Periferno

Trebalo se spustiti, kako mi se činilo, niz strmoglave stepenice, a noge su mi podrhtavale, nisam se osjećao dobro. Sve je u meni podrhtavalo, ne samo noge. Noćašnje pijančevanje još nije isparilo sasvim iz mene, iako dijelom jest, alkohol je prestao djelovati i to je bilo ono strašno. Silno sam želio da počne ponovo djelovati, da se vrati njegova moć koja mi omogućuje siguran korak i neuzburkane i rastrzane misli. 
Lijevom sam se rukom naslonio na spasonosni zidić i počeo se polako i oprezno spuštati niz proklete stepenice. Više bih volio da se moram penjati uz njih, ali ... nadanje mi je bilo uzalud. Pod dlanom sam osjećao hladan i beživotan dodir zidića i to me podsjetilo na Slavicu i njen noćašnji dodir. 

Slučajno sam je u mrkloj noći dlanom dodirnuo i zaprepastila me hladnoća kojom je zračila. Da nije gotova? Umrla? Došla joj glave ova zadnja pijanka? I upravo kad sam se htio nagnuti nad nju i provjeriti diše li uopće, Slavica se trzne i zakašlje. "Kašljica", tako sam je zvao kad bih bio ljut na nju. Neprestano je kašljucala zbog nebrojenih cigareta koje bi tokom dana izdimila. 
Sjećanje na jedan ne tako davni događaj, natjerao me da zastanem na polovini vražjih strmoglavih stepenica i osmjehnem se u tmurno olovno jutro. Ševili smo se, Slavica i ja, dok se večer prikradala gradu, napola ispijena boca odmarala se nadohvat ruke pored zajedničkog kreveta, koji nije bio krevet, već dotrajali kauč. I baš u trenutku kad me strast snažno zgrabila i kad sam trebao prosuti nasladu u toplu i vlažnu nutrinu Slavice, ona se ukočila pod mojim nasrtajima i zakašljala. U trenu me prošla volja za njom, a u meni se podigao val mržnje za kojeg nisam ni sumnjao kako je moguć.
- Jebi se sama! - zarežao sam joj u zarumenjelo lice, skliznuo sa njenog podatnog i mekog tijela, sjeo i zgrabio bocu. - Veće je uživanje držati bocu u rukama, nego li tebe.
- Pa nisam ja ...
- Ah, zaveži - tiho sam procijedio mrzeći je iz dna duše, znatiželjno osluškujući navalu ružnih osjećaja koji su se podizali u meni. - Kašljica, eto što si ti. Jebena kašljica!
- Nisam više jebena - rekla je tužno-humoristički Slavica i ja sam to primijetio, ali nisam se nasmijao, nisam mogao, ništa što bi rekla nije moglo isprati gorčinu osjećaja koje sam počeo osjećati prema njoj.

Prva kap kiše udarila me u lice i to je prekinulo sjećanje. Još mi je samo to trebalo! Da se olovno nebo otvori i spusti vodeni zastor na mene, na ove ionako već klizave stepenice. Moram požuriti, postalo mi je jasno. 
Nastavio sam silazak niz stepenice, bio sam negdje na pola puta da ih se riješim, a Slavičin mi je lik titrao pred očima. 

Sinoć smo i opet, naravno, bili na jednoj pijanci i sasvim sam slučajno primijetio Slavičin pogled. Nisam vrebao, nisam sumnjao. Do tada. Pogled joj je šibnuo preko naših glava u zadimljenoj prostoriji i sudario se sa njegovim. Mogao sam čuti zveket sudara i čudio sam se, kako to da ostali ništa nisu primijetili.
Tip je bio visok i smeđokos i plavook, baš kao i ja, čak je bio i pijan kao i ja i pitao sam se, ugodno omamljen od ispijenog ruma, za koga vraga nije izabrala nekog drugog? Drugačijeg. Ne mog klona! Ah, tko će razumjeti proklete žene, prokleta im duša bila. 
Nekoliko su se sati gledali dok smo svi pili i razgovarali, ali je Slavica ostajala sjediti tik uz mene paleći jednu cigaretu za drugom. Iako pijan i gotovo sasvim ravnodušan, osjećao sam Slavičinu silnu želju da ustane i sjedne pored mog klona. Ali nije. Mirno je sjedila uz mene i kad sam ustao i rekao joj da idemo kući, da je dosta bilo, poslušno je ustala s mukom održavajući ravnotežu i dalje gledajući u mog klona. Ništa nisam rekao, nisam želio činiti scene pred društvom. Nisam im želio kvariti raspoloženje. Moja sranja su samo moja sranja.
Čim smo izašli iz zadimljenog stana i stupili na stubište zatvorivši vrata za sobom, zamahnuo sam i prilijepio krasan šamar Slavici. Zaprepašteno je razrogačila smeđe oči i pogledala me u nevjerici.
- Što ti je? - zacviljela je i to me još više razljutilo, jer morala je znati što mi je, pa sam je tresnuo još jednom.
- Pijan si ko klada! - vrisnula je, a stubištem je njen vrisak odjekivao rugajući nam se.
- Zaveži kujo! - procijedio sam tiho. - I ti ćeš mi govoriti o pijanstvu! Pogledaj se, jedva se držiš na nogama. 
- Nisi ni ti bolji.
- Možda. Ali ja ne gledam drugu kuju dok ti sjediš pored mene. I ne zbog toga što si prokleta ljepotica, budi uvjerena u to.
- Nisam ja ...
Zamahnuo sam da prekinem njenu laž, ali je Slavica ovog puta bila opreznija. Trznula je glavom i izbjegla mojoj ruci, ali je zbog snažnog i nekontroliranog trzaja, tresnula glavom o zid. 
- Ajoj! - zaječala je.
- Vidiš! - zarežao sam zlobno i unio joj se u lice. - Sve te kažnjava.
- Pijan si i zbog toga tako govoriš - optužila me odmičući se na sigurnu udaljenost. - Nikad trijezan o tome ne govoriš.
- Nikad?
- Baš nikad.
- Kratko ti je sjećanje, Kašljice. Al neka ti bude. Neću više o tome. Ujutro ćemo se raspraviti. Nemoj se nadati da ću zaboraviti.
- Neću ni ja.
Zamahnuo sam, promašio ponovo i samo ljutito odmahnuo rukom i potegao iz boce koju sam ponio sa sobom. 

Konačno sam stepenice ostavio iza sebe. Još desetak metara i moći ću kupiti piće, popiti nešto, osloboditi se muka i gorkog sjećanja. 
Kad sam se prije pola sata probudio, sjetio sam se obećanja danog Slavici o jutarnjem , ali pogledavši je još uvijek usnulu, kosom posvuda oko sebe, izgubio sam volju za bilo kojom raspravom. Piće, to je ono što mi treba, a ne neka neplodna i uzaludna rasprava. Dočepati se boce bilo je primaran zadatak, sve je ostalo periferno. Može čekati. Neka čeka.
Duboko uzdahnuvši, nastojeći smiriti uzdrhtale udove, otvorio sam vrata prodavaonice i namjestio smiješak na lice.
- Dobro jutro! Molim bocu ruma.
Gledao sam sretno i opušteno dok je prodavačica zamatala bocu u bijeli papir, znajući da je olakšanje nadohvat ruke, osjećajući kako Slavica nije važna. I ne samo ona. Ništa nije važno. Sve je periferno. Čak se i ja nalazim na periferiji života i nije me briga za to. 

Držeći čvrsto centar svog života umotan djevojačkim rukama u bijeli i šuštav papir, požurio sam prema obližnjem parku gdje ću se smjestiti na klupu, otpiti prvo požudno, zatim sa zadovoljstvom i bez žurbe. Sve je ostalo prestalo postojati. Postalo nebitno. Periferno.