ponedjeljak, 27. rujna 2010.

Učiniti sutra



Marinku je bilo žao što se noć tako brzo spustila: nije još ni devet sati, a već je prava crna noć polegla nad grad. Čas prije je vladao dan, a čas kasnije sve se uvilo u neprozirnu tamu. Jesen je zakucala na vrata, ljeto se oprostilo.
Nije volio noć, ne od onog dana od prije četiri godine, kad se srušio na ulici i kad su ga doslovno pokupili s prljavog pločnika i oteli brzom intervencijom od smrti koja ga je bolnim stiskom stezala za srce. Vrativši se iz bolnice kući, slab i nemoćan poput novorođenčeta, počeo se bojati noći. Kad ne možeš normalno hodati, kad ti svaki korak pričinjava veliki i užasni napor, onda tama postaje neprijateljica. Sad je već bilo mnogo bolje, naravno. Marinko je osjećao snagu u mišićima i dobro je koračao. Sve sigurnije i sigurnije. Ali je i dalje zazirao od tame.
Približavajući se zgradi u kojoj je stanovao, primijeti poznati obris ženinih kola, pa napregne vid. Navršivši pedesetu, počeo je nositi naočale, na koje se još nije sasvim navikao. Probivši vidom tamni zastor, shvati da gleda u Sunčicu: sjedi za upravljačem i u ruci joj mobitel.
Marinko zastane. Čini se, da njegova pretpostavka, kako se Sunčica upravo dovezla kući, nije sasvim točna. Jer Sunčica, završivši razgovor, veselo se nasmije, odloži mobitel na suvozačevo prazno sjedište i upali motor. Nije stigla kući, već je tek izašla iz nje. Ili se vraćala, pa zbog mobitelskog razgovora se predomislila?
Marinko uzmakne korak i sasvim se stopi s mrakom. Nije želio biti primijećen. Kreće. Gdje? Sa kim je to razgovarala?
Gledao je u mačje oči automobila koji se udaljavao i činilo mu se, da mu podrugljivo namiguju. Zatim slegne ramenima i uputi se prema ulazu zgrade. Barem će imati stan samo za sebe. Neće biti besmislenih prepirki, koje su postale učestale, svakodnevne, zamorne. Dosadne.
Sunčica! Da se nasmiješ. Ime joj nikako ne pristaje: lice joj je, barem u Marinkovoj blizini, vječno namrgođeno.

- Zašto se više ne smiješ? - upitao ju je jednom, bilo je vruće poslijepodne i Marinko je sjedio za stolom u maloj kuhinji, a Sunčica lupala, bezrazložno, bio je Marinko uvjeren, posuđem.
- Čemu da se smijem? - odgovorila je ne okrećući se prema njemu.
- Prije si se često smijala.
- Prije ...
- Da, prije - ponovio je Marinko uporno: odjednom je, po prvi put u njihovom zajedničkom životu želio završiti otpočeti razgovor, kojeg je Sunčica odbijala. - Prije nego li sam operiran.
Uzalud je čekao da Sunčica odgovori. I dalje je stajala okrenuta mu leđima, blago sagnuta i lupajući tanjurima. Osjetio je bijes i začudio se zbog toga, jer po prirodi je bio savršeno miroljubiv i bijes mu bio nepoznat.
- Čekam odgovor! - odlučno je rekao.
Okrenula se iznenađena odlučnošću u njegovom glasu: nije navikla ga čuti, u njihovom je braku njezina riječ u pravilu uvijek bila posljednja.
- Što hoćeš? - procijedila kroz zube stisnuvši oči u tanki prorez. - Da se cerekam po čitav dan?
- Kad si sa prijateljicom - odgovorio je, ciljajući na njihovu susjedu Milenku - glasno se smiješ. Sa mnom nikad.
- Ona je zabavna.
- A ja nisam?
Još jednom nije dočekao odgovor. Ali ovog puta nije ni inzistirao na njemu. Umorno je uzdahnuo i pažljivo, u mislima prelazeći svaki pokret prije nego li što bi ga učinio, ustao od stola i polako i nesigurno koračajući izašao iz stana, na ulicu, usprkos paklenoj vrućini koja je vladala.

Od tog se dana sve promijenilo. Šutnja i pritajeni prezir uvukao se između njih. Marinko ga je osjećao, a bio je siguran da ga i Sunčica osjeća. Ne samo da ga osjeća, već ga i podgrijava, hrani. Njena je netrpeljivost postajala iz dana u dan sve grublja, otvorenija. Izrazitija. Pokazivala ju je čak i s tijelom.
- Samo sjediš i ništa ne radiš - zvocala mu je.
- Znaš da ne mogu ništa raditi.
- Nisi više slab kao što izgledaš.
- Nisam ni jak koliko ti misliš.
- Izgovaraš se na operaciju već više od tri godine.
- Od te operacije mnogi umiru.
- Ti nisi umro. Ili jesi?
Kad je to rekla, Marinko je ustao, pogledao je oštro u oči, zapiljivši se u njen bešćutni pogled.
- Tada bi bila sretna, je li? - tiho je rekao. - Da sam odapeo, ostavio ti penziju i slobodu. Je li?
Naravno, nije dočekao odgovor. Kao ni toliko puta prije toga. Sad ga više nije ni tražio: znao ga je. I gađao je istinom lice svoje žene, koja mu je trebala biti pratilja i u dobru i u zlu. A koja nije bila to. Koračala je s njima dok im je bilo dobro, zahvaljujući njegovoj marljivosti, a onda ...

Kad su točno zakoračili svatko svojim putem? Je li to bilo one prve ljetne večeri, kad se, nakon što je otpušten iz bolnice, odlučio na svoju prvu šetnju?
- Ne mogu ovako - nestrpljivo je Sunčica rekla.
- Što to? - upitao je Marinko zastavši: ruka mu je bila podvučena pod njenu mišicu, a sa drugom je stezao štap na kojeg se nesigurno oslanjao, tražeći izgubljenu ravnotežu.
- Pa ti ne hodaš! - nestrpljivo je istresla Sunčica. - Ti pužeš.
Bila je to istina, Marinko je to znao, bio je bolno svjestan te činjenice, ali su ga njene riječi silno povrijedile.
- Ne mogu brže - posramljeno je promrmljao, kao da je on kriv što mu je srce poludjelo, otkazalo poslušnost, pretvorivši ga preko noći iz snažnog muškarca u drhtavog bogalja.
- Hodaj sam - rekla mu je Sunčica i napustila ga tu, na ulici, ispred zgrade u kojoj su stanovali. - Idem kod Milenke.
- Više si kod nje, nego sa mnom.
- Pa? - upitala je: očito je to za Sunčicu bilo sasvim u redu.
- Pa ništa - rekao je Marinko, povukavši se kao i uvijek kad bi se porječkali. - Idi.
Otišla je. Uplašeno je stajao na ulici i odlučivao se na samostalno koračanje. Gledao je za Sunčicom, koja je brzo prelazila ulicu: nije se okrenula. Shvatio je da je sam. I da može računati samo na samoga sebe. Nije se uplašio, ali mu je gorčina preplavila um.

Marinko pogleda na sat. Ponoć je upravo prošla, a Sunčica još nije stigla kući. Ima ljubavnika. Sad zna. Osjeća. Ima ljubavnika. Jer oni nisu ... uhhhh, nije mogao dugo nakon operacije, a kasnije ... pa, kasnije nije više ni želio. Kako poželjeti ženu koja nema lijepu riječ za tebe i neprestano samo reži? Ili se tuži na sve i svašta. Kad su zajedno. Što je postalo prava rijetkost. Jer Sunčica se po čitave dane vozikala u svojim kolima ovamo i onamo, ostavljajući Marinka samog i dolazeći samo na spavanje. Sve kasnije i kasnije, primijetio je to odavno.

Nije važno. Više nije važno. Neće je više čekati, odlazi u krevet. A sutra ... Marinko nije znao što će se to dogoditi, promijeniti sutra, ali je, odlazeći u krevet, duboko u sebi osjećao kako ovako više ne može i kako će već smisliti, jer jutro je pametnije od večeri, što će učiniti sutra. Ali da će učiniti, to zna!

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 20. rujna 2010.

Krivi smjer



Svi muškarci, koji su se nalazili u prostranoj poslovnici banke, zagledali su se u Danieline noge. Duge i vitke, obavijene vrlo kratkom crvenom suknjom, privlačile su muškaračke poglede. Ali i ženske, u čijim se očima mogla vrlo lako pročitati zavist.
Lagano lupkajući visokim potpeticama, devetnaestogodišnja Daniela osmjehne se svima u prostoriji. Svaki je prisutan muškarac bio uvjeren, kako se osmjehnula upravo njemu. Vrlo dobro znajući kakvu atmosferu stvara, Daniela se smjesti za niskim staklenim stolićem. Dok je sjedala, priljubila je suknju uz duge i potamnjele butine, osjećajući poglede muškaraca. Ali ih više nije gledala. Sasvim se udubila u čitanje nekih papira, povremeno oblizujući pune usne i ispunjavajući strpljivo dugački formular. Još jedna klijentica banke koja se nastoji domoći kredita.

Nedeljko, stojeći ispred šaltera i pažljivo prateći prebrojavanje eura blagajnice, sasvim usredotočen na taj prizor, nije ništa drugo vidio oko sebe.
- Izvolite - reče mu blagajnica tiho, mekanim glasom. - Tri tisuće eura. Točno.
Nedeljko klimne, gurne prema njoj potpisanu priznanicu, pa pažljivo privuče valutu, prebroji je i pomakne se korak u stranu, da bi oslobodio prostor za idućeg u redu. Spremajući novac u lijep novčanik od krokodilske kože, kojeg je kupio na jednom od mnogih svojih putovanja, polako je koračao prema izlazu iz bančine poslovnice i prošao pored Daniele, a da je nije ni primijetio. Podigao je novac koji je potreban njegovom bratu i sad je žurio k njemu, da mu preda toliko potreban iznos. Poslije toga je slobodan i može provesti dan kako god želi. Osjećao je zadovoljstvo zbog toga, zbog sunčanog dana, zbog večerašnjeg sastanka s Katarinom koja mu je sasvim okupirala misli.

Uživajući u suncu i kavi, Milovan, od svih poznanika zvan Majki, posegne rukom u džep traperica: osjetio je meškoljenje mobitela kojeg je podesio na opciju vibriranja.
- Reci - reče kratko u aparat. Napeto je slušao, pa reče: - Vidim ga. Upravo prolazi pored mene. Krećem.
Vraćajući mobitel u džep, već je polako ustajao. Kavu je platio unaprijed, predviđajući mogućnost brzog odlaska. Nije želio da konobarica trči za njime, viče i privlači pažnju na njega. Što manje pažnje, to bolje. Najbolje je biti neprimjetan.

Nedeljko zastane pored fontane i zapali cigaretu. Obližnji mu kafić donese miris kave u nozdrve i on ga požudno udahne. Da uđe? I na brzinu popije kavu ... Sjeti se da ga brat sigurno nestrpljivo očekuje i odmahne glavom. Krupnim je koracima zagrabio ulicom. Kad preda bratu novac, popiti će kavu sa njim. Ukoliko mu brat bude imao vremena. Jer stalno je u nekoj trci. Ili se barem njemu, Nedeljku, tako čini.
Osmjehujući se mislima nije ni primijetio prolaznika koji se iznenada stvorio ispred njega. Sudarili su se svom snagom grudima, a iz ruku prolaznika zalepršaju listovi papira, kliznuvši iz mape koju je prolaznik do njihovog sudara držao pod miškom i prosuvši se po pločniku.

- Uh! Oprostite! - jekne Nedeljko: udarac u grudi ga je poprilično zabolio.
- Ja sam kriv - reče onaj drugi. - Vi oprostite.
- Najmanje je važno tko je kriv - reče mlada i lijepa djevojka, stvorivši se pored njih. - Dok vi pričate ... Pomoći ću!
Nedeljko je gledao u djevojčine duge noge, koje je ona, pažljivo čučnuvši, nastojala držati čvrsto priljubljene jednu uz drugu. Čučeći, njih je troje brzo sakupljalo razasute papire, a muškarci su povremeno bacali poglede prema djevojčinom međunožju, koje bi se na čas pokazivalo.
- Gotovo je - reče djevojka nasmijano uspravljajući se i pružajući posljednji komad papira njegovom vlasniku. - Sve smo sakupili.
- Mnogo vam hvala na pomoći - reče joj čovjek čije su papire sakupili i brzo ih stavljajući u mapu, pa se okrene Nedeljku. - Hvala i vama, gospodine. I oprostite još jednom.
- Sve je u redu - pomirljivo reče Nedeljko, gledajući u duge i prekrasne djevojačke noge kako se udaljavaju, dok se mala i čvrsta stražnjica njihala u ritmu hoda.

- Stigao si - reče mu brat, kad je Nedeljko ušao u njegov ured.
- Zar kasnim? -upita Nedeljko.

- Ne kasniš. Nestrpljiv sam.
- Evo - reče Nedeljko i rukom posegne prema unutrašnjem džepu sakoa i problijedi.
- Što je? - upita ga brat, primijetivši promjenu.
- Nemam novčanik!
- Što?
- Nemam no ... - počne Nedeljko i ne završi, a u duhu mu zaleprša slika djevojčinog međunožja.
- Što? - ponovi brat u nevjerici. - Što hoćeš reći?
- Gledao sam u krivom smjeru - procijedi Nedeljko.

- Koliko? - upita Daniela.
- Tri soma - odgovori Majki i naceri. – I nešto sitno.
- Nije loše - reče Daniela otpivši sasvim malo kave.
- A dan je tek započeo - reče Majki. - Hajde, ispij tu kavu i vraćaj se u banku. Na posao.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 14. rujna 2010.

Šetati s leptirima



Uvjeravajući sebe u vlastitu tvrdoću, duboko sam u sebi počeo uzgajati mekoću. "Nije važno", govorio sam samom sebi, nastojeći te događaje primati kao i sve druge događaje, ne dijeleći ih, ne sortirajući ih. Ali bilo je važno. Svaki je doživljaj sa njom, bio zajednički doživljaj. Naš doživljaj. I samim tim postajao je važan. I sortiran kao naš, ne samo moj.
Nisam shvaćao što se odigralo u meni, zbog čega se sve odjednom promijenilo. Previše uživanja otupljuje čula. Pa čovjek zadovoljno sve promatra oko sebe, ne pitajući od kud sad odjednom toliko zadovoljstva u samom činu postojanja. Sve je prirodno, tako je, kako je. Ona je tu i ja sam sretan. Ne, mi smo sretni!
Onaj drugi dio mene, koji se pojavljivao u prvi sumrak, kad čovjek traži društvo, a životinja samoću, kako lijepo kaže E.M. Remarq, shvaćao je onaj tihi i mekani dio mene, kojeg nisam pokazivao, ali koji je postojao i izranjao u satima tužne samoće. Sad, kad sam se prestao opirati, kad sam ga prihvatio, shvaćam kao je taj dio oduvijek bio u meni. Rastao je i razvijao se sa mnom, ali nekako tiho, prigušeno, sramežljivo. Nisam dozvoljavao mu razulariti se, uspijevao sam ga držati pod kontrolom. Dok ga ona nije pokrenula. Samim tim što je jedno vrijeme bila moja.

Padala je kiša, meko i uporno, zimski, kad sam prvi put postao svjestan da se grad promijenio. Moj grad, kojeg dobro poznajem i kojeg volim, odjednom je dobio neko drugo lice. Koje sam samo ja vidio.
Skočio sam u prošlost, dok su leptirići zaplesali pomamni ples u mojoj utrobi, zastavši ispred kafića ispod čije smo tende ona i ja onog dalekog kišovitog dana ispijali kavu. Pogled mi se zaustavio na onom istom stolu. Sad nitko nije sjedio na stolicama oko njega, kiša je dosadno padala i kapala sa tende baš kao i onog dana. Ali oni leptirići u mojoj uzdrhtaloj nutrini tjerali su me vidjeti sasvim drugu sliku.
Mi smo sjedili za tim stolom uživajući u kavi i uranjajući pogledom jedno u drugo. Kiša nam nije smetala, možda nam je u tom trenutku bilo i drago što pada. Jer tako smo se pod izgovorom kiše mogli posjesti tik jedno uz drugo, uživajući u uzajamnoj blizini.

Ljudi koji su prolazili pored mene, dozvali su me iz prošlosti i krenuo sam dalje. Osvrnuo sam se i pogledao "naš" stol: bio je i dalje prazan, naravno, ali su naši duhovi i dalje lebdjeli nad njim. Jedan uz drugog. Zajedno.
U tom mi je trenutku postalo jasno, kako na sasvim drugačiji način doživljavam svoj grad, nego što sam ga ranije doživljavao. Više nije bio isti. Ne poslije nje. Promijenio se. Jer sam ga gledao drugačijim očima, očima ljubavi.
Sjećanje bi nenadano iskakalo, naoko ničim izazvano. I sjetio bih se kako smo spuštali niz ove iste stepenice, sa rukom u ruci, osmjehujući se i stepenice su od tog dana dobile drugo značenje. Nisu više bile one stepenice kojima sam godinama prije nje prolazio. Jer sad je i ona prolazila njima i ja sam svaki put mislio samo na to. Kako je ona prolazila tim stepenicama, kao da nikad prije bez nje nisam prešao taj isti strmi put. Čudno.
I tako pri svakom momentu. Leptirići bi se budili kad bih prolazio pored kafića, za čijim smo stolom pili kavu, na obali, jer i tu smo uživali u kavi, na ...nije potrebno nabrajati. Nisam uspijevao pobjeći leptirićima. Ma gdje da sam krenuo, leptirići njene i moje prošlosti, naše prošlosti, sustigli bi me i lepršali u mojoj nutrini budeći uspomene.
Bilo je dana, priznajem, kad sam svom snagom nastojao ubiti leptiriće. Bezuspješno. Leptirići su lepršavo izmicali rugajući se mojim nastojanjima smaknuti ih. I činilo mi se, kao da ih svakog dana ima sve više. Nije bilo ulice u gradu u kojoj oni nisu plesali. A gdje smo mi nekada šetali.
Prestao sam tjerati ih. Sad šećem s njima. S leptirićima. Meko lepećući nježnim krilima oni mi šapuću o onim danima, našim danima, dok hodam ulicama kojima sam nekad sa njom šetao.
Prije smo bili ona i ja, mi. Sad smo leptirići i ja, mi.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 9. rujna 2010.

Ukradeni doživljaj



Adam uđe u prostranu i sasvim ostakljenu dnevnu sobu i pogledom potraži Ornelu. Još je vladao polumrak, nitko nije programirao svjetlost, vani su se kovitlali ogromni i olujni oblaci, ali su vremenski prognostičari najavljivali sunčana razdoblja. Koja kao da su postajala sve kraća, činilo se Adamu. Neprekidne kiše praćene grmljavinama, već su godinama vladale i usprkos silno naprednoj tehnologiji, pomoću koje ste mogli uživati u vremenu po vlastitom izboru, ljudi su patili. I on sam, Adam, osjećao je laganu nervozu, ali ju je jutros pripisivao sinovljevom današnjem rođendanu.
Mršteći se, Adam utipka šifru za sunčano i blago vjetrovito vrijeme na jedva vidljivom zaslonu prekidača na staklenom zidu i istog trena oblaka nestane, a oko Adama zatreperi nevidljivi blagi povjetarac i pomiluje ga po napetom licu. Adam se opusti: sve će biti dobro.
- Je li se probudio? - upita Ornela ulazeći u prostoriju: ogrnuta samo laganim lepršavim ogrtačem, Adamu se činila poželjnija nego ikada.
- Još nije - odgovori Adam gledajući njenu crnu kožu, sa koje su joj se još uvijek cijedile kapi nakon tuširanja: luksuz koji su samo privilegirani mogli koristiti. - Da iskoristimo to vrijeme, dok se mali ne probudi?
- Adame! - reče Ornela prijekorno, ali joj je glas odavao zadovoljstvo. - Danas mu je rođendan. A i sinoć ...
- Rođendan - promrmlja Adam i skrene pogled.
- Oh! - uzvikne Ornela: njena se velika i puna usta zgrče u grimasu neodobravanja, crne su joj oči zablistale. - Pa nije valjda ...
- Jest - reče Adam. - Upravo je to!
- Oh, Adame!
- Znam - reče on.
- Slomiti će mu srce.
- Znam - ponovi Adam. - A opet, danas puni desetu godinu života i više nije sasvim malen i može ponešto i razumjeti.
- Ali obećao si mu ...
- Znam da jesam - razdražljivo reče Adam. - Ali moram biti prisutan na brani. Ne smijem izostati. Prema nama jure stometarski valovi i moramo ih razbiti. Kako bi se to odrazilo na osoblje, kad u takvom trenutku ne bih bio prisutan?
- Ja shvaćam - reče Ornela. - Ali Riki ...
- Što moram shvatiti? - upita Riki: spustio se bosonog s gornjeg kata i obučen samo u donji dio pidžame, znatiželjno je gledao u njih.
- Već si ustao? - upita Ornela i pojuri prema sinu.
Adam ih je promatrao i uživao u prizoru. Riki je naslijedio majčinu crnu kosu koja mu je uokvirivala duguljasto lice i očeve plave oči, kontrast kojeg su svi odmah primjećivali. Crte lica su bile mala kopija Adamovog, ničeg majčinog, negroidnog na malom licu nije bilo, osim što je bilo tamnije nego Adamovo.
- Što moram shvatiti? - ponovi pitanje Riki.
- U redu! - reče Adam ustajući. - Da raščistimo stvar. Znaš da imam odgovorni posao, je li tako?
- Znam, tata.
- E, pa - reče Adam čvrsto gledajući dječaka u oči - ti sigurno voliš to što ga dobro obavljamo, moji suradnici i ja. Od nas zavisi...
- Znam, tata - prekine ga dječak. - Vi nas štitite od podivljalih prirodnih sila. Učimo to.
- Lijepo - reče Adam: možda će biti lakše nego što je mislio. - Onda ćeš sigurno shvatiti, da danas moram biti prisutan na brani. To znači ...
- Da me nećeš odvesti u Muzej - dovrši Riki.
Nitko mu ne odgovori. Ornela i Riki se zagledaju u malog čovjeka, njihovo dijete, prateći kako mu se izraz lica mijenja, dok je u sebi probavljao podatke.
- U redu je, tata - reče konačno hrabro Riki, a plave mu oči zasiju. - Mama će me odvesti, je li tako?
- Naravno, sine - nježno reče Ornela, saginjući se u želji poljubiti ga i čestitati mu rođendan.

Nešto nije bilo u redu. Ornela je to primijetila po ukočenim pogledima rijetkih prolaznika koje su sretali hodajući prema Muzeju. Do blizine Muzeja dovezli su se podzemnom lebdećom željeznicom, a sad su koračali natkrivenim ulicama osvijetljenim vještačkim suncem. Ni naslutiti se nije moglo namrgođeno nebo i munje koje su gore visoko parale olovnu težinu oblaka, dok je sivi i gusti zastor kiše neumorno pljuštao i pljuštao već mjesecima i kao da to ružno vrijeme nije namjeravalo nikad prestati.
- Oh! - reče Ornela.
- Što je mama?
- Čini se - odgovori ona - da je Muzej zatvoren.
- Zatvoren? - zamuca dječak već na rubu suza. - Kako zatvoren, mama?
- Smiri se - reče mu Ornela. - Sad ću se raspitati.
Na samom ulazu, na podnožju impozantnog stepeništa, jedan od tri stražara im se oprezno približi.
- Zabranjen prolaz! - odrješito reče stišćući nervozno plazmičnu pušku uz grudi.
- To vidimo - hrabro mu odgovori Ornela: čvrsto je, zbog dječakovog rođendana, odlučila doznati što se događa. - Ali planirali smo ovaj posjet jako dugo. Uredno smo poslali molbu koja je zaprimljena i odobren nam je posjet. Evo, pogledajte!
Gurnula je stražaru pod sam nos plavičastu propusnicu koja im dozvoljava pristup i obilazak Muzeja upravo ovog dana, a koju je Adam dobio samo zbog svoje odgovorne dužnosti koju vrši na zadovoljstvo svih.
- Vidim, vidim - reče stražar i njegova ukočenost malo popusti: u očima mu se nakratko pojavi sjaj razumijevanja, ljudskosti. - Ali usprkos tome, ne možete ući.
- Zbog čega?
- Zbog pljačke - objasni stražar. - Unutra su istražitelji i nitko drugi nema pristupa.
- Što je opljačkano? - raširivši plave oči upita Riki.
- Stablo - odgovori automatski stražar.
- Bor? - upita Riki, a oči mu zasuze. - Jedini bor u gradu?
- Zar može biti neki drugi? - neljubazno odgovori stražar, a tijelo mu se ponovo ukoči od nepristupačnosti.
- Ali kako ... - započne Ornela.
- To pokušavamo ustanoviti - odreže stražar. - A sad vas posljednji put molim, da napustite ovo mjesto.

- Nemoj se previše žalostiti - reče Ornela držeći Rikija za ruku, dok su kroz zeleni tunel iznad kojeg je tekla rijeka, polako se približavali pokretnom pločniku koji će ih dovesti do kuće. - Znaš da je tvoj tata važan čovjek i on će već isposlovati posjet nekom drugom gradu u kojemu postoji Muzej, a u njemu drvo. Nemoj se žalostiti. Najkasnije idućeg rođendana vidjeti ćeš drvo, vidjeti ćeš bor, ili možda neko drugo stablo, jer ...
Riki je nije više slušao. Sad je imao deset godina i još nije vidio ni jedno drvo u svom životu, ali je shvaćao da mu je mama žalosna i razočarana možda i više nego on sam, i da upravo zbog toga toliko mnogo govori. Duboko je u sebi znao da se ništa od toga neće dogoditi, jer možda će se i u tom drugom gradu, ukoliko uopće dospiju do njega putujući ispod neprekidnog bijesa prirode, dogoditi pljačka, ili će stablo usahnuti, umrijeti, kako je naučio u školi i čitajući. Nešto će se dogoditi, znao je, osjećao je. Umrijeti će, a da neće vidjeti drvo. Usprkos privilegiranosti svog položaja kojeg ima zahvaljujući svom tati.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 3. rujna 2010.

Nasilje

1

Sasvim opuštena u svojoj omiljenoj fotelji, Mirna je sa uživanjem gledala ljubavnu melodramu koja se vrtjela na televizoru.
- Takva bi ljubav morala biti - tiho je prošaptala prema osvijetljenom ekranu, tjerajući iz sjećanja duhove prošlosti. - Samo takva i nikako drugačija.
Na ekranu je muškarac grlio ženu, a ona se smijala dok joj je vjetar mrsio dugu i valovitu smeđu kosu. Zubi su joj bljeskali na oštrom i zubatom zimskom suncu: pravi prizor sreće.
Mirna se smješkala prema ekranu uživajući u njihovoj sreći, baš kao da se to što gleda događa u stvarnom životu. Gotovo je osjećala sreću voljene žene. Na jedan je trenutak zaboravila.
I upravo u tom trenutku odjekne strašan prasak razbijenog stakla i odmah zatim prolomi se krik straha. Mirna, koja je bila sasvim opuštena, odjednom se ukoči, a čas kasnije već je stajala na sredini sobe, a da nije pravo ni znala kad je ustala. Zaboravila je na film, glavu je, poput uplašene i silno oprezne životinje, malo nakrivila na lijevu stranu, na stranu odakle su nastavili dopirati uznemirujući zvukovi. Osluškivala je napeto drhtureći.
Muški je glas urlao besramne psovke, a ženini su krici postajali tiši, prigušeni, suzdržani, kao da ih se ona koja ih ispušta iz grla, stidi. Sasvim potresena, Mirna shvati kako se to što sluša odigrava u stanu do njenog stana. To nije film, neugodni zvukovi ne dopiru s televizijskog ekrana. Njeni susjedi se prepiru i ne samo prepiru. Sasvim je jasno čula kako udarci pogađaju ženino lice i mogla je zamisliti strah u njenim očima. A nemoćne jecaji žene koja te udarce prima osjećala je na dnu zgrčenog želudca.

Slabo ih je poznavala, susjede. Uselili su se u stan do njenog prije samo dva tjedna, izjutra, dok je Mirna bila na poslu. Prošla su četiri dana, a da ih nije ni vidjela, a onda, bio je petak, izlazeći iz stana u namjeri kupiti nedostajuće namirnice, naletjela je na njih u hodniku zgrade. Oboje su u rukama nosili po nekoliko punih najlon-vrećica: mladi bračni par koji se vraća kući nakon obavljene kupovine.
- Dobra večer! - prijazno klimnuvši pozdravila je Mirna.
Muškarac, visok crnokosi tridesetogodišnjak, namrgođeno je bez riječi klimnuo, a žena, nekoliko godina mlađa od njega, nježne građe i kose boje meda, sramežljivo joj je uputila osmjeh i odmah oborila pogled. Kao da je uhvaćena kako čini nešto neprilično.
Mirna je pomalo začuđeno gledala kako prolaze pored nje i odlaze do svog stana. Muškarac je otključao vrata i zakoračio u stranu propuštajući ženu prvu ući. Ništa neobično na prvi pogled, ali je Mirna sasvim dobro vidjela kako je muškarac položio dlan na ženina leđa i doslovno je gurnuo u stan.

Od te ih večeri nije vidjela niti čula. Do sad. Mirna je i dalje stajala na sredini sobe i dalje se tresući i dalje osluškujući neugodne i uznemiravajuće zvukove iz susjednog stana. Gotovo da je osjećala bol udaraca koje je žena u susjednom stanu primala uz prigušene jecaje. Udarci Mirni nisu bili nepoznati.

Kad ju je njen Dario prvi put udario, bilo je to u trećoj godini njihovog braka, nije mogla vjerovati da se to događa. Povukla se u sebe i otplakala, dok je Dario odbauljao u sobu i srušio se na krevet da odspava pijanstvo.
- Oprosti - molio ju je nekoliko sati kasnije, kad se probudio, istuširao, kad je ponovo mogao vladati sobom.
- Previše piješ - predbacila mu je Mirna. - Ponoviti će se.
- Neće! - obećao je on, molećivo je gledajući preko ruba šalice kave: primijetila je kako mu ruka lagano podrhtava. - Kunem se, nikad te više neću udariti.
Povjerovala mu je. Taj put. I još nekoliko puta nakon toga. Povjerovala je jer je željela vjerovati. Ali je duboko u sebi znala da mu ne treba vjerovati. Demon alkohola zgrabio je i zarobio njenog Daria u svoje nemilosrdne kandže i nije ga namjeravao tek tako osloboditi.
- Otići ću od tebe - rekla mu je nakon još jednog pijanog nasilnog ispada.
- Pokušaj! - zaprijetio je Dario i tresnuo je u lice ostavivši joj pečat pesnice na obrazu u koji su svi koje je tijekom dana sretala deset dana zurili dok konačno nije nestao.
U trideset i prvoj godini života, Mirna se, usprkos prijetnji Daria, rastala od njega kroz mučni proces kojeg je Dario suludim prijetnjama učinio još mučnijim i bježeći od njega i želeći zaboraviti prošlost, prodala stan kojeg je naslijedila od roditelja i napustila grad u kojemu se rodila, odrastala i živjela.

"Nisam uspjela pobjeći", pomisli Mirna drhtureći i dalje stojeći na sredini sobe, a spoznaja kako se nasilje nalazi točno pored nje, grizlo joj je um."Može li se pobjeći?"
Više nije vjerovala u to.


2


Osam je dana prošlo od te noći i Mirna je polako počela zaboravljati, misli joj nisu više bile neprestano okupirane nemilim događajem u susjedstvu. Život joj se vratio u onu njoj toliko dragu kolotečinu: posao, šetnja pored mora, kuća, televizor. Nekoliko je puta ulovila samu sebe kako s napetošću okreće vrat prema stanu do njenog, kako osluškuje moguću buku. Ali do nje je iz zidova dopirala samo tišina. Savršena tišina. Ni glazba se iz tog stana nije čula. Možda su otišli negdje? Otputovali? Doba je godišnjih odmora …

Vraćajući se s još jedne dugačke šetnje koje je jako voljela, dok se spuštala vruća ljetna noć, Mirna se, otključavajući ulazna vrata zgrade, uplašeno ogleda začuvši iznenadni topot cipela.
- Molim, ne zatvarajte! - dovikne joj žena trčeći prema Mirni. - Zaboravila sam ključ.
Osjetivši da opasnosti nema, Mirna se osmjehne osmjehom dobrodošlice. U tom trenutku prepozna svoju mladu susjedu i Mirnine se oči rašire od iznenađenja. Ugodnog ili neugodnog, nije bila sigurna.
- Da, to sam ja - reče meko djevojka i pruži ruku. - Alka.
- Mirna - odvrati Mirna prihvaćajući ruku nježne djevojke-žene i nesvjesna toga, pogledom potraži trag udarca na djevojčinom licu.
- Prošlo je - reče Alka sramežljivo se osmjehujući, pročitavši Mirnin pogled. - Više se ne primjećuje ništa.
- Oprosti - reče smeteno Mirna. - Nisam htjela biti bezobrazna.
- Nisi bezobrazna - reče Alka i osmjehne se, bijeli zubi bljesnu u polutami. - I ja sam ta koja bi morala reći "oprosti".
- A ne! - uzvikne Mirna. - To nikako nisi ti, već ...
Naglo se zaustavi i položi dlan na usta, kao da samo taj djetinjasti pokret može spriječiti riječi da budu izgovorene.
- Neće se on nikad ispričati - umorno reče Alka. - Ne očekuj to. I molim te, zaboravi.
- Ne mogu zaboraviti. Bilo je ...
Mirna ne završi rečenicu. Obje su žene stajale u polutami hodnika zgrade i nijemo se gledale. Razumjele su se i bez riječi.
- Da, razumijem - prošapće Alka.

Nekoliko dana nakon tog prvog kontakta, zvono na ulaznim vratima Mirninog stana iznenada se oglasi. Mirna je nepovjerljivo gledala prema vratima. Ubrzo će pet sati poslijepodne, nikog ne očekuje, tek je došla s posla. Uz slijeganje ramena, priđe vratima i otvori ih.
- Evo! - reče joj Alka gurajući joj pod nos gotovo pola torte na papirnatom tanjuru. - Ostalo mi je od jučer, pa sam pomislila ...
Mirna ju je gledala, a zatim se prisjeti običaja gostoprimstva, osmjehne se, pomakne u stranu, pozivajući Alku ući. I dok je Alka prolazila pored nje, Mirna shvati kako joj je ona prva gošća u ovom stanu.
- Što si slavila? - upita pokazujući Alki put do kuhinje.
- Rođendan.
- Tvoj rođendan?
- Da, moj.
- Pa, čestitam! - reče Mirna i zagrli je: nije je poljubila, činilo joj se suviše rano za toliku intimnost. - Koji po redu?
- Dvadeset i sedmi.
Sunce je prodiralo kroz navučene zavjese i osvjetljavalo njihova lica, dok su sjedile jedna pored druge i uživale u torti i kavi koju je Mirna skuhala. Obje su osjećale duboko zadovoljstvo i mir zbog prisutnosti one druge.
- Zašto ga ne napustiš? - upita Mirna iznebuha: odjednom je osjetila kako je to pitanje sad sasvim moguće izreći.
Alka se ukoči, pa se odmah zatim nasmije, tjerajući nelagodnost. Pokupi posljednje mrvice sa svog malog tanjura, odloži ga na stol i uzdahne.
- Nije tako jednostavno - reče.
- Nikad nije - reče Mira. - Znam da nije.
- Znaš?
- Znam.
- Prošla si to?
- Jesam.
- Oh!
- Nisi odgovorila - podsjeti je Mirna. - Zašto ga ne napustiš?
- Ne mogu.
- Biti će sve gore - opomene je Mirna.
- Možda neće.
- Možda? - Mirna podigne obrve i nagne se prema Alki i položi joj dlan na koljeno. - Zašto tako misliš?
- Promijeniti će se nabolje kad postane otac - reče Alka osmjehujući se nježno.
- Misliš?
- Da, mislim.
- Trudna si?
- Mislim da jesam - odgovori Alka i zbunjeno se osmjehne.
- Ne znaš sigurno?
- Nisam bila kod ginekologa - reče Alka i pogleda Mirnu pravo u oči. – Hoćeš li poći sa mnom?
- Kod ginekologa? - upita Mirna nepotrebno. - Zar ne bi trebala ići s mužem?
- Više bih voljela s tobom.
- Nisi mu rekla - reče Mirna i to nije bilo pitanje. - Ništa mu nisi rekla. Zašto?
- Hoću biti sigurna prije nego li mu kažem!

Mirna je otpratila Alku, svoju novostečenu prijateljicu na ginekološki pregled. Alka se nije prevarila, bila je trudna i bila je silno radosna zbog toga.
Zbog istog razloga Mirna je bila žalosna. Nije vjerovala u sretan ishod Alkinog braka. Ljudi se ne mijenjaju. Ostaju isti. Ili postaju još gori. Gotovo nikad bolji. Ona zna.
Ali ništa od toga nije rekla Alki. Neka uživa u svojoj sreći. Koja neće potrajati, Mirna je to znala, osjećala.

Izlazeći iz stana i žureći na posao, Mirni umalo da ne ispadnu ključevi iz ruke od silnog iznenađenja i uzbuđenja. Stupivši na hodnik, ugleda Alku kako sjedi na stepenicama. Golim je rukama zagrlila koljena, a lagana plava majica bila joj je umrljana krvlju. Donja joj je usnica silno otekla i primjećivala se rasjekotina.
- Oh! - dahne Mirna. - Počelo je ponovo!
Alka samo nijemo klimne, bespomoćno gledajući u prijateljicu.
- Nisam ništa čula - reče Mirna osjećajući krivnju.
- Dogodilo se dole - objasni Alka. - Ispred zgrade. Odjednom je poludio. Nisi mogla čuti.
- Što se dogodilo? - upita Mirna. - Zbog čega te ovog puta udario?
- Ne znam. - Alka ustajući sa stepenica slegne ramenima. - Kažem ti, odjednom je poludio. Dok smo čekali lift. Izlupao me i ostavio me pred liftom.
- Ovdje si provela noć? - sa nevjericom upita Mirna. - U hodniku? Dok pijani majmun spava u krevetu?
- Hoćeš li me pustiti u svoj stan? - upita je Alka izbjegavajući odgovor, pretvarajući se da ga nije čula. - Da u njemu sačekam dok se ne probudi.
- Ulazi - reče Mirna grubo. - I iz ovih stopa zovem policiju!
- Ne! - uplašeno vikne Alka i stane ispred Mirne. - Molim te, molim! Samo me ostavi u svom stanu. Ništa drugo ne poduzimaj. Molim te, Mirna, molim.
To Alkino neprestano ponavljanje riječi "molim" sasvim dotuče snagu Mirne i ona joj bez riječi pruži ključeve stana.
- Imaš kave na štednjaku - reče joj. - Još je topla. Odmori se. Ukoliko ti što zatreba zovi na ovaj broj.
U žurbi, jer osjećala je kako mora brzo otići, Mirna nažvrlja broj svog mobitela i ceduljicu gurne u vlažnu šaku Alke.
- Čuvaj se, Alka - reče Mirna, okrene se i izađe iz stana.
- Hvala - promuca Alka iza njenih leđa.
Mirna je nije čula. Uputivši ljutit pogled prema vratima stana iza kojih je spavao pijani nasilnik, a u kojemu je bilo i mržnje, ne želeći čekati na dizalo, Mirna se počne spuštati niz stepenice, u sebi se pitajući: vjeruje li Alka uistinu u promjenu na bolje? Ona nije vjerovala. Zašto Alka vjeruje? Je li zbilja istina, kako nada umire posljednja?
Na izlasku iz polutame zgrade pozdravi je suncem okupano jutro. Mirna se neveselo osmjehne i odmahnuvši glavom, krene niz ulicu.


3

Tri tjedna kasnije, bio je petak, vikend tek započinjao, Mirna se ruku punih namirnica vrati kući. Kupila je sve što joj je potrebno i nije namjeravala izaći iz stana do ponedjeljka ujutro, kad mora na posao. Unaprijed se radovala samoći, miru. Prolazeći pored susjednog stana, napeto je osluhnula.
Posljednjih je tjedana učvrstila prijateljstvo s Alkom koja ju je posjećivala kad god je mogla. Što znači, kad njenog muža nije bilo u blizini. Mirna se navikla na te posjete i zavoljela ih, ali shvatila je da joj ti posjeti donose uznemirenost. Na licu bi Alke znala pročitati strah, a to je u Mirni budile uspomene koje je i te kako željela zaboraviti.
Nikakav zvuk nije dopirao do napetog sluha Mirne i ona shvati da stoji poput neke lude u hodniku i osluškuje tišinu. Promrmlja nešto nerazumljivo, pa otključa vrata svog stana i uđe. Stavljajući namirnice na stol u kuhinji, instinktivno je osluhnula nagnuvši glavu na lijevu stranu poput uplašene životinje.
- Moram to prestati činiti - reče samoj sebi, ljutnuvši se.
Ali je to bilo jače od nje. Nesvjesno je neprekidno osluškivala svaki šum iz susjednog stana. U protekla je tri tjedna čula dvije glasne prepirke koje su je uznemirile. Drhtureći se približila zidu koji je razdvajao dva stana i naslonila uho na hladan zid. Grubi glas muškarca postajao je sve viši i sve grublji i konačno je razgovijetno mogla čuti njegove psovke. Osluškujući sve glasniju raspravu, shvatila je, da ga muči silna ljubomora prema Alki. Predbacivao joj je neku raniju vezu ...

- Kakvu vezu? - upitala je Mirna, kad ju je dan poslije te glasne prepirke Alka posjetila.
- Ma nikakvu posebno - odgovorila je Alka.
- Pa u čemu je onda problem?
- Nema problema. On ga izmišlja. Ljuti se na svaku vezicu koju sam imala prije njega. Ljubomoran je jako.
- Pa što bi on htio? - upitala je Mirna ljutito, sipajući svježu kavu. - Da nisi ni živjela prije njega?

Nakon druge glasne prepirke, koja je uslijedila samo tri dana nakon one prve, Alka se sutradan nije pojavila kod Mirne. I Mirna se zabrinula. Zašto ne dolazi? Što joj je ona životinja učinila?
Odgovor je doznala samo dan kasnije. Osluškujući kao i uvijek, začula je kako se susjedna vrata tiho otvaraju i jurnula je hodnikom poput munje. Naglo je otvorila vrata i ugledala uplašen pogled Alke.
- Skrivaš se! - optužila ju je, a onda joj je ugledala lice: pogled joj se prikovao za ružni tamnoljubičasti podljev ispod lijevog oka. - Oh, bože!
- Nije strašno - rekla je tiho i nelagodno Alka. - Izgleda strašnije nego što izgleda.
- Vjerujem ti - nije se mogla suzdržati da sarkastično ne odgovori Mirna - jer ti imaš bogato iskustvo u tome.
- Nemoj - zamolila je tiho Alka.
Mirna je osjetila nalet stida, žaljenja, pogled joj se zamaglio i prišla je svojoj prijateljici i zagrlila je.
- Oprosti mi - zamolila ju je. - Nisam to smjela reći. Ali, nemojmo u hodniku raspravljati. Uđi, skuhati ću kavu i sve ćeš mi ispričati.

Stavljajući kupljene namirnice u hladnjak, Mirna nije mogla a da ne misli na Alku i da napeto ne osluškuje moguće zvukove iz susjednog stana. Osluškivanje, neprekidno iščekivanje buke iz susjednog stana, postalo joj je prirodno poput disanja. Svim se silama nadala da će vikend proteći mirno. Bez uzbuđenja. Večeras ima romantični film na televiziji, nije važno što ga je već gledala, još će jednom uživati u njemu. Spremiti će nešto lagano za večeru i polako grickati dok bude gledala film. A ujutro će prošetati parkom, subotom je obično prazan, a njoj to godi.

Čula ga je kad je došao. Vrata su se susjednog stana otvorila uz buku i uz još veću buku zatvorila. Mirna je poznavala taj zvuk i istog se časa ukočila na kauču sa kojeg je gledala film na televiziji. Po snazi udarca kojom su se susjedna vrata zatvorila, shvatila je da njen mrski joj susjed bijesan. I pijan.
Mirna silom prikuje pogled na svjetlucavi ekran i daljinskim pojača zvuk. Da koliko toliko priguši buku iz susjednog stana, za koju je znala da će uskoro uslijediti.
A kad je počela, Mirna ne izdrži, već skoči i stojeći na drhtavim nogama pored kauča, zaplače.
- Zašto, zašto? - jaukala je pokrivajući uši dlanovima, a slike sjećanja vlastite bolne prošlosti joj skakale pred duhovnim očima. - Dosta je više, molim, dosta!
Ali je buka i dalje dopirala kroz zid usprkos pojačanom tonu televizora i rasla je rasla i odjednom, poput ledenog noža probije Mirnin um vrisak Alke. Alka je vriskala i takav vrisak Mirna još nikad nije čula od svoje prijateljice. Niti od bilo kog drugog. Bio je to visok vrisak koji je odavao strah, ali i još nešto, nešto što Mirna nije mogla identificirati. I to ju je silno prestrašilo.
Prestala je plakati, prestala se tresti, odjednom se smirila i ni malo se nije uplašila kad je na njenim vratima odjeknulo zvonce. Ne oklijevajući ni trenutka, jurnula je prema ulaznim vratima i ne provjerivši kroz "špijunku" tko to zvoni, brzo je otključala vrata i širom ih otvorila.
- Ubila sam ga! - reče Alka, a oči joj bile velike, krupne i neki je ludi sjaj iz njih izbijao. - Ubila sam ga!
- Uđi i smiri se - zapovijedi Mirna i sama se čudeći svojim pribranim postupcima.
- Ubila sam ga - ponovi Alka.
- Jesi li sigurna?
- Ubila sam ga!
- Priberi se! - vikne Mirna, zgrabi prijateljicu za ramena i snažno je protrese: bilo je lako drmusati to malo i krhko tijelo, koje se počelo zaobljivati. - Umiri se i reci mi što se točno dogodilo.
- Ubila sam ga.
- Rekla si to! Kako si ga ubila?
- Gurnula sam ga - reče Alka, a suze joj počnu teći niz ukočeno lice.
- Ne možeš nikoga guranjem ubiti - primijeti Mirna.
- Pao je - reče Alka. - Pao je kad sam ga gurnula i glavom udario ... Ubila sam ga!
- Gdje je? - upita odlučno Mirna.
- Što?
- Gdje si ga ostavila? - upita Mirna.
- U dnevnoj ...
- Idem vidjeti - odlučno reče Mirna. - Čekaj me ovdje. I ne mrdaj! Razumiješ?
- Ne ostavljaj me samu! - zavapi Alka.
- Ništa se neće dogoditi - uvjeri je Mirna.- Čekaj ovdje, na kauču. Za čas sam nazad.
- Nemoj ...
Ali je Mirna već grabila hodnikom i nije je čula. Vrata su susjednog stana ostala širom otvorena i Mirna, ulazeći po prvi put na taj neprijateljski teritorij, pažljivo vrata gurne i gotovo ih sasvim zatvori. Stan je imao identični raspored kao i njen i to je bila olakšavajuća okolnost. Oprezno hodajući, osjećajući opasnost, prođe hodnikom i uputi se u dnevnu sobu.
Čim je stupila u dnevnu sobu, ugleda ga: muškarac je ležao na trbuhu groteskno raširenih nogu i sa lijevom rukom pod grudima, a sa lijeve strane, odmah iza uha i iz uha, liptala je krv. Mora da je udario u rub staklenog stola. Pogled joj privuče tamna krvava mrlja na rubu stakla debelog jedan centimetar. Tu je udario, kad je pijani gad zateturao pod ženskim udarcem. Kolibrić je uspio srušiti slona.
Obuzdavajući nagon koji ju je tjerao na uzmak, Mirna se nagne nad ležećim tijelom koje je snažno vonjalo alkoholom i osluhne gadljivo zadržavajući dah.
Diše! Još diše. Nije mrtav!
Mirna se ogleda po sobi, ali joj se pogled ne zaustavi ni na jednom predmetu. Klekne samo desnim koljenom, pa podigne glavu krvarećeg muškarca čvrsto mu stisnuvši kosu. Zatim snažno zamahne i svom snagom, rješavajući se svih onih uplašenih proživljenih sati zbog ovog muškarca, ali i zbog onog prije njega, njenog muškarca, raspali po rubu debelog stakla muškarčevom glavom.
Mirovala je desetak sekundi, polako dišući i mirno gledajući u krv koja je sad brže istjecala iz otvorene i ružne rane. Zatim se još jednom sagne i osluhne. Ništa nije čula.
Osmjehnuvši se nadmoćno, Mirna ustane. Vratiti će se u svoj stan, utješiti Alku i svjedočiti policiji o nasilju kojeg je bila prisiljena slušati.
I kojeg nikad više ne želi slušati!

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.