Potištenost

Potištenost, sa kojom je kasno iza ponoći, neobično za njega, pošao spavati, dočeka ga raširenih krila već u cik zore. Sunce još pravo nije ni izašlo, a već je bio budan i mislio na nju. Neprestano je mislio na nju, u duhu se opraštajući sa njom zauvijek.
Jer ova je posljednja prepirka onemogućila bilo koji korak u pravcu pomirenja. Suviše ga je pogađala njena sumnjičavost, nepovjerenje. I zbog toga se zatvorio poput školjke, odbijajući propustiti vanjski svijet u svoj duhovni život.
Rekla mu je da je lažov i to ga je silno kosnulo. Jer, gle ironije, bila je jedina žena u njegovom životu, prema kojoj je iz nekog njemu nepoznatog razloga, od samog početka odlučio biti sasvim iskren. I bio je iskren. Do krajnosti.
I sad ga je njena uvreda pekla i nije želio preći preko nje. Nije mogao. Pomisao, kako više nikad neće milovati njeno vitko i čvrsto tijelo, bacala ga je u duboku žalost. I već mu je nedostajala njena mala ruka u njegovoj šaci. Misli su mu neprestano lepršale u sjećanju s jednog na drugi prizor. Čudilo ga je što o njoj ne misli u seksualnom smislu, već su uvijek to bili prizori tihe sreće između njih dvoje: dok šeću gradom, osmjehuju se jedno drugom preko rubova šalice kave, stišću se ispod zajedničkog kišobrana ...
Patio je, naravno. Sve više. Boljelo je. Ali je znao, popusti li ovaj put usprkos njene sasvim neosnovane optužbe, izgubiti će vlastito samopoštovanje. A to nije želio, shvaćao je kako ne smije dozvoliti sebi toliki pad. Jer bio bi to pad na samo dno dna, bio je uvjeren. Izgubio bi svako samopoštovanje. A bez samopoštovanja, što si? Ništa! A on nije želio biti ništa. Htio je da ga ona primi i prihvati ovakvog kakav je bio. Ili tako ili ...

Kavu je pio automatski i žurno, želeći što prije izaći iz stana, prošetati ulicama grada. Nikako ne ulicama kojima šetao sa njom. Što je, shvatio je iznenađeno, bilo prilično teško izvesti. Ako ne i nemoguće.
Dok se pored crkve spuštao stepenicama prema obali, zazvoni mu mobitel. Munjevitim pokretom posegne rukom u džep, izvadi mobitel i na zaslonu ugleda njeno ime. Mobitel je zvrčao, glasno protestirajući. On pogleda na sat i iznenadi se: bilo je suviše rano da ona bude budna. Prava je spavalica, a sad je još i na godišnjem odmoru. U gradu udaljenom samo sto kilometara. Je li moguće ...
Brzo sebi zabrani nedopustive misli i nastavi se spuštati niz stepenice, izbijajući na autobusnu stanicu, na kojoj ju je mnogo puta dočekivao, dok su ljudi gledali radoznalo u njega i njegov drečeći mobitel kojeg je stiskao u oznojenoj ruci.
Neka gledaju. Nije ga briga. Neće se javiti. Neće. Mora biti čvrst. Mora. Mora. Mora. Ali, oh, kako mu nedostaje! Samo jedan blagi i kratki pritisak na tipku i čuti će njen dragi glas. Samo ... Ne! Mora ostati čvrst. A da ipak ...
Mobitel u njegovoj ruci umukne. On se zagleda u njega kao da ga nikad do sad nije vidio. I dok je gledao u njega, mobitel zapišta dobro mu znanim piskom: stigla je poruka!
"Molim te, javi se. Moramo razgovarati. Molim te. Žao mi je."
Licem mu preleti smiješak bez zadovoljstva. Odmahne glavom i strpa mobitel u džep. Prošetati će obalom brzim korakom, udahnuti morski zrak i pokušati razvedriti tmurne misli.
Za vrijeme te šetnje, u kojoj je pokušavao pronaći izgubljenu ravnotežu, mobitel se oglasio još tri puta. Nije odgovarao. I konačno je mala i vražja naprava umuknula. Nastupila je tišina. Koja mu je odjednom postala toliko teška, da je poželio čuti prodorni zvuk mobitela. Ali je mobitel šutio. Uporno se zavio u muklu tišinu, a on je šetao i očekivao njegovo zvonjenje. Koje nije dolazilo.

Nemir i nedostatak koncentracije srušili su mu raspoloženje. Razdražljivost je rasla. Približavala se večer i on je jedva čekao ponovo izaći, lutati ulicama grada. Jer stajati besposlen u sobi, u kojoj je toliko puta uživao sa njom, činilo mu se silno mazohističkim.
Tiha glazba ga nije smirivala, ništa ga nije moglo smiriti. I kad se nakon vječnosti šutnje njegov mobitel, nemarno odbačen na krevet, ponovo oglasio, umalo nije oborio stolicu naglo ustajući. Naravno, ona je. Gledao je u njeno ime na zaslonu i znojio se više zbog napetosti, nego li zbog vrućine.
Mobitel umukne naglo, kao što je naglo i počeo zvoniti. Nekoliko sekundi kasnije, zazvoni telefon.
"Ona je", odmah pomisli on i odluči se ne javiti. Ali možda ipak nije ona? Svatko može biti.
Priđe telefonu i podigne slušalicu.
- Halo - reče oprezno.
- Što se ne javiš? - upita ona, a njen glas izazove valove sreće i tuge u njemu. - Zar ništa nećeš reći?
- Ne!
- Hoćeš li me pustiti u stan?
- Molim? - upita on sa nevjericom: pa ona je sto kilometara udaljena, već je nekoliko dana na godišnjem odmoru.
- Stojim ispred tvojih vrata - reče ona. - Molim te, otvori mi.
Spuštajući slušalicu na njeno mjesto i još uvijek ne vjerujući u mogućnost da je ona zbilja tu, on priđe ulaznim vratima i otvori ih.
- Hoćeš li me pustiti unutra? - upita ona, a na licu joj drhtavi nesiguran osmjeh.
On klimne, ona zakorači i istog mu se trena nađe u zagrljaju i silna potištenosti koja ga mučila preko dana odjednom nestane. Ona je ovdje i ništa više nije bilo važno.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.