Vruće i hladno

Probudio sam se prvi, što se svaki put događalo kad bi Dorotea i ja "spavali" zajedno. Riječ "spavali" namjerno je pod navodnim znakovima, jer svakakvim bi se imenom to što se u noćima sa Doroteom događalo moglo nazvati, ali nikako spavanjem. Sva su nam čula budno podrhtavala i nezasitno smo grabili jedno drugo tonući sve dublje i dublje u strast. Tako je izgledalo naše „spavanje“. 

Ona, Dorotea, došla bi obično oko šest poslijepodne, prije toga se najavivši mobitelom.
- Hej! - svaki put bi rekla, a glas joj bio promukao i obećavajući. - Mogu li doći do tebe večeras?
Utroba bi mi zadrhtala svaki put kad bih čuo njen glas, njeno pitanje, jer znao sam da neslućena naslada lebdi prema meni nošena na plaštu noći. 
- Znaš da ne moraš pitati - svaki bi put odgovorio: pretvorilo se to već u ritual između nas, kojeg smo se oboje sa uživanjem pridržavali. 
- Znam - rekla bi Dorotea, uzdahnula, a njen uzdah svaki bi mi put probudio muškost. - Lijepo je ovo što osjećamo. Lijepo i strašno.
- Više lijepo nego strašno.
- Ima ljepote u strašnome.
- Ljepote ima posvuda - tiho sam promrmljao osjećajući kako mi mobitel klizi iz šake: znoj žudnje za Doroteom čitavog me oblio. - A ti si najljepša.
- Hvala ti što tako misliš. Vidimo se večeras. 

Veza se prekidala, uvijek je Dorotea prva prekidala vezu. Ostajao bi sam, osjećajući se strašno usamljenim i napuštenim i jadnim i silno mi je nedostajao Dorotein glas. Odmah bi počeo pripreme za njen dolazak: očistiti stan, provjetriti, ispeći palačinke sa sirom i zatim ih, bogato zalivene vrhnjem zapeći u pećnici. Bilo joj je to omiljeno jelo, a ja sam se izvještio u njegovom pripremanju. Hvalila je moje kulinarsko umijeće, podrugljivo me gledajući zelenim očima, dok bi usnicama formirala slovo "O", prije nego li će zagristi u palačinku. Točno sam znao na što misli u tom trenutku i ona je znala da ja znam i to je visjelo između nas nevidljivo, ali silno stvarno, da stvarnije nije moglo biti. Obostrana je želja rasla, usprkos tome što bi prije palačinki proveli dva do tri sata u vođenju ljubavi. Nikad nam nije bilo dosta, ni njoj ni meni. I naravno, ja bih uvijek prvi klonuo, jer bogamu, muškarcu se nešto mora i dignuti, ojačati, postati tvrdo-jakim, dok žene nemaju taj problem. U tom bi me trenutku koji bi uvijek nastupao negdje oko tri izjutra, kad bih već bio sasvim iznuren i dok je čitav grad spavao, Dorotea nježno pritiskala moje grudi, prisiljavajući me na mirno ležanje. Glavu bi sagnula nisko, usta joj se zaokruživala pripremajući se oblikovati slovo "O" i dok bi me njena tamnosmeđa, umalo crna kosa, blago draškala po napetom stomaku, Dorotea mi je vraćala ponos i snagu. Želju nije trebala, ona je uvijek bila prisutna.
Jednom je donijela drvene alke promjera nekoliko centimetara i začuđeno sam je gledao kako ih pažljivo slaže na stolicu koju smo dogurali do kauča, našeg ljubavnog bojnog polja. Puna je iznenađenja Dorotea uvijek bila. I kad bih pomislio kako ne možemo više ništa novog doživjeti, ona bi se potrudila razuvjeriti me. Naravno, beskrajno sam uživao u tome. 
- Za mene? - upitao sam je one večeri pokazujući na alke uredno poslagane jedna do druge: Dorotea je sve uvijek voljela imati pod kontrolom i nije podnosila nered oko sebe. 
- Za nas - odgovorila je, a zelene oči posule bi joj se malim crnim točkama. – Kad otkucaju tri sata. 
- Hoću li ti ikad dosaditi? - upitao sam mirno, ali strahujući od odgovora.
- Nikad! - rekla je Dorotea opkoračivši me i sjela mi na koljena, uzela moju ruku i polako, sasvim je polako, pritom me neprekidno i netremice gledajući u oči, povela moje drhtave prste prema svojoj najvećoj intimi. - Nikad me više nemoj to pitati.
- Neću - promuklo sam rekao osjećajući njenu vlažnost pod vršcima prstiju.
- Što osjećaš? - upitala je i dalje me netremice gledajući: tonuo sam u njen pogled.
- Vlažnost - rekao sam. - I toplinu.
- Ti si je izazvao - rekla je Dorotea - i samo je ti možeš izazvati.
Liznuo sam joj ukrućenu bradavicu još uvijek sputanu minijaturnim grudnjakom nježne ljubičaste boje. Tijelo joj se napelo ispod vrška mog jezika, mogao sam osjetiti kako čitavo treperi. 
- Jesi li dobio odgovor na svoje pitanje? - upitala je Dorotea u tom trenutku izvodeći kružne pokrete bokovima i sa mojom šakom čvrsto pritisnutom uz njenu vlažnost.
- Jesam. 
- A sad - promrmljala je - zaboravimo na sve oko sebe. Nitko i ništa više ne postoji. Samo mi. 
- Samo mi - ponovio sam.

"Samo mi", mislio sam sad gledajući usnulu Doroteu. Zaspali smo tek iza pet. Sjećam se, da kad sam posljednji put pogledao na sat, kazaljke su pokazivale 4:54. Sad je osam sati i grad se budi i ja moram Doroteu probuditi, razbiti ovu sliku koja mi nikad ne dosadi i koju bih vječno mogao gledati: Doroteinu gotovo crnu kosu prosutu po narančastoj jastučnici, ruke joj grle jastuk, potrbuške leži, blago raširenih nogu.
Nisam izdržao. Podigao sam plahtu i toplu deku na njoj i zavukao glavu u tamu i toplinu. Poljubio sam Doroteinu petu. Zatim prste, svakog posebno, pa počeo je ljubiti i nježno grickati putujući svilenim kožnim putem prema gore. Pod usnama sam osjećao njenu napetost i znao sam da je budna, ali ništa nije govorila, nije nikakav drugi znak budnosti davala, dozvoljavajući mi da pijem iz njenog toplog vrela. A onda su joj se bokovi i protiv njene volje počeli uvijati, iz grla joj izlazili nesuvisli glasovi, da bi se konačno probio i sladostrasni krik i vinuo se prema stropu, a tijelo joj se napelo u grčevitom čvrstom luku i odjednom nemoćno klonulo.
- Vooooooooooolim te! - vrisnula je i zatim tiše i sve tiše ponavljala: - Volim te, volim te ... 
Kad je sasvim prestala šaputati, izronio sam ispod deke i pogledao je u zažareno lice. Smijala se bezglasno i to mi se činilo najljepšim mogućim početkom još jednog dana.
- Koliko je sati? - upitala je kad je u nje smirenost konačno nadvladala nasladu.
- Prošlo je osam.
- Sranje! - uzviknula je. - On se vraća s puta u deset. 
Mjehur je sapunice pukao. Gledao sam za njom kako pomamno trči prema kupaonici, osluškivao kako brzim i ljutitim pokretima pere noć i mene sa sebe i mislio na njega kojeg ide dočekati, njenog muža, čije ime nikad, baš nikad, ispred mene nije izgovorila. 
Moja Dorotea ...