srijeda, 4. prosinca 2013.

Brisač



Rob laganim korakom uđe u svlačionicu i osmjehne se svojim drugovima. Kako je vrijeme odmicalo, svi su oko Roba postajali prijazniji, a ni njega samog to raspoloženje nije zaobišlo. Iza njih je u izmaglici jednoličnosti prohujalo već osamnaest mjeseci, više od 540 radnih dana koji su se pretapali jedan u drugog u svojoj bezobličnoj jednoličnosti. To je posao činilo strašnim. Ne sam rad, iako je i rad zahtijevao izvanrednu fizičku snagu uz zavidnu kondiciju koju nije bilo lako steći i za koju se mnogo toga žrtvovalo. Ali isplatiti će se. Kad za 32 dana napuste koloniju, napuste rudnik, prebace se u orbitalnu stanicu i sa nje polete prema Zemlji, svatko će od njih biti bogat čovjek. U čitavom ljudskom rodu poznatom im svemiru, nigdje nije bilo rudače krenita, kojeg su vadili iz utrobe mjeseca Krena, Rob i njegovi drugovi. Često su razgovarali o krenitu, pitajući se i nagađajući, zbog čega li je ta rudača toliko dragocjena Svjetskoj kompaniji za energiju, ali odgovor nisu nalazili. Odgovor je bio brižljivo čuvan, tajan i znalo ga je samo nekolicina glavonja na samom vrhu. 
Roba nije to previše ni zanimalo. Jedino što ga je zanimalo, bilo je to, da će za 32 dana ispuniti svoj ugovor prema Kompaniji i da će konačno napustiti ovaj prokleti mjesec koji je visio nad negostoljubivom planetom umotanom u plašt plina. 
- Još 32 dana! - reče Rob glasno, skidajući tanku majicu i vadeći skafander od specijalne legure iz svog metalnog ormara pored koje su se nizali, činilo se u beskraj, drugi metalni ormari.
- I to mi je postalo mnogo - dobaci mu visok plavokos muškarac koji se presvlačio do njega. - Ali izdržati ću, kad sam izdržao sve ove beskonačne dane.
- A zatim slijedi uživanje - reče Rob više sebi nego svojim drugovima koji su ga slušali osmjehujući se. 
- Hibernacija i let kući – dobaci netko pjevušeći. - Zaspati i probuditi se kod majčice Zemlje. 
- Spavati godinu dana i biti za to plaćen! - doda treći i prasne u smijeh. 
Rob se smijao sa svima ostalima, ali pomisao na hibernaciju nije mu se dopadala. Još je u njemu živo plesalo sjećanje na put ovamo, na mjesec Kren, gotovo na sam rub poznatog svemira. Let je trajao 14 mjeseci i bilo bi suludo čitavo to vrijeme biti budan. Ali hibernacija ... sjećao se mučnine prilikom buđenja i kako mu je bilo potrebno nekoliko dana dok se nije sasvim pribrao. Ali, do vraga sve, nije važno. Izdržao je onu prvu, pa će i ovu drugu hibernaciju. Ovu koja ga nosi kući. Uspavanog ga vraća u Zemljino okrilje. Sve se za takvog što može podnijeti.
- Idemo, ljudi, požurite! - poviče nadzornik. - Rudnik čeka!
I oni, rudari, su znali da ih čeka i svakog su dana sve lakše ulazili u duboku i usku utrobu mjeseca, u beskrajne tamne i ledene hodnike rudnika, znajući da se sve više bliži dan napuštanja ovog mjesta na kojemu nije postojalo ništa osim rada. I spavanja. Ako nisi radio, onda si spavao. I obratno. Neki među Robovim drugovima, koji su patili od nesanice, radili su i po dvije smjene. I Rob je tako radio, ali samo ponekad, kad bi sjećanje na zelene doline i šum rijeke koja krivudavo teče niz obronak postalo suviše bolno. Kad bi ga u grudima stegnula bol za Zemljom poput užarenih kliješta. Onda bi radio po dvije smjene, jer ništa mu drugo nije preostalo. Nije se mogao propisno napiti, jer na Krenu nije bilo alkoholnih pića. Nije mogao potražiti zaborav u ženskom zagrljaju, jer nije bilo ni žena. Bilo je samo rudače koju je trebalo snagom svojih mišica iščupati iz mjesečeve utrobe. I Rob ju je čupao divljom snagom, maštajući o danu kad će hodati prema planinskom vrhuncu, prateći rijeku i kad će udisati svjež i ledeni zrak u rano jutro dok pije prvu vrelu kavu. 
- Idemo ljudi! - ponovo poviče nadzornik. - Liftovi čekaju!
- Još samo 32 dana! - gromko vikne Rob, krećući prema liftu koji će ga još jednom odvesti u dubinu utrobe mjeseca.
- Još 32 dana! - prihvate ostali i uz smijeh rijeka ljudi u svjetlucavim skafanderima krene i počne se kotrljati prema liftovima koji su ih čekali.


Teo Krat, Upravitelj, predstavnik Svjetske kompanije za energiju, s osmjehom pogleda u lica okupljenih u njegovom vlastitom uredu i koja su s nerazumijevanjem gledala u monitor, promatrajući ljude u srebrnim tankim skafanderima kako se približavaju liftovima i ukrcavaju u njih. Zabavljalo ga je njihovo očito nerazumijevanje, ali namjerno nije htio ništa reći, čekajući da netko od prisutnih prekine neugodnu tišinu. 
Teo Krat isključi monitor i okupljeni su sad pogledavali jedni druge. Neugodna je tišina trajala i trajala, a onda ustane nadzornik rudnika broj 26 i zakašlje se.
- Da? - reče Teo Krat probadajući ga pogledom.
- Čini mi se - promuca zbunjeno nadzornik rudnika broj 26 zbunjeno - da smo isti prizor gledali i jučer. Ali kao da i nije isti prizor.
- U pravu si - reče Teo Krat uz široki osmjeh
- U čemu? - upita nadzornik. 
- Gledali smo isti prizor - reče Teo Krat radosno - a opet nismo gledali isti prizor.
- Kako to? - začuđeno upita nadzornik.
- Vrlo jednostavno - odgovori Upravitelj Teo Krat. - Nismo gledali jučerašnji prizor ...
- Ali riječi su bile istovjetne jučerašnjem danu - naglasi riječi nadzornik rudnika broj 26. - I jučer su izvikivali "Još samo 32 dana!". Zar nije tako?
- Tako je - potvrdi Upravitelj. - A isto će to uzvikivati i sutra. I prekosutra. Dokle god budu živi. 
- Što to znači?
- Kao što svi znate - reče Upravitelj Teo Krat - sa Zemlje nam je javljeno kako nam više ne mogu slati novu radnu snagu. Pa smo se snašli. Rudnik će i dalje do daljnjega biti u pogonu. Nema stanke. Nema gubljenja vremena ni toliko potrebnog krenita. Kompanija to ne bi mogla podnijeti.
- To je jasno - reče nadzornik rudnika broj 8. - Ali ...
- Snašli? - upita Gerom, nadzornik rudnika broj 82, grubo prekidajući svog kolegu. - Što to znači?
- To će vam objasniti doktor Fobel - odgovori Teo Krat i udobno se zavali u mjehurastu stolicu koja se prilagodi njegovom tijelu.
Sve se oči okrenu prema prozvanome. Doktor Fobel, mršav i visok tridesetogodišnjak, nelagodno se osvrne, kao da traži pomoć. Pomoć nije došla, pa doktor klimne i odlučno podigne glavu susrevši se s radoznalim pogledima.
- Kerumit ima jedno svojstvo koje je, barem do sad, svima promaklo - počne kao da predaje skupini đaka, pa čak i ustane. - Neću ulaziti u detalje ...
- Bolje nemoj! - dobaci netko.
Doktor Fobel je strpljivo čekao da smijeh koji se prolomio zamre. Fizikalni blesani, ljudi koji snagom zarađuju svoje plaće, drugo nije ni mogao očekivati od njih. Ali nije ga briga. On sam je živi dokaz da um caruje, a snaga klade valja, kao što se govorilo nekada, prije nekoliko stoljeća.
- Dakle, kerumit ima još jedno svojstvo, osim onog kojeg Kompaniju zanima - monotonim glasom reče doktor Fobel. - Pomiješan s nekim sastojcima, za sad znanim samo meni, može se koristiti kao brisač.
- Brisač ... čega? - nestrpljivo upita netko.
Doktora Fobela to prekidanje i nerazumijevanje naljuti. Zar to nije očito? Zar su već zaboravili što su vidjeli na monitoru, gledajući i slušajući razgovore rudara?
- Pamćenja, naravno - nervozno reče: želio se što prije riješiti ove gomile glupana i vratiti u svoje carstvo, u svoj laboratorij. - Briše pamćenje, sjećanje. Nazovite to kako hoćete. 
- Znači li to ... - počne nadzornik rudnika broj 26.
- Upravo to znači! - grubo ga prekine doktor Fobel. - Izbrisali smo im pamćenje. Njima će zauvijek biti još 32 dana do isteka ugovora.
- Genijalno, zar ne? - umiješa se Teo Krat. - Od sad imamo besplatnu radnu snagu. Dokle god su živi. Bezbrižni smo dvadesetak godina. A možda i duže. 
- A kasnije? - tiho upita njegov zamjenik. - Što kasnije?
- Kasnije će okolnosti promijeniti - reče Upravitelj Teo Krat ustajući iz stolice omotane oko njegovog tijela, dajući tako znak da je sastanak završen. - Tko zna što će se sve dogoditi za to vrijeme? Uostalom, onda ćemo razbijati glavu tim problemom. I za kraj, još samo ovo.
Oni koji su počeli kretati se prema vratima, zastanu i okrenu se prema Upravitelju. Teo Krat je čekao da se svi umire i onda reče:
- Ne moram ni spominjati velike bonuse koje će te svi vi dobiti, posebno doktor Fobel. I naravno, nikom ni riječi!
Ponovo se zavali u zagrljaj svoje stolice, zadovoljno promatrajući kako podređeni napuštaju njegov ured, uzbuđeno komentirajući novost o bonusu međusobno. Posegne za dugačkom cigarom i sa zadovoljstvom je pripali, nakon što ju je nekoliko minuta nježno kotrljao između prstiju, sanjalačkog izraza lica.
Kako je život lijep i dobar, kad sve stvari teku mirno i glatko. Otpuhne dim prema stropu i zadovoljan sobom zatvori oči. Uživanje je tako još izraženije.

Kava na Trsatu



Voljela je piti kavu na Trsatu. Odmarati oči na Kvarnerskom zaljevu. Pa me često znala nazvati i reći: 
- Pridruži mi se ovdje gore. Sunce divno sije, a kava primamljivo miriše. 
Nikad nisam odolio njenom pozivu. Nisam mogao. Bilo što da sam tog trenutka radio, začuvši njen glas istog bi trenutka postalo nevažno. Samo je ona bila važna. I njen poziv. Kojeg nikad nisam odbio. 
Kako sam jedan od onih čudaka koji ne voze, koji nikad u svom životu nisu kupili auto, zagrabio bi uz one poznate i mnogobrojne stepenice nazvane "Trsatske stube", kojih kao da je bilo bezbroj, ali koje su me, znao sam to vrlo dobro, najkraćim putem i najbrže dovodili do nje. Grabio bi po dvije glatko uglačane od mnogobrojnih koraka stepenice i za čas, iako mi se činilo kako sve to i predugo traje, uspeo bih se gore, na vrh. 
Ostavivši strme stepenice iza sebe, malo bi usporio tempo, jer nisam želio doći k njoj zadihan i znojan. Duboko bi udisao i nastojao smiriti pomamne otkucaje srca, za koje nikad nisam mogao biti sasvim siguran, jesu li postali pomamni zbog gotovo pretrčanih Trsatskih stuba, ili zbog toga što se približavam k njoj. 
Primijetio bi je već izdaleka. Uvijek je sjedila na istom mjestu, crveni šal bi naglašavao ljepotu njene guste crne kose, glava bi joj uvijek bila pognuta. Čitala je. Uvijek je u torbi nemarno prebačenoj preko ramena nosila po nekoliko knjiga. Voljela je čitati i voljela je meni čitati omiljene pasuse iz njenih omiljenih knjiga. A ja sam zauzvrat uživao slušati njen meni omiljeni glas, gotovo vidjevši riječi kako lepršajući izlaze sa njenih koraljno-crvenih usnica, za koje sam znao da će se ubrzo upijati u moje i vinut me u visine sladostrašća. 
- Moja Poetesa - rekao bih joj nježno i prstima jedne ruke prošao joj kroz kosu, dok bi drugom položio dlan na njenu nadlanicu, sagnuo se i spuštao joj poljubac na vrat. 
Podizala bi pogled s knjige, kava se još uvijek crnila ispred nje na stolu i podarila mi osmjeh dobrodošlice. Osmjeh koji je iz mene brisao onaj napor uspinjanja uz Trsatske nebrojene stube. 
- Naručila sam prije nekoliko trenutaka kavu za tebe - rekla je onog divnog sunčanog zimskog dana, nudeći mi usne.
- Svakog će trenutka stići - rekla nastavljajući misao nakon poljupca kojim mi je zaželjela dobrodošlicu.
Uvijek sam osjećao dobrodošlicu u njen svijet. Bez ijedne riječi, dok bi polako pili kavu na zimskom suncu, a bili bi jedini gosti koji bi uživali u kavi vani, na terasi, neprestano me gledala i smiješila se, a smiješak mi je njen pričao o onome što nas tek očekuje slijedećih sati. Uzbuđeno bi disao i nisam se mogao prestati osmjehivati. Srećom preplavljen, davio sam se u njoj, ali nisam žalio. Sasvim sam se prepuštao osjećaju koji me vinuo visoko i još više i zbog kojeg sam lebdio u nekom svom svijetu, bolje reći našem svijetu. 
- Ovo moraš čuti - rekla bi iznenada, prekidajući čaroliju pogleda, dok bi dugim prstima brzo prelistavala knjigu. 
Znajući što slijedi, zavalio bih se u pletenoj stolici, polako sitnim gutljajima ispijao kavu i slušao je kako čita. Njen je tihi i razgovijetni i zvonki glas odjekivao u meni. Riječi su se kotrljale, gomilale jedna na drugu, a ja bih postajao sve sretniji i sretniji. Uvijek su to bili odlomci koji su govorili o ljubavi. Takva je ona bila, moja Poetesa. Nikad mi nije izravno, direktno, gledajući me u oči rekla da me voli, ili da joj je stalo do mene, ili bilo što sličnog. U početku me to boljelo, postajao sam pomalo i sumnjičav, a onda sam je još više, ako je to uopće bilo moguće, zavolio zbog toga. Jer odjednom sam shvatio, shvaćanje me čitavog u hipu proželo i natjeralo na drhtaj, kako mi ona, moja Poetesa, to neprekidno govori svojim neobičnim načinom: govori mi to što sam toliko želio čuti citirajući druge autore. I ljutio sam se na samog sebe, postavljajući si pitanje: kako sam mogao biti toliko glup, pa to odmah ne shvatiti? Zar nije dovoljno poslušati pažljivo njen glas, ugledati joj na tren oči, kad bi podigla pogled s knjige naglašavajući pojedinu misao i ponirući pogledom u moj?
- Kad ćeš to izreći svojim riječima? - upitao sam je jednom.
- Je li to potrebno?
- Nije.
- Eto! - rekla je i time je bilo sve rečeno.

Vruće i hladno



Probudio sam se prvi, što se svaki put događalo kad bi Dorotea i ja "spavali" zajedno. Riječ "spavali" namjerno je pod navodnim znakovima, jer svakakvim bi se imenom to što se u noćima sa Doroteom događalo moglo nazvati, ali nikako spavanjem. Sva su nam čula budno podrhtavala i nezasitno smo grabili jedno drugo tonući sve dublje i dublje u strast. Tako je izgledalo naše „spavanje“. 

Ona, Dorotea, došla bi obično oko šest poslijepodne, prije toga se najavivši mobitelom.
- Hej! - svaki put bi rekla, a glas joj bio promukao i obećavajući. - Mogu li doći do tebe večeras?
Utroba bi mi zadrhtala svaki put kad bih čuo njen glas, njeno pitanje, jer znao sam da neslućena naslada lebdi prema meni nošena na plaštu noći. 
- Znaš da ne moraš pitati - svaki bi put odgovorio: pretvorilo se to već u ritual između nas, kojeg smo se oboje sa uživanjem pridržavali. 
- Znam - rekla bi Dorotea, uzdahnula, a njen uzdah svaki bi mi put probudio muškost. - Lijepo je ovo što osjećamo. Lijepo i strašno.
- Više lijepo nego strašno.
- Ima ljepote u strašnome.
- Ljepote ima posvuda - tiho sam promrmljao osjećajući kako mi mobitel klizi iz šake: znoj žudnje za Doroteom čitavog me oblio. - A ti si najljepša.
- Hvala ti što tako misliš. Vidimo se večeras. 

Veza se prekidala, uvijek je Dorotea prva prekidala vezu. Ostajao bi sam, osjećajući se strašno usamljenim i napuštenim i jadnim i silno mi je nedostajao Dorotein glas. Odmah bi počeo pripreme za njen dolazak: očistiti stan, provjetriti, ispeći palačinke sa sirom i zatim ih, bogato zalivene vrhnjem zapeći u pećnici. Bilo joj je to omiljeno jelo, a ja sam se izvještio u njegovom pripremanju. Hvalila je moje kulinarsko umijeće, podrugljivo me gledajući zelenim očima, dok bi usnicama formirala slovo "O", prije nego li će zagristi u palačinku. Točno sam znao na što misli u tom trenutku i ona je znala da ja znam i to je visjelo između nas nevidljivo, ali silno stvarno, da stvarnije nije moglo biti. Obostrana je želja rasla, usprkos tome što bi prije palačinki proveli dva do tri sata u vođenju ljubavi. Nikad nam nije bilo dosta, ni njoj ni meni. I naravno, ja bih uvijek prvi klonuo, jer bogamu, muškarcu se nešto mora i dignuti, ojačati, postati tvrdo-jakim, dok žene nemaju taj problem. U tom bi me trenutku koji bi uvijek nastupao negdje oko tri izjutra, kad bih već bio sasvim iznuren i dok je čitav grad spavao, Dorotea nježno pritiskala moje grudi, prisiljavajući me na mirno ležanje. Glavu bi sagnula nisko, usta joj se zaokruživala pripremajući se oblikovati slovo "O" i dok bi me njena tamnosmeđa, umalo crna kosa, blago draškala po napetom stomaku, Dorotea mi je vraćala ponos i snagu. Želju nije trebala, ona je uvijek bila prisutna.
Jednom je donijela drvene alke promjera nekoliko centimetara i začuđeno sam je gledao kako ih pažljivo slaže na stolicu koju smo dogurali do kauča, našeg ljubavnog bojnog polja. Puna je iznenađenja Dorotea uvijek bila. I kad bih pomislio kako ne možemo više ništa novog doživjeti, ona bi se potrudila razuvjeriti me. Naravno, beskrajno sam uživao u tome. 
- Za mene? - upitao sam je one večeri pokazujući na alke uredno poslagane jedna do druge: Dorotea je sve uvijek voljela imati pod kontrolom i nije podnosila nered oko sebe. 
- Za nas - odgovorila je, a zelene oči posule bi joj se malim crnim točkama. – Kad otkucaju tri sata. 
- Hoću li ti ikad dosaditi? - upitao sam mirno, ali strahujući od odgovora.
- Nikad! - rekla je Dorotea opkoračivši me i sjela mi na koljena, uzela moju ruku i polako, sasvim je polako, pritom me neprekidno i netremice gledajući u oči, povela moje drhtave prste prema svojoj najvećoj intimi. - Nikad me više nemoj to pitati.
- Neću - promuklo sam rekao osjećajući njenu vlažnost pod vršcima prstiju.
- Što osjećaš? - upitala je i dalje me netremice gledajući: tonuo sam u njen pogled.
- Vlažnost - rekao sam. - I toplinu.
- Ti si je izazvao - rekla je Dorotea - i samo je ti možeš izazvati.
Liznuo sam joj ukrućenu bradavicu još uvijek sputanu minijaturnim grudnjakom nježne ljubičaste boje. Tijelo joj se napelo ispod vrška mog jezika, mogao sam osjetiti kako čitavo treperi. 
- Jesi li dobio odgovor na svoje pitanje? - upitala je Dorotea u tom trenutku izvodeći kružne pokrete bokovima i sa mojom šakom čvrsto pritisnutom uz njenu vlažnost.
- Jesam. 
- A sad - promrmljala je - zaboravimo na sve oko sebe. Nitko i ništa više ne postoji. Samo mi. 
- Samo mi - ponovio sam.

"Samo mi", mislio sam sad gledajući usnulu Doroteu. Zaspali smo tek iza pet. Sjećam se, da kad sam posljednji put pogledao na sat, kazaljke su pokazivale 4:54. Sad je osam sati i grad se budi i ja moram Doroteu probuditi, razbiti ovu sliku koja mi nikad ne dosadi i koju bih vječno mogao gledati: Doroteinu gotovo crnu kosu prosutu po narančastoj jastučnici, ruke joj grle jastuk, potrbuške leži, blago raširenih nogu.
Nisam izdržao. Podigao sam plahtu i toplu deku na njoj i zavukao glavu u tamu i toplinu. Poljubio sam Doroteinu petu. Zatim prste, svakog posebno, pa počeo je ljubiti i nježno grickati putujući svilenim kožnim putem prema gore. Pod usnama sam osjećao njenu napetost i znao sam da je budna, ali ništa nije govorila, nije nikakav drugi znak budnosti davala, dozvoljavajući mi da pijem iz njenog toplog vrela. A onda su joj se bokovi i protiv njene volje počeli uvijati, iz grla joj izlazili nesuvisli glasovi, da bi se konačno probio i sladostrasni krik i vinuo se prema stropu, a tijelo joj se napelo u grčevitom čvrstom luku i odjednom nemoćno klonulo.
- Vooooooooooolim te! - vrisnula je i zatim tiše i sve tiše ponavljala: - Volim te, volim te ... 
Kad je sasvim prestala šaputati, izronio sam ispod deke i pogledao je u zažareno lice. Smijala se bezglasno i to mi se činilo najljepšim mogućim početkom još jednog dana.
- Koliko je sati? - upitala je kad je u nje smirenost konačno nadvladala nasladu.
- Prošlo je osam.
- Sranje! - uzviknula je. - On se vraća s puta u deset. 
Mjehur je sapunice pukao. Gledao sam za njom kako pomamno trči prema kupaonici, osluškivao kako brzim i ljutitim pokretima pere noć i mene sa sebe i mislio na njega kojeg ide dočekati, njenog muža, čije ime nikad, baš nikad, ispred mene nije izgovorila. 
Moja Dorotea ...

Periferno



Trebalo se spustiti, kako mi se činilo, niz strmoglave stepenice, a noge su mi podrhtavale, nisam se osjećao dobro. Sve je u meni podrhtavalo, ne samo noge. Noćašnje pijančevanje još nije isparilo sasvim iz mene, iako dijelom jest, alkohol je prestao djelovati i to je bilo ono strašno. Silno sam želio da počne ponovo djelovati, da se vrati njegova moć koja mi omogućuje siguran korak i neuzburkane i rastrzane misli. 
Lijevom sam se rukom naslonio na spasonosni zidić i počeo se polako i oprezno spuštati niz proklete stepenice. Više bih volio da se moram penjati uz njih, ali ... nadanje mi je bilo uzalud. Pod dlanom sam osjećao hladan i beživotan dodir zidića i to me podsjetilo na Slavicu i njen noćašnji dodir. 

Slučajno sam je u mrkloj noći dlanom dodirnuo i zaprepastila me hladnoća kojom je zračila. Da nije gotova? Umrla? Došla joj glave ova zadnja pijanka? I upravo kad sam se htio nagnuti nad nju i provjeriti diše li uopće, Slavica se trzne i zakašlje. "Kašljica", tako sam je zvao kad bih bio ljut na nju. Neprestano je kašljucala zbog nebrojenih cigareta koje bi tokom dana izdimila. 
Sjećanje na jedan ne tako davni događaj, natjerao me da zastanem na polovini vražjih strmoglavih stepenica i osmjehnem se u tmurno olovno jutro. Ševili smo se, Slavica i ja, dok se večer prikradala gradu, napola ispijena boca odmarala se nadohvat ruke pored zajedničkog kreveta, koji nije bio krevet, već dotrajali kauč. I baš u trenutku kad me strast snažno zgrabila i kad sam trebao prosuti nasladu u toplu i vlažnu nutrinu Slavice, ona se ukočila pod mojim nasrtajima i zakašljala. U trenu me prošla volja za njom, a u meni se podigao val mržnje za kojeg nisam ni sumnjao kako je moguć.
- Jebi se sama! - zarežao sam joj u zarumenjelo lice, skliznuo sa njenog podatnog i mekog tijela, sjeo i zgrabio bocu. - Veće je uživanje držati bocu u rukama, nego li tebe.
- Pa nisam ja ...
- Ah, zaveži - tiho sam procijedio mrzeći je iz dna duše, znatiželjno osluškujući navalu ružnih osjećaja koji su se podizali u meni. - Kašljica, eto što si ti. Jebena kašljica!
- Nisam više jebena - rekla je tužno-humoristički Slavica i ja sam to primijetio, ali nisam se nasmijao, nisam mogao, ništa što bi rekla nije moglo isprati gorčinu osjećaja koje sam počeo osjećati prema njoj.

Prva kap kiše udarila me u lice i to je prekinulo sjećanje. Još mi je samo to trebalo! Da se olovno nebo otvori i spusti vodeni zastor na mene, na ove ionako već klizave stepenice. Moram požuriti, postalo mi je jasno. 
Nastavio sam silazak niz stepenice, bio sam negdje na pola puta da ih se riješim, a Slavičin mi je lik titrao pred očima. 

Sinoć smo i opet, naravno, bili na jednoj pijanci i sasvim sam slučajno primijetio Slavičin pogled. Nisam vrebao, nisam sumnjao. Do tada. Pogled joj je šibnuo preko naših glava u zadimljenoj prostoriji i sudario se sa njegovim. Mogao sam čuti zveket sudara i čudio sam se, kako to da ostali ništa nisu primijetili.
Tip je bio visok i smeđokos i plavook, baš kao i ja, čak je bio i pijan kao i ja i pitao sam se, ugodno omamljen od ispijenog ruma, za koga vraga nije izabrala nekog drugog? Drugačijeg. Ne mog klona! Ah, tko će razumjeti proklete žene, prokleta im duša bila. 
Nekoliko su se sati gledali dok smo svi pili i razgovarali, ali je Slavica ostajala sjediti tik uz mene paleći jednu cigaretu za drugom. Iako pijan i gotovo sasvim ravnodušan, osjećao sam Slavičinu silnu želju da ustane i sjedne pored mog klona. Ali nije. Mirno je sjedila uz mene i kad sam ustao i rekao joj da idemo kući, da je dosta bilo, poslušno je ustala s mukom održavajući ravnotežu i dalje gledajući u mog klona. Ništa nisam rekao, nisam želio činiti scene pred društvom. Nisam im želio kvariti raspoloženje. Moja sranja su samo moja sranja.
Čim smo izašli iz zadimljenog stana i stupili na stubište zatvorivši vrata za sobom, zamahnuo sam i prilijepio krasan šamar Slavici. Zaprepašteno je razrogačila smeđe oči i pogledala me u nevjerici.
- Što ti je? - zacviljela je i to me još više razljutilo, jer morala je znati što mi je, pa sam je tresnuo još jednom.
- Pijan si ko klada! - vrisnula je, a stubištem je njen vrisak odjekivao rugajući nam se.
- Zaveži kujo! - procijedio sam tiho. - I ti ćeš mi govoriti o pijanstvu! Pogledaj se, jedva se držiš na nogama. 
- Nisi ni ti bolji.
- Možda. Ali ja ne gledam drugu kuju dok ti sjediš pored mene. I ne zbog toga što si prokleta ljepotica, budi uvjerena u to.
- Nisam ja ...
Zamahnuo sam da prekinem njenu laž, ali je Slavica ovog puta bila opreznija. Trznula je glavom i izbjegla mojoj ruci, ali je zbog snažnog i nekontroliranog trzaja, tresnula glavom o zid. 
- Ajoj! - zaječala je.
- Vidiš! - zarežao sam zlobno i unio joj se u lice. - Sve te kažnjava.
- Pijan si i zbog toga tako govoriš - optužila me odmičući se na sigurnu udaljenost. - Nikad trijezan o tome ne govoriš.
- Nikad?
- Baš nikad.
- Kratko ti je sjećanje, Kašljice. Al neka ti bude. Neću više o tome. Ujutro ćemo se raspraviti. Nemoj se nadati da ću zaboraviti.
- Neću ni ja.
Zamahnuo sam, promašio ponovo i samo ljutito odmahnuo rukom i potegao iz boce koju sam ponio sa sobom. 

Konačno sam stepenice ostavio iza sebe. Još desetak metara i moći ću kupiti piće, popiti nešto, osloboditi se muka i gorkog sjećanja. 
Kad sam se prije pola sata probudio, sjetio sam se obećanja danog Slavici o jutarnjem , ali pogledavši je još uvijek usnulu, kosom posvuda oko sebe, izgubio sam volju za bilo kojom raspravom. Piće, to je ono što mi treba, a ne neka neplodna i uzaludna rasprava. Dočepati se boce bilo je primaran zadatak, sve je ostalo periferno. Može čekati. Neka čeka.
Duboko uzdahnuvši, nastojeći smiriti uzdrhtale udove, otvorio sam vrata prodavaonice i namjestio smiješak na lice.
- Dobro jutro! Molim bocu ruma.
Gledao sam sretno i opušteno dok je prodavačica zamatala bocu u bijeli papir, znajući da je olakšanje nadohvat ruke, osjećajući kako Slavica nije važna. I ne samo ona. Ništa nije važno. Sve je periferno. Čak se i ja nalazim na periferiji života i nije me briga za to. 

Držeći čvrsto centar svog života umotan djevojačkim rukama u bijeli i šuštav papir, požurio sam prema obližnjem parku gdje ću se smjestiti na klupu, otpiti prvo požudno, zatim sa zadovoljstvom i bez žurbe. Sve je ostalo prestalo postojati. Postalo nebitno. Periferno.