subota, 30. siječnja 2010.

Miljenici odlaze



Uživajući punom snagom u darežljivost života, kako je to Vilko nazivao u svojoj intimnoj dubini, sa šalicom kave u ruci koju je skuhala i donijela mu Dorina, nezasitnim pogledom prateći igru svjetlosti i sjenke u kosi Dorine, poželi da ništa ne pomuti ovaj trenutak. Iskustvo ga je naučilo da ništa toliko lijepo i dragocjeno kao što su ovakvi trenutci, ne traje dugo. I uopće se ne iznenadi, kad do njega dopre žalostan uzdah Dorine. Znao je: trenutak je prošao, nestao zauvijek u prošlosti. Ali pohranjen je u sjećanju: zlatni trenutak njegovog života.
- Što je? - upita je preko ruba šalice škiljeći u nju: ogrnuta samo crno-zelenom kućnom haljinom, ispod koje nije imala ništa drugo, Dorina se naginjala prema laptopu koji je svijetlio u polutami sobe.
- Umro je Salinger - reče ona, okrene leđa laptopu i priđe krevetu, pa legne pored Vilka. - Onaj koji je napisao "Lovac u žitu".
- Znam tko je Salinger - reče Vilko neljubazno: iz nekog ga razloga silno kosnula ta smrt, iako je prošla čitava vječnost od kad je uživao čitajući spomenutu knjigu.
- Nisam ni sumnjala u to - pomirljivo reče Dorina.
- Čitala si ga?
- Jesam - reče ona. - Samo tu knjigu. Ništa više.
- I ja isto tako - reče Vilko. - I većina ljudi koje poznajem. Doživio je duboku starost. Čudno, kako je prestao pisati.
- Ili barem objavljivati - reče Dorina. - Možda je pisao samo za sebe. Mnogi to rade.
Vilko je pogleda sa poštovanjem. Prednost zrelosti.
I odjednom se sjeti ne tako dalekog događaja, kad je ona, koja je u njegovom životu prethodila Dorini, mlada i vrckasta i željna putovanja nazvala ga prije puta u Španjolsku i pitala koja se valuta u toj zemlji upotrebljava. Bila mu je dražesna njena neinformiranost i strpljivo, okrećući sve na šalu, objasnio joj kako je Španjolska članica Evropske unije i kako to znači ... Dok je objašnjavao ona se smijala svom neznanju i on je zamišljao njeno lijepo lice i želio biti uz nju, štititi je od nepoznatog joj svijeta.
Sad je bilo sasvim drugačije: Dorinu nije trebalo štiti, poznavala je svijet i život i nije ni trebala ni tražila zaštitu. Ravnopravni je suputnik Vilku, dok zajedno koračaju kroz život.
- Sad si odlutao - reče Dorina. - Gdje?
- Nije važno - reče Vilko: još je nije ni jednom slagao, pa nije želio početi ni sad. - Sjetio sam se nečeg, ne znam ni sam zbog čega.
- Ja sam se sjetila Lennona - reče ona.
- Još jedan mrtav velikan - reče Vilko. - Prvi velikan u mom životu kojeg sam silno zavolio i čija me smrt potresla, bio je Hemingway.
- Oh! - uzvikne Dorina. - To je prije mog vremena.
- U pravu si. - Vilko se nasmije. - Isuse, kako vrijeme leti! Kao da sam prije samo nekoliko dana bio u onoj knjižnici i tražio još jednu njegovu knjigu, kad me knjižničarka ...

... prijazno se osmjehujući, jer Vilka je dobro poznavala, tiho upita ne remeteći gotovo svečanu tišinu u knjižnici:
- Jesi li čuo?
- Nisam - odgovorio je znatiželjno i upitno je gledajući. - Što se dogodilo?
- Hemingway je mrtav.
- Mrtav - zamucao je Vilko: ni pet minuta ranije pronašao je njegovu knjigu "Imati i nemati", jer upravo se nalazio u fazi kad je čitao sve od Hemingwaya. - Kako mrtav?
- Ubio se - obavijestila ga je knjižničarka potpuno nesvjesna bure koja se podigla u mladom Vilku: jedva je disao od prevelikog uzbuđenja. – Piše ti u svim novinama.
- Ne čitam novine - rekao je Vilko trpajući knjige pod mišicu i izlazeći iz prijatnog polumraka knjižnice na osunčanu i blještavu i vruću ulicu. Hem je mrtav. Kako je to moguće? Njegov junak ne može biti mrtav. Pa još nije ni pročitao sve njegove knjige. Eto, ova, koju ima pod mišicom, kao da odiše morem i rumom i oštrim duhanskim vonjom. Junaci su u njoj grubi i nježni istovremeno i ničeg se ne boje, baš kao što se ničega ne boji ni Hem ...Ali čini se, da se ipak nečeg bojao. Da nije tako, ne bi pucao u sebe, zar ne? Ali kako je to moguće? Veliki Hem, ratnik, lovac, pa da se bojao. Morati će razgovarati sa ocem ... A onda se mladi Vilko sjetio kako njegov otac nije ovdje, ponovo službuje u drugom gradu, daleko od njega, od svoje obitelji. Vojnički život. Ali neka, Vilko se nije dao pokolebati. Kad dođe kući, sjesti će i zapisati svoje dojmove i pitanja u vezi Hemingwaya i kad otac dođe, što će biti za manje od mjesec dana, pružiti će mu ispisani papir i siguran je da će mu otac sve objasniti: točku po točku, precizno, vojnički. I sa ljubavlju.

- Koliko si imao godina kad je Hemingway umro? - upita Dorina i vrati ga u sadašnjost.
- Trinaest - odgovori Vilko.
- Nježno doba - reče ona. - Nisam se još ni rodila.
- I sad je nježno doba - reče Vilko i pomiluje joj bedro. - Zar ne misliš tako?
- Znaš da mislim. I uživam više nego ikad.
- I sa mnom je tako.
- Ozbiljno?
- Najozbiljnije.
- Ti si nježan grubijan - reče mu Dorina. - Točno sam osjetila tvoju žalost za umrlim Salingerom.
- Oduvijek sam volio pisce - prizna Vilko. - Bio sam klinjo kad mi je stari tutnuo u ruke prvu knjigu i od tada kao da se knjige lijepe za moje prste. Neprestano sam čitao. A kad smo već kod mrtvih pisaca, sjećam se da sam umalo zaplakao kad sam čuo da je umro Remarque.
- Pričaj!
- Bio sam na brodu punih jedanaest mjeseci - prisjećajući se reče Vilko. - I nisam imao pojma što se sve događalo u svijetu, dok sam plovio. Kad si mlad, ni ne brineš previše o tome. Kad sam stigao kući, prvo sam nekoliko dana častio prijatelje. Pili smo preko svake mjere i kad mi je to dosadilo, odlučio sam prekinuti sa time, zatvoriti se u svoju sobu i čitati. Prije toga sam morao kupiti nešto za čitanje, pa sam krenuo u knjižaru ...

...po žarkom srpanjskom suncu, podne tek što je otkucalo na gradskom tornju. Vilko je ušao u knjižaru u hladovinu i malo odahnuo i pozdravio prodavačicu koju je poznavao već nekoliko godina.
- Vratio si se - rekla je ona. - Kako je bilo?
- Dobro - kratko je odgovorio: dosadilo mu je to pitanje. - Ima li što novog?
- Nekoliko naslova za koje mislim da će te zanimati - odgovorila je i okrenula se prema polici sa knjigama, a Vilko je gledao njene duge i gole osunčane noge, kad se ona odjednom okrenula i upitala: - Ako se ne varam, voliš čitati Remarque-a, je li?
- Dobro se sjećaš.
- Nedavno smo dobili njegovu posljednju knjigu.
- Pokaži - radosno je rekao Vilko, a već je odlučio kupiti je: sve je Remarque-ove knjige imao kući.
- Posthumno je izašla - sasvim je usputno primijetila prodavačica.
Vilko se ukočio i u prvi je mah pomislio kako sigurno nije dobro čuo.
- Što si rekla? - upita je.
- Remarque je umro - obavijesti ga ona. - Nisi znao?
- Kako da znam? Misliš da nam na brodu o tome govore. Kad je umro?
- Prošle godine - reče ona pružajući mu knjigu. - Eto, pogledaj. Sve ti piše u predgovoru.
Izašao je sa knjigama umotanim u meki i šuštavi papir i krenuo pravo u obližnji lokal. Naručio je dupli rum. U čast Remarque. Polako je pijuckao žestoko piće bogate arome i pušio i razmišljao, jer Remarque je utjecao na njegov život i Vilko je znao, da bi sad bio sasvim drugačiji čovjek, da nije bilo tog i takvog pisca i da nije bilo Vilkovog oca koji mu je poklonio "Na zapadu ništa novo", primijetivši kako se sasvim mladi Vilko zanosi militarizmom.
Ispio je rum, platio i otišao ravno kući. Zatvorio se u svoju sobu i nije iz nje gotovo izlazio čitav tjedan. Toliko mu je vremena trebalo da pročita sva djela Remarque-a.

- Neobično je to - reče Dorina kad je Vilko ušutio i ona postala svjesna kako je priči kraj - kako knjige znaju utjecati na nas.
- I poneka žena - reče Vilko polažući glavu u njeno toplo i uvijek za njega spremno krilo.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 27. siječnja 2010.

Dan kad je prestao vjerovati



U sobi je, zahvaljujući centralnom grijanju koje je radilo punom parom, bilo toplo, čak malo i suviše toplo i Vilim lijenim pokretom smakne deku sa njihovih užarenih tijela. Vesna je mirno ležala pored njega, grickajući mu blagim ugrizima rame. Povremeno bi prinosila cigaretu nabubrenim usnama i požudno i šumno uvlačila dim. U sobi je postajalo zagušljivo zahvaljujući Vesninom pušenju, ali Vilim nije htio ustati i širom otvoriti prozor. Znao je koliko je ona zimogrožljiva i želio ju je poštedjeti hladnoće. Izdržati će. Za dva sata Vesna ionako mora otići.
- Koliko je sati? - upita ona, baš kao da mu je pročitala misao.
- Četiri - reče Vilim. - Imaš još vremena.
- On se može vratiti i ranije - promrmlja ona meškoljeći se.
Vilim ništa ne reče. Zureći u strop mislio je o tome, kako njenog muža nikad ne zovu imenom. Uvijek je Vesnin muž bio samo "on" i ništa više. Možda je i to previše. Vilim nije volio Vesnin običaj da često govori o "njemu", dok leži gola i zadovoljena pored njega. Ali joj nikad to nije rekao.
- Još se nikad nije vratio ranije - pomalo razdraženo reče Vilim prema stropu, ne gledajući u nju: u posljednje je vrijeme često bio razdražljiv. - Naprotiv, stalno kasni. Kašnjenje mu je postao običaj, način života. Zar to još nisi shvatila?
- Ponekad je prevrtljiv - reče Vesna u obranu svoje sumnjičavosti.
- Ponekad - promrmlja Vilim. - Zašto ga ne napustiš?
- Što je tebi? - Vesna se odvoji od njega i sjedne u krevetu, a u umirućem zimskom suncu koje je prodiralo između napola spuštenih rebrenica, Vilim ugleda zapanjenost u njenim plavim očima.
- Kakvo je to pitanje? - uzvrati on, pa se i sam podigne i sad su oboje sjedili u krevetu i napeto se gledali. - Tvrdiš da me voliš ...
- Pa volim te ...
- ... i da si njega odavno prestala voljeti - nastavi Vilim nesmetano, ne dozvoljavajući joj preuzeti riječ, pa ponovi ljutito: - Zašto ga ne napustiš?
- Ma daj, smiri se - reče ona i osmjehne se nesigurno. - Zar sad kad je počeo mlatiti veliku lovu? Da se odreknem svega? Zašto sam ga onda trpjela dok nije imao love?
- Valjda si ga nekad i voljela - zajedljivo reče Vilim. - U braku ste već deset godina, a prije braka ste hodali ... koliko?
- Pet godina - odgovori Vesna. - Nisam ga voljela. Mislila sam da ga volim. Nisam voljela dok tebe nisam upoznala.
- Ponavljam: zašto ga ne ostaviš?
- Neću! - reče ona, pa se brzo ispravi: - Neću još. Učiniti ću to za dvije godine kad ...
- Rekla si to isto prije godinu dana, sjećaš se? - prekine je Vilim: odjednom je silno poželio konačno to istjerati na čistac.
- Zar je već prošla godina?
- Prošla je.
- Uh. Proletjela je.
- A tebi se ne da mijenjati postojeće stanje, je li? - upita sa tračkom zajedljivosti Vilim. - Imaš pastuha koji te dobro ševi i imaš tovarnog konja koji zgrće lovu za tebe.
- Ne vidim razloga da se ti žališ! - odbrusi mu Vesna, a plave joj oči postale zelene. - Ševiš me koliko god hoćeš, a obaveza nikakvih.
- Možda - reče on. - Ali isto tako stoji da te ševim samo kad ti to hoćeš, kad ti možeš doći!
- Pa znaš da to ne ovisi samo o meni.
- Živcira me to – reče on. - Zato te i pitam: zašto ga ne napustiš?
- I što onda? - upita Vesna gladeći mu bedro i smijuljeći se primijetivši kako mu tijelo reagira na njen vješti dodir. - Ti nemaš love, živiš krajnje skromno.
- Ah - reče Vilim osjećajući se čudno. - Dobar sam samo za potajnu ševu?
- Znaš da nije tako, Vilime - meko reče ona spuštajući se niže dolje i ljubeći mu vlažnim poljupcima stomak. - Tebe volim, volim, volim...
Treperio je pod svakim njenim izgovorenim "volim", ali nije treperio zbog značenja riječi, već zbog njenih mekih ugriza, i poljubaca, koji su postajali sve strastveniji i brži i jači i budili u njemu želju, gurajući sve ostalo u zaborav, ostavljajući mjesta samo za strast.

Dugo, već čitavu malu vječnost njihova se tijela grče pružajući uživanje jedno drugom. U sobi je postalo još toplije i vonj putenosti se širio posvuda oko njih, dok im je sa razotkrivenih tijela polako tekao znoj. Doveo ju je do vrhunca i nije želio prestati, želio joj je pružiti još jedan slatki vrhunac, znajući kako ga gladna očekuje, jer bila je gladna pažnje, gladna uživanja.
Osluškivao je njeno hrapavo požudno disanje dok se klečeći i držeći je za bokove otpozadi zabijao svom snagom u nju, osluškivao je pažljivo, ne dozvoljavajući strasti da mu pomuti razum. I kad je čuo onaj tihi jecaj kojim mu je uvijek davala do znanja kako se popela već visoko na planinu uživanja, naglo se odmakne od nje.
Vesna iznenađeno, poput ranjene životinje zaječi, a Vilim je gurne dole, na krevet, okrene je na leđa i odmah se grubo sruši na nju, gledajući u širom otvorene njene plave oči. Njen jecaj pretvori se u uzdah slasti i upravo u tom trenutku oglasi se njen mobitel.
- Moram se javiti - reče ona, a pogled joj, do malo prije zamućen uživanjem, odjednom postane hladan i miran.
- Ti si luda! - reče Vilim, jer strast ga ponijela visoko, a sad odjednom opada, ruši se.
- Moram - zadahta ona. - Znaš da moram.
- Onda se javi - bijesno reče on. - Prokleto bilo sve!
Vesna pruži ruku prema stolici koja se nalazila uz sam krevet, a drugom rukom čvrsto pritisne Vilima na grudi, a njene ga duge noge obgrle i čvrsto stegnu. Nije mogao uzmaknuti, kao što je namjeravao. Gledao je kako Vesna iz torbice koja je ležala na stolici upravo zbog ovakvog slučaja, shvatio je sad, izvlači mobitel i na njegovom zaslonu čita ima pozivatelja.
- On je – reče tiho, ne uzbuđujući se.
Vilim se još jednom pokuša odmaknuti, uzbuđenje mu je napola splasnulo i osjećao se pomalo posramljen zbog svoje omekšale muškosti u Vesninoj toploj i vlažnoj nutrini.
- Gdje si? - upita Vesna u aparat, a glas joj bio miran, hladan, kao da sjedi na nekoj društvenoj čajanci i Vilim je zapanjeno gledao u nju.
- Pa dobro, onda - reče ona. - Vidimo se oko devet. Vozi pažljivo, molim te.
Vilim osjeti njene unutrašnje mišiće kako ga stežu i čudan osjećaj se porodi u njemu: poželi je divljački udariti i divljački pojebati. I mrzio je sebe zbog toga što mu Vesna tako lako i brzo budi strast i nagoni ga na akciju.
Ona isključi mobitel i odbaci ga nemarno, pa ga divlje poljubi: zubi im zveknuli u sudaru.
- Nemoj stati, molim te - zadahta mu u vrat paleći mu kožu vrelim dahom. – Vratiti će se tek oko devet. Dobili smo još dva sata. Da, daj, daj ...
Udovoljavao je njenoj želji-zapovijedi, a i svojoj želji-strasti, shvatio je. Ali duboko u njemu nešto je umrlo, bilo mrtvo i znao je, nikad više sa Vesnom neće biti onako lijepo, kao što je bilo protekle godine, koliko ovo, ma što to da jest, traje između njih. Nije znao to imenovati, ali je sad, dok se zabijao u nju svom snagom, pomalo ljutito, shvatio kao to nikako nije ljubav. Prevario se: ovo ne može biti ljubav.
I u trenutku kad je Vesna zabila zube u njegovo rame sprečavajući krik uživanja koji se želio oteti iz njenog grla, Vilim shvati kako mora pronaći snage u sebi i prekinuti ovo između njih, ma što to da jest.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 22. siječnja 2010.

Prokleto pitanje



Glasan prasak paljenja automobilskog motora tri kata niže, dole na hladnoj cesti, probudi Vilka i on otvori oči. U polumraku sobe, roleta je bila spuštena i kroz rebrenice je dopirala rana jutarnja siva svjetlost, sve mu je izgledalo nekako neobično. Zatim se prisjeti: nije u svom krevetu, ni u svojoj spavaćoj sobi. Istog trena postane svjestan tihog disanja pored sebe i osmjehne se u polutami sobe: Dorina je spavala okrenuta prema njemu i njen mu je topli dah milovao kožu na leđima.
Polako, oprezno, nastojeći svim silama ne probuditi Dorinu, Vilko se napola uspravi i ne završi pokret ustajanja. Dorinina ga ruka obgrli i povuče nazad, u prijatnu toplinu kreveta koju su stvarala njihova gola tijela.
- Kuda? - upita ga ona ne otvarajući oči. - Još je noć.
- Nije - odgovori Vilko. - Sedam i trideset je. Idem skuhati kavu.
- Nećeš - reče Dorina privijajući se uz njega. - Sad smo kod mene i sad ću ja tebe dvoriti, kao što ti mene dvoriš kad smo kod tebe.
- Nisam navikao na to.
- Onda se bolje navikni - reče mu Dorina. - Donijeti ću ti kavu u krevet. Ali me pusti još malo uživati. Osjećati tvoju toplinu.
- U životu nisam popio kavu u krevetu - reče Vilko - a da prije toga nisam oprao zube.
- Pih! - reče ona ljubeći mu rame. - Koja velika prepreka već u rano jutro. Kako ćemo je riješiti?
- Siguran sam - reče Vilko - kako već imaš rješenje.
- Imam - reče Dorina, prebaci nogu preko Vilka i opkoračivši ga, sjedne mu na trbuh. - Dok kuham kavu, potrči u kupaonicu, ispljuskaj se i vrati u krevet. Dogovoreno?
- Dogovoreno.
Dorina se sagne i poljubi mu bradu. Čas kasnije već je ustala i drhtureći u hladnoj sobi i praćena Vilkovim budnim i radoznalim pogledom, ogrne se kućnom haljinom i nestane iz sobe ostavljajući za sobom svoj miris kojeg je Vilko nezasitno udisao.

- Uživaš? - upita Dorina.
- Uživam - odgovori Vilko.
Kad se vratila sa kavom na poslužavniku, brzo je odbacila kućnu haljinu i uvukla se u krevet pored Vilka, koji ju je osvježen čekao i prstima mu prošla kroz kosu koju je on nekoliko minuta ranije počešljao.
Istog časa, kad je čuo kako Dorina izlazi iz kupaonice, ustao je i jurnuo u nju, mokrio dugo i osjećajući olakšanje. Dobro se ispljuskao vodom do pojasa, drhtureći, ali znajući da će se vrlo brzo ugrijati. Slutio je kamo vodi pijenje kave u krevetu. I nije imao ništa protiv takvog započinjanja dana.
- Što ti je? - upita ga Dorina gledajući ga sivim očima: kroz sad podignutu roletu, jutro je zavirivalo u sobu.
- Ništa - reče on iznenađeno. - Zašto pitaš?
- Meškoljiš se kao da ti je neprijatno.
- Nije mi neprijatno. Samo ...
- Samo?
- Nisam navikao na ovo.
- Na koje? - upita Dorina ne skidajući sivi pogled s Vilkovog lica: volio je njen običaj čitanja emocija sa njegovog lica.
- Pa ... - otegne Vilko - prokleto si pažljiva prema meni.
- Zar ti nisi prema meni?
- Trudim se biti.
- Pa onda? - upita Dorina podigavši obrve.
Ne znajući što reći, Vilko podigne ruku i nježno zagrabi u šumu kose neobične boje, pa privukavši Dorinino lice svome, nježno je poljubi.
- Jesi li zadovoljna odgovorom? - upita je tiho.
- Jesam - odgovori Dorina, pa tiho doda: - Moglo bi nam svakog jutra ovako biti.
Ne želeći to, Vilko se ukoči. Evo ga, prokletog pitanja kojeg se bojao! Jer ne zna što odgovoriti: želi to i ne želi to. Ne razumije samog sebe i to je istina. Ali kako joj to reći, a da bude razumljivo? Kad ni on sam to sasvim ne razumije. Sad će sve otići do vraga. A on ne želi da sve ode do vraga. Želi da ovo među njima traje i potraje. Što duže, to bolje. Zašto nije zadovoljna postojećim stanjem u kojem uživaju oboje? Jer siguran je da ona uživa isto koliko i on sam. Zašto žene uvijek žele još? Još više! Mnogo mu je puta priznala da je sretna sa njim. Pa onda? Čemu bilo što mijenjati, ako je čovjek sretan? Da bi postao još sretniji? Je li moguće to? Neprekidno se penjati na brdo sreće i osvajati uvijek iznova nove vrhunce sreće? Sumnjao je u to.
Istog trena kad je postao svjestan vlastite ukočenosti, opusti snagom volje krute mišiće i pomiluje obraz Dorine. Znao je, da je Dorina nepogrešivim instinktom žene točno naslutila i pratila njegove uskovitlane misli. I bilo ga stid zbog toga. Nikako je nije želio povrijediti.
- Ne želiš to? - upita ga ona, a Vilko nije naslutio notu žaljenja u Dorininom tihom pitanju i bilo mu drago zbog toga: nikako je nije želio povrijediti.
- Želim - reče joj tiho. - Ti to znaš.
- Ali? - upita Dorina. - Jer postoji to vražje "ali", je li tako? Osjećam ga u tvom glasu.
- Postoji - prizna Vilko. - Stvar je u meni. Nikad nisam živio sa nekom ženom. Nikad. I ne znam kako bih se snašao. Bi li mogao. Čini mi se da ne bih izdržao nečiju neprekidnu prisutnost. A onda ...
- Ne moraš dalje - reče Dorina naginjući se preko Vilka i odlažući svoju ispijenu šalicu na noćni ormarić pored kreveta. - Sve mi je jasno.
- Sad se duriš.
- Uopće nije tako, ludice - nježno mu reče ona i poljubi ga u vrat, zatim mu lizne vrućim jezikom uho. - Znam da si sa godinama postao usamljenik. I da uživaš biti usamljenik.
- Istina je - reče on.
- Ali voliš i ovo, je li? - upita Dorina grabeći mu šaku i polažući je na svoje međunožje.
- Volim! - Vilko se nasmije. - Znaš da volim.
- Onda dođi i zaboravimo na sve - reče Dorina spuznuvši pod tople pokrivače.
- Smijem li popiti kavu do kraja?
- Da se nisi usudio!
Vilko se nasmije, odloži šalicu i klizne pod topli pokrivač u Dorinin zagrljaj. Kao da je zaboravila na prokleto pitanje, ali sumnjao je u to i dok se prepuštao Dorininom vještom milovanju i uzvraćao ga, Vilko je znao kako prokleto pitanje visi iznad njih i čeka.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 16. siječnja 2010.

Svjetlost kroz sjenku


Pozdrav prijatelju!

Možda ćeš se iznenaditi ovom maratonskom mailu, ali moram se nekom povjeriti, nekome tko će razumjeti. Nikog boljeg od tebe ne poznajem. Prolaziš kroz slična životna iskušenja i zbog toga sam siguran u tvoje razumijevanje.
I tvoj me upitni pogled progoni, onaj jučerašnji, kad smo se slučajno sreli na ulici, a ja bio sa Dorinom, upravo smo izašli iz obližnjeg kafića. Primijetio sam kako je odmjeravaš i podižeš obrve, ali ništa nisi rekao, dok sam vas upoznavao. Žurio si. Ali prije nego li si otišao, odobravajući si klimnuo i učinilo mi se, samo na tren i nisam siguran jesam li dobro vidio, kako ti u očima titra zavist. A kod kuće me dočekao tvoj mail bez riječi i u kojem su se širili znakovi devet plusova. Nasmijalo me to, ta tvoja ocjena Dorine, uvijek si ocjenjivao sve žene u svom životu, nisi mogao odoljeti tome.

Da prijeđem na stvar: prije dva mjeseca sam otišao k liječnici. Stara moja tegoba, upoznat si s njome: prokleto stopalo. Pregledala me je pažljivo i još pažljivije saslušala moju jadikovku o tome kako još uvijek osjećam silnu želju za trčanjem. Dugotrajnim trčanjem. Koje traje satima, a misli za to vrijeme vinu se u nepoznate visine i uživaš, uživaš ... Ne moram ti pisati o tom uživanju, i sam si ga mnogo puta osjetio. Dok sam liječnici o tome govorio, samo se osmjehivala i klimala s razumijevanjem, dok se sunce odbijalo kroz zatvoreni prozor o njenu crvenkastu kosu.
- Koliko vam je godina? - upitala me je iako to vrlo dobro zna.
Rekao sam joj. Nisam želio biti neučtiv.
- Popriličan broj - rekla je liječnica i ponovo sjela u svoju udobnu stolicu iz koje je bila ustala da bi mi opipala stopalo. - Svjesni ste toga, zar ne?
- Jesam - rekao sam tiho.
- Zar nije bilo dosta trčanja? - upitala je ona i podignula ruku da me spriječi odgovoriti. - Ne sasvim, ne ... znam da bi to bilo previše tražiti od vas. Ali morate smanjiti. Dosta smanjiti. I ne trčati više. Samo lagano džogirati. Sasvim lagano.
- Uh - zastenjao sam. - Zar je toliko loše?
- Ne, nije toliko loše -rekla je liječnica. - Dobro je. Mnogi u vašim godinama ne mogu ni hodati.
- Ali mnogi i trče! - nisam mogao izdržati da ne ubacim. - Trče bez problema.
- To su sretnici - rekla je liječnica. - I rijetki. U vašim godinama, prirodno je očekivati pad fizičke kondicije i poneku zdravstvenu tegobu. I bol. Morate shvatiti da je vrijeme maratona za vas prošlo. Možete lagano istrčati tri do četiri kilometra dnevno, ali ne više. Nikako ne više.
- Tri do četiri - promrmljao sam potišteno.
- Sasvim je dovoljno - uvjeravala me ona. - Vjerujte mi. Ukoliko budete nastavili po starom i dnevno trčali više od deset kilometara, stopalo će vas sve više i više boljeti. A može doći i do većeg oštećenja. Poslušate li me, u kratkom i sasvim laganom trčanju možete uživati još čitav niz godina.

Uživati. Tako je rekla liječnica. Uživati. Mislio sam o tome dok sam izlazio iz ordinacije i krenuo prema samoposluzi: odjednom sam silno zaželio pojesti čokoladu. Što nije bilo ni čudno: ujutro sam trčao blizu petnaest kilometara i sad sam plaćao danak tome: kroz stopalo su mi prolazili brzi pulsirajući valovi bola.
Sad dolazi ono glavno, zbog čega ti pišem. Kako je život čudan. I pravedan. Ne mogu, a da tako ne mislim. Oduzme ti nešto, ali te ujedno i daruje sa nečim. Pretapajući vješto dah svjetlosti i sjenke, Život uspostavlja ravnotežu.
Dok sam kupovao čokoladu ugledao sam ženu sa najčudnijom bojom kose, boja je to pjenušca, a oči joj sive i tople: luda i predivna kombinacija. Kod kuće sam se tog dana nekoliko puta ulovio kamo mislim na nju. Najviše sam mislio na to kako nema više dugotrajnog trčanja kroz šumu i pomalo žalio samog sebe. A onda bi iznenada iskakalo sjećanje na taj susret i moja žalost kao da je bila ublažena. A mislio sam da je ništa ne može ublažiti. Zahvaljujući tom susretu, lakše sam prihvatio neugodnu činjenicu o kraju trkačke karijere.

Sad trčkaram mala i sitna četiri kilometrića svakodnevno, a utjehu što sam se morao rastati sa velikim razdaljinama, nalazim u njenom, Dorininom naručju. Tješi me. Razumije.
Kao što mi je nekad bilo lijepo sa onom koju si nazvao "bombončićem", sad mi je na drugačiji način lijepo sa ovom koju zovem čokoladom. Slično, a opet drugačije, možda zrelije, jer ... ali neću te zamarati time, siguran sam da razumiješ sve neizrečeno.
I da znaš, i dan danas mi u duhu odjekuju tvoje riječi u vezi "bombončića".
- I sam znaš da neće potrajati - bio si rekao onog dalekog i vrućeg dana.
- Znam - rekao sam, ali u stvari nisam do tada na to ni pomislio i neprekidno sam razmišljao o toj tvojoj rečenici koja će jednog dana morati postati činjenica, shvatio sam.
- Uživaj danas - rekao si mi - i ne misli na sutra.
Poslušao sam te. I kad je "bombončić" odlepršala kao što si i predvidio, bilo je strašno, ali ni izdaleka toliko strašno, koliko bi bilo da me tvoja rečenica odavno nije pripremila na to.
Na kraju, imam pitanje za tebe, prijatelju: što misliš? Hoće li ovo sa Dorinom, čokoladom, potrajati?

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 12. siječnja 2010.

Zaljubljivanje



Tek kad je ugledao njenu dugu kosu boje pjenušca kako se u raskošnom i svjetlucavom slapu prosipa niz njena leđa, Vilko postane svjestan kako je njegov lutalački pogled upravu nju tražio. Ljepoticu. Tako ju je zvao u svojim mislima već petnaest dana, Vilko je brojio dane, dan po dan, pažljivo i radovao se svakom idućem. Nakon mnogo vremena, činilo mu se. Jer znao je da će ljepoticu sresti: kupovala je u istoj samoposluzi u kojoj i on sam.

Vilko je, poput većine muškaraca, mrzio kupovinu namirnica, čitavu onu gužvu u samoposluzi sve do onog jutra prije petnaest dana kad je prvi put ugledao nju. Ljepoticu.
Dan poslije, ponovo se uputio u samoposlugu, iako je čitavu tjednu kupovinu obavio prošlog dana. Nije obratio pažnju na upitan blagajničin pogled: bila mu je susjeda i dobro su se poznavali. Kratko i ljubazno joj je klimnuo i produžio između dugačkih redova raznoraznih namirnica, a pogled mu žudio ugledati raskošnu kosu čudnovate boje, za koju nije bio sasvim siguran da li je umjetna ili prirodna. Nije ga ni bilo briga. Bila je posebna, uzbudljiva i to mu je jedino bilo važno. Baš ga briga za glupe sitnice.
Umalo se sudario sa ženom kose boje pjenušca i oprezno joj se osmjehnuo, propuštajući je proći. Gurala je pretrpana kolica ispred sebe, obučena u traperice, crvenu debelu maju i crnu kožnu kratku vindjaknu. Poput klinke od šesnaest, pomislio je, a sigurno je već prešla četrdesetu, možda četrdeset pet, ocijenio je gledajući je ispod oka. Ali mu je ona ulovila pogled i nenašminkana velika i požudna usta razvukla su se u smiješak otkrivajući besprijekorne zube. A oči ... nikad neće zaboraviti te oči, već onda je to Vilko znao, bile su velike, velike i bademastog oblika i granitno sive. I tople. Usprkos sivoj boji. Beskrajno tople.
Vilko se uzvrpoljio pod sivim pogledom i rumenilo mu je navrlo u glavu, osjećao je kako mu uši crvene i bio je zbunjen da zbunjeniji nije mogao biti. A onda se naljuti na samog sebe: pa nije neki balavi drkađija da ne može podnijeti pogled žene! Zrele žene. Ljepotice. Gdje mu je muškost?
I bijes prkosa ga natjera da zastane, uspravi se u čitavoj svojoj visini i drsko se zagleda u sive oči ljepotice, šaljući joj pogledom besramnu poruku kako bi je volio zgrabiti za tu kruškoliku trapericama utegnutu stražnjicu, strgnuti traperice sa nje i zabiti se u nju svom snagom, onako stojeći, ne oklijevajući ni trena. Osjećao je kako mu muškost buja zbog tih puteno-besramnih misli i bio sretan zbog toga. Znao je da će ona to primijetiti. Uvijek primijete.
Ljepotica se još raskošnije osmjehnula i zavrtjela glavom, lijepo joj je lice blago porumenjelo i Vilko je bio siguran da je poruku pročitala i shvatila i upila. Upravo je to i želio. Neka zna da nije neki mlakonja kojih kao da je prepun svijet. Da se nije uplašio njene raskošne ljepote. Da neće pobjeći. Da je tu. Za nju. Ali da neće na koljenima moliti.
Pogledi su im uranjali jedno u drugo. Vilko je osjećao kako ga njen pogled zove i odbija u isti čas i znajući, osjećajući, kako je u vječnoj borbi između žena i muškaraca u ovom času prednost na njegovoj strani. Iznenadio ju je, a da ni riječ nije progovorio. I želeći zadržati tu prednost, znajući kako ljepotica očekuje da on prvi progovori, Vilko prisili samog sebe na oštar okret i udalji se. Dok je koračao prema blagajni, a da ništa nije kupio, osjećao je ljepotičin zbunjen pogled na sebi. A leptiri su mu plesali u stomaku, leptiri za koje je bio sasvim siguran da ga više nikada neće posjetiti. Da su mrtvi zauvijek.

Dani su postali uzbudljivi, noći usamljene, teške, sa erotskim snovima. Što ga je zabavljalo, jer prošlo je odavno doba kad su ga posjećivali erotski snovi.
Dani su puzali polako kao u usporenom filmu ispunjeni fantazijama. O njoj. O ljepotici. Intenzivno je živio samo onih nekoliko minuta, dok bi u samoposluzi ukrštao pogled sa sivilom njenih očiju. I želio ju je. Svakim danom sve više. I svaki put, kad bi se u prolazu okruženi poslaganim namirnicama na policama susreli, njegov joj je pogled upućivao erotske poruke i oči su im blistale i njoj i njemu. Igrali su prastaru i uvijek iznova novu igru i uživali u njoj. A nevidljive niti koje su ih povezivale postajale su sve čvršće.

Šesnaestog jutra, istog časa kad se probudio, Vilko je odlučio: nema više igre! Od sad je na djelu samo akcija! Bude li još čekao, da ne upotrijebi riječ oklijevao, može sve pasti u vodu.
Istuširao se kao svakog jutra i pažljivo obrijao pomno pazeći da ne propusti ni najmanju dlačicu. Osvježen, odlučan, a opet drhtav, uputio se u samoposlugu. Sad ili nikad! A što ako nje nema? Ako ne dođe? Što ako ...
Ali bila je tu, stajala je između polica gledajući prema njemu i u njega, ne obraćajući pažnju na namirnice oko sebe: bilo je očito da ga je čekala.
Vilko prođe pored blagajnice kratko klimnuvši i osmjehnuvši se, ali mu je osmjeh bio upućen ljepotici, koja je i dalje stajala na mjestu gledajući u njega.
- Vilko - reče joj on mirno i tiho i razgovijetno istog časa kad joj je prišao, čekajući da ljepotica prva pruži ruku na rukovanje. - Moje je ime Vilko. A tvoje?
- Dorina - odgovori ljepotica, a oči boje granita radosno su bljeskale, milijuni iskrica iskakale su iz njih: vatromet dobrodošlice.
- Hoćemo li na kavu? - upita Vilko prihvaćajući Dorininu ruku i uživajući u njenoj maloj i toploj i suhoj šaci, koja mu je uzvraćala čvrst stisak. - Da se bolje upoznamo?
- Mislila sam - reče Dorina uz raskošan osmjeh - da me nikad nećeš odlučiti na poziv.
- Prevarila si se - reče Vilko.
- Pa - reče Dorina - ovo mi je prvi put da mi je drago što sam se prevarila.
Kao da se poznaju godinama i kao da su vrlo mladi, a ne već sasvim zreli ljudi, Dorina i Vilko spontano isprepletu prste u čvrsti i topli stisak, pa ostavljajući napola puna kolica da usamljeno čekaju između polica, upute se prema izlazu, dok ih je pratio blagonakloni osmjeh blagajnice.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 10. siječnja 2010.

Lepršanje i let



Ptica je zalepršala u njegovim grudima već rano ujutro, ali nije primijetio ništa neobično: mislio je kako se to budi ono nekadašnje davno uzbuđenje zbog dočeka Nove godine. I ptica se nastanila već odavno u njemu, pa mu se činilo kako se srodila sa njim. Ali nije bilo tako, samo što on to nije znao, nije shvaćao. Čitav se dan osjećao neobično, neki mu sjetni obruč pritezao grudi i teško je disao. Kao da se oprašta od nekog voljenog. Podsjećalo je to na srčani udar, ali on nije ni trenutka pomislio na tu mogućnost. Znao je da ima konjsko srce. Jako, izdržljivo, neumorno. Zar bi inače mogao sve ovo podnijeti?
U devet sati navečer, ledena se kišovita noć već odavno spustila nad gradom, počele su pomamno odjekivati petarde. Nije se osvrtao na buku. Neka buče, ako im to pričinjava zadovoljstvo. On voli mir, tišinu, voli puštati misli u slobodu bez vanjskog pritiska. A misli su mu bludjele, vraćale uvijek jednoj te istoj noći. Onoj noći u kojoj je sa njom dočekao onu jednu jedinu Novu godinu. Njihovu Novu godina koja to nije bila …
Prizori su se smjenjivali u njegovom umu, dok je mirno sjedio za monitorom, ne trudeći se previše obraćati pažnju na ono što je trenutno gledao. Pored monitora nalazila se boca ruma i kutija cigareta i povremeno bi mu pogled uz smiješak okrznuo te predmete koje nije doticao. Već dugo vremena ne puši i ne pije alkohol. Osim one noći, onog jedinog dočeka sa njom ...

… kad je ona otvorila bocu šampanjca i napunila dvije visoke čaše i njemu pružila jednu čašu u kojoj su mjehurići plesali ples ludosti. Znala je da on ne pije, naravno, ali ...pa Nova je godina upravo otpočela, zar ne? Red je da se nazdravi.
Nije joj htio kvariti raspoloženje. Ni za što to ne bi učinio. Uživao je u njenoj prpošnoj razdraganosti. Plesala je, vrtjela se oko njega, povremeno ga ljubeći i dajući mu do znanja što slijedi kasnije. Kasnije ... kad utihnu pucnji u noći i tišina sve zavije u drhtavi mir koji se tu i tamo prekida kojim zakasnjelim pucnjem. Nekima nikad nije dosta slavlja ...
Prihvatio je čašu koju mu je pružala njišući se bokovima, zavodljivo ga gledajući. Otpio je i snagom volje spriječio širenje grimase koja je prijetila prekriti mu lice: nakon dugi niz godina bez alkohola, pjenušac je u njegovim ustima imao odvratan okus. Nije se namrštio, već naprotiv, nasmiješio se prema njenom licu koje mu se sasvim približilo nudeći mu usne na poljubac. Znao je da će njen poljubac izbrisati svaki drugi okus.
Plutao je magli osjećaja prepuštajući se milovanju. Njihova su šaputanja lutala u mraku sobe: voljeli su se nježno prvi put te godine i trudio se biti nadasve nježan i pažljiv, brinući o njenom zadovoljstvu. Ova noć mora biti posebna. Zauvijek urezana u knjigu sjećanja.
Ali je ona osjetila njegovu namjeru i čvrsto ga obavila nogama stežući ga u naručju i mahnito se trudeći da ona njemu udovolji oboje su plutali na valovima zadovoljstva želeći da ih slatki valovi nose i nose i nose ...
Val se povukao, naglo je nastupila oseka i mirno je ležao sa njenom glavom na svom ramenu i slušao njeno još uvijek uzbuđeno disanje i bio beskrajno sretan. I želio je ... što? Želio je nemoguće i nastojao je tu želju ugušiti u samom začetku, ali se ona nije dala. Čvrsto se ukopala u njegovim grudima i drhtala lagano, čekajući. Tu je noć ptica savila gnijezdo u njegovim grudima i čekala ...

… strpljivo ovu noć, da vrijeme za nju bude zrelo. Sad je sam. A Nova se godina približava. Za koju minutu prasnuti će pucnjevi i kišovito će se nebo obasjati raznobojnim vatrometom i ljudi će se smijati i grliti i ljubiti. A on je sam. Nikog nema pored sebe da ga zagrli i poljubi. Samo monitor svijetli u zamračenoj sobi. Odjednom nije više tužan, shvatio je iznenađeno. Neko ga je čudno stanje zahvatilo: ni sretno ni nesretno. Maglovita opijenost.
Točno u ponoć, dok je Nova godina bila još sasvim mlada, ustao je i otvorio širom prozor: neka Nova godina uđe u sobu.
Puštajući Novu godinu ući, ujedno je, a da ni mislio nije o tome, pustio i pticu tuge koja se meškoljila u njegovim grudima odlepršati. Odjednom bez tereta koji ga je posljednjih godina gušio, duboko i sa radošću je udisao hladan i vlažan zrak i gledao u plamteće nebo i činilo mu se da vidi pticu tuge kako leti kroz vatromet, snažno zamahujući krilima i leti visoko, visoko prema crnome nebu, prema nevidljivim zvijezdama, prema sutra, prema budućnosti.

Okrenuo se, prišao stolu, natočio malo ruma u čašu i rekao glasno, misleći na nju:
- Sretna ti Nova godina!
Miran, kako već jako dugo nije bio, podigne čašu, ali ne otpije. Umjesto toga samo duboko udahne bogati miris zlatnog pića koji ga vrati mnoge godine unazad i on se počne sjećati i onih ostalih dočeka Novih godina, koje nisu bile usamljene, već naprotiv, pune i prepune prelijevale se u čaši uspomena.
Mirnom je rukom rum iz čaše izlio kroz širom otvoreni prozor: Nova je godina dočekana, sad može na spavanje, sanjanje.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 6. siječnja 2010.

Demokratski teror



Točno znam kad se dogodio početak kraja našeg prijateljstva. Između Hrvoja i mene. Ako je ikad to što se događalo između nas i sa nama uopće i bilo prijateljstvo.
Bližila se Nova godina i prolazili smo Korzom, večernji se zimski sumrak spuštao i nije bilo pretjerano hladno. Nekoliko minuta ranije sreli smo se sasvim slučajno pored Mrtvog kanala. Koračali smo s namjerom svratiti na piće, što bi svaki put učinili prilikom susreta. Hrvoje, visok i krupan, širokih ramena i gotovo sasvim sijede brade, izborana lica i kose obilno prošarane sjedinama, zagunđao je sebi negodujući u bradu.
- Vidi ovo crvenilo - rekao mi je i široko zamahnuo na blagdansko osvjetljenje koje je titralo posvuda oko nas. - Svuda oko nas previše komunjarske boje.
Istog sam trena prasnuo. Istini za volju, u meni je kuhalo već poprilično dugo vremena, jer nije bilo prvi put da Hrvoje izvali nešto sličnog. Ali ovaj put je prevršio mjeru. Tako sam osjećao. I nisam se mogao suzdržati.
- Daj, što to govoriš - rekao su mu malo povišenim tonom, a opet smirujući napetost, kao i toliko puta do tada. - Pa ti si barem ozbiljan čovjek. Kako možeš bilo koju boju proglasiti političkom? Takve su primjedbe na samoj granici maloumnosti. Bez uvrede. Nisu dostojne zrelog čovjeka.
Počeo je nešto govoriti, ali ga nisam pažljivo slušao, jer te sam argumente, koji uopće ni nisu bili argumenti, čuo već bezbroj puta i nisu mi se ni činili vrijedni slušanja, još manje raspravljanja.
- Čuj - prekinuo sam ga mirno, dok smo ulazili u lokal - nećemo se prepirati. Ti znaš moja politička uvjerenja. Znaš i to da nisu kao i tvoja. Meni to ne smeta, sve dok mi ne počneš naturivati svoja gledišta.
- Ja to ne radim - pobunio se Hrvoje. - Ali imam pravo iznositi svoja mišljenja.
- Imaš - složio sam se. - Ti znaš da se ne slažem sa njima, je li? A opet, nikad ti zbog toga ništa nisam rekao, je li tako?
- Tako je.
- Zbog čega onda malo-malo, pa ti na mala vrata ubaciš nešto šovinističkog ili rasističkog?
- Ne činim to - odbio je on i po pogledu sam mu vidio kako je sasvim uvjeren da govori istinu i samo istinu.
- O, činiš i te kako - rekao sam i otpio malo kave, jer konobarica nas je već poslužila. - Kroz tvoje, kao slučajno nabačene primjedbe, provlači se ideja da je ustaški pokret bio svehrvatski pokret i samim tim poželjan i dobar. Takva je ideja meni sasvim nakaradna i samim tim skroz odbojna.
- Odbojna? - upitao je i podigao čupave prosijede obrve. - Zašto odbojna?
- U ustaštvu, što se mene tiče, a sa čime se slaže i najveći dio naprednog čovječanstva, nema ničeg pozitivnog. A ti ...
- Čekaj malo - rekao je Hrvoje tiho: uvijek je govorio tiho i ne uzbuđujući se, ili barem ne pokazujući uzbuđenje. Imao je debele, konjske živce. - Ti ni ne znaš što je i kakav je zapravo bio ustaški pokret. Objasniti ću ...
- Ne! - prekinuo sam ga. - Nećeš mi objasniti. Jer ne možeš objasniti. I jer se ne želim prepirati.
- Ti nisi demokratičan.
- Pazi bogati! - uzviknuo sam posprdno. - Za tebe je demokratski mene maltretirati desničarskim idejama. I ja moram slušati. Jer živimo u demokraciji. A u demokraciji svatko ima pravo reći što misli i hoće. Točno?
- Zar nema? - upitao je Hrvoje.
- A shvaćaš li ti, da me maltretiraš svojom retorikom koju ne želim slušati? I kako je to sasvim nedemokratski.
- Ali ja ti želim samo objasniti - nepokolebljivo mirno i ni malo se ne uzbuđujući, ponavljao je Hrvoje.
Shvatio sam iznenada ono u što sam već dugo vremena sumnjao: taj je čovjek potpuno nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, da ga nitko i ništa ne može razuvjeriti u njegovom mišljenju.

Sjetio sam se i razgovora koji se odvijao nekoliko mjeseci ranije između Maje i mene, dok smo se pripremali za sastanak sa Hrvojem i njegovom družicom.
- Malo me čudi to vaše prijateljstvo - primijetila je oblačeći se pored mene.
- Čudi? - upitao sam. - A zašto?
- Ništa nemate zajedničkog - odgovorila je Maja. - Toliko ste različiti, prave suprotnosti u mišljenju i ponašanju.
- Pa čuj - pomirljivo sam rekao koliko Maji toliko i samom sebi - ne možemo svi biti isti, zar ne? Različitost mišljenja i postupanja je nužna u životu.
- Ne liči na tebe da tako govoriš - rekla je i pokazala da me dobro poznaje.
- U pravu si - priznao sam. - Ne volim Hrvojeve ideje, mrzim njegovu prokletu samouvjerenost kako je uvijek u pravu. Istina je, ne volim mnogo toga kod njega i stalno se podsjećam da moram biti strpljiv, tolerantan. Nisu svi kao ja. I kažu da sad živimo u demokraciji, iako nisam uvjeren u to.

Dok sam gledao Hrvoja kako sa nepomućenim uživanjem ispija pivo, dok je u meni sve treperilo od uzbuđenja izazvanog razgovorom, znao sam da se bliži kraj našem druženju, kojeg smo pogrešno nazivali prijateljstvom. I nisam osjetio žaljenje. Naprotiv, val me olakšanja zahvatio. Više neću morati biti beskrajno strpljiv, više neću morati ...

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Osvrti



Kažu da se ne treba osvrtati. Pogotovo ne na prošlost. Jer prošlost ne možemo popraviti, zar ne? Čemu onda osvrtanje i lamentiranje za prošlošću? Ali ja ne mogu, a da se ne osvrćem i razmišljam o prošlosti, iako samo oduvijek govorio kako nam je Priroda usadila oči ispod čela, da gledamo naprijed, u budućnost. Ali eto, ponekad si dozvolim trenutak slabosti. Priznajem i to, kako takvih trenutaka ima sve više i više. Starim. Popuštam.
I sada se osvrćem i prisjećam prošlosti, dok sjedim i namačem stopala u toploj vodi u koju sam ubacio šaku krupne kuhinjske soli. Desnom mi nogom pulsiraju bolovi, od tabana pa sve do kuka. Upravo sam istrčao dvanaest kilometara i počeo pomišljati kako moram prestati sa time. Prestati sasvim trčati, ukoliko ne želim postati invalid.
Mrštim se zbog bolova i prisjećam opaske svog prijatelja sa kojim sam trčao kad sam mu se jednom prilikom požalio na bol u nozi.

- I mene sve češće bole noge - rekao mi je sa tužnim osmjehom, a oči mu potamnile. - Jebe nas godina proizvodnje.
- Jebena nemoć! - bijesno sam odrezao. - Trebao sam crknuti prije nekoliko godina, kad sam bio u naponu snage.
- Možda ...
- Ne možda! - bjesnio sam i dalje. - Nego sigurno! Zar ne bi to bila lijepa smrt? Dotrčim na vrh vražjeg brda i baš kad počnem sretno skakutati slaveći pobjedu, strefi me pumpica i samo se skljokam.
- Romantičaru - rekao je moj prijatelj usporavajući ionako sporo trčkaranje. - Ugasiti ćeš se tiho. Nećeš otići sa praskom, kao što priželjkuješ.
- Upravo me to i ljuti! - rekao sam i počeo se smijati: odjednom mi je postalo smiješno naše uzajamno jadanje.
- Tako treba - rekao je moj prijatelj. - Smijati se. Nikad plakati!
- Znaš - odgovorio sam mu prekidajući trčkaranje: dosta je bilo, sedam smo kilometara već prešli u laganom i ujednačenom ritmu - dok još nisam ni pomišljao kako ću uspjeti vratiti se na stazu, jedan mi je poznanik rekao zanimljivu stvar.
- Što ti je rekao? - upitao je otresajući ruke. - Da te se toliko dojmilo.
- Vozili smo se u kombiju i noga me boljela i mislio sam kako nikad više neću moći trčati. Prolazili smo Prelukom i ja mu rekao kako sam nekada sa lakoćom znao trčao do Preluke i nazad do kuće. Iz puke zabave. A to iznosi oko dvadeset kilometara, kao što znaš.
- Znam - potvrdio je on. - I sve je asfalt i vozila oko tebe. Teško za trčanje.
- Onda mi nije bilo - rekao sam. - Pa, kad sam mu to spomenuo, on me pogledao i rekao neka budem sretan što sam to uopće nekada i mogao. Jer koliko ljudi ima, a da nikad nisu ... shvaćaš?
- Shvaćam - rekao je moj prijatelj.
- Možda mi sve to krivo doživljavamo? Možda bi zbilja trebali biti sretni što jesmo trčali! Zbilja trčali. I to dobro trčali! A još uvijek možemo laganicom tabanati preko sat vremena. Što baš i nisu u stanju i mnogo mlađi od nas.
- On je u pravu - složio se moj prijatelj. - Sve smo krivo postavili. Pa ne možemo vječno trčati, je li? Mora se odraziti na nas. Na naše zdravlje. Eto, tvoje stopalo ... a kod mene koljeno. Kažu da bol mudri ljudi shvaćaju kao opomenu. Zašto je mi pod svaku cijenu želimo pobijediti? I trčimo sa bolovima i usprkos bolovima.
- Jer smo mazohisti - odgovorio sam i nasmijao se. - Svi govore to za nas dugoprugaše. Ali više nećemo biti mazohisti, je li?

Malo sam žalio samog sebe tog dana njegujući stopala, dok su mi se u mislima odvijali kilometri koje sam pretrčao.
I onda, na blogu, ugledam ne komentar moje priče, već rečenicu- molbu: "Molim da se javite na mail ..."
Iako mi je mail bio sasvim nepoznat, javio sam se odmah i već nakon nekoliko minuta dobijem odgovor.
"Moje je ime ... i jedan sam od organizatora "Trke Uljanika" u Puli koja se održava svake godine i čiji ste učesnik i vi bili. Pronašli smo vašu priču na blogu ... pa vas molimo za dozvolu da jedan dio vaše priče, onaj koji se same trke tiče, objavimo u našem godišnjem biltenu".
Smješkao sam se čitajući ovo i bilo mi neobično drago. Eto, i moje je ime upisano u trkačke knjige, još uvijek nisam sasvim zaboravljen, potonuo u daleku prošlost, u zaborav. Naravno da sam dozvolio objavljivanje dijela moje priče i bilo mi drago što će priču o trčanju mnogi trkači moći pročitati.
"Biti će mi drago", odgovorio sam. "Ali vas lijepo molim, ako je moguće da mi pošaljete bilten u kojem će dio priče biti tiskan. Za uspomenu".
"Zahvaljujemo na odobrenju", stigao je mail-odgovor za koji trenutak. "Poslati ćemo vam ne samo bilten, već i majicu sa ovogodišnje trke. Hvala i pozdrav".

Vrući me val sreće preplavio. Ipak je mnogo toga ostalo nakon svih onih kilometara. Ponekad, ali samo ponekad, dobro je osvrnuti se.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.