Mnogo buke ni za što

Znam, znam! Sad ste pomislili: ma vidi ovog uobraženka! Naslov je gotovo istovjetan kao i kod velikog William Shakespeara. Varate se: ne umišljam da se moje pisanje može usporediti s njegovim. Vjerovali li ne, naslov ove pričice odjednom je izronio prošle noći u mom umu i zasvijetlio titravim crvenilom i točno sam znao da savršeno odgovara onom što će biti dalje izrečeno i što će te pročitati, budete li priču čitali do kraja, ne uplašite li se ovolikog neuobičajenog uvoda. Jer ja obično prasnem pravo u centar i razmašem se, a tek negdje u sredini, još češće pri kraju, otkrivam uzrok prasku.

Volim nedjelju. Nedjeljom su ljudi nekako opušteniji, manje zgrčeni pod navalom ubitačnog života koji im je nametnut. Mnogi se svečano odjeveni upućuju u crkvu, mnogi šeću besciljno, uživajući u neradu, mnogi izvode svoje ljubimce u šetnju. I ja spadam među ove posljednje i priznajem, silno uživam dok gledam svog razdraganog psića kako veselo trčkara, njuška, obilježava teritorij. Šetnja s psom je dobra za duševno zdravlje. Opuštajuća. Ili bi trebala takvom biti.

Nisam prešao ni dvadesetak metara, kad ugledam na suprotnoj strani ulice sasvim obasjanom suncem, svoju susjedu Vinetu. Vodi svog psa na šetnju, a pas je velik, ogroman, crn, jak, ima krvi rotvajlerske u njemu, pa poteže lanac i nisam baš siguran tko koga vodi. Jer Vineta je sitna, malena, tek negdje oko sto i šezdeset visoka, ako se o visini može govoriti u ovom slučaju, umjetna plavuša koja krije plave oči iza velikih i crnih sunčanih naočala.
- Idete do parka? - pita me Vineta, a na zvuk njenog glasa Lori se uzvrpolji i poteže prema njoj, želeći se maziti: nikad joj nije dosta maženja.
- Idemo - kažem.
- Onda ćemo zajedno - odlučuje Vineta.
- Kako to da ti vodiš ovu živinu na šetnju? - bockam je i smiješim se njenim naporima zadržati Nestora pored sebe, dok Nestor svom snagom vuče, ni davilica koja ga steže oko vrata mu ne smeta, suviše je jak.
- Svi su zauzeti - žali se ona. - I već su otišli. I sad se ja moram brinuti za Nestora. A nije ni moj pas.
- Ajde, ne kukaj! - bockam je. - I onako ništa ne radiš.
- Kako to ... - počne Vineta, a onda primijeti izraz mog lica i nasmije se. - Samo ti pričaj.
Razgovarajući šaljivo, jer nedjelja je, nikome se ne žuri, približavamo se parku. Prodavačica cvijeća već je na svom uobičajenom mjestu, a pored nje eksplozija veselih boja odudara od općeg zelenila. Pozdravljamo je ljubazno, jer gotovo da smo postali prijatelji, srećemo se svakodnevno po nekoliko puta.
- Oh! Vidi ga! - kaže Vineta odjednom, a u glasu joj negodovanje.
- Što je? - pitam je.
- Pas - kaže ona. - Sam je. Bez gospodara.
Pogledam i vidim maltezera, sitnu i bijelu mrlju na zelenoj travi. Poznajem psa, a poznajem mu i gospodara Veljka, za kojeg znam da je negdje u blizini. I u tom ga trenutku ugledam kako se približava drvoredom.
- Zašto nije vezan? - protestira Vineta.
- Zašto bi bio vezan? - odgovaram i puštam Lori sa uzice, neka slobodno trčkara i obavi nuždu.
- Morao bi biti vezan - ne popušta Vineta.
- Nisi li ti malo previše nervozna? - pitam je. - I kad smo kod toga, zar tvoj pas ne bi trebao nositi brnjicu?
- Nestor nikog neće napasti neizazvan!
- To ti kažeš - ne popuštam. - Ukoliko napadne, možeš li ga kontrolirati? Ne možeš, a to i sama znaš. Zato i jesi nervozna.
Vineta ne obraća pažnju na moje riječi, već dovikuje Veljku, koji se lagano, ne žureći, približava.
- Zašto ne vežete psa? - pita ga.
- Neće nikog napasti - odgovori mirno Veljko.
- Ali može zalajati - reče povišenim i sad već svađalačkim tonom Vineta. - Ako zalaje, izazvati će Nestora.
- To nije moj problem - kaže Veljko.
- Biti će - uzvraća Vineta - kad ga Nestor rastrga.
- Onda ću otići kući - odgovara sad već i Veljko svađalačkim tonom, a široko mu se lice nervozno trza - uzeti pištolj i ucmekati vašu mrcinu.
- Ne bi on tako govorio, da je Gerd sa Nestorom - mrmlja potiho Vineta ime svog muža.
- Smirite se! - umiješam se i polazim na suprotnu stranu od Veljka, udaljavajući se iz parka, vodeći Vinetu u tom pravcu. - Ništa se nije dogodilo.
- Što će on meni govoriti da bi pošao po pištolj? - žesti se Vineta. - Neotesanac jedan.
- Idemo dalje - kažem joj i vodim niz cestu. - Koji ti je vrag? Prva si počela izazivati.
- Ja? - iznenadi se ona i zastane, a ja zamislim kako joj se plave oči sakrivene tamnim naočalama šire u pravednom protestiranju. - Zar nisi čuo što je rekao? Da će ubiti Nestora?
- Rekao je to - polako joj govorim - tek na tvoje riječi kako će Nestor rastrgati njegovog mališana.
- Ne bi on sa mnom ...
Hodam uz nju i osluškujem bujicu riječi koje odaju duboku povrijeđenost, ljutnju, bol, bijes. I čudim se tome.
Konačno se rastajemo, njen je ogromni Nestor odlučio kući krenuti, a Vineta mora tamo gdje Nestor želi. Umjesto da bude obratno.
Polako se vraćam u park, još je rano za povratak kući. U parku i dalje nervozno šeće Veljko.
- Kako ona može tako - praska Veljko. - Ubio bi njeno pseto, kad bi samo pokušao nešto ...
Slušam bujicu riječi i polako se udaljavam. Jutarnja nedjeljna opuštajuća šetnja, postala je sve samo ne opuštajuća.
I dok odlazim iz parka, ne mogu, a da se ne zapitam: što bi bilo da je mališan maltezer zalajao na Nestora, a Nestor se oteo i napao? Jer ništa se nije dogodilo, baš ništa, a to ništa, sama mogućnost nesretnog događaja, zamišljenog samo u glavi Vinete, izazvala je prolom bijesa, mržnje i uvredljivih riječi.
Mnogo buke ni za što!

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Vilkova savršena večer

Neočekivana sreća šapatom se pronese razredom: posljednji, četvrti sat, koji je upravo trebao započeti, neće se održati.
- Imam neodložni sastanak - reče smiješeći se nastavnica. - Od vas očekujem da tiho izađete iz školske zgrade, ne ometajući nastavu u okolnim razredima. Jesmo li se razumjeli, djeco?
- Jesmo! - uzbuđeno reče osmogodišnji Vilko zajedno s ostalih dvadeset i tri sretnih đaka.
- Ideš ravno kući? - upita ga Stanko dok ustaju u zajedničkoj klupi.
- Ne znam - odgovori Vilko zbunjeno, zov pustolovine ga je uzbudio. - Gdje ćeš ti?
- Dogovoriti ćemo se ispred škole, sigurno u park - dobaci Stanko žurno trpajući knjige u torbu.
Ali nisu se dogovorili. Izlazeći iz ogromne zgrade u tiho i rano jesenje poslijepodne i stupajući na ulicu, Vilko ugleda poznatu visoku figuru svog oca.
- Eno mi tate - reče Stanku i žaleći zbog propuštene avanture lutanja. - Moram mu se javiti.
- Jesam li ti pokvario planove? - upita ga otac, kojem nije promakao razgovor između prijatelja.
- Htjeli smo u park - reče Vilko.
- A da umjesto toga pođeš sa mnom? - upita ga otac s osmjehom. - Jesam li dostojna zamjena?
- Volim biti sa tobom - reče Vilko, a tako je i mislio.
- Malo ćemo prošetati, razgovarati - reče mu otac, meko položivši ruku na Vilkova ramena: prijala mu je težina ruke. - Igra li koji dobar film, možemo i u kino.
- U kino! - uzbudi se Vilko: gledanje filmova mu je omiljena zabava, uz čitanje knjiga.
- Znači, nije ti žao što nisi sa prijateljima - zadirkujući ga reče mu otac. - Čini mi se da igra "Grof Monte Cristo", prvi dio.
- Ah, tata!
Otac se nasmije dječakovom uzbuđenom licu. Znao je za njegovu strast prema pustolovnim filmovima i knjigama.

Jednom, prošle zime, ni sam ne znajući zašto i ne mogavši objasniti svoj poriv, kasno noću, ponoć se približavala, nečujno se ušuljao u sinovljevu sobu i zatekao neuobičajeni prizor.
Prekriven dekom preko glave, potrbuške ležeći, Vilko je ispred lica držao knjigu, u čije je raširene stranice usmjerio mlaz svjetlosti iz baterije potajno čitajući, umjesto da spava.
Otac je pružio ruku i blago ga pomilovao po pokrivenom ramenu, ne želeći ga uplašiti. Vilko je provirio raskuštranu glavu i prestravljeno se zagledao u oca, koji je stajao u mraku: svjetlost je iz hodnika dopirala kroz otvorena vrata.
- Što to čitaš? - tiho je upitao otac.
- O istraživaču Roald Amundsenu - promucao je Vilko.
- Koliko to traje?
Vilko je samo upitno gledao u njega, ne razumijevajući pitanje.
- To potajno čitanje - reče otac, pa brzo doda: - Ne moraš odgovoriti, nije važno. Ali mi moraš obećati, kako to nećeš prečesto raditi. Možeš oštetiti vid. Obećavaš?
- Obećavam! - rekao je sa olakšanjem Vilko i zagrlio tatu: nije tražio od njega obećanje o prestanku potajnog čitanja i Vilko ga je silno volio zbog toga, jer je znao da bi vrlo teško održao obećanje.
- A sad na spavanje - meko je rekao otac uzimajući knjigu i džepnu bateriju. - Ujutro moraš u školu. Jesi li zaboravio?
- Kako bi mogao zaboraviti?
Otac se nasmijao tiho, promuklo, rukom mu prošao kroz kosu i tiho, kao što je i ušao, izašao iz sobe.

Noć se već spustila nad gradom kad su izašli iz kina nošeni gomilom koja se polako tiskala prema izlazu i palila cigarete.
- I? - upitao je otac. - Što kažeš?
- Silan film! - uzbuđeno odgovori Vilko. - Šteta što ne prikazuju oba dijela zajedno. Sad moramo čekati tjedan dana!
Otac se nasmije njegovom nestrpljenju i prebaci ruku preko Vilkovih ramena, umirujuće mu stisnuvši rame.
- Brzo će to proći, sine - meko mu reče. - Tih nekoliko dana.
- Jedva čekam! - dahne Vilko.
- Ne želi da vrijeme brže prolazi - reče mu otac, a Vilko nije mogao shvatiti zbog čega mu to govori. - Uživaj u djetinjstvu: neće dugo potrajati.
- Uzeti ću knjigu u knjižnici - reče Vilko odlučno - i pročitati je. Ne mogu čekati toliko da saznam što se dogodilo.
- Knjiga je prilično debela - upozori ga otac.
- Nije me briga! - odlučno reče Vilko.
Otac se nasmije njegovoj odlučnosti, a Vilko osjeti sreću zbog toga. Silno je tog trenutka volio svog tatu, velikog i mudrog, koji mu pomaže u otkrivanju novih uzbudljivih svjetova.
- Život nije samo avantura, Vilko - reče mu otac naslutivši mu misli koje brzo naviru jedna za drugom. - Ne žive samo avanturisti punim životom.
"Punim životom". Rečenica koju je izgovorio njegov tata, tutnjila je gromovito u Vilkovoj duši. Eto, to je ono što on želi. Sad zna. Siguran je. Želi živjeti punim životom. Želi ploviti, uživati u novom i nepoznatom. U onome o čemu sad samo čita. Doživjeti to. Sve doživjeti! Baš sve!
- Lakše malo - reče mu otac, primijetivši njegovo uzbuđenje. - Previše se uzbuđuješ. Nisu avanture uvijek slatke.
- Ali su uzbudljive!
- Vidio si koliko Dantes muka proživljava - nastavi otac promatrajući Vilkovo uzbuđenje. - Nije on izabrao biti avanturist.
- Ali je izabrao biti na brodu - reče uvjereno Vilko.
- Ah, to te uzbuđuje? - upita otac. - Brodovi?
Vilko klimne.
- Plovidba?
Vilko ponovo klimne.
- Proći će te to, dok malo odrasteš - reče otac smijući se, ali je Vilko znao da neće proći, da ne može proći. I što je najvažnije, on ne želi da prođe! - Pravi si avanturist, znaš li to? Sve te nepoznato privlači.
Vilko ništa ne reče. Samo je sretno gledao u oca koji mu se sa razumijevanjem osmjehivao.
- Što kažeš - upita ga otac pokazujući rukom na slastičarnicu - da smažemo nekoliko baklava? Od svih tih uzbuđenja, ogladnio sam. A siguran sam da me nećeš ostaviti na cjedilu i pustiti me samog jesti. Pravi avanturisti nikad ne napuštaju drugove u nevolji.
Plima ljubavi prema tati nabuja u Vilkovim grudima tolikom snagom, da se Vilko uplaši suza koje osjeti kako naviru, pa brzo obori pogled, dok zajedno sa ocem ulazi u slastičarnicu okruniti slatkom krunom savršenu večer.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pisač

Zastavši na pragu ulaznih vrata u stan, Marko Herman, pedeset i četiri godine star visok muškarac, prilično prorijeđene smeđe kose i blagih smeđih očiju pažljivo obriše cipele, jer vani je padala sitna i dosadna kiša, pa otključavši vrata stana, zakorači u hodnik. Istog časa, Dragica, njegova supruga, stupi u hodnik došavši iz kuhinje, položi ruke na kukove i upitno se zagleda u njega.
- Što je? - upita Marko primjećujući kao i uvijek njenu ljepotu: u svojoj četrdeset i petoj, Dragica je uspjela zadržati svježinu mladosti i on se ponosio time.
- Zaboravio si! - reče ona, a glas joj je bio na rubu plača. - Ponovo si zaboravio!
- Ma što sam to zaboravio?
- Mobitelom sam ti javila da na večeri imamo goste i da, kad budeš dolazio kući, kupiš dvije boce onog dobrog crnog vina, kojeg si kupio i prošli put.
- Uh!
- Što uh? - upita Dragica. - Dragi moj, znam da si profesor po zanimanju i da ponekad voliš izigravati ...
- Ništa ne izigravam! - prekine je Marko.
- ... rastresenost - dovrši Dragica mirno. - Ali što je previše, previše je!
- Što je previše? - upita on.
- Eto, vidiš - reče ona uz nemoćno slijeganje ramena. - Sad se lijepo vrati na ulicu, ali prije toga uzmi kišobran i kupi vino koje si obećao kupiti.
- Oprosti - reče Marko i poljubi je u kosu. - Ne znam što mi je. Zašto zaboravljam. Možda starost?
- Starost? - podsmjehne se Dragica. - Nisi mi djelovao starački jutros pod tušem.
- Ah! - reče on tiho i blago se osmjehnuvši na lijepo i prijatno podsjećanje: sad zna kako više nije ljuta na njega. - Idem.
- Morati ćeš nešto poduzeti - reče mu ona u leđa.
- Poduzeti? - Marko Herman se okrene. - U vezi čega?
Dragica duboko uzdahne: ponekad je zbilja nemoguće razgovarati sa njim. Čini se da je danas upravo jedan od takvih dana.
- U vezi tvoje zaboravljivosti - strpljivo i blago reče ona.
- Ah, to!
- Shvati to ozbiljno - reče ona. - I poduzmi nešto.
- Što? - upita on i pogleda je pravo u oči. - Da nosim notes sa sobom i zapisujem u njega?
- Vidiš, to uopće nije loša ideja.
- Ozbiljno to misliš?
- Najozbiljnije! - odgovori Dragica i klimne. - Čekaj! Imam jedan notes baš kao stvoren za tebe. Pričekaj.
Napola zbunjen, napola zabavljajući se profesor Marko se osmjehne stojeći sam u hodniku i čekaju da se Dragica vrata. U što li se to pretvara njihov razgovor ...
- Evo! - reče Dragica pružajući mu mali crni kožni notes. - Ima tanku kemijsku u svojoj unutrašnjosti, dovoljno ga je samo otvoriti.
- Hvala - ozbiljna izraza reče Marko, prihvati notes, otvori ga, izvuče malu i pozlaćenu kemijsku iz njegove unutrašnjosti i zapiše: "Kupiti dvije boce crnog kod Petrića".
- Što to radiš? - upita ga Dragica gledajući ga znatiželjno.
- Evo što - odgovori on i pruži notes prema njoj. - Upravo sam zapisao prvu točku svog podsjetnika.
Dragica se samo osmjehne.

Tri mjeseca kasnije, nije se više osmjehivala.
- Dragi moj - reče mu nakon što su završili sa laganom večerom: Marko se već udobno smjestio u omiljenu fotelju, duge je noge ispružio, njoj se činilo, do same sredine dnevne sobe - moram ti nešto reći.
- Reci - reče joj on odsutno, kako je već znao razgovarati u posljednje vrijeme: točnije, posljednjih šest mjeseci.
Dragica ga je gledala, pažljivo prateći njegove pokrete. Dohvatio je daljinski upravljač i glazba sa TV prijemnika priguši njihove glasove. Zatim odloži daljinski, dohvati onaj notes kojeg mu je ona poklonila prije tri mjeseca i nešto nažvrlja u njega.
- Slušaš li me? - upita ga ona.
- Slušam.
- Onda me gledaj! - ljutito reče Dragica. - Ostavi taj prokleti notes već jednom na miru!
- Ali ... - mlako protestirajući Marko je pogleda. - Ti si mi poklonila notes. Sjećaš se?
- Sjećam se - reče ona. - I sad bih voljela da to nikad nisam učinila.
- Zašto?
- Pa sve zapisuješ u njega! - gotovo vikne Dragica. - Svaku pojedinost svog života!
- Pretjeruješ, draga moja!
- Ne pretjerujem ništa! - uzvikne Dragica: u jednom se skoku stvori do Marka i zgrabi notes koji je počivao na rukohvatu fotelje.
- Što to činiš? - zgrane se Marko: notes je njegov, njegove su misli u njemu!
- Slušaj! - umjesto odgovora počne ona čitati iz notesa: - "Telefonirati Lejli". "Kupiti gumu". "Posjetiti Zorana". "Dovršiti knjigu". "Posjetiti M. u bolnici".
- Dosta! - reče Marko buneći se.
- Shvatio si? - podrugljivo upita Dragica. - Ne moram nastaviti?
- Ne moraš nastaviti.
- Sve zapisuješ! - vrisne ona. - Baš sve! Evo, uvjeri se: "Nemam stolice već tri dana: kupiti ..."
- Dosta! - ponovi Marko glasnije.
- Je li dosta? - neumoljivo nastavi ona. - Pazi ovaj vrhunac vrhunaca: "Večeras voditi ljubav sa ..."
- Dostaaaaaaaaa! - zaurla Marko, skoči iz fotelje i otme joj notes. - Rekao sam da je dosta! Koliko puta moram ponoviti? Ovo je moj notes! Moje misli! Nikad nisam ni pomislio da ćeš zloupotrijebiti povjerenje i čitati ga. Ovo je moj notes!
- Znam! - razdraženo odvrati Dragica. - Proklet dan kad sam ti ga poklonila. Sve zapisuješ! Baš sve! Ljudi ti se podsmjehuju kad na ulici zastaješ svakih nekoliko koraka i zapisuješ u njega.
- Baš me briga za njih!
- A je li te briga za mene? Za nas?
Marko je pogleda: onako zarumenjela zbog žestine rasprave, blistavih crnih očiju, bila je zbilja lijepa.
- Znaš da jest - odgovori joj. - Ne moraš to ni pitati.
- Onda baci prokleti notes! - zatraži zapovjedno Dragica. - Prestani zapisivati svaku glupost u njega!
Baciti ga? Ne traži li previše? Baciti svoje misli?
- Učiniti ću tako - reče Marko tiho. - Idem prošetati, smiriti se nakon ove prepirke. I baciti ću notes.
- Sigurno? - upita ona.
Marko samo potvrdno i odlučno klimne. Skine majicu koja se zalijepila uz njegova leđa zbog vrućine, ali i zbog neuobičajenog uzbuđenja. Uzme čistu i svježu košulju, obuče je i krene prema vratima.
- Samo ću prošetati - obavijesti Dragicu. - Smiriti se. Uzbudila me je prepirka.
- Prošeći - reče ona. - Smiri se. Uzmi vremena koliko hoćeš. Ali se vrati bez notesa!
Marko se sasvim malo osmjehne, klimne joj, otvori vrata i izađe iz stana. Stojeći u hodniku zgrade, prije nego li će se početi spuštati stepeništem, zavuče ruku u džep i izvuče notes.
"Baciti ovaj notes. Kupiti drugi. Ne dozvoliti da ga ONA vidi".
Pročita dva puta zapisano, pa zadovoljno klimnuvši glavom, počne silaziti mnogobrojnim i zavojitim stepenicama.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Zabrinuto

U prvi je mah pomislio, kako je to odbačena kutijica paste za zube, ali onda primijeti neobični naziv i zainteresirano ga pročita. Tog je jutra ustao ranije nego inače, imao je čitav niz obaveza ispred sebe i želio ih je sve na vrijeme riješiti i toplu ljetnu večer provesti mirno, u krugu obitelji, sasvim opušten. A sad ovo. Antonio još jednom pročita neobičan i nepoznat naziv na kutijici: "Axaclear". Ne bi ni primijetio vražju kutijicu, da se nije sagnuo i prosuo talog od kave u kantu za smeće, koja se nalazila u uglu kuhinje. "Axaclear". Što to znači?
Poznavajući dobro svoju narav, znajući kako će ga znatiželja čitavog dana izjedati, Antonio se naglo odluči, pa iz kuhinje prijeđe u dnevnu sobu, podigne poklopac Dijaninog laptopa i utipka naziv koji se kočio na kutijici i koji mu nije dao mira.
"Axaclear - test na trudnoću" vrištao je odgovor na monitoru. Antonio se zabulji u njega, a hladni mu žmarci projure tijelom. Čitavo mu tijelo zadrhti, odjednom mu je postalo hladno, baš kao da nema ljeta, već zima caruje ledenim dahom. Zar njegova mala Paula? Ali ...
Nervozno zatvori poklopac laptopa i brzo izađe iz stana, tiho zatvorivši vrata za sobom. U prvi je mah poželio ući u spavaću sobu Paule, zgrabiti je za krhka ramena i dobro prodrmati, urlajući joj pitanje u lice: Zašto! Ali je odmah shvatio kako bi to bila glupost i odustao od svoje namjere koja ničeg dobrog ne bi donijela. Ni vremena za gubljenje nema: sastanak će u tvrtki početi sat prije početka radnog vremena i on mora ...

Vozio je pažljivo. Ne treba mu sad još jedna nesreća. Zašto? Zašto? Bubnjalo mu je u glavi. Ali odgovor nije dolazio. Dok je čekao na semaforu, pokuša polako i duboko disati. Mora se koncentrirati na posao, na sastanak. Ali su mu misli bježale ka Dijani i onom sad već dalekom proljeću ...

... prije devetnaest godina, kad mu je Dijana nježno ovila ruke oko vrata i prošaputala u uho:
- Moramo razgovarati.
- Zar sad? - upitao je Antonio i mahnuo rukom oko sebe, pokazujući na pustu plažu, sumrak se spuštao, more je šumjelo. - Nisam te zbog toga doveo ovdje.
- Znam to - rekla je Dijana nesigurno se osmjehujući. - Ali moramo razgovarati.
- Pa dobro - pristao je Antonio, sad je već bio pomalo zabrinut, jer nije Dijanu često viđao ozbiljnu: bila je prava vragolanka i to ga je i privuklo k njoj.
- Mislim da sam trudna - ispalila je ona.
- Misliš - upitao je polako, pokušavajući govoriti mirno Antonio - ili to znaš?
- Znam - odgovorila je. - Bila sam jučer kod ginekologa.
- Znači - polako je rekao, osjećajući buru u svojoj nutrini - to je sigurno?
- Sigurno je.
- Malo prerano, ne misliš li? - upitao je Antonio. - Tek su mi dvadeset i dvije.
- A meni tek dvadeset - rekla je Dijana.
- Znam koliko godina imaš - rekao je on ne znajući što drugo reći i to ih je oboje nasmijalo.
- Želiš dijete? - upitala je, a šum je valova umotao njeno pitanje željom za potvrdnim odgovorom.
Umjesto odgovora, odjednom pregrizavši ogromni strah u sebi, Antonio ju je čvrsto zagrlio i meko poljubio, bez one uobičajene strasti kojom ju je inače ljubio. Nježno, nježno.
- Isplivati ćemo nekako - rekao je čvrsto u njenu smeđu dugu kosu koju je mrsio vjetar i njegovi prsti.
- Hoćemo - rekla je ona bodreći oboje. - Je li te strah?
- Umirem od straha - priznao je on.
- Dragi moj - rekla je Dijana privijajući se uz njega i pola je straha nestalo, a umjesto straha nova se odlučnost ugnijezdila u njemu.

Pomahnitali zvuk automobilskih sirena vrati ga u sadašnjost: oko je semafora sad sjajilo zeleno i Antonio mahne rukom kroz prozor, tražeći oproštaj od ostalih vozača.
Isplivali su, naravno. Ali nije bilo lako! Prvih je nekoliko godina bilo izuzetno teško. Stanovali su u Dijaninoj spavaćoj sobi u kući njenih roditelja i oboje su patili zbog toga. Štedjeli su koliko su god mogli, sanjajući o odlasku u vlastiti stan, o osamostaljenju.
I voljeli se. To je bilo najvažnije i Antonio je znao, osjećao, da nije bilo tog divnog osjećaja koji ih je spojio, nikad ne bi uspjeli.
Paulu, kćerku, obožavao je toliko, da mu se ponekad čak i Dijana znala narugati.
- Pusti je živjeti - govorila mu je ponekad. - Ne bdij toliko nad njom.
Ali se čini kako nije dovoljno dobro i dovoljno budno pazio. Paula je trudna. Nosi dijeti u svojoj utrobi. Njegova se djevojčica ...
Antonio odmahne glavom: neće misliti o tome! Ne smije misliti o tome! Ne pred sam sastanak na koji žuri.

- Muči li te nešto? - upita ga kolega nakon sastanka, dok su prilazili svojim stolovima.
- Djelujem li tako? - odvrati Antonio.
- Ne baš tako. Ali pomalo neuobičajeno, da.
- Sitni problem - reče Antonio. - Kojeg ću riješiti.
- Ne sumnjam u to - reče njegov kolega i prijateljski ga udari po ramenu.
"Ali ja sumnjam", pomisli tužno Antonio, hrabro se osmjehujući kolegi.

Isti čas kad je otključao vrata stana, osjeti miris svijeća i neodlučno zastane u malenom hodniku koji je vodio do dnevne sobe. Je li zaboravio neki važan datum? Miris svijeća govorio mu je kako je Dijana pripremila svečanu večeru, a on nema pojma povodom čega je ta večera. Njihova godišnjica? Nije: bila je prije dva mjeseca. Nije ni rođendan. Pa koji je vrag onda? I baš večeras, kad je njemu prije do svega nego li do slavlja.
Uđe u dnevnu sobu, osjećajući zamamni miris koji je dopirao iz kuhinje, ali uopće ne osjećajući glad. Iznenada se sjeti, kako uopće nije jeo. Čitav dan.
- Antonio? - dovikne Dijana iz kuhinje. - Ti si?
- Očekuješ nekog drugog?
- Ne budi mrgud - odvrati ona. - I natoči nam malo vina. Imam divnu vijest. Pripremila sam nam pravu malu gozbu. Petak je, sutra idemo kod mame i tate i ...
Antonio je prestane slušati. Nije mogao podnijeti razdraganost u Dijaninom glasu, dok se on osjeća prokleto loše. Baš kao da je na umoru.
Polako i pažljivo, da bi smirio uskovitlane misli, Antonio napuni dvije okrugle čaše do polovice crnim vinom, pa odmah malo otpije: možda će mu alkohol pomoći?
- Bez mene? - prijekorno upita Dijana ušavši u dnevnu sobu, lijepa i zarumenjela lica, dok joj je smeđa kosa bila uredno vezana pozadi, kao i uvijek dok bi kuhala. - Nisi znatiželjan?
- Jesam - odgovori Antonio, ovlaš joj poljubi usne i nasmiješi. - Naravno da sam radoznao. Gdje je Paula?
- Otišla je provesti vikend kod Valerije, zar si zaboravio? - odgovori Dijana blago kucnuvši čašom o njegovu.
- Zaboravio sam.
- Za nas! - reče Dijana.
- Za nas - tiho ponovi Antonio.
- A sad, kad sam te omamila vinom - vragolasto reče Dijana, a Antonio ni ne primijeti titraj njenog glasa, iako je njenu vragolastu prirodu obožavao - moram ti nešto reći. Nešto jako važno.
- Reci.
- Trudna sam!
Strepnja, žalost, tuga, nemir i još koješta drugog što se od ranog jutra usadilo u dušu Antonija nemilosrdno je pritiskujući, odjednom dobiju krila i uz nečujni lepet se vinu iz njegove nutrine zajedno sa sretnim i prepunim olakšanja uzdahom koji mu se ote iz dubina grudi.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

In memoriam

Stanovnici jedne ulice – priča dvadeseta:


Kao i obično, Mićo se probudi nešto prije sedam osjećajući se neobično. Još u polusnu, potraži razlog tom čudnom osjećaju i sjeti se da je jutros osvanuo sedamnaesti dan mjeseca. Za njega poseban dan.

Prije više milijuna godina, dok je još bio veoma mlad i sa povjerenjem gledao u život i u budućnost, u ovo je vrijeme čvrsto spavao. Imao je običaj noću čitati, lakomo gutajući knjige, upijajući svjetove. I dok je spavao najtvrđim snom mladosti, probudilo ga drmusanje ramena.
- Ustani - rekla mu je susjeda, a on se čudio koga li vraga ona radi u njegovoj spavaćoj sobi. - Potreban si majci.
- Što se dogodilo?
- Ustani. Razbudi se - rekla je susjeda i izašla iz sobe.
Osjećao kako razlog njegovom neuobičajenom buđenju nije i ne može nikako biti dobar. Ali bio je grozniji nego li u bilo kom Mićinom košmaru, koji su ga s vremena na vrijeme posjećivali: sanjao bi kako more prodire u strojarnicu, on divljačkom snagom i ludom brzinom zatvara ventile, sprečavajući eksploziju i vidi kako mu nadiruće more siječe odstupnicu i zna: čeka ga smrt gušenjem. U tom bi se trenutku budio, brisao znoj sa lica i bio sretan što je to samo san. Ali jutros nije bio san.
- Otac ti je doživio saobraćajnu nesreću - rekla mu je susjeda, dok je Mićina majka skrhana bolom sjedila na kauču u dnevnoj sobi i nekontrolirano jecala, sasvim se prepustivši bolu, ne pružajući mu ni malo otpora. - Sad su dvojica došla, javila to. Idi i raspitaj se što se točno dogodilo. Jer ništa više nisu htjeli reći.

Ništa više nisu mu rekli ni u uredu nekog glavešine u SUP-u, da, onda je još bio SUP i još će mnogo vode proteći prije nego li se transformira u MUP.
- Je li živ? - pitao je Mićo uporno.
- Ništa pouzdano ne možemo vam reći - glasio je uvijek jedan te isti odgovor.

Do vraga sve! Što sad? Ništa mu drugo nije preostalo, nego vratiti se kući bez odgovora po kojeg su ga poslali.
- Što su ti rekli? -pitala ga je susjeda istog trena kad je zakoračio u dnevnu sobu: majka je i dalje sjedila na kauču i plakala i nije se zbog toga iznenadio. I bilo mu vraški krivo, što rano jutrom, čuvši starog kako ustaje i izlazi iz stana, nije ustao i pogledao kroz prozor, da vidi svog starog kako prilazi kolima i odlazi na put. Bez povratka. Niti pola sata prije ugasio je svijetlo prestajući sa čitanjem i još nije zaspao.
- Ništa mi nisu rekli - odgovorio je i nervozno zapalio cigaretu. - Ponavljaju papagajski samo to, kako je doživio saobraćajnu. Ništa više.
- Čudno - rekla je susjeda.
Mići se nije činilo čudno. Nekako je naslutio istinu i osjećao je kako ga ta istina guši, vlaži mu oči. Ali nije zaplakao. Pušio je cigaretu za cigaretom i čekao.
Onda su ponovo došla dvojica, drugovi njegovog starog, i po njihovom skrušenom držanju, odmah mu je postalo jasno kakvu vijest donose. Za njega to i nije bila vijest. Još dok je stajao ispred načelnikova stola u MUP-u, osjetio je da njegovog oca više nema.
Dok je slušao riječi sućuti koje su mrmljali pokušavajući uspostaviti kontakt sa njegovom sasvim izbezumljenom majkom, osjećao je cijepanje vlastitog života. Na dva dijela. Onog prošlog, dok je stari bio živ i ovog sad, koji tek treba započeti, nastaviti, usprkos svemu nastaviti.
A onda je stara riknula glasom kojeg nikad još nije čuo od nje i pogledala ga od plača natečenim licem, neprestano ponavljajući:
- Ti si to znao! Ali nisi htio reći!
Je li tada most povjerenja i ljubavi između njih dvoje, između majke i sina, prvi put napukao?

Nije bio siguran, ali je kod druge pukotine točno osjetio razdor koji se javlja i ostaje trajnom činjenicom u odnosu njih dvoje. Nije plakao, suzdržavao se nekako sve do početka očeva pogreba. Pa i još malo više. A onda je zasvirala prokleta glazba i kočnice su popustile: niz Mićino su se lice zakotrljale suze i ma koliko se trudio zaustaviti ih, jer tuga je privatna stvar, sveta privatna stvar i ne treba biti javna, nije uspijevao zadržati nadiruće suze koje su grunule nezadrživom snagom. Koje je vidjela samo dobra susjeda i nježno mu stegnula rame. Bio joj je zahvalan na tom pokretu utjehe.
Kod kuće, kad je sve bilo gotovo, dok su još uvijek svi oblijetali oko majke, koju ni apaurini nisu mogli primiriti, dok je mirno i stojeći po strani pušio, ošine ga majčina primjedba i tad je znao da će se pukotina teško ikada premostiti.
- Nisi plakao! - optužila ga ona. - Uopće nisi plakao!
Mićo je zanijemio, zatim odmahnuo rukom, što će u budućnosti milijun puta ponoviti i povukao se u svoju sobu. Je li to bila greška? Je li morao ostati i nametnuti svoju volju? Ne dozvoljavati majci da njena uvijek bude posljednja, zakon?

Milijun je godina proteklo od tog kobnog jutra. Kaos je i dalje posvuda. Ni dan danas nije dobro, a u čitavoj ulici kao da je pošast ludila zavladala. Nigdje toliko pijančevanja, nigdje toliko laži, vjerolomstva, licemjera, da o onim teškim, nepopravljivim potezima za koje nikad nema i nikad neće biti opravdanja i ne govori.
- Danas je godišnjica smrti mog starog - reče preko ruba šalice.
- Pitao sam se, što ti je - promrmlja Bojan: sjede u kafiću u kojem su se nekad, davno je to bilo, voljeli opijati.
- Ponekad mi se čini - reče Mićo - kako živimo u ulici ludila. Nigdje toliko raznovrsnih zanimljivih ludih likova.
- Hm! - hukne Bojan. - Donedavno smo i sami spadali među njih.
- Možda još uvijek i spadamo.
- Sigurno, ne možda. Neukrotivi.
Obojica se nasmiju.
- Toliko smrti oko nas - zamišljeno reče Mićo. - A mi smo još ovdje. Zašto?
- Tko će ga znati! - Bojan slegne ramenima. - Ti znaš da je stari Hem alkohol zvao ubojicom giganata. Misliš li, da su svi ti mrtvi, sa kojima smo nekad pili, bili giganti?
- Nikako! - pobuni se Mićo. - Izgubili su bitku, zar ne?
- A mi je dobili?
- Zar nismo?
- Nisam sasvim siguran.
- Ovdje smo, zar ne? - upita Mićo i osmjehne se. - Za razliku od njih.
- Ako tako gledaš ...
- Zar se može drugačije gledati?
Bojan ne odgovori. Prijatelji tiho sjede jedan do drugog, uživajući u kavi i međusobnoj prisutnosti, dok pored njih tihim mimohodom prolaze oni kojih više nema.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Propis

Stanovnici jedne ulice – priča devetnaesta:


Vodeći na uzici svoju miljenicu, kujicu Viru, polako hodajući, uvijek misleći na pozne godine svoje drage miljenice, gospođa Marica se osmjehne, primijetivši kako joj susjeda, koja stanuje u zgradi nasuprot njene, veselo domahuje na suprotnoj strani ulice, dok joj jutarnje sunce obasjava široko lice, a poludjela joj kosa strši na sve strane.
- Marice! - vikne gospođa Valerija. - Pričekajte me tren!
- Nema žurbe - odgovori gospođa Marica, zaustavi se i blago zategne uzicu, ali je Vira svejedno prijekorno pogleda, mahnuvši prijateljski repom, ne bi li ublažila prijekor u svojim blagim očima.
- Ste bila na placi? - upita je gospođa Valerija griješeći u govoru, ni ne mareći za to. - Ima li gužve?
- Sve je krcato - odgovori gospođa Marica. - Otišla sam jako rano, da se mogu što ranije vratiti Viri.
- Kako si ti, Virice? - upita gospođa Valerija, nagne se polako, teško, smeta joj veliki trbuh, pa pogladi kujicu po glavi: Vira potiho zareži.
- Ma vidi ti nju! - iznenadi se Valerija,
- Takva je postala nedavno - opravdavajući svoju miljenicu reče Marica. - Jadnica je ostarjela, postala ćudljiva.
- Koliko sad ima?
- Četrnaest.
- Četrnaest? - Gospođa Valerija podigne crne obrve. - Nije li to duboka starost za jednog psa?
- Ne govorite tako! - oštro, a li usprkos tome blago, prijekorno, reče gospođa Marica. - Ne mogu zamisliti život bez nje.
- Pa nemojte tako ...
- A kako drugačije? - upita Marica, pa se sad ona sagne i pomiluje psa. - Donio mi ju je moj Hrvoje, baš prije nego je počela "Oluja".
- Oh! - uzvikne gospođa Valerija.
- Iz koje se nije vratio - dovrši gospođa Marica, a pogled joj se zamagli.
- Oh! - ponovi Marica, zbunjena sasvim, ne znajući što bi rekla.

A gospođa je Marica u duhu vidjela onu vjetrovitu i olujnu noć, koja kao da najavljivala katastrofu koja se njoj osobno dogodila. Najveća moguća nesreća. Ali onda to još nije znala, nitko ne zna što donosi sutra i silno se obradovala sinovljevoj posjeti.
- Našao sam je na cesti, odbačenu - rekao je njezin Hrvoje i ispod mokre košulje izvukao malu drhtavu smeđu lopticu. - Neki ju je luđak odbacio. Hoćeš li mi je pripaziti dok se ne vratim, mama?
- Znaš da hoću - raznježeno je odgovorila Marica i pažljivo podigla uplašenu kujicu, dok je Hrvoje odlagao pušku i ranac u kut sobe. - Zvati ćemo je Vira. Jednom sam pročitala priču o psu istog imena i baš sam uživala čitajući.
- Neka onda bude Vira - složio se njen Hrvoje. - Čuvaj je. A kad se vratim ...
Ali nije se nikada vratio. Ona ljudska "Oluja" ga je progutala. Ostala je sama sa Virom, plačući i ne mogavši se dugo vremena smiriti. Jer prirodno je da djeca sahranjuju roditelje, a ne obratno. Briga o Viri je pomogla prebroditi očajne dane. Njena draga Vira ...

- Nemojte biti tužni - suosjećajno joj reče gospođa Valerija. - Godine su već prošle ...
- Jesu - prizna Marica. - I samo mi je Vira ostala ...
- Hoćete li sa nama večeras? - promijeni temu razgovora Valerija.
- Gdje?
- Pa prošetati se novim lukobranom - čudeći se pitanju, odgovori gospođa Valerija. - Zar ne znate? Danas je pušten u promet. Možemo se tamo šetati.
- Nisam znala - prizna gospođa Marica. - Tko sve ide?
Gospođa Valerija počne nabrajati dobro joj poznata imena, a gospođa je Marica na svako poznato ime klimala odobravajući.
- Onda? - upita na kraju nabrajanja gospođa Valerija. - Idete sa nama?
- Idem - odgovori Marica. - I Viri će biti drago promijeniti mjesto šetnje.
- Krećemo u šest - obavijesti je Valerija. - Svi ćemo se naći u parku.
Marica klimne: objašnjenje nije bilo potrebno. Uvijek su se sastajale u obližnjem parku, kad bi organizirale neki izlet.
- Biti ćemo tamo - obeća Marica, a Vira zalaje, na što se obje gospođe nasmiju.

Skupina gospođa, glasno i raspoloženo razgovarajući, približava se ulasku u lukobran. Zastajkujući malo, puštajući svoje društvo korak-dva ispred, jer Vira ne trpi šumu ljudskih nogu, postaje zbog njih razdražljiva, Marica je radoznalo pogledavala na lukobran, koji joj se učini čudan, onako "pust" bez doka, kojeg je veći dio svog života na njemu gledala. Dug i bijel, obasjan ljetnim večernjim suncem, izdužen u plavetnilu, izgledao je krasno i Marica se radovala šetnji. Na lukobranu mora da puše osvježavajući vjetar i biti će pravo uživanje prošetati njime sa svojom Virom. I prijateljicama.
- Samo tren! - zapovjedno reče mladić obučen u uniformu zaštitara. - Vi ne možete proći.
Gospođa Marica zastane, iznenađena, pomalo uplašena. Pa svi ostali su prošli pored zaštitara. Zašto ona ne smije?
- Zašto? - ratoborno upita Valerija, organizatorica ove šetnje, zaustavivši čitavu grupu i vrativši se malo nazad. - Kakva je to sad glupost?
- Nije glupost, gospođo - učtivo, ali tvrdo, odgovori zaštitar. - Nije glupost već propis. Psima je zabranjeno.
- Glup propis! - odbrusi gospođa Valerija i uzvikne pokazujući rukom: - Pogledaj! Ima i biciklista. I jedan automobil. Samo pas ne može?
- Tako je. - Zaštitar klimne. - Ne možete sa psom.
- A ako Viru podignem i nosim je? - upita sa nadom u glasu gospođa Marica.
- Ni onda ne možete - odgovori mladić. - Propis.
- Glup propis! –odreže ponovo gospođa Valerija. - Kao i mnogo toga još u ovoj državi!
Skup odobravajućih glasova vine se prema nebu, ali ništa im ne pomaže: zaštitar je neumoljiv.
- Idite bez nas - reče Marica tiho. - Mi ćemo šetati obalom i čekati vas.
- Propisi - gunđala je Valerija, povevši skupinu gospođa za sobom prema vrhu lukobrana, prema moru, pokoravajući se nepokolebljivom propisu.

Zbunjena, malo omamljena, kao da je doživjela šok, gospođa Marica se zagleda za skupinom žena i odjednom, nakon jako dugo vremena, osjeti se sasvim sama.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Poludjelo jutro

Stanovnici jedne ulice – priča osamnaesta:


Probudivši se neuobičajeno rano, prva mu je pomisao bila ledena čaša piva sa krunom bijele pjene koja ga poziva da napući usnice, pažljivo je otpuhne i žedno otpije. Ležeći u polutami sobe, Bojan se iznenadi: u posljednje vrijeme misli kao da se ne mogu otrgnuti od prokletog pića. A već je poprilično dugo apstinent. Godina je žeđi prohujala, pa i druga ….
"Potpuni apstinent", sijevne mu podrugljiva misao, sjetivši se kako već dugo nije bio ni sa jednom ženom. Čudno, kao da mu to previše ni ne nedostaje. Kad se sjeti uvertire koju žene zahtijevaju da odigra, izgubi volju za tim. Ali danas bi bilo dobro da ima ženu. Danas je dan kad više ne smije i ne može odlagati posjet tržnici. Zalihe hrane, a i ostalih kućnih potrepština, opasno su se smanjile. Bilo bi lijepo kad bi to netko drugi obavio umjesto njega, ali ...
- Što se mora nije teško - promrmlja on ustajući - već je još teže!

Na tržnici je bila ludnica. Kao i uvijek. Domaćice su se naguravale i glasno govorile i očito su uživale u čitavom šarenom i poludjelom spektaklu koji se odigravao pod vrućim suncem. Bojan namrgođeno obori glavu i počne se probijati kroz gomilu, klimnuvši tu i tamo ponekom poznaniku. Nitko mu ne uzvrati i to ga iznenadi malo, a onda se nasmije u sebi. Toliko su svi okupirani svojim brigama, da više ni ne primjećuju poznate. Preživjeti, kao da je postalo moto svih i što manje obraćati pažnje na sve oko sebe. Gadilo mu se to.
A onda ga sa osmjehom na izboranom licu pozdravi jedan raskuštrane kose i plamtećeg pogleda i Bojan mu ne misleći uzvrati. I tek tad se sjeti kako čovjeka uopće ne poznaje. Ludilo. Poznati ga ne pozdravljaju, nepoznati ga pozdravljaju. Svijet naopačke. I dan mu odjednom više nije izgledao izgubljen: počeo je uživati u njemu, pitajući se kojeg li će vraga neobičnog još doživjeti.
- Hej! - reče mu stalni "stanovnik" tržnice, lupkajući ga po ramenu, što Bojan nije trpio, pa se odmakne od njega. - Daj mi za piće.
- A ne pitaš imam li?
- Daj, ne tupi - nervozno reče "stanovnik" tržnice. - I ti si nekad lokao.
- Jesam - prizna Bojan. - Ali sam prestao, zar ne? Možeš i ti prestati.
- Ne drži mi predavanja!
Bojan se nasmije i gurne mu u ruku dvadeseticu. Uvijek je bio darežljiv i to su svi znali i mnogi koristili njegovu darežljivost.

"Cuger je barem pitao", pomisli Bojan nekoliko minuta kasnije, dok je kupovao svježe i divno rumene marelice, primijetivši kako ga je prodavačica zakinula. "A ovi sami uzimaju. Ne pitaju. Misle da je to njihovo bogom dano pravo!"
Pažljivo je pratio vaganje prilikom svake kupovine koju bi obavljao, pričinjavajući se nezainteresiranim, ali oštrim potajnim pogledom ne propuštajući ništa. I nitko, baš nitko, bez obzira što bi i koliko kupovao, baš nitko mu nije dao onoliko koliko bi mu naplatili.
"Lopovska država", mislio je probijajući se kroz mnoštvo."Svi postaju lopovi. Pa to je postalo pitanje časti: prevariti svog bližnjeg. Milosrdni kršćani! Poput Geđe. Upravo toliko milosrdni. Ni više ni manje. Milosrdni samo kad je njihova bijedna koža u pitanju. A za ostale ..."

Dok mu je sunce visjelo iznad glave, podne se opasno približilo, vruće ljeto je uzimalo zamah, Bojan sa nakrcanom torbom koju je prebacio preko lijevog ramena, napusti tržnicu sa uzdahom olakšanja. Na Korzu će popiti kavu, malo odahnuti, uživati u pogledu na žene u ljetnim haljinama ... ah, ali nema više haljina, uopće ih nema, samo traperice, nošene skroz nisko, sasvim neženstveno, čak i ružno.
Jedva pronašavši slobodno mjesto, Bojan sjedne i naruči kavu. Popije jedan mali i oprezni gutljaj i čitavim mu licem preleti gadljiva maska. Kava je bila očajna, da očajnija nije mogla biti. Privuče račun, koji je konobarica pritisnula pepeljarom i vrteći glavom u nevjerici, shvati kako će ga ovo "zadovoljstvo" koštati dvanaest kuna. A pitaju se zašto toliko mnogo ljudi pije preko svake mjere, loče. Eto razloga! Kava je preskupa! Bojan u sebi brzo izračuna kako pet kava košta točno onoliko koliko i kilogram kave. Pa ti pij u kafiću i uživaj u pogledu!
Napola razdražen, napola se zabavljajući, posegne rukom u džep u namjeri zapaliti cigaretu i onda se sjeti: prestao je i pušiti, prestao je piti, prestao je ševiti, prestao je ...što? Živjeti? Je li to još uopće on, Bojan? Onaj koji je volio noću živjeti danju spavati. Koji je silno uživao u pijanom vrtlogu života. Je li to još uvijek on? Ili se pretvorio u ... u što, ili u koga se pretvorio?
I dok je zurio u račun, jedna mu druga neobičnost privuče pogled: na računu je pisalo kako je četrnaest sati i četrdeset minuta, a bilo je tek jedanaest i četrdeset! Sasvim ludo!
Odbrojavajući novac i ostavljajući ga na stolu ( neće ostaviti napojnicu ) Bojan odluči da će, istog trenutka kad stigne kući, dobro se zagledati u svoju osobnu i provjeriti je li to još uvijek on ili samo njegova sjena živi, a on ... jer u ovakvom je jutru sve moguće.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Okovi

Stanovnici jedne ulice – priča sedamnaesta:


Ponekad mu je silno smetalo što se nigdje ne može sakriti i učiniti nešto potajno. Nešto za što će samo on znati. I nitko više. Jer čitajući bajke, a čitati je samostalno naučio već sa pet godina, Vilko je stekao dojam kako se svaka tajna kad-tad sazna. Ne možeš se nigdje sakriti i ništa ne možeš sakriti. On sve vidi. Bilo je to strašno.

- Mama - pitao bi radoznalo, dok bi mu se majka besciljno motala po kuhinji, kako bi malom Vilku izgledalo - je li to za ozbiljno?
- Sigurno - odgovarala bi ona uvijek. - Ne smiješ sumnjati. To nije lijepo.
- Ali ...
- Nema ali! - prekidala bi ga ona svaki put.
Ponekad bi mislio kako prekida njegova radoznala pitanja iz jednostavnog razloga što ne zna ... ali bi brzo otjerao tu ružnu misao od sebe: mama je velika i ona mora znati. A sad znade i On, Bog, koji je svemoguć, pa tako sad zna i za njegovu ružnu misao.
- Moraš vjerovati, Vilko - nastavljala bi majka. - Bez zapitkivanja. U tome leži snaga vjere.
Snaga? Kakva snaga? Zar su ljudi koji "vjeruju" snažni? Jaki? Naravno da i on želi biti jak, narasti veliki i biti snažan kao tata. Tata je velik, jak, to sigurno zna dok ga u rijetkim prilikama gleda obučenog u maslinastu uniformu. Tata je vojnik, ratnik. A svi su vojnici veoma snažni.

Vilko se osmjehuje dok se sjeća kako ga je njegov tata, prilikom posljednjeg boravka kod kuće, vodio na duge šetnje uz more i visoko ga podizao u zrak. Vilko je vrištao od uzbuđenja, dok bi mu ledena bura hladila zažarene obraze, punašne, rumene. Volio je na licu osjetiti kapljice morske pjene koju su valovi visoko bacali, a vjetar podizao još više, gore visoko prema nebu, umalo ... tu se mali Vilko prestao osmjehivati jer ne smije tako razmišljati o Njemu.
- Što je, sine? - pitao ga je brižno tata, primijetivši promjenu raspoloženja na sitnom licu Vilka.
- Ništa, tata!
- Želiš li me nešto pitati?
"Želim!", umalo da nije vrisnuo Vilko, ali pitati znači sumnjati, a mama mu je rekla da se onaj koji sumnja ogrešuje o Njega. Bilo ga je strah. Jer iako ništa nije pitao, Bog je sigurno doznao što je želio pitati svog tatu. A pitanje je bilo veliko i teško i zauvijek se nastanilo u Vilkovim grudima i pričinjavalo mu tihu bol.

Vrlo bi brzo došlo vrijeme kad bi tata ponovo otišao, Vilko ostajao sam sa mamom i odmah bi počeo žaliti ta tatinim odlaskom. Mučio ga je osjećaj kako nešto skriva od tate. Od svog voljenog tate. Je li to u redu? Smije li se to? Nije li to ružno kao što je ružno i sumnjanje u Njega?
Slijedeći put će postaviti pitanje koje ga muči. Odlučio je to sjedeći na kamenom zidiću. Mama i on su bili kod djeda i bake u posjeti, tata ponovo na terenu, kako su govorili, a Vilko nije točno shvaćao što to znači. Sunce je nemilosrdno pržilo, ljeto je vrištalo žutom bojom. A iznad Vilkove glave nebo plavo. Veliko. Ogromno.
Vilko, i dalje sjedeći na kamenom zidu-ogradi, zabaci glavu što je više mogao i zagleda se u plavu nedokučivu visinu-dubinu. Gdje mu je kraj? Ima li kraja? Ako ima, koliko je daleko? Tamo je negdje i On, jer nebo je Njegov dom i sad ga vidi kako sjedi tu i gleda u beskonačnost.
Odjednom mu je postalo jasno, mada to ne bi znao uobličiti suvislim riječima, kako, u stvari, gleda u beskonačnost. I zahvati ga val strahopoštovanja, odmah zatim i ushita, jer za jedan divan plamteći trenutak učinilo mu se kako će otkriti tajnu, veliku, divnu tajnu, koja će mu donijeti ... nije ni sam znao što. Ali zatim, dok si trepnuo okom, onaj divan trenutak spoznaje prođe, kao da nikad nije ni bilo. U sjećanju dječaka ostavio je trag žalosti, ali i ushićenja, jer umalo, umalo ...

Kad je došlo vrijeme za spavanje i dok ga je mama pažljivo pokrivala bijelom plahtom, odjednom je rekao.
- Danas sam gledao u najdalju daljinu.
- Kako to misliš? - upitala je zbunjeno majka.
Vilko se iznenadio. Tata bi ga sigurno shvatio, osjećao je to duboko u sebi. Vrpoljio se pod upitnim majčinim pogledom, dok je ona rukom ispred njegovog lica činila znak križa: da ga On, Svemogući štiti dok spava, kako mu je objasnila, kad ju je on pitao zbog čega to čini.
- Nebo nema kraja - bubnuo je i ne želeći da riječi izlete iz njega i odmah se zbog toga silno pokajao, jer majka se zaustavila na sredini sobe, već odlazeći, okrenula se prema njemu i upitno ga pogledala.
- Ne znaš o čemu govoriš - rekla je nestrpljivo. - Biti će bolje da spavaš.
Tata bi ga pitao zašto je to rekao, kako to misli, neka mu objasni ... i odjednom mu je silno nedostajao njegov dragi tata. Koji je razgovarao, uvijek razgovarao sa njime. Baš uvijek!
- Dobro, mama - promrmljao je i okrenuo se prema zidu.

Najgore je bilo u toaletu. Dok bi praznio crijeva, Vilko ne bi mogao a da ne misli na Njega, gore u najvećim visinama, kako ga gleda, vidi ga dok obavlja ovu nedostojnu radnju, radnju koja bi morala biti krajnje privatna. Zbog čega mora sve vidjeti i sve znati? Što radi dok sve to ispod sebe gleda?
Grmljavina ...kako to izvodi? Jer mama mu je objasnila, jedne zimske večeri, dok je olujni vjetar ledeno zavijao, a kiša udarala, bubnjala po prozorima, kako sve to dolazi od Njega, On sve to ljudima šalje.
- A kako čini grmljavinu? - upitao je radoznalo.
- Kakva su to pitanja? - uzvratila je mama. - Kao i sve što čini, sve je Njegova volja.
Ali to nije bilo ono što je Vilko želio čuti, što je očekivao čuti, nije to bio odgovor na njegovo pitanje. Znatiželja ga je izjedala. Polako, ustručavajući se, počeo je izgrađivati svoju sliku o grmljavini. U Vilkovoj mašti stvorilo se olujno nebo prepuno oblaka koji i nisu bilo oblaci, već više kao neka brda, omanje planine. A sa njihovih vrhova u bjeličastoj magli, uzdizala se Njegova nejasna figura, brada mu duga i prosijeda vijori na vjetru, a On silnom snagom podiže u zrak i baca niz planinu jednu veliku bačvu, svaka veća od one najveće koju ima Vilkov djed i u kojem se nalazi vino. Baca drvene bačve jednu za drugom niz strminu i tako stvara silnu grmljavinu koja trese svijet.

I opet je došao tata, mirisao je na šumu i Vilko je volio namirisati taj miris u tatinoj kosi. Kad je došlo vrijeme za spavanje, tata ga je odnio u krevet, polegao, promrsio mu kosu i rekao smiješeći se:
- Lijepo spavaj, sine!
Vilko je ostao sam u sobi, bez majčinog blagoslova i onog čarobnog pokreta rukom kojeg je njegova mama svaku večer pred spavanje činila nad njim. Smije li zaspati bez toga? Ako zaspe, hoće li se ujutro probuditi?
I Vilko se počne vrpoljiti i migoljiti i kašljucati i više nije mogao izdržati i poviče:
- Mamaaaaaaaaaaaaaaa!
Tata dojuri u sobu brzinom munje, umalo ne istrgnuvši vrata i upitno ga pogleda.
- Što se dogodilo, sine? - upita ga nježno.
- Ništa.
- Viknuo si.
- Trebam mamu.
- Što će ti mama?
- Nije mi učinila ono?
- Što ono?
- Pa ono?
- Josipa! - grmne tata gotovo toliko glasno koliko je grmio i On dok je bacao bačve i pravio grmljavinu, pa izađe iz sobe.
Vilko ostane sam, mirno ležeći ispod plahte, povukavši je do brade i zvjerajući očima oko sebe. Što se događa? Zašto se tata toliko uzbudio? Zar je nešto pogriješio? Učinio je loše što je zvao mamu? Do njega su dopirali uzbuđeni glasovi roditelja: tata je ljut, shvatio je to Vilko odmah. Jer tata nikad ne podiže glas, a sad je malo nedostajalo, pa da viče.
- Nikad više! - začuje ga Vilko kako glasno govori. - Jesi li razumjela?
Nije čuo mamin odgovor, osim ako njen zbunjeni smijeh nije bio odgovor. Trenutak kasnije, tata je ponovo bio u sobi kod njega i sjeo na Vilkov krevet i pomilovao mu kosu.
- Ne moraš se bojati - reče mu meko. - To su sve bapske priče. Priče baš kao i u knjigama bajki koje čitaš. Sve je to izmišljotina.
- I Bog je izmišljotina? - razrogačivši oči upitao je Vilko.
- Sve je to ljudska mašta - objasni tata: morao ga je ranije pitati, tata sve zna. - To se zove vjera. Mnogi ljudi osjećaju potrebu vjerovati.
- Onda - zamuca Vilko još uvijek ne mogavši povjerovati - nema Boga i ne gleda me sada? I uvijek? Ne vidi sve što radim? I mislim?
- Ne, sine - meko reče tata. - Tvoje su misli samo tvoje. Dok ih ne izgovoriš nekome. Ne boj se.
- Ne bojim se.
- Morao si mi ranije reći što te tišti - reče mu tata. - Moraš mi obećati, da ćeš uvijek razgovarati sa mnom, ako te nešto tišti. Ili zanima. Ili jednostavno želiš samo razgovarati.
- Hoću, tata - odgovori Vilko, sjedne u krevetu i zagrli tatu, uživajući u mirisu šume koji se širio iz tatine kose.
- A sad na spavanje - reče tata blago ga polegnuvši. - Ujutro rano ustajemo i idemo na more.

Vrata se Vilkove spavaće sobe zatvore za tatom i Vilko je ponovo sam sa svojim mislima. Sutra će pitati tatu o nebu i ima li nebo kraja? I kako dolazi zima, a sad je tako vruće? I kako ...

Utone u san mirno, tiho, bez mučnih pitanja koja su ga obično mučila pred spavanje. Otresao se okova.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Vjetrenjača želja

Stanovnici jedne ulice – priča šesnaesta:


Posebno mu je zadovoljstvo bilo rano izjutra lagano pognut trčati uz brdo, dok bi pored njega promicala rijetka vozila. Morao je taj neželjeni dio puta pretrčati, jer vodio ga je u zelenilo, šumu, čist zrak kojeg su njegova pluća izmučena pušenjem bila željna. Godina je dana apstinencije, potpunog suzdržavanja od pića već promicala i Mićo se čudio kako to "ne-lokanje", kako je u sebi apstinenciju nazivao, sasvim lagano podnosio. Nije mu nedostajalo piće, nedostajali su mu ponekad oni ludi provodi u kojima je toliko uživao. Ne samo piće, kao piće, već više sve ono što uz velike količine pića obično dolazi. Pomamno uživanje u uživanju. Ako je to bilo uživanje. Jer i trčanje je uživanje, a trčanje mu je zamijenilo uživanje u piću. Jedno za drugo. Otarasio se loših navika, prigrlio dobre. I bio je sretan zbog toga.

Zbog toga se i silno iznenadio, kad mu je njegov nekadašnji drugar u piću Krunoslav, kojeg su svi, naravno, zvali Kruno, pozvonio na vrata u sitne sate: nije još bilo deset navečer, ali od kad je prestao sa nezdravim životom, Mići je bilo nepojmljivo da mu netko zvoni na vrata u taj sat.
- Nemam gdje spavati - rekao je Kruno cereći se zbunjeno i sa očekivanjem, dok su mu oči pitale, molile. - Gazdarica mi je dala otkaz.
- Zbog čega?
- Što ja znam? Kakvo je to pitanje?
- Što si učinio, pa si dobio nogu?
- Nabio sam joj račun za telefon do neba - rekao je Kruno keseći se. - Možda i preko te granice.
- Budala ostaje budala - promrmljao je Mićo puštajući ga u stan. - Koliko dana misliš ostati?
- Samo nekoliko dana - umirivao ga je Kruno, zadovoljno trepćući. - Neću ti previše smetati, ne brini.
- Nema dolazaka iza deset - počeo je Mićo recitirati jednoličnim glasom svom zapanjenom prijatelju. - Nema pušenja u spavaćoj sobi.

Skrećući sa asfalta u šumu, Mićo se smijao u sebi prisjećajući se tog događaja. Zbog nečeg je bio slab prema Krunoslavu. Nije znao sebi objasniti tu slabost, ali bila je činjenica, da je Krunoslavu opraštao i ono što nikada nikome nije opraštao. A Krunoslav je to znao iskoristiti, Mićo je bio svjestan toga. Nije mario.
Od kad poznaje Krunoslava, Kruno neprestano ima nekih problema. Uvijek upada u neke neprilike.

- Ti to voliš - rekao mu je Mićo jednom. - Ne znaš drugačije.
- Volim neprilike? - Kruno je zinuo.- Jesi li ti lud?
- Nisam ja, nego si ti lud. Kladim se u život da ne bi mogao funkcionirati, kad bi počeo mirno živjeti.
- Kao ti? -podrugljivo je upitao Kruno. - Da se predam?
- Ja se nisam predao - po milijuniti put pokušao mu je objasniti Mićo, mada je znao kako je to uzaludan posao. - Samo sam okrenuo list. Samo se budale uvijek drže jednog te istog uvjerenja. To nije hrabrost.
- Nego što je?
- Zadrtost, eto što je!

Uživajući u mirisu borova, Mićo se prisjeti svih onih ludih noći provedenih sa Krunom u zadimljenoj prostoriji, pijući do besvijesti. A sada ... Mićo duboko udahne svjež zrak i to ga podsjeti na Krunoslavov običaj širenja ruku i mlataranja njima, dok nešto strastveno objašnjava.

- Ti si vjetrenjača - rekao mu je Mićo onog dalekog zimskog dana, dok su potezali iz boce i pušili, a ledena se kiša spuštala iz crnog neba, čekajući prekid pljuska, pa da odjure do Miće i na toplome nastave sa pićem. - Mlataraš tim svojim krakovima i prepun si želja i planova. Prava vjetrenjača želja. A u stvari imaš samo jednu jedinu želju.
- Koju? - upitao je Kruno smijući se.
- Da se na bilo koji način dočepaš velike love - odgovorio je Mićo. - Misliš da bi velika lova riješila sve tvoje probleme.
- Zar ne bi?
- Ne bi! - uvjereno je rekao Mićo. - Razbacao bi lovu dok trepneš okom. A onda ...
- Baš me briga za onda!
- Eto vidiš!

Prisjećajući se tog dalekog događaja, Mićo se morao nasmijati. I dok se tako glasno smijao i trčao, izlazeći iz ugodne šume i ponovo stupajući na asfalt, pitao se smije li se to zbog događaja dalekih koji i nisu bili toliko smiješni, ili se smije zbog zadovoljstva kojeg mu pruža trčanje. A onda mu se osmjeh zaledi na znojnom licu, jer policijska kola, približavajući mu se iza leđa, prodorno se oglase zavijajući sirenom, a policajac mu mahne rukom, nedvosmislenim pokretom kojim mu je zapovijedao stati. Mićo se polako zaustavi i brišući znoj sa čela, upitno se zagleda u policijska kola.
Policajac suvozač izvježbanim i brzim pokretom otvori vrata, iskorači iz kola i nagne se preko krova vozila.
- Mićo ...? - upita glasno.
- Ja sam - prizna Mićo.
- Poznajete li Krunoslava ...?
- Poznajem - odgovori Mićo, pitajući se u sebi, kojeg li je vraga sad ta budala učinila.
- Pođite sa nama - reče policajac.
- Zašto?
- Neće dugo trajati - reče policajac. - Vaš prijatelj tvrdi da je prije tri noći čitavu noć bio kod vas u stanu.
- To je istina - reče Mićo.
- Svejedno - malo grublje zapovijedi policajac - uđite u kola, pa da krenemo već jednom.

Tek oko podne, izmučeni Mićo zakorači na sunčanu ulicu i dalje obučen u trenirku. Netko je bivšoj Krunoslavovoj gazdarici, koja ga je izbacila na ulicu, ukrao nešto više od pet hiljada eura.
- Jesi li to učinio? - upita sasvim tiho, iako ih tu, na ulici, nitko nije mogao čuti.
- Pa znaš da nisam - odgovori Kruno, a lice mu odavalo nevinost i samo nevinost: možda jedino još trunčicu ljutnje što mu se ne vjeruje. - Kako sam mogao? Pa spavao sam kod tebe!
- Prokleti pajkani! - reče Mićo. - Jednom nešto zajebeš u životu i uvijek te hvataju za gušu kad se nešto dogodi.
- Prokleta istina! - reče Krunoslav.- Idemo na piće. Zaslužili smo.
- Zaboravljaš da sam prestao.
- Onda idem sam - reče Krunoslav. - Vidimo se kasnije.
Mićo klimne gledajući ga kako spuštenih ramena odlazi. I njega je izmorilo ispitivanje, shvati.

Tri mjeseca kasnije, Mićo se iznenadi pismu, jer prošlo je nekoliko godina, a da mu nitko nije pisao. Još se više iznenadi, kad otkrije da mu piše Krunoslav. Bilo je to prvo pismo uopće koje je primio od Krune i otvarajući ga stojeći u dnevnoj sobi, osjeti veliku znatiželju: konačno će doznati gdje je Krunoslav prije dva mjeseca nestao.

"Pozdrav bivšoj ispičuturi!
Da odmah kažem, u bajboku sam. Ćopili su me ni sam ne znam ubog čega i odrapili mi jednu godinu. Izdržati ću.
Zamolio bih te za uslugu: povremeno mi pošalji cigarete. Znaš da sam lud, ako nemam cigaretu u ustima"

- Lud si ti neprekidno - glasno reče Mićo i nasmije se, pa se vrati pismu.

"Sjećaš se, kad sam ono spavao kod tebe posljednji put i kad si me tjerao čitati? Posebno mi se dopao "Kum", uživao sam je čitati, pa je i tebi preporučujem. Možda naučiš nešto."

Odjednom osjetivši drhtaj uzbuđenja, Mićo odloži pismo i potraži knjigu "Kum" koju je napisao Mario Puzo, a koju je Kruno sa uživanjem čitao, prisjeti se. Pažljivo uzme knjigu u ruke i počne je prelistavati i uskoro ih pronađe: pet sasvim novih novčanica od po sto eura. Ukupno petsto!
Vjetrenjača želja pokrenula se mahnito još jednom, shvati Mićo. Ovog je puta njega iskoristila za alibi. Koji svejedno nije mnogo pomogao. Samo je odgodio neizbježno.
I odjednom se prisjeti one noći, kad se pred zoru probudio i vidio Krunu kako se uvlači u svoj improvizirani krevet na podu. Morala je to biti ta noć. Kruno se iskrao iz stana dok je Mićo mirno spavao, obavio posao, vratio nazad u krevet. A Mićo je mislio kako se vraća iz posjeta toaletu.
Manji dio love sakrio je u knjigu, znajući kako će prije ili kasnije završiti iza rešetaka. Glad za onim što je Krunoslav nazivao uživanjem, a u stvari bilo ludo bančenje i rasipanje love, vremena, energije i zdravlja, pobijedilo je, bilo je jače, uostalom kao i uvijek u kaotičnom životu Krunoslava.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.