Nasilje

1

Sasvim opuštena u svojoj omiljenoj fotelji, Mirna je sa uživanjem gledala ljubavnu melodramu koja se vrtjela na televizoru.
- Takva bi ljubav morala biti - tiho je prošaptala prema osvijetljenom ekranu, tjerajući iz sjećanja duhove prošlosti. - Samo takva i nikako drugačija.
Na ekranu je muškarac grlio ženu, a ona se smijala dok joj je vjetar mrsio dugu i valovitu smeđu kosu. Zubi su joj bljeskali na oštrom i zubatom zimskom suncu: pravi prizor sreće.
Mirna se smješkala prema ekranu uživajući u njihovoj sreći, baš kao da se to što gleda događa u stvarnom životu. Gotovo je osjećala sreću voljene žene. Na jedan je trenutak zaboravila.
I upravo u tom trenutku odjekne strašan prasak razbijenog stakla i odmah zatim prolomi se krik straha. Mirna, koja je bila sasvim opuštena, odjednom se ukoči, a čas kasnije već je stajala na sredini sobe, a da nije pravo ni znala kad je ustala. Zaboravila je na film, glavu je, poput uplašene i silno oprezne životinje, malo nakrivila na lijevu stranu, na stranu odakle su nastavili dopirati uznemirujući zvukovi. Osluškivala je napeto drhtureći.
Muški je glas urlao besramne psovke, a ženini su krici postajali tiši, prigušeni, suzdržani, kao da ih se ona koja ih ispušta iz grla, stidi. Sasvim potresena, Mirna shvati kako se to što sluša odigrava u stanu do njenog stana. To nije film, neugodni zvukovi ne dopiru s televizijskog ekrana. Njeni susjedi se prepiru i ne samo prepiru. Sasvim je jasno čula kako udarci pogađaju ženino lice i mogla je zamisliti strah u njenim očima. A nemoćne jecaji žene koja te udarce prima osjećala je na dnu zgrčenog želudca.

Slabo ih je poznavala, susjede. Uselili su se u stan do njenog prije samo dva tjedna, izjutra, dok je Mirna bila na poslu. Prošla su četiri dana, a da ih nije ni vidjela, a onda, bio je petak, izlazeći iz stana u namjeri kupiti nedostajuće namirnice, naletjela je na njih u hodniku zgrade. Oboje su u rukama nosili po nekoliko punih najlon-vrećica: mladi bračni par koji se vraća kući nakon obavljene kupovine.
- Dobra večer! - prijazno klimnuvši pozdravila je Mirna.
Muškarac, visok crnokosi tridesetogodišnjak, namrgođeno je bez riječi klimnuo, a žena, nekoliko godina mlađa od njega, nježne građe i kose boje meda, sramežljivo joj je uputila osmjeh i odmah oborila pogled. Kao da je uhvaćena kako čini nešto neprilično.
Mirna je pomalo začuđeno gledala kako prolaze pored nje i odlaze do svog stana. Muškarac je otključao vrata i zakoračio u stranu propuštajući ženu prvu ući. Ništa neobično na prvi pogled, ali je Mirna sasvim dobro vidjela kako je muškarac položio dlan na ženina leđa i doslovno je gurnuo u stan.

Od te ih večeri nije vidjela niti čula. Do sad. Mirna je i dalje stajala na sredini sobe i dalje se tresući i dalje osluškujući neugodne i uznemiravajuće zvukove iz susjednog stana. Gotovo da je osjećala bol udaraca koje je žena u susjednom stanu primala uz prigušene jecaje. Udarci Mirni nisu bili nepoznati.

Kad ju je njen Dario prvi put udario, bilo je to u trećoj godini njihovog braka, nije mogla vjerovati da se to događa. Povukla se u sebe i otplakala, dok je Dario odbauljao u sobu i srušio se na krevet da odspava pijanstvo.
- Oprosti - molio ju je nekoliko sati kasnije, kad se probudio, istuširao, kad je ponovo mogao vladati sobom.
- Previše piješ - predbacila mu je Mirna. - Ponoviti će se.
- Neće! - obećao je on, molećivo je gledajući preko ruba šalice kave: primijetila je kako mu ruka lagano podrhtava. - Kunem se, nikad te više neću udariti.
Povjerovala mu je. Taj put. I još nekoliko puta nakon toga. Povjerovala je jer je željela vjerovati. Ali je duboko u sebi znala da mu ne treba vjerovati. Demon alkohola zgrabio je i zarobio njenog Daria u svoje nemilosrdne kandže i nije ga namjeravao tek tako osloboditi.
- Otići ću od tebe - rekla mu je nakon još jednog pijanog nasilnog ispada.
- Pokušaj! - zaprijetio je Dario i tresnuo je u lice ostavivši joj pečat pesnice na obrazu u koji su svi koje je tijekom dana sretala deset dana zurili dok konačno nije nestao.
U trideset i prvoj godini života, Mirna se, usprkos prijetnji Daria, rastala od njega kroz mučni proces kojeg je Dario suludim prijetnjama učinio još mučnijim i bježeći od njega i želeći zaboraviti prošlost, prodala stan kojeg je naslijedila od roditelja i napustila grad u kojemu se rodila, odrastala i živjela.

"Nisam uspjela pobjeći", pomisli Mirna drhtureći i dalje stojeći na sredini sobe, a spoznaja kako se nasilje nalazi točno pored nje, grizlo joj je um."Može li se pobjeći?"
Više nije vjerovala u to.


2


Osam je dana prošlo od te noći i Mirna je polako počela zaboravljati, misli joj nisu više bile neprestano okupirane nemilim događajem u susjedstvu. Život joj se vratio u onu njoj toliko dragu kolotečinu: posao, šetnja pored mora, kuća, televizor. Nekoliko je puta ulovila samu sebe kako s napetošću okreće vrat prema stanu do njenog, kako osluškuje moguću buku. Ali do nje je iz zidova dopirala samo tišina. Savršena tišina. Ni glazba se iz tog stana nije čula. Možda su otišli negdje? Otputovali? Doba je godišnjih odmora …

Vraćajući se s još jedne dugačke šetnje koje je jako voljela, dok se spuštala vruća ljetna noć, Mirna se, otključavajući ulazna vrata zgrade, uplašeno ogleda začuvši iznenadni topot cipela.
- Molim, ne zatvarajte! - dovikne joj žena trčeći prema Mirni. - Zaboravila sam ključ.
Osjetivši da opasnosti nema, Mirna se osmjehne osmjehom dobrodošlice. U tom trenutku prepozna svoju mladu susjedu i Mirnine se oči rašire od iznenađenja. Ugodnog ili neugodnog, nije bila sigurna.
- Da, to sam ja - reče meko djevojka i pruži ruku. - Alka.
- Mirna - odvrati Mirna prihvaćajući ruku nježne djevojke-žene i nesvjesna toga, pogledom potraži trag udarca na djevojčinom licu.
- Prošlo je - reče Alka sramežljivo se osmjehujući, pročitavši Mirnin pogled. - Više se ne primjećuje ništa.
- Oprosti - reče smeteno Mirna. - Nisam htjela biti bezobrazna.
- Nisi bezobrazna - reče Alka i osmjehne se, bijeli zubi bljesnu u polutami. - I ja sam ta koja bi morala reći "oprosti".
- A ne! - uzvikne Mirna. - To nikako nisi ti, već ...
Naglo se zaustavi i položi dlan na usta, kao da samo taj djetinjasti pokret može spriječiti riječi da budu izgovorene.
- Neće se on nikad ispričati - umorno reče Alka. - Ne očekuj to. I molim te, zaboravi.
- Ne mogu zaboraviti. Bilo je ...
Mirna ne završi rečenicu. Obje su žene stajale u polutami hodnika zgrade i nijemo se gledale. Razumjele su se i bez riječi.
- Da, razumijem - prošapće Alka.

Nekoliko dana nakon tog prvog kontakta, zvono na ulaznim vratima Mirninog stana iznenada se oglasi. Mirna je nepovjerljivo gledala prema vratima. Ubrzo će pet sati poslijepodne, nikog ne očekuje, tek je došla s posla. Uz slijeganje ramena, priđe vratima i otvori ih.
- Evo! - reče joj Alka gurajući joj pod nos gotovo pola torte na papirnatom tanjuru. - Ostalo mi je od jučer, pa sam pomislila ...
Mirna ju je gledala, a zatim se prisjeti običaja gostoprimstva, osmjehne se, pomakne u stranu, pozivajući Alku ući. I dok je Alka prolazila pored nje, Mirna shvati kako joj je ona prva gošća u ovom stanu.
- Što si slavila? - upita pokazujući Alki put do kuhinje.
- Rođendan.
- Tvoj rođendan?
- Da, moj.
- Pa, čestitam! - reče Mirna i zagrli je: nije je poljubila, činilo joj se suviše rano za toliku intimnost. - Koji po redu?
- Dvadeset i sedmi.
Sunce je prodiralo kroz navučene zavjese i osvjetljavalo njihova lica, dok su sjedile jedna pored druge i uživale u torti i kavi koju je Mirna skuhala. Obje su osjećale duboko zadovoljstvo i mir zbog prisutnosti one druge.
- Zašto ga ne napustiš? - upita Mirna iznebuha: odjednom je osjetila kako je to pitanje sad sasvim moguće izreći.
Alka se ukoči, pa se odmah zatim nasmije, tjerajući nelagodnost. Pokupi posljednje mrvice sa svog malog tanjura, odloži ga na stol i uzdahne.
- Nije tako jednostavno - reče.
- Nikad nije - reče Mira. - Znam da nije.
- Znaš?
- Znam.
- Prošla si to?
- Jesam.
- Oh!
- Nisi odgovorila - podsjeti je Mirna. - Zašto ga ne napustiš?
- Ne mogu.
- Biti će sve gore - opomene je Mirna.
- Možda neće.
- Možda? - Mirna podigne obrve i nagne se prema Alki i položi joj dlan na koljeno. - Zašto tako misliš?
- Promijeniti će se nabolje kad postane otac - reče Alka osmjehujući se nježno.
- Misliš?
- Da, mislim.
- Trudna si?
- Mislim da jesam - odgovori Alka i zbunjeno se osmjehne.
- Ne znaš sigurno?
- Nisam bila kod ginekologa - reče Alka i pogleda Mirnu pravo u oči. – Hoćeš li poći sa mnom?
- Kod ginekologa? - upita Mirna nepotrebno. - Zar ne bi trebala ići s mužem?
- Više bih voljela s tobom.
- Nisi mu rekla - reče Mirna i to nije bilo pitanje. - Ništa mu nisi rekla. Zašto?
- Hoću biti sigurna prije nego li mu kažem!

Mirna je otpratila Alku, svoju novostečenu prijateljicu na ginekološki pregled. Alka se nije prevarila, bila je trudna i bila je silno radosna zbog toga.
Zbog istog razloga Mirna je bila žalosna. Nije vjerovala u sretan ishod Alkinog braka. Ljudi se ne mijenjaju. Ostaju isti. Ili postaju još gori. Gotovo nikad bolji. Ona zna.
Ali ništa od toga nije rekla Alki. Neka uživa u svojoj sreći. Koja neće potrajati, Mirna je to znala, osjećala.

Izlazeći iz stana i žureći na posao, Mirni umalo da ne ispadnu ključevi iz ruke od silnog iznenađenja i uzbuđenja. Stupivši na hodnik, ugleda Alku kako sjedi na stepenicama. Golim je rukama zagrlila koljena, a lagana plava majica bila joj je umrljana krvlju. Donja joj je usnica silno otekla i primjećivala se rasjekotina.
- Oh! - dahne Mirna. - Počelo je ponovo!
Alka samo nijemo klimne, bespomoćno gledajući u prijateljicu.
- Nisam ništa čula - reče Mirna osjećajući krivnju.
- Dogodilo se dole - objasni Alka. - Ispred zgrade. Odjednom je poludio. Nisi mogla čuti.
- Što se dogodilo? - upita Mirna. - Zbog čega te ovog puta udario?
- Ne znam. - Alka ustajući sa stepenica slegne ramenima. - Kažem ti, odjednom je poludio. Dok smo čekali lift. Izlupao me i ostavio me pred liftom.
- Ovdje si provela noć? - sa nevjericom upita Mirna. - U hodniku? Dok pijani majmun spava u krevetu?
- Hoćeš li me pustiti u svoj stan? - upita je Alka izbjegavajući odgovor, pretvarajući se da ga nije čula. - Da u njemu sačekam dok se ne probudi.
- Ulazi - reče Mirna grubo. - I iz ovih stopa zovem policiju!
- Ne! - uplašeno vikne Alka i stane ispred Mirne. - Molim te, molim! Samo me ostavi u svom stanu. Ništa drugo ne poduzimaj. Molim te, Mirna, molim.
To Alkino neprestano ponavljanje riječi "molim" sasvim dotuče snagu Mirne i ona joj bez riječi pruži ključeve stana.
- Imaš kave na štednjaku - reče joj. - Još je topla. Odmori se. Ukoliko ti što zatreba zovi na ovaj broj.
U žurbi, jer osjećala je kako mora brzo otići, Mirna nažvrlja broj svog mobitela i ceduljicu gurne u vlažnu šaku Alke.
- Čuvaj se, Alka - reče Mirna, okrene se i izađe iz stana.
- Hvala - promuca Alka iza njenih leđa.
Mirna je nije čula. Uputivši ljutit pogled prema vratima stana iza kojih je spavao pijani nasilnik, a u kojemu je bilo i mržnje, ne želeći čekati na dizalo, Mirna se počne spuštati niz stepenice, u sebi se pitajući: vjeruje li Alka uistinu u promjenu na bolje? Ona nije vjerovala. Zašto Alka vjeruje? Je li zbilja istina, kako nada umire posljednja?
Na izlasku iz polutame zgrade pozdravi je suncem okupano jutro. Mirna se neveselo osmjehne i odmahnuvši glavom, krene niz ulicu.

3

Tri tjedna kasnije, bio je petak, vikend tek započinjao, Mirna se ruku punih namirnica vrati kući. Kupila je sve što joj je potrebno i nije namjeravala izaći iz stana do ponedjeljka ujutro, kad mora na posao. Unaprijed se radovala samoći, miru. Prolazeći pored susjednog stana, napeto je osluhnula.
Posljednjih je tjedana učvrstila prijateljstvo s Alkom koja ju je posjećivala kad god je mogla. Što znači, kad njenog muža nije bilo u blizini. Mirna se navikla na te posjete i zavoljela ih, ali shvatila je da joj ti posjeti donose uznemirenost. Na licu bi Alke znala pročitati strah, a to je u Mirni budile uspomene koje je i te kako željela zaboraviti.
Nikakav zvuk nije dopirao do napetog sluha Mirne i ona shvati da stoji poput neke lude u hodniku i osluškuje tišinu. Promrmlja nešto nerazumljivo, pa otključa vrata svog stana i uđe. Stavljajući namirnice na stol u kuhinji, instinktivno je osluhnula nagnuvši glavu na lijevu stranu poput uplašene životinje.
- Moram to prestati činiti - reče samoj sebi, ljutnuvši se.
Ali je to bilo jače od nje. Nesvjesno je neprekidno osluškivala svaki šum iz susjednog stana. U protekla je tri tjedna čula dvije glasne prepirke koje su je uznemirile. Drhtureći se približila zidu koji je razdvajao dva stana i naslonila uho na hladan zid. Grubi glas muškarca postajao je sve viši i sve grublji i konačno je razgovijetno mogla čuti njegove psovke. Osluškujući sve glasniju raspravu, shvatila je, da ga muči silna ljubomora prema Alki. Predbacivao joj je neku raniju vezu ...

- Kakvu vezu? - upitala je Mirna, kad ju je dan poslije te glasne prepirke Alka posjetila.
- Ma nikakvu posebno - odgovorila je Alka.
- Pa u čemu je onda problem?
- Nema problema. On ga izmišlja. Ljuti se na svaku vezicu koju sam imala prije njega. Ljubomoran je jako.
- Pa što bi on htio? - upitala je Mirna ljutito, sipajući svježu kavu. - Da nisi ni živjela prije njega?

Nakon druge glasne prepirke, koja je uslijedila samo tri dana nakon one prve, Alka se sutradan nije pojavila kod Mirne. I Mirna se zabrinula. Zašto ne dolazi? Što joj je ona životinja učinila?
Odgovor je doznala samo dan kasnije. Osluškujući kao i uvijek, začula je kako se susjedna vrata tiho otvaraju i jurnula je hodnikom poput munje. Naglo je otvorila vrata i ugledala uplašen pogled Alke.
- Skrivaš se! - optužila ju je, a onda joj je ugledala lice: pogled joj se prikovao za ružni tamnoljubičasti podljev ispod lijevog oka. - Oh, bože!
- Nije strašno - rekla je tiho i nelagodno Alka. - Izgleda strašnije nego što izgleda.
- Vjerujem ti - nije se mogla suzdržati da sarkastično ne odgovori Mirna - jer ti imaš bogato iskustvo u tome.
- Nemoj - zamolila je tiho Alka.
Mirna je osjetila nalet stida, žaljenja, pogled joj se zamaglio i prišla je svojoj prijateljici i zagrlila je.
- Oprosti mi - zamolila ju je. - Nisam to smjela reći. Ali, nemojmo u hodniku raspravljati. Uđi, skuhati ću kavu i sve ćeš mi ispričati.

Stavljajući kupljene namirnice u hladnjak, Mirna nije mogla a da ne misli na Alku i da napeto ne osluškuje moguće zvukove iz susjednog stana. Osluškivanje, neprekidno iščekivanje buke iz susjednog stana, postalo joj je prirodno poput disanja. Svim se silama nadala da će vikend proteći mirno. Bez uzbuđenja. Večeras ima romantični film na televiziji, nije važno što ga je već gledala, još će jednom uživati u njemu. Spremiti će nešto lagano za večeru i polako grickati dok bude gledala film. A ujutro će prošetati parkom, subotom je obično prazan, a njoj to godi.

Čula ga je kad je došao. Vrata su se susjednog stana otvorila uz buku i uz još veću buku zatvorila. Mirna je poznavala taj zvuk i istog se časa ukočila na kauču sa kojeg je gledala film na televiziji. Po snazi udarca kojom su se susjedna vrata zatvorila, shvatila je da njen mrski joj susjed bijesan. I pijan.
Mirna silom prikuje pogled na svjetlucavi ekran i daljinskim pojača zvuk. Da koliko toliko priguši buku iz susjednog stana, za koju je znala da će uskoro uslijediti.
A kad je počela, Mirna ne izdrži, već skoči i stojeći na drhtavim nogama pored kauča, zaplače.
- Zašto, zašto? - jaukala je pokrivajući uši dlanovima, a slike sjećanja vlastite bolne prošlosti joj skakale pred duhovnim očima. - Dosta je više, molim, dosta!
Ali je buka i dalje dopirala kroz zid usprkos pojačanom tonu televizora i rasla je rasla i odjednom, poput ledenog noža probije Mirnin um vrisak Alke. Alka je vriskala i takav vrisak Mirna još nikad nije čula od svoje prijateljice. Niti od bilo kog drugog. Bio je to visok vrisak koji je odavao strah, ali i još nešto, nešto što Mirna nije mogla identificirati. I to ju je silno prestrašilo.
Prestala je plakati, prestala se tresti, odjednom se smirila i ni malo se nije uplašila kad je na njenim vratima odjeknulo zvonce. Ne oklijevajući ni trenutka, jurnula je prema ulaznim vratima i ne provjerivši kroz "špijunku" tko to zvoni, brzo je otključala vrata i širom ih otvorila.
- Ubila sam ga! - reče Alka, a oči joj bile velike, krupne i neki je ludi sjaj iz njih izbijao. - Ubila sam ga!
- Uđi i smiri se - zapovijedi Mirna i sama se čudeći svojim pribranim postupcima.
- Ubila sam ga - ponovi Alka.
- Jesi li sigurna?
- Ubila sam ga!
- Priberi se! - vikne Mirna, zgrabi prijateljicu za ramena i snažno je protrese: bilo je lako drmusati to malo i krhko tijelo, koje se počelo zaobljivati. - Umiri se i reci mi što se točno dogodilo.
- Ubila sam ga.
- Rekla si to! Kako si ga ubila?
- Gurnula sam ga - reče Alka, a suze joj počnu teći niz ukočeno lice.
- Ne možeš nikoga guranjem ubiti - primijeti Mirna.
- Pao je - reče Alka. - Pao je kad sam ga gurnula i glavom udario ... Ubila sam ga!
- Gdje je? - upita odlučno Mirna.
- Što?
- Gdje si ga ostavila? - upita Mirna.
- U dnevnoj ...
- Idem vidjeti - odlučno reče Mirna. - Čekaj me ovdje. I ne mrdaj! Razumiješ?
- Ne ostavljaj me samu! - zavapi Alka.
- Ništa se neće dogoditi - uvjeri je Mirna.- Čekaj ovdje, na kauču. Za čas sam nazad.
- Nemoj ...
Ali je Mirna već grabila hodnikom i nije je čula. Vrata su susjednog stana ostala širom otvorena i Mirna, ulazeći po prvi put na taj neprijateljski teritorij, pažljivo vrata gurne i gotovo ih sasvim zatvori. Stan je imao identični raspored kao i njen i to je bila olakšavajuća okolnost. Oprezno hodajući, osjećajući opasnost, prođe hodnikom i uputi se u dnevnu sobu.
Čim je stupila u dnevnu sobu, ugleda ga: muškarac je ležao na trbuhu groteskno raširenih nogu i sa lijevom rukom pod grudima, a sa lijeve strane, odmah iza uha i iz uha, liptala je krv. Mora da je udario u rub staklenog stola. Pogled joj privuče tamna krvava mrlja na rubu stakla debelog jedan centimetar. Tu je udario, kad je pijani gad zateturao pod ženskim udarcem. Kolibrić je uspio srušiti slona.
Obuzdavajući nagon koji ju je tjerao na uzmak, Mirna se nagne nad ležećim tijelom koje je snažno vonjalo alkoholom i osluhne gadljivo zadržavajući dah.
Diše! Još diše. Nije mrtav!
Mirna se ogleda po sobi, ali joj se pogled ne zaustavi ni na jednom predmetu. Klekne samo desnim koljenom, pa podigne glavu krvarećeg muškarca čvrsto mu stisnuvši kosu. Zatim snažno zamahne i svom snagom, rješavajući se svih onih uplašenih proživljenih sati zbog ovog muškarca, ali i zbog onog prije njega, njenog muškarca, raspali po rubu debelog stakla muškarčevom glavom.
Mirovala je desetak sekundi, polako dišući i mirno gledajući u krv koja je sad brže istjecala iz otvorene i ružne rane. Zatim se još jednom sagne i osluhne. Ništa nije čula.
Osmjehnuvši se nadmoćno, Mirna ustane. Vratiti će se u svoj stan, utješiti Alku i svjedočiti policiji o nasilju kojeg je bila prisiljena slušati.
I kojeg nikad više ne želi slušati!

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.