Ljubav, ah, ljubav!

Daniela obori glavu onim meni tako poznatim krotkim pokretom, koji odaje preveliku žalost. Duga i crna kovrčava kosa prekrila joj ramena i sakrila njeno blijedo lice, sa izrazito krupnim i blistavim crnim očima.
- Ali zašto? - upita cvilećim glasom, a ramena joj se zgrčila.
Sjedimo u spavaćoj sobi, Daniela podvijenih nogu na krevetu, a ja na stolici: ispred mene stol sa kompjuterom.
- Što zašto? - pitam je, iako razumijem njeno pitanje: moram dobiti malo na vremenu.
- Zašto želiš nešto mijenjati? - pita ona.
- Pa ... - otežem, ali moram odgovoriti: ne postoji drugi izlaz. - Ne ide više ovako, Danielo. Ne više.
- Ali zašto? - pita ona i podiže pogled, ali ne i crnokosu glavu, poput psa kojeg je gospodar nemilosrdno udario. - Ja te volim. Zar ti mene ne voliš?
- Naravno da te volim - brzo joj odgovorim.
- Pa onda? - pita Daniela, a dugi joj se prsti igraju uvojcima kose. - Zašto onda?
- Kako zašto? - pitam začuđeno, ali ne previše. - Pa upravo zbog toga, Bubice. Ne mogu više ovako. Volim te.
- I ja tebe volim - reče ona, podigne glavu, osmijeh joj preleti licem, pa klizne sa kreveta, spusti se na pod i položi mi glavu na koljena. - Sretna sam sa tobom. Ovako. Zbilja sam sretna.
- Ali to nije u redu - protestiram, jer već poduže vrijeme u meni ključa nezadovoljstvo. - Nikako nije u redu!
- Ja sam sretna - kaže Daniela i trlja obrazom moje koljeno. - Zar ti nisi sretan sa svojom Bubicom?
- Znaš da jesam, ljubavi - kažem joj. - A sad ustani i vrati se na krevet, jer ovako ne možemo razgovarati.
Daniela poslušno ustaje i vraća se na mjesto kojeg je malo prije napustila. Sklupča noge pod svoju malu i čvrstu stražnjicu, rukama obujmi ramena, obori glavu, spusti pogled. Tipična poza poniznosti, koju više ne mogu podnijeti. Dosta mi je. Nešto se u meni promijenilo i želim drugačiji odnos. Nekad, u stvari sve do prije dva tjedna, naš me odnos zabavljao, ispunjavao srećom, zadovoljstvom. Razbijali smo ustaljene običaje, nas dvoje, Daniela i ja, smijali se ljudima koji su nas začuđeno gledali i uživali u zajedničkom smijehu.
Ali meni više nije bilo do smijeha: sad mi se plakalo. Zavolio sam je, istinski sam je zavolio i ne mogu više podnijeti, da je tretiram poput psa. Doduše psa kojeg se obožava i kojemu se sve pruža i kojem ne nedostaje ništa, koji ima napretek ljubavi i maženja, ali ...
- Odlučio sam, Bubice - kažem joj tiho, ali čvrstim glasom. - Ovako više ne ide.
- A sjećaš li se što si rekao kad smo počinjali? - pita ona tihim, uplašenim glasom, koji jedva dopire do mene.
Sjećam se, naravno, kako bih mogao zaboraviti. Bilo je to prije sedam mjeseci i ljeto je bilo ...


... pred vratima, a zabava, kojoj sam prisustvovao, počinjala mi je ići na živce, pa sam se odmakao od gužve onih koji su plesali i pošao prema velikom stolu u uglu, na kojem se nalazilo piće. Zgrabio sam bocu ruma i dobro nalio u čašu, radujući se što je boca puna: nitko nije pio rum. Još bolje, mislio sam, dok sam gledao nju, Danielu, kojoj tada još nisam znao ime, kako potišteno i oborenog pogleda stoji pored stola.
Onako sitna, samo sto i šezdeset visoka, ukoliko se o visini uopće može govoriti, obučena u usku i crnu haljinu, na nogama crne čizme, duge i kovrčave crne kose, uopće mi nije izgledala lijepo.
"Jebena darkerica", mislio sam, dok sam je gledao, a ona me samo na tren pogledala i odmah skrenula pogled.
"Uplašeno pseto". pomislio sam i nasmijao se u sebi, pa podboden mamuzama radoznalosti, zakoračio prema njoj.
- Piće? - upitao sam.
Zatresla je glavom, a duga i kovrčava crna kosa, zaplesala je svoj ples i to je bilo jedino što mi se na njoj dopalo.
- Što ćeš popiti?
- Bilo što.
- Zar ti je teško izabrati? - upitao sam i rukom pokazao na desetinu boca ispred nas. - Biraj.
- Ne - odbila je. - Ti izaberi za mene.
Nisam ništa izabrao. Jednostavno sam joj nalio malo ruma iz boce koju sam prisvojio i pružio joj čašu. Srknula je malo i zbunjeno se nasmiješila.
- Prija? - pitao sam posprdno.
- Može se podnijeti - odgovorila je.
- Ali ne moraš - rekao sam joj. - Ukoliko ti se ne dopada.
- U redu je.
- Jesi li uvijek tako pokorna?
- Jesam.
- Baš uvijek?
Klimnula je, a kosa joj ponovo zapleše onaj svoj predivni ples.
- Sve slušaš? - pitao sam je, sad već zainteresiran.
- Sve - odgovori. - Ako se brineš za mene.
- Kako to misliš?
- Ovako - rekla je, zakoračila prema meni, kleknula na lijevo koljeno i liznula mi ruku.
- Ma što to radiš? - pitao sam je začuđeno, ustuknuvši.
- Biti ću tvoj pas - rekla je tiho, polako ustajući. - Tvoj kućni ljubimac. Sve ću slušati, svaku tvoju zapovijed. Samo se brini za mene.
- Ozbiljno to misliš?
- Najozbiljnije.
Povukao sam dobar gutljaj koji me omamio, grijao mi utrobu, grudi, a misao o tome, kako mogu imati vlastitog psa u ljudskom obliku, nije me napuštala.
- Koliko godina imaš? - upitao sam je i još malo otpio.
- Dvadeset i dvije.
- Kako ti je ime?
- Daniela.
- Od sada - rekao sam joj čvrstim glasom, iznenađujući i samog sebe - više se ne zoveš tako. Tvoje je ime Bubica! Jasno?
- Av av! - zalaje ona.


Tako je počelo. Otišla je te noći sa mnom, u moj stan i ostala. Pomamno je vodila ljubav. Pomamno. Nema druge riječi. I ništa drugo nije znala. Ni radila. Ni željela raditi. Ležala bi po čitave dane sklupčana poput pseta, čekala na moj znak. Kad sam joj davao jesti, jela bi. Kad bih je pozvao u krevet, dolazila je. Slušala je. Sve. Bilo što da sam joj naredio, izvršila bi. Po jednim uvjetom: ako bi zapovijed spadala u zaduženja psa.
- Donesi! - rekao bih u parku i bacio loptu, a Bubica bi veselo poskočila, potrčala za lopticom, pronašla je i donijela mi je, a ja bih je potapšao po crnokosoj glavici.
- Dobra Bubica - svaki bih put rekao, a ona bi svaki put tiho zacviljela i liznula mi ruku.
Ljudi iz zgrade u kojoj sam stanovao, počeli su nas čudno gledati. Nije me bilo briga. Bubica to nije ni primjećivala. Poput pravog i odanog psa, vidjela je samo mene. I živjela samo za to da mi udovolji, da mi pruži ugodu. Seksualnu. I toplinu svoje prisutnosti. Bilo je lijepo doći kući sa posla, biti onako dočekan: obigravala bi oko mene, poput sretnog šteneta. Umiljavala se, ljubila me, ispuštajući zvuke zadovoljstva. Uživao sam. Do besvijesti. Nije mi bilo teško brinuti se o njoj, svojoj Bubici. Svom neobičnom kućnom ljubimcu. Kuhao bih sa uživanjem, dok bi me njen odani pogled pratio i svaki put kad bih joj dobacio poneki komadić hrane, zahvalno bi zacviljela.
Jedne sam se večeri vratio kući sa kupljenom psećom uzicom u ruci. Vidjevši je, Bubica je poskočila sa kreveta na kojem je ležala čekajući me i počela dahtati, dok su joj crne oči radosno sjajile.
- Dođi, kujice lijepa - pozvao sam je. - Staviti ću ti ovo oko vrata i izvesti te u šetnju. Sad i da želiš, ne možeš više pobjeći od mene.
Bili smo atrakcija u parku. Svi su buljili u nas, dok smo Bubica i ja prolazili pošljunčenim stazama, na večernjoj šetnji. Bubica, obučena u svoju vječno-crnu haljinu i crne čizme, dugom i crnom kosom koja se kovrčala u milijun kovrča, sa uzicom oko vrata, veselo je koračala uz moj lijevi bok, a pogled joj upiljen u mene, samo u mene. Nije primjećivala, ali ja jesam, zapanjene poglede prolaznika koji su nas pratili.
- Sramota! - netko je povikao. - Stid vas bilo!
- Ovdje ima i djece, kreteni jedni! - odjeknulo je sa jedne klupe.
- Sigurno su drogirani!
Bubica se zgrčila, rukama obujmila mršava ramena, nastojeći se što više sakriti, pobjeći znatiželjnim pogledima. Sasvim mi se primakla, tražeći zaštitu. Bila je sasvim nesposobna podnijeti grubosti života.
- Idemo kući - odlučio sam naglo, okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva, a Bubica potrčala, prateći moj brzi korak.


Sutradan ujutro poslije događaja u parku, kad sam se probudio nakon divljih snova, shvatio sam da je volim. Danielu. Ne Bubicu. Nisam joj to odmah rekao, jer nisam znao kako. Teško je prekinuti ustaljeni put i krenuti novim. Ali morao sam to učiniti. Volio sam je sve više i sve sam je češće počeo zvati Danielom. Nije se odazivala, kao da nije čula, kao da je Daniela umrla, porodivši Bubicu.


- Svega se sjećam, Danielo - odgovorim joj na pitanje, dok su vjetrovi sjećanja polako se stišavali. - Ništa nisam zaboravio. Ali ja sam se promijenio. Nešto se u meni promijenilo. Ne mogu te više tretirati poput psa. Ma koliko ti to voljela. Ili trebala.
- Ne izbacuj me - zacvili ona.
- Neću te izbaciti.
- Ne znam i ne mogu se brinuti o sebi.
- Ne brini, neću te izbaciti!
- Ti si dobar prema meni - zacvili ona ponovo. - Nitko nikad nije bio tako dobar prema meni!
- Smiri se, molim te!
- Zar nisi zadovoljan sa mnom?
- Pa volim te! - uzviknem i ustanem. - Volim te!
- Onda me voli ovakvu! - vrisne ona. - Voli Bubicu!
Drhti i trese se u mom zagrljaju, dok joj milujem dugu i prekrasnu kosu. Milujem je kao ženu, ne kao psa, znajući, da Daniela moje milovanje doživljava drugačije.
- Smiri se, molim te - molim je i neprestano milujem. - Idemo spavati. Nastaviti ćemo razgovor ujutro.


Probudim se ujutro, zraka me sunca pogodila ravno u oko, pa pokretom, već sasvim izvježbanim, potražim njeno toplo tijelo pored sebe. Nema je!
Sasvim razbuđen i začuđen, sjednem u krevetu i gledam po sobi, ali nema Daniele i u trenutku kad odlučim ustati i potražiti je, primijetim neko meškoljenje pored svojih stopala. Iskočim iz kreveta i povučem deku i plahtu, otkrivši malu i drhtavu crnu pudlicu, čija se kovrčava dlaka sjaji, a crne joj oči uplašeno gledaju u mene. Moleći.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pretvaranje

Kao i uvijek i ovog sam jutra ustao prije nje. Vratio sam se sa šalicom vrele kave u ruci u spavaću sobu, sjeo i promatrao je kako spava, pijući kavu malenim toplim gutljajima zadovoljstva.
Želim da otiđe.
Prija mi ova usamljenička kava, bez njenog pričanja, koje ispijanje kave inače prati. Ne samo kavu, već svaku našu zajedničku aktivnost, Aleksa umata u hrpu prozirnih riječi.
Zašto ne odlazi?
Aleksa uzdahne u snu i prevrne se na lijevi bok, okrenuvši mi leđa i otkrivši ih pritom sve do male i čvrste stražnjice. Pogled mi se zaustavi na nju, a u sjećanju bljesne nedavni trenutak, kad mi je okrenula svoju malu i lijepu stražnjicu, nudeći mi se, a ja joj prišao, jer uvijek sam joj udovoljavao.
Zašto? Zašto se uvijek ševimo na način koji Aleksi trenutno odgovara? Zašto joj uvijek udovoljavam? Nekada sam uživao udovoljavati joj na sve moguće načine. Ali je to bilo nekad, prošlo je, nestalo neprimjetno negdje. Izgubilo se.


- Ti si najnježniji muškarac na svijetu - rekla mi je prilikom jedne šetnje uz obalu, dok smo promatrali brodove, namjeravajući popiti kavu na otvorenom, jer zimsko sunce je raskošno obasjavalo sve oko nas.
- Ozbiljno to misliš? - upitao sam je.
- Najozbiljnije! - Aleksa je klimnula, a kratka i plava joj se kosa zatresla: kao da se klasje žita zaljuljalo u nježnim rukama vjetra. - Čvrst si, ali i neobično mekan. To mi se strašno dopada kod tebe.
- Pa - razvukao sam polako - raduje me što ti se bar nešto dopada kod mene, osim ...
- Ne budi prasac! - rekla je uz osmjeh. - Znaš da nije tako.


Ali nisam znao. Ni onda ni sada. Imao sam dojam da me proždire, jer njeni su apetiti bili golemi u svemu. Nikad nije bila zadovoljna malim, običnim, uvijek je željela više, još više. Priznajem, volio sam tu njenu crtu u početku i prihvaćao njenu težnju za velikim uživanjem, ali mi pomalo išlo to i na živce. Može se uživati i u malim dozama uživanja, mislio sam, ali Aleksa očito nije. Nikad joj nije bilo previše uživanja! Igrao sam njenu igru, nastojeći joj udovoljiti, jer volio sam je, ali trošio sam se previše. Znam da je riječ "trošio" neprimjerna, ali je savršeno točna. Dojam da se trošim, polako nestajem u tom trošenju, gubim se, gubim samog sebe, uvukao se u moju nutrinu i izjedao me poput malignog tumora. Više nisam mogao otjerati te misli, uvukle su se u svaku moju unutrašnju poru i postale Ja. Raširile su se mojim bićem poput metastaza i trovale me.


- Promijenio si se - rekla je prije dva mjeseca Aleksa.
- Promijenio? - upitao sam je. - Kako to misliš?
- Ne znam baš ... - zamucala je Aleksa i oborila zeleni pogled, izbjegavajući moj znatiželjni. - Imam neki ludi dojam ...
- Što ludi? - pitao sam je: odlučio sam stvar istjerati na vidjelo, jer i prečesto je znala nešto natuknuti, pa više nikad ne progovoriti o tome, što mi je strašno išlo na živce i u meni budilo želju da je zgrabim za ramena i dobro protresem, ne bi li sve zatomljene riječi u njoj istresao iz nje.
- Ne znam kako se izraziti - odgovorila je Aleksa, kad nisam popuštao u navaljivanju i kad je shvatila kako ovog puta neću popustiti, ali i dalje se nadajući.
- Pokušaj - nagovarao sam je. - Pronaći ćeš riječi. Kad god nekad nešto želiš, uvijek pronađeš riječi.
- Eto! - uzviknula je. - I na to sam mislila! I to je jedan primjer.
- Ma o čemu govoriš?
- Osjećam neke druge vibracije. Možda glupo zvuči, ali osjećam da me ševiš sa mržnjom. Ne sjećam se kad smo posljednji put vodili ljubav. Samo se ševimo.
Oborio sam glavu. Nisam želio da Aleksa vidi moj pogled i u njemu pročita poštovanje. I iznenađenost. Znao sam da je pametna, da ima dobro zapažanje, ali me svejedno iznenadila.
- Govoriš gluposti - promrmljao sam, jer morao sam nešto reći, ona je očekivala to.
- Misliš? - upitala je i zapiljila se zelenim pogledom u moj, naprosto me bušeći. - Eto, noćas, baš noćas si se zabijao u mene, baš zabijao, nisi prodirao! Kad da zabijaš koplje!
- Čekaj malo! - protestirao sam. - Želiš li reći ... ma do vraga, pa čuješ li ti samo sebe? Imaš li pojma o čemu govoriš?
- Imam! - čvrsto je odgovorila Aleksa. - Prestao si voditi ljubav sa mnom.
- Ma ti si luda! - bunio sam se, ali u svojoj najskrivenijoj i najdubljoj dubini osjetio sam neko pokretanje i znao sam da povratka nema. - Govoriš besmislice i to znaš!


Zašto ne odlazi? Zašto?
Gledam je kako spava u mom krevetu, jer za mene je taj krevet usprkos svemu ostao moj, nikad nije postao naš, Aleksin i moj, iako smo ga često dijelili i jutros to prvi put svjesno primjećujem.
Kad je jučer poslijepodne stigla, nenajavljena, kako je uobičajila u posljednje vrijeme, nisam izdržao, a da joj to ne predbacim.


- Mogla si se najaviti - rekao sam ljutito, ni ne pokušavajući sakriti ljutnju.
- Imaš li drugu? - upitala je odmah, a zelene joj oči bljesnule.
- Zašto moram imati drugu? Prije si uvijek najavila dolazak. Sad samo baneš. Znaš, ponekad nisam raspoložen i volim biti sam.
- Ja ću ti pomoći otarasiti se neraspoloženja - mazno je rekla Aleksa i prišla mi. - Ako dozvoliš...
U dubini njenih prelijepih zelenih očiju vidio sam obećavajući nasladu i nisam mogao odbiti. Računala je na to, Aleksa, siguran sam. Igrala je na sigurnu kartu. Požudu.
- Dođi! - zapovjedila je, primila me za ruku i povela u spavaću sobu. - Nastupa vrijeme uživanja. Sve prepusti meni!
Oslobodila me je odjeće, ne dajući mi ništa činiti. Morao sam ostati miran i na svaki bi moj pokret zasiktala poput zmije. Zatim je svukla sve sa sebe i legla na mene, pokrivši me poput pokrivača, gušeći me. Proždirala me je zelenim očima, bušila mi tijelo pogledom i poigravala se mojom strašću kao da joj oduvijek i zauvijek pripada. Znala je sve trikove i nije ih se ustručavala upotrijebiti, a naslada je rasla i rasla, ispunila je sobu, da bi konačno prasnula na samom vrhuncu, dok sam ležao na leđima, a Aleksa čučala iznad mene i zabijala se na mene. U čitavoj toj ludoj i beskrajnoj strasti, pomislio sam u jednom trenutku, dok sam je pridržavao za oblu stražnjicu, kako ovog puta ne može mene optužiti da se zabijam u nju. Jer Aleksa se nabijala na mene, gutajući me pohlepno i sasvim zaboravivši da sam i ja prisutan, da sam učesnik u ovoj pomami od koje je topao zrak podrhtavao oko naših znojnih tijela. Odozdo sam joj gledao u lice kojim se razlio grč velikog uživanja i osjetio sam ubod nelagodnosti. Nije bilo ljepote, pretvorila se u ružnoću. Ličila mi je na neku pomamnu zvijer, kojoj je najvažnije, jedino važno, zasititi se do kraja.
I dok smo poslije ležali jedno pored drugog, boreći se povratiti dah, osjetio sam prazninu, prazninu nad prazninama. Dah me praznine hladio i smrzavao mi osjećaje, smrzavao mi i strast, sve se gasilo u meni, baš kao da je neka nevidljiva i moćna sila okrenula prekidač i isključila me. Prestao sam biti ljudsko biće i postao samo hrpa mesa i kostiju. Drhtava.
- Ovo je bilo moćno - promrmljala je Aleksa u moje lijevo rame, okrećući se prema meni i prebacujući dugu nogu preko mojih nogu: kao da debela zmija puže uz mene.


Hoće li ikad otići?
Kavu sam popio, Aleksa i dalje spava, ne namjerava se probuditi, ustati i otići, puštajući me samog. I odjednom shvaćam kako Aleksa nikad ne namjerava otići iz mog života. Zašto bi? Zar ovdje ne dobiva sve? Ono što joj treba? Ono po što dolazi. Kad hoće. Bez najave.
Ustajem i prilazim u dva koraka krevetu, pa izvlačim jastuk ispod Aleksine glave. Nešto mrmlja u snu i okreće se ovog puta na desni bok i dok se još namješta, gnijezdi, polažem joj jastuk na glavu i pritišćem ga.
Ravnodušno gledam kako se ispod deke odjednom pojavljuju duge i gole Aleksine noge, koje su se znale obavijati oko mene, a koje sada udaraju mahnito, trzaju se nekontrolirano, a ruke joj grabe moje i stišću me. Osjećam u tom stisku krik molbe i naglo se odmičem, držeći jastuk u rukama poput štita na svojim grudima. Aleksa se bori za dah, oči joj širom otvorene, nisu zelene, sive su i trese se, trese...
- Jesi li poludio? - pita me uplašeno. - Zašto si to učinio?
Ne odgovaram. Gledam je hladno i sjećam se njenog jahanja na meni prošle noći. Neću joj više služiti. Neću!
- Odlazim! - reče Aleksa, iskače iz kreveta i prvi me put njena golotinja ostavlja ravnodušnog. - Idem! Ti si lud! Idem!
Nisam lud, mislim i gledam je dok se panično oblači, ne ispuštajući me iz vida ni za tren, bojeći se, a ja uživam u njenom strahu. Nisam lud, samo se ljubav ili strast, ma što da je to bilo, pretvorilo u nešto drugo.
To je sve. Ništa više.



Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez
pristanka autora.

Pravovjerni

Večeras je sastanak "Mladih novih snaga" kojima naravno i Ina pripada. Raduje se sastanku, jer sresti će svoje prijateljice, koje gotovo da jedino i tom prilikom viđa, čuti će što se sve događa u zemlji i svijetu iz usta pametnog i mudrog Voditelja, koji će im pokazati pravi put, jedini ispravni put kojim treba koračati. Ali ... To "ali" krije u sebi tajnu i zagorčava radost Ine, koju osjeća radi sastanka. I njena joj tajna pritišće mladu jedanaestogodišnju dušu, postaje joj preteško breme.


Prije dva dana, u utorak, zbog bolesti nastavnice, nije imala posljednja dva školska sata i tako se dogodilo ono što se nikad prije nije dogodilo: došla je kući već u tri poslije podne, umjesto u pet i trideset. Dok ju je pritajena radost zbog tih poklonjenih sati grijala, brzala je kući, radujući se slobodnom vremenu, kojeg je inače imala vrlo malo.
Ispred zgrade u kojoj je stanovala, Ina zastane i zadivljeno pogleda u vis, zabacivši plavokosu glavu i škiljeći svijetlim plavim očima prema nebu, prema kojem kao da je stremio njen voljeni prvi pametni neboder u gradu, uzdižući se sa svojih pedeset i pet katova visoko i ponosno iznad ostalih zgrada. Bila je ponosna što su njeni roditelji uspjeli kupiti stan u ovom biseru, koji se vidio iz bilo kojeg dijela grada i pozdravljao oči svojom staklenom i čeličnom ljepotom. Nije svatko mogao dobiti ni dozvolu za kupnju stana u ovom elitnom neboderu, znala je to Ina, iako je bila samo nedorasla djevojčica.
- Vidiš, Loptice - objasnio joj je njen tata, vrhunski informatičar, programer, koji je radio nešto veliko i tajno za Vladu - mi smo počašćeni što stanujemo ovdje, u ovom staklenom ljepotanu. Ovdje se nikada neće dogoditi nestanak struje ili vode. Ili bilo čega, kad već govorim o životnim neugodnostima. Neboder je programiran da se brine sam o sebi.
- Pa onda je to planet Zemlja u malom - rekla je Ina.
- Nešto slično - rekao je njen pametni tata i nasmijao se, pa joj dugim prstima prošao kroz plavokosu glavicu. - Iako se ne okreće ni za kakvim suncem.
"Neboder ima baš sve", pomislila je Ina, dok je tipkala brojke šifre, bez koje nije ni mogla ući u zaštićenu zgradu. Dok su se vrata ispred nje otvarala, a na podu u hodniku zatreperio crvenom bojom datum, vrijeme, prognoza sa slikom malog kišobrana, podsjećajuće zaboravne na kišu koja je neumorno sipila već nekoliko dana. "26.03.2018. - 14.58 - kišovito", titralo joj je pred očima, a slika malog kišobrana žarke crvene boje natjerao osmijeh na lice: pa tko još može zaboraviti kišobran, kad danima lijeva? Mora da ljudi sa godinama postaju jako zaboravni: ona, Ina, nije nikad ništa zaboravljala.
- Morate pažljivo i pronicljivo promatrati događaje oko sebe - rekao je Voditelj na jednom od sastanaka, koji su se održavali dva puta tjedno. - Često ono, što nam izgleda nerazumljivo, kad se bolje pogleda, dobije svoj smisao. Vježbajte svoj um i o svemu izvijestite ovdje, na sastanku "Mladih novih snaga", jer mi smo ti, bolje rečeno vi, na kojima počiva budućnost našeg pokreta, naše zemlje. Nikad to nemojte zaboravljati, ni u jednom trenutku.
Ina nije zaboravila. I zato je odmah, istog časa kad je položila dlan na ulazna vrata stana dozvoljavajući njegovo skeniranje, umjesto da vrata na staromodni način otključava, osjetila je nešto novo, nešto neobično, nesvakidašnje, bolje reći toliko rijetko, da u početku nije ni mogla shvatiti, što je to što joj draži nosnice. Kakav je to neugodni miris, koji joj je od nekud poznat, ali ne može mu odrediti porijeklo?
Pomalo smetena, Ina je krenula hodnikom pravo prema očevom kabinetu, iz kojeg je dopirao nepoznato-poznati miris i ne mareći za nepisana kućna pravila, otvori vrata širom, ne pokucavši, ni ne shvativši kako time narušava očevu privatnost, što do ovog časa nije nikad učinila.
Istog trena, kad je ugledala smetenog oca, koji je naglo poskočio u fotelji i koji je zamahao u rukom ispred svog lica, Ina shvati kako njen tata puši i zgrozi se. Zar njen tata? Ma vidi samo taj plavičasti oblak dima kako se lijeno podiže prema stropu, gdje ga usisavaju crpke osvježivača zraka. Pa tata radi na nekom projektu za Vladu! I puši! Krši zakon! Ina se prisjeti svih onih filmova, koje su im u školi prikazivali o štetnosti pušenja, svih onih predavanja na sastancima "Mladih novih snaga", svih onih panoa koje je viđala u gradu, na zgradama, na autobusima, posvuda, baš posvuda, a iz kojih je iskakala zastrašujuća cigareta, u kojoj se raspadao ljudski kostur, zorno prikazujući što se to događa u plućima pušača. Sjeti se i riječi Voditelja.
- Pušači su ubojice! - grmio je Voditelj na sastanku "Mladih novih snaga" prije samo tri tjedna. - Mislite da nisu? Jesu! Odgovorno tvrdim da jesu! Na stranu to što uništavaju sami sebe, ali pušači vam kradu svjež zrak, primoravaju vas na takozvano "pasivno pušenje". Razmislite malo o tome. Imaju li oni na to pravo? Nemaju! Krše i "Zakon o zabrani pušenja", a sve pod lažnim moraliziranjem, kako je to njihovo pravo. Nije! Zdravlje građana pripada Državi! I zbog toga je pušenje i zabranjeno. Radi brige za zdravlje svih građana. Na žalost, još ih ima koji se tome opiru, osnivaju tajna udruženja na kojima puše, a neki, usprkos ugrađenim alarmima, puše u svom stambenom prostoru, kvareći alarmne uređaju, ili ih znaju privremeno isključiti. I kad tako nešto vidite, što morate učiniti, vi, mlade i nove snage?
- Prijaviti! - kliknula su djeca u glas. - Prijaviti!
Prijaviti? Zar oca? Zar svog voljenog taticu? Ali kako to da on ... pitanja na koja nije bilo odgovora, rojila su se u Ininoj zbunjenoj glavici.
- Sad znaš - rekao joj je otac mirno. - Da, pušim. Potajno, kao i svi ostali. I nikad ne bi doznala, da nisi ranije stigla kući. Što se dogodilo pa si došla u neuobičajeno vrijeme?
- Otkazali su nam u posljednji čas dva posljednja sata - automatski je odgovorila.
- A zamjena? - pitao je njen tata. - Zar nisu imali nikog?
- Ništa nam nisu objasnili.
- Tipično - promrmlja otac. - Mogli su bar roditelje obavijestiti: da možemo doći po vas. I ne bi se ovo dogodilo.
- A ti bi i dalje pušio - nadoveže se Ina optužujući.
- Vjerojatno - napola prizna njen tata. - I što sad?


I što sad?
Pitanje se ukopalo u Inu poput zločeste krtice i ne napušta je. Neugodno joj je zbog tog pitanja, koje joj kvari bezbrižno djetinjstvo, uništava raspoloženje. Što sad? Od kad zna za sebe, sluša o tome, kako se prekršitelje Zakona mora prijaviti. Ali, zaboga, u pitanju je njen tata ...
Voditelj, stojeći na povišenoj platformi grmi o zdravom životu, o brizi za vlastito tijelo, a u Ininim zbunjenom umu sve se komeša. Njen joj je tata pokazao i drugu stranu, stranu za koju nije ni znala da postoji. Tata joj je govorio o ljudskim pravima, o ljudskoj slobodi biranja, ali je Inu to još više zbunilo, jer, ne govori li Voditelj o istome? A koje kao da nije isto ... ma sve je to ludo-zbunjujuće, skroz naskroz nerazumljivo joj. Zašto se život, do sada tako lijep i bezbrižan, odjednom ovako zakomplicirao?
- A sada, drage moje snage, sad ste vi na redu! - završi Voditelj svoju tiradu i široko se osmjehne mladoj i pažljivoj publici. - Na redu su vaše prijave. Ima li tko prijaviti nešto ili nekoga?
- Imam ja! - vikne Tara, Inina vršnjakinja i njena dobra prijateljica sa kojom je često učila, a koja je sjedila dva reda ispred Ine i koja je sad naglo ustala. - Prijavljujem pušenje!
- Dođi ovdje gore - pozove je sa osmjehom Voditelj. - Neka svi dobro vide onu, koja se brine za svih nas, za naše zdravlje, za ono što je najdragocjenije.
Žamor dječjih glasova isprati sitnu Taru, koja se uspravila u čitavoj svojoj visini, nastojeći izgledati što viša, dok joj na licu titra ponosni osmjeh. Ovo je njenih pet minuta! Sad će, po prvi puta u njenom mladom životu, svi gledati u nju, pažljivo pratiti njene riječi, a kad završi ...
Pljesak se prolomi, kad Tara prestane govoriti, nakon što je prijavila svoju stariju sestru zbog pušenja u stanu.
- Bravo! - vikne Voditelj, priđe joj i podigne Tarinu lijevu ruku visoko gore, baš kao pri proglašavanju pobjednika u boksu. - Tako govori istinski osviješten i odan član "Mladih novih snaga", kojemu je uvijek na umu opće dobro. Molim, još jedan pljesak za našu Taru: zaslužuje to!
Pljesak još jači uz buku i ciku mladih glasova odjekuje dvoranom, dok zarumenjela Tara vraća se svojoj stolici, a pogled joj plamti srećom i ponosom: izvršila je svoju časnu dužnost. Ina ne može skinuti pogled sa blistavog Tarinog lica.
- Ima li još tko neku prijavu?
- Imam ja! - začuje Ina svoj uzbuđeni glas i u nevjerici ustanovi kako je i ne znajući, protiv svoje volje, poskočila sa stolice i stoji uspravno, dok joj se grudi uzbuđeno dižu i spuštaju u brzom ritmu, a ruka joj visoko podignuta u zraku, dok svi sad gledaju u nju.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Detalji

Silvana pogleda u Terijevo lice, kamuflirano dimom: kao da je namjerno ispustio dimnu zavjesu, sakrivajući pogled.
- Reci nešto - reče Silvana.
- Što? - upita Teri. - Već čitava dva dana razgovaramo.
"To je istina", pomisli Silvana u sebi, ali samo u sebi, dobro se čuvajući da to i ne izrekne na glas. Prekjučer je doputovala i bacila mu se u zagrljaj i dok su hodali prema njegovoj kući, neprestano su jedno drugo nešto zapitkivali, jer nekoliko se tjedana nisu vidjeli, puna tri dugačka tjedna i pitanja je bilo, činilo se, za sva vremena. Sada kao da su nekako nestala, iscrpila se, klonula, pa drijemaju u njima, čekajući rastanak koji će sutra poslijepodne uslijediti. Sa njegove strane posebno. Nije to željela. Moraju razgovarati. Zna vrlo dobro, kako će pitanja, odmah nakon neminovnog rastanka, jer mora se vratiti na posao, u njima početi rasti, iskusila je to. I dok je autobus bude odnosio dalje od Terija, ljutiti će se na samu sebe. Zašto ga nije pitala, ovo, zašto ono ...
- Ti kao da voliš šutjeti - primijeti Silvana, pa srkne malo kave iz šalice, a pogled joj odluta preko Terijevog ramena, zapleše po maloj prostoriji ispunjenoj žamorom gostiju: kao da samo za njihovim stolom šutnja caruje.
"To je istina", pomisli Teri i u neprilici obori pogled: uplašio se i od same pomisli da mu Silvana pročita misao. Od kako je prekjučer doputovala, neprestano razgovaraju, osim za vrijeme ... pa neće valjda i tada razgovarati? Bio je siguran, kako ona ne bi imala ništa protiv. Koliko je ta mogla govoriti! Nije izgovorio toliko rečenica čitava ona tri tjedna, koja je proveo bez Silvane, koliko ih je izgovorio u ova nepuna dva dana. Zbog njena ispitivanja.
Čemu toliko riječi? Voli šutnju, tišinu, mir. Naravno, voli i Silvanu i zbilja mu je lijepo sa njom, ali ... toliko govoriti, pa to jednostavno nije normalno.
- Ništa nemam protiv razgovora - reče on tiho.
- Na čudan način to pokazuješ - primijeti Silvana potišteno. - Kad ti postavim neko pitanje, bilo kakvo pitanje, uvijek odgovaraš što kraće možeš.
- Zar to ne valja? - upita Teri.
- Eto! - uzvikne Silvana. - I sad to činiš?
- Činim? Što?
- Gušiš konverzaciju.
- Molim te, ne pretjeruj.
- Uopće ne pretjerujem - odgovori Silvana živahno. - Tebe kao da ne zanimaju detalji.
- Detalji? - upita Teri. - Kakvi detalji?
- Pa iz mog života - odgovori Silvana. - Koji drugi detalji? Zar ti nisam govorila o tome koliko mi nedostaješ, kad smo ovako razdvojeno ikako neprekidno mislim na tebe, na nas dvoje zajedno? Kako se pitam što u tom trenutku radiš, gdje se nalaziš, o čemu razmišljaš ... pa znaš već, sva ona razmišljanja koja imaju ljudi koji se vole. Zar ti ne razmišljaš o meni?
- Razmišljam.
- I? - Silvana se nagne prema Teriju, a leđa joj se zgrbe u jedan veliki upitnik.
- Što i? - upita on.
- O čemu razmišljaš, kad razmišljaš o meni?
- Paaaaa ... - otegne Teri - zamišljam te golu i ...
- Tebi je sve zezanje! - uzvikne ona, a nekoliko ih gostiju radoznalo pogleda. - Zar ne možeš biti ozbiljan?
- Ozbiljan sam - reče Teri. - Htjela si detalje. I sad kad ti ih pružam, duriš se.
- Ah, zašuti! - prasne Silvana ustajući. - Biti će najbolje da pođemo kući. Kad bolje razmislim, biti će najbolje da se spakiram i otputujem. Pa ćeš moći šutjeti!
Šutke, izbjegavajući je gledati, Teri ustane i polako krene za Silvanom, koja brzim i dugačkim i odlučnim koracima napušta topli lokal, dok joj potpetice čizmica tupo odzvanjaju, govoreći o njenoj ljutnji. Teri zna, osjeća, kako Silvana očekuje njegove ruke na svojim ramenima i njegove riječi kojima je moli za oproštaj, moli je da ostane, da ne odlazi, ne napušta ga. Ali šuti, drži čvrsto stisnute vilice, kao da se boji, kako bi mu riječi mogle nekontrolirano izletjeti, olabavi li samo na tren stisak čeljusti. Neka otiđe. Biti će pravo olakšanje imati kauč samo za sebe, ništa ne govoriti čitavu dugačku lijenu večer, šutjeti u mraku i čekati san. Neka otiđe.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Hiperica

Dao sam joj nadimak "Hiperica", onako, samo za moju dušu, za moju upotrebu, da se tako neknjiževno izrazim. Imala je svoj nadimak pod kojim je objavljivala priče i pjesme na svom blogu, ali nikad je nisam zvao njenim nadimkom, već uvijek svojim. Volio sam doći na njen blog, obojen plavetnilom, podsjećalo me na more, pa bi krstario između njenih umotvorina kao što sam nekada, u svojim mladim i neobuzdanim danima krstario morem.
Dirale su me njene pjesme i Hipericu sam posjećivao sve češće, pronalazeći u njoj duh buntovništva, kojeg sam i sam u tim godinama imao napretek. I volio sam taj Hiperičin neobuzdani duh i divio mu se, jer priznajmo, na stranu feminizam i sve ostalo, rijetke su žene koje su takve. Da je živjela prije petsto godina, sigurno bi se pridružila gusarima.
A ja volim rijetkosti, uvijek sam ih volio. Takozvani "normalni" ljudi, u meni bude netrpeljivost, dosadu i vrlo brzo im nastojim umaknuti, a da ih ne uvrijedim. Jer slušati neku glupaču kako toroče o tome koje cipele obuti i koju majicu kupiti, nije moj san dobre i poželjne konverzacije. Volim neobične teme, neobične i nesvakidašnje ideje, a Hiperica ih je imala napretek. I prosipala ih je bezbrižno u našim razgovorima, koji su postajali sve učestaliji.
Naravno, i Hiperica je posjećivala moj blog i izražavala se pohvalno, često kroz prijateljsko zadirkivanje, o mojim umotvorinama. Uživao sam u njenim reskim komentarima punim neobuzdane mladosti i u svojoj sam je mašti vidio kako stoji iznad provalije, bez straha, a ispod nje dubok ponor, vjetar joj fijuče oko ušiju i mrsi joj kosu, dok Hiperica potpuno predana svojoj unutrašnjoj razdraganosti, recitira svoje lude pjesme. Kome? Pa zraku, stijeni, šumi, jer ljudi ...
Osjećao sam kako ne vjeruje previše ljudima i pitao sam se, tko li ju je povrijedio. I zašto? Tko može imati snage i povrijediti taj nježni pjesnički duh?
Sprijateljili smo se Hiperica i ja. Iako nas je dijelio ponor godina, imali smo i nešto zajedničko: buntovan duh i ljubav prema riječima. Malo pomalo, počeli smo izmjenjivati e-mail poruke, zatim prešli na chat. Uživao sam. Razgovarali bi tako i po nekoliko sati, dok je vrijeme nestajalo. Nekoliko sati provedenih u izmjenjivanju poruka sa Hipericom, pretvarali mi se u minute. Mislio sam o njoj kao o golubici, a sebe vidi u galebu i već sam pisao u glavi priču o prijateljstvu golubice i galeba. Otkačena priča, baš kao što je i Hiperica otkačena. Uživao sam, istinski uživao. A uživala je i ona, Hiperica. Nije to krila. Uvijek je gromoglasno, poput kanonade pucala veseljem, ali primijetio sam, kako se ponekad povlači u tugu, šuti, ne odgovara onako živahno, poletno, puna duha, kako je inače odgovarala.
"Ljepotice", pisao sam joj. "Je li ljubav u pitanju, pa si potištena?"
Naravno da nije bila ljubav, suviše je bila lijepa, da bi joj ljubav zagorčavala život: nešto ju je drugo mučilo, nešto o čemu nije željela govoriti. Neka joj je boljka, o kojoj nije željela govoriti, mijenjala raspoloženje.


I onda, jednog dana, dok je ledeni vjetar fijukao gradom, nisam više mogao izdržati i upitao sam je, birajući riječi pažljivo, bojeći se da je ne povrijedim, kako bi možda trebala konzultirati se sa nekim ...
Hiperica je prasnula. Poput supernove izlio se njen prasak, naglo, bljesnuvši mi u lice sa monitora. Tako mi se učinilo.
"Ne želim nikakve konzultacije ni sa kim! Ne želim više razgovarati", bljesnula je njena poruka na monitoru i čas kasnije prekinula je vezu.
U redu, mislio sam potišteno, povrijeđena je malo, sad se duri, ali proći će je. Već za nekoliko sati, kad se noć spusti nad gradom, kad ljudi traže društvo, vratiti će se i mi ćemo ponovo bezbrižno čavrljati i izmjenjivati ludo-neobične ideje.
Ali nije se vratila, Hiperica. Nikad više nije željela čavrljati sa mnom. Pitam se: što li joj je, pa tako burno reagira? Zar sam dotakao nešto što nikako nisam smio dotaknuti?
U svoje opravdanje mogu reći samo ovo: mislio sam da smo prijatelji, a prijatelju se sve može reći, ne postoji tabu-tema, između prijatelja. Pravih, naravno.
Jesmo li prijatelji, Hiperico?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Čvrst momak

"Čvrst sam ja momak", pomisli Reno, pažljivo zagledajući svoje lice u ogledalu, za vrijeme dosadnog svakodnevnog i samim time mukotrpnog obreda brijanja. "Ne može me se tako lako slomiti! Prošle su dvije godine i vrijeme je da zaboravim. Moram zaboraviti. Što se dogodilo, dogodilo se. Povratka na staro nema. Nisam želio da se to dogodi, nitko nije, pa ni ona pijana budala, ali ... splet nesretnih okolnosti tog kobnog dana i ništa više. I vrijeme je da prihvatim neumoljive činjenice života i počnem ponovo normalno živjeti. Život se nastavlja. I kad mene više ne bude i dalje će se život nastavljati i ljudi će dočekivati Novu godinu i smijati se i piti i tako mora biti i tako treba biti. Henrieta je mrtva i neće oživjeti, zatvorim li se u stan i naločem poput životinje. Kao što sam prošle godine učinio. Ništa je neće oživjeti. I zato idem na ovu zabavu, dočekati Novu godinu sa svojim prijateljima, piti i plesati i smijati se i neću misliti na Henrietu, jedinu Henrietu, neću misliti na nju, na onaj dan, ni na što neću misliti ...".
Ali nije uspijevao u tome. Dok se polako oblačio, misli mu odlutale na onaj dan točno prije dvije godine, zadržavale se na tom danu i protiv Renove volje. Isto se tako, baš kao i ove večeri na Staru godinu, dotjerivao, ali je tada ...


... ispred toaletnog stolića stajala Henrieta, obučena u zanosnu crvenu haljinu, kratku, lepršavu, koja je otkrivala njene duge i lijepe noge, a zlatna joj se kosa spuštala niz gola leđa. Četkom je ravnomjerno prolazila kroz zlatne niti, potez za potezom, ravnomjerno, a Reno uživao u svakom njenom pokretu, u presijavanju zlatnih niti, osjećajući sreću. Prizor koji ga usrećuje.
- Nije li haljinica prenapadna? - upitala je.
- Ne budi luda, zlato - odgovorio je Reno. -Imaš savršene noge i ni jedna haljina na tebi nije napadna. Pokaži ono što imaš. Ne stidi se.
- Ah, muškarci - rekla je Henrieta. - Mogla sam i znati tvoj odgovor.
Preko ramena je prebacila kratki kaput i dok su prolazili ulicom do svog automobila parkiranog malo podalje od zgrade u kojoj su živjeli, Reno je primjećivao poglede muškaraca na njoj i drsko im uzvraćao gledajući ih ravno u oči. A oštar i podsmješljiv pogled mu je slao poruku: "Prste k sebi, druškani! Ova je ljepotica moja. Možete gledati. Ali samo gledati."
Poput pravog kavalira, kojih je sve manje, kako je jednom primijetila Henrieta, otvorio joj je vrata kola, pridržao ih dok se Henrieta nije udobno smjestila, pa ih pažljivo zatvorio, bez buke.
Promet je u gradu, naravno, podsjećao na najcrnji košmar. Kiša je iznenada počela padati i bubnjati po limu i staklu kojim su bili okruženi, odvojeni od ostatka svijeta, a njene su velike kapi odskakale i prskale i sve je za čas bilo mokro, potopljeno.
- Dobro je što nas nije zahvatilo na putu do kola - primijetila je Henrieta. - Moja bi frizura bila upropaštena, o haljini da i ne govorim.
- Strašno - odgovorio je šaleći se i zadirkujući je Reno. - To sigurno ne bi ni mogla preživjeti. Prava katastrofa!
- Samo se ti ...
Nikad nije završila rečenicu. U njih se, sa suvozačeve strane, sa strane gdje je sjedila Henrieta, zabio drugi automobil vozeći bjesomučnom brzinom i oduzeo riječ Henrieti, oduzevši joj i život. Zapanjen, ne vjerujući da se ovo uistinu događa, Reno je vidio, baš kao na usporenom filmu, kako iz Henrietine glave, iz zlatnog slapa raskošne kose, odjednom izbija ljepljivo crvenilo, kako joj je glava neprirodno klonula na grudi, kako ...


- Rekao sam da neću misliti o tome! - glasno i odlučno progovori Reno, završavajući oblačenje. - Gotovo je. Više ne mislim. Idem na taj doček i bogovski ću se provesti.


- Znaš - reče mu prijatelj kod koga je bio organiziran doček, dok su sa čašama u rukama stajali na balkonu, na koji su na trenutak izašli u potrazi za svježim zrakom - bojao sam se da možda nećeš doći. Dobro je što si došao.
- Jest, dobro je - složi se Reno i blago osmjehne. - Prija mi ovo druženje.
- Pogotovo Almina prisutnost - primijeti mu prijatelj i potapša ga po ramenu. - Dobra je cura, poznajem je čitav svoj život. Dobro si odabrao.
- Jesam li? - upita Reno, gledajući kroz stakleni zid Almu, kako stoji pored stola sa pićem u uskoj i crvenoj haljini, za koju mu je istog časa, kad je stupio u prepun stan, zapeo pogled: oko trideset, visoka, crnokosa, velikih i vatrenih crnih očiju. - Ili je ona mene odabrala?
- Tako misliš? - upita ga prijatelj.
Reno ne odgovori: zar je to važno? Nije! Važno je jedino to, što ponovo osjeća želju, ponovo sa iščekivanjem očekuje razvoj događaja.
- Pozvati ću je kod sebe - odjednom reče, a da nije ni bio svjestan kako je to odlučio.
- Učini to svakako! - reče mu prijatelj.


Njegov mobitel zapišta: netko mu je poslao poruku. Reno otvori oči i prvo što ugleda, bila je meka ženska ruka prebačena preko njegovih grudi. Okrene glavu na lijevo i zagleda se u Almu: mirno spava poluotvorenih usta, priljubljena uz njega. Reno se osmjehne na taj prizor, lijep, poželjan. Koji dugo vremena nije vidio.
Polako, pazeći na svoje pokrete, odmakne se od usnule Alme i ustane, pa onako gol dohvati mobitel i sa njime u ruci tiho išeta iz spavaće sobe: kad je već budan, može skuhati i kavu.
Čini mu se kako nije ni spavao. Pili su prilično, oboje odgađajući odlazak u krevet, a kad su dokrajčili bocu vina i kad više nisu imali strpljenja odgađati željeni trenutak, kad su kočnice, zahvaljujući popijenom vinu sasvim popustile, mahnito su poskidali odjeću sa sebe, uskočili u krevet, a dugo odgađana strast spojila ih u grčevitom i slatkom zagrljaju. Bilo je dobro, bilo je više nego dobro i trajalo je i trajalo ...
Reno se osmjehne na sjećanje, vrativši se iz kupaonice, obučen samo u traperice, iako je u kuhinji bilo hladno. Srkne prvi gutljaj kave, koji mu neobično prija, pa dohvati mobitel sa stola, gdje ga je bio odložio.
"Sretna Nova!", pročita poruku, a ime pošiljateljice ga ošamuti. "Henrieta", pisalo je na zaslonu mobitela i Reno osjeti, buljeći netremice u to voljeno ime, kako mu suze naviru na oči, a prizor iz one daleke noći, dok njegova ljubav četka svoju raskošnu kosu, zaleprša poput ranjenog goluba u njegovoj duši, oživi u sjećanju, bljesne, zaboli, a ruke mu drhte i drhte ... Zatim se odjednom sa olakšanjem sjeti koja je to Henrieta, nije ona njegova, već sadašnja poslovna suradnica i val ga olakšanja zahvati. Pomislio je ...
- Nadao sam se da sam čvrst momak - promrmlja glasno, brišući nadlanicom suze. - A cmoljim poput derišta.
- Nisi derište i ne cmoljiš - reče mu Alma iza leđa.
- Nisam? - upita on. - Što sam onda?
- Muškarac - odgovori mu Alma osmjehujući se, stojeći gola pred njim i ne stideći se svoje golotinje, ni ne mareći za hladnoću. - Pravi muškarac! To si ti! Pravi muškarac koji se ne boji pokazati osjećaje.
Reno samo klimne: grlo mu se stezalo i boljelo ga i ni riječi ne može izgovoriti, a Alma, osjetivši to, priđe mu i zagrli ga, a njena mu toplina i miris udahnu mir, duboki mir i sada je znao, kako zaborava nema, ni ne treba ga biti. Može se sjećati bez bola. Uz Almu.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.