pa da se zajedno smijemo.
- Svanuće - reče Đina. - Smiješno mi je tvoje svanuće. Zaboga, mora da si još uvijek pijan. Noć se spušta, ovo su posljednji trzaji dnevne svjetlosti. Izgubljen si, sasvim si se izgubio. Ostani ovdje, sa mnom.
Naginjem se nad nju i ljubim je u kosu.
- Ne mogu, ne sada, Đina. Hvala ti na svemu - kažem joj i već izlazim iz njene sobe i zastajem pored vrata, upitno je gledajući.
- Samo hodnikom lijevo - reče ona, naslutivši neizgovoreno pitanje. - I čvrsto zalupi vratima.

Tri kata niže, na ulici, u suton zimske večeri, podižem pogled prema ljubičasto obojenom nebu i palim slijedeću cigaretu u neprekidnom nizu.
- Đina je u pravu - promrmljam samom sebi. - Moram prestati s ovim ludilom.
Nesigurnim korakom krećem preko mosta ispod kojeg huči rijeka prema kući, željan vlastitog kreveta i dok prolazim pored jarko osvijetljenih kafića i osluškujem veseli žamor koji dopire iz njih, borim se grčevito sam sa sobom. Bitka je to koju obično gubim. Brzo hodam, nastojeći pobijediti želju za još jednim pićem, a koje će pozvati još jedno, pa još jedno ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Buđenje prvo

Budim se i prvo čega sam svjestan, njeno je disanje. Tiho je i toplo i umirujuće. Ne otvaram oči, želim još uživati u polusnu, uživajući osluškivati njeno tiho i drago disanje. U snu mi je okrenula leđa, pa kad konačno otvaram oči, prvo što vidim njen je vrat obrubljen crnom kosom, najcrnjom koju sam ikada vidio. Poput noći.

U sjećanju mi poput munje bljesne prošla noć, bolje reći, sjećanje se vratilo samo nekoliko sati unazad. Vodili smo ljubav pri svjetlu, gledajući se neprestano u oči, čitajući želju i udovoljavajući joj. Strast nas je tresla u noći, ponoć tek je prošla i mi se vratili sa večernjeg izlaska.
Dok smo užurbano hodali, približavajući se trenutcima naslade, znajući to, radujući se tome, s rukom u ruci, povremeno bi se pogledavali i znali smo da oboje na isto mislimo. I osjećali smo sreću zbog toga. Povezanost.

Polako, krajnje oprezno, ne želim joj poremetiti san, naslanjam se na lijevi lakat i u tom joj položaju promatram lice. Mirno, opušteno, sasvim malo otvorenih usta, lijevi je dlan položila ispod obraza. Još se malo naginjem, ne mogu odoljeti želji, pa je lagano, poput preleta ljetnog vjetra, poljubim u vrat. Dubok joj se uzdah otima iz grudi, a ja se, uplašen da sam je svojom nespretnošću probudio, brzo odmičem.
Ustajem, napuštam zajednički topli krevet, koji kad bi mogao pričati ... Smiješim se tim mislima dok uskačem u traperice i promatram nju kako i dalje spava, mirno diše, nije osjetila da me nema više pored nje. Ne znam bih li se ljutio zbog toga, ili bih se radovao. Jer vješto sam se izvukao iz kreveta u kojem sasvim goli spavamo i još vještije je pokrio, promatrajući joj bijela leđa posuta smeđim oblacima madeža. Mali grozdovi zvijezda.

Sa šalicom iz koje se puši upravo skuhana kava, ulazim u sobu, sjedam na krevet i polažem joj dlan na malu stražnjicu. Ljubim je u vrat.
- Mmmmmmmmm - mrmlja ona. - Kakvo buđenje!
- Biti će još bolje kad srkneš malo kave.
- Zlatan si - kaže ona i sjedne u krevetu, a grudi, male i čvrste bljesnu na jutarnjoj svjetlosti. - Jednom bih te voljela iznenaditi, prva se probuditi, skuhati ti kavu i donijeti ti je na krevet.
- Da mi je to doživjeti - pecnem je.
- Znam - praveći smiješnu grimasu tužnog klauna, reče ona. - Znam da sam velika spavalica.
Gledam je kako pije kavu iz velike i bijele šalice držeći je objema rukama i uživam u prizoru i sretan sam.
Ponekad jako volim buđenje.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Poslijepodne nježnosti

Jolanda se prevrne u krevetu na lijevi bok, odlijepi se od Branimira, pa ustane, laganim korakom dugih nogu priđe prozoru i širom ga otvori.
- Previše pušimo - objasni svoje iznenadno ustajanje. - Treba nam zraka.
- Ostani tako - reče joj Branimir. - Izgledaš krasno prema poslijepodnevnom suncu.
- Divljače! - reče ona, ali ostane na mjestu, gola i uspravna, poravnavajući čuperak kose boje meda, koji joj je neposlušno pao na čelo.
- Čitava si za pojesti - reče Branimir i dalje ležeći na krevetu i uživajući u prizoru koje mu je pružalo tijelo voljene žene. - Tvoja me kosa podsjeća na med, oči na lješnjake. Usne su ti trešnje, one prve, rane.
- Dobro si danas raspoložen - primijeti Jolanda i polako se vrati do kreveta, sjedne, pa se nježno privije uz Branimira.
- Jesam - prizna on. - Razgovarao sam sa šefom. O premještaju.
- Jesi? - upita Jolanda s nadom u glasu i pogleda ga u oči, grudima se naslonivši na Branimirove, čvrste i napete, glatke, sa vrlo malo dlaka, što joj je bilo neobično, jer ... Trgne glavom tjerajući misli od njenog nevjenčanog supruga Danka čije su grudi gotovo sasvim obrasle gustim i kovrčavim dlačicama.
- Sjetila si se njega - primijeti Branimir, koji ju je pažljivo promatrao i čitao poput knjige. - Priznaj!
- Jesam.
- Svaki put kad se sjetiš tog gada reče ljutito Branimir - trgneš bijesno glavom, a olujni ti oblak zamrači lice.
- Postaje mi užasno biti sa njim - prizna Jolanda privijajući se uz Branimira i govoreći u njegovo lijevo rame: dah ga je njen palio. - Sa njim sam čitav svoj život. Od sedamnaeste, deset punih godina. Ne mogu više. A od kad poznajem tebe i tvoju nježnost …
- Znaš - reče Branimir paleći cigaretu, dok je poslijepodnevno sunce nečujno prodiralo u sobu koju mu je velikodušno za poslijepodne ukradene ljubavi posudio prijatelj - već si mi pokušala objasniti, ali nikako ne mogu shvatiti, ili možda prihvatiti.
- Što to? - upita ga Jolanda.
- Pa tebe i njega zajedno - reče Branimir. - Ti sa njim. On tako nasilan, a ti tako nježna.
- Pa rekla sam ti već milijun puta - nervozno odgovori ona i sjedne u krevetu razbacanih i vlažnih plahta. - Imala sam samo sedamnaest i imponirala mi je njegova snaga. Bio je neustrašiv. Jednom sam gledala kako trojicu premlaćuje istovremeno. Zbog mene. Samo zbog toga što su mi nešto dobacili na ulici.
- Žedan sam - reče Branimir, ustane i priđe stolu pored prozora na kojem se nalazio kompjuter i pored koga je on stavio bocu crnog vina, koju je donio sa sobom, kao što bi uvijek činio prilikom tajnog sastajanja sa Jolandom u prijateljevom stanu.
- Daj i meni malo, molim - zamoli ga ona, gledajući ga kako onako gol sipa do polovine dvije široke čaše.
- Izvoli - reče joj i pruži čašu. - Nisi nikad pomislila, kako će se njegova nasilnost jednog dana okrenuti protiv tebe?
Jolanda odmahne glavom zapazivši kako Branimir izbjegava izgovoriti ime njenog nevjenčanog supruga Danka.
- Bila sam glupa - tiho mu reče i sasvim malo otpije. - Oprosti.
- Ne budi luda - reče on nježno, sjedne do nje i pogladi je po kosi: oborila je glavu poput psa, uživajući pod njegovim dodirom. - Nemam ti što oprostiti. Ali ne mogu podnijeti taj strah koji ti čitam u očima. Svaki put kad se nalazimo, drhtiš od straha. I mrzim ovo skrivanje. Ne činimo ništa lošeg: samo se volimo. A ti toliko bojiš …
- Jer ga poznajem - šapne Jolanda. - Poznajem ga suviše dobro. On je, dok se ti nisi pojavio, bio jedini muškarac u mom životu. Nisam se nikad usudila ni pogledati nekog drugog.
- Dok se ja nisam pojavio na sceni - zadovoljno reče Branimir i iskapi čašu, pa je pogleda u oči. - Neće ovo još dugo potrajati, vidjeti ćeš.
- Misliš? - upita ona s nadom.
- Znam. Šef mi je obećao premještaj krajem ovog mjeseca. Još ćemo dvadeset dana izdržati. Moramo.
- Hoću, izdržati ću - šapne Jolanda. - Kad znam da imam tebe, sve mogu.
- A onda ćemo otputovati zajedno i više ga nikad nećeš vidjeti. Živjeti ćeš mirno i bez nasilja. Bez straha.
- Brane - tiho promrmlja Jolanda - čini mi se da sanjam.
- Ne sanjaš - reče on nježno i privine je uz grudi. - Više se nikada nećeš morati bojati.
- Ne, uz tebe - mazno reče ona i poljubi ga u uho.
- Upamti - reče ozbiljno Branimir - kad trenutak dođe, ništa ne uzimaj sa sobom. I do posljednjeg se trenutka ponašaj kao i uvijek. Ne spremaj stvari koje ćeš ponijeti sa sobom. Ništa nećeš ponijeti. Jasno?
- Jasno.
- Ja ću ti kupiti potrebnu odjeću, ne mari zbog odjeće - nastavi Branimir. - Ti si važna, nije odjeća.
- Uzeti ću samo nakit - reče Jolanda.
- Ne! - gotovo vikne Branimir. - Ostavi mu sve! Ne treba ti!
- Imaš pravo - reče ona. - Oh, kad će taj trenutak doći?
- Uskoro - odgovori Branimir i pogleda na sat.
- Koliko je? - upita Jolanda primijetivši Branimirov pogled.
- Još malo pa četiri.
- Moramo ići! - poviče ona uplašeno i naprosto iskoči iz kreveta: odjednom je stajala gola pored kreveta na poslijepodnevnom suncu.
- Vrati se! - naredi Branimir. - Nećeš me tako naprasno i ružno napustiti.
Jolanda se osmjehne, pa se baci na njega i njihove se usnice spoje u strastveni poljubac, a ruke su im pohlepno šetali po poznatim i dragim oblinama.

Silan prasak natjera ih da se razdvoje i oboje se usprave u krevetu, otkriveni, goli, uplašeni, dok je umiruće sunce kupalo ih posljednjom svjetlošću. Razrogačenih očiju Jolanda i Branimir vide kako u sobu upadaju tri snagatora, preko lica im navučena najlonka, djeluju nestvarno. A kad u njihovim rukama Jolanda ugleda bejzbol-palice, vrisak joj se ote iz stegnutog grla. Branimir skoči na noge, ali ga istog trena silan udarac palicom po grudima obori na pod i Jolanda ne mogavši vrištati, jer jedan od uljeza drži je u čeličnom zagrljaju, dok joj usta do bola pritišće rukom, gleda kako batinaši nemilosrdno udaraju po golom Branimiru. Tijelo koje toliko voli, tako lijepo i blistavo, uskoro se prekrije tamnim masnicama, a zatim prošara crvenim i vrućim potocima krvi. Ona ga dvojica naizmjence udaraju ga nemilosrdno, primjećuje se da su uigrani tim, sve do trenutka kad se tijelo Branimira prestalo trzati, reagirati na udarce.
- Gotov je, idemo! - vikne jedan.
- To će ga naučiti da ne dira tuđe žene - reče onaj koji drži Jolandu, pa je iznenada pusti i snažno odgurne od sebe.
Jolanda zatetura, posrne i padne na krevet potrbuške, ridajući, zamagljena pogleda. Brzo ustane i potrči s druge strane kreveta ka svom Branimiru i jecajući, dozivajući njegovo ime, znajući kako joj neće odgovoriti, ne samo sada, nikad više. Klekne i primi okrvavljenu i gotovo neprepoznatljivu masu koja je nekoć bila Branimirova glava između dlanova, nježno, nježno, pa je položi u svoje toplo i uzdrhtalo krilo, točno na mjesto na koje ju je Branimir volio polagati poslije vođenja ljubavi.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Podstanar

Sjedeći na klupi, puštajući zimsko sunce da mu miluje kožu, Stjepan Delić, sedamdesetogodišnjak, već izdaleka ugleda svog prijatelja i vršnjaka Nikolu Radića. Stjepan istog trena shvati kako mu prijatelj sa kojim je gotovo čitav radni vijek proveo u brodogradilištu i kojeg je vrlo dobro poznavao, odaje dojam sasvim drugačijeg čovjeka, nego što ga Stjepan zna.
"Nikola kao da se veseli", pomisli Stjepan ustajući nestrpljivo s klupe u parku na kojoj je čekao prijatelja i požuri mu u susret. "Ne izgleda zabrinut. Uopće ne izgleda zabrinut. Ne pamtim kad sam ga vidio nezabrinuta. Nikola vječno brine ... a sad ... ma vidi ga samo kako veselo žmirka na suncu".
- Što je to s tobom? - upita odmah prešavši na glavno i zanemarivši pozdrav Stjepan. - Izgledaš kao da si dobio na lotu.
- Na neki način i jesam! - prpošno odgovori Nikola i osmjehne se na veliko čuđenje Stjepana, jer smiješak i Nikola nikako ne idu jedno s drugim.
- Pričaj! - ponuka ga Stjepan uhvativši korak s prijateljem: sad su polako, pažljivo, koračali mostom, dok je ispod njih šumila rijeka, a pored njih grmio gradski promet.
- Idemo na kavu - reče Nikola. - Uz kavu ću ti sve ispričati.
- Pa ti si zbilja dobio na lotu - promrmlja iznenađeno Stjepan, prateći prijatelja.
Nikola krene prema prvom kafiću odlučnim korakom, iako sporim, kao da mu je svakodnevna navika ulaziti u kafiće i uživati u piću i biti okružen žamorom.
- Eno! - pokaže on rukom na stol u uglu. - Ono je stol za nas: nitko nam neće smetati i sve ćeš čuti.
Pričekali su dok im mlada konobarica, još gotovo djevojčica, sasvim sitna i pjegavog lica, nije donijela kave.
- Počni! - nestrpljivo reče Stjepan. - Što čekaš?
- Kad smo se posljednji put vidjeli? - upita Nikola umjesto odgovora.
- Što pitaš gluposti? - obrecne se Stjepan nervozno, pomalo ljutito. - Vrlo dobro znaš da smo se vidjeli prije točno tjedan dana. Već se godinama sastajemo uvijek u sto vrijeme svakog utorka, a ti ...
- Ma umiri se - nasmijano reče Nikola. - Pa eto, prošlog utorka, kad smo se rastali malo ranije nego obično, zbog kiše koja nas je smočila...

... sasvim mokrom rukom, dok mu se sa rukava mantila koji je vidio i bolje dane, Nikola je otključao vrata stana i pojurio u kupaonicu. Ne istušira li se dobro vrućom vodom, ne gine mu upala pluća, a upala pluća u njegovim godinama ...
Uživajući pod vrućim mlazom tuša, kao i uvijek u takvim trenutcima, mislio je na svoju dragu Radmilu koja je preminula prije šest mjeseci. Izdahnula je tiho, u snu, dok je on mirno spavao pored nje, ne želeći mu ni u tom trenutku smetati, narušiti mu mir. Težak je život njenom smrću nastupio za Nikolu. Ostao je sam u dvosobnom stanu, samo sa svojom mirovinom. Dok je Radmila bila živa, dvije su mirovine pokrivale njihove skromne prohtjeve, ali sad je sve odjednom, doslovno preko noći, postalo drugačije. Teže. Mnogo teže.
Prodorno zvonce na ulaznim vratima sasvim je smelo Nikolu: jedan dug trenutak, uopće nije mogao shvatiti što se događa: toliko se bio udubio u misli, u prošlost ...
Gunđajući nezadovoljno, brzo se osušio i napola obukao, pa pohrlio prema vratima i otvorio ih.
- Dobar dan! - pozdravio ga je čovjek srednje visine, kratke i smeđe kose, glatko izbrijan i mirišući na kolonjsku vodicu. - Zovem se Robert Lang i pročitao sam vaš oglas u kojem tražite podstanara.

- I to je sve? - razočarano upita Stjepan. -Pih! Pa što si toliko radostan zbog podstanara?
- E, nije taj momak običan podstanar.
- Kako to misliš?
- Plaća tri puta više nego ostali - osmjehujući se reče Nikola.
- Meni je to sumnjivo - promrmlja Stjepan.
- Platio je unaprijed. Za mjesec dana. Vidi!
Stjepan samo trepnu iza naočala bez okvira bademastim očima.

- Predstavnik sam "Ericssona" - govorio je Robert Lang sjedeći u maloj dnevnoj sobi, sasvim uspravan i pažljivo povukavši hlače malo prema gore i dotaknuvši čvor crvenkaste kravate: oko trideset i pet mu je, ocijenio je Nikola. - Biti ću sasvim otvoren. Soba mi ne treba za dugo vrijeme, samo na tri do četiri mjeseca, najviše. Dok mi iz firme na pronađu prihvatljiv stan.
- Razumijem - rekao je Nikola i već ga htio odbiti, jer što će mu podstanar samo na kratko vrijeme, kad Robert Lang nastavi.
- Naravno, razumijem da primajući mene za podstanara, možda gubite nekog stalnog - reče Robert i blago se osmjehne. - Zbog toga sam spreman platiti sobu tri puta više, nego što je uobičajeno. Ukoliko me primite.
Ne vjerujući da se to događa, Nikola je gledao kako mladi čovjek uvlači ruku u unutrašnjost sakoa i vadi je, a u njoj blistavi crni novčanik. Otvorio je novčanik i pažljivo izbrojao šest novčanica u apoenima od petsto kuna.
- Evo za mjesec dana unaprijed. Je li u redu?
- U redu je - odgovorio je Nikola sretno.
- Još samo ovo – rekao je mlad i dotjeran posjetitelj. - Zbog prirode mog posla, potreban mi je fiksni telefon na raspolaganju dvadeset i četiri sata. Naravno, ja, to jest moja tvrtka, pobrinuti će se za troškove koji se pritom načine.

- I tako, imaš podstanara - reče Stjepan. - Kakav je?
- Miran - odgovori Nikola. - I tih. Stalno nešto piskara, telefonira, vrlo malo izlazi. Ne puši, ne pije, i ovih šest dana koliko je kod mene, nikog nije doveo sobom.
- Idealan podstanar - reče Stjepan. - Stari moj, drago mi je da je i tebi konačno svanulo.


Točno mjesec dana kasnije, Nikola se sjeti tih riječi svog prijatelja Stjepana. Hladan mu se znoj polako slijevao niz kičmu, iako je u uredu u kojemu su ga ljubazno primili, bilo više nego toplo.
Sa novim računima koje je našao u svom poštanskom sandučiću, stigao mu je i račun za fiksni telefon, a Nikola je u prvi mah samo odmahnuo rukom: bio je sasvim uvjeren kako je po srijedi glupi nesporazum kojeg će za čas riješiti kad pokaže nemogući račun na kojem je pisala vrtoglava svota od čitavih dvjesto trideset hiljada kuna.
Ali nije bilo onako kako je mislio da će biti i evo ga sad u uredu nekog šefa koji monotono govori:
- Da ponovimo što kraće i što jasnije. Vaš vam je podstanar, koji nije bio podstanar, već običan prevarant koji djeluje u organiziranoj skupini, uspio nabiti ovu svotu neprestano pozivajući jedan te isti broj. Sa kojim su naravno u dosluhu! Evo pogledajte!
I gurne telefonski ispis pod nos Nikole i polaže kažiprstom.
- Vidite?
Nikola nemoćno klimne.
- Vi tvrdite da je to učinio podstanar ...
- On je to učinio!
- ... a koji više nije kod vas ...
- Pobjegao je!
- ... i za kojeg ne možete ni dokazati da uopće postoji - mirno je nastavljao sa činjenicama ne obraćajući pažnju na očajničke upadice Nikole - jer, ako ste ga imali, niste ga prijavili. A to ...
Nikola ustane, dok mu pred očima sve treperi, Nema pomoći. Ni od kuda nema pomoći. Nije mu svanulo, kako je razdragano rekao njegov prijatelj Stjepan. Naprotiv, sumrak ga čitavog obavio.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.