subota, 13. kolovoza 2011.

"Društvo piskarala"



Dan je, naravno, bio vruć, već tko zna koji po redu vrući je dan pritiskao grad i Vlatko je neizmjerno uživao pod tušem upravo u trenutku kad se pišteći oglasio njegov mobitel. Naravno, mobitel je ostavio u sobi i pitanje, izjuriti ispod tuša i odgovoriti na poziv, ili nastaviti s tuširanjem, na trenutak mu je ukočilo tijelo. A onda se ponovo opusti i zabaci glavu, dozvoljavajući mlakim kapima tuša da mu bockaju lice. Odgovoriti će na poziv kad završi s tuširanjem. Ili još bolje, čekati će ponovni poziv. Ukoliko ga dotični zbilja treba ...
Osjećajući se osvježen, dok su mu mišići bili prijatno opušteni nakon večernjeg trčanja i sad tuširanja, zatvori vodu i počne se brisati, kad se mobitel ponovo oglasi. Vlatko se osmjehne: mora da ga netko zbilja treba. Neka čeka. Neće ovako mokar šetati stanom i kasnije brisati kapi koje bi posvuda prskale zbog njegovog kretanja.
U trenutku dok je otvarao vrata kupaonice, mobitel se opet, po treći put u vrlo kratkom vremenu oglasi. Nekome je zbilja stalo razgovarati s njime. Vlatko pruži korak i već za nekoliko sekundi posegne za mobitelom koji je ležao nemarno ostavljen na krevetu. Pogleda na zaslon mobitela: Mirela zove! Nije se javljala sigurno godinu dana. Što li ju je natjeralo utipkati njegov broj i pozvati ga?
- Halo, Mirela - javi se on. - Jako se dugo nismo čuli.
- I predugo - začuje njen uvijek tihi i prijatni glas. - Kako si? Što radiš?
- Upravo sam se tuširao - odgovori Vlatko. - Zbog toga se ni nisam odmah javio.
- Još trčiš?
- Pogodila si.
- Mora se priznati da si uporan - reče Mirela. - Uvijek si bio uporan. Osim ...
- Osim? - ponuka je Vlatko, vrlo dobro znajući na što Mirela misli.
- Pa znaš ... - oklijevajući mu je tihi glas odjekivao u uhu.
- Ne, ne znam! - razdraženo reče Vlatko: nije si mogao pomoći i razdraženost zadržati skrivenu u sebi. - Istresi već jednom.
- Ne žesti se – reče Mirela. - Srela sam se Klarisom.
Vlatko proguta. Odluči ništa ne reći. Neka Mirela nastavi. On ionako nema što reći. Ili još bolje, ne zna što bi rekao.
- Jesi tu? - upita Mirela.
- Jesam.
- Mislila sam da si prekinuo vezu.
- Nisam - reče on - ali nije to loša ideja.
- Hajde, ne budi takav - reče ona tiho i blago. - Već je dosta vremena proteklo.
Vlatko i opet ništa ne reče. A prizori koje je nekad doživljavao s Klarisom iskakali su iz tamne i potisnute prošlosti na svjetlost dana. Ponovo. Još jednom. Po tko zna koji put.
- Ovdje je - reče Mirela. - Klarisa je ovdje sa svojom kćerkicom. Mala je baš slatka.
- Naravno - kiselo reče Vlatko.
- Gunđalo jedno - reče Mirela. - Zavoljeti ćeš malu kad je budeš vidio.
- Tko kaže da ću je vidjeti?
- O, pa nemoj tako - usplahiri se Mirela. – Klarisa će sigurno i tebe posjetiti. Nećeš je valjda odbiti?
Vlatko ponovo ne odgovori. Ukoliko li ga Klarisa pozove i zatraži da se sastanu, hoće li pristati na sastanak? Gledati je u oči … Nije točno znao što osjeća. Priznao je samom sebi kako bi je želio ponovo, još jednom, vidjeti. Koliko je prošlo? Četiri ili pet godina? Pet! A opet, sad kad ga je Mirela nazvala, kao je prošlo samo pet minuta od Klarisina odlaska. Einstein je bio u pravu: vrijeme jest relativno.
- Zar ne želiš razgovarati? - upita Mirela, uznemirena njegovom šutnjom.
- Iskreno, Mirela, ne znam. Nadao sam se da sam zaboravio, ali očito nisam.
- Odrasli smo ljudi, Vlatko - reče Mirela.
- Ali se neki među nama ne ponašaju tako.
- Zaboravi prošlost - reče Mirela i on je mogao zamisliti njeno blago lice niz koje se slijevala smeđa kosa kako se zabrinuto mršti. - Ne možeš je vratiti. Ona je sad udata, majka krasne djevojčice.
- Da, znam - reče Vlatko. - Znači, srele ste i razgovarale. Što ima na umu?
- Rekla mi je, kako će biti ovdje nekoliko dana i kako bi se voljela vidjeti svih nas iz "Društva piskarala". Sigurno će ti se javiti. Htjela sam ti ovo javiti, da ne budeš previše iznenađen kad te pozove. Znaš ...
- Znam, Mirela - blago reče Vlatko. - Hvala ti.
- Daj, molim te, nemoj biti tako zvaničan.
- Ozbiljno sam mislio: hvala ti! - ponovi Vlatko. - Ne bi mi bilo prijatno da me je Klarisa iznenadila.
- Glupi muški ponos.
- Ne znam je li glup i je li to uopće ponos - reče Vlatko. - Ali upravo tako osjećam.
- Kao što sam rekla: glupi muški ponos! – ponovi Mirela.
- Kako tvoj glupan? - upita Vlatko.
- Ratko? - Mirela se nasmije. - Sasvim dobro, hvala. Šteta je, što se čitavo društvo ne može sastati jedne večeri ...
- Misliš - bocne je Vlatko - baš kao u stara i dobra vremena?
Mirela se nasmije, a Vlatko je uživao u njenom srebrnastom tihom smijehu koji mu je žuborio u uho.
- Nepopravljiva romantičarka, je li? - upita ona. - Nikad se neću opametiti.
- Nemoj se opametiti - reče Vlatko. - Uvijek ostani kakva jesi. Savršena si.
Mirelin smijeh mu je i dalje žuborio u uhu, kad je postao svjestan prekida veze. Zamišljeno gledajući u daljinu, misleći na Klarisu i "Društvo piskarala", odloži mobitel i natoči čašu vode: grlo mu je bilo sasvim suho. Zbog trčanja ili sjećanja, nije mogao točno razlučiti.

2


Ostati kući i provesti mirnu večer, znao je, više ne dolazi u obzir. To je sad, nakon Mirelinog poziva postalo nemoguće. Izaći će van u toplu ljetnu noć, koja još nije sasvim legla nad grad, prošetati, popiti kavu na nekom od dragih mu mjesta i još jednom, po tko zna koji put, prisjetiti se prošlosti. I pokušati analizirati svoje osjećaje, koji su ga zbunjivali.
Dok se laganim hodom ( nema smisla ponovo se preznojiti nakon tuširanja ) približavao obali, sjećanja su ga zapljuskivala vrućim valovima. Zbog njih se počeo znojiti, ma koliko pazio da ne ubrza korak. Ništa nije pomagalo: sjećanja su bila nabijena emocijama i emocije su željele isplivati na površinu.

Sve je počelo s blogom, kojeg je, ni ne znajući pravo što je blog, jedne proljetne večeri kreirao. Pisao je o svojim dojmovima koje je doživljavao tijekom dana, o svemu i svačemu, a onda, jedne nedjelje, ni ne shvaćajući pravo što čini, napisao je kratku priču. Vrlo kratku priču.
Kad je Vlatko slijedeći dan bacio pogled na svoj blog, iznenadio se: bilo je nekoliko komentara od poznatih mu već, ali i od nepoznatih blogera, koji su bili puni hvale za njegovu kratku priču. To kao da mu je dalo krila. Ugodne riječi čitatelja podbole su njegovu maštu i riječi su potekle i nisu se više mogle zaustaviti. Stjecao je krug čitatelja, a i sam je neke blogere redovito s uživanjem čitao. Među njima isticala se neka "Emily", čije su pjesme prštale radošću.
Polako, gotovo neprimjetno, kovala se neka vrsta virtualnog kluba. Bilo je čak nekoliko njih iz istog grada i pitao se ponekad, dok bi čitao njihovu poeziju ili prozu, kako li izgledaju. Uživo, kako to govore na televiziji.
Vlatko nije bio jedini, kojemu su se slične misli vrzmale glavom. Nije se previše iznenadio, kad je blogerica poznata pod nadimkom "Amaterka", na svom blogu napisala svojevrsnu pozivnicu.
"Zašto se mi, koji živimo u ovom gradu, ne bi jednom sastali, upoznali se i malo pročavrljali?", postavila je pitanje na svom blogu.
Vlatko se štrecnuo: pisati i biti anoniman jedna je stvar, a suočiti se oči u oči s svojim čitateljima ... e, pa to je nešto sasvim drugo. Ali skupio je svu svoju hrabrost i na blogu "Amaterke" odgovorio kako on dolazi, mogu računati na njegov dolazak. "Amaterka" je na to napisala vrijeme i mjesto sastanka, a znak raspoznavanja biti će knjiga položena točno na sredini stola, ispod pepeljare.

Namjerno je malo zakasnio, nadajući se kako će stići posljednji i tako dobiti priliku što bolje se pripremiti za susret. Ali Vlatko nije stigao posljednji.
Klarisa je bila posljednja koja se priključila društvu. Vlatko ju je primijetio istog časa kad je otvorila vrata lokala, oklijevajući zastala, pogledom preletjevši po prisutnima, pa s nesigurnim osmjehom na licu zakoračila prema njima.
- Zakasnila sam - rekla je zastavši pored stola. - Ja sam "Emily" na blogu, a pravo mi je ime Klarisa. Primate li me?
Vlatko je ustao, ponudio joj svoju stolicu, a sebi privukao drugu. Bacao je iskošene poglede prema "Emily", kojoj je pravo ime Klarisa i čije je pjesme volio čitati. Bile su tako svježe i neobične. Ličila je na svoje pjesme, zaključio je, Vlatko. Pogledavao je prema Klarisi neprestano, nije si mogao pomoći. I osjetio topli val zadovoljstva kad je shvatio kako ga i Klarisa krišom promatra. Pogledi su im se te večeri mnogo puta ukrstili i svaki bi se put oboje jedva primjetno osmjehnuli i zbunjeno treptali. Nije mogao, a da ne primijeti Klarisine duge trepavice, najduže koje je ikada vidio, činilo mu se.
Razgovor je za njihovim stolom postajao sve življi. Upoznavali su se, postepeno otkrivali i brana suzdržanosti je popuštala.
- Moralo bi nam ovo druženje postati običaj - rekla je "Amaterka" predsjedavajući skupom i očito uživajući u toj ulozi. - Jednom mjesečno. Što kažete?
- A mogli bi se nazvati "Društvo piskarala"! - dobacila je u smijehu Klarisa.
Smijali su se i ponavljali glasno, kotrljajući riječi preko jezika s uživanjem:
- "Društvo piskarala"!

Vlatko zastane. Koračajući i u mislima. Shvati da stoji ispred lokala u kojemu je te daleke večeri upoznao Klarisu. I ne samo Klarisu, ali je Klarisa bila ta koja je ostavila duboku brazdu u njegovom životu. Činilo mu se, kako od te večeri korača kroz život prateći Klarisinu brazdu na pučini života, baš kao što brod prati brazdu drugog broda na morskoj pučini. Kao da ga Klarisin pogled neprestano prati. Nikad ne napušta. Lebdi nad njime.
Vlatko odmahne glavom nastojeći odagnati te misli. Odlučio je: neće ući u lokal. Ide dalje. Što dalje od tog mjesta na kojemu je sve i započelo.

3


Iz ovog su istog lokala izašli u kišovitu noć nakon trećeg sastanka kluba "Društva piskarala". Sipila je sitna i dosadna kiša, a nebo je bilo žute boje i spustilo se sasvim nisko. Vrijeme kakvo je Vlatko mrzio i u kojemu nikad nije uspio pronaći ni najmanji djelić ljepote. Do te noći.
Uopće ne razmišljajući što čini i zašto to čini, jer morao je tako učiniti, Vlatko je, kad su stupili u vlažnu noć izašavši iz lokala, uhvatio malu ruku Klarise i blago je stisnuo, ni ne pogledavši je. Ni ona nije podigla pogled prema njemu, ali je njena ruka ostala u njegovoj i odgovorila mu kratkim stiskom. Toplim i nježnim.
Vlatko je bio uvjeren, kad je kasnije razmišljao o tom trenutku, kako je taj trenutak bio nešto najljepše što je ikad doživio. Stajali su u polumraku, dok je kišica sipila i dobacivali oproštajne riječi ostalima, koji nisu ništa primijetili. Nisu mogli vidjeti njihove ruke isprepletenih prstiju koje su se stiskale u mraku. A kroz prste su im jurile poruke i izmjenjivale se kratkim trzajima, stiscima i naposljetku se orosile znojem. Uzbuđenje je bilo preveliko.
- Hoćemo li kod mene? - upitao je Vlatko gledajući u noć, svejednako izbjegavajući pogledati nju, Klarisu, koja je stajala tik uz njega i čiju je ruku držao u svojoj ruci.
- Ja sam u vezi, znaš - rekla je ona umjesto odgovora: ni Klarisa njega nije gledala, kao da su se dogovorili ne gledati jedno drugo.
Vlatko je duboko uzdahnuo, upijajući vlažni noćni zrak, približavalo se jedanaest sati, i opet je bio petak. Udahnuo je i slanost mora i još nečeg i iznenada postao svjestan čežnje koja ga čitavog obuzela. Boljelo ga je čitavo tijelo. Želio je Klarisu zagrliti odmah i ovdje, ne mareći za radoznale možebitne poglede i ljubiti je, ljubiti je ... poriv koji nije desetljećima osjetio. I za kojeg je mislio da ga više nikada neće ni osjetiti.
- Nije me briga - rekao je i pogledao je u lice: podigla je pogled prema njemu i vlažne su joj usne zablistale pod neonskom reklamom. - Ništa mi nije važno. Osim tebe.
- Otići ću od njega - rekla je uzvraćajući mu pogled. - I biti tvoja.
Vlažne usnice osvijetljene reklamom zadrhtale su joj i Vlatko je shvatio da se Klarisa nalazi na rubu plača. Sagnuo se prema njoj i poljubio je, polako i nenametljivo pijući slast s njenih usnica. Spojeni u prvom poljupcu nisu marili za kišu koja je počela nešto jače padati.

Čitav je njihov daljnji odnos bio takav: iznenađujući i neplaniran. Klarisa bi dolazila k Vlatku i ostajala po nekoliko dana, a zatim odlazila, da bi ponovo došla. Mobitelom su i po nekoliko puta na dan razgovarali. Ali nikad o budućnosti, njihovoj budućnosti. Vlatku je to bilo čudno, ali morao je priznati, pomalo i drago što je tako. Obično bi žene bile te koju bi započinjale priču o zajedničkom životu, o braku … Plašio se pomalo zajedničkog života, bliskosti na koju nije navikao. Bilo je lijepo buditi se uz Klarisu, piti jutarnju kavu s njom, promatrati s njegovog balkona sidrište i brodove na njemu. Ali je isto tako bilo lijepo ostati sam, kad bi Klarisa otišla, imati kauč ponovo samo za sebe. Kao da su dvije osobe živjele u njemu. Nije o tome razgovarao s Klarisom. Šutio je. Kao što je i ona šutjela o svojim mislima. Iako su nebrojeno puta vodili mobitelske dugačke razgovore, malo su toga jedno drugom rekli. Postao je toga svjestan tek kad je bilo gotovo, kad je Klarisa otišla.
- Volim te - znala mu je reći po tko zna koliko puta na dan. - Volim te, Vlatko.
U početku mu je to silno prijalo, naravno. Zatim se zapitao, zbog čega to "Volim te" ponavlja poput mantre? Zar misli da joj ne vjeruje? Da ne vjeruje njenim osjećajima? Ili možda ... je li moguće, da Klarisa tim neprestanim ponavljanjem "Volim te", želi uvjeriti samu sebe u istinitost tih riječi?
Ta mu je misao sinula nakon još jednog razgovora koji se odigrao među njima. I pokvarila mu raspoloženje. Ali nije postao sumnjičav. I dalje joj je vjerovao, sasvim vjerovao. Volio ju je i drugačije nije mogao. Morao joj je vjerovati.
I Klarisine pjesme! Vlatko je mnogo toga pročitao. I ono što treba i ono što ne treba, ali nikad nešto toliko novo i osvježavajuće nije prije čitao. Klarisine pjesme su bljeskale radosnim bojama života i kad bi mu ona, dok bi je on pažljivo slušao i gledalo. Čitala bi svoju novu pjesmu, polako i treperavim glasom, a i sama bi postajala treperava zraka života. Usred čitanja nesigurno bi podizala pogled. Je li dobro? Je li dobar ritam riječi? Jesam li trebala...? Pitanja su se rojila iz njenog pogleda.
- Klariso, zlato - rekao joj je on jedne subote, nakon još jednog takvog čitanja i njene molbe za pomoć pri odabiru riječi - nikakva ti pomoć nije potrebna. O pisanju pjesama ti možeš mene učiti.
Njeno se lijepo lice ozarilo. Pogledala ga je takvim pogledom, da se osupnuo. Kao da još nikad nije dobila neki kompliment. Je li moguće ...
Počeo je oprezno postavljati pitanja o njenoj prošlosti, o njenim bivšim ljubavima. Doslovno je čupao riječi iz nje. Opirala se svim snagama. Ono što je polako izranjalo na svjetlost dana, nije mu se dopadalo. Činilo mu se, nije bio sasvim siguran, da je ona uvijek davala i pružala u svojim bivšim vezama, nikad primala. Nije ni znala primati. Pažnju je Vlatkovu u početku primala kao nešto što se samo po sebi razumije, a kasnije sa sve većom zbunjenošću. Koju bi uvijek pokušala prikriti smijehom. Volio ju je nježno upravo zbog te njene ranjivosti. Koje nije bila svjesna.
Dvije godine strasti i razgovora kojim nikad ništa ne bi rekli, protutnjalo je u hipu. Za vrijeme jedne od Klarisinih posjeta, donijela je sobom i ostavila kod Vlatka tanku i sasvim prozirnu spavaćicu, iako su oboje spavali sasvim goli.
- Da te zavodim - rekla mu je obješenjački, mangupski.
Volio ju je silno kad bi postajala takva. Glavu bi poput ptice koja osluškuje u šumi moguću opasnost malo nakosila prema lijevom ramenu, a oči suzila, dok bi ga pomalo zavodnički, pomalo nesigurno gledala. Shvatio je, da joj nedostaje sigurnosti. Možda je zbog toga neprekidno ponavljala mu "Volim te"?
"Društvo piskarala" je blagonaklono promatralo i pratilo njihovu vezu koju nakon nekog vremena nisu više nastojali držati u tajnosti. Sad su se javno držali za ruke i slobodno se osmjehivali jedno drugom, ne krijući osmjehe, ni strast koja ih je spajala. Penjali bi se na vrhunce uživanja, pa prepirali, uživajući u svemu tome, kao i svi ljubavnici od pamtivijeka.
A onda je otišla. Bez riječi objašnjenja. Samo je nestala iz grada i što je za Vlatka bilo neshvatljivo, vratila se onom od kojeg je otišla i došla k njemu. Kako to objasniti? Nije znao, a nije ni pokušavao. Ne treba razbijati glavu s onim što promijeniti ne možeš. Klarisa je otišla, ostala mu je samo njena spavaćica, prozirna i koja je više otkrivala nego sakrivala njegovom radoznalom pogledu, kad bi je Klarisa obukla za njega, igrajući se s njime.
Vrijeme koje se vratiti neće.

Osjetivši umor, mora da je prohodao pola grada, Vlatko se počne vraćati kući brzo koračajući praznim noćnim ulicama. Sad će čekati. Čekati da ga Klarisa posjeti i možda objasni ... iako više i nije važno.

4


Usamljenički je vikend protekao, polako i mučno. Vlatko je radio tog vikenda ono isto što i svakog vikenda, ali nije bilo radosti u tim radnjama. Sve kao da je postajalo dužnost. Ulovio je samog sebe nekoliko puta kako baca poglede prema mobitelu, očekujući da sprava zazvoni, da začuje Klarisin glas, mekan i drag. Ali je srebrnasta spravica tiho ležala. Njena ga je šutnja izjedala i to ga je ljutilo. Zašto mu nije svejedno? Zašto nije ravnodušan?
Zaredali se dani, ponedjeljak, utorak, sijeda i mobitel je iznenada oživio. Njegov je prodorni zvuk dozivao i Vlatko bi žurio k njemu, napuštajući smjesta ono s čime bi trenutno bio zauzet. Podizao bi mobitel i upitno gledao u njegov zaslon, ali nikad nije na njemu ugledao ime koje se nadao ugledati. Nije zvala, netko je drugi zvao …
Svakog bi dana netko iz "Društva piskarala" nazvao Vlatka i on bi slušao o susretu s Klarisom. Svi kao da su bili iznenađeni njenom promjenom, naglašavali su je, govorili s oduševljenjem o njoj, ali je nitko nije imenovao. Konačno je Vlatku dosadilo i kad ga je nazvala Snježana, koja je bila poznata pod nadimkom "Vila", pa i ona naglasila tu promjenu, nije više mogao šutjeti i prekinuo ju je usred rečenice i upitao:
- Svi govorite o promjeni. Kakva je to promjena?
- Pa, drugačija je ... punašnija ... zrelija.
- Hoćeš reći da se udebljala?
- Ne, to ne! - odbila je Snježana odlučno i smijući se. - Ali jest se zaokružila … ozbiljnošću.
- Do vraga, o čemu to govoriš?
- Ma ne znam ni sama - smijući se priznala je "Vila". - Tebi se još nije javila?
- Nije.
- Možda te čuva za kraj.
- Čuva?
- Pa znaš ... da prvo sve nas od piskarala obavi koji joj nismo toliko važni kao ti.
- Misliš da sam joj i nadalje važan?
- Bio si joj važan - ispravila se Snježana. - U svakom slučaju, eto je uskoro i kod tebe. Nije joj još mnogo piskarala preostalo.
"Šećer na kraju?", pitao se Vlatko nakon tog razgovora.

U tom je trenutku, dok je Vlatko stajao pored prozora i dalje držeći mobitel u ruci, zrak zaparao zvuk brodske sirene. Pogledao je i vidio remorkere kako vuku brod u luku. Kao da mu se nije dalo uploviti i pristati na taj način, činilo se Vlatku.
I odjednom mu sine: Klarisa mu se neće javiti!
Neće moliti sastanak s njime. Neće ...
Stajao je ukočen tik uz prozor i promatrao kako sivi brod u luku doslovno uvlače remorkeri i odjednom shvati: brodski motori ne rade, ugašeni su.
Ali nije ugašeno ono između Klarise i njega. Ono nešto koje ih je tako krhko spajalo i pod čijim su oblakom jedno vrijeme koračali zajedno kroz život. Nikad se to neće ugasiti, ne može se ugasiti. I upravo zbog toga, jer siguran je, kako i Klarisa to isto osjeća, neće mu se javiti. Krhka je i dalje. Mislio je da je tu svoju krhkost, nesigurnost, ono što ju je kočilo sprečavajući je da punim plućima udahne radost života, uspjela savladati. Ali nije. Sad mu je to sasvim jasno. I zato obilazi piskarala i sve će ih obići, ali njega neće posjetiti.
Posjećujući jednog piskarala za drugim i vodeći sobom kćerkicu, Klarisa kao da im govori:
"Pogledajte kakvo divno dijete imam! Zar je potrebniji još koji dokaz da sam pravilno postupila kad sam otišla?"
Uvjerava samu sebe. Da je pravilno postupila napustivši njega, Vlatka. Ali, znajući da njen odlazak nije bio baš obasjan obzirnošću, tražila je razumijevanje, prihvaćanje i odobravanje svog čina. Jer da nije tako postupila, ne bi sad imala kćerkicu, zar ne? To malo i prekrasno stvorenje koje je postalo novo sunce na Klarisinom nebu pod kojim se ona grije.

Vlatko se odmakne od prozora i odbaci mobitel na krevet, osjećajući kako se oslobodio nevidljivih okova. Ne mora više neprestano imati tu prokletu spravu pored sebe. Neće propustiti važan poziv.
Dok je obuvao tenisice, pripremajući se za još jednu rundu trčanja, na licu mu je titrao blagi osmjeh razumijevanja.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 5. kolovoza 2011.

Uz jutarnju kavu



Sa šalicom vruće, tek skuhane kave u ruci, on izađe na balkon i zagleda se prema moru koje se kupalo u jutarnjem suncu i slalo plavi pozdrav.

Svakog godine na današnji dan obuzela bi ga tuga. I nemir. Nije mogao dugo izdržati na jednom mjestu, a opet, nije imao gdje ni poći. Jer od uspomena ne možeš pobjeći, prate te u stopu poput sjenke. Mrzio je te uspomene. Volio je te uspomene. Osjećaji suprotnosti sudarali su se u njegovoj nutrini i kao i uvijek u takvim slučajevima, patio je. Pošto nije bio glup, znao je da samog sebe muči i kako je već odavno prošlo vrijeme žaljenja, vrijeme patnje, pa čak i vrijeme sjećanja. Trebalo je i moralo nastupiti vrijeme zaborava. Ali nije. Zbog čega nije, kad je sve drugo uspijevao bez problema potisnuti, zakopati pod humcima prošlosti i dozvoliti travi zaborava rasti, nije mogao odgonetnuti.
Na neki čudan način, blesav i sasvim nedozreli način, kako se podsmijevao samom sebi, osjetio je da se tom činjenicom počinje ponositi. Naravno, shvaćao je da takvog što više priliči nekom sasvim mladom čovjeku, nego njemu, koji je debelo prevalio polovinu svog životnog puta.
Pamtio je svaku sitnicu iz tog dalekog dana. Crna i silno gusta kosa sjajila joj se pod jutarnjim suncem. Volio je njenu kao noć crnu kosu i provlačiti prste kroz njenu gustoću bilo je pravo uživanje. Koje si je često priuštio. Crna je kosa bila savršeni kontrast njenoj bijeloj koži.
Znojila se, sjećao se sasvim jasno i mirisa njenog znoja, jer upravo su trčali zajedno i još uvijek su pohlepno udisali topli zrak, nastojeći povratiti dah. Još uvijek je u duhu vidio kapljicu znoja kako drhturi na njenom malom nosu i vrlo se dobro sjeća, kako se začudio, kad je u toj minijaturnoj kapljici ugledao odsjaj stabla koje se nalazilo u neposrednoj njihovoj blizini.
"Odsjaj velikog svemira u malom svemiru", pomislio je onda, tog jutra, naginjući se prema njenim poluotvorenim usnama koje su ga pozivale i upijajući poljupcem žudnje onaj mali i biserni svemir u kapljici znoja. A kad ga je ona širom otvorenih očiju pogledala, izvrsno glumeći iznevjerenost, morao se nasmijati, sagnuti prema njoj i istinski je poljubiti, pijući zadovoljstvo s njenih punih usana, koje u se pripijale uz njegove. Odgovarale mu. Kao što mu je uvijek i u svemu odgovarala.
Ulovio je samog sebe kako nedozrelo želi da ovaj poseban dan vječito traje. Uvijek je bilo tako. Kad bi ona bila pored njega, uz njega, na um bi mu dolazile svakojake lude ideje. Smijao se u sebi, potajno, tim ludim mislima. Dok nije shvatio, kako u njenoj blizini postaje sretan, opušten, blag, a breme godina koje je vukao na plećima, netragom je nestajalo. Još je jednom postao mlad i uživao u ludostima mladosti. Zbog nje. Sa njom. I silno ju je volio zbog toga. Još ju je više volio, kad bi se sjetio, kako je i ovo prolazni trenutak i kako neće ti fantastično-lijepi trenutci sa njom potrajati. Nikad dugo ne traje ono što je suviše lijepo da bi se moglo opisati riječima. Možda zbog toga, jer naprosto ne možemo podnijeti toliko zadovoljstva, toliku ljepotu života?
Nije znao. Nije ga bilo ni briga. Uživao je u trenutku. Sadašnjem. A kad je ona otišla, baš kao što je i slutio da će jednog dana otići, patio je. I bio povrijeđen. Jedno vrijeme. Zatim se više nije osjećao povrijeđenim. Ali je patnja ostala. Tiho je gorjela u njemu, plamen se s vremenom smanjivao, ali žar je ostao. Nije se ugasio. Nikad.

Duboko uzdahne i otpije posljednji gutljaj kave koja više nije bila vruća. Imala je okus prošlosti i nije mu prijala.
- Da mi je znati - reče Draga pridružujući mu se na balkonu jednom rukom pridržavajući plavičastu plahtu u koju se umotala i sa šalicom kave u drugoj ruci - o čemu misliš dok ti je takav izraz lica?
- O tebi, draga - reče on ne trepnuvši, privukavši je k sebi i površno joj okrznuvši plavu kosu usnama. - O kome drugom?
- Lažljivče moj dragi - reče ona pripijajući se uz njega.
Dva stranca, dva svijeta, dva svemira stoje jedno pored drugog, dok se dan budi, a nešto što ne mogu izreći, umire u njima.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.