Demokratski teror

Točno znam kad se dogodio početak kraja našeg prijateljstva. Između Hrvoja i mene. Ako je ikad to što se događalo između nas i sa nama uopće i bilo prijateljstvo.
Bližila se Nova godina i prolazili smo Korzom, večernji se zimski sumrak spuštao i nije bilo pretjerano hladno. Nekoliko minuta ranije sreli smo se sasvim slučajno pored Mrtvog kanala. Koračali smo s namjerom svratiti na piće, što bi svaki put učinili prilikom susreta. Hrvoje, visok i krupan, širokih ramena i gotovo sasvim sijede brade, izborana lica i kose obilno prošarane sjedinama, zagunđao je sebi negodujući u bradu.
- Vidi ovo crvenilo - rekao mi je i široko zamahnuo na blagdansko osvjetljenje koje je titralo posvuda oko nas. - Svuda oko nas previše komunjarske boje.
Istog sam trena prasnuo. Istini za volju, u meni je kuhalo već poprilično dugo vremena, jer nije bilo prvi put da Hrvoje izvali nešto sličnog. Ali ovaj put je prevršio mjeru. Tako sam osjećao. I nisam se mogao suzdržati.
- Daj, što to govoriš - rekao su mu malo povišenim tonom, a opet smirujući napetost, kao i toliko puta do tada. - Pa ti si barem ozbiljan čovjek. Kako možeš bilo koju boju proglasiti političkom? Takve su primjedbe na samoj granici maloumnosti. Bez uvrede. Nisu dostojne zrelog čovjeka.
Počeo je nešto govoriti, ali ga nisam pažljivo slušao, jer te sam argumente, koji uopće ni nisu bili argumenti, čuo već bezbroj puta i nisu mi se ni činili vrijedni slušanja, još manje raspravljanja.
- Čuj - prekinuo sam ga mirno, dok smo ulazili u lokal - nećemo se prepirati. Ti znaš moja politička uvjerenja. Znaš i to da nisu kao i tvoja. Meni to ne smeta, sve dok mi ne počneš naturivati svoja gledišta.
- Ja to ne radim - pobunio se Hrvoje. - Ali imam pravo iznositi svoja mišljenja.
- Imaš - složio sam se. - Ti znaš da se ne slažem sa njima, je li? A opet, nikad ti zbog toga ništa nisam rekao, je li tako?
- Tako je.
- Zbog čega onda malo-malo, pa ti na mala vrata ubaciš nešto šovinističkog ili rasističkog?
- Ne činim to - odbio je on i po pogledu sam mu vidio kako je sasvim uvjeren da govori istinu i samo istinu.
- O, činiš i te kako - rekao sam i otpio malo kave, jer konobarica nas je već poslužila. - Kroz tvoje, kao slučajno nabačene primjedbe, provlači se ideja da je ustaški pokret bio svehrvatski pokret i samim tim poželjan i dobar. Takva je ideja meni sasvim nakaradna i samim tim skroz odbojna.
- Odbojna? - upitao je i podigao čupave prosijede obrve. - Zašto odbojna?
- U ustaštvu, što se mene tiče, a sa čime se slaže i najveći dio naprednog čovječanstva, nema ničeg pozitivnog. A ti ...
- Čekaj malo - rekao je Hrvoje tiho: uvijek je govorio tiho i ne uzbuđujući se, ili barem ne pokazujući uzbuđenje. Imao je debele, konjske živce. - Ti ni ne znaš što je i kakav je zapravo bio ustaški pokret. Objasniti ću ...
- Ne! - prekinuo sam ga. - Nećeš mi objasniti. Jer ne možeš objasniti. I jer se ne želim prepirati.
- Ti nisi demokratičan.
- Pazi bogati! - uzviknuo sam posprdno. - Za tebe je demokratski mene maltretirati desničarskim idejama. I ja moram slušati. Jer živimo u demokraciji. A u demokraciji svatko ima pravo reći što misli i hoće. Točno?
- Zar nema? - upitao je Hrvoje.
- A shvaćaš li ti, da me maltretiraš svojom retorikom koju ne želim slušati? I kako je to sasvim nedemokratski.
- Ali ja ti želim samo objasniti - nepokolebljivo mirno i ni malo se ne uzbuđujući, ponavljao je Hrvoje.
Shvatio sam iznenada ono u što sam već dugo vremena sumnjao: taj je čovjek potpuno nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, da ga nitko i ništa ne može razuvjeriti u njegovom mišljenju.

Sjetio sam se i razgovora koji se odvijao nekoliko mjeseci ranije između Maje i mene, dok smo se pripremali za sastanak sa Hrvojem i njegovom družicom.
- Malo me čudi to vaše prijateljstvo - primijetila je oblačeći se pored mene.
- Čudi? - upitao sam. - A zašto?
- Ništa nemate zajedničkog - odgovorila je Maja. - Toliko ste različiti, prave suprotnosti u mišljenju i ponašanju.
- Pa čuj - pomirljivo sam rekao koliko Maji toliko i samom sebi - ne možemo svi biti isti, zar ne? Različitost mišljenja i postupanja je nužna u životu.
- Ne liči na tebe da tako govoriš - rekla je i pokazala da me dobro poznaje.
- U pravu si - priznao sam. - Ne volim Hrvojeve ideje, mrzim njegovu prokletu samouvjerenost kako je uvijek u pravu. Istina je, ne volim mnogo toga kod njega i stalno se podsjećam da moram biti strpljiv, tolerantan. Nisu svi kao ja. I kažu da sad živimo u demokraciji, iako nisam uvjeren u to.

Dok sam gledao Hrvoja kako sa nepomućenim uživanjem ispija pivo, dok je u meni sve treperilo od uzbuđenja izazvanog razgovorom, znao sam da se bliži kraj našem druženju, kojeg smo pogrešno nazivali prijateljstvom. I nisam osjetio žaljenje. Naprotiv, val me olakšanja zahvatio. Više neću morati biti beskrajno strpljiv, više neću morati ...

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.