četvrtak, 26. kolovoza 2010.

Destinacija



Vilko zadovoljno uzdahne i odgurne prazan tanjur od sebe: hladna i zašećerena dinja i lubenica silno su mu prijale. Pojeo je pun tanjur, pod budnim okom Dorine, dok je ona sjedila nasuprot njemu i pijuckala čašu bijelog vina.
- Dovoljno? - upita ga.
- Više nego dovoljno - zadovoljno reče Vilko. - Razmazila si me.
- Priznajem - reče Dorina osmjehnuvši se - da mi je to i bio cilj. Volim te maziti. Poštujem, ali ne volim previše tvoj asketizam.
- Ja ga volim.
- To je očigledno – reče ona smijući se.
- Sad mi dozvoli da i ja popijem malo vina - reče Vilko ustajući i prilazeći joj. – Zaboravimo na asketizam. Da malo udovoljim sebi. Ne mogu više trpjeti žeđ.
Znajući što slijedi, jer bila je to njihova mala intimna šala, Dorina zabaci glavu, a kosa boje pjenušca prospe joj se po leđima. Nudeći mu vlažne i pune usne, čekala je njegov poljubac. Ljubio ju je, pio vino s njenih vlažnih usnica, osjećao gotovo zaboravljeni okus.
- Zadovoljan? - upita ga Dorina kad se konačno odmaknuo od nje.
- Znaš to - reče on.
Bio je zadovoljan. Više nego zadovoljan. Ali još se uvijek nije usuđivao govoriti o tome.

Već su zakoračili u drugu polovinu kolovoza i Vilko je, potajno se radujući, pomišljao kako je izbjegao još jednu zamku. Zamka zvana ljetovanje. Mrzio je to, kako svi oko njega govore o ljetovanju, o putovanjima, o destinacijama ...i boga mu božjeg, kakve to riječi upotrebljavaju? Destinacija? Zar se ne može reći odredište? Mjesto ljetovanja? Destinacija! Prije samo nekoliko godina nije ni znao da ta riječ postoji, a sad je svi oko njega prevaljuju preko jezika, očito sa uživanjem kotrljajući omiljenu riječ.
Od onog dana, kad je sa Dorinom otišao u njenu vikendicu i kad je upoznao njeno društvo koje mu nije odgovaralo, vrlo su malo izlazili. Obično bi Dorina priredila neku laganu večeru s mnogo voća, znajući da Vilko strastveno voli voće, a Vilko bi ponekad, ne uvijek, osjećajući se dužnim to učiniti, iako se Dorina uvijek bunila zbog toga, kupio bocu vina koju bi Dorina spremila u hladnjak. Ako je vino bilo bijelo. Boce crnog vina držala je na zamračenom mjestu, na sobnoj temperaturi.
Činilo mu se, da kao ni on sam, ni njegova ( jer odnedavno je počeo tako o Dorini misliti, osjećati, kao njegovoj ) Dorina ne osjeća potrebu umaknuti vrelini grada, pobjeći na neko drugo mjesto. Na neku drugu destinaciju ...uhhhhh! I bio je zahvalan zbog toga i pažljiv prema Dorini. Još malo i proći će i ovaj mjesec, a to znači približiti se dahu jeseni. A kad dođe jesen ...

- Željela bih razgovarati o nečemu - reče Dorina.
"Ah, evo, počinje", pomisli Vilko. Bilo je prelijepo, a da bi potrajalo.
- Moramo li? - upita znajući kako je razgovor neizbježan.
- Voljela bih to.
- Onda reci. U čemu je stvar?
- U ljetovanju - odgovori Dorina, a Vilko pomisli kako bar nije upotrijebila odvratnu mu riječ "destinacija" i bio joj je zahvalan na tome. - Želja bih s tobom u Grčku.
Vilko se uznemireno uzvrpolji. U sjećanju mu iskoči gotovo isti prizor. Prima poziv da otputuju u Španjolsku. Druga žena, drugo odredište, ali snažan osjećaj déjŕ vu-a čitavog ga preplavi, a neka bolna sjećanja navuku mu mračan oblak na lice.
- Pa zar je to, što sam rekla, toliko strašno? - upita Dorina zapanjena Vilkovom promjenom raspoloženja.
- Ne, u redu je - reče on i prikupi čitavu svoju snagu da se pribere. - Ljetovanje, Grčka ... Vrlo dobro znaš da nemam love za takvog što.
- To ne bi trebalo biti problem - oprezno reče Dorina.
- Ne? - odvrati Vilko. - Hoćeš reći: ti imaš love, pa ...
Ostavio je nedovršenu rečenicu da visi između njih u vrućem zraku i nervozno ustao.
- Molim te - zamoli Dorina.- Nemoj biti toliko osjetljiv.
- Ne - reče on.
- Što ne?
- Ne pristajem - odgovori Vilko. - Neću ići s tobom u Grčku.
- Ma čuj! - Dorina ustane i približi mu se sasvim položivši mu dlanove na ramena. - To je samo novac. Ja ga imam, ti ne. Nije me briga za to. Razumiješ? Ništa mi ne znači.
- Ne znači ti ništa - reče Vilko - jer ga imaš. Da ga nemaš ...

Vraćajući se te noći kući, dok je zamalo pun mjesec sijao mu točno iznad glave, ponoć se bližila, Vilko je osjećao kako se u daljini nazire kraj ... sreće? Oklijevao je upotrijebiti tu riječ, suviše mu se teška činila. Ali kako drugačije nazvati ovo što je doživio, što doživljava, popravi se brzo, sa Dorinom?
I u sjećanju mu iskrsne onaj prvi trenutak njihovog susreta. U samoposluzi. Kad su im se pogledi sreli i upili jedno u drugo. I kako je svakog idućeg dana tražio pogledom njenu kosu neobične boje u samoposluzi i kako ...
Zar je svemu kraj? Zbog love? Zbog proklete love? Ali ne može i neće prihvatiti njen poziv-ponudu. Ukoliko Dorina ne shvaća njegove razloge ... pa, to će samo značiti da ga ne poznaje dobro. Ne onoliko koliko on misli da ga poznaje.
Ulazeći u zgradu u kojoj stanuje, Vilko se prisjeti Dorininog tužnog pogleda, kad joj je rekao da odlazi, da neće prenoćiti kod nje. Prvi je put to učinio.
"Možda i posljednji", pomisli potišteno otključavajući vrata stana.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: