utorak, 27. studenoga 2007.

Jedina



Vadim njenu veliku uokvirenu sliku, koju sam strpao na dno pisaćeg stola, u najnižu ladicu, sa namjerom da je nikad više ne izvadim, nikad više ne pogledam. Ne mogu izdržati. Izdržao sam četrdeset i jedan dan točno, brojio sam dane i to sasvim pouzdano znam. Četrdeset i jedan dan je prošlo od onog sumornog dana, kad je bol prepukla u meni i uzeo sam Sofijinu fotografiju u pozlaćenom okviru i grubo je bacio na dno ladice i sa treskom zatvorio je u tamu, na mjesto koje jedino zaslužuje. Četrdeset i jedan dan je čamila u tami, a sad je ponovo na svjetlosti sunca.


Prije pet minuta zazvonio mi je telefon i ništa ne sluteći, mirno sam podigao slušalicu, dok mi je pogled odlutao kroz prozor prema moru.
- Ja sam - začuo sam meki ženski glas i istog trenutka mog je mira nestalo: more nisam ni vidio, umjesto mora pred očima mi zaigrala Sofijina svijetloplava kosa, zelene oči, nabubrene usne, a slike njenog prekrasnog i mladog golog tijela plesale su divlji plameni ples u mojoj duši, paleći me, sagorijevajući me, pretvarajući me u želju. Nezasitnu.
- Sofija - promuklo sam rekao: morao sam izgovoriti njeno ime, da samog sebe uvjerim kako sa njom razgovaram. - Mislio sam ...
- ... da me više nikada nećeš čuti - rekla je ona prekinuvši me u rečenici i nadmoćno se smijući. - Prevario si se. Još jednom. Dolazim k tebi.
- Ali ... - promucao sam u prazno, jer slušalicu je već spustila.


I to je bilo sve. Sad čekam i gledam njenu sliku, koju sam izvadio iz tame i vratio na osvijetljeno počasno mjesto. Nije pitala može li doći. Želim li je vidjeti? I uopće, je li dobrodošla? Kao i uvijek, kraljica se ponaša kako njeno veličanstvo želi. Koliko mi je to puta učinila? U ovih tri godine poznanstva? Koliko je puta bez riječi objašnjena naprosto nestala? I vraćala se nakon nekog vremena, umorna i gladna i pomalo prljava, a ja bih je uvijek sa smiješkom dočekivao, jer nisam mogao ugasiti plamen koji je Sofija uspjela zapaliti u mojoj duši. Jedinoj je to uspjelo, a bilo je žena u mom životu. Kad se samo sjetim ... bolje ne! Sofija ih je sve na neki način poništila, kao da nisu ni živjele, kao da im se njihovi životi nikada nisu miješali sa mojim. Postale je jedina. Sofija. Samo sam na nju mogao misliti, samo sam nju želio i nikada mi je nije bilo dosta. Od onog prvog dana ...


... kad sam je ugledao mladu, lepršavu, sa velikom i kovrčavom grivom plave kose koja joj okružila duguljasto lice sa dugim i tankim nosom i svjetlucavih nabubrenih usana. Prišla je stolu za kojim sam sjedio pijuckajući čašu crnog vina i naslonila se na njega.
- Hoćete li mi dati vatre? - upitala je, a njen glas mi natjerao žmarce uz kičmu i krv mi jurnula i osjetio sam početak želje koja se pretvarala u bujanje i u neprilici brzo sam prebacio nogu preko noge, a njen zeleni pogled sve je to primjećivao i podrugljivo se smješkala: ličila mi je na ajkulu i sjećam se, kako sam pomislio da mora biti opasna kučkica.
Nije tu bilo gotovo. Dok sam joj palio cigaretu, primijetio sam kako joj iz džepa uskih traperica, uže nisu mogle biti, kako joj se ocrtava upaljač. Lovi me? Je li to moguće? Pogled u njene hladne i zagonetne zelene oči, nije me učinio pametnijim. Ljutilo me njihovo podrugljivo svjetlucanje i odlučim joj dati lekciju. Konačno, imam šezdeset, a klinka možda svega dvadeset. Zar nje se bojati?
- Evo ti vatre - progovorio sam mirno i gledajući joj u vrh nosa, dok sam joj pridržavao upaljač ispod nosa - a i u tebi ću zapaliti plamen, ako to želiš. A čini mi se da želiš.
- Opa! - uzvikne ona potiho: nitko sa strane nije mogao čuti naš razgovor. - Konačno jedan matorac sa mudima. Zbilja misliš da možeš izaći na kraj sa mnom?
- Samo je jedan način da se uvjeriš.
- Stanuješ u blizini?
- Sasvim blizu.
- Idemo! - rekla je i uspravila se uz smiješak. - Odavno se nisam divljački poševila!


Taj je prvi put ostala kod mene, u mom stanu, tri mjeseca. Bila su to tri mjeseca strasti, požude, ludila. Neprestano smo grabili jedno drugo, iscrpljivali se, ali strast nismo uspijevali iscrpiti.
Sa dvadeset i dvije godine, Sofija je jako mnogo znala o pružanju zadovoljstva: kupala me u ugodi, uvodeći nove i maštovite igre, a ja se ljuljao u brodici sreće sijekući valove strasti. Koji su rasli i podizali se i nosili me prema nebu.
Kako objasniti ono što se događalo u meni? I može li to bilo tko shvatiti? Kako dočarati ona jutra, kad bih je gledao golu, čvrstog tijela, kako se poput predivne mačke lijeno proteže na razbacanom krevetu, besramno otkrivajući svaki detalj svog prekrasnog tijela. Ljubio sam svaki milimetar tog čvrstog tijela, lizao je od nožnih prstiju do kose.
- Dok sam sa tobom, ne moram se kupati - govorila je.
- Zauvijek ćeš ostati sa mnom.
- Ništa nije zauvijek - odgovorila mi je, a ruka joj plovila mojim bedrima, skrećući mi pažnju sa riječi.
Sutradan je nestala. Izašla je ujutro uzevši nešto novaca, rekavši da ide kupiti cigarete i nestala.


Ludio sam. Vrtio se po stanu u stanju nekog bunila. Brinuo sam se da joj se nije što dogodilo, ali sam u dubini duše znao, kako mi je to lekcija zbog moje posesivnosti. Željela mi je pokazati kako je svoja i kako mi nikada neće pripadati. Bar ne sasvim pripadati. Umirao sam. Nisam mogao prihvatiti njen nestanak iz mog učmalog života i počeo sam voditi zamišljene razgovore sa Sofijom, u kojoj sam joj objašnjavao svoje poglede na život. Maštarija bi uvijek završavala seksualnom proždrljivošću: nisam mogao pobijediti glad koja bi narasla u meni, nakon čega sam se osjećao poniženo, a ponekad sam znao i zaplakati. Odrastao muškarac, mnogo bliže grobu nego rođenju, pa ... ali bih se onda sjetio njenog šaputanja, dok bi obavijala noge oko mene, usisavajući me i grebući mi leđa dugim i lakiranim noktima. I seksualne se želja iznova javljala ... jača i sve jača i progonila me. Svakog dana, svakog sata.


- Idi sa nekom bilo kojom drugom - savjetovao me dugogodišnji prijatelj. - Izbriši je sa drugom ženom.
- Ne mogu - priznao sam mu: uvijek smo jedan drugome govorili istinu. - Pokušao sam, ali nije išlo.
- Ne razumijem
- Nije mi se mogao dignuti - tiho sam prošaputao, u strahu da me netko drugi osim mog prijatelja ne čuje.
- A inače ti ... - zamucao je, pa nastavio: - Sve ti funkcionira normalno?
- Sve. Kad pomislim na nju, nema problema.
- Zašto rijetko upotrebljavaš njeno ime? - upitao me znatiželjno.
- Rijetko? Nisam toga svjestan.
- Jako rijetko. Uvijek govoriš "ona", vrlo rijetko upotrijebiš njeno ime. Nego, jesi li pokušao još koji put?
- Nisam. Ne želim. Čekati ću da se vrati.
- Čekati?
- Ništa mi drugo ne preostaje.
- A ako se ne vrati?
- Vratiti će se – rekao sam uvjeren, jer o drugoj mogućnosti nisam smio ni razmišljati.


To je bilo onda, kad je prvi put nestala. Vratila mi se nakon dva mjeseca, nenajavljeno, samo je pozvonila na moja vrata. Otvorio sam ih, a ona mi upala u zagrljaj i oboje smo se sklupčali u grčevitom zagrljaju tu, na podu, grabeći jedno drugo i dok sam sa neopisivom srećom prodirao u nju, njenu vlažnost kojom me zvala, dahtala mi je u lice:
- Upamti! Ni sada me nemaš! Uvijek sam svoja! Nikad neću biti tvoja. Niti ičija. Samo svoja!
Natjerao sam je da ječi od sladostrašća: to je bio moj odgovor. Moj odgovor na sve. Kupanje u sladostrašću. Dok je bila sa mnom. Jer nestala je ponovo i poslije toga još mnogo puta, i nikada nije ni riječju objasnila svoje nestanke, nisam nikad doznao gdje je bila i što je radila.
Prilikom još jednog njenog povratka, kad se vratila sa svog tko-zna-kojeg-bijega od mene, pljusnuo sam je u lice i krv joj je potekla iz duguljastog nosa, a oči zasjale zelenim plamenom. Istog časa sam se pokajao, uplašio i počeo je ljubiti, ližući njenu krv koja joj je tekla niz lice i uživajući u njenom okusu.
- Možeš me i ubiti - rekla mi je dok mi se podavala u navali strasti, jer taj je udarac i u njoj i u meni probudio nešto životinjskog - ali me nikad nećeš imati.
Nije me bilo briga. Lizao sam joj krvavo lice, pratio crveni i topli potočić između dva brežuljka, srčući ga slasno, dočekujući ga iznad kovrčave zanosne šumice. Ni za što me nije bilo više briga! Ne tada, dok sam prodirao u njenu vlažnu vrućinu, crveni vulkan, a njeni mi nokti grebli leđa, da bi se iznenada izmakla, podrugljivo me pogledala i postavila se u klečeći položaj, okrećući mi čvrstu stražnjicu i gledajući me iskosa zelenim pogledom kojim je rasplamsavala strast u meni.
- Priznajem te za gospodara slijedeća dva sata! - rekla je promuklo. – Ako izdržiš toliko.
Zgrabio sam je za guzove koje je podigla što je mogla više u zrak i nemilosrdno se zabio u nju, uživajući u njenom ječanju, pomalo bolnom, pomalo sladostrasnom. I nastavio se zabijati beskonačno dugo ...


Sad je čekam. I odluka, koja već mjesecima kolebljivo se njiše u mojoj duši, sazrijeva i raste, postaje konačna: više joj neću dozvoliti otići. Ovog će puta ostati kod mene zauvijek. Sve već imam u glavi: čitav plan.
Kad pozvoni, otvoriti ću kao i uvijek, zgrabiti je i zabijati se u nju poput noža kojeg ću kasnije upotrijebiti. Bosti ću je nemilosrdno, zamišljam u glavi, sjećajući se njene krvi i slatkastog okusa, kojeg nikad ne bih mogao zaboraviti, a koji mi od onog dana draška nepce. Iskasapiti ću je, izrezati pažljivo i na lijepe prihvatljive komade, koje ću položiti u velike staklenke, koje sam nakupovao prilikom priprema, malo po malo, da ne navučem sumnju. Staklenke ću uredno poslagati u ogromni hladnjak, kojeg sam također nedavno upravo u tu svrhu kupio. Svakog ću dana iz staklenke vaditi jedan komadić nje i uživati u njoj. Biti će u meni, više neće moći pobjeći. Nikad.
Evo, zvonce na vratima krvavo-požudno vrišti. Idem. Idem otvoriti vrata jedinoj.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 24. studenoga 2007.

Iznenadni poriv



Valentin, visok i snažan pedesetogodišnjak, ustane gipko iz fotelje u kojoj je udobno zavaljen čitao novine, pa se osmjehne Amandi.
- Idem pod tuš - reče joj. - Ili možda ti želiš prva?
- Istuširala sam se prije tvog dolaska - odgovori mu supruga. - Istuširala, obrijala noge i namazala čitavo tijelo. Trebam se još samo obući i dotjerati neke sitnice. A to je za čas gotovo.
- Za čas? - upita Valentin, podižući sive obrve: kosa mu smeđa i bez sjedina i jedino mu obrve odaju godine.
- Da! - nervozno odgovori Amanda. - Za čas!
- Držim te za riječ - reče Valentin krećući iz dnevne sobe. - Znaš kako mrzim čekati.
- Nećeš morati čekati - dopre do njega njen promukli od cigareta glas, kad je već zatvarao vrata za sobom.


"Da mi je i to dočekati!", pomisli Valentin umorno, bezvoljno svlačeći odjeću sa sebe i bacajući je u korpu za rublje. Uvijek je čeka, pa će tako i večeras. Zna to. Nesposobna je bilo gdje stići na vrijeme. A njemu to svakog dana sve više i više ide na živce. Pogotovo, kad mu se ne ide negdje, kao večeras, na otvorenje novog i već nezasluženo razvikanog restorana, a Amanda svakako želi prisustvovati tom društvenom događaju.
Dok pušta mlaki mlaz da ga miluje po čvrstom tijelu Valentin pokušava dokučiti, gdje i kako su prohujale godine. Dvadeset godina braka. Bez djece. Sporazumno.
- Uživati ćemo - govorila je Amanda. - Putovati ćemo, posvećivati se jedno drugom. Nisam majčinski tip.
Složio se. Pogotovo stoga što ni on sam nikad nije želio dijete. Što će mu? Brige velike, a radost upitna. Bolje je ovako. Dovoljni su sami sebi.
Ali nisu bili. U jednom se momentu nešto promijenilo, nije znao što, a ne zna ni sada. Zna da se on promijenio, a Amanda nije pratila njegove promjene. Prije pet godina, dok su uživali u lijenom jutru nedjelje ispijajući kavu i pušeći, Valentin je pogledao oko sebe po ukusno i blistavo čistom stanu i osjetio prazninu.
- Moramo nešto promijeniti - izletjelo mu je, odlepršalo preko novina do Amande, koja je začuđeno upiljila crni pogled u njega, a da Valentin nije bio ni svjestan kako je progovorio. Iz dubina svoje duše.
- Što želiš promijeniti? - upitala je Amanda, a ramena joj se pognula prema naprijed: njen borbeni položaj, koji je jako dobro upoznao tokom petnaest godina braka.
- Ne znam - odgovorio je iskreno - ali osjećam kako nešto ne štima.
- Mora da si poludio! - reče ona i odgurne novine, pa dohvati cigarete. - Imaš sve što se poželjeti može. Na što se žališ?
- Ne žalim se, ali ... - ne dovrši rečenicu Valentin, naginjući se preko stola i paleći upaljač, da bi Amandi pripalio cigaretu: uvijek je to radio, od prvog dana njihovog poznanstva.
- Pa onda? - Amanda otpuhne dim i zagleda se upitno u njega.
- Pa onda - odlučno odgovori Valentin, iznenadivši i samog sebe - prestajem sa pušenjem. Tako ću početi promjene!


Još i sada čuje Amandin grohotan smijeh, kojim je popratila njegovu odluku. Ali je Valentin ustrajao: od tog nedjeljnog jutra prije pet godina, ni jednom nije zapalio cigaretu. I ponosio se time: prvi je korak prema promjeni uspješno učinio.
Zatim je, na Amandino zaprepaštenje, počeo svake večeri trčati. Uživao je trčati noću, gotovo praznim ulicama grada, sam sa sobom i svojim mislima, neuznemiravan, osjećajući se ispunjen mirom i srećom.
- Kriza srednjih godina - komentirala je Amanda.
- Ljubomorna si - peckao ju je on. - Primjećuješ koliko mi promjene dobro čine, želiš i ti to, ali nemaš snage ustrajati.
Samo je prijezirno frknula kroz nos poput mačke i namreškala ga, a on se sjetio, kako je volio ljubiti taj mali i fino oblikovani nosić, za vrijeme udvaranja. Kad ga je posljednji put poljubio? Nije se mogao sjetiti i osjeti žalost zbog toga.


Pet godina. Samo pet godina i sve se promijenilo. Dok se briše mekanim ručnikom, Valentin sa žalošću, ali pomalo i sa ljutnjom, odmahuje glavom. Zašto ga nije mogla pratiti? Zar nisu to obećali jedno drugom na početku zajedničkog putovanja kroz život. Uvijek zajedno. Da su bili uvijek zajedno ne bi upoznao ... ah, tlapnje i ništa druga. Prezire to! Da sam ovo ili da sam ono! Bilo bi isto!
Neraspoložen, umalo ljut, Valentin izađe iz kupaonice i odšeta u spavaću sobu. Neodlučan u izboru kravate, uzme ih tri sa sobom i pođe u dnevnu sobu.
- Koju? - upita ušavši.
Amanda, i dalje ležerno obučena u crvenu svilenu haljinu, dok je Valentin već sasvim obučen, lijeno podigne pogled.
- Zelenu - odluči u trenu. - Divno ti pristaje uz novo odijelo.
- Zar se ne misliš početi spremati? - upita je Valentin, prisiljavajući se da govori tiho i uljudno, dok je u njemu rasla nervoza.
- Stići ćemo na vrijeme - lijeno odgovori Amanda. - Otvorenje je u devet. Nema smisla da budemo prvi gosti.
- Bilo bi bolje, kad bi otišli u naš stari i dobro poznati restoran - ne odoli Valentin, izazvan Amandinom sporošću. - Tamo je jelo uvijek izvrsno.
- Je li? - upita Amanda, odbaci novine i sijevne crnim očima prema njemu. - Koliko znam, tamo dolazi i ona balavica. Koliko godina ima? Sedamnaest?
- Ne počinji, molim te - zamoli nervozno Valentin. - Znaš da ima dvadeset i pet, a ne sedamnaest. I samo ponekad trčimo zajedno. Nikad ništa drugog nije se dogodilo. Koliko to puta moram ponoviti?
- I da ti vjerujem? - podrugljivo upita ona.
- Ne zaslužujem tvoje nepovjerenje - odgovori Valentin. - I ono me ljuti.
- Ljuti?
- Da, ljuti! - vikne Valentin. - Od kad sam sa tobom, nisam bio sa drugom ženom. Prije nisi bila toliko posesivna! Što se događa sa tobom?
- Prije nisi svaki trenutak slobodnog vremena provodio trčeći - odgovori trzajući ramenima Amanda. - Bio si sa mnom. Uvijek. I uvijek smo sve zajednički radili.
- Pa zašto se ne pridružiš? - upita je Valentin. - Zar te nisam mnogo puta zvao?
- Hajde, molim te! - podrugljivo reče Amanda. - Trčati ... nisam dijete.
- Ah, boga mu! - uzvikne Valentin. - Istina je da nisi dijete, ali je istina i to, da se djetinjasto ponašaš.
- Što? - uvrijeđeno upita ona.
- Čula si, do vraga! - zareži Valentin. - Dosta mi je razgovora u rukavicama sa tobom. Izmišljaš drame i svagdje vidiš moju nevjeru ...
- Nemoj mi ... - pokuša ga prekinuti ona.
- Nemoj ti meni! - prekine je odlučno Valentin. - Idi do vraga ti i tvoje neosnovane sumnje! I idi sama u taj famozni restoran u kojem želiš biti viđena. Ja idem trčati! Jedino tako mogu pobjeći od tvoje sumnjičavosti!


Mekani šum tenisica smiruje ga i Valentin uživa grabeći polupraznim ulicama, osvijetljenim i pomalo mokrim, jer poslije podne bilo je malo kišovito. Sad puše lagani vjetar i hladi mu znoj na čelu i neobično mu prija.
Dotrčati će do stadiona, okrenuti se i vratiti nazad: ukupno otprilike sat trčanja. Biti će dovoljno, smiriti će ga, a i Amanda će završiti sa svojim sažalijevanjem same sebe. Zbog čega je takva? Što joj se dogodilo? Zašto?
A zašto ne? Odjednom mu ta misao sijevne, dok je trčao iznad podvožnjaka, dugim i lakim korakom, udišući kroz nos sa lakoćom prohladni zrak, dok mu vrhovi ušiju počeli se žariti. Iznenadni mu poriv natjera krv u lice: osjeti veliku vrućinu. Život ga primorava na neuobičajene korake. Poslušati poriv ili ne? Samo se trenutak koleba, a zatim mu lice poprimi odlučan izraz.
Posegne rukom, ne prekidajući trčanje i ne remeteći ritam u džep trenirke, pa izvadi mobitel. Pronađe željeno ime i pritisne tipku. Javila se gotovo odmah.
- Oh! - začuje njen lijep i čist glas, nenagrizen popušenim cigaretama. - Trčiš.
- Želiš li mi se pridružiti? - upita Valentin, a val davno zaboravljenog uzbuđenja čitavog ga okupa.
- Naravno - mazno odgovori ona, da mu se učini kako osjeća toplinu njenog daha. - Gdje si?
- Za petnaest sam minuta kod stadiona - odgovori uz smiješak Valentin.
- Biti ću tamo!
Korak mu se produži, disanje postane lakše, vjetar mu mrsi smeđu kosu i uživa u svakom koraku, dok sve brže i brže trči, a licem mu titra osmjeh nestrpljivog očekivanja.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 21. studenoga 2007.

Klik



Jesenje zubato sunce raskošno osvjetljava prizor koji se odigrava pred našim očima, dok uživamo sjedeći na klupi, upijajući zlatne zrake.
- Ali moraš! - uzvikuje visoka i vrlo mlada djevojka, podižući ruke prema licu svog mladića, koji se smiješkom brani od njene želje, koja prelazi u zahtjev.
- Ma što ti je? -pita je on uz osmjeh.
- Želim da me slikaš! - odgovori ona. - Zahtijevam da me slikaš.
- Pa sad sam te maloprije slikao - govori joj mladić uz smiješak popuštanja na mršavom licu.
- To je bilo onda - odgovori djevojka. - A ovo je sad! Sad si mi to rekao i hoću taj trenutak imati zabilježen, da ga uvijek mogu pogledati. Samo jedan klik i učiniti ćeš me još sretnijom nego što jesam. Dogovoreno?


Gledamo ih već nekoliko mjeseci. Pratimo razvijanje njihove ljubavi, jer uvijek se sastaju ovdje, pored rijeke, u parku. Čvrsto se zagrle, poljube i zatim nekoliko trenutaka gledaju jednom drugo u oči, a pogled im blistav i nježan.
- Jesmo li mi ikada ovako ? - pitam tiho.
- Davno, davno ... - odgovara uz smiješak Jure.
Obojica smo zagazili u sedamdesete, obojica smo umirovljenici, penzići, kako nas od milja zovu. Gotovo čitav radni vijek zajedno smo odradili u brodogradilištu: Jure kao monter, a ja kao varilac. I svakog se dana sastajemo ovdje, pored mosta ispod koga se valja rijeka, sjedamo na klupu i puštamo da vrijeme teče svojim ritmom.


Bili smo ovdje i onog dana, kad su se mladić i djevojka sreli prvi put, upravo ovdje, na klupi nedaleko od klupe na kojoj smo nas dvojica sjedili. Bilo je vruće tog dana i blizina rijeke nas bar malo rashlađivala, dok je oko nas brujao gradski promet, neprestano zujeći, svirajući, škripeći. Ne možeš više pobjeći, nigdje tišine i mira. Nestali su u ponoru prošlosti.
Djevojka je sjedila na klupi, a mladić joj se približavao pomalo oklijevajući. Ona je podigla lijepu glavu duge i smeđe kose, a nekoliko tankih pramenova bilo joj obojano žarko crveno. Osmjehnula se i ohrabrila time mladića, a lijepe su joj smeđe oči zaiskrile: to smo lijepo vidjeli Jure i ja, sjedeći desetak metara dalje. Velika joj se usta razvukla u osmjeh i mladić je sjeo i ...


Svakog dana ista slika. On bi stigao prvi, sjeo na "njihovu" klupu, ako već netko ne bi sjedio na njoj, a ona bi poput leptirice dolepršala za koji tren. Zagrljaj, poljubac i uronjavanje pogledom. Duboko, duboko.
- Krasno - gunđao bi pored mene ispod glasa Jure. - Zaljubljeni su do ludila.
- Zavidiš im? - bockao sam ga. – Htio bi biti ponovo mlad.
- Ni malo - odlučno je odgovorio. - Volim vrijeme u kojem sam živio. Imali smo ideale. Što oni imaju?
- Ajde, ne gunđaj - rekao sam. - Pogledaj kako se nježno miluju. Što misliš, koliko će im vremena trebati da uskoče u krevet?
- Uskočiti će već večeras - odgovori Jure i nasmije se. - Pogledaj mu ruku! Misli da ga nitko ne vidi ...
Mladić je podvukao ruku duboku u djevojčine traperice, nježno joj stišćući stražnjicu, siguran u to, kako nitko ne primjećuje njegovo skriveno milovanje
- Vidi kako se mala topi - govorio je Jure tiho. - Ma moliti će ga večeras da je povali!
- Misliš? - upitao sam smijući se. - Što misliš, koliko godina imaju?
- Ona sedamnaest, on možda devetnaest.
Jure je bio u pravu, naravno. Kad smo ih nakon dva dana ponovo vidjeli, bilo je sasvim očito što se dogodilo u međuvremenu sa njima. Odavali su ih pokreti, pogledi: sve je u njih postalo mekše i nježnije i oboje su se vraški trudili udovoljiti jedno drugom. Mladić je, već po običaju, prvi stigao, a kad se ona pojavila, brzo koračajući preko mosta, dok joj do ramena kuljala rijeka automobila i mašući mu već iz daleka, nije izdržao, nego je ustao, bolje reći skočio na noge i pojurio prema njoj. Ljubili su se na mostu, dok su automobili prolazili u njihovoj blizini, a pješaci ih bez ljutnje i sa osmjesima na licu zaobilazili. Zaboravili su na vanjski svijet. Nije bio važan. Nije ih se ticao.
- Lijepo, lijepo - gunđao je Jure do mene na klupi. - Samo da potraje.
- Zašto ne bi potrajalo? - upitao sam ga. - Očito je da su do ludila zaljubljeni. Oboje.
Ljeto je prolazilo, a oni nastavljali ljubavnu romancu, usprkos crnoj prognozi Jure. Navikli smo se na njih, na njihovo polutajno pipkanje, ljubakanje, veseli smijeh koji bi često dolepršao do nas, donoseći nam dašak mladosti, odavno prohujale. Kao da su postali dio nas samih: kad ih jednog poslijepodneva ne bi bilo, pogledavali bi u pravcu odakle bi se trebali pojaviti.
- Dvije stare budale! - gunđao je Jure. - Proživljavaju ponovo svoju mladost gledajući klince kako se drpaju.
- Misliš da smo voajeri? - pitao sam ga smijući se.
- Ne znam - odgovorio je. - Ali da smo budale, to znam. Nema ih jednog poslijepodneva, a mi se pitamo što im se dogodilo. Valjaju se negdje, eto zašto ih nema!
- Ti kao da im zavidiš - bockao sam ga, uživajući. - Gledaj koliko to dugo traje između njih. Već je šest mjeseci proteklo od kad su se sreli i još su zajedno.
- Čitava vječnost – posprdno je zagunđao Jure.


- Pa sad sam te maloprije slikao - govori joj mladić uz smiješak popuštanja na mršavom licu.
- To je bilo onda - odgovori djevojka. - A ovo je sad! Sad si mi to rekao i hoću taj trenutak imati zabilježen, da ga uvijek mogu pogledati. Samo jedan klik i učiniti ćeš me još sretnijom nego što jesam. Dogovoreno?
- Dogovoreno - popusti mladić.
Jure i ja gledamo ga kako uzima digitalni foto-aparat iz djevojčinih ruku, a ona se sretno osmjehuje.
- Samo jedan klik! - reče mu. - Želim sačuvati ovaj trenutak.
- I ja ga želim sačuvati - odgovori on. - U pamćenju.
- Idem tamo - reče mu djevojka i rukom pokaže na most. - Nasloniti ću se na ogradu i mahnuti ti.
- Dobro.


- Još je jednu bitku dobila - progunđa Jure.
- Zar nije tako uvijek? - upitam i gledam visoku i lijepu djevojku, kako u uskim trapericama i ljubičastoj maji brzo korača prema mostu, preko koga teče neprekidna brujeća rijeka.
- Što misliš da joj je rekao, kad želi ovjekovječiti trenutak?
- Ah! - uzdahnem. - To će, ipak, ostati njihovom tajnom, zar ne?


Djevojka stiže na most, stane uz ogradu, podigne visoko lijevu ruku u zrak i dok joj sunce tuče izravno u predivno lice, maše i smije se.
- Aggghhhhhhh - zakrklja do mene Jure.
Obojica ukočeno, skamenjeno gledamo trenutak, kad poludjeli automobil udara izravno u nasmijanu i punu života djevojku i uz jezivu škripu i lom metala i mnoge krikove i vriskove straha i uzaludnog protesta, odnosi je sa sobom u nabujalu rijeku, dok mladić i dalje stoji sa "digitalcem" u rukama, a u "digitalcu" uhvaćen trenutak smrti njegove ljubavi.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 18. studenoga 2007.

Sibarit



Sjedimo u našem omiljenom lokalu i uživamo u jutarnjoj kavi, dogovarajući se i kujući planove za subotnju večer koja nas čeka i mami. Nerazdruživa četvorka još iz osnovne škole, a sada smo svi bliže tridesetoj nego dvadesetoj. Kako godine lete! Gledam svoje prijatelje i vidim one nekadašnje nestašne dječake, uvijek spremne na svaku nepodopštinu. Takvi smo i danas. Volimo nemir, preziremo mrtvilo, kako međusobno zovemo miran život. Zbog toga smo i izabrali život na moru, "kruh sa sedam kora", kako kaže naša rodbina, ali za nas je to najslađi kruh na svijetu. Danas ovdje, sutra tamo, a dosade nikad nigdje.
Gledam ih kako puše i razgovaraju: samo Andreas šuti, ali na njegovu smo šutnju posljednja dva mjeseca navikli. U žalosti je, da tako kažem.
- A ti? - pita ga Dalibor, naginje se prema Andreasu dok mu poduža kosa boje zrelog žita pada sa strane. - Hoćeš li zinuti? Jesi li svjestan, da još nisi ni jednu riječ progovorio od trenutka kad smo naručili piće?
- Nemam što reći - promrmlja Andreas.
- Po običaju! - posprdno reče Dalibor, dok Nikolas i ja šutimo, ali radoznalo pratimo događaj. - Već si previše vremena takav. Znaš li kakav? Nemoguć! I ne mislim to samo ja, već svi ovdje prisutni. Samo što ti oni to ne žele reći. Ali i njima je dosadio izraz tvog lica umirućeg labuda. Kao da si na pogrebu. Zaboravi je. Zaboravi Selenu! Otišla je! I neće se vratiti! Prihvati to.
- Daj, ne tupi - reče Andreas. - Ne spominji je.
- Koju? - upita brzo Dalibor. - Zar joj ni ime ne možeš izgovoriti?
- Postaješ naporan - reče Andreas umjesto odgovora i ustane. - Ne tiče te se moj ljubavni život.
- Kakav ljubavni život? - upita Dalibor cereći se. - U tome i jest stvar: nemaš ljubavnog života! Postao si mekoputan ...
- Pravi sibarit - ubacim ja.
- Što? - zbunjeno upita Dalibor i pogleda me.
- Sibarit - ponovim mu. - Slučajno znam da se to tako kaže.
- Što to? - ne razumijevajući, upita ponovo Dalibor.
- Trebao bi to znati - posprdno mu reče Andreas. - Ti koji sve znaš. Sibarit znači mekoputan. A tu si riječ ti za mene upotrijebio.
- Sibarit? - ponovi valjajući pažljivo riječ preko jezika Dalibor. - Mekoputan? Pa dobro: postao si pravi sibarit. Kako te može uzdrmati jedan sasvim običan prekid sa nekom ženom?
- Selena nije bilo kakva žena - odgovori Andreas. - Ali ti to ne možeš shvatiti.
- Objasni mi: po čemu je to posebna?
- Ništa ja tebi ne moram i ne želim objašnjavati - dobaci Andreas odlazeći, pa se obrati Nikolasu i meni: - Vidimo se večeras u osam.
Gledamo kako dugim korakom napušta lokal. Nekoliko ga djevojaka ispraća pogledom, što svi primjećujemo.
- Što to on ima, a mi nemamo? - upita Nikolas. - Nismo ni mi baš toliko ružni. Ali se na njega lijepe! I ne mora se ni truditi. Pogledaj, kako ga samo prate pogledima!
- Padaju na one njegove zelene oči ispod crnih trepavica - zajedljivo reče Dalibor, paleći cigaretu i škiljeći preko plamena upaljača.
- Ali mu sad to ništa ne koristi - kažem tiho. – Pati. Volio je Selenu. I ne može je zaboraviti. Niti prežaliti.
- Zašto ga je napustila? - upita Nikolas. - Zna li itko?
Šutimo. Ne znamo. Nikome ni riječi o razlogu razlaza sa Selenom, Andreas nije rekao. Ali da ga je razlaz pogodio, to smo svi morali uočiti.
- Nikome nije rekao - progovorim tiho i zagledam se u Dalibora. - Očito je da mu nije lako. Moraš li toliko zabadati u njega?
- Boga mu, pa svi smo doživljavali raskide sa lijepim ženama - promrmlja Dalibor ispod glasa. - I nismo pravili dramu oko toga.
- Ali mu ti nikad ne daš mira - nastavim, ne želeći propustiti priliku. - U svakoj prilici ga bocneš.
- Ah, glupost! - nelagodno reče Dalibor. - Pa ja sam mu prijatelj. Želim mu dobro. I mislim kako nešto moramo poduzeti.
- Što poduzeti? - upita Nikolas.
- Moramo ga strpati u krevet sa nekom - odgovori Dalibor. - Da se uvjeri kako i sa drugim ženama može uživati. Ne samo sa Selenom. Da je živ. Da nije umro sa odlaskom Selene. Da ga vratimo.
- A kako misliš to izvesti? - upitam ga.
Dalibor se nadmoćno osmjehe, nasloni u stolici, pa otpuhne dim prema stropu, dok mu u očima igrali vragovi.
- Uz pomoć cuge, glupani! - reče nadmoćno se osmjehujući. - Napiti ćemo jadnika do besvijesti i podmetnuti mu u krevet Jolandu.
- Jolandu? - upitam ne razumijevajući. - Tko je sad to?
- Evo tko je! - slavodobitno odgovori Dalibor, vadeći iz kožne jakne fotografiju i pružajući je meni. - Baci pogled i plješći!
Gledam u fotografiju koja prikazuje zanosnu crnku duge kose, duguljastog lica i predivnih crnih očiju oblika badema. Široko se osmjehuje prema objektivu, a ja imam dojam da me Selena gleda. Jer djevojka zapanjujuće liči na Selenu, dragu našeg prijatelja Andreasa, kojeg je nemilosrdno napustila. I tek kad sam se pažljivije zagledao u fotografiju, shvaćam kako to nije Selena. Na prvi pogled, prevario bi se i Andreas, siguran sam.
- Daj da vidim - reče Nikolas i uzima mi fotografiju iz ruke, pa reče glasno i moju misao: - Pljunuta Selena! Tko je ona?
- Kurvica - odgovori Dalibor. - Obična kurvica kojoj sam platio da večeras pristupi Andreasu. Naravno, mi ćemo ga prije toga dobro naliti. Da bude pijan kao nikad u životu. Jolanda će ga onako pijanog odvući u krevet i ujutro će se probuditi onaj stari Andreas, a ne kao ... kako se ono kaže?
- Sibarit - odgovorim mu. - Kaže se sibarit.


Pijana se noć drhtavo odmotava, raspetljavaju se noćni sati puni požude i alkohola. Sad smo već u kući Dalibora, raširili se po ogromnoj dnevnoj sobi, grlimo žene, piće neprekidne teče. Svi smo pijani, netko više, netko manje: Andreas najviše.
Prije jednog sata, dok smo sjedili za šankom pridržavajući se za njegovu uglačanu površinu, ljuljajući se na pomalo onemoćalim i nesigurnim nogama, Dalibor je u društvo doveo zanosnu Jolandu i posadio je na visoku barsku stolicu sa desne strane Andreasa.
- O! - promrmljao je Andreas. - Od kud ti?
Istog je trena uvidio svoju zabunu, pa smeteno iskapio čašu i odmah dao znak da mu se nalije slijedeća. Jolanda se uvijala oko Andreasa, šaputala mu nešto, a on se branio, odmicao od nje, ali njegovi su uzmaci bili bezuspješni. I mlitavi. A kad se društvo smjestilo u tri taksija, urlajuća pijana gomila, Jolanda ga posjednički primila pod ruku i sjela do zbunjenog i pijanog i punog želje Andreasa. Ponašala se kao da je Andreas njena svojina.
U Daliborovoj kući nastavili smo piti, bolje reći lokati, dok je rok-glazba glasno dopirala iz velikih zvučnika, uživajući u društvu usputnih ljepotica, koje smo upoznali tu istu večer i uspjeli osvojiti. Ili su one nas osvojile: nisam bio siguran. Jer i one i mi, svi zajedno, bili smo u potrazi za zabavom, željni razbijanja svakodnevne monotonije. I koju smo pokušavali razbiti seksom i alkoholom. Ili obratno? Jedno, kao da nije moglo bez drugog. Ludi subotnji provodi. Poslije kojih je slijedila tiha nedjelja.
- Gledaj! - reče mi Dalibor i bubne me u rebra.
Pogledam u pravcu njegova pogleda i vidim Andreasa, smeđa mu kosa pala na oznojeno čelo, a zelene mu oči mutne i bez sjaja, kako se pridržavajući za Jolandu, iskrada iz dnevne sobe.
- Pokazao sam Jolandi u koju sobu da ga odvede - pijano i uz uživajući pobjednički cerek, reče mi Dalibor. - Njegovim je mukama došao kraj.
- Misliš? - upita Nikolas: stvorio se pored nas sa čašom u ruci i raskrečenih nogu, kao da mu se paluba propinje ispod nogu. - Kladim se da neće zaboraviti Selenu! Pa on je zaljubljen, budalo! Ne može jedna usputna ševa izbrisati ljubav.
- Što ti znaš o ljubavi? - upita Dalibor.
Nikolas zausti da mu odgovori, ali mu riječi nisu mogle poteći. Jedan trenutak, dugi i zbunjujući, stoji tako i napreže se razmišljati, a zatim odmahne slobodnom rukom, a drugu, sa čašom u njoj, podigne i iskapi je do dna. Strese se, okrene i otiđe.
- Pijan je - reče Dalibor.
- Svi smo pijani - odgovorim.


Budim se sa odvratnim okusom u ustima, osjećajući lagano tapšanje po ramenu. Otvaram oči i prvo vidim njenu crnu kosu rasutu po mom ramenu i zajedničkom jastuku, zatim mušku ruku iznad nje. Podižem pogled.
- Jesi li budan? - pita me Andreas: sasvim je obučen i trijezan.
Klimnem i trepnem. Ne mogu govoriti. Ne još. Osjećam se nestvarno, dok se odmičem od čvrsto zaspale djevojke, pažljivo ustajući, čuvajući se naglih pokreta.
- Ne moraš ustati - reče mi Andreas.
- Želim ustati - odgovorim mu. - Zašto si me probudio?
- Ovo niste trebali učiniti - reče on.
- Koje? - pitam i teturam u kupaonicu: naginjem se nad kadu i prstom, na koji sam istisnuo malo paste, nastojim osvježiti usnu šupljinu, osjećajući Andreasa iza leđa.
- Znaš koje - odgovori on.
- Čuj, još sam pijan - kažem mu , navlačeći hlače. - Ne govori sa mnom u zagonetkama. Idemo u kuhinju. Znam gdje ima kave. Već skuhane. Hladne, ali dobro će doći i hladna.
U kuhinji, dok pijem prvi hladni gutljaj i palim cigaretu, Andreas nervozno šeće krupnim koracima, kao da se nalazi na komandnom mostu.
- Sad možeš govoriti - kažem mu. - Sad sam budan.
- Ponavljam - reče on. - Niste ovo trebali učiniti.
- Zašto ne? - pitam. - Preživio si, je li?
- Jesam. - Andreas klimne. - Ali osjećam se prljavo.
- Daj, ne tupi! - kažem mu. - Molim te, ne pretjeruj!
- Osjećam se prljavo - ponovi Andreas. -I sumnjam, da ću se ikada više osjećati kao treba.
- Ne dramatiziraj - rečem mu. - Nije se ništa strašnog dogodilo.
- Nije za vaše pojmove - odgovori Andreas, okrene se i izađe iz kuhinje, ostavljajući me samog u usnuloj kući, sa šalicom hladne kave i cigaretom u ruci.


Tri dana kasnije, dok čitam knjigu, opušteno ležeći na kauču, zazvoni telefon i vrati me u stvarnost.
- Čuj - reče tihi glas Nikolasa. - Strašna vijest. Pripremi se.
- Pucaj!
- Poginuo je Andreas.
Ništa ne govorim. Ne mogu. Šutim i zurim u sliku na zidu, ali je ne vidim. Vidim Andreasa kako mi onog jutra govori: "Osjećam se prljavo."
- Sletio je na onom zavoju iznad Bakra - nastavi tiho Nikolas. - Mora da je đavolski brzo vozio. Kažu ...
Ne slušam ga. Pitam se, je li moguće ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 15. studenoga 2007.

Godišnjica



Laganim joj pokretom milujem bedro, prelazim preko prijevoja, glatkog i uzdrhtalog. Helena jedva čujno ječi pod mojim dodirom. Vršcima prstiju, gotovo je ni ne dodirujući, poput daška lahora, lagano klizim njenim napetim leđima, zadržavajući se na svom omiljenom mjestu, kod onih lijepih jamica iznad same čvrste i kruškolike stražnjice. Između tih je jamica predivna uvala, poput morske se uvale skrila između dvije polutke, maskirana laganim i gotovo nevidljivim paperjem. Volim dodirivati to paperje, dok osjećam kako taj moj pokret u njoj izaziva podvojenu napetost: želi uživati pod mojim dodirom, a istovremeno priželjkuje da prekinem sa milovanjem. Zbog nečeg se srami tog paperja, a ja ga, naprotiv, obožavam. I više je volim zbog toga, jer upravo ta mala nesavršenost na njenom savršeno oblikovanom tijelu, čini je savršenom.
- Ti si lud - govori mi Helena u uho. - Imaš tako neobične misli.
- Nisam lud i moje misli nisu neobične - odgovaram joj i uživam u njenom toplom dahu koji mi je pomilovao vrat. - Ti si neobična i samim svojim postojanjem u meni budiš misli, koje moraju biti neobične, jer ti si sve prije nego obična. A tvoja neobičnost, porađa i u meni neobičnost.
- Sjajan si dijalektičar - govori ona.
- Nisam - branim se. - Ali ti imaš sposobnost izvući ono najbolje iz mene. Bez tebe manje vrijedim.
- Pretjeruješ! - Helena se riječima brani, ali se tjelesno predaje: grli me i privlači k sebi. - Voli me!
- Zar mogu drugačije? - pitam je, dok udovoljavam njenoj želji, koja je i moja želja, a koja je postala naša želja i zapovijedam joj: - Gledaj me!
- Gledam te! - dašće ona i gledamo se širom otvorenih očiju, dok svijet prestaje postojati.


Kava je vrela i oboje oprezno pijuckamo crnu tekućinu. I gledamo se, naravno. Nikad nam ne dosadi gledati se.
- Život ... - reče Helena zamišljeno, pušući u vrelu tekućinu, pokušavajući je rashladiti.
- Što je sa životom? - pitam je.
- Takvo mučenje prožeto uživanjem - odgovori Helena i otpije, mršteći se.
- A mene optužuješ za neobične misli - kažem joj razdragan njenom primjedbom, koja oslikava Heleninu mekoću.
- Čini se - odgovori ona - kako i ti u meni budiš ono najbolje.
- Eto! - kažem i poljubim je. - Našli smo se. Dvije polovice koje se savršeno nadopunjuju. Znaš li, kolika je to rijetkost?
- Znam. - Helena klimne i gleda me. - Ti si rijedak. Ovo što nam se događa je rijetkost.
- I ono što će nam se tek dogoditi je rijetkost - kažem joj. - Nemoj na budućnost zaboraviti. Budućnost će biti još ljepša od sadašnjosti.
- Oh, strah me pomišljati na budućnost - reče Helena.
- Strah? - pitam. - Zbog čega?
- Ne može biti bolje i ljepše od ovog kako je sada - odgovori ona, ustaje i kreće prema kupaonici. - Od sada može biti samo gore.
- Gluposti! - kažem joj.
- Popeli smo se na vrhunac vrhunca, zar ne? - pita me Helena, stojeći ispred vrata, koja drži otvorena.
- Jesmo - odgovorim joj. - Popeli smo se, sad ćemo se malo spustiti, pa ponovo jurišati uz brdo i osvojiti slijedeći vrhunac.
- Osvajač! - reče Helena meko. - Ti bi htio neprekidno nešto osvajati. Nema potrebe za time: mene si osvojio. Tvoja sam!
- Ali te ja usprkos tome, želim neprekidno osvajati - odgovorim joj milujući joj stražnjicu i puštajući je otići.


- Crvenu ili crnu? - pita me Helena.
Okrećem se. Helena stoji pored ormara iz kojeg je izvadila haljine koje su još na vješalicama i drži ih visoko u zraku.
- Crnu - odgovorim. - Ovo je svečana prilika. Prvi put zajedno odlazimo na koncert.
- Onda neka bude crna - reče ona, pa vrati crvenu i laganu haljinicu u ormar. - Znala sam da ćeš crnu odabrati.
- Poznaješ me - kažem joj. - I usprkos tome me voliš. To me oduševljava kod tebe.
- Šašavko - reče Helena.


Ne uživam previše u glazbi, ali zato uživam u zanesenom Heleninom licu, kojeg pažljivo motrim, potajno, naravno. Udubila se u glazbu Frédéric Chopina i ne skida pogled sa pozornice. Što mi daje priliku uživati u njenom licu. Nije to savršeno lice, ali je meni najmilije i nikad mi ne dosadi uživati u njemu. Volim taj lagani trzaj njene gornje i malo kraće usne, koji je uvijek znak da uživa. Gleda u orkestar i gotovo ne trepće. Uživam gledajući je, zanemarujući glazbu, koja je sigurno lijepa, ali koju, na žalost, ne razumijem i ne mogu je doživjeti na način koji zaslužuje.


- Dosađivao si se - reče mi Helena, dok u ljudskom veoma pristojnom krdu polako se pomičemo prema izlazu: glazbena je večer završila. – Lijepo od tebe, što si zbog mene otrpio ovu večer.
- Nisam previše - branim se. - Uživao sam gledajući tebe. Bila si najljepša žena na koncertu.
- Nisam i ti to znaš - reče ona i naginje mi glavu na rame. - Ali priznajem, lijepo je to bilo čuti. Krasna večer, zar ne?
- Koja tek počinje - odgovorim. - Gdje želiš na piće?
- Nigdje - odgovori Helena. - Popiti ćemo naše piće kući. Sami. Može?
- Zar na našu prvu godišnjicu? - čudim se. - Zar ne želiš proslaviti?
- Proslaviti ćemo - odgovori Helena meko. - Nezaboravno proslaviti. Mi. Samo nas dvoje. Uz malo crnog vina.
- U tom slučaju - kažem zaštitnički je grleći - sasvim se priklanjam tvojoj ideji.


Sjedim sa čašom crnog vina u ruci ispred televizora. Ponoć se bliži i na programu se vrti neki ratni film, na koji ne obraćam preveliku pažnju. Gledam ga, ali ne pratim radnju. Koje, po svemu sudeći, ni nema.
- Idem se presvući - rekla je Helena, nakon što je otpila gutljaj i poljubila me u obraz. - Za čas se vraćam.
Ali se taj časak otegao. Gledam na sat: nema je već preko trideset minuta. Odvajam pogled sa besmislenog krvoprolića koje se prikazuje na ekranu i ustajem, pa odlazim do kupaonice.
- Helena! - zovem i kucam na vrata. - Suviše si se zadržala. Dođi! Dosadno mi je bez tebe.
Nema odgovora. Ništa ne sluteći, otvaram vrata kupaonice i ugledam Helenu na podu. Leži potpuno gola, u ruci joj crna i svilena kućna haljina, koju je namjeravala obući. Blistavo bijele pločice, crna haljina. Helena. I tišina.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 7. studenoga 2007.

Klizište



Virna shvati svoju pogrešku, ali bilo je već kasno. Kola, njen gotovo novi, kupljen tek prošle godine, mali i žute vesele boje "Peugeot" model 107, opasno se zanese na zavoju, a ona, glupača jedna, pritisne kočnicu, umjesto da doda samo malo gasa i tako sigurno prođe ovaj nezgodni dio ceste, gdje uvijek ima problema. Pogotovo kad padne kiša. Svaki put, kad bi se vozila na sastanak sa Vilimom, ili odlazila sa tog sastanka, kao upravo sad, u četiri i dvadeset ujutro, bojala se ovog zavoja i ulazila u njega oklijevajući i krajnje oprezno.
I sad, pogreška. Vidi kako joj se smeđi zid odsječenog brda približava i već je gotovo počela vikati, kad posljednjom snagom, ludim okretom upravljača, izbjegne sudar sa brdom i produži kroz noć vijugavom cestom, polako i sve više usporavajući. Nakon pedesetak metara tako spore vožnje, blago zakoči, zaustavi žuti automobil na za to predviđenom dijelu ceste, zagrli upravljač, obori plavokosu glavu i zajeca. Napetost joj protrese čitavo tijelo.
Prođe nekoliko minuta i Virna polako uspravi glavu, usmjeri plavi pogled prema cesti: samo mrak oko nje, ni jednog vozila nema. Još je rano, zna to, zbog toga je i izabrala ovo vrijeme za povratak kući. Nema prometa, nitko je neće vidjeti. Sigurnost pod okriljem noći.
Drhtavim prstima, Virna iščeprka iz torbice cigaretu i zapali je, pa počne požudno uvlačiti dim za dimom, spustivši prozor, uživajući u hladnom zraku koji kao da joj donosi smirenje. Uz cigarete, izvukla je i mobitel, položila ga na koljena i trenutak gledala u njega. Zatim se naglo odluči i nazove Vilima, iz čijeg je stana, a i kreveta, prije samo petnaest minuta izašla.
- Već si stigla? - dopre njegov duboki glas u noći do nje. - Mora da si suludo vozila! Pazi se! Jednom će ti se nešto dogoditi ...
- Dogodilo se - prekine ga ona. - U stvari, umalo se dogodilo?
- Što? - upita on brzo i kratko.
- Onaj vražji zavoj, znaš, o kojem sam ti već ...
- Znam na koji zavoj misliš - prekine je Vilim nestrpljivo. - Nastavi!
- Pa umalo da bubnem u brdo! - ispali Virna, pa duboko uvuče još jedan dim, osjećajući kako joj u kombinaciji sa dragim joj glasom, donosi smirenje. - U posljednji sam čas uspjela smotati volan. Mislim da sam prešla preko neke mrlje ... ulje možda, ne znam. Odjednom je auto jurnuo! Mislila sam da je gotovo!
- Oh! - olakšano reče Vilim. - Ljubavnike bogovi čuvaju. Hajde, mala moja, smiri se, popuši tu cigaretu, čije dimove tako požudno uvlačiš, da to dopire čak i do mene. Smiri se, odvezi kući i mirno lezi. Ništa se nije dogodilo.
- Nije - prizna Virna i osmjehne se. - Srećom.
- Kao što sam rekao: ljubavnike bogovi čuvaju - reče joj njegov glas meko u uho, a Virna osjeti podrhtavanje stomaka.
- A ti? - upita ga.
- Što ja? - odvrati on. - Ležim gol u krevetu i njuškam plahte iz kojih se širi tvoj miris.
- Ozbiljno? - upita Virna sretno.
- Naravno - odgovori Vilim. - Zar bih se šalio sa takvim čim? Hej, pogodi što držim u ruci.
- Nepopravljiv si - reče ona, ali se nasmije.
- A ti to voliš - odgovori on. - Jesi li se smirila?
- Jesam - odgovori Virna i odjednom shvati kako je ponovo potpuno pribrana: zahvaljujući njemu.
- Eto - reče Vilim. - Sve je prošlo. Vozi polako i stigni sigurno. Vidimo se za tri dana.
- Za tri dana - odgovori ona. - Oh, Vilime, tri duga dana!
- Proći će - utješi je on. - Ne brini, proći će.
- Znam - potišteno odgovori Virna. - Ali ne možeš ni zamisliti, kako je teško vraćati se kući, njemu, djeci, poslije tebe.
- Znam, mila moja - tiho joj mrmori Vilimov nježan glas u uho. - Uvijek sam govorio kako si ti hrabrija od mene.
- Idem - naglo reče Virna. - Moram krenuti. Spavaj i sanjaj me! Volim te!
- I ja tebe volim!
Virna prekine vezu i uključi motor. Za deset će minuta stići u naselje van grada, u svoju kuću. Vilim kaže kako je ona hrabrija od njega. To i jest istina, shvati Virna odjednom. Treba imati hrabrosti za činiti ovo što ona čini već gotovo čitavu godinu. Sa Vilimom.

Svakog mjeseca, šest noći provodi sa Vilimom, dok njen muž radi noćne smjene. Šest vatrenih noći za koje živi. Ni na što drugo ni ne misli. Samo na tih šest noći, koje se tako sporo približavaju, a kad konačno nastupe, prođu u trenu. Jer to, u stvari i nisu noći, nego sati. Kod Vilima stiže oko jedanaest i trideset, a odlazi ujutro u četiri i petnaest, najkasnije. Je li to noć? Nije.
Virna se sjeti svog prvog vanbračnog izleta, kad je prvi put otišla na "čitavu noć" i ostavila malu kćerkicu, onda je imala samo nju, ostavila je samu i uspavanu. Bila je u braku tek dvije godine, a bila gladna poput djevice. Koja želi, ali koja se boji. Njen je mladi suprug bio mlak ljubavnik: prilazio bi joj svega nekoliko puta godišnje i to je bilo to. Ni izdaleka onoliko koliko joj je trebalo. Koliko je željela. Kao da mu je već dosadila. Jer nekad … I tako je počela kradom uživati. Nije tih ukradenih sati pretjerano uživala sa tadašnjim ljubavnikom: neprekidno je mislila na malu kako sama, potpuno sama, spava u velikoj i ogromnoj kućerini. Ali kad se vratila sa tog prvog izleta, a kasnije još sa nekoliko, i ništa se neželjenog nikad nije dogodilo, strah je nestao, sasvim nestao. Nikad se ništa nije dogodilo i nikad se ništa neće dogoditi. Bila je uvjerena u to. I sad, ova mala nezgoda na zavoju, koja kao da joj se izruguje, opominje.
Malo proklizavanje, govori Virna samoj sebi, i ništa više. Više se nikad neće ponoviti. Ništa se neće dogoditi. Svih ovih godina ništa se nije dogodilo. Neće ni sad, uvjerena je u to.
U trenutku, kad izbija na vrh brda, pogled joj privuče odsjaj crvenila i dok se spušta prema svojoj kući, Virna shvati kako se u njenom susjedstvu dogodio požar. Vatrogasna su kola tu i ljudi trče i galame, a plamen se diže prema crnom nebu, osvjetljavajući dramu u ranom zimskom jutru.
Vidjeti će je kako dolazi kući. I dobri će susjedi to sigurno ... Ta joj prva misao prostruji mislima, ali odmah zatim potisne je, postane nevažna, jer Virna sa užasom shvati, kako to gori njena kuća.
Djeca! Njene kćerke!
Virna divljački nagazi na kočnicu, zaustavi žuti "Peugeot" u koji se svi prisutni zagledaju, pa ne mareći za radoznale poglede, pojuri prema kući, ali naglo zastane, kad ugleda u naručju svog supruga uplakane kćerke, obučene u lagane pidžame, u koje ih je ona sama obukla i ogrnute nečijim tuđim dekama, a iza njih, u pozadini, plamen guta njihovu kuću.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 4. studenoga 2007.

Savršeno



Grabim brzim i dugim koracima uz strmo brdo, žureći prema nasladi. Hladna je noć, na sasvim crnom nebu, gore visoko, visi veliki žuti i pun Mjesec. Hladno je, zrak je oštar, rezak i dah mi se magličasto izvija preko ramena, poput sivog šala, navirući na otvorena usta, dok pohlepno grabim slijedeći ledeni udisaj. Još samo da prođem nedavno asfaltiranim kratkim puteljkom i stigao sam na cilj.
Ne ulazim na glavna vrata, nema potrebe, znam da me Karlina čeka u dnevnoj sobi, nestrpljiva, kao što sam i sam nestrpljiv. Pažljivo hodam balkonom, jer klinci znaju ostavljati svoje igračke nemarno odbačene, pa pazim na korake: ne želim prouzročiti buku, jer prošlo je već jedanaest i susjedstvo spava.
Kroz velika i staklena vrata, koja vode ravno u dnevnu sobu, obasjanu samo svjetlošću koje dopire iz otvorenog hladnjaka, vidim Karlinu. Stoji ispred hladnjaka i gleda u njegovu unutrašnjost u potrazi za nekom delicijom. Oko sebe je omotala veliki i plavi ručnik: ispod njega je gola, znam. Znam i to, da se upravo okupala, namakala u mirisnoj kupki, pripremajući svoje divno tijelo za mene. Znam i da divno miriše i ne mogu dočekati trenutak kad ću je zagrliti, privinuti uz sebe i udahnuti miris njene plave kose.
Tiho otvaram vrata, a Karlina se okreće prema meni i licem joj prelijeće osmjeh dobrodošlice.
- Uđi brzo - šapne jedva čujno. - Jako je hladno vani, a ja ...
- Šuti! - kažem i u dva ogromna koraka joj prilazim i grlim.
Ljubimo se. Ljubimo se grčevito se stišćući jedno uz drugo, gladni jedno drugog: uzajamna želja nas oplakuje.
- Kako si topla - šapućem joj u kosu. - Predivno topla. Za mene.
- Govori tiho, molim te - šapuće Karlina uz smiješak. - Mlađu sam jedva uspavala. Sigurna sam, kako ne želiš probuditi je.
Nasmijem se potiho, saginjem i podižem Karlinu umotanu u ručnik, pa je nosim u spavaću sobu. Polako i pažljivo polažem je na krevet, pa se vraćam i zaključavam vrata: ne želim da mi neka od curica bane iznenada u sobu dok ...
Svlačim divljačkim pokretima žurbe odjeću sa sebe, dok promatram Karlinu, kako drhtavo leži: čežnju joj za uživanjem čitam u plavim očima. Uvijek se želimo, neprestano se želimo. I čudi nas taj intenzitet osjećaja, koji nikako ne jenjava, koji se još i pojačava.
- Požuri - reče Karolina. - Čitav te dan čekam. I razmišljam o ovom trenutku. Ne mogu više čekati!
Potpuno gol, prilazim krevetu, Karlini, njenom plamtećem pogledu, njenim bijelim raširenim rukama.


Dva sata kasnije, u jedan i trideset, Karlina ustaje, ponovo se umata u plavi ručnik i izlazi iz spavaće sobe. Zadovoljno se protežem i sjedam u toplom krevetu. Čekam je.
Karlina ulazi, u rukama joj pladanj sa nasjeckanim i ušećerenim voćem: mala noćna zakuska.
- Da zasladimo malo - reče mi, sjedajući na rub kreveta.
- Zar nam je potrebno nešto slađe? - pitam je.
Karlina se sretno osmjehuje i stavlja mi u usta komadić dinje. Zna za posebnu trgovinu, u kojoj se može kupiti svakojako egzotično voće i često nam priređuje male i slasne noćne orgije. Uživamo u njima.
- Nije ti hladno? - pitam je, dok Karlina i dalje sjedi na rubu kreveta i hrani me, zapostavljajući sebe.
- Nije - odgovori mi.
- Ipak, uvuci se do mene - kažem joj i grlim je i udišem njen miris kojeg mi nikada nije dosta.
- Mmmmmm - zadovoljno mumlja Karlina. - Znaš me usrećiti. Priznajem.
Polažem joj ruku između nogu i ljubim nabrekle bradavice. Mrmlja potiho u mom zagrljaju, prepuštajući se uživanju. Volim joj podariti uživanje. Satima uzajamno pružamo zadovoljstvo jedno drugom, uživamo, uživamo ...


- Savršeno - reče Karlina u noć, sa glavom na mom ramenu.
- Jest - odgovorim joj u mirisnu kosu i milujući joj oblu i čvrstu stražnjicu i gledajući na digitalni sat: četiri i pedeset. - Bilo je savršeno. Šteta što sad moram ustati i otići. A jutro je prokleto hladno!
- Moraš - reče ona ljubeći mi rame. - Susjedstvo se rano budi, a i on dolazi sa posla. Moram prozračiti sobu. Moram ...
- Ne moraš ništa objašnjavati - kažem joj, pa naglo ustajem. – Ni opravdavati. Sve to odavno znamo. Oboje.
Oblačim trenirku što brže mogu u vraški hladno zimsko jutro, koje je još u stvari noć. Za čas sam gotov, obučen i sjedam da bih sebi olakšao vezivanje tenisica. Pažljivo ih vežem, jer čeka me poduže trčanje, nekoliko dugačkih nizbrdica i ne želim da mi se tenisica odveže pri punom trku.
Hodam tiho u mekanim tenisicama, a Karlina me prati, ovaj put umotana u kućnu haljinu. Bešumno prolazimo hodnikom.
- Dolaziš večeras? - pita me nudeći mi usne: stojimo ispred otvorenih vrata, hladnoća prodire do kosti.
- Zar sumnjaš? - odgovaram joj.
- Bilo je upravo savršeno - govori Karlina privijajući se uz mene. - Čuvaj se! Pažljivo trči. Čekam te nestrpljivo. Kad stigneš kući, molim te, telefoniraj mi. Da ne brinem.


Nečujno grabim kroz ledenu noć i trčim sve brže i brže. Udaljavam se od Karline, ali u mislima sam i dalje sa njom i u tami. "Savršeno", rekla je, a ja je zamišljam, uz silno ubrzanje trka, kako će za dva sata dočekati muža, poljubiti ga, raspitivati se je li umoran, pitati ga ...
Moje šumno disanje, jer sad već trčim punom snagom, baš kao da od nečeg bježim, jedino mi pravi društvo u jutru, koje je i dalje noć.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 2. studenoga 2007.

Tihi dan



Ne vjerujem svojoj sreći: već je blizu podne, a ni mobitel ni telefon ni jednom nisu narušili tišinu stana. Uživam beskrajno u tišini, mirnoći. Samo mi je kompjuter uključen i sa njega dopire odabrana po mom ukusu glazba, koja me smiruje. Nema lude strke, urlanja, čupanja kose, prijetećih riječi, suza, svega onog što me prati posljednjih mjesec dana. Čudim se: ne liči na Zlarinu da se ponaša ovako, nije njen stil. Obično telefonira već u sedam, još se nisam ni razbudio, a njen mi svađalački glas dere i bubnjiće i živce.


- Jesi li mirno spavao? - zna me zajedljivo upitati. - Nije te briga što si me napumpao i što sad odbijaš preuzeti odgovornost?
- Zlarina, smiri se - uvijek bih je molio, ali, naravno, uzalud.
- Da se smirim? - kriještala bi ona nesmiljeno dalje. - Mirna sam ja, pokvareni gade, ali tebi ne želim dati mira.
- Zlarina - pokušavao sam gubeći strpljenje - ne ponašaj se ...
- Što Zlarina? - posprdno bi me prekidala ona. - Nekad si mi tepao Zmajka, Zmajčice ... a sad samo Zlarina. Zaboravio si naslade koje ti je tvoja Zmajčica pružala, primajući te u svoj zagrljaj?
- Ništa ja nisam zaboravio, ali ...
- Ali je to sad prošlost - prekidala bi me ona koju sam nekoć volio. - I više te ne zanima! Gade!
- Zlarina, ne tupi! - svaki bih joj put rekao grubo. - Odmah sam ti dao do znanja, kako jebeni brak ne dolazi u obzir! Znala si to! Priznaj!
- Ti priznaj da si gad! - vrištala bi ona, ni ne sačekavši da završim rečenicu, ali bih ja, već sasvim izmožden, prekidao vezu.


Osjećam se pomalo neobično, dok se vrtim po stanu kojeg mi je kupio stari, kad se vratio iz Njemačke, gdje je crnčio punih dvadeset i pet godina. Njegov je stan iznad moga, na petom katu, ali kao i da je na petstotom: gotovo nikad ne dolazi mi smetati, dosađivati, kako to već starci rade. I rijetko boravi u stanu: služi mu samo za spavanje.


- Ti si mlad čovjek - rekao mi je prošle godine, pružajući mi ključeve stana, mog vlastitog stana - i potreban ti je vlastiti život. Imaš dvadeset i tri i sad je najbolje vrijeme da se osamostališ. Evo ti na poklon stan, živi kako živjeti želiš. Uživaj, kad ja nisam mogao. Čitav sam život mučio se u stranoj zemlji, ali zato ti uživaj. I ne dozvoli nikome da ti kvari užitak življenja. Nikome! Samo mi to obećaj!
- To je lako - odgovorio sam smijući se, sretno uzimajući ključeve. - Ne brini, stari. Nisam glup i neću prokockati priliku.
- Tako se govori, sine! - rekao je stari ponosno. - I čuvaj se. Žena pogotovo. Imaš sve: imaš svoju radnju, dobar posao, stan ... imaš sve što ti je potrebno. Ne dozvoli nekoj da ti to sve uzme! Sjeti se samo što je meni tvoja majka priredila, kuja prokleta!
- Smiri se, stari - umirivao sam ga, sjećajući se onih davnih dana, kad sam živio sa majkom i bakom. - Davno je to bilo.
- Imao si samo devet, kad je kidnula sa onim svojim pastuhom - režao bi stari dalje i ništa ga više nije moglo zaustaviti: znao sam to i uvijek bih se naoružao strpljivošću, znajući što slijedi, a stari bi moj nastavljao bijesno dalje: - Nemilosrdno te je ostavila svojoj majci i kidnula! Kuja! Sve su one kuje! Ne zaboravi to nikada, sine. Pričaju o ljubavi, a u stvari govore o sigurnosti. To one traže: da im pružiš sigurnost. I lovu! Brdo love! Nikad im nije dosta love. Očistila je čitav zajednički nam račun pun love koju sam ja, a ne ona, teškom mukom zaradio. Pokupila lovu i nestala ...
Stari bi gunđao, a ja prestao slušati. Majka je pobjegla sa ljubavnikom, odnijevši sobom svu lovu starog, istina je. I nikad više nismo čuli za nju. Baka se brinula o meni i svakog dana proklinjala svoju zlu sudbinu, a nakon godinu dana što me majka napustila, umrla je i baka. Stari me povukao k sebi, u Njemačku i po čitave bi dane bio prepušten samom sebi, dok bi stari radio, skitajući gradom nakon školskih sati, koje sam redovito pohađao, punih džepova, jer moj stari je oduvijek bio široke ruke.
- Uzmi! - govorio mi je, gurajući mi marke u ruku. - Nigdje ne možeš bez love. Upamti. Zato završi školovanje, postani automehaničar, a ja ću ti otvoriti radnju. Ne brini za to: imam love. I razvijaj se, širi, uživaj. Uživaj život! Samo je jedan.
Uživaj život! Uvijek bi to moj stari govorio, ali nisam primjećivao da on sam uživa život. Radio je od jutra do sutra i nikad ga nisam viđao. Dva stranca u krvnom srodstvu. To smo bili. Povezani čudnom ljubavlju napuštenih. Njega je napustila žena, a mene majka.


Mobitel zazvoni, prodorna zvonjava razbije mir i tišinu i nemir se istog časa useli u mene, potisnuvši sjećanje koje je počelo navirati. Zbogom tihi dane, dosta si i bio tih. A možda ... ali je nada bila uzaludna: na zaslonu mobitela lijepo piše "Zmajka" i ja znam kako je mirni dan odlepršao uz zvonjavu, ali nada i dalje tinja u meni. Možda će ovog puta biti milostiva? Možda je konačno shvatila, kako me neće upecati na ovaj način? Možda ...
- Reci - kažem joj grubo.
- Ne praskaj odmah - začujem njen, za divno čudo, tih i pomirljivi glas. - Pa ne moramo uvijek urlati jedno na drugo.
- Ne moramo - odgovorim, a da nisam pravo ni shvatio da sam odgovorio.
- Nisam ja toliko zla - govori Zlarina onim svojim nekadašnjim glasom, koji me znao prokleto uzbuditi. - Ponekad izgubim živce ... ne ljuti se što zovem.
- Što trebaš? - pitam je, jer znam kako nešto treba: inače ne bi zvala.
- Uzela bi svoju odjeću, koja je ostala kod tebe - odgovori Zlarina, pa doda nešto nečuveno: - Ako ti odgovara.
Šutim jer ne znam kako joj odgovoriti. Sasvim me smutila njena pomirljivost, uljudni ton. Baš kao da se to još jednom iz daleke prošlosti vratila moja mala i vatrena Zmajčica, koja je bijesno obavijala noge oko mog struka i gutala me pohlepno i kojoj nikad nije bilo dosta. Vatreni zmaj.
- Kad bi došla? - pitam je oprezno.
- Pa sad - odgovori Zlarina. - Za pola sata.
- Samo po odjeću? - pitam nepovjerljivo. - Ništa drugo?
- Pa, ako me želiš poševiti - reče Zmajka grubo - ništa od toga! Samo ću pokupiti svoje stvari i nestati.
- Dobro - kažem sad već mirnije, jer ovu Zlarinu poznajem. - Dođi. Pokupi svoje stvari i riješimo to jednom za uvijek.
Možda će mirni dan i ostati miran i tih. Možda ću imati sreće. Ipak.


Sekunde se sporo, rastezljivo, poput žvakaće gume odmotavaju. Kao da se vrijeme lijepi u zraku. Nikad nisam volio čekati. Da nekako prekratim čekanje, odlazim u spavaću sobu, koju sam sve donedavno dijelio sa Zlarinom.
Otvaram vrata ormara i bacam pogled na njenu stranu, Zlarinu. Malo je tu odjeće, većinom donje rublje. Ali kakvo donje rublje! Ne čudim se što želi pokupiti te krpice, koje više otkrivaju, nego pokrivaju. Pravo malo bogatstvo. Podižem jedne pahuljaste ljubičaste gaćice i gledam kroz njih, a sjećanje na onu noć, kad sam ih ugledao na Zmajčici, strelovito prohuja čitavim mojim bićem. Zadrhtim od slatkog sjećanja, ali odmah zatim sjetim se njenog ljutitog i zelenog bljeskajućeg pogleda, dok me ucjenjivala, prijeteći mi.


- Ne možeš samo tako! - siktala je prema meni. - Trudna sam i moraš prihvatiti odgovornost.
- Ništa ja ne moram! - branio sam se. - Idi do vraga! Govorili smo o tome i klela si se kako poduzimaš mjere!
- Zaletjelo se!
- Nije! - vikao sam glasno. - Nije se zaletjelo, prokletstvo! Planirala si to! Dobro te poznajem! U ovih osam mjeseci što smo zajedno, ništa nisi spontano učinila! Htjela si me uloviti!
- Gade! - vrištala je pogođena mojim riječima. - Čuješ li samog sebe!? Bešćutni gade! A bilo ti je lijepo valjati se sa mnom ...
- Baš tako! - prekinuo sam je zlobno. - Valjao sam se sa tobom, nisam vodio ljubav.
- Gade! - zavrištala je i zamahala rukama prema meni, a njeni dugi i oštri, pomno njegovani nokti, crveno i prijeteći mi se približili očima.
- Kujo pohotna! - bijesno sam procijedio, zavio joj ruku i ne obazirući se na njene jecaje, izgurao hodnikom i izbacio iz stana.


Zatvaram vrata, ali uspomene su iskočile i ništa ih više ne može zaustaviti. Gdje li je nestala ona strast, koju sam osjećao prema svojoj Zmajčici? Prije sam obožavao njenu divljinu, a sad mi se činila prostačkom. Prije mi je imponiralo što mi svaki čas telefonira, a sad sam je mrzio zbog toga. Prije ...
Daljnjeg me mučenja u preispitivanju osjećaja, poštedi zvonce, koje potmulo zaječi na ulaznim vratima, kao da predosjeća nevolje. Duboko udahnem, naredim samom sebi pribranost: ne smijem dozvoliti da me isprovocira, moram vladati situacijom, moram voditi igru ...
Otvaram vrata i već je iznenađenje ovdje, ispred mene: Zmajčica nije sama! Povela je sa sobom svoju prijateljicu, neku flundru imenom Olga, koju nikad nisam mogao smisliti. Znam, namjerno mi to radi, kuja jedna, ali ih mirno gledam.
- Nemaš toliko stvari ovdje - kažem Zmajčici posprdno - da bi ti bila potrebna pomoć pri nošenju.
- Ne trubi! - obrecne se ona: Zmajčica kakvu poznajem. - Nisam se željela sama sresti sa tobom.
- Bojiš me se? - pitam je podsmješljivo.
- Ničeg i nikog se ja ne bojim! - bijesno reče Zmajčica i sad zbilja liči na zmaja, dok joj crveno obojena kosa plamti oko zažarena lica, i okreće se prema meni i bijesnim me pogledom probada. - Ti si slabić! Ti se bojiš! Ne usuđuješ se preuzeti odgovornost za svoje dijete.
- Ne tupi! - kažem ljutito i umorno, jer to smo mnogo puta prežvakali i već je odavno prešlo u dosadu i prateći Zlarinu, koja se ponaša kao da je u svojoj kući, pa korača hodnikom ravno prema kuhinji. - Uzmi stvari i idi!
- Prvo ćemo nešto popiti! - drsko odgovori ona, ulazi u kuhinju i iz hladnjaka vadi bocu votke, koju je sama stavila prije mjesec dana u hladnjak. - Ovo sam ja kupila.
- Jesi - priznajem zajedljivo. - Ali mojim novcem.
- Našim! - kaže ljutito Zmajčica i rukom maše svom pojačanju, Olgi. - Uđi i sjedni! Što si se ukipila?
Olga uđe i sjedne i prekriži svoje duge noge utegnute trapericama. Iščeprka cigaretu iz svoje ogromne crne torbe i zapali je upaljačem.
- Raskomoti se - kažem joj otrovno. - Ostati ćeš samo pet minuta ...
- Nama se ne žuri! - prekine me Zmajčica: u posljednje me vrijeme neprekidno prekida i postajem strašno nervozan zbog toga.
- Uzmi svoje stvari i idemo - reče joj Olga, probadajući me crnim pogledom. - Vidiš da nismo dobrodošle.
- Baš me briga što on misli - odgovori Zlarina. - Nikad me nije ni bilo briga!
- Kujo! - kažem joj bijesno u lice.
- A ti?! - vrisne Zlarina koja se odjednom pretvara u podivljalog zmaja. - Ti si mi bolji? Dok si me ševio, uživao si i govorio mi kako me voliš i kako ...
- Zaveži, prokleta bila! - prekidam je: ne mogu više to ponavljati, ovu igru koja se između nas neprekidno odigrava, gotovo u dlaku ista. - Gubi se odavde!
Nisam vidio zamah njene ruke, ali me čaša pogodilo u lijevu obrvu i rasjekla i krv me oblila, a do mene dopre smijeh Zlarine, zlurad do neba. Zmaj se ceri prema meni.
- Ovo sam odavno morala učiniti - slavodobitno reče i to me strese.
Zamahnem šakom i pogađam je malo sa strane, jer trgnula je glavom u posljednji tren, a i krv koja mi teče niz lice, ne dozvoljava mi da dobro ocijenim daljinu.
- Gade! - vrišti i nešto joj bljesne u ruci: nož, shvaćam! - Ubiti ću te! Gade!
Zamahne prema meni i ja u panici ispružim ruke: posiječe me po lijevom dlanu. Bol i strah u meni prokuhaju i odjednom se pokrećem, brzo, munjevito, udaram Zmajčicu nogom u stomak i otimam joj nož i počinjem bosti i sjeći, sjeći i bosti, ubadati, rezati i tko zna do kad bi tako rezao, da me k svijesti ne privede nekontrolirani urlik i plač Olge. Stoji pored stola, cigareta joj i dalje u ruci i vrišti, a crne joj oči širom rastvorene: u strahu bulji u mene. I trese se.
- Šuti! - dreknem bijesno. - Šuti, prokleta bila!
Ali Olga ne zašuti. Umjesto toga, još jače dreči i dreči, a ja to ne mogu više slušati, ne mogu podnijeti, ne želim podnositi, pa joj u skoku prilazim i zabijam joj krvavo sječivo u vrat. Urlik konačno prestane. Dašćem nad njih dvije, koje leže jedna pored druge, sada mirne, tihe.


Sjedim i čekam ...
Sve sam sredio. Odvukao sam ih u kupaonicu, ugurao u kadu i nastavio sjeći. Sjekao sam malom sjekiricom i pilio kosti na manje dijelove, koristeći električnu pilu za kućanstvo. Komade tijela prihvatljive veličine umatao sam u plastične crne vreće. Praznina. Ništa nisam osjećao. Samo mir i zadovoljstvo što osjećam tišinu oko sebe.
- Uradi tako kako ti kažem! - naredio mi je stari, kad sam mu telefonirao i obavijestio o događaju koji se odigrao. - Zatim se istuširaj i operi kupaonicu pažljivo. Dezinficiraj je, da blista. Odjeću koju si svukao sa sebe pažljivo zamotaj: spaliti ćemo je u radionici. Ja ću doći što brže mogu. Ništa ne brini.
Sad sjedim i čekam. Da dođe i da sredimo stvar.


Vozimo se noću u kolima starog. Vozimo se autoputom i otprilike svakih nekoliko kilometara, izbacujem po jedan plastični omot. U šumu, u travu, gdje će se razne zvjerke pobrinuti za ostatke. Kad nema drugih vozila u blizini. Sve će nestati. Rješavam se svega. I osjećam olakšanje. Noć je, farovi režu tamu, baš kao što sam i ja prije nekoliko sati rezao …
- Žene su kuje - govori stari i baca kose poglede prema meni. - Govorio sam ti to. Ali nisi želio slušati. Nisi mi vjerovao. I eto, što se dogodilo! Ali ni briga te! Zaslužile su to! Isisala bi ona čitav život iz tebe, sine. Iscijedila te kao krpu! Žene! Kuje!
Hladan noćni zrak pojačan vjetrom i našom vožnjom bijesno šiba oko nas, dok otvaram prozor i rješavam se još jednog crnog plastičnog omota. Još samo nekoliko malih omota …



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 1. studenoga 2007.

Drugačije



Jedno se jutro probudi u cik zore i osjeti promjenu koju nije mogao razumjeti. Dok se brijao u kupaonici, a cigareta mu se dimila podrhtavajući u kutu usana, pažljivo je promatrao svoje lice, poluzatvorene oči i nastojao proniknuti u promjenu, koju je osjećao, ali koju nije mogao objasniti. I to ga je izjedalo.
Od onog trenutka kad je Rosa otišla, kao da je otpočeo drugi život, nov i sasvim mu nepoznat i čudio se nekim svojim postupcima, osjećajući duboko u sebi, kako prije Rosinog odlaska, tako ne bi postupio. I bjesnio je na samog sebe. Sa njenim se odlaskom sve promijenilo, osjećao je promjenu duboko u sebi, ali nije to bilo najgore: najgore je bilo to što se i on sam promijenio, a ni to nije potpuno shvaćao.
- Previše analiziraš - rekao mu je prijatelj, dok su pijuckali pivo nemarno naslonjeni na šank. - To je tvoja nevolja. Sve želiš analizirati. Primaj stvari kako dolaze.
- Tako funkcioniram - odgovorio je.
- Ja mislim da si prestao funkcionirati - odbrusio mu je prijatelj. - Pogledaj se!
- Zašto da se gledam? Poznajem samog sebe.
- Varaš se! Ne poznaješ samog sebe. Samo misliš kako poznaješ samog sebe.
Ima li u tome istine? Je li moguće da ne poznaje samog sebe? Moguće je ... možda... Eto, kad se sjeti što je prije neki dan učinio, ne može vjerovati kako je to istina.
Noć se već uvelike spustila, kad se polupijan uputio kući, dok je dosadna, prava jesenja kiša tiho i ujednačeno mrmorila i prala ulice grada. Na ulazu u zgradu, umalo se spotaknuo o sklupčano i drhtavo mače, koje je potražilo zaklon ispred hladne kiše. Ne razmišljajući, ne krzmajući, kao da je to učinio već bezbroj puta, lagano se sagnuo, pazeći da ne izgubi ravnotežu, jer nekoliko žestokih pića u njegovom stomaku, činila su svoje. Zaškiljio je, nastojeći usredotočiti pogled, koji kao da je vrludao, pružio ruku i podignuo sasvim mokro i prozeblo crno-bijelo mače.
- Noćas će ti biti toplo - rekao mu je tiho glasom nježnosti i ponio ga sa sobom.
Nikad prije ništa sličnog nije učinio. Mače je ostalo: eno ga sklupčanog u toplom i sito je i zadovoljno prede. Svi su oko njega zadovoljni, a on nije. Osjeća glad za zadovoljstvom, ali zna kako je neće utažiti. Nema Rose ... glad će i dalje vladati u njegovom životu.
- U vražju mater! - glasno opsuje: posjekao se i ljuti se na samog sebe zbog nespretnosti i nepažnje.
Ah, Rose ... kako li si mi ovog nedjeljnog jutra? Misliš li na mene? Je li ti dobro? Osjećaš li bar ponekad žalost za prohujalim vremenima? Sjećaš li se ...
Sve ga je podsjećalo na nju. Na njegovu Rosu. I u početku ga je to nerviralo, prezirao je samog sebe zbog toga i bjesnio, bjesnio ... a zatim je sasvim neprimjetno, bijes polako ustuknuo i zamijenila ga nježnost. Pa se počeo sjećati mekog pokreta Rosine ruke, dok ga je gladila po licu, kad bi se na onom svom uglu sastajali. I njene noge prebačene preko njegovih, dok puše zajedničku cigaretu nakon ljubavne igre.
I sve tako unedogled. Sjećanja, ali samo slatka sjećanja. Nije mogao to shvatiti, nikako nije mogao to shvatiti i mislio je, kako možda i nešto sa njim nije u redu. Da se nije razbolio? Možda skrenuo? Postao ćaknut? Poludio?
Rosa ... Boga mu, morao bi je mrziti, zar ne? A ne brinuti o tome kako joj je? Treba čitavu tu Rose-epizodu zaboraviti, otrgnuti se napokon sjećanjima i početi ponovo neobuzdano uživati u životu.
Završio je sa brijanjem i odlučno isplahnuo lice: danas okreće novi list! Nema više čekanja.

- I što ti je tu čudno? - upita ga prijatelj.
U početku, nije mogao ni pitanje prijatelja shvatiti. Kako nije čudno brinuti o onoj koja je otišla? Zar to nije sasvim ludo ponašanje?
- Pa sve mi je čudno - prizna polako. - Nisam više sa njom, a mislim na nju, više nego ikada. A u posljednje me vrijeme proganjaju pitanja o tome, kako joj je, je li sretna, brinem se je li ... Ma znaš već. Sva ta sranja koja bih morao zaboraviti. Ili još bolje, koja bi mi morala biti sasvim nevažna.
- Ah, to te brine! - nasmije mu se prijatelj i lagano ga potapša po ramenu. - Nemoj brinuti! Sad si tek pravi muškarac: više nisi samo zaljubljen. Sad voliš i važnija ti je njena sreća od tvoje. To je tvoja nevolja, tvoja bolest: voliš. I to je to!
- Ali nismo više zajedno!
- Pa što onda? Zar joj ne želiš sreću? Samo zbog toga što niste zajedno?
I odjednom mu je sve postalo jasno. Predivna jednostavnost. Breme nije postalo lakše, ali bilo mu je razumljivo što ga i dalje nosi, a kad nešto razumiješ ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.