petak, 5. rujna 2014.

Užitak




Svakog bi se jutra poslije vrele noći Teodora tiho iskradala iz kreveta, nastojeći me ne probuditi. Nikad me nije probudila svojim bijegom iz kreveta zbog jednostavne činjenice: budio bih se uvijek prije nje. Ali joj to nikad nisam rekao, nastavljao sam igrati igru i pretvarao se svakog jutra kako čvrsto spavam, dok bi se Teodora nježno se primicala rubu zajedničkog kreveta i ustajala, gola vitka, prekrasna, duge i crne raspuštene kose. 
Uvijek bi se prvo propela na prste visoko podigavši ruke i prste pomicala u zraku kao da bere neke samo njoj vidljive plodove. Kroz poluotvorene oči gledao bih kako joj se stražnjica napinje, leđni mišići zatežu. Uskoro bi do mene dolepršao uzdah zadovoljstva koji se otkidao s Teodorinih usnica. Nakon takvog istezanja, svojevrsnog pozdrava jutru, Teodora bi uvijek prilazila stoliću s ogledalom. Sjela bi i dohvatila četku i ono što sam svakog jutra tog ljeta gledao i što mi nikad nije moglo dosaditi, otpočinjalo bi. 
Uz duboki uzdah Teodora bi započela četkati svoju dugu i crnu i sjajnu kosu, mekim i ujednačenim pokretima, dok bi joj malene grudi podrhtavale na jutarnjem suncu, čije bi zrake dopirale kroz širom otvoreni prozor. Gledao sam škiljeći ispod trepavica i uživao, svakog jutra sve više i više i taj način uživanja više mi je govorio o Teodori i meni, o nama, o našoj vezi, nego li sve strastvene riječi koje smo izgovarali u vrelim noćima grčeći se zbog navale strasti. 

Jednom, dok smo ispijali hladna pića uz šum mora, Teodora se nagnula prema meni i položila dlan na moju nadlanicu i rekla sanjalački se osmjehujući: 
- Suviše me idealiziraš. Ne nalaziš mi mane. 
Ništa nisam rekao. Samo sam okrenuo svoju ruku ispod njenog dlana i nježno joj stisnuo šaku, malu i čvrstu, s dugim prstima. Znao sam da ima mana, naravno, ali tog trenutka, ustvari, tog ljeta, Teodora je bila bez mane, savršena, božanstveno savršena. U mojim očima, mojim osjećajima. I znao sam, da će zauvijek u mom sjećanju tako biti, jer, bez obzira što nam budućnost bude donijela, moja će Teodora uvijek biti Teodora iz onog ljeta, savršena Teodora. 
Nikad o tome nismo govorili, ali osjećao sam, da ona zna što mislim i da u potpunosti dijeli moje mišljenje i osjećaje. I bio sam beskrajno sretan zbog toga, osjećajući duboko zadovoljstvo i nepomućeni mir. 

A onda je došao dan rastanka. Teodora se morala vratiti u svoj grad, a ja u svoj, ljeto je bilo pri kraju, polako je umiralo: umirale su i ljetne ljubavi. Ma koliko to čudno bilo, uvijek kad mislim na Teodoru, uvijek mi u sjećanju bljesne njeno golo tijelo i ruke podignute visoko iznad glave. I na trenutak mi se učini kako čujem šum četke koja prolazi kroz Teodorinu gustu crnu kosu mekim i ujednačenim pokretima. 
Ispratio sam je na autobusnu stanicu, a ona, tog ljeta moja Teodora, zakoračivši na visoku stepenicu penjući se u autobus, odjednom se okrenula i rekla mi s osmjehom: 
- Svako sam jutro znala da se pretvaraš kako spavaš. 
- Zašto mi to nisi pokazala? - upitao sam pomalo zatečen.
- Nisam ti htjela kvariti užitak - rekla je.
Samo to. I ništa više. Zatim je ušla u autobus i ... ništa više.

Ljubav na dvanaestom katu


Već neko vrijeme nisam bio zadovoljan s njom. Lila se promijenila. Nije više bila ona divlja ždrebica koja je skakala na mene istog trena kad bi ušli u moj stan, obavijala mi ruke oko vrata i noge oko struka, čvrsto se pripijajući uz mene i grizući mi vrat, paleći vatru strasti u mojim preponama. I dalje je sve to radila, ali nije bilo vatre u tome. Je li se Lila promijenila, ili sam ja progledao? Počeo zapažati ...

- Sreća je, što stanuješ na dvanaestom katu - rekla je onog dana prije gotovo godinu dana, kad sam je prvi put pozvao i uveo u stan, gdje smo odmah, naravno, završili u krevetu. 
- Kako to misliš? - sneno sam je upitao. Netom smo se divljački poševili i želio sam na miru popušiti tek upaljenu cigaretu, a ne razglabati o stanogradnji. 
- Imati ćemo sretnu ljubav - objasnila je i popela se na mene, opkoračivši me, otimajući mi cigaretu i gaseći je u velikoj i praznoj staklenoj pepeljari. - Da stanuješ samo kat više, nikad ne bi došla k tebi.
- Sretna dvanaestica - promrmljao sam.
- Sretan ti - odvratila je i vještom me rukom ...
Kad je bilo po drugi put gotovo, Lila je ustala i onako gola sasvim nemarno došetala do prozora, nagnuvši se gotovo sasvim sa grudima van njega, dok je ispod nje zjapila siva praznina. 
- Ne naginji se toliko - opomenuo sam je, gledajući njenu napetu stražnjicu: nisam mogao skinuti pogled sa nje onako kruškaste, čvrste i vruće i glatke pod mojim dlanovima, kako sam se bio netom uvjerio. 
- Volim visine - odgovorila je Lila i još se više nagnula. Voljela mi je prkositi, shvatio sam to već onda. 

Tako je bilo svaki put kad bi Lila došla k meni. Divlje bi se poševili, a onda bi Lila ustala i onako gola i dugih, dugih nogu lijeno odšetala do prozora i divila se pogledu. Moji su se susjedi divili njenim sisama, kako su me zlobno obavijestili već sutradan, u liftu. Nije me bilo briga. Jer Lila je imala što pokazati. 
Šest je mjeseci divljeg jebanja (nisam namjerno prost, vjerujte mi, ali zbilja nema druge riječi koja bi mogla opisati ono što se događalo između Lile i mene) prohujalo u hipu, a kako je vrijeme odmicalo, osjećao sam sve veću prazninu u sebi. Nije bilo sreće u grudima, samo neka tupa i prazna bol kojoj nisam znao imena. 

- Jesi li zadovoljna s ovim što se događa između nas? - upitao sam Lilu tek nakon punih deset mjeseci naše veze koju i nisam mogao nazvati vezom.
- Naravno! - uzviknula je i oštro me pogledala suzivši oči u oblik badema. - Zar ti nisi? Nije ti lijepo? Seks ti ne godi? Zar sam loša?
- Lila! - protestirao sam.
- Što, Lila? - ratoborno je uzvratila Lila. - Mislila sam da uživaš.
- Naravno da uživam.
- Pa onda?
I za Lilu razgovor je bio završen. Iskočila je iz zgužvanog kreveta kao i toliko puta do sad i pojurila prema prozoru, nagnula se što je više mogla i veselo otpuhivala dimove, dok sam ja i opet gledao u njeno zanosno dupe, ali koje, na svoje sam veliko iznenađenje shvatio, više nisam toliko očajnički želio grabiti. 
Sunce je upravo zalazilo i jedna je zlatna zraka pogodila Lilinu crnu kosu, kad sam osjetio silnu bol u glavi i pritisak u grudima koji je rastao i rastao i odjednom sam shvatio kako to golema mržnja, poput zloćudnog tumora buja i raste u meni. Sve me boljelo, čitavo me tijelo boljelo, um mi je vrištao i silno, očajnički silno, želio sam da se Lila okrene prema mene, pogleda me i po prvi put mi reče da me voli, da me želi, da me voli, da me voli ...
Nisam ni znao da sam ustao i bosonog tiho prišao Lili. Nisam to znao. Shvatio sam što činim tek onda, kad se iz Lilinog grla probio silan vrisak straha i protesta, jer sam je zgrabio za noge tik iznad samih gležnjeva i silovito povukao prema sebi i odmah pustio. Dok sam gledao još samo njene duge noge kako nestaju u ponoru, jer tijelo više nisam mogao vidjeti, a Lilin vrisak parao ljepotu umirućeg dana, mislio sam na Lilinu rečenicu izgovorenu onog dana, kad je prvi put došla sa mnom k meni i dok se velika i sretna nada pružala u beskraj ispred mog života:
- Da stanuješ samo kat više, nikad ne bi došla k tebi.

Nezgoda


Dok je kuhao kavu, u mislima je zacrtavao rutu kojom će ovog jutra trčati. Jutro je bilo sunčano i toplo i obećavalo je topao prepun sunca proljetni dan, ali nije ga to moglo obradovati. Nije znao razlog svog neraspoloženja i u jednom se trenutku silno iznenadio, ulovivši sebe kako razmišlja da ovog jutra ne pođe na svoje redovno trčanje. Prvi put u životu mu je ta misao sinula umom i odmah nestala, kao da se stidi same sebe. Nezadovoljno je zagunđao, oprao sad već praznu šalicu i popio još tri decilitra vode. Treći put ovog jutra. To bi moralo biti dovoljno za 15 - kilometarsko trčanje. Imati će što iznojiti, dok bude grabio uz ono brdo kojeg već sasvim dobro poznaje. 

Ispred zgrade u kojoj je stanovao, zastane pored rasvjetnog stupa, kao što je sve ove godine činio i počne dobro istezati mišiće nogu. 
- Kuda danas, Maratonac? - dobaci mu u prolazu susjeda, osmjehnuvši mu se. 
- U brda - odgovori Maratonac, uzvrativši joj osmjeh, u stvari, više se osmjehujući tom nadimku kojeg je "zaradio" gotovo svakodnevno trčeći, što naravno, radoznalim susjedima nije moglo promaći. 
- Uh uh! - zahuče susjeda prolazeći.
Smijao se u sebi: svaki ih fizički napor užasava. I unaprijed ga osuđuju, a da nikad nisu ni pokušali proniknuti kakvo zadovoljstvo može pružiti. Nikad nisu osjetili "pjev" mišića. Stići do auta, njihov je krajnji cilj. 
Vrlo se živo sjećao, kako su prije gotovo 30 godina, kad je otpočeo s trčanjem, ljudi svašta dobacivali za njim. "Bilo bi ti bolje da cijepaš drva!" "Tko te goni?""Luđak! Trči bez veze!" "Brže! Zakasniti ćeš!" Nije se obazirao na dobacivanja i nikad nije odgovarao na ta mala podbadanja. 
Sad, dok je istezao lijevu ložu, prisjeti se susjedinog hukanja na njegovo spominjanje brda i odmah zatim još se jednom sjeti neobične pomisli o NE-trčanju ovog jutra. Što li mu se to događa? Kako je ta misao uspjela se poroditi u njegovom umu? Trči gotovo 30 godina i još nikad nije pomislio takvog što. Bogohulno!
Odbacivši sve misli iz uma, Maratonac izbaci zrak iz pluća i laganim korakom krene niz cestu, unaprijed se radujući trenutku kad će zamaknuti u šumu, ostaviti sivu i bučnu traku prometa iza sebe, kad će umjesto šuma automobilskih motora, početi slušati pjev ptica.

Već je gotovo 30 minuta trčao šumom uz blagu uzbrdicu i neraspoloženje koje ga tištalo, kao da je nestalo. Ulovio je samog sebe kako pjevuši, što je činio samo u trenucima kad bi trčao dobro i bez napora. Sad je znao, da će se sjuriti niz brdo i zatim s uživanjem vratiti istim putem, ovog puta savlađujući strmu uzbrdicu, dugu i tešku, ali koju je upravo zbog njene zahtjevne težine volio savlađivati.
Drveće kao da je promicalo samo pored njega, nije osjećao napor, kao da se on ne kreće, osjećao se mirno i zadovoljno i sasvim lagano. Ni deset metara dalje iskoči mu na put srna, zatim druga, pa još jedna. Stigao je do mjesta na kojemu su srne prešle put i poželio ih vidjeti još jednom. Napola se okrenuo i pogledao u pravcu u kojemu su srne trčale. Nasmijao se vidjevši ih kako grabe dugim skokovima između borova i onda osjeti udar nožnih prstiju, zamaše rukama u uzaludnom naporu da zadrži ravnotežu i odjednom siva i ispucala mu se zemlja našla odmah tik do nosa. 

Kad se osvijestio, u prvi mah nije znao što se dogodilo. Onda se prisjeti srna i udarca nožnim prstima i pada, a bol mu prostruji desnim kukom i Maratonac osjeti strah: znao je, nešto mu se gadnog dogodilo. Oprezno je pokušavao pomaknuti se, ali nije uspijevao, bol u kuku, nepodnošljiva bol, svaki put bi ga prisilila odustati od namjere. Onda mu se opet zamračilo pred očima, a kad ih je otvorio, nije bilo sunca, sumrak je već milovao vrhove stabala. 
- Nadrljao sam - samom sebi reče Maratonac. 
Gledajući u nebo koje je postajalo sve tamnije, prisjeti se jutarnje misli o NE-trčanju i shvati kako mu je predosjećaj nepogrešivo davao znakove, ali ga on nije htio poslušati. Nije shvatio poruku. Mobitel, naravno, nije ponio sobom: uvijek je trčao bez mobitela. Kad je Maratonac počeo baviti se trčanjem, mobitela još nije ni bilo. Nikad nije ni pomislio da bi trebao trčati s mobitelom u džepu. Ali eto, sad bi mu dobro došao. 
Prve su zvijezde podrugljivo žmignule s tamnoplavog neba, kad je Maratonac osjetio žeđ. Od jutro nije pio, prisjeti se. A čitav je dan ležao onesviješten na suncu. Kuk mu je slomljen, to je sigurno, a možda i još ponešto. Više sigurno, nego možda ...
Je li ovo kraj? Njegov kraj? Kraj života i kraj trčanja? Jer ovdje ljudi vrlo rijetko prolaze, upravo zbog toga je i volio ovu rutu trčati. Vrlo bi rijetko na njoj sreo ponekog, većinom su to bili biciklisti, koji nisu voljeli asfalt. Zašto sad nekog od njih nema? Da se barem ponovo onesvijesti i ostane onesviješten čitavu dugu noć ...

Noć je bila i više nego duga i hladna, hladna. Tresao se i trljao rukama grudni koš i ramena nastojeći se zagrijati, ali mu je slabo uspijevalo. Sjećanje mu je skakalo prema doživljenim vrućim ljetnim danima i silno je želio da konačno svane i da ponovo osjeti sunčevu toplinu. Ali je sa njom ponovo došla i silna žeđ i nije znao što je gore i odjednom, gledajući kako nebom plovi sasvim bijeli mali oblak, Maratonac osjeti ravnodušnost i više nije osjećao žeđ, nije mu bilo vruće, ništa ga nije boljelo, a list, koji je treperio oko pola metra dalje od njega, odjednom mu otkrije tajnu.

Na listu, svjetlo-zelenom i duguljastog oblika, putovala je kapljica rose i Maratonac je prikovao pogled za nju, uronio u nju i ništa više nije bilo važno. Pio je i pio (nije znao, nije osjećao bol grizući usnice, da pije vlastite kapljice krvi) i čudio se, kako to da pije, a kapljicu vidi, i dalje je tu, lagano podrhtava, sad već sasvim na rubu lista i ...

... odjednom je znao, tajna se razgolitila pred njime: ovako je nastao Univerzum. Prvi i Otac i Majka svih ostalih Univerzuma, jer ima ih bezbroj, baš kao i kapljica i svi se šire i porađaju život, pulsiraju u slavu života iako je i smrt prisutna, jer ni Univerzumi nisu vječni. Ništa nije vječno, ali Život svejedno pobjeđuje Smrt, jer uvijek se više rađa novih Univerzuma, nego što starih, umornih i istrošenih umire. Univerzumi su se kovitlali luđačkom brzinom, stvarajući i uništavajući, sudarajući se međusobno i praskajući praskom koji ni jedno ljudsko uho nikad neće čuti, krik porođajnog trijumfa ... Mir, veliki i tihi mir, obuhvatio je um Maratonca, samo je kapljica vode ili Univerzum (zar to nije jedno te isto?) i dalje podrhtavala na listu koji se odavno osušio u protoku nemilosrdnog vremena, ali koji je i dalje živio u mislima i osjećajima Maratonca. Misli su mu se uplele u strune koje su vibrirale i koje su se također uplitale u druge strune, povezujući prošlost i budućnost, stopio se s vječnošću i upravo kad je htio ...

- Vraća se! - reče netko naginjući se nad Maratonca s neobičnom svjetiljkom u ruci i zelenom kapom na glavi. - Počinje se buditi.
"Ne!" zamagljeno pomisli Maratonac. "Ne želim se vratiti. Želim ostati, vibrirati ..." 
- Sad ste na sigurnom, zahvaljujući biciklistu koji ... - govorio mu je umirujuće liječnik nastavljajući s pregledom, dok su mu sestre oštrim škaricama rezale odjeću s njega. 
Maratonac ga je slušao i nije znao što osjeća. Osjećaju kao da su se pomiješali u njemu i nikako nije mogao odgonetnuti što mu se to događa. Onda osjeti, savršeno dobro osjeti. 
- Žedan sam - reče tiho, promuklo, jedva prevalivši riječ preko bolno izgriženih usnica. 

Prvi maj ili Mali protest


Gledao sam žalosno, jedva suzdržavajući suze, kako muškarci odvode janje koje je, ništa ne sluteći, veselo blejalo i poslušno hodalo za svojim krvnikom koji mu je običnom špagom namaknuo omču oko vrata. Proteklih nekoliko dana, janje mi je bilo drug u igri i svih tih dana, dok sam se uživajući igrao s blagom i bijelom životinjom, ja sam znao što ga očekuje na kraju, ali nekako sam uvijek uspijevao potisnuti te zloguke misli, uzalud se nadajući radosnijem ishodu. Vrlo se dobro sjećam, kako su se susjedi, njih četvorica, jednog dana okupili i odlučili uzeti janje. Nisu govorili o konačnom kraju janjeta i ja sam sjedio tih poput miša pored njih i sa strepnjom očekivao priopćenje o danu dolaska malog janjeta. 
Davno je to bilo, mora da sam imao svega 6 ili 7 godina. Znam da sam išao u školu, a kako sam u školu krenuo sa 6 godina, mislim da se ovo događalo daleke 1955-te. Usprkos prohujalim godina, dan rastanka s mojim dragim janjetom i dan danas živi u meni. Još vidim povorku muškaraca, među njima je bio i moj otac, kako zamiču iza zavoja s janjetom na uzici. U tom se trenutku pojavila jedna susjeda, i panično povikala, shvativši što se sprema:
- Pričekajte! - Mahala je rukama dok je vikala i potrčala uzbrdo svom snagom. - Čekajte dok prođem, molim vas!
Mislim da sam upravo u tom trenutku sasvim shvatio tragediju događaja. Tragičan kraj janjeta. Mog druga u igri. Gutao sam suze osjećajući se posramljeno, jer muškarci ne plaču, zar ne? Prisjetio sam se i sinoćnjeg razgovora s ocem, koji mi je blago i strpljivo pokušao objasniti prirodni poredak: jedi ili budi pojeden. 
- To je strašno, tata - rekao sam.
- Jest - priznao je moj otac položivši mi ruku na glavu. - Strašno je, ali Priroda je tako htjela. Oduvijek je tako. Moraš to shvatiti i prihvatiti. Uostalom, ti ćeš biti taj, koji će odnijeti kožu janjeta natrag. 
Pogledao sam ga, nisam znao što misliti zbog tog naređenja. Bio sam s tatom kad je odabrao janje i kad se obavezao vratiti kožu janjeta i čitav sam razgovor odslušao, a da ga pravo nisam ni shvatio. A sad janje odvode ... 
Sjećam se, kako sam zamagljenim pogledom gledao oko sebe izbjegavajući pogledati u pravcu gdje se odvijala drama, uvjeravajući sebe kako je to prirodno, sama je Priroda tako htjela. Sunce se već prilično popelo na nebo, bilo je jutro, toplo i sunčano i ptice su cvrkutale. Još nije bilo ludog i smrdljivog saobraćaja. Portorož, gdje se ovo događalo, još nije postao poznato morsko odmaralište, još uvijek je to bio mali gradić, gotovo selo, u kojemu je svatko svakog poznavao. Miris mora je dopirao do mojih nosnica, miješajući se s mirisom trave i procvjetalih stabala. 
Iznenada se začuo kratak i bolan meket i u meni dugo i mučno zadržavane suze su potekle. Bilo je gotovo, znao sam. Nema više mog druga u igri. Obrisao sam suze nadlanicom i udaljio se, želeći biti što dalje od mjesta smrti. Sjeo sam ispod jednog velikog kestena i žalosno gledao u divan proljetni dan koji je označio kraj jednog meni dragog života, osjećajući golemu tugu koja je rasla, rasla ... 
Otac me tu pronašao nakon nekog vremena, sjeo je do mene i obgrlio mi ramena. 
- Gotovo je - rekao je. - Dobro si to podnio.
Oborio sam pogled posramljeno.
- Ne stidi se - dodao je stišćući mi rame. - Sad si po prvi put upoznao tugu. Ne možeš to izbjeći. Moraš se suočiti s njom.
Zahvalno sam ga pogledao. Pitanja su lebdjela u mojoj glavi, ali ništa nisam pitao. Ponekad je, možda, bolje ne znati. 

Dva dana kasnije, hodao sam prašnjavim putem noseći janjeću kožu čvrsto umotanu i vezanu konopcem. Osjećao sam miris kože. Miris mog janjeta, ali sad nekako drugačiji. Nije mi se taj miris dopadao. Sjećao sam se, kako bi u igri znao zagnjuriti lice u mekanu bijelu vunu, osjećajući toplinu janjeta. Tjerao sam te misli od sebe, ali one su se uporno vraćale i počeo sam se osjećati ljutito. Što sam dalje odmicao od kuće i više se približavao odredištu, mjestu na kojemu sam morao predati kožu, val protesta je u meni sve više i više rastao. Odjednom me obuzeo suludi bijes i dok je sunce grijalo s plavog neba, a posvuda oko mene zujale pčele i pjevale ptice, skinuo sam bijesnim pokretom umotanu janjeću kožu s ramena i zavitlao je, ne oklijevajući ni trenutka, u visoku travu pored prašnjavog puta. 
- Je li sve u redu? - upitao me je te večeri otac. - Jesi li predao kožu?
- Jesam - odgovorio sam prvi ga put slagavši. - Sve je u redu. 

Tina


Nisam se mogao pomiriti s time, da Tina nije više dio mog života. Da je otišla, nestala, kao da nikad nije bilo onog vrućeg ljetnog dana, kad su se naši pogledi prvi puta sreli na onoj terasi ispod kestena, gdje se mnoštvo ljudi, a među njima Tina i ja, rashlađivalo pićima. Dakle, pogledi su nam se sreli i stopili u jedan. Zurili smo jedno drugo, ni ona, a ni ja, nismo mogli dugo vremena skrenuti pogled. Onda je Tina zatreptala dugim trepavicama, oborila crnokosu glavu, njen se tamni pogled spustio i više nisam mogao uživati u crnilu njenih očiju. Znao sam, već onda sam znao, da želim gledati te oči i da silno želim da i one mene gledaju. Mora biti moja, ta predivna djevojka crne kose i tamnog i vrućeg pogleda.
Znam, sad svi očekujete još jednu ljubavnu priču prepunu nježnosti i scena poput one kad dvoje šeće uz morsku obalu, a sunce zalazi u daljini, dok se par sretno osmjehuje. Ništa od toga! Istina, sretno smo se osmjehivali, Tina i ja, tog vrućeg ljeta i iduće jeseni, ali sa dolaskom zime, Tina je odlepršala iz mog života, iz mog naručja, iz mog kreveta. Odlepršala i ostavila ogromnu rupu koju ni sa čim nisam uspio ispuniti. A pokušavao sam, vjerujte mi. Ništa nije pomoglo, ni ogromne količine alkohola koje sam lijevao u sebe tražeći zaborav, ni one druge žene, kojima sam hrlio ne bi li zaboravio Tinu. Bol je bila u početku oštra, zatim joj je oštrica malo otupjela, ali je i dalje neumorno i neprekidno svrdlala u mojoj utrobi.

Protok je vremena učinio svoje, nije patnja nestala, srodila se sa mnom i jednog dana sam mazohistički počeo pratiti Tinu. Činio sam to oprezno i mudro, nenapadno, zahvaljujući mnogim krimićima koje sam pročitao. Na primjer, ako bi se Tina kretala pločnikom obavljajući kupovinu, rijetko bi kad hodao prateći je iza nje. Više sam volio biti na suprotnoj strani ceste i držati je na oku. Začudila me je ta vještina za koju nisam ni znao da postoji, da je nosim u sebi. 
Dani su prolazili, a ja sam je uporno pratio. Dani su se pretvorili u mjesece, kad, nisam bio ni svjestan toga, ali odjednom Tina više nije bila ona Tina koju sam poznavao. Postala je neka druga Tina, zaobljena, mekog pogleda, oči joj više nisu sijale plamen. Primijetio sam malo izbočen joj trbuh i osjetio bol u grudima, kad sam shvatio: Tina je trudna! 

Vrijeme se jednolično odmotavalo i baš kad sam mislio kako će to praćenje Tine još dugo potrajati, naletim, doslovno naletim na Tinu dok sam izlazio iz pošte. Sudarili smo se i oboje se u jedan glas počeli izvinjavati jedno drogom.
- Dosta toga! - prekinuo sam je gledajući značajno u Tinin nabrekao trbuh. - Idemo na kavu, pa ćeš mi ispričati novosti.
- Nema se što pričati - rekla je osmjehujući se.
- A ovo? - upitao sam prstom upirući u njen trbuh. - Ajde, ne izmotavaj se. Idemo na kavu da se ispričamo.
Nisam je slušao što govori, značenje riječi nije me zanimalo. Zaneseno sam gledao ozareno lice Tine i slušao je kako govori o svojoj neizmjernoj sreći. Sjećam se, kako sam u jednom trenutku, dok je Tina hvatala zrak da nastavi sa bujicom riječi, pomislio pakosno: 
"Nitko ne može biti toliko sretan. Ili može?"

Od tog sam dana promijenio taktiku: umjesto Tine, počeo sam pratiti njenog muža, onog koji mi ju je preoteo. Strpljivo sam ga nadgledao kad god sam bio u mogućnosti i jedne kišovite večeri, tik pred Tinin porod, znao sam to, jer sam uredno precrtavao dane na kalendaru, osmjehnula mi se sreća. Koja mi je pokazala da Tinina sreća nije obojana sjajnim bojama, već je u njoj i primjesa crnila. Tinin dragi muž nije sa posla krenuo kući, svojoj Tini, već drugoj ženi. Ta je druga, uvjerio sam se u to već sutradan, vanjštinom bila sušta suprotnost Tini, plavokosa i pomalo mršava, izduženih udova. Pitao sam se, od kad li to traje, taj dvostruki život Tinina muža?
A onda, u jednom sasvim ludom trenutku, dok je pun Mjesec sijao s neba osvjetljavajući noć, shvatim kako u rukama držim ključ Tinine sreće. Dovoljno je samo da je "slučajno" sretnem i ...

Ništa nisam učinio. Ništa nisam nikome rekao. Pogotovo ne Tini. I shvatio sam tog trenutka, kako ponekad znači ništa ne učiniti, ustvari mnogo učiniti. Teret, kojeg sam toliko dugo nosio u sebi, odjednom je nestao i osjetio sam se lagan i lepršav poput ptice. Sjećanje na Tinu nije nestalo, ostalo je i dalje u meni, ali je sad bilo drugačije, tiho, nježno i sjetno. Jer Tinu će Život povrijediti i bez moje ljubomorne zlobe i osjetio sam tugu zbog toga, jer Tina će patiti, a ja nisam želio da Tina pati, jer vrlo sam dobro znao kakva patnja može biti. 

Kod brodogradilišta


Prve su kapi kiše meko se spustile na Vilkovo zažareno lice. Podigao je pogled prema tmurnom i sivom nebu. Oblaci su se kovitlali, počeo je puhati vjetar, nije bio hladan, ali je svejedno prijao ugrijanom Vilku. Nakon nekoliko pretrčanih kilometara, svaka pomoć pri rashlađivanju tijela prija. Prijao je i meki udar kiše. Kapi su bile sitne i još uvijek rijetke i bilo je uživanje trčati ispod mekog vodenog zastora. 
Bila je nedjelja i prometa ovako rano ujutro, još nije bilo ni osam sati, gotovo da i nije bilo. Rijetki bi vozači zatrubili Vilku u znak podrške, ali im on ne bi odgovarao. Volio je dugotrajno trčati i pustiti vlastite misli lutati. "Moje vrijeme", tako je on to zvao i zbog tog svog vremena, odbijao je trčati u društvu. Razgovor uvijek pokvari užitak trčanja. To je naučio. 
Kiša kao da je na moment prestala i Vilko iznenađeno pogleda uvis. Nije kiša prestala, naravno, iznad njega se nadvio nadvožnjak i trenutačno ga zaštitio od sve jačih kišnih kapi. Vilko shvati da će uskoro, za samo koji trenutak, protrčati pored brodogradilišta na svom putu do stadiona. Namjeravao se kod stadiona okrenuti i jurnuti prema kući, jer znao je, kiša će sve jače padati. Ali nije pomišljao zbog toga već sad odustati. Činilo mu se to nekako kukavički. Osmjehne se toj pomisli i iskosa baci pogled na dugačku smeđu klupu koja se nalazila ispred ulaza u brodogradilište. 
I sjećanje ga udari u grudi ...


Prije milijun godina ...
Sjedio je zgrčen gotovo u fetalnom položaju, između nogu visjela mu je debela žuta kožna pregača, štiteći mu muškost (kako su ih uvjeravali, ali nije im previše vjerovao), dok je kroz zatamnjeno staklo promatrao V-urez na dijelu brodske oplate kojeg je ispunjavao zavarivanjem. Elektroda je prskala bezbrojne iskrice između njegovih nogu, dok se topila i polako nestajala ispunjavajući V-var u oplati, koja će u skoroj budućnosti postati dio broda. 
Posvuda oko Vilka sjedili su ljudi zadubljeni u zavarivanje, a buka dizalica odjekivala je oko njih miješajući se s šumom izgaranja mnogih elektroda. Već sasvim oguglali na buku, gotovo je nisu primjećivali. Nekako je postala dio njih samih, a da to ljudi nisu ni primijetili. Ni zrak zasićen potrošenih elektroda nisu primjećivali. Primijetili bi ga samo pri dolasku na posao, a onda bi ih svakodnevnica obuzela i sve bi se stapalo u veliku osmosatnu jednoličnost.
Točno u trenutku kad je prekinuo s zavarivanjem, potrošivši elektrodu gotovo do samog kraja (neprekidno su ih upozoravali da elektrode sasvim iskoriste) nečija se ruka spustila na Vilkovo rame zahtijevajući Vilkovu pažnju. Smaknuvši zaštitnu masku s lica, Vilko se upitno zagledao u šefa smjene. 
- Neka te djevojka čeka na porti - reče mu šef uz bezobrazan cerek. - Idi gore i nemoj da te nema čitav sat.
Vilko je samo klimnuo. Nije htio ništa reći. Navikao je na šefovska zavitlavanja. Ljutila su ga njihova dvostruka mjerila. Vilko je u svojoj dvadeset i drugoj, za njih bio balavac, kad je u pitanju bilo nešto što se ne tiče posla. Međutim, kad se nešto ticalo posla, odjednom bi se pretvarao u odgovornog i odraslog čovjeka. Zato ništa nije rekao. U brodogradilištu je prvi put u svom životu zatvorio usta. I još mnogo puta poslije toga, ali to se kasnije promijenilo ... 
Hodao je uzbrdo prema ulazu, porti, kako su zvali sam ulaz u brodogradilište. Radio je u pred-montaži, velikoj i bučnoj hali i trebalo mu je svega oko pet minuta da se popne uz strmu ulicu. Još dok se krupnim i brzim koracima približavao cilju, ugledao je Lovorku kako nestrpljivo čeka. Mahnuo joj je rukom i javio se na ulazu, zatraživši da ga puste iz brodogradilišta na ulicu, direktno na autobusnu stanicu.
- Što je? - upitao je nestrpljivo, osjećajući kako nešto nije u redu, jer bilo je to prvi put da ga Lovorka potražila u brodogradilištu.
- Hoćemo li sjesti? - upitala je rukom pokazavši na dugačku klupu. 
Sjeli su i kao i uvijek u njenoj blizini, Vilko je osjetio snažan poriv zagrliti je, poljubiti je, čvrsto je privinuti uz grudi. I možda nikad više ne ispustiti iz naručja. Ali se uspio suzdržati. Osjećao je radoznale poglede na svojim leđima ljudi koji su radili (radili, a što?) u stakleno ograđenom prostoru, promatrajući ljude-radnike, kako dolaze i odlaze na posao. 
Lovorka je duboko udahnula i on primijeti drhtaj njenih čvrstih grudi. U sjećanju mu bljesne onaj trenutak od prije dva dana, kad je poslije vođenja ljubavi naslonio glavu na njene čvrste grudi, dok mu je ona prstima prolazila kroz dugu kosu. Ni dva dana nisu prošla od tog sjećanja, ali Vilku se činilo da je mnogo vremena prohujalo od tog sladostrasnog trenutka.
- Što se dogodilo? - upita tiho.
- Ono što se moralo jednom dogoditi.
- Molim te, ne govori mi u zagonetkama!
- Trudna sam!

Sad, mnogo, mnogo godina kasnije, Vilko je trčeći, dok ga je kiša obavijala, još jednom proživljavao te trenutke. Bili su lijepi i bili su strašni. Trčeći sve brže, kako su misli o tom dalekom događaju sve više navirale, mogao je u tančine rekonstruirati svoje osjećaje koji su navirali tog časa. A i one kasnije, koji su uslijedili nakon toga. 
Bilo je tu i sreće i straha. Nije znao čega više. Ajde, dobro, možda je straha bilo ipak više. Jer postati tatica u dvadeset i trećoj ... 
Vilko se osmjehne turobnim osmjehom prema isto tako turobnom nebu. Ljubav ... Nikad više nije sasvim povjerovao u ljubav. Povjerenje, ono apsolutno, kad nego grliš i šapućeš mu u kosu:"Ne brini, sve će biti dobro" i vjeruješ u to, zauvijek je izgubio tih dalekih dana. Jer ispostavilo se, da je njegova Lovorka, kako je Vilko mislio, bila još nečija Lovorka. Barem na kratki grčeviti strasni trenutak. Ali sasvim dovoljan, da se zapita ... Plačući mu je to priznala tražeći oproštaj, ali Vilko nije mogao oprostiti. Gledao je u njeno suzama umrljano prekrasno lice i osjećao sav užas trenutka. 
Izgubio ju je! Nju koju silno voli i zbog koje se odrekao plovidbe, zaposlio u brodogradilištu. Prevrnuo je svoj život naglavačke, za nju i zbog nje, kako mu se činilo i zar je čudno što je osjećao gorčinu koja mu je navirala u grlo. 
- Ali zašto? - pitao je. - Kako ... pa nosiš moje ... naše dijete. Zašto? Kako si mogla?
- Ne znam - ponavljala je Lovorka i plakala, neprestano je plakala i molećivo ga gledala i Vilko joj je želio ugoditi, želio ju je privinuti na grudi i poljubiti i reći ... što? Ma što to bilo što je trebao reći, nikad nije izrekao. Nije mogao. 
Sve je to bilo vraški čudno. Onih nekoliko dana, dok je mislio kako će oženiti Lovorku, kako će ona roditi, kako će živjeti zajedno mirnim malograđanskim životom, tjeskoba ga je pritiskala i donosila mu nesanicu. Zar svakog jutra ustajati u cik zore, već u pet sati i voziti se do brodogradilišta prepunim autobusom, dok oko tebe stoje i sjede iznureni i neispavani ljudi? I tako, koliko godina? Zar je to život? A opet, u obranu takvog života koji ga je silno plašio, Vilko je samom sebi govorio, uvjeravao se, kako takvim životom živi većina čovječanstva. Pa to je prirodno. Ali onaj ludi crv u njemu koji ga je potjerao na more sa samo šesnaest godina i kojeg je napustio upoznavši Lovorku silno se zaljubivši u nju, promolio je svoju zlobnu glavu i postavio pitanje: Je li to prirodno-normalno? Je li normalo samo zbog toga što to većina čini? Je li većina uvijek u pravu? Ako je tako, što se onda to događa sa njim? Zašto mu je to toliko teško prihvatiti? Prihvatiti nešto što većina ljudi prima kao sasvim normalnim? I o čemu uopće ni ne razmišljaju. 

Je li trebao oprostiti? Pitanje je i sad odjekivalo u njemu, ali nikad zapravo nije bio sasvim načisto s tim. Bilo je tu pluseva i minusa, znao je, dok je lagano trčao kroz kišu, a tenisice šljapkale po lokvicama u kojima se ogledalo olovno nebo. Bi li sad trčao mokrim ulicama grada, da je onog dalekog dana "popustio", zagrlio Lovorku, zaboravio onog drugog, da je postao tata, da je ... Još uvijek se sasvim svježe sjećao goleme žalosti zbog gubljenja Lovorke, zbog gubljena vjere u ljubav, zbog … pa, zbog mnogo čega! Ali čitavu je tu ogromnu žalost nadvladala gigantska plima sreće koja je pjevala u njemu: „Slobodan sam! Slobodan. I mogu ponovo na more!“ i zbog koje se malo sramio, ali i silno volio što tako osjeća. 

Sad je već zbilja trčao, kiša je jako udarala, baš kao i uspomene, padala je koso nošena vjetrom i udarala je Vilka u leđa. Mir ga je počeo obuzimati, kao što se uvijek prilikom trčanja događalo i Lovorka i daleka prošlost postali su samo sjećanje, ono što i trebaju biti, ni gorko ni bolno, već samo sjećanje. Jednostavno sjećanja. Jer popravka ionako nema, zar ne? 

Početak





Zastao je neodlučno na samom ulazu u stadion na kojemu se trava nije zelenila. Umjesto zasađene zelene i mekane trave po kojoj je uvijek ugodno kretati se, stadion su posuli pijeskom i njegovo je sivilo nagoviještalo prašinu, a u Vilku je probudilo i nepovjerenje. Brzim je pogledom obuhvatio čitavo nogometno igralište i sretno se osmjehnuo nikog ne ugledavši. Potrebna mu je osamljenost, ne trebaju mu nikakvi svjedoci njegovog nespretnog pokušaja trčanja.
Duboko udahnuvši još uvijek topli zrak rane jeseni, Vilko odlučno zakorači kroz velika i visoka vrata ukrašena zeleno obojanom žicom. Još se jednom ogleda oko sebe, pa ponovo se uvjerivši u svoju samoću, počne polako, sasvim polako trčati. Korak mu je bio kratak i spor, a tijelo ukočeno, nerazgibano, što ga uopće nije čudilo.

Prije dva mjeseca doživio je nesreću. Dok je prelazio pješački prijelaz kojeg je već bezbroj puta prolazio, s Vilkove se lijeve strane odjednom stvorio motorist i tresnuo ga u lijevi bok. Vilku se činilo kao da je iz daljine gledao samog sebe kako mu se tijelo podiže uvis i okreće na desnu stranu, a zatim tresak i silovita bol koja mu je gotovo pomračila um. Znao je što se događa, bio je sasvim priseban, a kad je pokušao ustati, shvatio je da ne može. Nešto mu se dogodilo s desnom stranom tijela, još nije znao što, ali su u bolnici, ustanovili frakturu zdjelice i desnog kuka.
Dok je ležao na krevetu s kotačima u bolničkom hodniku, bilo je već blizu jedanaest sati, noć se odavno spustila i svjetlo u hodniku mu je vrijeđalo oči, nad Vilkom se nagnuo mlad čovjek smeđe neuredne kose i smeđim očima i sa blokom i kemijskom olovkom u ruci.
- Hoćete li mi reći svoje ime? - upitao je naginjući se na Vilka.
- Zašto? - upitao je Vilko, nepovjerljivo ga gledajući, dok mu je silna bol prožimala tijelo i tjerala ga na pojačano znojenje, znajući da čovjek nije liječnik.
- Za novine - odgovorio je čovjek. - Ako nemate ništa protiv.
- Nemam - rekao je Vilko pitajući se, kad li će bolničko osoblje doći do njega i ublažiti mu bolove. Koga će vraga imati protiv? Ionako će svi doznati što mu se dogodilo.
U bolnici nije ostao dugo. Ležao je u sobi s još desetak nesretnika i trpio bol i vrućinu. Kako je bilo silno vruće, ljeto je pomamno grijalo, držali su prozore širom otvorene i propuh je vitlao bijelim i dugim zavjesama. Zbog toga je Vilko "zaradio" upalu pluća, onako uzgred, jer nesreća nikad ne dolazi sama, već uvijek u paru, zar ne?

Prvi je krug bio iza njega i Vilko se osjeti ponosnim. Znao je kako to nije ništa, otprilike oko 350 metara, ali bili su to najduži metri u Vilkovom dosadašnjem životu. Zadihao se malo, a nad usnicama je osjetio slanost znoja. Zbog napora trčanja, ili napora opreznosti? Nije znao. Nije htio ni razmišljati o tome. Jedino što ga zanima je da istrči još jedan krug. A zatim ... Osjećajući radost kretanja, bilo bi preambiciozno to nazvati trčanjem, uživajući u svakom bolnom koraku, polako je odmicao stadionom, osluškujući vlastito disanje.

Prisjeti se panike koju je osjetio, kad mu je liječnik onog nedavnog dana, pažljivo ga gledajući rekao:
- Desna će vam noga biti kraća od lijeve. Zbog loma kuka.
Vilko se namrgodio ležeći na krevetu dok je vjetar vitlao zavjese i sušio mu znoj s lica. Prijalo mu je to strujanje zraka, ali onda još nije znao da omu ono sa ugodom donosi i upalu pluća. Osjećao je poglede ostalih pacijenata-supatnika na sebi.
- Neće! - izletjelo mu je i protiv njegove volje.
- Molim? - odsutno je upitao liječnik.
- Neće mi noga biti kraća.
Liječnik se sa zanimanjem zagledao u njega, pa šapnuo nešto mladoj sestri do sebe. Vilka je to silno uzrujavalo: više su govorili o njegovim frakturama međusobno, nego sa njim. Pa valjda se njega to najviše tiče, zar ne?

I drugi je krug iza njega. Morao je malo, sasvim malo, hodati, ali osjećaja žalosti zbog toga nije bilo. Svaki je početak težak, naučio je to Vilko još odavno. Ali neka je, što veće poteškoće, to će ih on odlučnije pobjeđivati. Što će mu pobjeda bez truda? I je li to uopće pobjeda?

Treći krug ... Nekako čudno škripi sivi pijesak ispod tenisica. Vilko se osmjehivao osluškujući škripu svojih sporih i laganih koraka koji su mu donosili toliko veliko zadovoljstvo.
Četrdeset je dugih dana i noći spavao na mahove ležeći neprekidno na leđima. Nije se mogao okrenuti na bok. Istog trena, kad bi to pokušao, oštra bol u zdjelici i desnom kuku vraćala bi ga u prvobitni položaj, na leđa. Zaspao bi budio se po bezbroj puta noću. Danju je još nekako bilo i dobro. Gledao je televizijski program, sve one glupe filmove i još gluplje serije. Olakšanje su mu donosili samo prijenosi Olimpijskih igara. Uživao je gledajući atletiku i pitao se, kad li će on sam moći bezbrižno trčati. Nije se pitao hoće li moći trčati.
Gledajući na televiziji atletičare kako istežu mišiće i zagrijavaju se, sinula mu je ideja. Omotao je trideset centimetara dugačku i dva centimetara široku dasku svojom starom iznošenom majom i dasku zavezao ispod radijatora. Oprezno je zakačio nožnim prstima dasku, pa još opreznije legao na leđa. I počeo podizati trup samo uz pomoć trbušnih mišića sa rukama prekriženim na grudima. Kako su mu trbušni mišići bili očajno slabi, istezao je nogu, a bol je iz kuka jurnula i zahvatila mu čitavo tijelo. Ali nije odustao. Tu je vježbu-mučenje ponavljao svakog dana tri puta: ujutro, poslijepodne i navečer. Uporno odbijajući razmišljati o bolu.

I treći je krug iza njega. Sretno se osmjehujući, znajući da je pretrčao svoj prvi kilometar nakon nesreće, Vilko se glasno nasmije. Osjećaju bol u čitavom tijelu, ali i ogromnu sreću pomiješanu s ponosom, polako napuštajući stadion, Vilko podigne ruku i mahne.
- Vidimo se i sutra rano ujutro! - reče stadionu, jesenjem jutru, a najviše samom sebi.