utorak, 30. prosinca 2008.

Božićnica



Slaven se probudi trenutak prije nego što će se oglasiti radio-budilica, pa se ne oklijevajući izvuče ispod pokrivača i zadrhti na hladnom ranojutarnjem zraku. Prvo brzom kretnjom gole ruke spriječi krik budilice, udarivši blago dlanom po njoj i počne navlačiti odjeću, drhtureći u polutami sobe i osluškujući zvukove koji su dopirali iz kuhinje. Njegova je Magda, kao i uvijek, ustala nešto prije njega, tiho i ne budeći ga i Slaven zna da ga čeka vrela i svježa kava.
- Spavaj - govorio joj je na početku zajedničkog života. - Ne moraš ustajati ni kuhati mi kavu. Znam je i sam skuhati.
- Ali ja to volim - odgovarala bi Magda svaki put. - Volim te ujutro ispratiti na posao, znajući da si popio dobru kavu.
- Razmaziti ćeš me - gunđao je Slaven, ali bilo mu je vrlo drago zbog te njene pažnje.
Prisjećajući se sad tih prošlih dana, Slaven prođe malim hodnikom iz kupaonice i uđe u kuhinju.
- Dobro jutro! - dočeka ga Magda, pravim imenom Magdalena: dvadeset i sedam joj je godina, duge smeđe kose i blagih smeđih očiju, koje su Slavena podsjećale na srneće. - Kava čeka.
- Kao i uvijek - reče Slaven i dlanom joj pomiluje stražnjicu, malenu i čvrstu. - Što bih ja bez tebe?
- Našao bi drugu.
Slaven je zagrli i udahne miris Magdine kose: pokret koji je mnogo puta učinio i kojeg su oboje voljeli.
- Slavko spava? - upita je tiho, uživajući u mirisu njene kose: Slavko je njihov trogodišnji sinčić.
- Za divno čudo - odgovori Magda. - Možda će konačno početi spavati noću, a danju biti budan.
- Neka spava kad može - reče Slaven. - I ja ću za vrijeme blagdana dobro se naspavati.
- Svaki put to kažeš - nasmije se Magda. - Ali nikad ne učiniš. Umjesto toga, vrzmaš se po kući i nešto popravljaš.
- Pa kad toliko toga ne funkcionira - reče on. - A koliku samo najamninu plaćamo! Gule nas.
- Teško je, znam. - Magda uzdahne.- Ali sretna sam što smo iznajmili ovaj stan. Pa tamo, gdje smo prije bili, postalo je sasvim neizdržljivo.
- Znam, ljepotice - reče joj on tepajući. - Izgurati ćemo nekako. Smo da otplatimo kredit i biti će nam lakše.
- Govore li što o božićnici? - upita ona s nadom u glasu.
- Ništa - odgovori on. - Ali tako je isto bilo i prošle godine, sjećaš se?
Magda klimne i osmjehne se.
- Šutjeli su - reče Slaven - a onda posljednji radni dan dali nam božićnicu.
- Ma samo da svi mi budemo zdravi i sretni - odgovori Magda. - Ne zahtijevamo previše od života, zar ne?
- Nije previše. - Slaven klimne osmjehujući se. - Skromna si da skromnija ne možeš biti. Da sam te svijećom tražio ...
Magdine tople usne prekriju njegove i zaustave riječi. Poljubac potraje i sa žaljenjem ga prekinu.
- Idem - reče Slaven. - Još dva dana ću izdržati. A onda Božić, bogata trpeza, ljenčarenje …
- Čuvaj se - reče mu ona, kao što je govorila svakog jutra ispraćajući ga.
Slaven klimne, ovlaš je zagrli i poljubi, pa izađe iz stana, ostavljajući u njemu Magdu i sina, sve ono do čega mu je stalo, sve ono što je sačinjavalo njegov život i ispunjavalo ga.

Slaven, visok tridesetogodišnjak, plavokos i zelenih očiju, brzim koracima odšeta do kola, osmjehujući se zadovoljno. Svaki je Magdin jutarnji ispraćaj budio u njemu neku novu snagu za koju nije ni znao da je u njemu skrivena. Do građevinske tvrtke u kojoj je radio mora voziti oko trideset minuta i u tim minutama Slaven bi obično planirao budućnost sa Magdom, napola sanjareći, a napola trezveno razmišljajući.

O sebi je mislio kao o sretnom čovjeku. Dok nije upoznao Magdu, život mu je bio rastrzan, nezdrav, noći provedene u dimu i sa čašom u ruci, a onda se preko noći sve promijenilo. Nakon završetka radnog vremena, žurio bi u svoju podstanarsku sobu, dotjerao se i odlazio na sastanak sa Magdom. Od samog je početka osjećao kako je to između njih dvoje drugačije nego što je prije bilo sa njegovim prijašnjim djevojkama. Volio je njen blagi glas kojim je korila njegovo lančano pušenje i jednog je jutra ustao i nije zapalio cigaretu. Navečer se našao sa Magdom, a da čitavog dana nije zapalio cigaretu. Želio je to učiniti mnogo puta, ali bi se onda sjetio Magde i vraćao kutiju u džep.
A kad je te večeri nastupio trenutak rastanka, kad ju je dopratio do zgrade u kojoj je Magda živjela u iznajmljenom stanu kojeg je dijelila sa još dvije prijateljice, privukao je Magdu sebi i zagledao se u njene blage uči.
- Zar nisi ništa primijetila? - upitao ju je.
- Nisi ni jednom zapalio cigaretu - tiho je rekla ona, a njene tople smeđe oči počivale su na njegovom licu. - Naravno da sam primijetila. Hvala ti što to činiš da bi meni udovoljio. Ali, ako ti to pričinjava muku, nemoj se zbog mene mučiti.
- Izdržati ću - odgovorio je Slaven. - Zbog nas. Kad počnemo zajedno živjeti, svaka lipa će nam dobro doći.
- Zajedno živjeti? - upitala je ona. - Sad prvi put to spominješ. A mene nisi ništa pitao.
- Zar ne želiš to?
- Naravno da želim! - odgovorila je i promrsila mu kosu. - Samo reci kad počinjemo!
Od tog dana nije zapalio cigaretu ...

Stigavši pred zgradu tvrtke, primijeti gomilu ljudi, sve ih poznaje iz viđenja, a neke od njih i osobno. Slegnuvši ramenima i pitajući se što li se to događa, Slaven parkira kola jedva pronašavši slobodno mjesto: svakog je dana sve teže naći mjesto za parkiranje.
- Što se događa? - upita Slaven. - Što se dogodilo?
- Nas pedeset dobili smo krasnu božićnicu - reče mu visok i veoma mršav mladić, kojeg je već zapazio viđajući ga na gradilištu. - Dobili smo nogu! Bez riječi objašnjena!
- Otkaz? - u nevjerici upita Slaven.
- Nego što drugo! - ljutito uzvrati mladić. - Kurvini sinovi! Ne usuđuju se to nam reći u lice.
- Pa kako onda znaš?
- Znam! - bijesno odsječe mladić i mahne rukom prema dvostrukim ostakljenim vratima. - Eno ti liste tamo. Zalijepljene na vratima. Možda se i tvoje ime nalazi na njoj.
"Pa nije valjda", pomisli Slaven probijajući se između nervoznih radnika do vrata na kojima se već vidi bijeli papir i na njemu ispisana imena. "Ne sada, ne sad kad smo se okućili i kad mi je svaka para potrebna. Ne mogu sad sa ženom i djetetom na ulicu. Nije valjda i moje ime na toj prokletoj listi."
Približi se sasvim vratima i pogledom preleti listu brzo i u silnom uzbuđenju. Nema njegovog imena! Odahne, osmjehne se, pa počne još jednom, polako i pažljivo pogledom prelaziti preko imena, od kojih su mu neka bila i poznata i kad je već bio gotovo pri kraju liste, ugleda i svoje ime.
Oštra ga bol prože, kao da mu je netko ledeni nož zabio u mozak. Umalo ne padne, zaljuljavši se od šoka.
- Jesi li dobro, prijatelju? - upita ga čovjek velikih i crnih brkova, izborana lica, koji ga prihvati za ruku.
- Dobro sam.
- Nećeš se srušiti?
- Neću.
- Mogu te pustiti?
- Možeš.
Čovjek popusti stisak na Slavenovoj mišici i Slaven se okrene i udalji od uzrujane gomile, a da ni primijetio nije svoje neuljudno ponašanje. Što sad? Kako to objasniti Magdi? A kredit? Kako ga nastaviti otplaćivati, kad...
Slaven zaječi glasno i obriše znoj s lica. Tek tada primijeti kako ga je znoj čitavog oblio. I besmislena misao o tome, kako je sa Magdom već obavio blagdansku kupovinu koju si sad ne može priuštiti, natjera ga da se sagne i povrati kavu, jedino što je imao u želudcu.
- Čovječe mladi! - reče mu onaj brkajlija, stvorivši se pored njega. - Suviše se uzrujavaš. Ohladi malo.
- Kako ... - muca Slavko i misli na kredit koji je podigao, jer vlasnik je stana zahtijevao da plate najamninu čitavu godinu unaprijed, pa kupnja namještaja, pa ...
- Smiri se, mladiću, smiri - umiruje ga Brko. - Ajde, idemo na piće. Da ublažimo gorčinu jutra.

Minuti prolaze. Sa Brkom je popio dvije loze, a zatim se Brko oprostio.
- Ne ljuti se, ali moram ići – objasnio je zbunjenom Slavenu. - Prijatelj me vozi na posao i sa posla. A i on je dobio otkaz i tako … moram ...
- Sve je u redu - rekao je Slaven, iako je osjećao kako ništa nije u redu. - Samo idi. I hvala ti.
Brko se široko osmjehnuo i otišao, a Slaven naručio pivo: žestoko mu je piće silno dražilo stomak, peklo ga, peklo ...
Što sad? Kako dalje? Postoji li dalje? Uhhhhhhhh ... Misli se odmotavaju, a čaše, vratio se ponovo žestici, redaju se jedna za drugom, ali bol ne prolazi. Ostaje uz njega, u njemu, tupa, teška, nesnošljiva.
- Kako dalje? - vikne odjednom Slaven. - Kako dalje?
- Pješice! - dobaci neki veseljak i nasmije se. - Ako možeš hodati.
Slaven ne čuje odgovor na svoje pitanje, nije ni svjestan kako ga je glasno izgovorio i ne našavši odgovor, ma gdje da ga je tražio i sasvim omamljen od pića, odjednom podigne pivsku bocu i raspali sa njom svom snagom po vlastitom čelu. Krv šikne, netko vrisne, a Slaven dohvati drugu pivsku bocu i ponovo se boca rasprsne na njegovom oznojenom i krvavom čelu, a krv još i jače poteče.
- Nema izlaza! - urla Slaven.
Grabi treću pivsku bocu, a užasnuti prisutni gledaju to samoranjavanje, ukočeni, ne vjerujući kako prisustvuju tom suludom činu.
- Nema izlaza! – uz svaki udarac urla Slaven.

Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 27. prosinca 2008.

Nevjernik



Otišla je u kupaonicu i odjednom osjećam olakšanje. Čudim se samom sebi, jer Edita je ljepotica i zbilja uživam u njoj i sa njom, ali olakšanje zbog kratkotrajne samoće je tu i ne mogu ga negirati. Ležim i osluškujem svoje raspoloženje. Imam vremena za to, znam, jer Edita je kod mene već treći dan i naučio sam da, kad otiđe u kupaonicu, nema je barem dvadeset minuta. Dvadeset minuta će moje ruke biti prazne. I moje misli samo moje, jer Edita mnogo govori, čak i dok se grčimo u slatkom ritmu ljubavi. Riječi poput kišnih kapi izlaze iz nje, slijevaju se niz velika joj usta nabubrenih usnica koje pozivaju na poljubac. Ljubim je nastojeći prekinuti rječitost. Ne uspijevam. Kupa me svojim riječima, strasnim ili nježnim, ovisi o tome što trenutno činimo jedno drugom.
Sad uživam u samoći i kratkom predahu i ne iznenađujem se kad hvatam samog sebe kako mislim na Daliju. Već se to događalo i prije, a jednom čak i dok je Edita izvodila ludi ples opkoračivši me i sjedeći na meni, dok joj se duga i ravna crna kosa vijorila poput bičeva oko lica, zarumenjelog, znojnog, u grču slasti kojoj je ona sama davala ritam, dovodeći nas oboje do vrhunca užitka. Umalo da tog trenutka nisam u njenu crnu kosu čiji su pramenovi vitlali šibajući vrući zrak oko nas, vrisnuo ime druge. Suzdržao sam se u posljednjem trenutku, jedva, priznajem to, sakupivši posljednje trunčice volje koje je mahniti Editin ples ostavio u meni. Sve je ostalo isisala iz mene, ostavljajući me praznog.
Čudno. Ludo. Vodim ljubav sa jednom žednom, a želim drugu. I to upravo u trenutku dok se približavamo ludom vrhuncu izazvanom našom strašću.


- Postaješ nenadmašan - prodahtala mi je Edita prve večeri koje je stigla, dok smo po drugi put vodili ljubav.
- Zahvaljujući tebi - procijedio sam grabeći je za čvrste guzove i divlje je privlačeći k sebi, ali u mislima sam vidio guzove Dalije: slika u izmaglici gole Dalije kako odlazi od mene vukući ručnik po podu, dok joj kosa boje žita miluje uspravna leđa, stvorila se odjednom u umom umu i zaprepastila me količinom uživanja.
- Nije me briga zahvaljujući kome - rekla je Edita i ugrizla mi vrat: mali je crveni potočić potekao, osjećao sam njegovu vlažnost.
- Ni mene! - gotovo sam viknuo, prikovao je svojim tijelom, glavu zagnjurio u njenu crnu kosu i udisao miris uživanje koji se isparavao sa nje.


Daliju nikad nisam sreo. U stvarnom životu. Samo u virtualnom. Prokleti nas komp spojio i od tog trenutka nestao je moj duševni mir. Jer Dalija je prekrasna pjesnikinja koja piše ludo-strastvene stihove koji me oduševljavaju. I to sam joj "rekao" uputivši joj kompliment e-mailom. Uskoro je stigao njen odgovor, a zatim je otpočela prepiska preko malog i korisnog programa "Google Talk". Satima smo izmjenjivali riječi, dok te riječi nisu počele poprimati čudni oblik želje, nježnosti, strasti. Otkrivali smo se jedno drugom bez sustezanja, ogolivši duše bez srama, uživajući obostrano u tome. Mogu slobodno reći, na taj smo se način ševili, jer to je bilo upravo to. Čista i gola ševa. Ona bi rekla što voli i što želi i što očekuje od našeg budućeg susreta, a zatim bih to isto rekao i ja.
Možda je teško povjerovati, ali osjećao sam kako nas naše pohotne misli povezuju, privlače jedno drugom. Činilo mi se da sagorijevamo u groznici koja nas je tresla. I uživao sam u tome. I želio sam je sresti, Daliju, sresti i zagrliti čvrsto i ljubiti je, zabijati se u nju divljom snagom koja kao da je svakog dana sve više bujala u meni, zajedno sa željom.
Dalija nije dolazila, izigravajući nedostižnu, dok sam ja znao, bio siguran u to, kako joj nedostaje hrabrosti za taj posljednji korak, jer sve smo ostale korake učinili. Bojala se doći i žudnju zadovoljiti, maštu i želje pretvoriti u stvarnost. Je li se uplašila svoje vlastite prirode? Ili mene? Nas?
Odgovor više nisam ni tražio, ne svjesno, dok nisam postao svjestan kako dok vodim ljubav sa Editom, u svojoj se mašti ševim sa nedostižnom Dalijom.


Misao me ošine i istog trena mi se tijelo u nelagodnosti ukoči. Postajem li lud? Bolestan? Nastran. To je prava riječ.
- U vražju mater sve! - glasno opsujem u zrak sobe topao i obojen mirisom seksa, ustajem iz kreveta i onako gol sjedam ispred kompjutera i kliknem na mail.

"Ševim se sa drugom, a mislim na tebe", napišem mail Daliji i prije nego li mi misao se slegla, pritišćem mišem na riječ "send" i moja misao nezadrživo juri prema Daliji, mojoj žudnji, mojoj gladi, mojoj nedostižnoj, mojoj …
Ustajem sa stolice i vraćam se u krevet. Za koji će mi se tren pridružiti Edita. Zurim u monitor i ne vidim ga. Umjesto monitora vidim golu Daliju kako odlazi od mene, duge joj noge prekrasne, tijelo joj se presijava na umirućim sunčanim zrakama. Zašto je nikad ne "vidim" kako dolazi?


- Jesam li ti nedostajala? -pita me Edita ulazeći u sobu: gola je, kapljice vode zaostale nakon tuširanja joj se još nisu osušile na predivnoj koži.
- Ni ne znaš koliko - odgovaram joj, a da ni sam ne znam kojoj govorim: Editi ili Daliji.

Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 20. prosinca 2008.

Miškova božićna priča



Da sam se uspavao, bila mi prva misao: bilo je točno sedam i četrdeset i pet. Slijedeće što sam shvatio, bilo je da sja sunce. Napokon! Nakon dugog razdoblja oblačnog i vlažnog sivila, budi me tračak sunca i ulijeva volju za životom.
Iskačem gol iz kreveta u hladnoću, prozor mi je širom otvoren, pa se brzo navlačim crnu trenirku: jutro je kao stvoreno za trčanje i ne namjeravam propustiti taj užitak.
- Ideš? - upita me pas pozdravljajući me repom, pospano podižući glavu i žmirkajući prema meni.
- Idem – odgovorim i u čudu buljim izbjegavajući odani pseći pogled. – Nisam znao da govoriš.
- Mnogo toga ne znaš.
- To je istina – kažem zbunjeno. - Ti ne ideš?
- Hladno mi je. Više volim ostati u toplom.
Čudan početak dana, mislim i bauljam prema kupaonici, ali baš me briga: zar sve oko mene nije skroz naskroz ludo i šašavo i naopako? Svi se trude imati što više stvari, a svi ostali i žive bez osjećaja i nikome ti osjećaji ne nedostaju, a izgube li neku stvar, ili samo nisu u mogućnosti kupiti je, duboko su nesretni.


Trčim polako, bez žurbe, udišući hladan zrak kroz nosnice, a izbacujući ga kroz usta. Mijenjam se. Osjećam to. Mijenjam se svakim kilometrom koji se odvija ispod mojih nogu, ponekad siv, ponekad smeđ, ovisi o terenu na kojem se trenutačno nalazim. Disanje mi je teško, jer trčim uzbrdo i dok pretrčavam posljednje asfaltne metre i ulazim u šumu, radujem se tome. Sad tek počinje ono pravo uživanje, iako je trčanje i dalje naporno, jer ima još poprilično do vrha brda na kojeg se namjeravam uspeti.
Misli mi lutaju. Protrčavam pored mjesta gdje sam nekad sa V... vodio ljubav: ona bi dolazila kolima, a ja trčeći, pa bi V... iz kola izvlačila plavo-crvenu deku i mi bi je zajednički rasprostrli na zemlju pogledavajući se, nestrpljivi da pograbimo jedno drugo. Osmjehujem se tim sjećanjima, dok mi mišići podrhtavaju od napora. Baš kao što sam podrhtavao i u V... naručju, dok sam slušao njene sladostrasne uzvike.
Razveseljen trčanjem i lijepim uspomenama, cerim se od uha do uha i još malo i na vrhu sam brda. Tad primijetim crno-siv oblak kako visi točno iznad staze na koju moram izbiti. Čudim se i pitam se: odakle se sad oblak stvorio, kad je posvuda sunčano? Okrećem se oko sebe, usporavam trčanje, sad se već jedva krećem i napeto gledam oko sebe. Sunce, posvuda je sunčano, samo je taj maleni dio prekriven čudnim oblakom kojemu tu nikako nije mjesto. Je li to oblak?
I upravo dok to mislim, oblak se rastvara i pomalja se dostojanstveno izbrazdano lice zaraslo u sivo-bijelu bradu. Oči me strogo gledaju ispod čupavih obrva, ali me zbog nečeg taj olujni pogled ne plaši. Čas se lijepo i jasno vidi, a čas tone u oblak.
- Znaš li tko sam ja? - pita izvirujući iz oblaka, a posvuda oko te čudne slike u zelenilu borova sja sunce.
- Čini mi se da znam - odgovorim nehajno i zaustavivši se: naginjem se malo naprijed i požudno udišem hladan zrak.
- Samo ti se čini? - pita me glas podrugljivo.
- Pa dobro - nevoljko priznajem i brišem znoj. - Znam tko si.
- Dobro da priznaješ. Ima nade za tebe. Pratio sam tvoje misli dok si trčao kako se lagano odmotavaju. Previše na seks misliš.
- A na što drugo misliti?
- Ima toliko mnogo duhovnih stvari ...
- Kao molitva? - usuđujem se upasti: zebnja me prošla i postajem pomalo bezobrazan.
- O, pa ti se moliš - reče gromki glas. - Svaki se put moliš kad god trčiš. Nisi ti toliko loš. Samo si malo glup.
- Glup?
- Glup. Jer ne znaš da se moliš dok trčiš. Jer nisi vjerovao da postojim.
- Ne vjerujem ni sad.
- Eto vidiš koliko si glup.
- Netko mora biti i glup - kažem već sasvim bez straha. - Mogu li sad nastaviti trčati? Znojim se kao sam vrag i zaraditi ću upalu pluća, ne nastavim li dalje.
- Vrag se nikad ne znoji - poduči me glas iz oblaka: lice se uopće više ni ne vidi. - Može podnijeti enormno visoku temperaturu. Što misliš, da to nije u stanju, kako bi mogao obavljati svoj posao?
- Idem dalje - kažem umjesto odgovora. - Jer ne nastavim li sa trčanjem, gadno ću nadrljati.
- Idi! - glas odjekne, lice se iz oblaka na tren pojavi i odmah ponovo utone u tamno sivilo. - Nisi ti loš. Nastavi tako.
- To i namjeravam.
- Obdariti ću te darom - obeća glas.
- Kakvim darom? - radoznalo pitam.
- Nekada si uživao pijančevati sa prijateljima po čitave noći.
- Kako znaš?
- Ja sve znam.
- Naravno - skrušeno priznajem. - Glupo pitanje.
- Koliko dugo ne pijančiš?
- Dugo, dugo! - uzdahnem. - Petnaest godina čak!
- Od sad ponovo možeš piti - tiho govori glas dok se oblak polako podiže. - Piće neće djelovati na tebe. Možeš piti koliko hoćeš i uvijek ćeš ostajati trijezan. To je moj dar tebi.
- Što će mi takav dar? - pitam i smijem se. - Hvala ti, ali ne treba mi.
- Zar nisi volio pijanke iznad svega? Nije moguće da sam te zamijenio sa nekim: ja nikad ne griješim.
- Volio sam pijanke, nema zabune - odgovorim. - Uživao sam opijati se! Što će mi trijezno pijančevanje? Ne hvala, radije nastavljam trčati.
- Pa tebi kao da osim trčanja, ništa drugo ni ne treba.
- Ni ne treba - odgovorim polazeći laganim trkom. - Sasvim sam zadovoljan. Hvala!
- Hm! - čujem iza sebe i znam, iako ne vidim što se događa iza mojih leđa, kako se oblak rasplinuo, nestaje. - Čudno. Svi nešto traže i mole me za ovo i ono, a ovaj ...
Spuštam se uskom stazom dok sitni kamenčići veselo šušte pod tenisicama. Pluća mi se šire, šire, šire, pune se iznenadnom navalom sreće, dok se oči vlaže. U daljini pas laje.
Treba li mi još nešto?


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 18. prosinca 2008.

Prepreka



Alma, dvadeset i petogodišnjakinja, visoka rasta, tamne i duge kose, crnih očiju, pogleda lijevo i desno, pa čvrsto stisne djetetovu ruku i počne prelaziti na suprotnu stranu ceste. Prati je škripa automobilskih guma, vozači psuju i ljute se i viču na nju, jer Alma je usprkos zabrani pješacima zakoračila na cestu i umalo izazvala nekoliko sudara zbog svog nepromišljenog čina.
- Mamice! - jaukne njena kćerkica, pet joj je godina, tamnokosa poput majke.
- Šuti! - obrecne se Alma na nju.
- Mamice! Ruka! - vrisne Kristijana. - Jako me stežeš! Boliiiiii!
Alma malo popusti stisak i ubrza korak i već su na suprotnoj strani ulice, hodaju uz kanal i moraju još prijeći most, pa će konačno stići kući. Dosadna kiša pada već sedmi dan za redom, ali Alma nema kišobran. Kristijanu je zaštitila prozirnom i lepršavom kišnom kabanicom. Kiša pada malo ukoso i Alma podiže lice prema ledenim i bockajućim kapima: prijaju joj ledeni ubodi. Podsjeća je ...


... na onu sad već daleku zimu, kad je tek upoznala Eugena: kiša je te noći nemilosrdno šibala ledenim bičevima po ulicama grada, dok su Eugen i ona sa rukom u ruci čvrsto se držeći trčali prema njegovoj kući, žureći se ući u toplu sobu i još topliji krevet. Bili su ludo zaljubljeni i bili su uvjereni, barem je Alma bila uvjerena, kako zaljubljenost nije prolazna, kako će taj prijatan osjećaj, koji kao da joj je davao krila, potrajati zauvijek, zauvijek ...
Upali su u stan Eugenovih roditelja i ušuljali se u njegovu sobu: trebalo se dogoditi prvi put i Alma je čitavim tijelom podrhtavala očekujući i bojeći se. Osjećaji su se smjenjivali u njoj i tresli je poput groznice.
Bilo je i ljepše nego što se nadala da će biti, a tako se i nastavilo ...


Mlaz vode koji je zapljusne po nogama, slije se niz traperice, vrati Almu u sadašnjost. Ona bijesno podigne pogled prema nesavjesnom vozaču koji nije ni malo smanjio brzinu, iako je morao vidjeti lokvu na svom putu i podigne ruku prijeteći njome.
- Kurvin sine! - vrisne iz sveg glasa, a nekoliko se rijetkih prolaznika u nevjerici zagleda u tu mladu i lijepu ženu, koja tako bjesomučno i bezobzirno psuje na javnom mjestu.
Upravo u tom trenutku mala se Kristijana, zaplašena majčinim neuobičajenim ponašanjem posklizne i umalo padne na sasvim mokar pločnik. Alma trgne rukom snažno i održi ravnotežu male.
- Gledaj kuda hodaš! - obrecne se na nju. - Takva si šeprtlja.
- Jako brzo hodamo - požali se mala, a sitno joj lice se zgrči prijeteći plačem.
- Da nisi zakmečala! – obrecne se Alma na nju. - Vidiš kako pada? Misliš li da sunce sije, budalo? Zato požuri, da što prije pobjegnemo sa ulice.
Kristijana pokorno klimne glavicom i nastavi trčkarati uz mamu. Poznaje takva majčina raspoloženja koja su u posljednje vrijeme sve češća i sve duža i zna da je joj najbolje šutjeti, ničim mami ne podjariti još veću ljutnju.


U Almi nastavlja kuhati neprekidno podgrijavani bijes. A moglo je biti tako lijepo, trebalo je biti tako lijepo. U što joj se život pretvorio? Postala je sluškinja ovog derišta! Samo oko nje obigrava, ugađa joj, zanemaruje svoj život, sebe, kao da je prestala živjeti. Možda zbog toga njen Eugen više ne želi ...
Uh, kad se samo sjeti poniženja od prije nekoliko dana. Bila je nedjelja, blizu devet sati, Eugen je spavao, a ona budna ležala pored njega i silno ga željela.
- Ma što ti je? - upitao ju je on namrgođeno. - Ni zube nisam oprao.
- Idi ih operi - rekla je vragolasto.
- Ah, ostavi me spavati.
I to je bilo to. I ne bilo ni strašno, da se ista, ili slična scena, ne ponavlja već preko dvije godine. Jesu li u posljednje dvije godine vodili ljubav pet puta? Uvjerena je da nisu. A prije ... prije, u ona zlatna vremena, neprekidno su grabili jedno drugo i ništa ih nikad nije moglo omesti da utole svoju žudnju. A sad ...
- Mala je budna - često, gotovo uvijek bi rekao Eugen.
- Pa što? - upitala bi Alma a od silne bi želje osjećala kako joj se vlaže bedra.
- Ne budi luda - odgovarao bi joj Eugen. - Strpi se dok legnemo.
Ali dok bi Alma uspavala dijete i došuljala se tiho u spavaću sobu, u svojoj mašti unaprijed uživajući u trenutcima koji se približavaju, Eugen bi već hrkao iscrpljen teškim desetosatnim radnim danom na gradilištu. I pićem koje je svakodnevno trusio sa momcima, nakon napornog radnog dana. Želja za njom, kao da je umrla. Alma bi ga gledala sažaljivo, u početku, jer bilo joj ga žao što je toliko umoran. Zatim bi se pogled pretvarao u ljutnju, sjetila bi se kako je ostala uskraćena zbog djeteta, uvijek zbog male, uvijek, uvijek ... možda ... kad ne bi bilo male ... možda bi se vratili oni osjećaji, ona luda želja, možda ... možda ne bi ležala pored mladog muža koji hrče pored nje, a vlastita joj ruka položena na spolovilu. Vrućem i gladnom. Tu bi se trebala nalaziti njegova ruka i …
Zašto? Pitanje je u Almi svake noći vrištalo. Zašto?


Brzo hodajući, ostavljaju kanal iza sebe i sad počinju prelaziti most ispod kojeg huči podivljala rijeka. Nahranjena je ledenim kišama i brzo se valja prema moru, čudne smeđe boje u kojoj nema ljepote.
- Mama! - vrisne očajnički mala Kristijana: više ne može trčati brzinom kojom njena mama hoda i pala je, a mama joj to ni ne primjećuje, već je vuče po ledenom asfaltu, a koljena je bole, bole ...
Mirnog izraza lica i pogleda uperenog u hučeću rijeku koja brzo protječe ispod mosta, a da rijeku uopće ni ne vidi, Alma se sagne, podigne Kristijanu i baci je preko niske ograde mosta u šumeću rijeku.
I nastavi brzo koračati ne okrećući se. Buka koju snažna kiša i huk rijeke prouzrokuju, zajedno sa prometom koji neprestano teče, uspijeva gotovo sasvim ugušiti krik očaja i nevjerice, koji se oteo iz malog i uplašenog grla.


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 14. prosinca 2008.

Na pecanju



"Pogriješio sam", prizna Armand samom sebi sjedeći na krmi čamca i gledajući u Daniela, osmogodišnjeg unuka, kako umjesto da obraća pažnju na zategnuti povraz u ruci, bocka Rikija, mršavog i treperavog maltezera, koji se stisnuo uz Danielove noge, uplašen nepoznatom okolinom. "Pogriješio sam i znao sam to i prije nego li sam došao ovamo. Mali ne uživa previše u pecanju, a meni je čitav užitak pecanja pokvaren. Biti će najbolje da krenemo kući."



Prošle nedjelje, kad mu se unuk obratio za vrijeme obiteljskog okupljanja, Armand nije ni slutio da bi se želja njegovog unuka mogla i ostvariti, postati zbilja.
- Mogu li sa tobom na pecanje? - upitao je Daniel, a njegove su nebesko-plave oči molećivo gledale u djeda.
- Ne ove nedjelje - odgovorio je Armand visoki mršav šezdesetpetogodišnjak, kosa mu je tek sasvim malo posjedila, a lice mu bilo preplanulo od sunca, znak da mnogo vremena provodi u prirodi.
- Koje onda? - upitao ga je njegov unuk, dok su svi ostali, Armandova žena, sin i sinovljeva žena znatiželjno gledali u Armanda, očekujući njegov odgovor.
- Pa ... nisam siguran ...
- Iduće? - upitao je Daniel. - Molim te, djede! Iduće!
- Povedi ga - umiješala se Radojka, Armandova žena. - Pogledaj samo kako te moli.
- Ne mogu danas - nelagodno je odbio Armand. - Dogovorio sam se s momcima. Ne mogu danas.
- Onda iduće nedjelje, molim te! - povikao je Daniel i zagrlio ga oko struka.
- Pa dobro - popustio je Armand, shvaćajući kako mu ništa drugo ne preostaje. - Iduće te nedjelje vodim na pecanje.
- Huraaaaaaaaaaaaaaa!


I evo ih sad na pecanju koje za Armanda i nije pecanje. Provevši čitav život na moru, Armand je volio i cijenio trenutke provedene u samoći, okružen plavom tišinom. Ali danas nije bilo tako. Mali je Daniel neprestano nešto zapitkivao. U početku Armandu to i nije smetalo, jer sva su se dječja pitanja odnosila na pecanje, ali kasnije, kad su na mirnoj i plavoj pučini proveli već blizu tri sata, dosada je počela izjedati malog Daniela i umjesto da obrati pažnju na ribolov, dječak se gotovo sasvim posvetio Rikiju, svom psu.
- Vrijeme je da dignemo sidro i pođemo kući - odluči Armand i počne namotavati struk, polako i pažljivo, ni za tren ne ispuštajući iz vida dječaka koji se vrpoljio.
- Gotovo je pecanje? - upita Daniel
- Gotovo - kratko odgovori Armand, a onda se odluči, pa izgovori ono što je mislio prešutjeti: - Lovljenjem ribe, vježba se strpljivost, upamti to. A ti nemaš strpljivosti. Samo se vrpoljiš i zabadaš u svog jadnog Rikija, koji se boji mora. Zašto si toliko želio sa mnom na pecanje, a sad ne mariš što si ovdje?
- Mislio sam da će biti uzbudljivije - iskreno odgovori Daniel i njegov se djed nasmije: dječakov ga je bezazleni odgovor razoružao i ono malo ljutnje što se nakupilo u njemu, nestane.
- Uzbudljivije - promrmlja Armand. - Svi kao da samo trčite za uzbuđenjima. Ne trebaju mi uzbuđenja: tihi mir mi je mnogo draži.
- Ono je uzbudljivo! - povikne Daniel i pokaže rukom negdje iza djedovih leđa. - Vidi kako brišu!
Armand se polako okrene i sa negodovanjem zagleda u veliki gliser, koji je strelovito sjekao do tada ničim neuznemirenu mirnu plavu površinu, ostavljajući iza sebe bijelu brazdu pjene.
- To su budale - promrmlja Armand sam za sebe, izvadi sidro i pričvrsti ga na pramcu, pa sjedne na krmi pored kormila. - Divljaci koji ne mare ni za koga, osim za svoje glupo zadovoljstvo. Idemo!
Motor zakašlje, zatim veselo zabruja i prihvati ritam. Položivši desnu ruku na kormilo, Armand lijevom zagrli unuka, na čijim je koljenima drhtao pas.
- Riki ne vole more ni brodice - reče unuku. - Idući put, budeš li htio sa mnom na pecanje, biti će bolje da ostaviš Rikija kući.
- Dobro, djede.


Armand smanji brzinu i lagano uplovi u kanal, približavajući se mjestu svog veza, na kojem već gotovo četiri decenije vezuje svoj čamac. Voli dolaziti na ovo mjesto, brinuti se o izgledu čamca, bojati ga, njegovati, osjećajući kako mu čamac uzvraća ljubav. Uvijek se tu nađe i po koji njegov poznanik, pa izmijene po koju šalu, podijele pivo, pomažu jedan drugo, uživajući u međusobnom druženju.
Ovog nedjeljnog poslijepodneva nije bilo poznatih ljudi, primijeti Armand, okrznuvši pogledom trojicu mladića koji su sjedili na klupi i pili ravno iz boce, koja je kružila od jednog do drugog. Nikog drugog u blizini, a krasno je sunčano i toplo nedjeljno poslijepodne. Obično su ljudi ovdje voljeli šetati, dovoditi djecu, pse. A sad nikog osim ovih momaka koji su očigledno dobro zavirili u bocu. Ne dopada mu se to: naviknut da predosjeti nevrijeme, osjetio je opasnost i odmah zatim hladnu nelagodnost kako mi mili leđima.
- Ti prvi - reče Armand unuku, podigne ga i zamahom snažnih ruku, naviknutih na veslanje, prebaci dječaka preko ruba čamca na stepenice, pomalo vlažne, kojima se dječak sigurno može uspeti na obalu. - A sad stiže i tvoj Riki. Hvataj ga!
- Vidi mačke! - vikne jedan od mladića u trenutku kad Armand podigne Rikija i pruži ga Danielu.
- Nije to mačka! - brzo odgovori Daniel, primajući svog voljenog psa i okrećući se povrijeđena izraza lica prema mladićima.
- Meni baš liči na mačku - odgovori onaj plavokosi, sa crnim naočalama na licu i cigaretom koja mu treperi zajedno sa njegovim riječima u ustima.
- Ostavite malog na miru - tiho reče Armand, pa dobaci Danielu: - Ne obraćaj pažnju na njih.
Kao da su im njegove riječi dale neki skriveni znak, trojica mladića kao jedan ustanu i lijenim se koracima približe. Stanu uz sam rub obale i sad sa visine promatraju Armanda, koji ubrzano završava vezivanje čamca, želeći što prije stati uz Daniela.
- Zar vam mačka ne pokrade ribu? - upita onaj sa naočalama i nasmije se.
- Rekao sam ... - počne Daniel.
- Ne odgovaraj im - prekine ga Armand užurbano završavajući vezivanje i uspravljajući se.
Ali bilo je kasno. Treći mladić, koji nije još progovorio ni riječi, munjevito zakorači naprijed i otme Rikija koji pomamno laje iz dječakovih ruku i podigne ga visoko u zrak.
- U vodu! - naredi onaj s naočalama: bilo je očito da im je on vođa. - U vodu sa mačketinom.
Šutljivi se izmakne Danielu, koji uzalud pokušava oteti svog Rikija iz tuđeg zagrljaja, dok Armand odskače sa čamca na obalu. Ali u trenutku kad dodirne stopalima obalu, plavokosi ga dlanom udari u grudni koš, Armand zatetura i posljednjim naporom izbjegne pad u vodu: umjesto u vodu, udari leđima o dno čamca i sve ga zaboli.
- Baci ga! - vrisne plavokosi. - Što čekaš?
Šutljivi se pijano naceri i baci psa visoko u zrak, a jadni pas u strahu cvili i umjesto da pljusne u vodu, prvo udari leđima o sam rub susjednog čamca, bolno jaukne, prevrne se i konačno pljusne u mutnu vodu i potone.
- Rikiiiiiiiiiiiiiiiiiii! - vrisne Daniel, a plave mu i bezazlene oči potamne i iz njih grunu krupne suze.
- Rikiiiiiiiiiiiii! - naruga mu se šutljivi koji je bacio psa, konačno progovorivši visokim glasom.
Daniel od bola za izgubljenim svojim dragim Rikijem sasvim izgubi razum i zaleti se glavom u trbuh siledžije. Ali se šutljivi samo malo izmakne i Daniel kao izbačen iz katapulta proleti pored njega i surva se dole, u susjedni čamac privezan pored djedovog. Njegov bolan uzvik ubrizga strahovitu snagu u Armanda.
- Gadovi prokleti! - zareži poluglasno, dohvati uredno smotan konopac dužine dva metra i zavitla s njime iznad glave, ciljajući prema nogama onog sa očalama.
Vođa odskoči unazad i nadmoćno se nasmije, a Armand iskoristi njegov uzmak i snažno se odrazivši, skoči sa čamca na obalu. Ponovo zamahne i ovaj puta pogodi: konopac udari u lice, sunčane naočale puknu i odlete nekamo, a mladić bolno vrisne.
- Ne voliš primati udarce? - upita ga Armand režeći, nemilosrdno ga udarajući dalje konopcem, kojeg je čvrsto stezao krupnom šakom.
Ostala dvojica se u jednom trenutku odvaže i koraknu naprijed u namjeri pomoći svom prijatelju, ali ih vitlajući konopac u tome spriječi. Armand, osluškujući iza sebe jauke unuka, okreće se čas prema jednom napadaču, čas prema drugom i udara ih svom snagom, radujući se svakom udarcu kojeg zadaje i sa zadovoljstvom gledajući u krv na njihovim licima.
- Mislili ste da sam nemoćan starac! - viče ne prestajući udarati, a mladići uzmiču, rukama štiteći lica. - Prokletnici!
Silan ga strah za sigurnost unuka tjera na nadljudske napore i ne može se zaustaviti. A kad osjeti nečije ruke na sebi i začu umirujuće riječi, preplavi ga drhtaj i Armand odjednom tresući se čitavim tijelom sjedne skljokavši se nemoćno na beton.
- Smiri se, smiri se - govori mu netko. - Prokletnici su pobjegli. Gotovo je! Gotovo je, Armand.
- Daniel ... - promuca Armand. - Pomozi mom unuku.
- Već mu pomažu - odgovori mu pridošlica i Armand tek sad prepozna glas svog dobrog poznanika, čiji je čamac vezan tik uz njegovog. - Čini se da mu je slomljena ruka.
- A pas? - upita Armand.
- Kakav pas? - začudi se njegov prijatelj. - Nema nikakvog psa.
- Dobro mi je, pusti me - reče mu Armand ustajući i krećući prema unuku. - Sasvim mi je dobro, ne brini.
- Uzmi malog i vozim vas u bolnicu.


"Eto, u što se pretvorio naš prvi zajednički ribolov", misli Armand, dok potišteno sjedi na zadnjem sjedištu prijateljevog automobila kojim se voze u bolnicu, nježno držeći unuka na koljenima i povremeno mu brišući suze. "Slomljena ruka unuka, mrtav pas. A zašto? Zašto?"
Zamagljenih očiju uprtih u uplakano djetinje lice, dok automobil juri gotovo pustim ulicama, Armand u sebi ponavlja pitanje uvijek iznova, ali odgovor ne dolazi.

Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 11. prosinca 2008.

Teški blagdani




Pozdrav tebi, stari prijatelju!

Konačno sam se malo primirio, ne lutam ulicama po kojima caruje kiša i odlučio ti odgovoriti na tvoj upit. Pripremi se: biti će ovo dugačak e-mail, jer stari moj, ne mogu odgovoriti kratko i jednostavno. Želio bih da mogu, ali ne mogu iz jednostavnog razloga ( pazi ovo! ) što kod mene ništa nije jednostavno. Komplicirana sam životinja, zar ne?

Pozivaš me u goste i ujedno pitaš radujem li se predstojećim blagdanima, koji nam hrle u susret. Ne želim te uvrijediti, ali moram odbiti tvoj poziv: dani koji se pružaju pred nama, za mene su najteži dani u godini. Ti znaš zašto, pred tobom nemam tajni i sve znaš o Njoj i meni. Prihvatim li tvoj poziv, postoji opasnost koju svakako želim izbjeći: mogao bih ti zagorčati blagdansko raspoloženje svojom bezvoljnošću, velikom sjetom, koja me već zahvatila, a da blagdani ( za vas sve ostale sretnike, ne za mene! ) još nisu ni počeli.

Ne mogu, a da ne mislim na one blagdane od prije nekoliko godina, koje sam proveo sa Njom i priznajem ti, a najviše priznajem to samom sebi, kako su ti dani, provedeni u Njenom društvu, u Njenom naručju, slušajući Njen smijeh, bili za mene jedini pravi istinski blagi dani u mom burnom životu. Dani prepuni moje nježnosti, a za koju nisam ni slutio da je spavala u meni čekajući Nju da je probudi. Jer ni jedna druga žena, a bilo ih je, ti to dobro znaš, nije uspjela u meni probuditi nježnost. Samo strast, trenutačnu, naravno. Uživao sam u istinskom trenutku u tim danima, upamtio sam svaki detalj vezan uz njih. Moji blagi dani, tako ih zovem. Kad me iznenađivala moja nježnost prema Njoj, a i Njena kojom mi je uzvraćala.
Znaš li, stari moj, da od onih blagdana svake godine kupujem onu istu hranu koju sam dijelio sa njom u vrijeme mojih jedinih blagih dana, kako ih volim u sebi zvati? Misliš li da sam postao cmizdravac? Koji sažalijeva samog sebe? Ili još gore, koji uživa u sjećanju mučeći samog sebe? Priznajem, uspjela je rastopiti moju tvrdoću, ali nije me valjda, pretvorila u cmizdravca?
Ništa nije moglo uzdrmati moju blagost, tihi mir, sreću, koja me preplavila ispunivši me sasvim. Ništa nije bilo važno, osim toga što je Ona tu, sa mnom i što ćemo zajedno uploviti u iduću godinu.

Jesam li bio sebičan? Jer nisam izgubio mir čak ni zbog toga, što je moja stara strpljivo čekala gajeći ljubomoru u duši koja ju je izjedala izabrala upravo Staru godinu, da mi reče kako mora u bolnicu i da pozovem Hitnu. Plakala je, kao i uvijek kad bi se razboljela, jer boji se smrti, a to ne želi priznati čak ni samoj sebi. Još to isto jutro, kad sam joj rekao kako ne izgleda baš lijepo i upitao je treba li joj što, izderala se na mene i odbrusila kako joj ništa ne treba i kako je sa njom sve u redu. Uostalom, kao i svakog jutra.

Stara u bolnici, a Ona i ja sami u stanu. Uživao sam i ne stidim se to priznati. I bilo je to moje posljednje uživanje u blagdanima. Svi ostali blagdani postali su za mene teški dani. Zbog toga, u nadi kako shvaćaš moje osjećaje, moram odbiti tvoj poziv. Lijepo se provedi, a ja ću u glavi vrtjeti slike naše, čudne li riječi, Njene i moje zajedničke prošlosti, još jednom u sjećanju koje ne blijedi vidjeti Nju kako mi se smije, smije, smije ...

Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 6. prosinca 2008.

Brojač



Davor, četrdesetogodišnjak crne kose i crnih očiju, pogledom znatiželjno preleti oko okupljenih ljudi, koji zure u njega. Osjeća laganu zebnju koja navire iz njegove dubine, a ne zna joj uzroka.
- Ah, tu ste! - reče jedan od ljudi obučen u zeleno.- Vratili ste nam se. Kako se osjećate?
- Dobro - kratko odgovori Davor. - Što se dogodilo?
- Doživjeli ste prometnu nesreću - odgovori mu sugovornik, dok su ljudi koji su do sad bili okupljeni, počeli se udaljavati. - Kratko ste vrijeme bili onesviješteni. Sad ste u bolnici. Donijeli su vas prije nekoliko minuta. Kako se sad osjećate? Boli li vas što?
- Ništa.
- Sigurni ste?
- Siguran sam.
- Dobro - zadovoljno reče čovjek u zelenom. - Sve je prošlo bez posljedica po vas, srećom. Kako se zovete?
- Davor Mandić.
- Dobro - ponovi čovjek u zelenom, za kojeg Davor shvati kako je liječnik, klimne zadovoljno. - Zanimanje?
- Službenik u banci.
- Kad ste rođeni?
Davor Mandić mu ne odgovori, nervozno se promeškolji na tvrdom pomoćnom krevetu, na kojemu je ležao, a na koji ga je bolničko osoblje pažljivo položilo.
- Čemu sva ta pitanja? - pobuni se on. - Nisam ništa skrivio, zar ne? Ispitujete me kao da sam na policiji.
- Niste na policiji i niste ništa skrivili - smiješeći se odgovori mu liječnik. - Onaj drugi je vozač skrivio nesreću. Ispitujem vas samo zbog toga, ne bih li se dodatno uvjerio kako je s vama sve u redu.
- Ne brinite za to - reče Davor Mandić i sjedne, a u glavi mu se lagano zavrti.
- Polako! - reče mu liječnik koji pažljivo promatra Davorove reakcije. - Ne činite nagle pokrete.
- Dobro sam - reče Davor. - Idem kući.
- Ah! - uzvikne smijući se liječnik. - Žao mi je, ali za to je suviše rano. Morate ostati ovdje odležati dvadeset i četiri sata. Tek onda možete kući.
- Zašto? - upita nervozno Davor. - Kad mi nije ništa.
- Samo se vi opustite i uživajte - dobaci mu liječnik i već odjuri dalje: nekome je drugom njegova pomoć potrebnija nego Davoru. - I dopustite da se sestre pobrinu za vas.


Pobrinule su se za njega. Ljubazne i vrlo mlade sestre odgurale su ga na krevetu sa kotačima, a na kojima je ležao i sa kojih mu nisu dozvoljavali ustati u sobu, u kojoj su već ležala još petorica gipsom omotanih udova nesretnika. Dale su mu pidžamu, presvukao se, legao i odmah zaspao. Probudio se upravo na vrijeme za večeru: malo je pojeo, zatim popio neke tablete koju mu je sestra tutnula u ruku i ponovo zaspao.
Sad je jutro, uskoro će liječnička vizita i on će kući. Više ni trenutka neće pristati ležati ovdje sasvim zdrav. To je čvrsto odlučio u sebi, nikom ništa ne govoreći.


- Kako smo jutros? - upita ga liječnik, sad je to bio neki drugi liječnik i Davor ugleda "svog" liječnika, kako mu nešto brzo šapuće u uho.
- Ne znam kako ste vi - odreže Davor, kojemu je već sve dozlogrdilo - ali meni je sasvim dobro i odlazim.
Svi se oko njega nasmiju gledajući ga raspoloženo, a liječnik klimne i potpiše neke papire koje mu je uslužna sestra gurnula u ruke.
- Otpuštamo vas - reče Davoru. - Sa vama je sve u redu. Javite se svom liječniku. Do viđenja.


Davor izađe iz bolničkog parka i oklijevajući zastane na mokrom pločniku. Ugleda na suprotnoj strani ceste kafić i poželi popiti nešto žestoko. Da spere okus bolnice iz usta. Uostalom, sad je silom prilika bez automobila i može popiti čašicu.
Brzim koracima prijeđe cestu, iskoristivši stanku, u kojoj nisu prolazili automobili, pa otvori vrata kafića i reče:
- Jedan!
Kafić je bio gotovo pust, samo se jedan par stiskao u uglu i Davor zadovoljan zbog toga, ne voli gužvu, nalakti se na šank i glasno reče:
- Kavu molim i konjak!
Sa uživanjem je pijuckao konjak, osjećajući se zdravim i sretnim. Rekli su mu da mu je automobil slupan, jedva su ga izvukli iz olupine i kako je pravo čudo što je živ. I još pored toga bez ozlijede, bez ikakvih posljedica. Duboko je udisao, sretan osjećajući kako mu se grudni koš širi.
- Da platim - reče osjećajući sreću što je živ, zdrav.
Na izlasku iz lokala dok otvara vrata, Davor zaustavi pogled na mesinganoj kvaki, pa reče:
- Dva.


Dan je bio dugačak i zamoran i Davor osjeti sreću što će uskoro u krevet, spavati, naspavati se dobro. Na bolovanju je, ne mora na posao, ne mora nigdje. Može ljenčariti do mile volje, a to će upravo i učiniti.
Trenutak prije nego što će ugasiti svjetlost noćne lampe koja se nalazi na malom noćnom ormariću pored njegovog kreveta, Davor otvori ladicu, izvuče mali blok uvezan u crnu i skupocjenu kožu, kojeg je upravo za ovu svrhu poslijepodne ovog dugačkog dana kupio, a iz bloka izvuče tanku pozlaćenu kemijsku olovku.
"3.12.2008. srijeda - otvorio vrata 75 puta" napiše pažljivo sitnim rukopisom, umalo krasopisom i zadovoljno klimne, pročitavši što je upravo napisao..
Spremi olovku u blok, blok pažljivo položi uz sam rub noćnog ormarića i sretan što je živ, što je iz saobraćajne nesreće izašao potpuno bez posljedica, uvuče su međe hladne plahte sa uzdahom zadovoljstva.


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 2. prosinca 2008.

Samo ljubav



Salvador duboko uzdahne, odmahne glavom i znatiželjno me pogleda. Još nikad u našem dugogodišnjem poznanstvu nije mi uputio takav pogled, dubok, istražujući, znatiželjan.
- Znači to se događa - reče škiljeći mi u lice, trepćući zbog sunca koje ga zlatno udara u oči. - To je ta promjena koju sam osjetio kod tebe.
- To se događa - priznajem mu. - Sad sve znaš.
- Trebao si mi ranije reći - tiho reče on, u glasu mu mala, jedva primjetna doza predbacivanja.
- Nisam se usudio - kažem i u nelagodnosti skrećem pogled na prolaznike pored nas.
- Nisi se usudio?
- Bilo me stid.
- Stid? - pita Salvador osmjehujući se. - Zbog čega?
- Znaš zbog čega.
- Ne, ne znam! - odbije on. - Objasni mi ...
Sjedimo u kafiću autobusne stanice, ispred nas se nalaze ispijene šalice kave. Već smo ovdje približno pola sata i uskoro ćemo se rastati: autobus polazi točno u jedanaest.
- Daj, stari moj, nemoj me previše zajebavati - kažem mu nestrpljivo se meškoljeći: jedva čekam ući u autobus, jedva čekam krenuti. - Dogodilo se i što mu ja sad mogu?
- Čemu taj obrambeni ton? - pita Salvador. - Nisi ništa lošeg učinio. Samo si se zaljubio. Na neki ti način zavidim.
- Zavidiš? - začuđeno ga pitam. - Ti mi zavidiš? A bio sam siguran kako ćeš slatko nasmijati mi se.
- Zašto? Zato što se približavaš šezdesetoj, a zaljubio si se poput školarca? Što je ljubav između tebe i nje ... kako se ono zove? Oprosti, zatečen sam i zaboravio sam ...
- Marina.
- Da, Marina. - Salvador zapali cigaretu i kroz sivi me dim gleda. - To što vam se dogodilo svakako je neobično, za ljude naših godina. Zaljubiti se zahvaljujući kompjuteru. Ali Marina je, koliko sam shvatio, nešto mlađa od tebe?
- Dvadeset godina – odgovorim. – Ima četrdeset.
- Neobično. I kažeš, strast je tek nakon više od dvije godine buknula?
- Tako je - potvrdim mu. - Dvije smo se godine prijateljski pozdravljali. Ona je pisala svoje pjesme, a ja svoje priče. I to je bilo to.
- I ništa nikad nisi posumnjao? - upita Salvador. - Baš nikad?
- Nikad, kunem ti se! - odgovorim mu. - Čuj, stari moj, pa meni ta kutija služi za razbijanje dosade. Ne družim se previše, to znaš.
- Ne družiš se uopće! - iskoristi on priliku da mi predbaci. - Moglo bi se čak reći da izbjegavaš svoje stare prijatelje.
- To nije istina - kažem mu braneći se, iako ima malo istine u tome. - Ali volim samoću, priznajem.
- Uz kompjuter - dopuni me on. - Dok razgovaraš sa Marinom.
- Pa dobro - popuštam: ne želim lagati prijatelja. - Nemoj biti toliko strog.
- Neću biti strog - reče Salvador ustajući. - Imamo još malo vremena do polaska tvog autobusa. Idemo malo prošetati. Konačno, sad ćeš nekoliko sati sjediti.
Polako izlazimo u prohladan i sunčan dan. Sunce darežljivo sja, dok se ljudi na autobusnoj stanici tiskaju, nervozno pogledavajući na satove.
- Što očekuješ od ovog putovanja? - upita me Salvador.
- Ništa - odgovaram tiho. - Ne očekujem baš ništa.
- Ali usprkos tome ideš?
- Idem.
- Da je vidiš?
- Da je vidim.
- Samo da je vidiš?
- Ukoliko ne može biti drugačije - kažem mu gledajući ga u oči - zadovoljiti ću se time.
- A ona, Marina - pita me Salvador dok polako šećemo pločnikom, a pored nas teče nepresušna rijeka zvana promet - nikad nije ni pomislila napustiti muža, doći k tebi?
- Nikad.
- Siguran si?
- Jesam.
- Zbog čega si toliko siguran?
- Poznajem je - odgovorim mu pogledom bludeći u prazninu. - Ima jak osjećaj dužnosti. Nikad nije, u klasičnom smislu riječi, prevarila muža. A tu je i njihova bolesna djevojčica, kojoj je potrebna neprestana njega. Koju joj Marina pruža, praktički živi za nju.
- Što je maloj, točno?
- Kvadriplegičarka je - odgovorim mu. - Kao što znaš, takvim je osobama potrebna stalna pomoć.
- Uh! - hukne Salvador. - Gadno. Jadna mala. Koliko godina ima i zbog čega je oboljela? Radoznao sam ...
- Mala ima deset i već je pet godina bolesna. Skakala je sa ostalom djecom u more i ...
Ostavljam rečenicu visjeti u zraku: nije je potrebno završavati.
- Teško je sve to, ali moram ti reći, vi će te to još i otežati - reče iznenada oštrim glasom Salvador. - Ne bi se trebali vidjeti. Bilo bi bolje za vas da se ne vidite.
- Ne znam - odgovorim mu. - Čini mi se da više ništa ne znam ... Znam jedino to da moram vidjeti Marinu. Pa barem na samo jedan kratak trenutak.


Zavaljen u udobnom sjedištu zatvorenih očiju putujem prema njoj, Marini. Oči sam zatvorio da ne moram ni sa kim razgovarati. Nije mi do razgovora: želim razmišljati o njoj. O Marini. Neprestano razmišljam o njoj, o našoj strasti koja je tako iznenada buknula, o tome kako sam se iznenadio kad mi je priznala da me već dugo potiho voli. I o tome kako sam osjetio silnu želju za njom i o uzbuđenju kojeg sam doživio kad mi je Marina priznala da i ona osjeća to isto: vrelinu među nogama i silnu potrebu da se dira. Prisjećam se one noći kad me je prvi put nazvala mobitelom i kad smo šaputali promuklim glasovima jedno drugome na koji bi način ona meni, a ja njoj pružali ugodu, nasladu. I kako mi je tijelo zahvatila crvena vrelina, kad je prodahtala da je gola i da prstima...
A ja sam uzvraćao i čudio se i bio sretan i želio je kao što ni jednu ženu do tada nisam želio. Svojim je glasom probudila u meni uspavane strasti i dani su mi ponovo dobili smisao.
Nikad prije nisam osjetio ljubav. Jer to je bilo to: ljubav. Čitav život na moru, uvijek u dodiru samo sa prostitutkama, nikad nisam doživio da mi neka žena strastveno reče: "Volim te", a sad me Marina obasipala tim riječima svakodnevno u onim ukradenim satima koje si je jedva uspijevala priuštiti. Odbacili smo stid, sasvim se razgolitivši jedno pred drugim, stopivši se u jedno. Usprkos razdaljini koja nas odvajala nemilosrdno, svakog smo dana postajali jedno. Mi.


Umoran sam. Spava mi se. Čitavu noć nisam spavao i sad sjedim za stolom koji se nalazi na ulici u sklopu malog kafića. Marina je prije jednog sata nazvala mobitelom.
- Dragi, jesi li stigao?
- Jesam.
- Budi za jedan sat ispred kafića "Mornar" - rekla mi je. - Sjedni vani, na sunce, neće ti biti hladno, a tako ću te bolje i vidjeti.
I sad sjedim ovdje, nestrpljivo pijuckam kavu i čekam je, čekam. Konačno da je vidim. Primjećujem kako mi ruka kojom podižem šalicu, jedva primjetno podrhtava.
Nešto me natjeralo da malo okrenem glavu u lijevo i Marina mi istog časa uđe u vidno polje. Nije sama, odmah primjećujem, dok se u meni podižu bure raznih osjećaja. Pored nje je visoki muškarac i sasvim je očito da joj je to muž. Marina hoda gipkim koracima, gurajući ispred sebe invalidska kolica u kojima se nalazi njena nesretna kći.
Svakog mi je časa bliže i pogledi nam se spajaju, ne odvajaju, ne mogu se odvojiti, čvrsto piljimo jedno u drugo. Uranjam pogledom onako kako želim uranjati u nju, Marinu, snažno, a opet nježno. Uzvraća mi pogled i osjećam, znam sigurno, kako joj se iste misli roje u uzburkanoj unutrašnjosti. Lijepe su joj smeđe oči širom otvorene, blistave, pune su suza, malih bisera, koje želim poljupcima skupljati. Poluduga i crna, toliko crnu kosu nikad nisam vidio, leprša joj oko prelijepog i zbog uzbuđenja zarumenjelog lica.
I onda primjećujem kao joj se usne koje toliko silno želim ljubiti, polako miču i kako bezglasno oblikuju riječi.
"Volim te, dragi moj", čitam riječi koje mi upućuje bezglasno, dok joj niz oko klizi suza, koju brzo nadlanicom krišom briše dok prolazi pored mog stola, gurajući invalidska kolica svoje kćerke, dok joj muž nešto govori.


Smiješim se na toplom suncu, dok mi unutrašnjost tiho plače.


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.