utorak, 29. travnja 2008.

Karanfili



Gledam je kako i prilazi i u meni sve treperi: neka čudna mješavina osjećaja nabujala je poput silne plime i kupa me radošću. Nisam je vidio četiri mjeseca: četiri duga mjeseca koja sam proveo na moru svake noći, ležeći u pregrijanoj kabini misleći na nju, Mariju.
Kratko podsječena crna i gusta kosa ističe joj labuđi vrat, kojeg volim ljubiti, a crne joj oči plamte: raduje se što me vidi, čitam joj iz pogleda. Samo što smo se sreli, već sam morao otići. More je zvalo …
Grlimo se. Ljubimo. Kratko. Zatim se Marija odmiče od mene i pažljivo me gleda krupnim crnim očima.
- Smršavio si - primijeti. - Nije ti prijalo.
- Bilo je suviše vruće - kažem joj. - Znaš, Perzijski zaljev usred ljeta, to ti je kao da se kuhaš u kotlu.
- Malo si me uplašio - mijenja ona temu.
- Kako? - zabrinuto pitam i palim cigaretu novim plinskim upaljačem, kupljenim u Adenu: moj ponos.
- Bio si tajanstven - odgovori Marija i postavlja se sa moje desne strane: grlim je i držim cigaretu lijevom. - Uvijek si me dočekivao pred školom. Što se promijenilo, pa me više ne želiš čekati pred školom? Zar ćemo se od sad stalno sastajati pred parkom?
- Ništa se nije promijenilo - umirujem je. - Samo nisam htio da to svi vide.
- Što to? -pita ona radoznalo podižući pogled, jer viši sam od nje dvadesetak centimetara.
- Vidjeti ćeš - odgovaram joj i usmjerujem hod prema ulazu u park i osluškujem kako šljunak šušti ispod naših složnih koraka: čitavu vječnost nisam čuo taj dragi zvuk.
- Zašto si toliko tajanstven? - pita Marija, moja ljubav, sedamnaest joj je tek.

Kući sam stigao ovog jutra, prije samo osam sati: iskrcao sam se u Veneciji, pa iz Venecije drndao se vlakom do kuće. Nikad stići. Vrijeme kao da je stalo. Pa smo, Marinac i ja, kojemu je isto tako došla smjena i sa kojim zajedno putujem, vrijeme kratili pijući pivo. Jednu bocu za drugom. Lagali vrijeme.
Kad smo konačno stigli u Rijeku, nisam bio pijan, ne, daleko od toga, ali je pivo u meni otvorilo rupu nježnosti, koju sam silno želio ispuniti.
- Hoćeš li joj se odmah javiti? - upitao me je Marinac na Korzu, do kojeg smo se prošetali, osjećajući potrebu za kretanjem, noseći velike putne torbe sa svojom garderobom obješene preko ramena.
- Prvo ću malo odspavati, obrijati se ...
- Da ne namiriše pivo - zadirkujuće je rekao Marinac. - Već te riba! Ne zaboravi joj kupiti cvijeće.
Dok nije spomenuo cvijeće, nisam ni pomislio na takvog što. Imao sam svega osamnaest i još nikada ni jednoj djevojci nisam poklonio cvijeće. I to mi se odjednom učinilo silno, pametnim potezom, pažljivim. Sa njime ću joj pokazati ... nisam bio načisto što ću joj pokazati tim činom, ali nije bilo ni važno. Kupio sam prvo cvijeće u svom životu i pažljivo umotanog nosio ga u ruci, dok me taksi vozio kući. I bio sam sretan.
Ali kako je vrijeme sporo odmicalo, istuširao se, malo odspavao, obrijao, ta mi se ideja više nije činila toliko pametna. Kako joj predati cvijeće? Nisam dvoumio trebam li Mariji darovati žarko crvene karanfile koje sam kupio: njih sedam na broju, za sedam mjeseci našeg hodanja, ako se tako može reći, jer od toga sam vremena četiri mjeseca proveo daleko od nje, na brodu. Nije to bilo upitno, volio sam je, znao to i želio sam joj pokloniti cvijeće. Ali kako joj ga predati? Zar ispred njene škole? Da me svi gledaju? Ne mogu to! Nikako ne mogu. Hodati ulicama sa buketom u rukama? Da svi bulje u mene?
I onda mi sine spasonosna ideja, pa zamolim prijatelja da pričeka Mariju ispred škole i reče joj kako je čekam ispred parka. Vrijeme je to, u kome još nisu zavladali mobiteli, vrijeme hipija i dugih kosa u muškaraca i žena, vrijeme kratkih suknji, kad su ženska bedra bljeskala posvuda, a mi sa uživanjem gledali izloženu ljepotu.

- Sad me pričekaj minutu - kažem Mariji, kad smo odmakli oko dvadeset metara u park i posjednem je na klupu. - Odmah se vraćam!
- Ma gdje ćeš ... ma što izvodiš? - muca ona začuđena mojim neobičnim ponašanjem.
Žurim prema velikom i zelenom grmu, koji počinje biti crn, sumrak se spustio, više nije dan. Prije sat vremena sam tu položio karanfile za svoju dragu, koje sam sakrio u veliku papirnatu vrećicu. Da nitko ni ne nasluti što nosim u ruci.
Odbacujem papirnatu vrećicu u grm, još nisam ni čuo za ekologiju, pa sa sedam žarko crvenih karanfila prekrasno aranžiranih ( ljubazna se prodavačica potrudila uz smiješak razumijevanja i odobravanja ) vraćam se svojoj Mariji, koja me čekala dok sam lutao plavim prostranstvima.
- Ah! - uzvikne ona ustajući, oči joj bljeskaju, smiješi se i baca mi se u zagrljaj. - Bilo te sram zbog cvijeća! Oh, mili moj, tako si smiješan!
Ljubi mi lice, uživam u njenoj radosti i žalim što joj karanfile nisam predao ispred škole, pa da svi vide …
- Još mi nitko nikad nije poklonio cvijeće – reče mi , između poljubaca. – Ti si prvi, ljubavi!
Topim se od miline i sve one muke kroz koje sam prošao, više mi nisu važne. Jedino je važna Marija i sve to što se događa po prvi put. Mariji i meni.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 27. travnja 2008.

Puč 2



Vlatko pogleda na sat: jedan i deset poslijepodne, a njega već zahvatio neki nemir i osjeća kako mu je potrebno kretanje. Svakog dana, nakon što je gadno obolio, uveo je običaj šetati nakon objeda, bez obzira na vrijeme. Zbog bolesti je prije tri godine nekoliko dana proveo u bolnici, poslije toga se liječio dugotrajno kući, a sve nakon onog čuvenog puča, kad su stanari njegove zgrade podivljali, na što je i on podivljao, pa dao neopozivu ostavku na funkciju predstavnika stanara, koju je do tada vršio.
Od tog se dana Vlatko promijenio, nešto je puklo u njemu, prestao je vjerovati ljudima. Prije tog ružnog dana, uvijek je i u svako doba bio na raspolaganju svojim susjedima, stanarima iz zgrade u kojoj su živjeli jedno pored drugog već gotovo četrdeset godina. Više to nije slučaj, više mu ne zvone na vrata i ne dosađuju mu, jer jasno im je onog ružnog dana dao do znanja, kako od tog trenutka ne želi gubiti svoje vrijeme na njih.
Kasnije, kad je ležao oporavljajući se od podmukle bolesti koja ga je zamalo dotukla, bilo mu je žao što je onako brzo odustao: dao ostavku istog trena kad i Majda, njegova prijateljica. Trebao se boriti. A nije se borio. I to ga je izjedalo.


- Niste se mogli boriti - objasnila mu je njegova liječnica, kad joj se požalio na grižnju savjesti zbog prebrzog odustajanja. - Anemija je upravo takva bolest koja podriva volju čovjeka. Budite sretni što ste se izvukli: bili bi umrli, da niste slučajno otkrili što vam se događa u organizmu.
- Još jedna izgubljena bitka - promrmljao je Vlatko.
- Zašto izgubljena? - Liječnica je prijekorno zavrtjela glavom, a kestenasta joj se kosa presijavala na poslijepodnevnom suncu, u kojemu se kupala čitava ordinacija. - Samo odgođena. Niste bili u stanju boriti se, onako bolesni. Anemija podriva volju čovjeka, ponavljam. Važno je da to shvatite. Sad ste ponovo borac. Vi ne možete prestati biti borac. To je vaša priroda. Tako funkcionirate.
- Sad više nemam volje - rekao je Vlatko, već pomalo žaleći što je otpočeo sa tom temom. - Bijesan sam na samog sebe, što ranije nisam uvidio kako su moji susjedi licemjeri. Bio sam budala! I ne volim taj osjećaj.
- Ni to nije tako - rekla je liječnica i ponovo zavrtjela glavom, a kosa se bakrenasto presijavala. - Polazili ste od sebe: svi polazimo od sebe. Bili ste dobar susjed i smatrali ste, sasvim prirodno, da su svi takvi oko vas. Malo naivno, da, ali niste zbog toga budala.
- Naivčina, eto što sam - rekao je Vlatko i ustao: nije joj više želio oduzimati dragocjeno vrijeme. - Hvala vam mnogo na razgovoru.
- Zato sam ovdje. Slobodno dođite ...


Sad je dobro, osjeća se dobro, šetnje su mu sve duže i sve brže, interes za okolinu mu se vratio, ne gubi dah. Sjećajući se tog razgovora, Vlatko obuče kratku vindjaknu, pa izađe iz stana, zaključa vrata i počne se spuštati niz stepenice. U prizemlju, dočeka ga iznenađenje: mladi je muškarac mjerio velika željezna ostakljena vrata, ulazna vrata zgrade.
- Što to radite? - u čudu ga zapita Vlatko.
- Mjerim - odgovori učtivo mladić. - Naručena su nova vrata.
- To je nemoguće - reče Vlatko. - Na sastanku stanara je odlučeno da se novac ne dira, da se štedi za krov.
- To ne znam - mirno odgovori mladić i nastavi sa mjerenjem. - Meni je samo naređeno da izmjerim vrata i koliko sutra, postavim nova.
- E, to neće ići! - reče Vlatko odlučno, a oči mu bljesnu: bitka je na pomolu i raduje se tome.
- Sigurni ste? - oklijevajući upita mladić.
- Jesam! - odgovori Vlatko. - I ovog časa krećem u obilazak stanara, da im kažem što im se radi iza leđa. Jer nitko nije dao svoje odobrenje za ovo.
- Meni je dao nalog vaš predstavnik - reče mladić u nedoumici vrteći glavom.
- Ali ga mi, stanari, nismo dali njemu! - reče Vlatko i krene dalje, glasno viknuvši, ne mogavši se suzdržati: - Jebem mu njegove podmukle metode! Znao sam da će biti sve gore i gore!


Vlatko stane ispred vrata Zeldina stana, njegove bliske susjede, pa duboko udahne. Predosjeća odbijanje, očekuje da će morati nagovarati, možda se i prepirati.


Prije pola sata, onako bijesan, ljutit na Krešimira, predstavnika stanara, koji zloupotrebljava svoj položaj, u što je Vlatko uvjeren, otišao je kod svoje prijateljice Majde i ispričao joj što se dogodilo na ulazu zgrade.
- Ma zamisli - rekla je Majda u nevjerici. - Pa on uporno tjera svoje.
- Majda, moramo ga zaustaviti - rekao je Vlatko. - Vidiš li što on radi? I kako radi. Na sastanku odlučimo jedno, a on poslije sastanka provodi drugo. Kladim se da je potajno skupljao glasove stanara, ne davši im potpunu informaciju. Jer siguran sam, kako se pobrinuo za pokriće svog djelovanja. Premazan je taj svim mastima.
- To je istina, jebiga! - rekla je Majda, velika psovačica, ali njene psovke nisu bile zlobne.
- Ukoliko ga ne zaustavimo - nastavio je Vlatko - grdno ćemo najebati. Nikad nemamo love na računu! Zašto? Pa zato što nam se neprekidno motaju neki majstori po zgradi. Kupili smo novu kotlovnicu, a on postavlja nepotrebne naprave na nju. Sve to košta, Majda, i te kako košta. A tko to plaća? Mi! Ovce! Koje šutimo i koje on šiša! I koje će šišati sve dok ne dignemo glas.
- Jebiga, u pravu si - priznala je Majda. - Bila sam rekla, kako neću više dolaziti na te jebene sastanke, ali hoću. Poslušati ću te. Doći ću i biti uz tebe.
- Vidio sam njegovo ime na listi za posljednje izbore - rekao je Vlatko. - Pa on je neki funkcionar HSP-a!
- Nisi to znao?
- Nisam - priznao je Vlatko. - Ma čuj, ovo je zgrada u kojoj su bivši oficiri, i njihovi potomci, kao što smo ti i ja. To su stari ljudi, nemaju volje za borbu. Ali bogamu, ja se ne dam! Ne dam da me pobijedi jedan haespeovac.
- Ujeo te, je li? - upita Majda smijući se.
- Jest, ujeo me! - prizna Vlatko. - Istog trenutka kad je preuzeo moju dužnost, otpočele su promjene na gore. Nama nekolicini nije ugrađen vodomjer ,zbog njegove neangažiranosti, a naplaćuje mi silne kubike vode! Nije pošteno!. Trebao je tako početi sa obračunom kad svi stanari budu imali ugrađene vodomjere. I sam mi je to priznao … Ovako, nas nekolicina plaćamo čitavu razliku u potrošnji, a to je, bogami, previše. Sa tim mi je svojim potezom pokazao kakav je: važno da je njemu dobro, a ostali neka se jebu! Meni je dosta!
- Pitala sam se - priznala mu je Majda sa osmijehom na širokom licu - do kad ćeš mirovati? Kad ćeš prasnuti?


Zelda, Vlatkova susjeda, otvori vrata i upitno se zagleda u njega. Od onog je dalekog sastanka Vlatko nije posjetio, pa sad udahne duboko i polako i smireno objasni o čemu se radi.
- Zbog toga sam - završi Vlatko - napisao ovaj poziv za sastanak stanara, a kao što znate, da bi se sastanak održao, potrebno mi je više od polovice potpisa stanara.
- I ja sam to potpisala - reče mu Zelda. - Ali rekli su mi, kako je to samo za izmjenu prozora. Vrata nitko nije spomenuo.
- Tako on to radi - reče Vlatko umorno, jer to ponavlja čitavo poslijepodne, hodajući od vrata do vrata. - Daje informacije koje samo njemu odgovaraju, a zatim vrši što ga je volja.
- I ja sam protiv toga da se vrata mijenjaju - reče ona. - Pa to su vrata za vječna vremena.
- Zbog toga i pokušavam sazvati ovaj sastanak.


- Ništa neću potpisati - reče mu deset minuta kasnije Božidar, najutjecajniji stanar zgrade, umirovljenik, mirotvorac, koji nikad ništa ni protiv koga nije rekao.
- Ali doći će te na sastanak? - upita Vlatko.
- Doći ću - reče Božidar. - Ali zašto ovako ...
- Oprostite - prvi ga put u životu prekine Vlatko - ali mislim da se mora ovako. Suviše je njegova samovolja uznapredovala. Više ne želim trpjeti i mora se nešto poduzeti.


- Ma bravo! - uzvikne Jadranka, šezdesetogodišnjakinja, velika ljubiteljica mački. - Bio je red da se nešto učini. Zamisli, čula sam, da je Krešimir, čim je kupio stan u našoj zgradi i doselio se, izjavio kako treba potrovati sve ove mačke koje se motaju oko zgrade. Kakav je to čovjek? Što mu smetaju životinje?
- Tako to počinje - ne izdrža Vlatko. - Sa mačkama. Kasnije se proširi na ljude.
- O, bože! - zavapi Jadranka. - Kakvi to ljudi postajemo? Dolazim na sastanak sigurno.



Mala je prostorija puna. Ljudi nastoje razgovarati između sebe, ali osjeća se nelagodnost kako struji između njih.
Od onog su dana prošla samo dva dana, ali se mnogo toga promijenilo. Krešimir se branio na sastanku održanom prije dva dana, ali nije se mogao obraniti. Morao je opozvati nalog za izmjenu vrata i prozora u zgradi, a to je uzdrmalo njegov ponos. Nije navikao gubiti bitke, pa sad sjedi smrknuta lica na sastanku stanara, kojeg je sam iznenada sazvao i na kojeg je kao podršku doveo i Franka, predstavnika tvrtke koja se brine za održavanje zgrade.
- Treba biti smiren - govori Božidar, vječni mirotvorac. - Prije dva smo dana svi govorili u afektu. Razmislimo malo, ljudi.
- Nema se tu što razmišljati - reče Vlatko. - Krešimir želi podnijeti ostavku. Nije propast svijeta.
- Zašto si protiv njega? - upita susjeda Mirna.
- Nisam protiv nikog - strpljivo odgovori Vlatko, ali krv mu jurne u glavu . - Ništa nemam protiv Krešimira, ponavljam po stoti put! Ali imam protiv njegovih metoda! Ne volim i ne trpim što se na sastanku dogovorimo jedno, a on onda provodi drugo. Novac je zajednički! Baš kao i zgrada! I dosta mi je toga, da me netko drži za budalu.
- Eto, opet povišeni tonovi - smiruje Božidar napetost koja raste. - Hajde, Krešimire, razmisli. Lijepo te molimo da nastaviš obavljati dužnost.
- Ne dolazi u obzir - odgovori Krešimir. - Kćerka mi je čula, kako Vlatko viče po stepenicama da me jebe ...
- To nije istina! - prasne Vlatko i njegov mir nestane istog trena. - Viknuo sam da jebem vaše metode, a to ponavljam ovdje i sada pred vama, pred svima vama! Nikada ne govorim iza leđa ono što se ne usudim reći u lice! A vama kažem da niste dobro izvršavali dužnost. Jer vaša je dužnost, kao našeg predstavnika bila, da provodite našu volju! Našu volju, a ne vašu!
- Eto, čujete ga kako viče - reče Krešimir.
- Zašto ne bi vikao? - upita smirenije Vlatko. - Zar da mirno slušam kako mi u usta trpate riječi koje nisam izrekao?
- Izaberimo novog predstavnika - reče Zelda i svi pogledaju u nju. - Istina je, da su neki od nas potpisali za izmjenu, ali krivo nam je rečeno. Mislila sam da to ne uključuje vrata.
- Gospođo! - oštro joj se obrati Franko, predstavnik tvrtke. - Gospodin Krešimir dobro obavlja svoj posao! A to što vi ne čitate ono što potpisujete ... molim vas da šutite!
Krv u Vlatku ponovo brže poteče i već zausti da upita, zar Zelda, dugogodišnja stanarka zgrade, nema pravo na riječ i tko je on, taj prepotentni predstavnik Franko, da tako govori jednom stanaru zgrade, je li svjestan da ga ti stanari plaćaju i kako to ...ali se onda prisjeti Zeldine vike od prije nekoliko godina, kad je napadala jadnu Majdu i tražila njenu smjenu, a iz tamnih joj očiju izbijala mržnja i ništa drugo.
I Vlatko obuzda svoj jezik i samo sa uživanjem gleda kako se ljudi prepiru, a nepodopštine razne izlaze na vidjelo, a kad Krešimir konačno bi stjeran neoborivim dokazima u kut, pa iznervirano ustane, licem mu preleti smiješak. I u sebi ponavlja mantru: bori se samo za sebe! Tvoja bitka i drugima donosi korist, ali takav je život. Neka im bude.
- Meni je dosta! - reče Krešimir vidno iznerviran ustajući. - Ne želim više ni trenutka provesti ovdje. Evo knjige su na stolu...
- Koliko para ostavljaš? -dovikne netko.
- Rekao sam već - nervozno se obrecne Krešimir. - Nema ništa, osim ....
- Vidiš ... čuješ ... rekla sam ti ... - žamor raznih glasova uzdiže se prema zadimljenom stropu.
- Ljudi, polako - reče Božidar. - Krešimir nas je napustio ...
- I bolje je ... - dobaci netko.
- Moramo izabrati novog predstavnika - nastavi Božidar. - Pa onda hajde da obavimo taj posao. Predlažem Babića! Svi znamo da je marljiv i pošten ...
Vlatko sluša Božidarove hvalospjeve susjedu Babiću i prvi se put slaže sa riječima koje čuje. Istina je, Babić je pošten, skroman, radi u banci: drugim riječima, ima sve karakteristike dobrog predstavnika stanara. Podržati će prijedlog, jer je to dobar prijedlog i sa Babićem mogu samo prosperirati, u što je više nego uvjeren.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 24. travnja 2008.

Ljeto prije odlaska



Sjedim za stolom na Korzu i uživam u kavi, proljeće je, igram se sa psom, kad mi prilazi nasmijana i krupna žena, u rukama joj dvije velike torbe prepune namirnica.
- Nemoj reći da me se ne sjećaš - reče bez pitanja sjedajući preko puta mene i odloživši na susjednu stolicu torbe.
- Kako bih te mogao zaboraviti, Lolo - nježno joj kažem, jer njen mi glas probudio sjećanje: glas joj se nije promijenio, zadržao je svoju vedrinu. - Vidim da si dobro i drago mi je što je tako.
- Jesam - klimne Lovorka i bujica riječi joj poteče, obavještavajući me o proteklih trideset godina, koliko je prošlo, a da se nismo vidjeli: Lovorka, moja vatrena Lolo, udala se, rodila, rastala, ponovo udala, još dva puta rodila.
Slušam je sa osmjehom i sjećam se onog dalekog i vrućeg poslijepodneva, sjećam se njenog vitkog i čvrstog tijela. Danas joj tijelo nije više vitko, ali njene lijepe oči ostale su iste, blage, blage...


...Tog smo dalekog ljeta nas trojica prijatelja pili preko svake mjere. Svakog dana sve više: što smo se više sastajali, više bi pili. Uživali smo u obnavljanju čvrstoće našeg prijateljstva, koje se počelo razvijati još u prvom razredu Osnovne škole. Nalaktili bi se na šank, pili, pušili i govorili o svojim životima. Nismo imali tajni. Sve sam znao o njima, kao i oni o meni. Njih su dvojica, Stipe i Mario upravo prolazili kroz brakorazvodne parnice, pa im je alkohol ublažava bijes i tugu, a bijes i tuga se izmjenjivali u njihovim sjećanjima prepunim gorčine. I tog smo jutra mnogo pili i oni se mnogo žalili. Pijan sam došao kući i morao sam odspavati poslijepodne.
- Više se ni ne viđamo - rekla mi je Lovorka te večeri kad je došla k meni. - A kad se vidimo ti si pripit. Ili mamuran.
I bila je to istina, ali naravno, njoj nisam želio priznati tu istinu. Poricao sam je žestoko, branio svoje pravo na prijateljstvo.
- Čitav smo život prijatelji - pokušao sam joj objasniti. - I više nego prijatelji. A njih dvojica upravo proživljavaju teško razdoblje svog života. Moram biti uz prijatelje. I želim biti uz njih.
- A ti? - upitala je Lovorka, pokazujući na moju desnu ruku u gipsu: zbog loma ruke sam i bio kući, inače bih se valjao negdje na Indijskom oceanu. - Neće ti kosti dobro zarasti, budeš li toliko pio.
- Ne brini za moje kosti, Lolo - rekao bih joj svaki put i posegnuo prema njenim dugim i glatkim nogama. - Dođi i daj mi malo ljubavi.
- Dala bih ti i čitavu ljubav - rekla je tiho i poslušno mi prilazeći. - Ali ti ne dozvoljavaš.
- Dovoljno je ovo što mi pružaš - mrmljao bih licem prislonjen na njen ravan i tvrd trbuh i uživao u njenom mirisu: u mirisu žene koja me voli.
- Bojim se za tvoju ruku - tiho je govorila Lovorka, mrseći mi kosu. - Nije dobro što toliko piješ, dok ti ruka zarasta.
- Ne brini, Lolo - tješio sam je. - Previše brineš.
Moja bi me Lolo otpratila u kupaonicu i tuširala me, dok bih visoko držao ruku u gipsu, štiteći je od kapljica koje su prskale.
- Vrućina je – govorila bi Lovorka, dok me je energično trljala spužvom – a ti se opijaš i znojiš. Voliš li zaudarati?
- Ne volim – odgovarao bih. – Ali volim što me ti pereš. Prija mi tvoj dodir.
Pa bi se mazili u hladovini sobe, zamračenoj, jer sunce je vani tog ljeta nemilosrdno žarilo. Vruće ljeto i vrele strasti. Posvuda oko mene. Uživao sam u svemu tome i osjećao grižnju savjesti zbog svog uživanja. Ja uživam, a moji prijatelji ...
- Ti si lud! - rekla je moja Lolo, uspravivši se u krevetu naglo, zamamne su joj sisice zaplesale ispred mog pogleda. - O čemu govoriš?
- Kako o čemu? - odgovorio sam pitanjem. - Poznaješ moje prijatelje, je li? Upoznao sam te sa njima. I rekla si mi da ti se dopadaju, da su dobri ljudi.
- Pa i jesu dobri ljudi.
- Pa što se onda buniš? - pitao sam je.
- Ma ne bunim se ja, glupane jedan - rekla je Lolo, a da bi ublažila oštrinu svojih riječi, lagano mi je jezikom prešla preko uha. - Samo ne želim da sputavaš svoj život, radi njihovih života.
- Ne činim to - odgovorio sam zaprepašten što je uopće tako nešto mogla i zamisliti. - Ma zbog čega tako misliš?
- Kako zbog čega? - Lolo je ustala i počela se oblačiti: nema više uživanja, samo prepiranje, poručila mi je time. - Zbog njih, zaboravio si na nas!
- Ma dobro! - I ja sam ustao, zapalio cigaretu i počeo se oblačiti. - Koji ti je vrag? Ljubomorna?
- Ne! - odrezala je kratko. - Ali želim biti više uz tebe, da budemo "mi", ako razumiješ što to znači.
- Kako ne bih razumio - podrugljivo sam odgovorio, znajući da će je to zaboljeti, ali nisam se mogao suzdržati: zar ne braniti svoju slobodu? - To znači ono isto to što upravo moji prijatelji doživljavaju. Stipe bježi u Kanadu, jer ga ona njegova kujica vara na sve strane, a Mario upravo završava brakorazvodnu parnicu, u kojoj mu je njegova mila i nježna draga otela ono za što je osam godina tukao more. Eto kako je njihovo "mi" završilo. To želiš?
- Odvratno je tako govoriti! - Bila je već sasvim obučena i znao sam da je jako ljuta: ni pod tuš neće otići, shvatio sam, već će ovako, sa mojim mirisom na sebi otići. - Ne mora uvijek tako završiti.
- Ne osjećam potrebu za eksperimentiranjem - rekao sam uz dim koji je izlazio zajedno sa riječima. - Dobro mi je i ovako.
- Naravno - potišteno, već na rubu suza, odgovorila je Lolo. - Mislila sam da me voliš.
- I volim te.
- Ne, to nije istina - odgovorila je Lovorka otvarajući vrata spavaće sobe i stupajući na hodnik. - Ti voliš razuzdani život sa svojim dječacima. Jer vi to jeste, dječaci, usprkos tome što ste već zakoračili u tridesete.
- Tek zakoračili - ispravio sam joj.
- A možda i niste - rekla je Lovorka zamišljeno i tužno me gledajući. - Možda ste još uvijek oni mali dječaci, koji zajedno idu u isti razred. Tako se ponašate. Ne znate drugačije.


Trideset godina je prošlo, mislim dok gledam u svoju nekadašnju ljubav, a još uvijek se sjećam tog vrućeg poslijepodneva. Slušam žubor njenog glasa i uživam u njemu, dok polako ispijamo kave.
- A ti? - pita ona odjednom. - Razbrbljala sam se, a da te nisam ni pitala. Nisi se baš mnogo promijenio, odmah sam te prepoznala. Jesi li se oženio? Imaš li obitelj? Kako tvoji prijatelji? Pričaj!
- Nisam se oženio - kažem joj i odmahnem rukom. - A prijatelji ... pa znaš, život, more ...
A istina je, da nikada više nismo bili zajedno, moji prijatelji i ja. Stipe je otišao u Kanadu i nije se vraćao, a Mario, nesretni je Mario već na slijedećem putovanju, dok je ljeto umiralo, ali još trajalo, poginuo prilikom sudara brodova na Bosporu.
- Sigurno se i dalje opijate svaki put kad se sretnete - reče Lovorka osmjehujući se.
- Zar si sumnjala u to? - pitam je: ne želim joj kvariti sjećanja.
- Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada - reče Lovorka i ustaje. - Moram ići. Žao mi je. Nadam se da ćemo se viđati. Hvala na kavi.
Gledam je kako odlazi odlučnim i brzim koracima, sa lakoćom noseći dvije pune torbe. Ostavlja me sa mojim mislima. Isto kao i prije toliko godina.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 23. travnja 2008.

Palačinke



Istog trena, kad je napustio ured, petak je poslijepodne, njegovo omiljeno vrijeme, Berislav posegne u džep sakoa i izvadi mobitel. Radovao se ovom potezu već puna dva sata i nije se mogao dovoljno načuditi tome. Ima trideset godina, a još ovako nešto nije nikad osjetio i mislio je, kako su sve one knjige, toliki filmovi snimljenu na tu temu, samo puko pretjerivanje. I ništa više. Ali nisu bili pretjerivanje. Sad zna. Od onog trena, kad je prije dva mjeseca upoznao Marinu, nije ni tren mogao proći njegovog života, a da ne pomisli na nju.
I u duhu bi je vidio baš kao da stoji ispred njega, ni dva metra udaljena: visoka, duge smeđe kose, koju je vezivala u ono što se zove "konjski rep", duguljastog lica na kojemu svjetlucaju sive oči, radoznalo i upitno gledajući u svijet, a nježni joj osmijeh razlijeva se licem.
- Mislila sam da nećeš zvati - začuje Marinin glas.
- Rekao sam da ću zvati u pet - reče Berislav i osmjehne se zbog brzine kojom se javila.
- A sad je već pet i pet - reče ona oponašajući durenje i Berislav je zamisli kako je napućila usne i mršti fino izdvajan dugi nos.
- Nestrpljiva? - upita on, a korak mu se i nesvjesno produži.
- Ti nisi? - odgovori Marina.
Berislav se nasmije. Naravno da je nestrpljiv. Nestrpljiv je svaku sekundu kojom je odvojen od nje.
- Za jedan sam sat kod tebe - reče joj, dok stoji na pločniku i čeka na semafor, a oko njega se tiska gomila, svi sa prazničnim osmjesima na licima.
- Požuri! - dahne Marina.
Berislav isključi mobitel strpa ga u džep, pa zajedno sa gomilom kojom je okružen, počne prelaziti ulicu. Mora prvo u svoj stan, istuširati se, obrijati, uzeti neke sitnice i zatim pojuriti njoj, Marini: sa njome će provesti čitav vikend. Dugo očekivan.


Berislav prizna sebi, kako mu je pogled na Marinu najljepši mogući pogled. Uživa gledajući je i ne trudi se prikriti to uživanje.
- Moraš li me tako gledati? - upita ga ona.
- Kako?
- Znaš ti kako.
- Ne, ne znam. Reci mi
- Kao da me svlačiš pogledom.
- Pa već si gola!
- Ah, šuti! - reče ona i privije se uz njega, grleći ga i mrseći mu kosu, miješajući svoje duge noge sa njegovim nogama. - Znaš što sam željela reći.
- Znam - reče Berislav. - Ali volim te zadirkivati.
- A to ja znam - reče Marina i poljubi ga.
Uzvrati joj poljubac i pomisli, kako još nikad nije nijednu ženu želio ovako kako želi Marinu. Zgrabio ju je u naručje istog trena kad je stigao, odbacivši putnu torbu sa svojim potrepštinama, koje će mu biti potrebne preko vikenda. Kujica Trixi, patuljasta oštrodlaka jazavčarka, zalajala je kratko i iznenađeno, kad joj je nemarno odbačena torba prignječila šapu. Oboje su je pogledali i kad su ustanovili da kujici, Martininoj ljubimici, nije ništa, zatvorili joj vrata pred nosom i ...
- Grebe - reče Marina. - Moramo ustati. Izvesti je u šetnju. Blizu je devet.
- Zašto se ne bi doselio k tebi? - ispali Berislav, a da nije ni znao da će to izreći. - Ili ti kod mene?
Marina, već je ustala i počela navlačiti traperice, koje joj je on pomogao nestrpljivo svući prije nešto više od sat vremena, pogleda u nedoumici.
- Zar samo tako? - upita.
- Nego kako? - odvrati Berislav.
- Ne znam ... - oklijevala je i bila sretna što, dok oblači tanku majicu, ne mora ga gledati u oči. - Morali bi o tome razgovarati.
- Razgovaramo sada - reče Berislav, sve više uvjeren kako je to vrlo dobra ideja i sve više je željan izvršiti, ispuniti.
- Ovako ćemo - reče sad već sasvim obučena Marina, prilazeći vratima i puštajući kujicu, koja nestrpljivo cvili i koja uleti u sobu veselo lajući. - Ti prošeći sa Trixi, a ja ću za to vrijeme ispeći palačinke. Uz palačinke i svijeće, mirno i staloženo skrojiti ćemo plan. Dogovoreno?
- Dogovoreno! - Berislav iskoči iz kreveta i pojuri iz sobe, praćen lajanjem Trixi.
- Pa ne moraš trčati! - dovikne Marina za njim osmjehujući se njegovoj žurbi.
- Moram! - odgovori on. - Mjehur će mi puknuti.
Marina se glasno nasmije, pa čučne, podigne svoju ljubimicu u naručje i veselo protrlja svoj nos o njen, vlažan.
- Muškarci - reče joj sretno.

Berislav došeta sa Trixi do parka, vodeći je na uzici. U parku, sagne se, oslobodi Trixi, koja istog trena nestane u mraku, a Berislav ostane mirno i strpljivo stajati na pošljunčenoj stazi. Odbijalo je devet i trideset i začuvši zvono Berislav makinalno pogleda na sat.
Vikend je započeo da bolje nije ni mogao započeti, osjeća ushit zbog toga i grudi mu se nadimaju. jedva čeka vratiti se Marini, udisati njen miris, gledati je ...

Marina zatvori tuš, pa divno osvježena, osjećajući se ispunjenom, pojuri u spavaću sobu i ogrne se svilenom kućnom haljinom. Tako obučena, sa mokrom kosom, čvrsto utegnutom uz glavu i repom koji joj poskakuje po leđima, počne pripremati smjesu za palačinke.
Čitavo vrijeme misli na Berislava, svog Beru i već zna da će pristati na njegov prijedlog: neka Bero doseli k njoj, ovdje ima više mjesta. Njena joj je mama, neka mirno počiva, ostavila divan trosobni stan, šteta bi bilo napustiti ga, prodati. Naravno da će pristati, jedva to čeka, ali ... pa malo će uživati u tome da je Bero nagovara, možda malo i moljaka. Ne previše, samo malo ...

- Trixi! - zazove Berislav. - Trixi dođi, curo! Vrijeme je za povratak.
Čuje šuštanje iz svojih leđa i okrene se, pomislivši kako mu se to prišuljala Trixi, ali nije bila Trixi. Ispred njega, sasvim iznenada, kao da su iznikli iz zemlje, kako kažu ljudi, stoje tri mladića.
- Gospodine - uljudno zamoli onaj najviši među njima - bi li mogli dobiti cigaretu?
- Žao mi je, dečki - odgovori Berislav. - Namjerili ste se na nepušača.
- Ili na pedera! - zareži najniži između njih. - Kakav si to muškarac, a ne pušiš? Peder si, priznaj!
- Zaveži, Kiko! - reče najviši, očito vođa skupine. - A možemo li onda dobiti nešto siće? Da kupimo cigarete?
Berislav odahne: dati će im za cigarete i neka ih voda nosi. Ali kad posegne rukom u džep, sjeti se da nije uzeo ništa sa sobom.
- Što je sad? - zareži opet najniži, primijetivši kako se Berislav lecnuo.
- Nisam uzeo ništa sa sobom - reče Berislav. - Samo sam vezao Trixi ne razmišljajući ...

Ova će palačinka biti posebna: poslužiti će mu je na kraju, kad mu bude rekla kako pristaje živjeti sa njime. Osmjehujući se sretno, Marina po palačinki, složenoj u trokut, čokoladnom crtom naslika oči, nos, usne: nasmijano lice. I unaprijed uživa u trenutku kad će tu palačinku ...

Udarac je došao iznenada, iz mraka i pogodio Berislava u samu jagodicu lijevog obraza i učini mu se, da mu glava puca: proklet bio, mora da ima bokser na ruci! Nitko tako jako ne udara. Dok pada, nemoćno vidi šumu nogu kako polijeću prema njegovom licu, kojeg pokušava zaštiti rukama, ali koje uskoro, pod surovim udarcima klonu, ostanu bez snage i udarci pljuštaju poput pomahnitalog zimskog pljuska...

Marina počne slagati tanjure na svečano prostrt stol: za tu je priliku izvukla iz ormara stari stolnjak, koji joj je majka poklonila. Zadovoljna izgledom stola, Marina se radosno nasmiješi i počne slagati tanjure.

Trixi jurne iz žbunja i zarije zube u onog najnižeg, čiji krik odjekne u prohladnoj noći. Zatim bijesno zatrese nogom, ali mali pas ne pušta, pa se siledžija saginje, grabi smeđe krzno iza šije i nemilosrdno steže, a desnom, na kojoj je šiljati bokser, divlje udari po malenoj glavi. Trixi zacvili, njen ugriz popusti, a njen mučitelj još jednom podiže ruku ...

Marina zapali svijeće, pogasi svijetlost i otvori bocu crnog vina. Sad će se vratiti svakog časa, čudi se što već nisu i stigli. Ali dobro je za Trixi da bude malo duže vani. Dragi njen Bero to zna i pažljiv je, kao i uvijek …


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 21. travnja 2008.

Perspektiva



Večer je, sitna kiša rominja, grad bruji. Stojimo, Martina i ja ispred zgrade u kojoj ona stanuje i razgovaramo. Razgovor zapinje.
- Ne znam što se dogodilo - govori mi Martina, a pogled joj izbjegava moj, luta negdje meni iza leđa.
- Jesam li pogriješio negdje? - pitam, iako znam, kako nisam mogao pogriješiti: pa nisam ni bio ovdje!
- Nisi pogriješio ni u čemu - umorno odgovara ona i vidim da jedva čeka kraj ovog razgovora: subota je, sine mi odjednom, sigurno ima planove u kojima nema mjesta za mene ...
- Govorila si mi da ...
- Znam što sam ti govorila - prekida me Martina i nestrpljivo odmahuje rukom. - Zaboravi to.
- Lagala si? - pitam, iako znam kako su moja pitanja besmislena i kako bih se trebao okrenuti i otići, sačuvati barem mrvu ponosa, ali ne mogu, kao da sam usidren ispred nje.
- Ma nisam lagala! - nestrpljivo odgovori ona. - U onom sam trenutku to mislila. I osjećala. Zatim se dogodilo ... pa znaš već ... srela sam ga i malo po malo ...
- Zaboravila mene - prekidam je.
- Nisam te zaboravila - reče ona tiho, ali odlučno. - Ali više ne osjećam isto prema tebi. Nisam ja kriva ...
- Dobro, dobro! - ponovo je prekidam: moram sačuvati barem trunčicu ponosa. - Idem sad.
Napola očekujem da me Martina zaustavi, kaže kako je to sve bila gorka šala i kako ... ali ona šuti i ja pognute glave, ruku duboko zabijenih u džepove traperica, hodam mokrom ulicom, dok mi kiša udara u lice, hladi me.
Ulazim u prvi kafić i nalaktim se na šank, naručujem dupli rum i palim "Pall Mall" bez filtra. Duboko uvlačim dim za dimom i zurim u zlatnu tekućinu ispred sebe, osluškujući divljanje osjećaja u svojoj uzburkanoj nutrini. Otpijam zlatnu vatru iz čaše i uživam dok mi pali grlo, utrobu.


Dok sanjariš o tome, kako će lijep biti povratak kući, nakon više od godine odsutnosti, mnoge stvari ne uzimaš u obzir i naravno, povratak nikad nije ono što si očekivao da će biti. Godina je za mene bila jednolična, sa povremenim razbijanjem jednoličnosti, dodao bih. Ploviš i radiš na brodu. Iz dana u dan isti ljudi, isti razgovore, ista sanjarenja. A u luci, trk do prvog bara i ... pa i ne moram sve reći, zar ne?
Ali za one koje smo ostavili kući, vrijeme kao da je drugačije teklo, nije se zaustavilo kao što se činilo meni da se zaustavilo. Njima, onima kod kuće, svakog se dana događali novi događaji, sretali su nove ljude i rađala su se nova poznanstva, koja su često prelazila u prijateljstvo, a poneka prerasla čak i to, pa se razvila u ljubav.
A je li bila ljubav ono, što smo Martina i ja proživljavali? Ako nije, što je bilo?


- Nije važno! - glasno kažem samom sebi i ispijam čašu, stigavši do ove točke lamentiranja.
- Što nije važno?
Okrećem se prema glasu i gledam u Nađu, prijateljicu Martine. Poznajem je prilično dobro: nekoliko smo puta bili na istim zabavama i pamtim kako sam joj često znao uloviti pogled. Divno zelen, radoznao i topao. Sad je u društvu je nekih meni nepoznatih djevojaka i mladića. I to se promijenilo. Prije godinu dana sam sve poznavao.
- Ništa nije važno - turobno joj odgovaram.
- Ah, nemoj! - tiho mi govori Nađa i polaže mali i topli dlan na moju ruku, koja leži na šanku, pored prazne čaše. - Reci, kad si se vratio?
- Danas - odgovaram joj. - Danas ujutro sletio sam u Rim, zatim ponovo avionom do Trsta, a onda autobusom.
- I bio si ...? - ne završava rečenicu Nađa.
- Bio sam - priznajem. - Zar svi znaju?
- Svi.
- Oprosti - kažem joj i rukom pokažem na čašu. - Hoćeš li što popiti sa mnom?
- Ništa, hvala - odbije Nađa. - I ne ljuti se, ali mislim da si ti dovoljno popio.
- Nisam još ni počeo - promrmljam, paleći novu cigaretu.
- Zašto nam se ne pridružiš? - predloži mi Nađa. – Društvo je pametno, zabavno i lijepo ćeš se provesti.
- Ne, hvala - odbijam sad ja. - Večeras nisam ni za kakvo društvo.
- Napiti ćeš se - reče Nađa, a vidim da su joj zelene oči tužne zbog te činjenice.
- Zar postoji druga perspektiva? - pitam je i dajem znak kako želim još jedan dupli rum, treći po redu.
- Uvijek postoji druga perspektiva - reče mi Nađa, prijekorno me gledajući.
- Možda - kažem. - Ali ne za mene. Ne večeras.


Pijan sam. Teško pijan. Znam to. Osjećam. Izlazim iz tko zna kojeg po redu kafića i primjećujem kako je kiša prestala prati ulice. Kasno je, vrlo kasno, ili možda rano. Pokušavam vidjeti koliko je sati, podižući ruku, ali ne mogu fokusirati pogled. Po tome znam da sam teško pijan. Ali to sam i htio: biti teško pijan. Nevolja je u tome, što pijanstvom nisam istjerao Martinu iz glave. I dalje je prisutna i pritišće me i zagorčava život, povratak kući, prvu noć na kopnu, koja bi trebala biti neobuzdano vesela, možda čak i razuzdana. Nikako samotna.
Taksi. Idem na obalu, tamo uvijek ima taksija u izobilju, pa ću se odvesti kući. Više ne mogu ni piti. Ne prija. Povraća mi se. Sa mukom palim cigaretu, usprkos podražaju na povraćanje, još jednu u beskonačnom nizu, pa počinjem prelaziti cestu, pomalo teturajući, dok sve oko mene kao da pliva u nekoj izmaglici, kad me silan udarac u desni bok podiže visoko u zrak i letim okrećući se prema oblačnom i crnom nebu, izokrenuta perspektiva, a prijekorni mi pogled Nađe sine u sjećanju ( od kud to prisjećanje tu? ) okrećem se oko svoje osi i odjednom teško, uz jezivi zvuk, padam na mokar asfalt.


Dvadeset je dana prošlo. Izlet u ludo i besmisleno pijanstvo plaćam strogim mirovanjem: fraktura kuka. Boli. Ali nije bol toliko strašna, koliko neprekidno ležanje na leđima i nemogućnost dugotrajnog i normalnog spavanja. Spavam samo na mahove, po pola sata, najviše sat "u komadu". Zatim se budim i zurim u strop.
Pošto nitko ne zna da sam se vratio kući sa broda, nitko me ni ne posjećuje. Odgovara mi tako. Čitam. Gledam filmove na televiziji. Još čitanja.
Konačno, jednu noć uspijevam se polako i bolno okrenuti na bok, onaj zdravi i spavam, spavam. Pravo olakšanje, razlog za slavlje! Spavam toliko dobro, da se potpuno svjež budim i prvi sam put nakon mjesec dana, dobro raspoložen.
Puzim prema kupaonici oslanjajući se na stolicu, koju guram ispred sebe, zatim koračam prema njoj. Mic po mic. Polako i mukotrpno.
U kupaonici se dugo tuširam sjedeći na stolici, koju sam ubacio u kadu: još ne mogu samostalno stajati. Brijem se. Odišem svježinom. I osjećam se prokleto dobro. Tugu kao da sam sprao sa sebe, ne osjećam više njenu težinu, koja mi je smetala više nego bol.
Jesam li ozdravio?


Ležim na krevetu, na meni je samo lagana trenirka, pijem kavu, pušim i gledam neki krimić na televiziji, kad odjekne zvono na ulaznim vratima. Osluškujem.
Minut kasnije, stara otvara vrata moje sobe i proviruje bojažljivo: zna da ne volim nikog vidjeti kad sam bolestan.
- Jedna te djevojka želi posjetiti - reče mi sa izrazom lica koji traži oproštaj zbog smetnje.
- Koja? -pitam nabusito.
- Ova! - čujem odgovor i Nađa ulazi u moju sobu.
Val me topline zapljusne i šalica kave samo što mi ne klizne iz ruke. Ne podrhtava mi samo ruka. Osjećam nalet sreće, pravi ushit. Prigušujem ga. Pokušavam smiriti disanje.
- Pitala sam na sve strane što je sa tobom - objašnjava Nađa ulazeći nesigurno u moju sobu. - Nitko ništa ne zna. Ne znaju ni da si se vratio. Kriješ se.
- Ne krijem se.
- Nisam mogla prestati misliti a onu večer - nastavi Nađa, ogledajući se oko sebe. - Sumnjala sam da ti se nešto ružnog dogodilo. Što je bilo?
- Oborio me neki ludi i pijani motorist.
- A ti si bio trijezan?
- Naravno da nisam - kažem i oboje se smijemo. - Sjedni, Nađa. Baš mi je drago što si došla.
Polako, nesigurno, oklijevajući, Nađa sjedne na rub kauča na kojemu ležim. Odjednom, kao da sam to činio već mnogo puta, pružam ruku, obavijam nježno prste oko njenog vrata i privlačim je k sebi. Nema otpora. Nikakvog. Prepušta se, prepušta se sasvim, a u očima joj čitam radost.
Uživam u poljupcu, našem prvom poljupcu, beskrajno uživam, a uživanje postane još veće, kad osjetim Nađine grudi koje se privijaju uz moje i njenu ruku kako mi mrsi kosu.
- Kakva sam budala - kažem joj tiho u kosu boje meda, dok hvatam zrak, nakon dugog, dugog poljupca. - Kako ovo prije nisam shvatio?
- I ja sam se pitala - odgovori Nađa, ljubi mi lice i smije se.
Ne možemo prestati osmjehivati se: gledamo se i osmjehujemo jedno prema drugom, dok nam se neka nova perspektiva ukazuje. Zajednička.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 17. travnja 2008.

Pacijent



Liječnička je ordinacije poput svih ostalih ordinacija koje sam posjetio, ali je ova za mene posebna: prvi put ulazim u ordinaciju liječnice, koja se brine o zdravlju moje stare. Puštam staru prvu i ona sporim i teškim korakom ulazi, a njena liječnica, preko ruba naočala, upitno gleda u mene: ne poznaje me i čudi se mom ulasku u njeno svetište.
- Dobar dan! - pozdravljam i brzo dodajem objašnjenje, pokazujući na staru: - Ona mi je majka i sklona je umanjivati mi opis svojih tegoba, pasam mislio ...
- Ah tako! - kaže liječnica i smiješak joj razumijevanja ozari lice: valjda se u današnje vrijeme ne brinu svi za svoje onemoćale roditelje, pa je moja gesta raduje. - Pomislila sam da se želite ubaciti preko reda.
- Lijepo vas molim - kažem joj, pomažući staroj da se smjesti u smeđu veliku kožnu stolicu - da mi objasnite od čega boluje i što moramo poduzeti.
- Sjednite, sjednite - reče liječnica i namješta naočale, listajući i čitajući povijest bolesti moje majke. - Ima tu svega ...
- To sam i mislio ...
- Stvar stoji ovako - reče liječnica, podigavši pogled sa papira i zagledavši se u mene.- Vaša majka ima upalu mokraćnog mjehura. Zbog toga ima bolove. Uz to, dehidrirana je. Jako. Morati će te joj donositi piti svakog sata. Mora ležati. I tako nekoliko dana.
- Koliko dana?
- Četiri, pet, možda više ... - odgovori mi ona. - Čini se, kako vaša majka nema običaj redovito piti i to je čest slučaj kod ljudi u njenoj dobi.
- Kod nje je to oduvijek slučaj - ne mogu se suzdržati, pa kažem, izbjegavajući pogled stare, koja se nervozno meškolji u stolici. - Nikad ne pije. Tvrdi da nikad ne osjeća žeđ.
- E, pa, na vama je da je nagovarate piti - reče liječnica uz smiješak. - I neka joj to postane običaj.
- Jesi čula? - pitam staru.
- Ah! - mrmlja ona: tko smo mi da njoj nešto govorimo, čitam joj sa lica.
- I mora mirovati - nastavi liječnica. - Strogo mirovati. I piti! Nikako ne zaboraviti piti.
- Neće! - obećavam. - Svakog punog sata donositi ću joj šalicu čaja.
- Uvin je čaj najbolji - pouči me liječnica. - Ili od brusnica. Samo kuhajte i nosite joj. I neka miruje!
- Eh, kad bi ona poslušala - kažem ne izdržavši. - Ali nikad se ne izliječi, već uvijek samo zaliječi bolest. Kašlje kao da puši tri kutije...
- Ah, ti ...- gunđa stara.
- Morate biti dobar i strpljiv pacijent - reče joj doktorica pomirljivo se smješkajući. - Treba vremena da potpuno ozdravite.


Sedmi dan teče, a da takoreći ne izlazim iz stana. Izlazim samo na tridesetak minuta ujutro, moram obaviti kupovinu. I brzo se vraćam nazad. Moram uvijek biti staroj na raspolaganju. Donosim joj čaj svakog sata: noću svaka tri sata, jer mora piti, mora piti...Spavam na mahove, kad stignem. Više je to drijemanje, nego li spavanje. Uvijek osluškujem: možda me zove? Možda joj je nešto potrebno? Postajem umoran.
A ona samo spava, kunja i odbija piti. Ali se ni ja ne predajem: uporno joj svakog sata donosim šalicu čaja i nagovaram je da pije. Pije, da pije, ali se ponaša kao da sam joj donio otrova. Skuplja gadljivo usne i mršti se, a ruke joj se tresu. Stara je i nemoćna i tvrdoglava. Ovo posljednje najviše.
- Hoćeš li nešto pojesti? - pitam je.
- Ništa! - odbija ona i odmahuje rukom.
- Moraš jesti!
- Ostavi me na miru! - obrecne se ona. - Izlazi iz sobe! Ovo je moja soba!
- Stara, ne tupi - mirno joj kažem, a najradije bih se okrenuo, izašao i više se nikad vratio. - Moraš piti, a bogme moraš i jesti.
- Ti me ubijaš sa tim čajem! - plačljivo govori ona. - Nisam nikad u životu toliko pila.
- Zato si se i dovela u ovakvo stanje - mirno kažem.
- Nije to zbog toga - kmeči žaleći samu sebe, jer ona uvijek sve zna bolje, pogotovo bolje od mene.
- Čula si doktoricu? - pitam je nemilosrdno joj gurajući šalicu pod nos, dok joj se brada trese. - Pij!
- Ti me mučiš!
- Znam - mirno odgovaram. - Uvijek te mučim.
- I to je istina - govori ona plačljivo, pa iznenada mijenja temu: - Je li Sekica zvala?
Sekica je moja sestra. Jest, zvala je, onog dana kad sam se starom vratio od liječnice. Rekao sam kako stoji stvar sa starom, što moram činiti: ukratko, upoznao sam je sa trenutnim stanjem.
- Oprosti - rekla je Sekica, nakon nekog vremena. - Ne mogu više razgovarati. Nazvati ću te sutra, da čujem kako je mama.
Nije nazvala. Ni sutra ni ostale dane. Posjetila staru, koja je i njoj majka isto toliko koliko i meni, još manje.
I sad stara prvi put pita za nju. Ne može više izdržati. Ja je namjerno ne spominjem, našu Sekicu. Sve ove dane mirno šutim i čekam ono, za što znam da mora doći.
- Je li zvala? - pita stara nestrpljivo.
- Nijednom! - odrežem, okrećem se i napuštam njenu sobu.


Dani mi se čine dugački, ali uporno donosim čaj u sobu stare i pojim je, a ona uporno kuka, ali pije. Postaje joj bolje, oporavlja se, više ne rogobori onoliko koliko je prije rogoborila. Tu i tamo ponešto popije. Sama, bez da je ja moram natjerati na to. Više joj ne donosim čaj noću, samo danju, pa sam ispavan, ali nedostaje mi kretanje, udisanje svježeg zraka. Dani prolaze, stara ozdravlja, bolje joj je, Sekica ne zove, na zapadu ništa novo, rekao bi Remarque. Kolotečina. Ubitačna.
Petnaestog dana od kad stara boluje, dočeka me iznenađenje. Oko osam ustajem i poznati me miomiris čudi. Miriše kolač od sira. Ulazim u dnevnu sobu i vidim staru kako sjedi u fotelji i čita.
- O, pa ti si ustala - kažem mrzovoljno: ne volim govoriti prije nego li popijem kavu.
- Ozdravila sam - pjeva ona svoju meni tako dobro poznatu pjesmu.
- Stara, nisi ozdravila - umorno joj kažem, jer znam da uzalud govorim. - Samo si prizdravila.
- Dobro mi je ...
Ne slušam dalje. Pristavljam vodu za kavu i odlazim u kupaonicu: dok se osvježim, voda će proključati...


Dan se lijeno odmata, težak, siv, pravi zimski. Odjednom, stara je obučena, spremna za izlazak, a u ruci joj vidim neki omot.
- Što izvodiš? - pitam je. - Gdje si se uputila?
- Idem Sekici odnijeti kolač sa sirom - odgovori ona i kreće prema vratima.
- Još si bolesna - kažem joj. - Nije ti pametno izlaziti.
- Što ti znaš! - odreže ona i nastavi i čaša mi se prelijeva: - Nećeš mi braniti izaći i posjetiti Sekicu.
- Neću - mirno joj odgovorim. - Odrasla si osoba. Barem po godinama. Ništa ti ja ne branim činiti. Ali nije te nazvala ni posjetila petnaest dana, a ti sad odmah trčiš k njoj. Samo idi!
- Ne mora zvati! – odreže ona. – Znam da brine.
- Kad bih ja tako postupio – kažem joj – žalila bi se posvuda.
- Ti se moraš brinuti o meni – odbrusi stara. – Tebi je to dužnost. Njoj nije. Ona ima svoju familiju!
Zanijemim pred takvom logikom stare i samo umorno odmahnem rukom. Čemu bilo što govoriti? Vidim joj pogled i zastor koji kao da joj je prekrio oči: nikakav argument neće uvažiti u ovakvom stanju duha. Znam, doživio sam to već i previše puta. Sklanjam se u stranu.
Iznenađena, jer očekivala je prepirku, prolazi polako pored mene i izlazi iz stana. Žuri Sekici, noseći brižljivo umotan kolač sa sirom.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 14. travnja 2008.

Neizgovoreno



Lagao bih, kad bih tvrdio da me Leona lagala: nikad to nije učinila, uvijek bi istinu tiho prešutjela i tako me stavljala pred svršen čin. I što sam mogao?
- Zašto? - upitao sam je, kad je prvi put tako postupila, ili kad sam ja to prvi put primijetio, jer sigurno joj nije bilo prvi put. - Čemu to laganje, Leono?
- Nisam lagala! - branila se ona i gledala me svojim nevinim nebesko-plavim očima, trepćući crnim trepavicama, a ruka, ta njena mala i lijepo oblikovana šaka, kliznula je uz moje bedro: njen način mijenjanja teme, kojemu nisam mogao odoljeti. Nikada. Nisam znao kako.
- Dobro - popustio sam, uzimajući njenu malu šaku u svoju i stišćući je strasno, osjećajući želju, šaljući joj želju. - Može se i tako reći. Ali si prešutjela nešto što se ne prešućuje. Zašto?
- Ne znam zašto.
- Ali moraš znati - svrdlao sam uporno. - Zbog nekog si razloga postupila kako si postupila.
- Ah, gušiš me! - uzviknula je Leona, ustala sa stolice i smjestila se na moja koljena. - Moramo li voditi ovaj dosadni razgovor?
Nismo morali ...


Nikad nije razgovarala, moja Leona. Ne sa mnom. Nije tihi mir vladao među nama, nije bilo carstva tišine koje bi širilo međusobno razumijevanje. Između nas se raširila nepregledna i neplodna pustinja, koja nikako nije otkrivala svoje tajne. I tako mjesecima. Naravno, počeo sam se pitati, a kad pitanja koja sam postavljao samom sebi, nisu urodili plodom, kao što sam i znao da neće, okrenuo sam se prema njoj, prema Leoni.
- Moramo razgovarati - rekao sam joj.
Lijepo joj se lice uokvireno crnom kosom namrštilo poput ljetnog neba, koje iznenada zahvaća oluja.
- Moramo? - upitala je očajno, jer nije mogla uzmaknuti: sjedili smo u mojoj sobi i planirali večernji izlazak, nakon poslijepodneva provedenog vodeći ljubav.
Svaku sam promjenu zabilježio sebi u sjećanju, svaku promjenu koju sam vidio, primijetio je, sve, baš sve sam pohranio u arhivu sjećanja.
- Pa, čuj! - rekao sam nestrpljivo: priznajem, brzo prasnem i to mi je glavna mana. - Jesi li svjesna, kako smo već nekoliko mjeseci zajedno?
- Znam brojiti - rekla je Leona vragolasto, nakrivivši glavu, a oči joj radosno zasjale.
- Nemoj! - odbio sam prihvatiti njenu igru. - Budi ozbiljna. Moramo razgovarati!
- Zašto?
- Kako zašto? - zapanjeno sam je upitao. - Pa ne možemo se neprekidno ševiti, ma koliko to željeli, znaš. Ponekad moramo i predahnuti, uzeti zraka. A to znači razgovarati. Planirati događaje koji se tiču nas.
- Planirati? - upitala je namrštivši obrve. - Meni je dobro i ovako. Nema se što planirati.
- To nije istina! - odbrusio sam joj. - I ti to znaš!


Sada, sa vremenskim odmakom od nekoliko mjeseci, znam da je Leona planirala ... sama. Nikad nije mene uključivala u svoje planove. Pa, dobro, ne baš nikad. Jedno vrijeme sam joj popunjavao život i u to me vrijeme uključivala u svoje planove. Ali nikad nisam dobio glavnu ulogu u igrokazu Leoninog života: uvijek mi je dodjeljivala ulogu statista.
Dok mi je u vrućim razgovorima šaputala slatke neistine, što se motalo u njenoj lijepoj glavi? O čemu je razmišljala? Sanjala?


- Jesi li sretna sa mnom? - pitao bih je često.
- Jesam - uvijek bi odgovarala i odmah zatim pitala: - Ma zašto me to uopće pitaš?
Morao sam je uvijek iznova to pitati. Nisam mogao podnijeti misao da je možda nesretna sa mnom, da joj možda nešto uskraćujem, nečega je lišavam. Želio sam joj dati sve, a pošto ništa nisam imao, dao sam joj samog sebe. Potpuno i bezrezervno. Predao joj se. Mojoj Leoni. Predao sam joj se i uživao sam u toj predaji.


Jednog se vrućeg jutra probudim i zurim u mrak, osluškujući pored sebe Leonino disanje. Pitanje mi svrdla u umu, opsjeda me i osjećam, znam, kako se nalazim na prekretnici. Moram doznati. Jednostavno moram!
I tada ulovim bljesak njenog plavog oka: trajalo je samo tren, oko je ponovo zatvoreno, ali sad znam da se pretvara, da je budna, da ne spava. Gledam netremice u nju i bušim je pogledom, kao što sam ...
- Zašto me tako gledaš? - pita me Leona, kao što sam znao da će pitati: ne može izdržati težinu šutnje.
- Tko si ti? - pitam je.
- Molim? - pita ona i otvara oči: gleda u mene širom otvorenih očiju i upitnog izraza na licu, na kojemu se čitaju tragovi sna.
- Tko si ti?
- Kakvo je to pitanje?
- Tko si ti?
- Prerano je za zavitlavanje - reče Leona i prvi put za vrijeme čitavog našeg poznanstva, prva ustaje iz kreveta. - Idem pod tuš.

Nikad više nije došla kod mene.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 10. travnja 2008.

Takt



Jutro je, prohladno, iako će uskoro deset, a Sanjin i ja se nećkamo izaći iz kola, koja su parkirana ispod visokih borova, pri samom vrhu brda. Dovezli smo se ovdje da uživamo u svježem zraku, nezatrovanom prometom, da lagano trčimo, jer ona brza nekadašnja trčanja, na žalost su iza nas. Slavni dani prošlosti. Kako ih podsmješljivo, ali i sa žalošću, nazivamo.
- Nekako si mi čudan - reče Sanjin. - Zbog nje?
Klimam kratko glavom.
- Ne odlazi ti iz glave? - pita on i igra se nezapaljenom cigaretom: znam da neće pušiti prije trčanja.
- Većinu je vremena naseljena u meni - priznajem mu nevoljko. - Bio bih sretan, kad bih malo manje mislio na nju.
- Doći će to vrijeme - tješi me Sanjin. - Jednog ćeš dana iznenada shvatiti, kako već nekoliko sati nisi pomislio na nju i biti ćeš iznenađen. Zatim ćeš se nasmijati i sve ovo što te sad muči, postati će daleka uspomena, koju ćeš povremeno vaditi na svjetlo dana, preispitujući svoje osjećaje.
- Nadam se, da si u pravu.
- Koliko ima da je otišla drugome? - pita on.
- Sedam … osam mjeseci - odgovorim.
- Uskoro - reče Sanjin i otvori vrata automobila, a hladan nas zrak natjera na drhtaj. - Još malo i sve će te muke biti iza tebe. A lijepo sam te opomenuo, da se ne zaljubljuješ previše.
- Ne tupi! - odgovorim mu i izlazim iz kola: počinjem istezati nožne mišiće.
- Znao si da će to dogoditi? - pita Sanjin, istežući se sa druge strane kola: vjetar šumi krošnjama i sasvim se ugodno osjećam. - Da će otići?
- Jesam - priznajem i smijem se. - Ali me svejedno streslo.
- To ti je kao sa smrću - reče on. - Svi znamo da ćemo umrijeti, ali nekako ...
- Upravo tako - kažem osmjehujući se. - Hoćemo li? Do bunkera i nazad? Laganicom?
- Drugačije više ni ne možemo - mrmlja on.
Počinjemo lagano trčati uz blagi uspon koji nas vodi šumskom stazom okruženom borovima, čiji vrhovi blago podrhtavaju pod naletima bure. Drveće nas štiti i dok lagano trčimo, ne osjećamo buru, nema njenog fijuka i hladnoće, već samo topli šumski mir, kao da je život privremeno zaustavio dah, pa čeka.
Uživamo. Koliko možemo. Nekada je ovo bilo mnogo veće uživanje, nekada ... i misli mi ponovo bježe, pa tresem glavu i usredotočeno gledam u stazu ispred sebe. Ne želim misliti na nju, ne sada, ne ovdje. Ovo je vrijeme kad želim biti slobodan, nesputan, kad dišem sa šumom, sa nebom, kad mi oblaci postaju prijatelji, kad udišem ledeni i osvježavajući zrak i osjećam se živim, dok lagano gutam metre, koji se polako pretvaraju u kilometre, a pored sebe osjećam blizinu prijatelja i čujem naše šumno disanje, koje se nekako uklapa u krajolik, kao da pripadamo ovdje, srodili smo se. Postajem svjestan i to me raduje, kako poznajem svako stablo, svaki grm i dok prolazim pored njih, kao da srećem prijatelje.
- Okrenimo se i vratimo - kažem, osjećajući lagani, ali prijatni umor. - Meni je dosta.
- I meni.
Lagano dotrčimo do kola i počinjemo ritual istezanja, dok nam se disanje smiruje, otkucaji srca usporavaju, a znoj suši na zažarenim licima. Istežem lijevi kvadriceps i u tom trenutku moj mobitel, koji leži na suvozačevom sjedištu, počinje zvoniti.
- Uh! - hučem. - Tko li je sad?
Otvaram vrata automobila, uzimam mobitel i vidim njeno ime na zaslonu, a srce, koje mi se upravo počelo smirivati, ponovo brže zakuca.
- Smetam li? - pita me smijući se, jer već zna odgovor.
- Ne smetaš - odgovaram, dok Sanjin čini smiješnu grimasu i okreće mi leđa: daje mi malo privatnosti.
- Na tržnici sam i htjela sam te zamoliti, da mi kažeš onaj svoj recept kojim pripremaš japanske tikvice - govori ona. – Gledam ih ispred sebe i namjeravam prirediti objed od njih.
Jednoličnim glasom joj recitiram recept, dok u meni sve podrhtava. Kako može? Zar ne osjeća ... očito ne osjeća. Smirujem samog sebe, gledam Sanjina koji shvaća o čemu se radi i bijesno šiba zelenim pogledom.
- Hvala ti mnogo - cvrkuće ona, potpuno nesvjesna toga, kako mi je upravo pripremila pet paklenih minuta.
- Nema na čemu - učtivo odgovaram i prekidamo vezu.
- Kreten! - prasne Sanjin.- Nisi ništa drugo do li jebeni kreten! Zašto je nisi poslao u ...?
- Nije važno - kažem mu tiho. - Ostavi.
- Zove te da joj daš recept za žderanje koje će pripremati drugome - reži on i u nevjerici odmahuje glavom i dodaje podrugljivo se cereći. - Mora se priznati: vrlo taktično od mlade dame! Ne može biti taktičnije.
Ne odgovaram, nema smisla podjarivati njegovu rječitost, koja mi je dobro poznata. Vozimo se u tišini kući, tuširanju, nastavku dana, koje je za mene označeno njenom nesmotrenošću. Nenamjernom okrutnošću.
Ili samo želim naći opravdanje za njen postupak?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 8. travnja 2008.

Poslije



Mislim da me riječ "poslije" proganja. Uvijek je prisutna u mom životu, uvijek tu, sjedi mi na ramenima i uvijek je to "poslije" drugačije od onog prethodnog "poslije", ponekad teže, ponekad lakše.
Ali je ovo "poslije", o kojemu vam želim pričati, najteže do sada. Što više razmišljam o ovom posljednjem "poslije", sve više tonem u nesigurnost ...
Jer ovo je drugačije "poslije", na kojem nema popravnog ispita, nema povratka, ne ostaje ništa osim boli.


Poslije odlaska Marije, dugo sam tugovao i razbijao glavu nastojeći dokučiti razlog njenom odlasku, sve dok mi jednom moj prijatelj nije objasnio razlog njenom odlasku.
- Bio si sebičan gad - rekao mi je, dok smo ispijali prva pića te ljetne večeri. - Savršeno sebičan gad.
- Sebičan? - zaprepastio sam se. - I još gad? Pa uvijek sam je mazio.
- Jesi - priznao je moj prijatelj. - Ali je nikad nisi pitao što ona želi. Vodio si je posvuda, ali ti si birao pravac kretanja, ti si birao događaje koji su tebe zanimali, a ona ... pa ona te jednostavno poslušno pratila. Sve dok joj nije to postalo nepodnošljivo.
- Nikad se nije požalila - protestirao sam.
- I upravo to ti je trebalo postati sumnjivo - rekao mi je on nemilosrdno me strijeljajući očima. - Poznaješ li neku ženu koja je uvijek i sa svime zadovoljna?
Bio je u pravu, naravno. Pružao sam joj sve što sam smatrao da joj treba pružiti, a nisam je pitao što želi. I morala je otići. Nije bilo toliko strašno, bio sam mlad i naučio sam vrijednu lekciju. Poslije Marije, uvijek sam se trudio doznati što žena očekuje od mene.
A one su se redale, prolazile kroz moj život i odlazile iz njega, često ne ostavljajući ni trag. Sve dok u njega nije ušetala Aurora.


Istog trena, kad je Aurora ušetala u moj život, iz njega su išetale sve ostale žene. Poslije tog iskustva, sasvim neobičnog iskustva, sve se za mene promijenilo, dobilo novu dimenziju. I to me opijalo, dajući mi ogromnu snagu u kojoj sam neizmjerno uživao.
Ništa čudnog, mnogi bi rekli. Pa tako se osjećaju i ponašaju svi ljudi koji se počinju zaljubljivati. Ali jest čudno, jer činjenica jest, da Auroru nisam ni vidio, ni čuo. Zaljubio sam se u sliku koju je moja mašta isplela, dok bi se dopisivali, sjedeći svaki ispred svog monitora.
Ljepota iščekivanja. Kako bi se večer približavala, u meni bi počela rasti napetost. Znao sam, kako će ona uskoro se pojaviti, napisati mi prvu poruku, a onda će bujica riječi sa njene strane poteći i opijati me. Jer sve u vezi nje očaravalo me i to mi je bio najbolji znak da se zaljubljujem, ali odbacivao sam tu sumnju, jer konačno, što sam znao o njoj? Ništa! Osim onog što mi je sama rekla.
"Daj mi neku svoju fotku", molio sam je jedne večeri, a ona, lukavica jedna, točno osjećajući titraje mog tijela, poslala mi fotku.
Ali kakvu fotku! Zurio sam ne vjerujući svojim očima u lice, točnije samo polovicu lica, koje je zaklanjala duga i valovita plava kosa, a samo jedno oko, beskrajno plavo, poput proljetnog neba u rano proljeće nakon obilne kiše, podrugljivo je zurilo u mene, kao da mi govori: I što sad? Vidiš me i ne vidiš me! Što sad?
Poslije te noći, čvrsto sam odlučio postati rezerviran prema njoj. Pa neću valjda, dozvoliti da me mota poput nekog jadnika? Imam ponos i ne dam ga! Ma koliko je želio!
Jer, na svoje veliko čuđenje, odjednom mi sinulo da je želim: nju, Auroru! I ni jednu drugu. A to mi se još nikada nije dogodilo i bio je to nepoznat osjećaj, kojeg sam se pribojavao.


- Trebaš malo se ohladiti - savjetovao mi je prijatelj. - Previše se otkrivaš. Što si joj rekao o sebi?
- Pa ... - počeo sam i odjednom zastao, iznenada svjestan kako Aurora o meni zna sve, baš sve, a ja o njoj ništa osim imena. Ako joj je to pravo ime.
- Zar je toliko daleko otišlo? - upitao me prijatelj, pažljivo me gledajući preko ruba čaše. - Sve si joj o sebi rekao?
- Jesam.
- A ona o sebi ništa?
- Tako nekako.
- Zna li ti adresu?
- Zna.
- A ti njenu? - pitao je, a kad je ulovio moj pogled, brzo je dodao: - Jasno mi je! Sve mi je jasno! Ti si potpuni luđak! Kako si to mogao učiniti? Pa može ti banuti na vrata nepozvana, možda je prava luđakinja, možda u glavi smišlja smrt, možda ...
- A možda - prekinuo sam njegovu tiradu - ti naveliko pretjeruješ.


Poslije ( eto ponovo te riječi ) te večeri sa prijateljem, razmišljao sam o Mariji, uspoređujući je, mada ni sam ne znam kako, sa Aurorom.
I onda mi sine: Mariju sam ja vodio onim stazama koje sam izabrao, dok Aurora vodi mene!
I misao mi se zamrzne. Kako je to moguće? Zar mi se zbilja to događa? Jesam li sasvim izgubio glavu?


Tjedan dana kasnije, dok sam besciljno motao se po stanu, bio je petak, a meni se nije izlazilo, što je bio još jedan znak mog poremećenog ponašanja oglasi se zvonce i ja, gol do pojasa, jer upravo sam se namjeravao obrijati, otvorim vrata.
Poslije ( ah, ta riječ ) prizivao sam u sjećanju taj trenutak kojeg neću nikad zaboraviti. Upiljio sam pogled u njene plave oči, prepoznajući ih sa one poslane fotke, a ona, Aurora, me smiješeći se gledala i kao da joj na dnu plavog oka titra iskra podrugljivosti.
- Nećeš me pozvati ući? - zapita mirno, a njen mi glas zazvoni u grudima, nadme ih, ispuni, a glad za njom nabuja istog časa i sve je ostalo prestalo postojati.


Jedan vikend. Samo jedan vikend mi je darovala i nestala. Poslije sam često i prečesto odvijao u sjećanju jedan te isti neprekidni film: Aurora i ja u mom stanu vodimo ljubav do iznemoglosti.
Kad je odlazila, tresla su mi se koljena i dok sam je pratio do njenih kola, upitao sam je:
- Idući vikend?
- Nema idućeg vikenda - odgovorila je mirno.
Opijen njenom ljepotom, njenim seksualnim umijećem, proteklim danima naslade, nisam je odmah shvatio.
- Kad onda? - upitao sam.
- Nikad! - hladno je odrezala, sjela u kola i odvezla se iz mog života, isto tako naglo kao što je i ušla u njega.


Volim li je upravo zbog toga, što sa Aurorom nema onog "poslije"?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 7. travnja 2008.

Naplata



Kafić je na suncu i nas trojica, Šiljo, Zeko i ja uživamo na proljetnom suncu i pijemo pivo. Kafić je u sklopu "BBB", velikog trgovačkog centra i mi sa uživanjem gledamo žene koje prolaze pored kafića, dolazeći u kupovinu, ili odlazeći sa punim torbama i najlon-vrećicama, nakon što su obavile kupovinu.
- Pogledaj ih! - promrmlja Šiljo. - Svi su sretni što u ovoj ogromnoj kutiji mogu kupiti sve što im treba.
- Ili misle da im treba - primijetim, pokazujući na jedan par, kako guraju svatko svoja ogromna kolica, dupkom puna.
- Glupani! - tiho reče Zeko.
- Ne znam kako je sa vama - kažem im između dva ledena gutljaja - ali meni je sve ovo odvratno! Način na koji su nam oteli livadu, odvratna mi je ova zgradurina, sve mi je ovdje odvratno.
- Osim piva - reče Šiljo ozbiljno.
- Osim piva – potvrđujem isto tako ozbiljno.
- I što misliš poduzeti u vezi toga? - upita me Šiljo. - U vezi te odvratnosti prema ovoj zgradurini, koja nam je skratila djetinjstvo?
Polako se naginjem prema Šilji, a on i Zeko se isto tako naginju prema meni. Ogledam se oko sebe, jer nikad ne znaš tko ti stoji iza leđa.
- Opljačkati ću je - odgovorim tiho. - Osvetiti ću se gadovima što su nam ukrali livadu. Naplatiti ću im to. Naplatiti ću im cjelokupnom dnevnom zaradom.


Nekad je tu bila divno-zelena livada i nekad smo na tom zelenom tepihu igrali nogomet, bezbrižno provodeći mladenačke dane, a da ni slutili nismo, kako će se doslovno preko noći, sve promijeniti. Čitav naš svijet postati neprepoznatljiv, umotan u nesnosnu prašinu i buku strojeva, koje do tada nismo imali prilike ni vidjeti.
Sjećam se, kao da je jučer bilo, a od tog nas dana dijeli pet godina i od trinaestogodišnjeg klinca, koji je urlajući trčao za loptom po zelenoj livadi, izrastao sam u osamnaestogodišnjaka, koji je u svojoj najskrivenijoj dubini osjećaja, čeznuo za onim dalekim danima, kad su ljeta bila vruća, duga, bezbrižna.
Došli smo toga dana namjeravajući igrati nogomet na livadi, ali dočekao nas je prizor koji nismo razumijevali.
- Koji su to? - pitao je Šiljo, kojeg smo tako zvali zbog njegovog dugog i šiljatog nosa. - Koga vraga rade na našoj livadi?
Bilo je desetak ljudi i mjerili su nešto, nekim čudnim instrumentima, kojima nitko od nas nije znao imena. I upisivali nešto u svoje blokove, mudro klimajući glavom.
- Molim vas - odvažio se Zeko, kojeg smo tako zvali zbog njegove lude hrabrosti, obrativši se jednom od tih ljudi, koji su šetali našom livadom. - Hoćete li nam reći, zbog čega ste na našoj livadi?
- Ha ha ha, dečko moj - nasmijao se visoki muškarac i sve nas pogledao sivim očima, oko kojih se nalazio fini splet bora. - Gotovo je sa vašom livadom. Nije više vaša.
- Pa kako to ... - zamucao sam zapanjen.
- Isto kao i sve ostalo - podučio me ozbiljni visoki muškarac. - Sve se mijenja, sve podleže promjeni. Vi ste sad klinci, a već koliko sutra, postati će te odrasli momci. Isto je i sa livadom. Nema više livade: na ovom mjestu će izrasti veliki trgovački centar.
- Trgovački centar? - ponovio je Šiljo. - Pa kome treba trgovački centar?
Čovjek se ponovo nasmijao, ali ovog puta nije odgovorio: okrenuo nam je leđa i pridružio se grupi, koja je o nečem živo raspravljala.
Još nismo shvaćali, ali tog se dana počeo rušiti naš svijet, svijet u kojem smo sretno živjeli i kojeg smo mnogo voljeli.


Mislim na taj daleki dan, dok gledam lica svojih prijatelja, na kojima se smjenjuje paleta osjećaja: od čuđenja i nevjerice, pa sve do smijeha.
- Ma je li ti to ozbiljno? - pita Šiljo.
Potvrđujem klimanjem i smijem se izrazu njegovog lica.
- Treba im to učiniti! - kaže Zeko. - Nećeš biti sam. I ja želim sudjelovati.
- Ma što je vama? - pita Šiljo. - Je li vam pivica udarila u glavu? Nije to lako izvesti.
- Znam da nije lako - odgovorim mu. - Već dugo razmišljam o tome.
- I što si smislio? - pita Šiljo.
- Najbolje je ući tik prije zatvaranja - odgovorim tiho, ispod glasa. - Prije samog kraja radnog vremena, kad su svi već umorni i kad ...


Petnaest minuta prije zatvaranja trgovačkog centra, osam je sati i četrdeset i pet minuta, večer je, Zeko i ja ulazimo unutra: ispred sebe guramo kolica, izigravamo sasvim obične kupce. Kolica u jednom trenutku ostavljamo pored suhomesnatih proizvoda i nestajemo. Već sam više puta prošetao ovim prostorijama i znam, kako se između dječjih igračaka, od kojih su neke poprilično velike, veoma lako mogu sakriti.
Pokretom glave upućujem Zeka i za čas nestajemo među igračkama, ležimo skvrčeni na podu, pored samih polica. Moramo zbilja biti nesretni, pa da nas primijete.
Osjećam kako mi srce divlje udara, uzbuđenje mi nanosi znoj nad gornju usnu i nervozno je ližem. Opipavam držak pištolja kojeg sam za ovu priliku maznuo starome: ima ih još tri i neće ni primijetiti da mu nedostaje. Donio je hrpu oružja iz rata i dok sam posuđivao pištolj, po prvi sam puta vidio da ima i nekoliko bombi, pa sam jednu uzeo i sad mi žulja stražnjicu.
Vjerojatno neće biti potreban ni pištolj ni bomba, ali ... nikad se ne zna, bolje da ih imam, neka se nađu, bude li zatrebalo.
Ogromna se prostorija prazni i malo po malo sve je tiša. Vani se spušta noć, već je tamno, proljeće tek što je započelo i zamišljam nervoznog Šilju kako sjedi u kolima i čeka nas. Šiljo je naš vozač: jedini ima vozačku, ali baš nas briga za vozačku, jedini je koji zna dobro voziti.
- Idemo! - odlučujem tiho i počnem se uspravljati, pa navlačim najlonku na glavu.
- Čuvar? - šapuće Zeko, radeći to isto.
- Uvijek je ispred prostorije u kojoj vrše obračun - odgovorim mu tiho. - Idemo, prati me. I budi brz! Ne oklijevaj!
- Neću oklijevati! - reče Zeko i pokazuje mi boksere koje je navukao na obje šake.
Raduje me Zekina odlučnost, hrabrost, i sam se zbog toga osjećam jači, pa odlučnim i brzim korakom potrčim, osjećajući pored sebe Zeku. Gazimo meko, lagano, tenisice su gotovo nečujne i za čas se nađemo ispred ostakljene prostorije u kojoj pet žena, zaposlenice trgovačkog centra, prebrojavaju današnji utržak. Dok trčim tiho, primjećujem kako ni jedna od njih ne podiže glavu, sve gledaju dolje, zauzete su brojanjem.
I baš kad pomislim kako je sve odlično prošlo, zaštitar, nema mu još ni trideset, a već je debeo i glava mu obrijana, iznenada se okreće prema nama: mora da je nešto osjetio.
- Što ... - počne on, ali ne dovršava.
- Šuti! - zapovijedam mu režeći i uperivši pištolj u njega.
- Evo ti! - zareži Zeko, a njegova desnica poleti zrakom brzinom zmije i zabija se u blijedo lice zaštitara, koji okrvavljen pada bez svijesti na pod: bokser je to!
- Podigni ga i unesi u prostoriju u kojoj broje lovu! - zapovijedam i vidim zadovoljno kako Zeko upravo to čini, ništa ne pitajući.
Upadam u prostoriju, a pet žena, pet kokoši, zakokodaču od straha, a lica im prestrašena, ukočena, oči na njima ogromne.
- Ne blejite! - zapovijedam im. - Otvarajte sve blagajne i lovu van!
Gledaju u nas i tresu se, ali ne pomiču se: mora da su se zbog straha ukočile.
- Naprijed! - zareži Zeko, prilazi prvoj i zvizne joj šamar. - Nemojte da ponavljamo!
- Brzo! - viknem i nogom udaram zaštitara koji leži na podu. - Odmah! Ili će netko nastradati!
Ovaj put poslušaju i za nepun minut sva je lova na pultu ispred nas. Još nikad nisam vidio toliko love. Jedva odvajam pogled od privlačne šarene gomile koja obećava lude provode.
- Najlon-vrećicu! - vičem.- Veliku! Brzo!
Kad su napunile vrećicu, grabim je i privlačim k sebi. Klimam glavom Zeki: on zna što mu je činiti.
- Vezuj ih! – oštro kažem i pištoljem ih držim na nišanu. – Na usta trake!


Sa velikom najlon-vrećicom, teškom, a njena me težina raduje, trčim prema kolima u kojima nas čeka Šiljo. Čujem uzbuđeno disanje Zeke i tek tada primjećujem, kako i sam dišem sasvim glasno, još nikad nisam tako glasno disao.
- Sve O.K.? - pita Šiljo, dok mi ulijećemo u kola: smještamo se na stražnjem sjedištu.
- Vozi! - vičem.- Samo vozi!
- Sve O.K.! - urla Zeko. - Uspjeli smo! Sve O.K.
- Smiri se - molim ga. - Smiri se. Moramo se smiriti.
Šiljo vozi prema periferiji, takav je plan: odvesti se van grada, sakriti lovu u šumi, na dobro poznatom nam mjestu zakopati je u kožnoj torbi, koja se nalazi na stražnjem sjedištu kola i zatim se mirno uputiti kućama. I čekati da se prašina slegne: nećemo činiti glupost i odmah se početi razbacivati sa lovom: nismo toliko glupi.
- Vidi ovo! - viče Zeko uzbuđeno: gurnuo je ruku u vrećicu i izvukao punu šaku love. - Ma vidi samo ovo!
- Vrati to natrag! - kažem mu ljutito. - Nemoj to raditi na cesti.
- Ah, prošlo je! - likuje Zeko. - Sve je prošlo! Puni smo love!
- Da vidim! - uzbuđeno zahtijeva Šiljo i okreće glavu unazad, prema nama. - Daj da vidim!
- Na cestu! - vičem uplašeno, jer vidim ono što oni ne vide. - Gledaj na cestu!
Ali kasno je! Šiljo pokušava, ali ne uspijeva održati automobil na cesti, pa sa jezivim praskom udaramo u branik koji puca, lomi se i propušta nas niz padinu i padamo, poniremo prema moru, prema stijenama. Škripa, krikovi, lom metala, sve mi se to miješa u glavi, a prodorna bol u grudima izaziva mi zvjezdice ispred očiju. Boli me i desna butina i u iznenadnoj tišini shvaćam da su se kola prestala okretati mahnito, svijet je ponovo u ravnoteži.
Stenjući, hučući, dok me čitavo tijelo boli, izvlačim se iz smrskanog automobila i dok puzim preko Zeke, vidim kako mu glava leži pod neprirodnim kutom, a oči mu beživotno zure u ništavilo. U šaci i dalje steže hrpu love. Skrećem suzni pogled i tražim Šilju. Nema ga: mora da je negdje prilikom prevrtanja ispao iz kola.
Ispužem nekako, uz ječanje i vidim, kako se najlon-vreća rasparala i kako sa noćnim vjetrom, koji mi suši oznojeno lice, nestaje novac: leprša u noć, lebdi i šušti.
I u tom trenutku ugledam Šilju. Puže prema meni i vuče desnu nogu za sobom: očito je slomljena.
- Nisam htio - plače i gleda me širom otvorenih očiju. - Nisam htio ...
Grlim ga i smirujem, a gore, tridesetak metara iznad nas, vidim kako iz kola, čiji farovi osvjetljavaju noć, izlaze ljudi i počinju se spuštati prema nama. Dolazi pomoć, koja ujedno znači …


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 6. travnja 2008.

U parku



Točno u šest, kao već mnoga jutra mnogih godina, Zlatko Marić otvori oči i zagleda se u tamu spavaće sobe. Lijevom rukom nagonski potraži Nadu, ali se onda sjeti, kako je mrtva već pet godina. Već pet godina sam spava u ovom krevetu, kojeg je dijelio sa svojom Nadom punih četrdeset godina. Imala je svega dvadeset, kad se udala za njega, on, dvadeset i pet, ali Zlatko još uvijek živo pamti njene crne kose na dan vjenčanja, blistavi pogled krupnih crnih očiju, ispod tankih obrva, kako sa obožavanjem gledaju u njega.
Nedostaje mu, osjeća to ovog jutra jače nego proteklih jutara. Buđenje bez njegove Nade traje većpunih pet godina , a on se još uvijek nije navikao na to da je nema, da sam leži u krevetu i da mu ruka neće napipati njeno toplo tijelo.
Kao i svakog jutra Zlatko Marić pogleda na lijevu stranu kreveta i u mašti ugleda svoju životnu družicu. Zatim odlučnim pokretom odgurne deku i plahtu, pa ustane. Danas je dan kad podiže penziju, mirovinu, kako to sad svi zovu. Osmjehujući se toj misli, Zlatko u pidžami odšeta do kupaonice. Primjećuje se da nema ženske ruke. Eto, sinoć je zaboravio vratiti sapun na mjesto, a i ručnik je na perilici, umjesto na vješalici. Njegova bi Nada …
Uz uzdah mirenja, Zlatko počne otkopčavati dugmad pidžame, pripremajući se za jutarnji ritual brijanja, dotjerivanja.


Uz kavu, koju je sam skuhao, otvori jučerašnje novine, a stranice se rastvore na osmrtnicama. Toliko ljudi gine na cestama! Zašto ništa ne poduzimaju?
Pogled mu zapne za jedno vrlo mladoliko lice, a ledeni grč žalosti protrese mu mršavo tijelo. Desetogodišnje dijete osmjehuje se sa osmrtnice, život mu je naglo prestao, ugasio se na cesti.
Dok su mu misli divlje lutale uzburkanim umom, Zlatko odgurne novine, a sjećanje na vlastitog sina, kojeg je pijani vozač usmrtio na mjestu, dok se mali bezbrižno igrao na pločniku, okuje ga ledenom drhtavicom. Da bi nekako smirio tu drhtavicu, Zlatko ustane, pa opreznim korakom prošeta stanom.
Ne smije misliti na to. Nikako ne smije! To je prošlost. Mali je mrtav. Kao što je i njegova Nada mrtva. Ostao je sam. Već je dugo sam. I dok je šetao stanom i smirivao samog sebe, niz lice, mršavo i pomno obrijano, slijevale se suze. Zašto mali nije poživio i odrastao u čovjeka? Sad ne bi bio sam. Ubija ga ta samoća. Kida mu tijelo.
Ali barem danas će je malo ublažiti. Penzija je, sjeti se odjednom. Podignuti će mirovinu, kupiti one male čokoladice i u parku ih podijeliti djeci koja se tamo igraju. Ima jedan sitan i crnokos dječak, koji ga uvijek gleda podozrivo ispod tamnih trepavica, a kad mu Zlatko pruži čokoladicu, mali je nekako čudno Zlatku okrenut bokom požudno zgrabi i odmah trkom pobjegne. Zlatka to zabavlja i podsjeća na vlastitog sina, koji je isto tako bio stidljiv, plah preko svake mjere, poput djevojčice.
Prekidajući niz misli koje su ga vodile u prijatna sanjarenja, Zlatko pogleda na sat, pa ustane. Vrijeme je poći: banke su otvorene.


- Koliko? - pita ga službenica, kao i svaki put.
- Sve - odgovara Zlatko, kao i svaki put: što drugo joj reći? Mirovina je tako mala ...
- Izvolite - reče službenica, gurajući prema Zlatku hrpicu novca. - Molim potpis.
Sa novcem u ruci, pažljivo ga prebrojavajući, Zlatko izađe iz male poslovnice velike banke i odmah skrene u obližnju trgovinu.
- Dobro jutro! - klimne mu znanica, mlada, vrlo mlada prodavačica, sitna, toliko niska, da je ostavljala dojam djeteta. - Izvolite, gospodine?
- Ovo - reče Zlatko, prstom upirući u malene čokoladice umotane u zlatni papir. - Deset komada, molim.
- Još nešto? - upita ona.
U prvi je mah mislio odbiti, ali onda pomisli: zašto ne? Pa može i u parku pojesti svoj objed. Nitko ga ne čeka kod kuće.
- Molim, malo mortadele, sira i maslina! -odluči se odjednom: biti će to prava mala gozba, radovao se tome.


U parku gotovo da i nije bilo nikog, pa Zlatko pogleda na sat i shvati, kako još nema ni deset: još nisu počeli dolaziti, svakog će trena. Sjedne na svoju omiljenu klupu, otvori novine i počne čitati, polako i ništa ne propuštajući.
Nakon nekoliko minuta, dvojica mladića obučena u traperice i isto takve jakne, prođu pored njega. Krišom pogledavajući, sakriven novinama, Zlatko ugleda kako nose bocu nekog pića, ali nije mogao otkriti kojeg. Jutro je, a već piju. Zatim ih bolje pogleda i shvati, kako su sigurno čitavu noć proveli opijajući se. Sve mlađi i mlađi počinju piti, mislio je i žalosno odmahivao glavom. Ne samo piti, već opijati se.
Sitni dječji glasovi dopru iznenada do Zlatka i on sa radosnim očekivanjem podigne pogled. Čitav mali dječji vrtić, čini u se. Odjednom je bio okružen djecom koja su veselo vrištala, a njihovo vrištanje bila je najljepša glazba za Zlatkove uši. Baš je tako vrištao i njegov ...
Zlatko posegne rukom u džep i izvadi malu hrpicu čokoladica, koje su se zlatno presijavale na suncu.
- Evo djeco! - reče Zlatko glasno. - Dođite i uzmite!
Čekao je tren, ali umjesto djece, priđe mu jedan od onih momaka, koji su malo prije prošli pored njega.
- Što to radiš, stari? - zapita ga momak drsko ga gledajući u oči.
- Ništa ... - promuca sasvim iznenađen Zlatko. - Samo sam ...
Djeca, koja su do malo prije veselo žagorila, odjednom kao na zapovijed ušute i zagledaju se napeto u njih.
- Samo si što? - umiješa se i drugi momak, a u ruci mu boca i Zlatko ovog puta vidi kako je to boca votke.
- Nisam ...- zamuca Zlatko potpuno zbunjen.
- Jesi, jesi! - zareži onaj, koji drži bocu u ruci i gleda ga bijesno. - Loviš djecu parku?
- Jebena pedofilčina! - reče njegov partner, otme svom drugu bocu iz ruke i dobro potegne.
- Nisam ... - počne Zlatko, a u glavi mu udara, buči, čini mu se da će eksplodirati, osjeća krv koja je nekontrolirano navrla.
- Jesi, jesi! - zareži onaj koji je pio. - Jebena pedofilčina si i sad ćeš to platiti.
Dok Zlatko gleda u govornika, onaj drugi, slobodnih ruku, zamahne i pogodi starca šakom u čelo. Oštra bol zaslijepi Zlatka i uzalud pokuša ustati, kad ga idući udarac, ovog puta sa bocom, koja ga pogodi posred čela, sruši sa klupe.
- Pedofil! Manijak! Evo ti! - dopire do Zlatka dok se valja u prašini, a udarci pljuštaju po njemu: ne osjeća bol, nema boli, samo tuga, žalost, jer ne mora život takav biti, nikako ne mora ...


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 1. travnja 2008.

Obična neobična ljubav



Komentar je ispod jedne od mojih priča, koje sam stavljao na blog, bio sasvim poseban i dok sam ga čitao, osjećao sam kako ga je pisala osoba koja voli riječi. Njen se komentar lepršavo prelijevao hvaleći moj stil, kao i moje junake. Pogledam na potpis: Goeteja. Nasmiješim se, kopajući po sjećanju: riječ mi bila poznata, a opet, značaj mi je izmicao. Naposljetku se predajem i uzimam rječnik i tražim i nalazim.

"goeteja grč. čarolija, bajanje, vračanje, čaranje, čarolije, čarobnjaštvo, opsjenarstvo; "dozivanje" zlih duhova pomoću vradžbina."

Lagani titraj mi zatreperi na dnu želudca: nečujni znak upozorenja. Gasim kompjuter i izlazim.

Slijedeći dan i bez moje nove priče, Goeteja me posjećuje i piše hvalospjev mom pisanju. Na kraju njenog komentara, vidim mali dodatak, kojeg prije nikad nije bilo: e-mail adresa. Njena. Drhtaj u dnu želudca proširi mi se čitavim tijelom: šezdesetogodišnjak sam, dani lude strasti su iza mene, tako mislim i lažem samog sebe, jer sad odjednom, osjećam strast. Divlju. Prema kome? Što mi se događa?

Nekoliko dana elektronska pošta juri od Goeteje prema meni i od mene prema njoj. Sve smo otvoreniji u svojim razgovorima, rušimo ustaljene norme. Nije nas briga. Osjećamo neku povezanost koju ne možemo objasniti. Možda se ne trudimo dovoljno? Da objasnimo. Možda uživamo u neobjašnjivom?
Jednog zimskog jutra čitam: "Instalirala sam "Messenger". Predlažem da ga i ti instaliraš. Potraži Goeteju".
Drhtavim prstima instaliram program i tražim Goeteju i odmah je nalazim. I počinje najveća avantura mog inače sasvim mirnog života.

"Volim način na koji pišeš", piše mi Goeteja.
"A ja volim tvoje komentare", odgovaram i shvaćam kako je to savršeno istinito: uvijek prvo potražim njen komentar, pa tek zatim čitam ostale.
"Koliko godina imaš?", pita ona, a meni se duša zaledi: reći istinu ili lagati?
"Šezdeset", puknem sa istinom i mislim, dok monitor sablasno blješti u kišovitoj noći, najbolje je izaći van sa istinom, pa neka ona odlučuje, kako dalje. Ako bude dalje.
"Nikad ne bih rekla", tipka Goeteja.
"A ti?", pitam je.
"Dvadeset i pet".
Gotovo je mislim i već očekujem prekid veze, očekujem ... ne znam ni sam što očekujem. Paraliziran, sasvim umrtvljenih osjetila, buljim u monitor.
"Meni to ništa ne znači", tipka Goeteja, divna Goeteja, a meni smiješak zatitra na licu: sve će biti u redu, neću je izgubiti, a da je nisam ni imao. Ostaje i ostatak večeri prolazi u laganom čavrljanju, u kojem se otkrivamo.

Strast me razdire: nisam se ovako osjećao ne pamtim kada, ni da li ikada. Uzalud se nastojim prisjetiti prijašnjih strasti: Goeteja kao da je sve izbrisala. Pozvati ću je, odlučim se jednog dana, dok lagano trčim uskom šumskom stazom. Pozvati ću je k sebi, pa što bude! Ovako više ne ide! Želim je vidjeti u živo, kako govore na televiziji, a ne se zadovoljiti digitalnim fotografijama, kojih mi je nekoliko poslala. Plavuša zelenih i mačjih očiju. Usne pune i izazovne. Grudi strše, zovu na dodir. Ali najviše me se dojmio pogled, otvoren, izazovan, prodoran.

"Zašto ne sjedneš u kola i posjetiš me?", pitam je te večeri, dok sjedimo svatko za svojim monitorom.
"Želiš to?"
"Naravno", pišem uzbuđeno. "Zar ti ne želiš?"
"Želim".
"Onda dođi!"
"Hoću", odgovara Goeteja, a mene uzbuđenje preplavljuje. "Pod jednim uvjetom".
Uh, ječim u sebi. Što je sad? Kakav li je to uvjet? Ma na sve ću pristati, baš na sve! Samo da dođe! Jedino je to važno! Briga me za sve ostalo, samo da dođe!
"Pristajem", odgovaram.
"Još nisi ni čuo što želim", tipka Goeteja i šalje "smajliće".
"Reci", nestrpljivo je požurujem.
"Pa, kako da kažem", počinje ona, a ja gutam slova koja se nižu ispred mog požudnog pogleda. "Doći ću, ako obećaš da nećeš insistirati na penetraciji".
"Molim?", pišem začuđeno, mada savršeno dobro znam što ta riječ znači. "Pojasni mi to malo. Može?"
"Sve možemo činiti, ali ne želim da prodireš u mene", piše brzo Goeteja: čini mi se da slova lete.
"Ali zašto?", pitam ne razumijevajući: odbijajući shvatiti neobični zahtjev. "Zbog čega taj čudni i mogao bih dodati, okrutan uvjet?"
"Ne trpim to i ne želim to činiti", piše ona brzo. "Sve drugo volim, ali to ne. Ne znam…Moraš mi obećati ..."
Naravno da sam sve obećao. Tko ne bi? Još prije dva mjeseca uživao sam u jednoličnosti svog života, ili sam samo mislio da uživam, a da nisam ni znao kako život može biti uzbudljiv. A sad? Svako se jutro budim prepun energije, radosno istrčavam van, po bilo kakvom vremenu, ne marim za kišu, ni vjetar, jer dok lagano kaskam ulicama grada, ispred sebe vidim njenu plavu kosu kako se vijori, njeni mi žuti pramenovi šibaju lice. Udišem zrak punim plućima i uživam u osjećaju koji se ugnijezdio u mojoj nutrini. Grije me. Uzbuđuje, uzbuđuje, uzbuđuje! Osjećam krv kako mi kola žilama, udara u sljepoočnice.
"Daj mi adresu, ime i prezime i čekaj me sutra oko sedam navečer", čitam riječi Goeteje.
Dajem joj. Sad zna sve o meni, ja o njoj ništa. Osim grada u kojem živi. Ne znam joj ni ime, pravo ime, njeno ime, o adresi stanovanja da ne govorim. Ne marim. Nije me briga. Samo neka dođe! Neka dođe!


Goeteja, pravim imenom Irina, sve je ono što sam očekivao i priželjkivao u svojim snovima. Visoka plavuša lijepih i dugih nogu. Izazovnog pogleda. Ušetala je u moj stan, mirno i sa osmijehom, kao da to čini svakog dana. I stan više nikada nije bio isti.
- Ja sam Irina! - rekla mi je jednostavno, a kad sam joj otvorio vrata, mirnim je korakom ušla u stan, baš kao da joj je u njemu mjesto i nigdje drugdje.
- Piće? - pitao sam ljubazno. - Vino?
- Vino je sasvim u redu.
Pijuckamo bijelo vino iz uskih čaša i gledamo se. Sjedimo u dnevnoj sobi jedno nasuprot drugog, zavaljeni u foteljama: između nas stol. Obučena je u traperice koje su se zategle oko njenog vitkog struka, otkrivajući ljepotu njene stražnjice.
- Osjećaš? - pita me Irina.
- Što?
- Privlačnost - kaže ona i gleda me neobično sjajnim zelenim očima. - Od kud toliko privlačnosti?
- Ne znam - odgovorim. - I ne razmišljam više o tome. Suviše sam sretan što ovo proživljavam.
- Idemo u postelju - iznenada predloži Irina. - Već smo i predugo čekali. Ali pazi! Obećao si?
Gledam je trenutak ne shvaćajući upozorenje, a zatim klimam: sjećam se! Na žalost. Nema prodiranja.
- Mislila sam ozbiljno - reče Irina. - Nemoj nešto pokušati silom. Znam se obraniti.
- Neću ništa pokušati silom.
- Što onda čekamo?

Ahhhhhhhhhhhhh! Kolika slast! Kolika strast! Neobična strast! Kakvo slatko mučenje. I preslatko.
Održao sam riječ, naravno. Ali koliko me muka to stoji, moja vražica Irina, koja me stavlja na slatke muke neće nikad znati.
Pomogli smo pri svlačenju jedno drugom i goli legli u krevet. Trenutak se jedan dugi, koji se pretvarao u plavu vječnost gledali, a zatim sam počeo ples prstima po njenom mladom, lijepom, čvrstom tijelu. Opuštala se teško, polako, ali se opuštala, to mi je jedino bilo važno. Osjećao sam kako joj ukočenost tijela nestaje. Ljubio sam i lizao joj svaki djelić tijela, a kad je počela nakon nekog vremena uzvraćati, sve je prestalo postojati, osim tog predivnog tijela u mojim rukama, topline koja je isijavala iz njega, budeći moju žudnju, već i onako veliku. Gutali smo jedno drugo na sve načine, noć uživanja je trajala i trajala i trajala, a kad mi je ustima tik pred sumorno zimsko jutro izmamila drhtaj slatkog olakšanja, znao sam da ljepšu noć nikad nisam imao i nikada je više neću imati. Iscrpljen zadovoljen, zaspao sam.

Zima se pretvorila u proljeće, a Goeteja, moja Irina, svakog je petka dolazila i mi se zatvarali u mom stanu i igrali igru suzdržavanja bez suzdržavanja. Sve osim ... i u meni počne rasti gladni crv znatiželje i odjednom mi više nije bilo dovoljno ovo veliko i preveliko uživanje. Želio sam, ne, htio sam, moram je ...
Kujem planove preko tjedna, dok sam bez Irine, sa kojom se sada čujem mobitelom po nekoliko puta na dan. A kakve razgovore vodimo …
- Kad ćemo ... – pitam je jednom.
- To nikad! -odlučno odgovara Irina. - Nikad!
Hoćemo! Odlučujem tiho, podmuklo u sebi i kujem plan. Sve potankosti razrađujem i pripremam se za idući vikend. Znajući koliko Irina-Goeteja voli igre, pripremam joj igru. Znam da će prihvatiti, uvijek svaki moj prijedlog prihvaća.

- Želio bih da me sputaš konopcem - kažem joj tog petka kad je stigla zajedno sa proljećem, topla je noć, nebo čisto: pružam joj bijeli i čvrsti konopac koji sam kupio samo za tu priliku. - Tako da ne mogu upotrebljavati ruke. Zatim mi pruži nasladu. Onako kako ti dobro znaš.
Vidim kako joj zelene oči zaiskre plamenom radosti: Irina voli novitete. Nova igra, novo uzbuđenje.
Umalo nisam izludio tu noć. Irina mi je vezala ruke i noge, tvoreći mojim tijelom veliki X. I počela me grickati, milovati. Prsti joj vješto prelazili sa jednog pregiba na drugi, dok mi se tijelo napinjalo. Dovodila me dugim prstima i ustima na sam rub vrhunca, da bi iznenada stala, odmicala se od mog uznojenog tijela i mirno me gledala. Zatim počinjala iz početka. Uvijek iznova. Doživljaj za pamćenje.

- Večeras ja želim tebe vezati - kažem joj iduće večeri, subota je, noć upravo ljetno topla.
Trenutak me prodorno gleda i znam točno što misli, što osjeća, a zatim ono što je tjera na ovakve čine pobjeđuje u njoj i moja Irina klima glavom pristajući, a duga joj se i divlja kosa trese oko napetog lica. Zar nisam sve do sada bio poslušan? Igrao njenu igru? Vjeruje mi, čitam u njenom pogledu.
Pažljivo joj omatam zapešća konopcem, pa konopac čvrsto vezujem za drvene noge svog kreveta. Ponavljam postupak sa Irininim nogama, blago ih širim i uživam u pogledu koji se otvara pred mojim očima. Osjećam njenu napetost, o svojoj da i ne govorim i počinjem je ljubiti, milovati. Polako, strpljivo.
U trenutku, kad se sasvim prepustila, legnem na nju i počinjem prodirati: ukočen sam do boli.
- Ne! - ječi Irina ispod moje težine koja je pritišće. - Ne! Obećao si. Gade! Životinjo! Ne!
Ne obraćam pažnju na njene proteste. Krikove joj bijesa prigušujem dlanom koji ona bijesno grize i baš ti ugrizi ubrzavaju moj ritam, moje uzbuđenje, moje uživanje, moju nadmoć! Moju vlast!
I zatim klonem. Ležim na njoj neko vrijeme, zatim ustajem i odvezujem joj ruke, pa legnem pored Irine. Gledam je kako odvezuje noge i izbjegava moj pogled.
- Vidiš - kažem joj - ostala si živa. Ništa se strašno nije dogodilo, zar ne?
Ne odgovara. Samo me ošine strašnim zelenilom pogleda, hladnim poput čelika. Ustaje, oblači gaćice, pa odlazi iz sobe. Zadovoljno se smiješim i polako, kako vrijeme prolazi, a Irina se ne vraća, tonem u san.
Zasljepljujući bijela i oštra bol me budi i vidim titravu Irinu, lice joj gnjevno, tamno, oči joj divljom mržnjom blješte. Vidim kako ponovo diže ruku sa velikim i oštrim kuhinjskim nožem i zabada mi ga ponovo u grudi, pa opet i opet ...


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.