Kolebljivac

Mobitel, odložen na malenom stoliću nedaleko mene, na dohvat ruke, iznenada prvi put ovog samotnog dana zazvoni. Ležeći na kauču, zapao sam u neki čudan polusan, pa sad iznenađeno buljim oko sebe, ne shvaćajući točno što se događa. Mobitel zazvoni drugi put, malo se pomakne na staklenoj površini stolića i pomogni mi sasvim se razbuditi. Pružam ruku i vidim njeno ime ispisano na zaslonu koje kao da radosno svijetli. Odjednom mi se učini kako je svijetlost podrugljiva: nema veselih tonova. Ushit i strah miješaju mi se u grudima čineći nepodnošljivi pritisak. Grabim zrak.
- Reci Ranka - tiho kažem u aparat.
- Žao mi je - čujem Rankin glas, iz daleka, udaljen svjetlosnim godinama, ali miluje mi uho: osjećam njen vreli dah koji mi šapuće požudne riječi, dok ...


Vjetar sjećanja zapuše mojom obamrlom dušom, grije me i čini sretnim. Grlim je snažno, a ona ječi i uzvraća zagrljaj: dva znojna tijela napeta u slatkom grču ljubavi. Nikad prije nije bilo tako, nikad ni sa jednom. Uvijek sam je iznova želio i čudio se toj želji, jer, istini za volju, nije neka naročita ljepotica, ali ima nešto što ne mogu objasniti, još manje shvatiti i to me privlači, snažno. Ne mogu odoljeti.


Do sad. Od sad će biti drugačije, obećavam samom sebi: moram odoljeti, jer sve ovo ... pa, jednostavno nema više smisla igrati ovu farsu!
- I meni je žao - promrmljam i čekam: neka se izjasni, ona je otišla, nisam ja.
- Žao mi je - ponovi ona.
- To si već rekla - podsjetim je.
- Znam - prizna ona i ja zamislim njeno malo i usko lice uokvireno oštrom smeđom kosom. - Ne znam točno što bih ti rekla, ali osjećam kako ti moram objasniti svoje ponašanje.
- Objasni onda - kažem joj kratko: ne namjeravam joj ni mrvicu pomoći, neka se kuha u vlastitom sosu.


Objasniti? Svoje odlaske? Koliko je puta otišla od mene bez i jedne jedine riječi objašnjenja? Samo bih se jednog dana vratio kući, a Ranke ne bi bilo. Zidovi su me ravnodušno gledali, dok bih između njih lutao, tražeći mir i ne nalazeći ga. Samo u njenom, Rankinom naručju, pronalazio sam mir i uživao u njemu. Zajedno sa njom. Putena je žena, voli se maziti, beskrajno uživa i trudi se pružiti uživanje. Što jako cijenim, jer neke sa kojima sam imao posla ... Ranka jest uživanje. Ali je isto tako i bol. Jer njeni odlasci su suviše bolni za mene.


- Zašto, Ranka? – pitao sam kad je treći put po redu otišla. – Reci mi zašto?
- Ne mogu – prodahtala je oborene glave.
- Ne možeš – pitao sam – ili ne želiš?
- Ne mogu. Zbilja ne mogu. Nešto se u meni jednostavno dogodi i …
- Što i? – pitao sam bolno-radoznalo. – Objasni mi.
- Ne mogu objasniti, oprosti mi, molim te – mucala je tiho, oborena pogleda. – Jednostavno moram …
- Moraš otići?
- Da – odgovorila je. – Nešto me nagoni na odlazak.
- Zar nisi sretna sa mnom?
Nije odgovorila na to pitanje, a ja nisam navaljivao: bio sam sretan što mi se vratila. Zar još jednom sve to proživjeti? Bolje ne! Proći će ova patnja! Mora proći. Moram ostati čvrst i ne misliti na njenu nježnost. Moram misliti na njenu sebičnu grubost.


- Teško je - promuca Ranka, a u meni plima sažaljenja prema njenoj bespomoćnosti nabuja, da bi se odmah zatim pretvorila u sumnjičavu oseku: ne vjeruj, laži su to, toliko je puta lagala!
- Pokušaj - hladno joj kažem.
- Kad bih barem mogla ... - zamuca Ranka.
- Mogla što? -pitam je.
- Objasniti sebe na najjednostavniji način - istrese ona naglo i iznenadi me svojom rječitošću: zar nije do maloprije zamuckivala tražeći riječi?
- Jednostavno mi odgovori - tiho joj kažem, jer odlučio sam: ovog me puta neće izbaciti iz takta. - Zašto si otišla?
- Pa ... - zamuca Ranka i ja mogu vidjeti njenu oborenu glavu i žalosno lice, smeđe joj srneće oči tamne.


A ja se prisjećam njenog posljednjeg odlaska, dok osluškujem njeno disanje. Radosno sam se te proljetne večeri vraćao kući, kišica je upravo počela rominjati i radovao sam se toplom stanu i još toplijem zagrljaju Ranke. Nosio sam bocu crnog vina lijepo umotanu, jer želio sam sa njom proslaviti: bili smo skupa neprekidno punih šest mjeseci, najduže do sada i već sam se po tko zna koji put, ponadao kako je gotovo sa njenim nestancima, bjegovima, lutanjima, koje ni sama Ranka nije znala objasniti, ni shvatiti, ali kojima bi uvijek podlegla, ubijajući moju sreću.
Ustrčao sam uz stepenice i otključao vrata i već u hodniku stana osjetio neobičnu hladnoću i sve se u meni zaledilo. Otišla je! Znao sam. Prepoznao sam ovu tišinu. I predobro sam je poznavao. Otišla je još jednom od mene.
Posljednji put, odlučio sam tada. Ovo joj je posljednji put: više joj neću pružiti priliku. Nikad!


I eto, prilika da je odbijem, sad je tu, treperi u mojoj duši i naslađujem se, a sjećanje na njeno čvrsto i podatno tijelo iskače u mom umu, poput nasrtljivih reklama.
- Čekam - podsjetim je hladno.
- Smijem li doći k tebi? - dopre do mene njen tihi jecaj pomiješan sa riječima, pa doda: - Molim.
Oklijevam sa mobitelom u ruci, osluškujem njeno disanje. Želim da bude ovdje, a opet ... ako i opet ode? Još jednom? Tako bih je rado zagrlio! Već sam dva mjeseca sam. Ali i prije sam bio sam, zar ne? Reći ću joj da odjebe iz mog života, odlučim naglo vraćajući se svojoj odluci i šumno udahnem zrak.
- Dođi - šapnem. - Čekam te.
- Za jedan sam sat kod tebe! - čujem Rankin veseli i zvonki glas: krila nade zalepršaju još jednom i sudaraju se u zraku i zveckaju šaljući mi obećavajuće poruke.
- Čekam - odgovorim, pa brzo ustajem, ogledam se po sobi: moram srediti ovaj nered dok ona ne dođe, da se Ranka prijatno osjeća.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.