petak, 29. veljače 2008.

Kolebljivac



Mobitel, odložen na malenom stoliću nedaleko mene, na dohvat ruke, iznenada prvi put ovog samotnog dana zazvoni. Ležeći na kauču, zapao sam u neki čudan polusan, pa sad iznenađeno buljim oko sebe, ne shvaćajući točno što se događa. Mobitel zazvoni drugi put, malo se pomakne na staklenoj površini stolića i pomogni mi sasvim se razbuditi. Pružam ruku i vidim njeno ime ispisano na zaslonu koje kao da radosno svijetli. Odjednom mi se učini kako je svijetlost podrugljiva: nema veselih tonova. Ushit i strah miješaju mi se u grudima čineći nepodnošljivi pritisak. Grabim zrak.
- Reci Ranka - tiho kažem u aparat.
- Žao mi je - čujem Rankin glas, iz daleka, udaljen svjetlosnim godinama, ali miluje mi uho: osjećam njen vreli dah koji mi šapuće požudne riječi, dok ...


Vjetar sjećanja zapuše mojom obamrlom dušom, grije me i čini sretnim. Grlim je snažno, a ona ječi i uzvraća zagrljaj: dva znojna tijela napeta u slatkom grču ljubavi. Nikad prije nije bilo tako, nikad ni sa jednom. Uvijek sam je iznova želio i čudio se toj želji, jer, istini za volju, nije neka naročita ljepotica, ali ima nešto što ne mogu objasniti, još manje shvatiti i to me privlači, snažno. Ne mogu odoljeti.


Do sad. Od sad će biti drugačije, obećavam samom sebi: moram odoljeti, jer sve ovo ... pa, jednostavno nema više smisla igrati ovu farsu!
- I meni je žao - promrmljam i čekam: neka se izjasni, ona je otišla, nisam ja.
- Žao mi je - ponovi ona.
- To si već rekla - podsjetim je.
- Znam - prizna ona i ja zamislim njeno malo i usko lice uokvireno oštrom smeđom kosom. - Ne znam točno što bih ti rekla, ali osjećam kako ti moram objasniti svoje ponašanje.
- Objasni onda - kažem joj kratko: ne namjeravam joj ni mrvicu pomoći, neka se kuha u vlastitom sosu.


Objasniti? Svoje odlaske? Koliko je puta otišla od mene bez i jedne jedine riječi objašnjenja? Samo bih se jednog dana vratio kući, a Ranke ne bi bilo. Zidovi su me ravnodušno gledali, dok bih između njih lutao, tražeći mir i ne nalazeći ga. Samo u njenom, Rankinom naručju, pronalazio sam mir i uživao u njemu. Zajedno sa njom. Putena je žena, voli se maziti, beskrajno uživa i trudi se pružiti uživanje. Što jako cijenim, jer neke sa kojima sam imao posla ... Ranka jest uživanje. Ali je isto tako i bol. Jer njeni odlasci su suviše bolni za mene.


- Zašto, Ranka? – pitao sam kad je treći put po redu otišla. – Reci mi zašto?
- Ne mogu – prodahtala je oborene glave.
- Ne možeš – pitao sam – ili ne želiš?
- Ne mogu. Zbilja ne mogu. Nešto se u meni jednostavno dogodi i …
- Što i? – pitao sam bolno-radoznalo. – Objasni mi.
- Ne mogu objasniti, oprosti mi, molim te – mucala je tiho, oborena pogleda. – Jednostavno moram …
- Moraš otići?
- Da – odgovorila je. – Nešto me nagoni na odlazak.
- Zar nisi sretna sa mnom?
Nije odgovorila na to pitanje, a ja nisam navaljivao: bio sam sretan što mi se vratila. Zar još jednom sve to proživjeti? Bolje ne! Proći će ova patnja! Mora proći. Moram ostati čvrst i ne misliti na njenu nježnost. Moram misliti na njenu sebičnu grubost.


- Teško je - promuca Ranka, a u meni plima sažaljenja prema njenoj bespomoćnosti nabuja, da bi se odmah zatim pretvorila u sumnjičavu oseku: ne vjeruj, laži su to, toliko je puta lagala!
- Pokušaj - hladno joj kažem.
- Kad bih barem mogla ... - zamuca Ranka.
- Mogla što? -pitam je.
- Objasniti sebe na najjednostavniji način - istrese ona naglo i iznenadi me svojom rječitošću: zar nije do maloprije zamuckivala tražeći riječi?
- Jednostavno mi odgovori - tiho joj kažem, jer odlučio sam: ovog me puta neće izbaciti iz takta. - Zašto si otišla?
- Pa ... - zamuca Ranka i ja mogu vidjeti njenu oborenu glavu i žalosno lice, smeđe joj srneće oči tamne.


A ja se prisjećam njenog posljednjeg odlaska, dok osluškujem njeno disanje. Radosno sam se te proljetne večeri vraćao kući, kišica je upravo počela rominjati i radovao sam se toplom stanu i još toplijem zagrljaju Ranke. Nosio sam bocu crnog vina lijepo umotanu, jer želio sam sa njom proslaviti: bili smo skupa neprekidno punih šest mjeseci, najduže do sada i već sam se po tko zna koji put, ponadao kako je gotovo sa njenim nestancima, bjegovima, lutanjima, koje ni sama Ranka nije znala objasniti, ni shvatiti, ali kojima bi uvijek podlegla, ubijajući moju sreću.
Ustrčao sam uz stepenice i otključao vrata i već u hodniku stana osjetio neobičnu hladnoću i sve se u meni zaledilo. Otišla je! Znao sam. Prepoznao sam ovu tišinu. I predobro sam je poznavao. Otišla je još jednom od mene.
Posljednji put, odlučio sam tada. Ovo joj je posljednji put: više joj neću pružiti priliku. Nikad!


I eto, prilika da je odbijem, sad je tu, treperi u mojoj duši i naslađujem se, a sjećanje na njeno čvrsto i podatno tijelo iskače u mom umu, poput nasrtljivih reklama.
- Čekam - podsjetim je hladno.
- Smijem li doći k tebi? - dopre do mene njen tihi jecaj pomiješan sa riječima, pa doda: - Molim.
Oklijevam sa mobitelom u ruci, osluškujem njeno disanje. Želim da bude ovdje, a opet ... ako i opet ode? Još jednom? Tako bih je rado zagrlio! Već sam dva mjeseca sam. Ali i prije sam bio sam, zar ne? Reći ću joj da odjebe iz mog života, odlučim naglo vraćajući se svojoj odluci i šumno udahnem zrak.
- Dođi - šapnem. - Čekam te.
- Za jedan sam sat kod tebe! - čujem Rankin veseli i zvonki glas: krila nade zalepršaju još jednom i sudaraju se u zraku i zveckaju šaljući mi obećavajuće poruke.
- Čekam - odgovorim, pa brzo ustajem, ogledam se po sobi: moram srediti ovaj nered dok ona ne dođe, da se Ranka prijatno osjeća.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 22. veljače 2008.

Pobjeda seksa



Osjećam Ilonin pogled kako mi buši leđa. Poput dva sjajna plava svrdla, njene predivne oči, sad bijesno sjaje hladnom ubojitom bojom. Gledam kroz zatvoreni prozor sa visine četvrtog kata dole, na sivu ulicu obasjanu suncem. Prizor me ni malo ne zanima, ali na taj način ne moram gledati u Ilonu.
- Bijedniče - prosikta ona iza mojih leđa. - Ponio si se poput pravog bijednika.
- Eh! - uzdahnem i okrenem se prema njoj. - Uvijek si voljela dramatizirati.
- Bijednik! - ponavlja ona i ustaje sa kauča na kojem je sjedila, pa obučena u traperice i crvenu maju, koja joj se pripija uz grudi i bosih nogu, crne kratke i kovrčave kose, otpočne šetnju po sobi, dok joj se lijepo lice grči u bijesu. - Ne razumijem zašto si to učinio?
- Ništa nisam učinio.
Ilona naglo zastane prekinuvši nervozno hodanje i zapilji se u mene. Ne skrećem pogled. Uzvraćam joj ga, gledajući je pravo u oči, mirno, ozbiljnog lica.
"Poriči", govorim u sebi, nastojeći da mi lice ostane bezizražajno, da nikako ne nasluti moje misli. "Moram sve poricati. Konačno, ti si ta koja je sve zakuhala! Nisam ja!"
- Gade! - reče ona. - Gade! Gade! Gade!
Kod posljednjeg "gade" glas joj se već pretvara u vrisak, a meni u grudima zatitra smijeh. Zbog nekog mi razloga ovo izgleda komična situacija. Jedva se susprežem da ne prasnem u glasan smijeh.
- Izlazi! - viče Ilona i rukom pokazuje na vrata. - I ne moraš se više vraćati. Izlazi!
- Biti će ti žao, kad se ohladiš - govorim joj hodajući prema vratima. - I sama znaš da nisam ništa lošeg učinio i da ćeš me uskoro pozvati nazad.
-Van! - viče Ilona, a lice joj zarumenjelo, zubi blješte.
Izlazim iz sobe, prolazim hodnikom, dok me pogled Iloninih roditelja, koji su se odjednom stvorili ispred mene znatiželjno pitaju, ali ne zaustavljam se, prolazim pored njih i izlazim iz stana. Van! Na slobodu! Što prije!
Istog trena vadim cigaretu i sa uživanjem je palim, požudno udišući dim. Zabrljao sam, priznajem samom sebi, dok se spuštam zavojitim stepenicama, polako, ne žureći. Nisam smio biti toliko neoprezan. A bio je dovoljan samo jedan kratki trenutak nepažnje ...


...u sivom i kišovitom poslijepodnevu. Sjedio sam ispred monitora, dok je Ilona spavala ušuškana u krevetu, a koji sam napustio prije pola sata. Bila je spavalica, Ilona, a ja sam opet volio ukrasti koji trenutak samo za sebe.
Lutao sam od mrežom svih mreža, nemarno, kad se odjednom ispred mene pokaže nešto novo. Ovo još nisam vidio. Pažljivo sam se nagnuo malo naprijed i uskoro shvatio da sam naletio na stranicu koja je objavljivala oglase svakojakog tipa. Radoznalo sam čitao i osmjehivao se, jer bilo je tu svega i svačega. A sve o seksu, jer o ljubavi nije moglo biti ni riječi. Jedan mi je oglas privukao pažnju.
"Četrdeset i petogodišnjakinja, atraktivne vanjštine, traži mladića do dvadeset i pet godina, isključivo radi seksa. Romantičari ne dolaze u obzir".
Kratko i jasno. Morao sam priznati, dok sam pažljivo nastojao nešto naslutiti između redaka. Imam dvadeset i četiri, znači, ulazim u obzir. Što bi bilo, kad...Smiješio sam se i gledao u oglas, osjećajući podražaj za mokrenjem. Da napišem oglas?
Tek što sam to pomislio, prsti su mi počeli letjeti po tipkovnici, u sekundi se logirajući i već pišući oglas, nudeći svoje potentne seksualne usluge. Bio sam radoznao, koliko ću ponuda dobiti i hoću li ih uopće dobiti.
Vrpoljio sam se na stolici, osjećajući snažan poriv za mokrenjem, a ne želeći prekinuti sa hvalospjevima o svojoj muškosti, zanio sam se malo, priznajem. Ali umalo da se nisam pomokrio onako sjedeći, pa sam brzo ustao, bacio pogled na Ilonu, na monitor, ponovo na Ilonu i zaključio kako čvrsto spava. Umiren, odjurio sam u kupaonicu i mora da se tad dogodilo.
Zamišljam, kako je Ilona ustala istog trena kad sam napustio sobu i znatiželjno se zagledala u moj nedovršeni oglas, a lice joj ...

Zastajem na ulici i palim slijedeću cigaretu. Prisjećam se slijedećih dana uz osmjeh.

Već sutradan je osvanuo odgovor na moj oglas i prijedlog za susret na koji sam pristao. Naravno, pogađate tko se bijesnog lica pojavio...

Mobitel u mom džepu zvrči i vibrira: puštam ga, neka malo čeka. I tek nakon desetog zvonjenja vadim ga, čitam Ilonino ime na zaslonu.
- Što je sad? - javljam se otresito: neka misli kako mi nije stalo.
- Vrati se - reče ona i odmah nesigurno pita: - Hoćeš li se vratiti?
- Da me zezaš i dalje? - pitam umjesto odgovora.
- Neću! -odgovori Ilona i opet brzo dodaje: - Još samo jedno pitanje.
- Ajde, pitaj - kažem velikodušno: dobio sam rat, mogu biti velikodušan prema protivniku.
- Reci... - muca ona - reci, bi li otišao sa njom?
- Sa kojom?
- Ne muči me! - cikne Ilona. - Znaš sa kojom. Da si kojim slučajem sa drugom dogovorio susret, a ne sa mnom, bi li otišao sa njom?
- Naravno da ne bi - čvrsto joj kažem.
- Sigurno? - pita ona nepovjerljivo, ali joj u glasu čitam želju da vjeruje.
- Pa što ti misliš o meni? - pitam grubo, dok u sebi valjam i prevrćem njeno pitanje.
Da li bi?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 19. veljače 2008.

Poslije



Senka se čvrsto vješa o moju desnu ruku, dok je lijevom grlim: jeca na mom ramenu, ne može zaustaviti suze. Oko nas tuga, okruženi smo tugom, a nebo je posivjelo, prijeti kišom.
- Sad, kad smo je pokopali, moramo primiti naše prijatelje - reče mi tiho kroz jecaje. - A ja bih se najradije sakrila u neku tamnu rupu i plakala, plakala ...
- Dovoljno si plakala - kažem joj tiho, odlučno: moram ostati priseban, iako se sve kida u meni. - Senko, moraš se smiriti. Naravno da će nam prijatelji doći u kuću i ti ćeš ih lijepo dočekati. Računam na tebe.
- Bez brige - odgovori ona brišući oči, podnadule od prekomjernog plakanja. - Biti će sve kako treba biti.
- Nisam ni sumnjao u to.
Pogreb je upravo završio, sitna kišica počinje, a u meni se javlja luda misao, kako će mojoj, našoj malenoj, biti hladno. Stresem se na tu misao i nastojim je odagnati.
- Je li ti dobro? - pita me Senka.
Klimnem. Ne usuđujem se progovoriti. Poslije svega što smo prošli, dok nam je jedanaestogodišnja kći umirala od koštanog sarkoma, osjećam se začudno dobro: nisam klonuo, ali osjećam kako mi se život rascijepio na dvoje: na prije i poslije.
Sad je poslije, poslije Alenke, našeg jedinog djeteta, uvijek će nadalje za mene biti poslije. Tjeram misli koje me pritišću svojom težinom. Moram ostati čvrst. Još samo malo …
- Stari, ne mogu ti reći koliko mi je žao - prilazeći govori mi kolega sa posla. - Budi hrabar. Ako ništa drugo, mala ima sada mir. Nakon svega.
Klimam. I rukujem se na sve strane, dok stojimo pored automobila kojim ćemo se odvesti kući. Kišica se i dalje lagano spušta, kao da se prikrada, a nitko nema kišobrana: sijalo je sunce prije samo sat vremena. A sad sivilo, posvuda sivilo.
- Uđimo u kola i krenimo - odlučno kažem glasno, obraćajući se svima. - Ovako ćemo pokisnuti: sve jače pada!


Dok lagano milimo kroz ulice grada, kiša pljušti i sve je usporeno. Prisjećam se osmijeha Alenke, onog osmijeha prije nego li je bolest napala svom snagom. Zatim mi bljeskaju kasniji osmijesi, tužni i hrabri. Uvijek se osmjehivala, jadna mala. Čak i onda, kad smo znali da je bolovi razdiru. Kao da nas moli za oproštaj.
- Jadničica - govorila je moja žena. - Koliko samo trpi! Kad će se već jednom to završiti?
Pogledao sam je, a ona je tek zbog mog pogleda postala svjesna svojih riječi, izgovorene težine.
- Nisam tako mislila - promucala je zbunjeno.
- Šuti, molim te šuti - tiho sam joj rekao. - I ja to želim. Ne mogu je više gledati kako se muči.
- Jesmo li monstrumi? - upitala me Senka. - Kad tako razgovaramo pored našeg umirućeg djeteta?
- Nismo monstrumi - odgovorio sam, a grlo mi se stezalo. - Umorni smo, previše smo umorni. To je.
Bilo je još sličnih razgovora, teških, ispunjenih suzama, jecajima. Više toga neće biti. Sad je to iza nas. Gotovo je. Mala je mrtva, pokopana. I ma kako ružno zvučalo, na neki sam način odahnuo. Ostala nam je tuga. Kako sa njom izaći na kraj? Ne znam i bojim se trenutka, kad nas i posljednji prijatelji napuste, a Senka i ja ostanemo sami, u tišini dnevne sobe u kojoj više nikada neće odjeknuti smijeh naše malene.


Nastupio je taj dugo očekivani trenutak, za kojeg sam se uzalud nadao da neće nastupiti. Ostali smo sami, Senka i ja, u tihom stanu, u kojem su još malo prije romorili glasovi poput kiše koja udara nemilice u staklo.
- Zvati ću te sutra - rekao mi je šef, koji je ostao posljednji. - Ispavaj se. Nekoliko dana tamo-ovamo ... Nije važno, samo se priberi, opravi malo.
- Hvala - odgovorio sam, a najradije bih odbio ponudu i sutra ujutro otišao na posao, ali ostaviti Senku samu...
Senka stoji bespomoćno na sredini velike dnevne sobe, u kojoj kao da još i sad odjekuju glasovi. Ruke su joj nemoćno klonule uz bokove.
- Malo ću pospremiti - reče jedva čujno.
- Dobro - složim se, jer znam da će pospremanje nereda koji je ostao iza gostiju, pomoći joj srediti misli. - Idem se istuširati, pa ću prileći. Zašto mi se ne pridružiš, kad malo pospremiš?
- Hoću - pristane ona. - Umorna sam, sasvim umorna.
- Nemoj dugo - dobacim joj odlazeći pod vrući tuš i radujući mu se.


Umalo da nisam zaspao, kad osjetim kako se Senka polako uvlači u krevet. Zagrlim je i uživam u toplini njenog tijela. Tražeći utjehu, Senka se sasvim priljubi uz mene, prebacivši lijevu nogu preko mojih nogu. Osjećam njen topli dah na vratu, toplinu duge i svilenkaste butine. Osjećam želju koja raste. Od kad nismo? Ne mogu se sjetiti ...
Okrećem se prema Senki i pogledom uranjam u njen, tražeći odgovor na nepostavljeno pitanje. Oči su joj prepune bola, ali i još nečeg i naginjem se nad nju i ljubim joj usne koje se rastvaraju, a njen vrući i vlažni jezik ...


- Jesmo li životinje? - pita ona kasnije, dok ležimo u polutami sobe.
- Nismo životinje - odgovaram joj. - Samo dva ljudska bića, koja su uzajamno podijelila toplinu, koja im i te kako treba.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 16. veljače 2008.

Mi




Kažu kako vrijeme liječi svaku ranu. Kažu i lažu. Što znači Vrijeme? Neka mi netko odgovori. Poznaje li bilo tko moje vrijeme? Onako kako ga ja poznajem. Rascijepanog u dva dijela: u vrijeme Prije Nje i vrijeme Poslije Nje. Jer poslije Nje ništa više nije isto. Gledam sunce kako se budi, ali ne vidim radost u buđenju dana. Sam ga gledam. Bez nje. Sa njom, sunce nikada nije zalazilo: vječno je sjalo nad nama grijući nas zlatnim zrakama, koje su oslikavale ljubav na našoj koži.
Njena koža. I to je priča o priči za priču. Njena koža. Volio sam lizati znoj sa njene kože u onim vrućim ljetnim danima, kad bi u poslijepodnevnim satima čitav grad zamro. Svi bi se povukli u hladovinu, tražeći polutamu, zavaravajući se kako im je onda hladnije, pa tako i mi. Ali mi nismo bježali od vrućine: bježali smo u intimnost, tražili samoću i u polutami sobe, koja je bila toliko vruća da vruća nije mogla biti, istraživali bi jedno drugo. Polako, željno sa strpljivom nestrpljivošću. Pogledom prvo.
Dok bi se svlačila, a na sebi gotovo ništa nije ni imala, gledao sam i upijao svaki pokret, pamtio svaku sjenku na njenom tijelu. Volio sam je. Želio sam je. Uvijek, u svakom trenutku i na svakom mjestu. Onaj blagi prijevoj na njenom boku, kao da je živio sam za sebe: bljesnuo bi bjelinom ljepote i svaki bi put iznenađeno uzdahnuo. Minijaturna ljepota koja me osvajala.
Želio sam je podviti ispod sebe i uroniti u njenu vlažnost, pomiješati sokove, ali čekao sam, jer sam znao da ona voli odgađati. Dok sam joj dlanovima milovao oble bokove, možda sasvim malo mršave, jezikom bih joj lizao slane kapi iza uha. Uzbuđivalo ju je to. Pio sam nektar sa njene kože. Drhtala je pod mojim rukama, a u meni je njen drhtaj budio neku nepoznatu sreću. Koju sam željno primao. Vrućina i ona, a iznad svega požuda.
Je li to bila ljubav? Ne znam. Tko može znati? Znam samo to, da sam, ma koliko hranio nezasitnu zvijer gladi za njom, uronivši u njeno podatno tijelo, uvijek poslije toga bio još gladniji. Još i još i još i još ... Hranio sam gladnu zvijer i nisam je mogao nahraniti. Glad je bujala. Za njom. Za sladostrašćem u njenom zagrljaju. Hraneći se njome postajao bih gladniji. Zatvoreni krug. Uživanja.
Jednom, dok je ljeto bujalo trepereći vrućim dahom, osjećaji nas vinuli u nepoznate visine, do kojih još nikada nismo uzletjeli na krilima slasti. Drhteći u mom zagrljaju, promucala je nešto o tome, kako je sve ovo previše.
- Što je previše? - upitao sam u polutami sobe, lica uronjenog među njena bedra, dok su mi njeni prsti mrsili dugu kosu, sasvim promočenu znojem, kojeg je izazvala više strast, nego vrućina.
- Ovo! - rekla je ona pritisnuvši mi glavu među svoje noge, pravo prema izvoru života, izvoru moje naslade i moje sreće. - Nije normalno ovoliko uživati.
- Što znači normalno? - pitao sam tiho.
- Ne znam - prodahtala je, a tijelo joj se izvijalo.
- Kad smo mi u pitanju - podučio sam je upravo otkrivši tu jednostavnu istinu - granice ne postoje. Nema normalnog ni nenormalnog. Postojimo samo mi i ovo između nas. Mi smo sami sebi mjera kojom mjerimo uživanje.
- Molim te, ne govori – zamolila me. - Ne mogu te pratiti. Gubi mi se smisao. Ili prestani raditi mi to što mi činiš.
Nisam želio ni htio prestati raditi joj to što sam radio, a siguran sam, kako ni ona to nije željela. Vruće poslijepodne u vrućem danu vrućeg ljeta.
Vrućima i mi.
Mi i vrućina.
I ništa više. Ni manje.
Mi.


Poslije nje, kad je nakon nekoliko mjeseci otišla, izvukla se iz mog zagrljaja, nestala iz mog života, nikada više nisam upotrijebio zamjenicu "mi".


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 14. veljače 2008.

Susjede



Onog jutra, kad je odlazeći na posao, umalo se sudarila sa susjedovim automobilom, počelo je odbrojavanje, a da nije bila ni svjesna toga. Od tog je dana prošlo izvjesno vrijeme i ona je već zaboravila na taj sitni incident,ali nešto se u njenom organizmu pokrenulo i pošlo na svoj nezaustavljivi put. Bez povratka.


Vanja, zaključavajući vrata stana, začuje otključavanje susjednog stana, pa se nasmiješeno okrene da pozdravi svoju dobru poznanicu Ingrid.
- Dobro jutro, ljepotice! - pozdravi je nasmijano.
- Dobro jutro! - isto tako nasmijano odgovori Ingrid. - Tko mi samo to govori. A pogledaj se! Sjajiš danas!
- Tko mi kaže! - odgovori Vanja.- A ti? Još ni jednu ovu krpicu nisam vidjela na tebi. Dolazi danas?
- Dolazi! - odgovori Ingrid, a smeđe joj i krupne oči radosno bljesnu. - Pomalo me hvata panika.
- Panika? - Crne se obrve Vanje podignu u vis. - O čemu govoriš? Pa već se gotovo tri mjeseca dogovarate o tom sastanku. Čemu panika?
- Strah me je da se nešto ne izjalovi - prizna Ingrid.
- Ah, šuti! - nestrpljivo reče Vanja i odmahne rukom, pa uhvati prijateljicu pod ruku: počnu se spuštati niz stepenice, polako se približavajući prizemlju sa trećeg kata, na kojem su stanovale. - Sve će biti dobro, da bolje ne može biti. Uvjerena sam da ćeš uživati. A ja ću iz svog stana napeto osluškivati zvukove.
- Vanja! - uzvikne Ingrid i iznenađeno je pogleda: ovakvu Vanju ne poznaje.
- Što, Vanja? - upita smijući se Vanja. - Zar si od onih koje su tihe dok vode ljubav? Ja obožavam vriskati!
Ingrid ne odgovori: svom silom se nastoji sjetiti kako se ponaša prilikom vođenja ljubavi. Je li glasna? Govori li što? Odustane od toga sliježući ramenima.
- Iskreno da kažem - odgovori prijateljici u trenutku kad stupaju na ulicu - uopće ne znam kako se u tim trenutcima glasam i glasam li se uopće.
- Morala bi znati - odgovori Vanja. - Imaš trideset i pet i morala bi znati kako se ponašaš dok ...
- Ah, prestani, molim te! - uzvikne Ingrid, osjećajući se nelagodno, bojeći se rumenila kojeg je već počela osjećati kako joj navire u lice.
- Sramežljiva mala djevojčica - podrugljivo reče Vanja, pa uz osmijeh promijeni temu. - U koliko dolazi?
- U šest.
- Ah, znači, kad budem dolazila sa posla, ti ćeš već uživati.
- Ali Vanja! - uzvikne Ingrid. - Pa nećemo odmah skočiti u krevet!
- Zašto ne? - upita Vanja. - Ja bih! Sam bog zna da dovoljno dugo pripremate to. Svaku ste večer prikovani uz komp i razgovarate do iznemoglosti. A telefonski ti je račun probio samo nebo. I nemoj mi samo reći, kako niste imali vremena o svemu razgovarati i sve dogovoriti. Nema se više što reći: sa riječi prijeđite na djelo!
- Vanja!
- Zgrabi ga čim uđe u stan - nastavi Vanja otključavajući vrata automobila - i baci ga na krevet. Preuzmi stvar u svoje ruke. Ne daj mu mrdnuti. Nisi se već poševila ... koliko ono?
- Ah, nemoguća si! - odgovori joj Ingrid, ali smiješak, koji joj titra u uglu usana, odaje njeno zadovoljstvo, nikako ljutnju. - Pričati ćemo u ponedjeljak.
- E, to se varaš! - odbrusi joj Vanja, sjedeći za upravljačem i startajući motor. - Sutra ću ujutro pozvoniti ti na vrata: slutim da neću imati šećera za kavu ...
- Samo se usudi!
Vanjin smijeh, pomiješan sa protestnim krikom motora, odjekne kroz jutro, ostavljajući Ingrid samu, zagledanu za odlazećim automobilom.


Osmjehujući se i dalje, Ingrid uđe u svoja kola i pažljivo krene. Ne treba joj neka nezgoda, ne ovog jutra, ne danas. Danas mora biti sve savršeno, ništa ne smije prepustiti slučaju, ništa zanemariti. Vanja je u pravu: suviše dugo čeka ovaj dan. Tri se mjeseca poznaju, a ni jednom nisu bili zajedno, osim onog prvog dana, bolje reći večeri, kad su se upoznali na prijemu ...


... koji je priredila tvrtka u kojoj je radila Ingrid. Onako visok, crnokos, orlovskog nosa i oštrog pogleda, odmah je privukao njenu pažnju i osjetila je drhtaj u utrobi, kad je naslutila kako joj se približava.
- Budite malo sa mnom, molim vas - rekao joj. - Inače me neprestano dave sa novim prijedlozima. A trebali bismo se opustiti, na ovakvim okupljanjima, zar ne?
- Sasvim ste u pravu - odgovorila je Ingrid i zagledala se u njegove tamne oči.
- Robert - kratko joj se predstavio. - Vaš suradnik iz Splita.
- Ingrid - odgovorila je, znajući već kako će Robert ostaviti trag u njenom životu.
- Popijmo nešto -predložio je.
Pijuckali su i razgovarali, ne primjećujući radoznale poglede na sebi. Te se večeri nisu odvajali, a kad je prijem završio, Robert ju je zamolio za broj mobitela i kad mu ga je bez oklijevanja izdiktirala, odmah ga utipkao u svoj mobitel.
Treperila je nekoliko dana u očekivanju njegovog poziva. Kad ju je konačno nazvao, bila je sasvim nespremna. Tjedan je dana već prošlo i bila je uvjerena kako je neće ni nazvati, a on je nazvao upravo u trenutku, dok se tuširala, dok je bila sasvim gola i mokra i osjećala se ranjivom.
Nije to bio prvi njegov poziv tog dana: zvao je još četiri puta i razgovor je uvijek dugo trajao.
"Ponašamo se poput zaljubljenih gimnazijalaca", mislila je Ingrid, ali ona prijatna toplina koja bi je obuzela istog trena kad bi mobitel zazvonio, neobično joj je prijala. I primjećivalo se to na njoj.
- Pa ti sjajiš - rekla joj je njena prijateljica i susjeda Vanja, dok su pile kavu. - Tko je u igri? Poznajem li ga?
Ingrid je samo tajanstveno odmahnula glavom, a kosa boje žita joj se zatresla, smeđe joj oči potamnile.
- Oooo, pa ti si zaljubljena! - iznenađeno je primijetila Vanja.
I upravo tog časa, Ingrid je toga postala svjesna: zaljubila se u neznanca kojemu se u telefonskim razgovorima sasvim otkriva. Jer dogovorili su se biti sasvim iskreni jedno prema drugome.
- Bez iskrenosti nema ničeg - rekao je Robert.
- Slažem se - pristala je Ingrid. - Uvijek samo iskreno.


"Tri mjeseca iskrenosti", pomisli Ingrid parkirajući i izlazeći iz kola. "Večeras ćemo vidjeti što nam je naša iskrenost donijela".


Nešto iza sedam, Vanja uđe u zgradu i dok se polako uspinje na treći kat, osmijeh joj ne silazi sa lijepog lica. Ingrid sad uživa u društvu šarmantnog muškarca i nekako joj je drago zbog toga. Raduje se i zbog mirnog vikenda koji se proteže pred njom, a kojeg namjerava većim dijelom provesti sama u krevetu, čitajući, ne misliti ni na što. Tek je izašla iz jedne prilično gorke ljubavne veze i nije osjećala potrebu ni želju za drugom vezom. Jedno će joj vrijeme samoća biti prijatelj i ljubavnik. Mir nakon nemira.
Otključavajući vrata stana, začuje iz susjednog stana, Ingridnog, veseli i promukli muški smijeh.
- Uživaj, stara moja - promrmlja tiho Vanja, ulazeći u svoj tihi stan. - Uživaj malo i za mene.
Sjećanja na nedavni raskid nakon petogodišnje veze iskakalo je pred nju u slikama koje bi najradije zaboravila. Kad bi mogla. Nastojala je, i dalje nastoji, ali je uvijek iznova nešto podsjeti i bol se vrati, a nepovjerenje prema čitavom muškom rodu raste u njoj. Svjesna je toga i zna kako je to glupo i kako nije u redu, ali ne može si pomoći.
- Vruća kupka i biti ću O.K. - glasno reče samoj sebi Vanja, uključi glazbu na kompjuteru, pa u kupaonici zapali mirisnu svijeću.
- Uhhhhhhhhhhhhhhhh - zaječi, ali od ugode, dok se polako i oprezno spuštala u vruću kupku iz koje dopire prijatan miris. - To je ono što mi treba...


- Odgađamo - reče Robert tiho - a oboje to želimo.
Ingrid ga smeteno pogleda, ali ne ustukne kad joj se Robert približi, već mu korakom priđe bliže. Stojeći u sredini male kuhinje, pored postavljenog stola, za kojim su večerali, ljube se i rukama istražuju jedno drugo.
- Gdje je spavaća soba? - upita je.
Ingrid nemoćno zamahne rukom u pravcu spavaće sobe, a Robert je lako podigne, baš kao da nema težine i odnese u sobu, pa položi na krevet. Polako je počne svlačiti, a Ingrid mu pomaže i želi ga, želi ...


Zaspala je! Voda je u kadi gotovo sasvim hladna. Vanja se zimogrožljivo izvuče iz hladnog zagrljaja vode i žustro počne brisati mokro tijelo. Hladnoća ju je omotala i trlja se sve jače i sve brže, nastojeći povratiti toplinu.
- Glupačo! - reče samoj sebi, gledajući se u ogledalu, plave joj usnice drhture, kosa joj nemoguće strši. - Glupačo!
Ljuta na samu sebe, Vanja pruži ruku, dohvati četku za kosu i brzim potezima je provuče kroz crnu kosu nekoliko puta. Zamahne rukom namjeravajući ponoviti pokret sa druge strane lica, kad joj se odjednom zamrači pred očima, njen lik u ogledalu nestane, a oštra i zasljepljujuća joj bol poput oštrog usijanog noža prođe između širom otvorenih očiju.
Zatim mrak, a tijelo se golo i još uvijek mokro, sruši na hladne pločice kupaonice.


- Aaaaaaaahhhhhhhhhh! - zaviče u tom trenutku Ingrid, tijelo joj se ispod Robertovog napne, a valovi joj uživanja toplo i dugotrajno kupali tijelo, koje se treslo u sladostrasnom grču. - Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh!


Nekoliko minuta kasnije, mirno leže jedno pored drugog, opušteni tihi, ubrzano dišući, kad se Robert pomakne i ugleda tajanstveni osmijeh koji zrači sa lica Ingrid.
- Čemu taj osmijeh? – blago upita.
- Sad znam – odgovori Ingrid.
- Što znaš?
- Pitala me susjeda, moglo bi se reći prijateljica, spadam li u one koje potiho vode ljubav – reče Ingrid osmjehujući se i dalje, gledajući u Roberta. – Nisam joj znala odgovoriti. Sad znam. I jedva čekam reći joj.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 8. veljače 2008.

Groznica



Primijetivši kako su se svi pogledi upiljili u mene, podignem glavu i sa nerazumijevanjem se zagledam u sestru, koja se u svom staklenom kavezu osmjehuje mojoj pospanosti.
- Jeste čuli? - pita me, pa odmah dodaje: - Naravno da niste. Rekla sam, da će vas liječnik primiti. Predala sam mu sve vaše nalaze. Ali morate malo pričekati.
Pričekati. Stalno nešto čekam posljednjih dana. Pogledom potražim slobodno mjesto u čekaonici, pa se tromo spuštam na plastičnu stolicu. Osjećam veliki umor, najteži umor. Posljednji su mi dani izuzetno naporni i rezultat tih napora je ova groznica. Valjda nije ništa strašno?
Počelo je prije dva tjedna, bila je subota i sa Bernardom sam sjedio u našem ...


... omiljenom kafiću, ispred nas se pušile vruće kave na koje nismo obraćali pažnju.
- Što si rekla? - upitao sam je u nevjerici, iako sam vrlo dobro razumio Bernardine riječi.
- Trudna sam - ponovi ona tiho, obori smeđi pogled, a kosa boja meda sakrije joj lice: nije željela da joj vidim izraz lica, bio sam siguran u to.
- Ali Bernarda - zamucao sam ne snalazeći se u novonastaloj situaciji. - Kako je to moguće?
- Pa znaš, valjda! - odgovori mi ona svojim humorom, kojeg sam do sada uvijek cijenio. - Bio si prisutan.
- Znaš što sam htio reći - odbijam njenu zafrkanciju: suviše je ovo ozbiljno. - Klela si mi se da uzimaš pilule redovito, da strogo vodiš brigu o tome.
- E, pa, ovaj sam put očigledno zaboravila - prkosno odgovori Bernarda. - Događa se, znaš.
- Znam - kažem joj i nervozno trljam lice. - Svijet je pun devetnaestogodišnjakinja koje postaju mamice. I tatica koji imaju samo dvadeset i tri. Ali ja im ne želim pripadati.
- Ne voliš me! - optuži me ona i to me naljuti: nema pravo tako govoriti.
- Znaš da nije tako! - oštro uzvraćam. - Ali imam samo dvadeset i tri godine, Bernarda! Biti ću iskren: strah me je! Jesam li spreman na to što nas očekuje. Mislim da nisam.
- Ja sam spremna!
- Nisi smjela dozvoliti da dođe do toga - kažem joj nervozno je pogledavajući, primjećujući njenu ljepotu, ali i tugu joj u pogledu. Još jedno razočaranje.
- Dogodilo se i što sad?- odgovori Bernarda ustajući. - Odlazim. Očito ne želiš biti sa mnom.
- Nemoj tako ...
Uzalud. Naglim mi pokretom okreće leđa i napušta naš stol, dok je bespomoćno gledam kako odlazi. Osjećam olakšanje. Osjećam strah. Subota bez Bernarde i nije subota. Što sad?


- Vi ste na redu - kaže mi čovjek koji sjedi do mene i kašlje u maramicu.
Ustajem i ulazim u liječničku ordinaciju, prostoriju prepunu bjeline i sunca. Sve je blistavo i boli me glava od tolike blistavosti.
- Sjedni, sjedni - kaže mi nemarno liječnik, proučavajući moje nalaze, koje sam nepun sat ranije predao sestri u njenom staklenom kavezu.
Teško se spuštam u mekanu fotelju presvučenu smeđom i škripavom kožom.
- Ah, dečko moj - reče liječnik vrteći glavom. - Obolio si od upale pluća. Idućih nekoliko tjedana nema jurnjave: strogo mirovanje, a ovdje ćeš dolaziti na tretman.
- Tretman? - glupo pitam: ništa ne shvaćam. - Kakav tretman?
- Penicilin - odgovori liječnik. - Ali ne brini: na vrijeme se otkrilo odakle ta slabost i znojenje na koje se tužiš. Kako se osjećaš?
- Slabo - iskreno odgovorim. - Nemoćno.
- Drugačije se ni ne možeš osjećati - reče on meko. - Pravac kući i u krevet. Moraš mirovati. Nešto te potreslo i organizam ti je oslabio. Prije si uvijek bio čvrst momak. Što ti se dogodilo?
- Ništa - kratko odgovaram.


Dok se polako vučem ulicama grada, čudim se svojoj malaksalosti. Od one večeri, kad mi je Bernarda rekla ono što je rekla, sve kao da je pošlo niz brdo. Neki se nemir uvukao u mene i nigdje i u ničemu nisam nalazio zadovoljstvo. Nedostajala mi je Bernarda, ali svaki put, baš svaki put, kad bih je nazvao, prekidala bi vezu. I to me ljutilo! Zašto se tako ponaša? Zar ne zna da ni meni nije baš ugodno? Zar misli da sam sasvim bezosjećajan? Da uživam? Pa naravno da je volim, ali dijete ... ne, nisam spreman za očinstvo. A onda se i u meni probudio prkos, ponos i prestao sam je nazivati. I žalim zbog svega …
Priznajem to samom sebi, dok otključavam vrata stana i odlazim u svoju sobu, izbjegavajući roditelje. Oni ništa ne znaju o tome što se događa. I bolje je tako. Pomoći ne mogu, pa onda ... a ono što ne znaju, ne može ih boljeti.


- O, bože! Znala sam! - kuka stara. - Vidjela sam tvoje bljedilo i znoj na čelu. U krevet! I ne ustaj bez razloga!
- Mogu li bar u kupaonicu?
- Ne zbijaj šale! - viče ona uplašeno. - Lezi i čitaj. Oduvijek si volio čitati. Eto ti sad prilike da se načitaš u miru. Evo ti ova debela knjižurina!
Gura mi knjigu u ruke i nevoljko je uzimam: "Američka tragedija" od Theodore Dreiser-a. Na moje iznenađenje, knjiga me zaintrigirala i čitam je sa nestrpljivom znatiželjom, sasvim se uživjevši u radnju. Muke Clyda, glavnog junaka, kao da su postale moje. Mučno mi je čitati debelu i opširnu knjigu, ali privlači me poput magneta i ne mogu joj odoljeti. Strašno. U tri dana savladam knjigu i buljeći u strop razmišljam o njoj. Znojim se, ali svakodnevno bockanje pomalo me liječi i misli mi nisu više zbrkane.


Nanosim li nepravdu Bernardi? Zar se zbog toga ne javlja? Ne želi razgovarati sa mnom, jer je ljuta na mene... što je odlučila? Učinila? Jer vrijeme otkucava, postajem odjednom svjestan i osjećam paniku koja me zahvaća svojim plamenom.
Sjedam u krevetu i pogledom tražim mobitel. Poslati ću joj poruku sa kojom pristajem na sve što ona želi. Što mi drugo preostaje? Da uzmem veslo i mlatnem je po glavi kao što je uradio Clyde? Ne mogu to. Nije to za mene. A ni Bernarda, takav drastični postupak, sasvim sigurno ne zaslužuje.
I dok grozničavo tipkam poruku, vrata se moje sobe otvaraju i ulazi Bernarda.
- Imaš posjetu! - veselo kaže mama iza nje i značajno se osmjehuje.
- Čula sam da si ozbiljno bolestan - reče Bernarda zatvara vrata sobe i sjeda pored mene na krevet: ruka joj traži moju i stišće je. - Žao mi je zbog svega što sam rekla. Ne trebaš više brinuti.
- Kako to misliš?
- Nema trudnoće više - tiho odgovori ona i ljubi me u obraz, a kosa joj boje meda pada niz lice, sakriva njen pogled, baš kao i onu večer.
- Jesi li...?
- Jesam - šapuće mi uho. - Nećeš postati tatica.

Što osjećam? Ne znam točno. Prvo, osjećam ushit, jer i opet sam slobodan, ma što to značilo. Zatim osjećam stid radi tog ushita. Odmah zatim osjećam žalost, duboku žalost što smo to morali proživjeti jer znam, više ništa neće biti kao prije. Ni mi nećemo biti ono što smo bili. Ne možemo biti. Ne poslije takvog iskustva.
Jesmo li pali na ispitu Života?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 4. veljače 2008.

Loš početak dana



Već sedamnaesti dan za redom kiša pada, tiho, ujednačeno šumeći mokrim biserima, prisipajući ih po sivom asfaltu i uvlačeći se u odjeću, u sve pore tijela, a činilo se da se uvlači čak i u misli. Vlaga je sve prožela i budeći se, kao i svakog jutra oko sedam, Adam prvo osjeti vlagu, koja kao da mu se u kosti zavukla. Ponekad je čak i zamišljao, kako mu kosti omekšavaju od silne vlage, osjećajući je duboko u sebi, vječno prisutnu. Više se ni ne sjeća kako je to kad toplo sunce zagrije, a on, Adam, podigne svoje svježe izbrijano lice prema žutoj i toploj ljepoti i prepusti se ugodnom milovanju. Kakvo kvarcanje! Nikad takvog što ne bi priredio svojoj koži.
Adam umorno uzdahne i pogleda na svoju lijevu stranu: kao što je i očekivao, Lenka je već ustala. Tiho se iskrala da ga ne probudi, svjesna njegove razdražljivosti, koja je rasla iz dana u dan, svaki kišoviti poput prethodnog, a sigurno i svih budućih dana, sumnjao je Adam. Jer sedamnaest dana kiše ... pa to bi svakog natjeralo u ludilo!
Adam sjedne u krevetu i osjeti oštru i čudnu bol koja kao da mu steže desni kuk, slomljen prije popriličan broj godina. Udario ga neki pijani motociklist, dok je Adam, ništa ne sluteći, mirno prelazio pješački prijelaz. I dan danas se sjeća kako je začuđeno gledao u nebo, koje kao da se vinulo prema njemu, kad ga je snažan i bolan udarac odbacio visoko u zrak, da bi odmah zatim, uz ružno-tupi zvuk, tresnuo na prljavi i vrući asfalt.
Jutrošnja ga bol u kuku podsjeti na taj bolni događaj, pa Adam uz tmuran osmijeh počne navlačiti plavu trenirku. Možda, nakon malo trčanja, prokleta bol popusti ... možda se prokleto raspoloženje bar malo popravi ... možda ... Duboko u sebi, Adam osjeća kako je čitavo to nadanje uzaludno. Ništa neće postati bolje, samo gore!

- Znaš - rekao mu je prijatelj Sanjin, dok su zajedno trčkarali kroz prirodu - nije strašno što boli. Strašno je to što znaš, kako u ovim godinama bol neće proći, već će sigurno postati jača.
Adam se mrko osmjehne sjećanju. Sanjin je pravi crnjak, ali u tome mu daje pravo. Od kad su navršili pedesetu, kola kao da su krenula niz brdo. Od poletnih momaka, trkača u pravom smislu te riječi, rasnih dugoprugaša, pretvorili su se u bolne olupine, koje se očito raspadaju.
- Sjećaš li se? - govorio je Sanjin, dok bi sa mukom hvatali dah na blagoj, moglo bi se reći, nježnoj uzbrdici, a koju prije nisu ni primjećivali. - Nekada smo, za vrijeme naših trčanja, razgovarali o ženama, o seksu, o ženama, o seksu ...
- A sad o mukama i bolovima - odgovorio je Adam smijući se. - O bolovima i mukama ...
- Fuj! - rekao je Sanjin. - Ovo nije život! Treba umrijeti!
U posljednje je vrijeme Adam često razmišljao o smrti i došao je čudnovatog otkrića.
- Znaš, razmišljam o tome noću, dok ne zaspim - povjerio se Sanjinu, dok su mjerili puls nakon što su u veoma laganom ritmu trčkarali oko pola sata. - Možda su sve ove tegobe priprema za ... nekako ti nije žao otići, kad više ne uživaš u stvarima koje si volio činiti, već ih činiš iz osjećaja dužnosti.
- Prestao si voljeti trčanje? - upitao je Sanjin, pogledavši ga iznenađeno ispod oka.
- I trčanje i život - odgovorio je Adam. - Bilo bi mnogo bolje, da me streslo srce prije nekoliko godina, kad sam znao istrčati desetku uz brdo i smijati se naporima. Onda sam trebao umrijeti! Onako snažan, sretan i nasmijan, dok skakućem na vrhu brda i radujem se svojoj snazi. Što je ovo sada? Život? Molim te, nemoj me nasmijavati.
- A što bih ja trebao reći na to? - upitao je Sanjin i Adam se pripremio na dugu i poznatu jadikovku, sakrivši pogled od prijatelja.

Obučen u trenirku, Adam odagna sjećanje i izađe iz spavaće sobe, uputivši se u kupaonicu. Daleki, sretni i puni snage dani, mislio je dok je pljuskao lice ledenom vodom, koji se više nikad neće vratiti. Bol ga u kuku steže čvrsto čeličnim prstima, pa se sa mukom suzdržava ječanja. A najradije bi glasno zakukao.

- Evo kava - dočeka ga Lenka. - Vruća je, baš onakva kavu voliš.
Adam smrknutog pogleda klimne i dohvati šalicu, ali mu iznenadno sijevanje užarene boli u kuku skrene pažnju i šalica mu, koju je nespretno dohvatio, klizne iz prstiju i padne na pločice kuhinje, a crna i vrela tekućina, opeče mu prste.
- U vražju mater! - drekne Adam. - Zar nisi mogla biti pažljivija?!
- Pa nisam ja ...
- Znam, znam! - prekine je bijesno Adam. - Nikada nisi ti kriva ni za što. Ima li još kave?
- Sasvim malo - odgovori Lenka.
- Daj! - zapovijedi otresito on. - Koliko ima da ima. Popiti ću to i idem trčati.
- Trčati? - Lenka u čudu raširi oči. - Pa jesi li ti poludio? Vidiš li kakvo je vrijeme vani? Pljušti!
- Već je poprilično dugo šugavo vrijeme - odgovori nabusito Adam. - Ništa novo.
- Nije ti dobro, a ideš trčati - reče Lenka. - Zašto to činiš? Zašto mučiš samog sebe?
- Ma daj, pusti to - reče on ispijajući kavu u jednom gutljaju. - Ne razumiješ. Idem!
- Shvati - reče mu Lenka gledajući mu leđa - kako nisi više mladić. Pa ne možeš trčati dok kiša ...
- Ah, prestani! - obrecne se razdražljivo Adam, ni ne okrenuvši se, žureći izaći iz stana, žureći ostati sam na kiši, dok ujednačenim trkom grabi ulicama, a ljudi ga začuđeno gledaju.

Na ulici, dok su mu ledene kapi bockale neobrijano lice, podigne pogled prema natmurenom i prijetećem nebu.
- Jebeno vrijeme - promrsi kroz zube i potrči sasvim lagano, oborivši glavu. - Jebeni bolovi. Jebeni život!
I tamo, baš na najoštrijem zavoju, na početku samog trčanja, dok se još nije ni zagrijao, ispred cvjećarnice, poklizne se na pseći izmet, zatetura, rukama mahnito mašući, grabeći uzalud zrak oko sebe. Uzalud sve, odjednom tresne, naravno desnom stranom tijela: bol mu sijevne užarenim crvenilom, ali Adam istog časa ustane i nastavi trčati, trljajući dlanom povrijeđeni kuk. Vrlo dobro zna: ne nastavi li trčati, bol će ga toliko snažno obuzeti, da neće moći se ni pomaknuti barem nekoliko dana.
Kako prolazi kroz poznate ulice, približavajući se parku, bol postaje manja, podnošljivija, ali ga ne napušta. Pretvara li mu se to život u bolove? Danas jače, sutra slabije? Zar će do kraja ovako? Iz dana u dan puzeći ka kraju … prisjeti se stihova i sumoran osmijeh preleti mu licem.
Skrene prema parku dok pored njega velikom brzinom projuri automobil, poskoči na udubinu u asfaltu, u kojoj se stvorila velika i smeđa lokva, a pravi slap vode okupa Adama od glave do pete.
- Pasji sine! - vrisne za odlazećim automobilom, nastojeći pročitati mu registarsku tablicu, ali sivi mu zastor dosadne i hladne kiše to onemogući.

Što sad? Nastaviti? Nema smisla. Sasvim je mokar i hladno mu je, a što je još gore, bijes u njemu više ne tinja: pretvorio se u ogroman plamen i proždire ga. Adam se sjuri prema svojoj ulici, svojoj zgradi, jureći kroz vodenu zavjesu, praćen radoznalim pogledima, ali ne mareći za njih. Tko ih …
Ustrča uz pet katova i onako mokar, bijesan, upadne u stan ne mareći za parket kojeg je Lenka sa ljubavlju dotjerivala čitav niz godina i kojeg je dotjerala do zavidnog sjaja. Skroz promočenim tenisicama i dok se cijedilo sa njega, Adam prođe hodnikom u dnevnu sobu, a Lenka, ugledavši ga onako pokislog i prljave trenirke zaprepašteno otvori usta i zagleda se u njega.
- Što je? - izdere se Adam prema njoj. - Što si zinula?
- A rekla sam ti ... - započne Lenka, vrteći prijekorno glavom. - Trčati po ovakvom vremenu ...
- Zaveži! - zaurla Adam, priđe joj jednim krupnim korakom, zamahne rukom i šamar ružno odjekne dnevnom sobom, rasprostrijevši niti nelagode između njih.
Adam, tresući se od nekontroliranog bijesa, okrene joj leđa i pođe u kupaonicu, ostavljajući vlažne tragove za sobom, a Lenka ostane ukočeno stajati, sa dlanom uz bolni obraz, pitajući se ...


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.