Na stanici

U Inki se sudaraju dva suprotna osjećaja: želi da vlak što prije krene i želi vječno ostati ovdje, na stanici, gledajući u Dorianovu izblijedjelu od sunca kosu, zelene oči, širok osmjeh. Nervoznim pokretom pomiče crni pramen s čela. Čelo joj je orošeno sitnim kapljicama znoja: vrućina pritiska svom snagom, iako se ljeto sasvim primaklo kraju. Još jedno ljeto na moru, ali sasvim drugačije ljeto. Ljeto s Dorianom.
- Trebaš li nešto? - upita je Dorian nagnuvši se nad nju i pitanje postavljajući Inkinoj kosi. - Vode? Čokoladu?
- Sve imam - tiho odgovori ona: oboje govore jako tiho, kao da se boje prisluškivanja. - Ništa mi ne treba.
- A oproštajni poljubac?
- Oh, Doriane!
Dorian se naginje i ovlaš joj ljubi vlažne usne. Jezici im se samo na čas dodiruju prenoseći želju, strast. Gledaju se u oči i oboje misle na proteklu noć, njihovu posljednju noć, kako je zovu u svojim intimnim razgovorima.
"Kad bi bar rekao da me voli", razmišlja Inka obarajući pogled: ne može podnijeti gledati Dorianovo lice, potamnjelo od sunca i svijetlih očiju. "Da mi barem kaže da me čeka iduće ljeto. Ili ..."
Dorian prebacuje težinu tijela s jedne noge na drugu. Osjeća što Inka želi čuti od njega, osjeća to svim svojim bićem i neugodno mu je zbog toga. U svom životu, a ima već dvadeset i osam, još ni jednoj ženi nije rekao da je voli. Ni jednoj.

- To je bar lako - bezbrižno mu je rekao prijatelj Veljko prije neku noć, dok su na njegovom balkonu, pod mjesečinom, uz šum valova, ispijali ledene boce piva, čekajući jutro. - Ja to svakoj kažem.
- A ni jednu nisi volio?
- Svaku sam volio! - Prijatelj ga je pogledao nastojeći fokusirati pogled: smiješno je onako polupijan izgledao. - Tog trenutka, naravno. A onda dođe druga, ljepša, poželjnija ...
- Ja to ne mogu - promrmljao je Dorian. - Nekako mi se čini da nije pošteno.
- Pošteno? - zaprepastio se Veljko. - Ma koji ti je klinac? Pa ljeto je! Kontinentalke dolaze ovdje sa već usađenom željom u sebi da dožive morsku avanturu. Ja im to pružam. I svi smo sretni i zadovoljni.
- Jesi li siguran? - upitao je Dorian, dokrajčivši još jednu bocu i odmah uzimajući slijedeću: ledeno je pivo divno prijalo u vrućoj noći. - Možda one ne misle tako.
- Zašto ne bi mislile tako?
- Pa ... - Dorian je oklijevao trenutak. - Možda se neka istinski zaljubi. Što onda?
- Ništa! - Veljko je bezbrižno odmahnuo rukom. - Baš ništa. Proći će je to. Jedno ti vrijeme pišu strastvena pisma, zatim ta pisma postanu rjeđa. I na kraju sasvim prestanu. Zaboravila je!
- Zaboravila - promrmljao je Dorian, odjednom silno poželjevši da Inka njega ne zaboravi. Barem ne tako brzo.
Poznaje Inku tek dvadeset dana, a čini mu se kako je poznaje čitav život. Ponekad je čak i pomišljao, kako je upravo nju čekao. Bila je sve ono što voli kod žena. Uživao je promatrati Inkino usnulo lice i čudio se kako mu nikad taj prizor ne dosadi. Uživao je sa njom. Bezgranično. I želio da potraje ...

Zvižduk vlaka sve ih trgne: uskoro će kompozicija krenuti odvozeći Inku u daljinu, u sumrak. Odvozeći je iz njegovog života. Jedan će se dio njegovog života završiti, privesti kraju, a Dorian osjeća kako je to najbolji dio njegovog života. Kratak period nabijen osjećajima. Kad je živio punom snagom. I beskrajno uživao u životu i grabio sve što mu je život tako darežljivo nudio.
- Moram ući - reče Inka. – Svaki će čas krenuti!
Dorian se nagne i poljubi je, osjećajući njene ruke oko vrata, male grudi zaštićene od radoznalih pogleda sasvim tankom crvenom majicom. I poželi ih još jednom poljubiti.
Ali se Ina istrgne iz njegovog zagrljaja i uskoči u vlak, koji blago trgne i uz škripu sasvim se lagano počne kretati.
- Ne zaboravi me! - dovikne Dorianu naglo mu okrećući leđa, ne želeći da Dorian ugleda njene suze, pa se, gledajući svijet kao kroz vodenu zavjesu nekako uvuče u kupe i sjedne. Više ga nikad neće vidjeti ... nikad ... nikad ... odjekuje u njoj tupo. Bolno.

- Idemo! - reče Veljko Dorianu: do sad je uviđavno stajao malo po strani, ne želeći im smetati. - Otišla je.
- Samo ti idi - odgovori Dorian odsutno.
- Što namjeravaš? - upita ga Veljko, hodajući uz Doriana, koji sve brže hoda prateći čeličnu zmiju. - Jesi li poludio?
Ali ga Dorian ne sluša. Iznenada potrči, otvori vrata vlaka i držeći se za rukohvat, trčeći brzo, sve brže, odjednom se snažno odrazi i uskoči kroz širom otvorena vrata, pod strogim pogledom konduktera. Dorian mu se nasmiješi i raširi ruke u znak ispričavanja. Na prvoj će stanici sići, ali mora Inki reći, reći joj sve što osjeća prema njoj, ne može je samo tako pustiti otići. Jednostavno ne može.
- Poludio si, manijače! - viče i trči uz kompoziciju Veljko, ali mu širokim licem lebdi osmjeh.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Tajanstveni vikendi

Nagnuvši krupno tijelo polako i teško prema naprijed, gospođa Mršić, kao da je u svojoj kući, ulije još čaja u šalicu svoje susjede gospođe Paule, kod koje se nalazi u gostima.
- Šećera? - upita.
- Joj, ne! Ne smijem!
Obje su gospođe duboko zagazile u šezdesete i već godinama zajednički uživaju u ispijanju poslijepodnevnog čaja.
- Viktora nema - primijeti gospođa Mršić. - Zar danas nije petak?
- Petak je, da - potvrdi gospođa Paula. - Doći će, moj Vik. Pouzdan je on dečko.
- Dečko! - podsmjehne se gospođa Mršić. - Već odavno nije dečko. I već odavno je morao saviti obiteljsko gnijezdo.
Gospođa Paula blago porumeni, kao što bi porumenjela svaki put, kad bi spominjali svjetlost njenog života, njenog jedinca Viktora. Viktoru je već blizu četrdeset, odavno živi sam, otišao je od nje, svoje majke prije dvanaest godina kupivši stan. Gospođa Paula se nadala, kako je Viktorova kupnja stana samo prvi korak prema ... Ali morala je priznati da se prevarila: Viktor nikako da se oženi, smiri, mada ...
- Kad smo već kod toga - reče gospođa Paula zagrijana za temu - čini mi se, da se sa Viktorom nešto događa.
- Na što mislite?
- Već godinama vikendom putuje. Svakog petka dođe do mene, donese hrpu namirnica i obavijesti me kako će biti nedostupan do ponedjeljka.
- Mislite da ima neku?
- Što drugo da mislim? - odvrati gospođa Paula. - Tako je tajanstven kad ga nešto o tome pitam.
- I? - Gospođa se Mršić radoznalo zagleda u susjedu. - Što odgovara?
- Vrti se ko mačak oko vruće kaše - odgovori gospođa Paula sretno se nasmijavši, prisjetivši se sinovljevog lica, kad ga je počela malo više ispitivati o njegovim tajanstvenim vikendima. - Kaže da se sastaje sa drugim ljudima koji se kao i on, amaterski zanimaju za arheologiju, pa raspravljaju o najnovijim otkrićima.
- Arheologija! - otpuhne prezirno gospođa Mršić. – Koja glupost! I vi mu vjerujete?
- Naravno da ne vjerujem! Sigurno je neka tajna ljubav u pitanju. Ta putovanja vikendom traju već blizu deset godina.
- Toliko? -zaprepasti se gospođa Mršić. - Hm. Hm.
- Što je? - sumnjičavo upita gospođa Paula. - Što hmčete?
- Sumnjivo mi je to.
- Što je sumnjivo?
- Predugo to traje - reče gospođa Mršić. - Ta tajna ljubav.
- Zato i mislim da je ozbiljno zagrizao.
- Može biti, može biti - promrmlja jedva čujno gospođa Mršić, primoravši prijateljicu da dobro napne uši. - A možda je ...
- Što? Što?
- A možda je zaljubljen u udatu ženu? Pa ...
- Nemojte! - vrisne gospođa Paula. - Ne bi moj Viktor to nikada ...
- Što ne bi tvoj Viktor nikada? - upita Viktor iznenada se stvorivši iza njihovih leđa: udubljene u razgovor, uopće nisu čule njegov dolazak.
- Ah, evo ga! - zbunjeno i uz osjećaj krivnje uzvikne gospođa Paula, pa brzo doda, ne bi li izbjegla sinovljevo pitanje: - Kasniš danas.
- Javio sam ti da ću zakasniti - reče mirno Viktor, krupan, još malo pa debeo četrdesetogodišnjak, kestenaste i prorijeđene kose, pa se nagne i poljubi majku u obraz, držeći u objema rukama najlonske vrećice prepune namirnica. - Dobar dan vam želim.
- Eh! - zbunjeno reče susjeda Mršić. - Pa, idem ja ...
- Nemojte - reče joj Viktor. - Ostanite, molim vas. Čim smjestim ove namirnice u hladnjak, moram bježati. Danas, na žalost, nemam ni minute vremena. Strašno žurim.
- To ti se često događa u posljednje vrijeme - sa trunčicom predbacivanja reče mu majka, dok Viktor polako odlazi prema kuhinji.
- Dogovori, mama! - viče on iz kuhinje. - Takav je tempo života. Nema se vremena.
- Morao bi ga imati za vlastitu majku - tiho reče gospođa Paula, ljubomorna na onu kojoj njen Viktor grli.
- Idući put, mama! - obeća Viktor naginjući se prema majci, ljubeći je ponovo u obraz. - A sad zbilja moram bježati. Čujemo se u ponedjeljak ujutro. Ugodan vikend vam želim objema!
Dvije su žene i opet same i sa nekom njima nerazumljivom nelagodom, izbjegavaju se pogledati. Kao da su prisustvovale nekom ružnom prizoru.
- Zaljubljen je - konačno progovori gospođa Paula.
- Očigledno - pomirljivo reče gospođa Mršić.

Gotovo istrčavši na ulicu, Viktor olakšano odahne: slobodan je! Četrdeset i osam se punih sati ne mora pretvarati.
Nakon trideset minuta, koliko mu je bilo potrebno probiti se kolima kroz poludjeli promet, stigne do svog jednosobnog stana, kojeg je kupio da bi pobjegao od majčinog nadzora. Parkiravši kola niz ulicu, u blizini, laganim korakom prošeta do zgrade u kojoj živi, uđe u nju i popne se na prvi kat. Otključa vrata stana i odmah ih iznutra pažljivo zaključa. Isključi telefon: jednom je to zaboravio učiniti i zaprepastio se kad je telefon prodorno zazvonio u polumraku. Više ga nikad nije zaboravio isključiti.
Uđe u malu dnevnu sobu i nasmiješi se ugledavši na stolu bocu konjaka. Otvori bocu, pomiriše kratko, pa do pola napuni veliku i široku čašu. Sa uživanjem otpije, pustivši da mu konjak polako klizi niz jezik, grlo, zagrijavajući utrobu.
Otiđe do hladnjaka u kutu i otvori ga: njegova je hladna utroba bila sasvim puna bocama piva. Izvuče jednu hladnu i orošenu bocu, otvori je, po otpije. Noseći bocu u ruci, zavali se na kauč, noge položi na niski stolić. Dohvati daljinski upravljač i uključi televizor. Otpije malo konjaka, zatim piva. Zadovoljno uzdahne.
Vikend je otpočeo.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Transfuzija

Čitava povorka ljudi u bijelom, poput jata labudova, pohrli prema mom krevetu na kojem ležim obučen u zelenkastu pidžamu sasvim otkriven zbog vrućine i gledam ih znatiželjno.
- Ah, evo nas kod našeg dragog pisca - reče primarius, visok, mršav, sijed i dostojanstven, pa se okrene svojoj sviti i pouči ih: - Ukoliko ne znate, gospodin je poznati pisac dječjih priča.
- Naravno da znamo - reče jedna mlada liječnica, a skup studenata samo se osmjehuje: to je sve što si smiju dopustiti.
- Gospodin piše dječje priče - nastavi primarius. - Nježne dječje priče. A kod nas je stigao zbog kolabiranja ispred svog kompjutera, gdje ga je pronašao dobar znanac, koji ga je nekako ubacio u svoja kola i dovezao ga nama. Još ima dobrih ljudi.
Ponovo odjeknu tihi glasovi odobravanja, a primarius se primakne bliže mom krevetu.
- Ustanovljena je sideropenična anemija i pacijentu smo odmah dali transfuziju - reče on i pogleda me ravno u oči. - Kako se osjećate?
- Sasvim dobro, hvala.
- Sutra idete kući.
- Zašto ne danas?
- Čekamo rezultat još jedne pretrage - odgovori primarius. - Ne znamo točno zbog čega ste gubili krv. Možda pretraga otkrije.
- Pa dobro - kažem tiho. - Još jedan dan ...
- Tako je - prihvati primarius. - Još jedan dan ništa ne znači. Ali ne zaboravite što smo se dogovorili: nikakvih eksperimentiranja sa ishranom više! Jasno?
- Jasno, gospodine primarius.
Gospodin se primarius okrene prema svojoj sviti.
- Pacijent je dugogodišnji vegetarijanac - obavijesti ih, pa se okrene prema meni: - Koliko točno?
- Gotovo jedanaest godina.
- Jedanaest godina je vegetarijanac. Sumnjamo da je bolest nastupila radi neadekvatne ishrane. Sad se pacijent vratio normalnoj ishrani i pomoću ...
Prestao sam ga slušati: toliko sam puta u ovih pet dana što ležim u bolničkom krevetu čuo tu jednu te istu priču. Znam je napamet. Sa mislima sam odlutao u prošlost, pet dana ranije ...

... kad sam sjeo ispred monitora u namjeri napisati još jednu dječju priču. Sjećam se, kako sam pružio ruku prema tipkovnici i onda odjednom mrak. Nekako, a da ni sam ne znam kako, nisam se srušio sa stolice, uspio sam ostati sjediti. Čvrsto sam se uhvatio za stol i nastojao odagnati neumoljivo crnilo koje me podmuklo napalo. Konačno sam pobijedio i mlitavo, bez snage u tijelu, dohvatio mobitel i nazvao prijatelja.
- Čuj - rekao sam mu. - Ne osjećam se dobro. Dođi i pomogni mi.
- Što ti se dogodilo?
- Ne znam. Ali nije mi dobro. Nikako mi nije dobro.
- Dolazim odmah!

Niti pola sata kasnije, već smo bili na Prvoj pomoći. Mlada je dežurna liječnica oblijetala oko mene, zapitkujući me za simptome koje sam joj nastojao što jasnije objasniti.
- Ostajete u bolnici - rekla mi je. - Imate li nekog koga treba obavijestiti?
- On će to učiniti - rekao sam pokazujući na prijatelja.

Napumpali su me krvlju. Odmah, istog trena kad su me smjestili u krevet: po tome sam shvatio koliko sam blizu ruba bio. Imam O krvnu grupu, najstariju, krvnu grupu prvobitnih lovaca. Istog trena kad su moje žile napunile njome, osjetio sam se mnogo bolje. Sa zanimanjem sam gledao mlade i lijepe sestre, čudeći se sebi, jer seks me u posljednje vrijeme nije previše privlačio. Mora da je prošlo barem šest mjeseci od kad sam posljednji put bio sa nekom ženom, točnije, sa Anitom.

- Zašto me ne zoveš? - znala me pitati, kad bi razgovarali mobitelom. - Zar sam ti dosadila?
- Nisi mi dosadila. Kakve su to ideje?
- A što drugo da mislim?
- To svakako ne! - odgovarao sam. - Ne znam što mi je, Anita. Neprestano osjećam umor.
- Umor? Pa što radiš?
- Uobičajene stvari - strpljivo sam odgovarao. - Šećem, razmišljam o slijedećoj knjizi za malene. Pripremam si omiljena jela...
- Daj da ti ja priredim ...
- Anita, nemoj, molim te! Kažem ti da se ne osjećam dobro.
- Imaš drugu! - optužila me ona. - Našao si drugu.
- Nisam našao drugu - tiho sam odgovarao. - Ne treba mi druga.
- Zašto onda ne dozvoliš da dođem?
- Bogamu! - prasnuo sam konačno. - Iz jednostavnog razloga što nemam nikakve seksualne želje. Zar si već zaboravila …
- Ja ću se pobrinuti za to.
- Anita!
- Pa dobro, onda! - odrezala je. - Uživaj.
Htio sam joj reći kako uopće ne uživam, ali sam onda shvatio da je prekinula vezu.

Prije samo nekoliko mjeseci osjećao sam i te kakvu želju, pa sam uživao punom snagom u Aniti, a bogami i ona sa mnom. Provodili bi dane i noći u mom zamračenom stanu i vodili ljubav na kauču u dnevnoj sobi i u krevetu u spavaćoj sobi.
- Moramo iskušati i fotelje - predložila je Anita raspojasano.
- Zašto ne? - pristao sam odmah.
Iskušali smo ih. I ne samo njih, već i sav ostali namještaj. Novi, upravo kupljen i koji mi je Anita pomogla izabrati. Bili smo neumorni u izazivanju naslade.
A onda, iznenada, jednom nisam mogao. Uzalud se Anita usredotočila na moje zadovoljstvo: nikako nije išlo.
- Događa se - naposljetku je odustajući rekla Anita. - Ne nerviraj se. Svima se to događa.
- Meni se ne događa - rekao sam. - Barem do sad nije ...
- Možda da pojedeš malo mesa ...
- Ne govori to! - prekinuo sam je. - Ne mogu shvatiti da uživaš u mesu. Mrtva životinja. Lešina. Jer to nije ništa drugo.
- Ne pretjeruj, macane - rekla je Anita i privila se uz mene. - Da ti kažem nešto.
- Kaži.
- Pišeš dječje priče, protiv nasilja si, mrziš silu, postao si sasvim mekan, je li tako?
- Tako je.
- Paaaa - otegnula je ona smijuljeći se - možda te zbog toga majka Priroda i ovdje počela činiti mekanim.
Ispružila je ruku i prstom pokazivala i nije bilo mjesta sumnji na koji dio mog tijela misli. Porumenio sam.
- Anita! - prijekorno sam rekao. - Pa što ti je? Nikad nisi bila gruba.
- Samo se šalim.
- Grubo. Na moj račun
- Nisam te htjela povrijediti - rekla je privijajući se uz mene, gola, prelijepa, a opet, zbog nečeg nisam osjećao želju za njom. - Pa ti znaš da te volim upravo zbog toga što si blag. Veoma blag.
- Ponekad mislim, kako želiš da sam malo manje blag - odgovorio sam odmičući se od nje i počevši se oblačiti: sastanak je gotov, poručio sam joj tako. - Kao da ponekad voliš silu, snagu.
- Ozbiljno? - upitala je radoznalo. - Tako ti djelujem?
Nisam joj odgovorio i bio je to posljednji put što me posjetila u mom stanu. Posjetila me i ovdje, u bolnici, naravno.
- Znala sam! - dramatično je uzviknula, sjela na moj krevet i poljubila me. - Bila sam sigurna kako nisi sasvim svoj.
- Ili tvoj - nisam odolio, a da je ne bocnem.
Vrijedilo je vidjeti njen osmjeh. Naravno, posjećivala me svaki dan u bolnici iz koje sam želio što prije izaći, više se uopće ne osjećajući slabo ...

... već naprotiv, živnuo sam kako već odavno nisam. Osjećao sam kako me život zove. Kao da sam se preporodio. Kao da nisam onaj koji je prije nekoliko dana dovučen u bolnicu.
- Sve smo dogovorili - reče primarius i ja klimnem: ne mislim više na prošlost, budućnost me zove. – Zaključili smo da je, sideropenična anemija nastupila zbog nekonzumiranja životinjske hrane. Jednostavno niste unosili u organizam dovoljno željeza. Obećali ste prekinuti sa vegetarijanstvom. Još je dug put pred vama do potpunog ozdravljenja. Nemojte se igrati zdravljem.
- Obećao sam – priznajem.
- Onda je to sve! - oštro reče primarius, pa se okrene svojoj sviti: - Idemo dalje!
I svi odlepršaju osim mlade sestre koja mi sramežljivo gurne knjigu dječjih priča u ruke: moja posljednja knjiga.
- Molim, hoćete li se potpisati - reče nelagodno, pa doda: - Za moju nećakinju.
- Kako je nećakinji ime? - upitam je ljubazno: sutra izlazim i mogu još jedan dan biti ljubazan.
- Alka - odgovori ona. - Zove se Alka.
"Za Alku", napišem polako, jer nisam htio žvrljati uobičajenim "krasopisom", "da uvijek bude jaka i pobjeđuje u životu".

Nastojim se priključiti svakidašnjici, upasti u kolotečinu. Teško mi je to, jer uvijek se iznova čudim svojoj novootkrivenoj snazi. Prije nego li sam dobio transfuziju, bio sam slab poput mačića, a nisam toga bio ni svjestan. Sad se odjednom osjećam silno snažan. Naravno da nisam silno snažan, znam to, ali prema onom prijašnjem stanju, prije transfuzije, ovo je neusporedivi napredak. Ponovo se budim onako kako se pravi muškarac mora buditi: sa erekcijom. I svakog jutra osjećam novi priliv snage. Jači, svakog jutra snažniji. Mišići kao da mi bujaju, čvrsti su, glatki i napeti i željno očekuju akciju. Mnogo se krećem, vježbam, pomišljam i o odlasku u teretanu. Nikad prije za takvim stvarima nisam osjećao potrebu. Sad je odjednom tu i ne da mi mira. Ne shvaćam samog sebe. Prije sam bio knjiški moljac, predan čitanju i istraživanju sa papučama na nogama, zavaljen u udobnu fotelju, u prijatnoj toplini. A sad odjednom, gotovo preko noći, kao da postajem atleta. Osjećam potrebu za fizičkim naporima, potrebu iscrpiti se, umoriti, a kao da se događa suprotno. Postajem neumoran. Svakog dana sve više ...

Anita je došla po mene u bolnicu, odvezla me u stan svojim kolima, pridržavajući me ispod ruke, dok smo hodali onih nekoliko metara, koje smo morali prohodati. Naravno da sam se bunio, ali uzalud.
- Šuti! - zapovjedila mi je. - I uživaj. I ne buni se. I ni ne pomišljaj na to, da ću otići i pustiti te samog ovog prvog dana. Spavati ću kod tebe. I ništa neće moći moju odluku promijeniti.
Popustio sam. Iako sam se želio posjesti ispred monitora i izbaciti priču iz sebe, koja mi je ležala na dnu stomaka, teška poput kamena.
- Piši - rekla je Anita pročitavši mi želju iz očiju. - Ja ću za to vrijeme prirediti slasni objed kojeg ćemo zaliti dobrim crnim vinom.
Pisao sam, povremeno poput razmaženog šteneta njuškajući mirise koji su dopirali iz kuhinje. U neko doba osjetim Anitu iza sebe: čitala je preko mog ramena, stojeći nepomično, tiho.
- Isuse blagi! - promrmljala je. - Pa ovo nije priča za djecu. Do sada si uvijek pisao za djecu. Zašto...
- Ne znam, Anito - odgovorio sam. - Ta mi se priča mota u glavi još od drugog dana u bolnici. Samo na nju mislim.
- Koliko divljeg seksa! - zapanjeno, ali i sa zadovoljstvom u glasu rekla je Anita. - Zar si postao seksualni manijak? Kako će priča završiti?
- Ne znam.
- Ne znaš? Kako to ne znaš?
- Priča kao da ima svoju volju - rekao sam nevoljko, jer ne volim razgovarati o pričama koje nisu gotove, dok se još rađaju, oblikuju, jer tada još samo meni pripadaju, moje su, samo moje, a kad ih pustiš na čitanje, gotovo je: nikad više nisu sasvim moje. - Uostalom, je li gotov objed? Priznajem da zamamno miriše.
Jeo sam polako, pažljivo osluškujući organizam. Meso je bilo dobro pečeno, mirisno i kako sam sa iznenađenjem ustanovio, jeo sam ga sa uživanjem.
- Je li dobro? - zabrinuto me upitala Anita.
- Više nego dobro - odgovorio sam.
- Vidiš? - rekla je ponosno. - A sad malo crnjaka. To je dobro za tvoju krv.
Jeli smo i pili dok nismo ispraznili bocu. Kad smo bocu dokrajčili, osjećajući u stomaku prijatnu toplinu, Anita ustane i počne raspremati stol.
- Sad se možeš vratiti pisanju - dobacila mi je preko ramena.
- A da umjesto toga ...
Nisam završio rečenicu, jer nije bilo potrebno. Anita mi je prišla i zagrljeni pošli smo u spavaću sobu: bilo je dva sata poslijepodne.
Iz nje smo izašli u pet, da bi se u nju ponovo vratili oko deset. Ujutro sam se probudio i sa čuđenjem ustanovio, kako mi nije bilo dovoljno naslade sa Anitom.
- Dobila sam sasvim novog ljubavnika - rekla je to prvo jutro zajedničkog buđenja nakon izlaska iz bolnice Anita, primijetivši što se događa, pa se našalila: - Možda ću još i biti zahvalna zbog tvoje nekadašnje nemoći.

Htjela se doseliti k meni, Anita. Nisam pristajao na to. U meni se sve snažno odupiralo tom prijedlogu, iako razumnog razloga za to nije bilo. U redu, volim samoću. Ali volim i Anitino društvo. Pogotovo volim naša zajednička jutarnja buđenja, kad ustajemo zajedno, pijemo kavu, tuširamo se i vraćamo u krevet da bi sa vođenjem ljubavi otpočeli novi dan. To nam je postao novi običaj, kojeg oboje neobično volimo. Ta naša jutarnja vođenja ljubavi ne mogu se usporediti ni sa čim. Rušimo sve barijere i ludo se predajemo jedno drugom i činimo ono što ne činimo čak ni pod okriljem noći. Otkrivamo se, bez stida, bez zadrške.
- Bilo bi nam još bolje - tvrdi Anita - kad bi živjeli zajedno.
- Ne bi bilo bolje! Jer ne može biti bolje! - tvrdim ja i ne popuštam: čuvam svoju slobodu, ma što to značilo. - Bolje je ovako. Nikad ne dosadimo jedno drugom.
- Voliš li me? - uvijek iznova bi pitala.
- Ne moraš me to ni pitati - odgovarao bi uvijek.

I na tome bi ostajalo. Sve do onog dana, bolje reći noći, kad sam odjednom ustao iz fotelje u kojoj sam napola ležao i gledao stari vestern. Zgrabio sam vindjaknu, navukao tenisice i izašao u noć.
Na izlazu iz zgrade dočeka me susnježica nošena leden burom. Na čas pomislim kako bi se trebao vratiti, ostati u toplom stanu, ili barem obući nešto toplije. Ali to je trajalo samo djelić sekunde, a odmah se zatim, zavukavši ruke u džepova traperica, zaputim prema autobusnoj stanici.
Bližilo se jedanaest i nije bilo mnogo ljudi na ulicama i osjetim, iako nisam znao zbog čega, zadovoljstvo zbog toga.
- Hej, ljepotane! - pozove me jedna od prijateljica noći iz tame: sklonila se u vežu i lagano drhtala. - Da ti podarim malo topline?
- Čini se, da je tebi potrebnija nego meni.
Djevojka se nasmije, a njene crne i umorne oči na jako mladom licu za trenutak bljesnu.
- Dobro si raspoložen - reče mi i primakne se sasvim blizu: njene grudi dotaknu moje. - Otiđeš li sa mnom, još ćeš više biti raspoložen. Nema toga što ja ne znam i što ne radim.
- Sve radiš? - upitam tiho.
- Baš sve! - odlučno odgovori ona.
- Pođimo - naglo odlučim. - Je li daleko?
- Ima sobu odmah ovdje - reče ona. - Na prvom katu.

Tri dana kasnije otišao sam k svojoj liječnici. Gledao sam u nju dok je ona nešto piskarala, prije toga uljudno me zamolivši da sjednem. Čekao sam strpljivo.
- Evo, gotovo je - reče nakon kraćeg vremena. - Kako vam mogu pomoći?
- Primjećujem neke promjene na sebi. Čudne.
- Kako to mislite?
- Pa ... - zamucam: kako joj reći da sam otišao sa kurvom i ...
- Ne ustručavajte se - reče mi liječnica.
- Vi naravno znate, da sam primio transfuziju - kažem joj.
Ona klimne.
- Je li moguće, da transfuzija utječe ... - ponovo sam zapeo.
- Utječe na ...? - ponuka me liječnica.
"Do vraga sve", pomislim. "Neka misli što hoće!"
- Na promjenu ličnosti! - bubnem i uspravim se odlučno u stolici. - Ponašam se onako kako se nikad ranije nisam ponašao.
- Kako se to ponašate?
- Ma to i nije važno - odgovorim joj, a u sjećanju mi bljesne tamna i oskudna soba one prostitutke i njena kosa kako se njiše od siline mojih udaraca. - Ponašam se kao da to nisam ja.
Izbjegavajući doktoričin pogled, prisjećao sam se one noći i zadovoljstva kojeg sam osjetio tukući kurvu. Jecala je pod mojim udarcima, ne znam koliko zbog glume, a koliko zbog istinske boli, jer to mi je zadovoljstvo papreno naplatila. Kad sam odlazio od nje, brzo hodajući kroz ledenu noć, nisam mogao, a da se ne zapitam, kakvo li bi tek uzbuđenje to bilo, kad ne bih platio za takvog što? Kad bi pljusnuo Anitu i kad bi je … ali sam odmah otjerao te misli: ni pomisliti ne smijem na to.
- Ne želite mi reći - zaključi doktorica. - A morali bi mi reći.
- Pa dobro - popustim: ipak je ona liječnica. - Upotrijebio sam silu sa jednom ženom. Udario sam je. Nikad to prije nisam učinio. Ni u snu nisam nikad nikog udario. Nisam mogao. Jednostavno nisam mogao. A sad mogu. I uživam u tome ... čini mi se.
- I mislite, da vam se karakter promijenio radi dobivene transfuzije? - upita me liječnica pročitavši mi misao.
- Iskreno, ne znam što misliti - priznajem joj. - Ali me sve to čudi, bolje reći zapanjen sam. Ne mogu se prestati čuditi prohtjevima koji mi se javljaju i kojima moram udovoljiti.
- Na primjer? Imate li sad neki prohtjev?
- Na primjer? Sada? - Malo sam razmislio. - Imam. Jede mi se veliki i sasvim krvavi odrezak.
- Pa to nije ništa neobično. Mnogi ga vole upravo krvavog jesti.
- Ali, doktorice! - rečem joj. - Ja sam bio vegetarijanac. Sve do prije mjesec dana!
- Smirite se - blago mi reče ona i osmjehne se. - Morate shvatiti, da ste bili na rubu smrti. Još malo, da ste čekali još samo jedan dan ... bilo bi kasno, to znate, zar ne?
- Rekli su mi.
- Eto, izvukli ste se. Zahvaljujući transfuziji. I pravovremenom dolasku u bolnicu. Inače ... Pazite, ovo nikad ne bih ponovila pred nekim liječnikom ili javno rekla, ali izgleda da ne znamo baš točno kako transfuzija može djelovati na pojedine osobe. Pazite, naglasak je na "može" i "pojedine osobe", ne na sve. To je izuzetak, veoma rijedak izuzetak. Nikako pravilo! Jasno?
- Sasvim jasno - rečem joj i ustanem. - Hvala vam. Sad barem znam da nisam skroz poludio.
Ravno iz njene ordinacije otišao sam u obližnji restoran i smazao gotovo sasvim krvav odrezak sa ogromnim uživanjem, pitajući se za to vrijeme, da li večeras pozvati Anitu, ili se ponovo prošetati do autobusne stanice.

Tu kišovitu večer nisam pozvao Anitu: odabrao sam prošetati se do autobusne stanice. Trebalo mi je uzbuđenja, pravog uzbuđenja, a sa Anitom ... pa, sa dragom je Anitom seks bio dobar, ali nekako predvidljiv, tih, sramežljiv. Što prije nisam primjećivao, prije nego li sam otkrio pravo, istinsko uzbuđenje koje su mi pružale ljepotice noći. Sad sam ih već nekoliko poznavao iz viđenja i one bi me, dok bi sa rukama u džepovima prolazio pored njih, tiho pozdravljale, poput starog znanca, a opet diskretno, tako da obični prolaznici nikad ništa ne bi primijetili.
- Tražiš Stelu? - upita me jedna tiho, kad sam već po treći put prošao pored nje.
Zaustavim se na kiši, nisam ponio kišobran, kiša mi nikad nije smetala i zagledam se u ženu: tridesetih godina, visoka gotovo kao i ja i crvene, naravno obojene kose. Oči boje lješnjaka radoznalo su sjale pod neonskim osvjetljenjem. Znao sam da joj je ime, bolje reći nadimak, Keti.
- Tako je - rečem joj. - Baš nju tražim.
- Nećeš je naći - reče ona i zakorači prema meni: malen, oklijevajući korak. - Oporavlja se.
- Oporavlja?
- Prošli si put malo pretjerao - obavijesti me crvenokosa Keti sasvim tiho: samo smo nas dvoje mogli čuti naš razgovor. - Još nije u stanju raditi.
- Ah! - Zatečen viješću, osjećajući laganu nelagodu, pogledam u stranu. - Žao mi je što to čujem. Pa ništa onda ... idem ja ...
- Čekaj! - brzo će Keti. - Mogu ti ja pomoći. Umjesto Stele.
- Znaš li ...
- Znam - prekine me Keti odlučno. - I pogledaj me: mogu mnogo više podnijeti, nego mršavica Stela. Ali i naplatiti ću ti više.
- To me uopće ne iznenađuje - rečem joj zadovoljno, posjednički polažući dlan na njen snažan bok. - A još manje zabrinjava.
- Pođimo! - pozove me Keti. – Dosta mi je kiše!
Pošli smo kroz kišu u susret uzbuđenju. Mom uzbuđenju. Ketinom bolu. I zaradi.

Večeras dolazi Anita, a ja bih više volio da ne dolazi. Još mi u nosnicama treperi miris krvi koja se slijevala niz Ketina leđa, a koju sam na kraju, prije nego li ću otići, gotovo svu polizao.

- Hoćeš li biti dobro? - upitao sam je odlazeći, već sam i vrata otvorio, kad sam se iznenada prisjetio pristojnosti.
- Ne brini, hoću - odgovorila je Keti, ležeći gola na trbuhu: gola i snažna leđa bila su joj prošarana plavo-žutim masnicama: udarao sam je gumenim crijevom, kojeg mi je ona prodala za besramno visoku svotu. Ali silno sam ga želio držati u ruci i njime gospodariti Ketinim tijelom. Briga me za lovu. - Doći će djevojke i njegovati me.
Po toj njenoj rečenici shvatio sam, kako su se moji noćni pohodi pročuli i kako će biti bolje da se jedno vrijeme primirim, ukrotim svoje divlje strasti. Jer pretjeram li ...

Odjekne zvonce na vratima, Anita nema ključ, nikom nikad nisam dao ključ svog stana. Ustanem i odgurnem misli koje su me opsjedale i priđem otvoriti joj vrata.
- Mirišeš poput životinje - reče mi Anita nakon poljupca. - Što se to događa?
- Ništa se ne događa - odgovorim joj štipajući joj stražnjicu sapetu u traperice, ne bi li joj skrenuo misli i ispitivački pogled.
- Sumnjiv si mi - reče ona hodajući ispred mene u kuhinju. - Donijela sam odreske i bocu vina. Crnog. Za tvoju krv. Jesi li gladan?
- Uvijek mogu jesti.
- Primijetila sam to.
Stojeći mi okrenuta leđima, vadi namirnice iz velike i crne torbe: često se pitam čega li sve nema u toj ogromnoj torbi.
- Apetit ti je ogroman. I ne samo za hranom – reče.
- Nego?
- I za ovim - odgovori Anita, brzo se okrene, a ruka joj sune prema mom međunožju: u trenu sam se uzbudio. - Vidiš?
Zgrabio sam je i privukao k sebi, a desni dlan položio na njeno međunožje, stisnuvši je, a raspalilo me to, što je Anita blago odmakla noge, dajući mojoj šaci prostora. Kao da nije imala traperice na sebi, kao da je bila sasvim gola, tako je djelovala na mene tog trenutka.
- Gledaš me poput vuka.
- Ja i jesam vuk. Zločesti.
- Pojedi me!
Ugrizem je za vrat. Anita vrisne, a ja se malo odmaknem i pogledam joj lice ukrućeno u divljem izrazu kakvo još nikad nisam vidio. Primijetim trzaj glave i već su njeni zubi bili na mom vratu: ugriz je bio bolan, gotovo nepodnošljiv.
Odbacio sam je od sebe grubim trzajem i počeo se svlačiti, gledajući Anitu kako čini to isto. Svlačeći se, dahtali smo i približili se kauču u dnevnoj sobi. Bio sam brži, već sasvim gol, dok se ona još mučila sa trapericama. Sagnuo sam se, gurnuo je na kauč i uhvativši rubove nogavica traperica, strgnuo ih sa nje jednim snažnim trzajem, zbog kojeg umalo nije pala a kauča. Zadahtala je.
Umjesto poljupca, pljusnem je otvorenim dlanom po obrazima. Glava joj se zanjihala, oči još jače zaplamtjele.
- I ja mogu udarati - reče kroz stisnute zube.
- Udaraj! Koliko god možeš i hoćeš.
Prihvatila je igru. Udarali smo se istovremeno vodeći ljubav. Ako je to bilo ljubav. Znoj je tekao sa naših tijela, uskoro se pomiješavši sa krvlju. Krvarile su joj usnice: pogriješila je u jednom trenutku i liznula usnice, a ja je upravo u tom trenutku pljusnuo. Krv joj je iz jezika šiknula poput gejzira.
- Jebeni gade! - vrisne i raspali me šakom po nosu, otimajući se i odmičući se od mene.
- Kuda? - zarežim na nju. - Gdje misliš pobjeći? Ne možeš pobjeći od mene!
- Gade! - zavrišta ona.- Pusti me, gade!
To me još više raspaljuje, shvatim, dok je grubo hvatam za bokove, okrećem joj stražnjicu prema sebi i zabijam se u nju. A čitavo je vrijeme, kad god uhvatim prilikom u njenom otimanju, udaram po leđima, stražnjici, a ona vrišti i to kao da mi daje snagu i ...

Konačno dođem k sebi i ne vjerujući gledam u prizor ispred sebe. Klečim na kauču, udišući pohlepno zagrijani zrak, a između mojih bedara leži Anita. Čitavo joj je tijelo umotano u crvenilo koje ističe iz nje. Jesam li konačno prešao granicu? Je li mrtva?
Ustajem i stojeći pored kauča, zurim u Anitu. Konačno je blago okrećem na leđa.
- Anita - tiho je zovem.
Tišina. Tišina kakvu još nikad nisam čuo. Zurim u Anitine beživotne oči koje me bezizražajno gledaju i koje me ne vide.
- Anitaaaaaaaaaaaaa! - vrisnem lud od bola, još luđi od straha. - Nisam htio! Nisam htio! Nisam htio!

- Probudi se! - Anita mi trese rame, dok ja sa nerazumijevanjem gledam u nju. - Nešto jako ružno sanjaš. Probudi se! Što to nisi htio?
- Ne znam, ne znam - mucam i privijam se uz nju.
- Smiri se - govori mi ona. - Ispričaj mi.
- Ne mogu - odgovorim joj privijajući se uz nju, tražeći toplinu: silno mi je potrebna njena toplina. - Ne mogu ... ali mogu ti dati ključ od stana. Dođi živjeti sa mnom. Ti si nježna. Ti si blaga. Toliko volim tvoju blagost. Treba mi tvoja blagost.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Mješovito

Onog trenutka, kad su mi se otvorila vrata raja, zakoračio sam u pakao. U trenutku kad je moja sreća počela nestajati, osjećao sam se savršeno sretnim. Pogađate, zaljubio sam se.
Agata je bila kao otrgnuta iz najdivljije maštarije svakog muškarca: visoka točno sto sedamdeset i jedan centimetar, sa prašumom divlje kestenaste kose, zelenih očiju i malog, nosa iznad punih i uvijek malo otvorenih usnica, pokazujući blistavo bijele zube, bila je prava ljepotica od one vrste, koja lomi muška srca. Kad sam je prvi put ugledao, zastao mi je dah. Baš tako, ne šalim se.
Nalazio sam se na proslavi rođendana mog prijatelja i bilo mi dosadno. Pa sam učinio ono što uvijek činim u takvim prilikama: izborio sam se za mjesto pored improviziranog šanka. Dva su stola spojili i na njih poslagali u zveckavom-staklenom redu boce. Postavio sam se uz rub stola i leđima naslonio na zid promatrajući događaje oko sebe. Po prirodi sam promatrač, ne akter. Ne volim, užasavam se biti u centru pažnje. Volim promatrati, ne biti promatran.
Agata je voljela da je promatraju. Odmah sam to osjetio, istog trenutka kad je ušla u prepunu prostoriju. Sve je oko nje, barem za mene, stalo. Nisam primjećivao tijela u ritmu glazbe, niti čuo glazbu, žamor, smijeh. Ništa nisam čuo: neka je čudna tišina, slična onoj pred oluju na moru zavladala u mojoj nutrini.
Ah, kakva žena! Kakva ljepotica! Sve bih učinio za nju. Da bude moja. Baš sve.
Čini mi se da sam pomalo žalio samog sebe: jadnik, samac, mornar, dođe kući i što radi? Samotnički se opija, dok oko njega poput prekrasnih leptira lepršaju predivne žene i sve su zauzete. Zašto se neka ljepotica poput ove, koje upravo ušla u prostoriju, ne zaleti u mene? Pognute glave, usredotočen na nadolijevanje još jednog duplog ruma, odlučio sam ga ispiti i napustiti zabavu. Koja je za mene sve prije nego zabava. Isto se tako mogu bilo gdje opijati. Barem se neću osjećati usamljenim: lokali su prepuni osamljenih ljudi.
- Sam piješ - reče Agata stvorivši se odjednom pored mene: nisam ni primijetio kad se približila. - Zar više voliš piti nego plesati?
- I ovo je jedna vrst plesa - odgovorim joj podižući čašu prema njenom nosiću, kojeg Agata gadljivo namreška.
- Fuj! - reče i malo ustukne. - Kako to možeš piti? Što je to?
- Objasniti ću ti dok budemo plesali - rekao sam joj drsko je gledajući u zelene oči, odlažući napola ispijeno piće i hvatajući je za ruku, vodeći je prema sredini velike sobe.
Tada to nisam znao, ali upravo sam zakoračio iz raja u pakao, misleći kako se sasvim suprotno događa.

- Bogamu, Agata! - kažem joj naprasito. - Pa više ovako ne možemo dalje! Trošiš brže nego što ja zarađujem.
- Pa kad je sve skupo!
- Ni meni na brodu lova ne pada sa neba!
Znam da govorim uzalud. Sad već vrlo dobro poznajem svoju Agatu. Blizu smo sedam godina zajedno. Kad Agata ugleda nešto što joj se dopada, zelene joj oči bljesnu, suze se u uske proreze, mačji sjaje. I mora dobiti to što želi. Nije je briga za cijenu.
- Molim te ne troši toliko. - kažem joj po tko zna koji put, a znam da je uzalud, ali moram se ponavljati, pa dodajem šaljivo, nastojeći ublažiti bijes koji izvire iz mene: - Ponašaš se kao pijani mornar, a mornar sam ja, a ne ti.
- Zar želiš da hodam u dronjcima?
- Ma kakvi dronjci! Što je tebi?
Uvijek isti razgovori. Uvijek isti problemi. Ali ne mogu se odlijepiti od nje. Jedan njen zeleni pogled, vrući dah na mom vratu i postaje mekan poput spužve. Osim ...
- Ooooo! - uvijek u toj prilici uzvikuje Agata polažući dlan na strateško mjesto. - Ma vidi ga samo!
- Još ovaj put, samo - popuštam joj i pristajem kupiti "sitnicu" koja joj toliko znači.

Povratak kući. Taj dio osobito volim. Letim kroz oblake doslovno i figurativno. Dok gledam sa visine od deset hiljada metara na pamučaste oblake, vidim njeno tijelo koje je gladno mojeg. Činjenica da dolazim kući, da će me dočekati žena koju volim, tjera u zaborav onih osam mjeseci plovidbe. Koliko sam puta preplovio Atlantik u ovih proteklih osam mjeseci. Tanger - New York. New York - Tanger. More sive ljutite boje udaralo nas svaki put nemilice u bokove. Brod je posrtao i škripao i stenjao pod snažnim udarima valova, a meni se činilo da čujem njeno, Agatino stenjanje pod težinom mog tijela. Stenjanje koje bi na kraju uvijek završilo pobjedonosnim vriskom dok bi mi bolno zabijala dugačke nokte u leđa. Tresem se od želje za njom. Ne mogu dočekati trenutak da je zagrlim. Strast je gotovo podjednako jaka kao što je bila i prije osam godina, kad sam upoznao Agatu, jedinu ženu koja me tjerala na drhtanje zbog žudnje koju je budila u meni.

- Koliko? - pitam taksistu tiho koji me sa aerodroma dovezao pred kuću: zora se upravo budi i sve spava oko nas, samo tiho brujanje automobilskog motora narušava taj osjetljivi trenutak jutra.
On mi reče i dok mu pružam novac, pogledom prelazim preko kuće koju sam sagradio ploveći, sagradio je na nagovor Agate i za Agatu. Ne znam se oduprijeti njenim željama. Nije nam potrebna kuća, stan bi nam bio dovoljan, bez djece smo. Agata ne želi djecu, a ja sam nekako šutke prešao preko toga.
Pokušavam ugurati ključ u bravu, ali ne mogu. Nešto nije u redu. provjeravam u polumraku ključeve: pravi sam ključ izabrao, nisam pogriješio. Što to znači? Samo jedno: Agata je promijenila bravu. Zašto? Doznati ću uskoro.

Smještam se u lokalu preko puta svoje kuće. Sjedam uz stakleni zid, tako mogu nesmetano vidjeti ulazna vrata. Veliku putnu torbu natrpanu mojom odjećom, nemarno sam položio na pod. Pijem kavu i čekam. Što? Ne znam. Ali nadam se da nije ...
Ali jest, upravo to. Nešto prije devet sati vidim ih kako izlaze iz kuće i smijući se na jutarnjem suncu, dok im izrazi lica i pokreti tijela pričaju o tome kakva im je bila protekla noć, pa prilaze velikim crnim kolima: "Grand cherokee" je to, velika i skupa igračka.
Naglo ustajem i izjurim iz lokala.
- Agata! - vičem.
Okreće se brzo, iznenađena je: pogledava prema vlasniku "Grand cherokee-a", pa u mene. Muškarac, visok poput mene, ali krupniji, teži barem dvadeset kilograma, zaštitnički stane pored Agate.
- Što to znači, Agata? - pitam, mada vrlo dobro znam što znači, ali nekako moram početi razgovor.
- Vidiš - odgovori ona drsko: osjeća se sigurnom u zagrljaju onog grmalja. - Gotovo je s tobom. Pričekaj trenutak.
Izvlači se iz zaštitničkog zagrljaja i potrči prema kući koja je proguta. Osjećam na sebi pogled znatiželje.
- Koliko to traje? - pitam ga.
- Oko godinu dana - odgovori grmalj: sasvim je opušten, miran, siguran u svoju snagu, u svoj položaj.
- Ah! - kažem i gledam kako Agata izlazi iz kuće i zaključava je, a ispred kuće, na samom pragu, ostavlja veliku putnu torbu.
- U torbi je čitavo tvoje vlasništvo - reče mi u prolazu i penje se u "Grand cherokee". - Više se ne vraćaj. Nemaš zašto. Obrati se mom pravniku, od sada sa njim razgovaraj umjesto sa mnom.
- A kuća? - pitam je. - Ja sam je sagradio tukući more, dok si ti ...
Zaustavljam se u posljednji trenutak: ne želim joj priuštiti scenu u kojoj bi, znam to, uživala. Okrećem se i odlazim od njih, vraćam se u kafić. Moram razmisliti, odlučiti što i kako dalje.

- Molim? - pitam sa nerazumijevanjem, ali znam da sam dobro čuo.
Službenica u banci mi strpljivo poput neke napamet naučene formule ponavlja rečenicu.
- Žao mi je, gospodine, ali vaš je devizni račun prazan.
Punomoć, sjetim se. Budala kakva jesam, dao sam Agati punomoć. Iza mene je osam mjeseci na moru, a bez novčića sam. Ništa nemam.

Izlazim iz banke, već je blizu podne i čini mi se kako koračam kroz pakao, ali se onda sjetim da sam se barem zauvijek riješio rastrošne Agate. Zastanem na suncu i nasmiješim se gorko, osjećajući se čudno. Ne mogu shvatiti što se događa u meni, kakav je to osjećaj koji me preplavljuje. I tada mi sine: olakšanje. To je olakšanje!

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Kavez i sloboda

Dok hodam Korzom brzim koracima, ne zbog toga što mi se žuri negdje, već zbog hladnoće koja prodire kroz odjeću, ne obraćam previše pažnje na okolinu, na prolaznike. Pa se iznenađujem kad me nečija ruka zgrabi za mišicu i prijateljski je stegne.
- Zar me ne prepoznaješ? - pita me žena, a lice joj obasjano zubatim suncem i širokim smiješkom.
Ne prepoznajem je. Velike crne naočale sakrile joj pola lica uokvirenog crnom kosom i uzalud nastojim odagnati koprenu zaborava.
- Žao mi je ... - počinjem, ali se i prekidam: žena uz smiješak koji joj ne silazi s lica skida naočale i ja sa nevjericom zurim u nju.
- A sad? - pita ona i mangupski nakrivi glavu.
- Klaudija? - mucam nesigurno.
- Baš ja! - reče ona nasmijano. - Koliko je prošlo? Deset? Petnaest godina?
- Meni se čini dvjesto - kažem grleći i ljubeći je u hladan obraz. - Ni u snu ne bih pomislio da ću te sresti.
- Eto, počela sam izlaziti malo češće.
- Idemo na kavu - kažem joj. - Ispričati ćemo se za sve ove godine. Znaš li, da i dan danas često mislim na onaj daleki Prvi maj, kad smo nas četvoro ...
- Ni ja ga nisam zaboravila - odgovori ona. - Svega se sjećam.
Ulazimo u lokal i dim pušača nas sivilom dočekuje. Klaudiji ne smeta, ostala je pušač, za razliku od mene.
- Koliko ima - pitam je, dok se smještamo na visoke barske stolice: svi su stolovi zauzeti, subota je - da je Miro umro? Deset godina?
- Dvanaest - kaže ona. - Već dvanaest.
- Sinovi?
- Obojica plove - reče ona sa sjetom. - Ugledali se na oca. Oženjeni. Godine jure ...
- To si prokleto u pravu - odgovorim. - Što ćeš popiti?
- Duplu kavu, molim - reče paleći cigaretu: primjećujem kako su joj prsti žuti. - Sve sam ostalo odbacila od dana kad je umro Miro. Kako ste samo vas dvojica znali piti!
- Bili smo mladi. Neobuzdani.
- Jučer sam srela tvoju ljubav - reče Klaudija i pogladi mi nadlanicu. – Sjećaš li je se nje još?
- Lovorke? - nepotrebno pitam, ali zbog nečeg moram izgovoriti njeno ime. - Sjećam tu i tamo.
- Sad je u već u trećem braku.
- Opa! - uzviknem. – Znači, nije bila samo za mene fatalna žena. Jesi li znala, da je upravo Miro bio taj, koji mi je rekao što mi Lovorka čini?
- Znala sam - prizna Klaudija. - Razgovarali smo o tome.
- Kako to misliš?
- Miro se kolebao reći ti ili ne - odgovori Klaudija. - Znao je koliko si je volio i bilo ga pomalo strah.
- Strah?
- Da ne strada vaše prijateljstvo.
- Nije stradalo, zar ne? - tiho je pitam, a misli odlutaju ...

... mnogo godina unazad, ponovo sam mlad, dvadeset i tri su mi tek. Sjećam se tog ljeta, urezalo se u moje pamćenje, baš kao što se urezalo i prekrasno lice Lovorke. Kako li sam bio ponosan na nju, na njenu ljepotu, lepršavost. Sve sam volio na svojoj Lovorki, činila mi se savršenom.
Jednog smo dana dogovorili izlet nas četvoro, Lovorka, Klaudija, njen Miro i ja. Izlet u prirodu za Prvi maj, datum koji se nekada slavio. Od toga smo dana postali nerazdvojni: odlazili smo gledati filmove, svi smo to jako voljeli, dok su nedjelje bile rezervirane za prirodu u kojoj bi vodili ljubav i pili i smijali se. Sve je izgledalo divno i prekrasno i udisali smo bezbrižno mirise života punim plućima.

- Idemo na piće - rekao mi je Miro tog vrućeg ljetnog dana, nabasavši na mene na Korzu.
- U dva radim - rekao sam.
- Možeš li jedan dan izostati?
Pomislio sam na vražje brodogradilište u kojem sam radio kao elektrozavarivač i kojeg nikad nisam uspio zavoljeti. More je bila moja prva i istinska ljubav. Dok nisam sreo nju, Lovorku.

- Ne želim dečka koji će biti daleko od mene - rekla mi je već na drugom sastanku, a već sam bio zaljubljen u nju.
- Prestati ću ploviti - obećao sam joj: sve sam bio spreman učiniti za nju.
- Ozbiljno?
- Najozbiljnije - odgovorio sam joj. - Volim te.
- Moji te roditelje žele upoznati - rekla je Lovorka ljubeći me. - Očekuju te u nedjelju. Kažu, kako ništa ozbiljno ne misliš, ako ne želiš njih upoznati.
- Doći ću - odgovorio sam ne oklijevajući.
Došao sam i samo nekoliko dana kasnije, već sam prestao biti pomorac i radio sam težak i prljav posao elektrozavarivača.

- Briga me za jedan dan - odgovorio sam. - Svakako neću dobiti otkaz. Što mi imaš reći?
- Nije lijepo i nije dobro – odgovorio je Miro.
Otpio sam gutljaj ruma i upitno se zagledao u njega. Mrštio je lice.
- Lovorka te vara - rekao je, malo se nagnuvši prema meni.
Otpio sam još malo ruma i zapalio cigaretu, dok mi je u glavi brujalo. Je li to istina? Je li to moguće? Da li Miro laže i stavlja na kocku naše prijateljstvo?
- Siguran si? - upitao sam i ispio rum.
- Siguran sam - odgovorio je. - Pretprošlu nedjelju ...
- Bili smo na Učki - prekinuo sam ga. - Čitav dan.
- A ona je nakon toga otišla sa tim klipanom.
- Jesi li siguran?
- Siguran sam.
- Uh, kučka jedna - procijedio sam tiho. - Pa na Učki smo se čitav dan ševili. Što je ona? Nimfomanka?
- Pitaj je.

Pitao sam je. Kad je sutradan došla na sastanak mirno sam je odveo u kino kako smo bili dogovorili, otpratio je u blizinu njene kuće i sakriveni od radoznalih pogleda na obližnjoj livadi posljednji sam je put volio mrzeći je.
- Zašto si to učinila?
- Ne znam - odgovorila je oblačeći se, a kroz tamu sam mogao vidjeti kako joj suza klizi niz lice: nije poricala, uopće.
- Zar ti nije bilo dovoljno dobro sa mnom?
- Bilo je.
- Pa što je onda?
- Ne znam, ne znam! - uzviknula je Lovorka. - Ne mogu objasniti!
- Žao mi je, ali ja ovo ne mogu progutati - rekao sam joj. - Odlazim od tebe i od brodogradilišta i vraćam se na more.
Dok sam se vozio u autobusu prema centru grada, nisam znao što točno osjećam. U meni je kliktalo kako sam slobodan, ponovo slobodan. Ne moram ustajati prije zore i žuriti u prokleto brodogradilište koje je opasano žicom baš poput konc-logora. Spašen sam iz kaveza. Mogu se vratiti na more! Mogu ...
A onda bi mi se u sjećanju ukazalo Lovorkino prekrasno srcoliko lice, čuo bih njene uzdahe zadovoljstva i jedva sam zadržavao suze. Jedva.

- Eh, sve si ponovo proživio - reče Klaudija stežući mi šaku položenu na sjajni šank. - Oprosti što sam ti ponovo probudila daleko sjećanje.
- Sve je u redu.
- Je li ti žao što je tako završilo?
- Što da ti odgovorim? - uzvratim joj. - Besmislena su takva pitanja. Ne, ne žalim. Ali ponekad osjećam tugu. Za svim tim promašajima koje smo činili i kojima smo povrjeđivali jedni druge. Djelić je tuge uvijek prisutan, mislim. Možda je to jednostavno tuga za mladošću, za njenom prolaznošću ...
- Miro se bojao da ćeš …
- Znam – prekinem je i sad ja pomilujem njenu ruku. – Bez razloga se bojao. Naše je prijateljstvo postalo zbog toga još jače. Jedini se usudio reći mi istinu. Jedini. Zbog toga sam ga još više volio.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Dobričina

Kao gotovo svake večeri, Obrad, visok i malo pogrbljen četrdesetogodišnjak, pažljivo ugura ključ u bravu, nastojeći proizvesti što manje buke: njegova Ela sigurno spava, već se bliži ponoć i nikako je ne želi probuditi. Nije prvi put da se tako poput lopova tiho uvlači u vlastiti stan, već je to postala rutina, pa se sad silno iznenadi kad otvori tiho, najtiše što je mogao vrata stana i ugleda svjetlost u kuhinji i dnevnoj sobi.
Prvo pomisli, kako se nešto neugodno dogodilo: Ela je budna, a ona obično odlazi u krevet oko deset. Hladni mu žmarci protresu tijelo, ali tada začuje šum koraka i prepozna korak svoje Ele, pa odahne i zakorači u hodnik.
- Ela! - vikne prolazeći hodnikom, koji mu se zbog osvjetljenja čini neobičan: navikao je zateći polutamu. - Kako to da si još budna? Pa bliži se ponoć!
- Znam koliko je sati! - odgovori Ela, njen je glas oštar i Obrad se iznenadi.
- Zašto nisi u krevetu? - upita je, ulazeći u dnevnu sobu: u kutu je TV prijemnik tiho mrmljao, zavjesa se blago zanjihala. - Je li ti dobro?
- Sasvim mi je dobro, hvala - odreže Ela.
Obrad se začuđeno zagleda u nju. Sitnog rasta, nježne građe i velikih smeđih očiju koje su ga gledale sa srcolikog lica okruženog smeđom kosom, Ela je oličenje blagosti. Upravo zbog te je blagosti i zavolio Elu i oženio se njome. Prije nje, prije svoje Ele, uvijek je imao nesreću naletjeti na žene koje ga nisu mogle razumjeti, prihvatiti onakvog kakav uistinu jest. Uvijek su zahtijevale da se promijeni, samo Ela nije to tražila od njega.


- Volim te - rekla mu je onog dvanaest godina dalekog ljeta, kad su se voljeli na plaži: bila je vruća ljetna noć, a njihova ih strast dodatno zagrijavala. - Volim tvoju blagost. Volim tvoju spremnost da uvijek pomogneš. Svakome i u svakoj prilici. Toliko si nesebičan, da sam u početku pomišljala da se možda i pretvaraš.
- Zar ja? - upitao je on sretan, dok mu je topli val oplakivao stopala.
- Svi su oko nas toliko grubi - nastavila je Ela u njegovom zagrljaju, povremeno mu ljubeći rame. - Samo si ti blag i uvijek nježan.
- Zaslužuješ svu nježnost ovog svijeta - rekao je Obrad. - I želim te vječno imati. Što kažeš na to da počnemo zajedničkim životom?
- Kažem ovo! - odgovorila je ona i strastveno ga poljubila, pa su u toj skrivenoj uvali, dok je more tiho šumjelo, a zvijezde sa nebeskog svoda odobravajući žmirkale, po drugi put te noći vodili ljubav, osjećajući zadovoljstvo i sreću u kojoj su se kupali.
- Voljela bih da smo noćas napravili dijete – rekla je ona mnogo kasnije.


Obrad žmirne, nastojeći otjerati umor, a sa time je odagnao i daleku i prijatnu uspomenu. Nisu postali roditelji i osjećao je žalost zbog toga, znajući da je i Ela osjeća. Život …
Čitavo je poslijepodne popravljao i krpao onaj krš od susjedovog automobila i sad je želio samo dobar tuš i leći u krevet. Ali zna da ne može to učiniti. Ne dok je Ela tako raspoložena. Mora je smiriti.
- Ljuta si zbog nečeg - reče joj tiho, pomirljivo. - Hajde da sjednemo, pa mi sve ispričaj.
- Nema se što pričati - reče ona isto tako tiho, ali Obrad osjeti odlučnost u njenom glasu. - Napuštam te.
- Napuštaš...? - Obrad se zagrcne.
- Dobro si čuo.
- Ali zašto?
- Zašto? - upita Ela i zavrti glavom, sažalijevajući njegovo neshvaćanje. - Zar ne vidiš u što nam se brak pretvorio?
- Mislio sam da si sretna. I da imamo dobar brak.
- Brak je kad su dvoje zajedno - reče Ela. - A kad smo mi zajedno?
- Pa radim i ...
- Svi radimo - prekine ga Ela i zagladi kosu. - Svi. Ali samo ti si uvijek svakom na raspolaganju. Nikad te nema u kući! Uvijek nekome nešto pomažeš. Uvijek!
- Ali, Ela ...
- I meni je toga dosta - nastavi ona. - Ne mogu više ovako. Udata sam, a nemam muža.
- Nemoj, Ela - molećivo reče Obrad. - Nemoj tako.
- Zašto ne? - upita ona gledajući ga u oči i Obrad u njenim očima pročita žalost: žalost za onim što je moglo biti. - Zar nije istina to što govorim?
- Ma istina je ...
- Neprekidno nekom nešto pomažeš - ponovo ga prekine Ela, ni ne primijetivši Obradove riječi. - A mene zanemaruješ. Nas zanemaruješ.
- Nekad si voljela moju spremnost da pomažem ljudima - reče Obrad: umor ga je sasvim savladao i više se ne može suzdržavati, biti pokorno blag.
- Jesam! - umalo vikne Ela. - Ali što je previše, previše je! Nikad te nema! Nikad! Nećeš ni primijetiti da sam otišla. Nikad nisi u kući, dolaziš samo prespavati. Kad si posljednji put ...
- Završi samo - reče Obrad umorno, kad Ela naglo zastane položivši dlan na usta. - Kad sam posljednji put: što?
- Ne! - odsječe odlučno Ela. - Nećeš me uloviti u stupicu. Neću raspravljati. Uzaludno je. Odlazim, Obrade. Ima još nade za mene. Trideset i tri su mi godine, još uvijek mogu početi život iznova. Ne želim provesti život u braku sa mužem kojeg nikad ne viđam, ne razgovaram sa njim. Da nešto drugo ni ne spominjem. Dosta mi je. Odlazim!


Obrad osjeća kako mu se san prikrada. Kad je Ela otišla, izašla iz stana u ruci noseći veliku i nabijenu njenom odjećom torbu, Obrad se požurio pod tuš i kratko se tuširao, priželjkujući skinuti barem malo umora čiju je težinu osjećao na ramenima. Ali ga umor pritišće sve više i ne dozvoljava mu misliti. Jutro će za čas biti tu i morati će na posao, a poslije posla obećao je svratiti kod Ranka pogledati zašto mu se motor često gasi...


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Poludjele ptice

Probudi me lepet njihovih krila: lepršale su mojim snovima crne i pohlepnih kljunova, graktajući zlokobno. Nije to prvi put da me poludjele ptice bude, navikao sam već na njih, postale su moji prijatelji. Ali je ovo prvi put kako me bude dok Una leži pored mene. Gola i topla se privija uz moje isto tako golo i toplo tijelo, dah mi njen pali lijevo rame, a tamna kosa miluje mi vrat.
Želim je ljubiti. Želim je ubiti. Unu. Volim je. Prezirem je. Ona mi je sve. I ništa. Univerzum. Praznina. Una.

Una mi je dozvala poludjele ptice koje od onog dana, kad me nazvala mobitelom, a kiša je uporno divljim udarcima pljuštala po sivom i skliskom pločniku, pa sam nespretno pokušavao što prije prekinuti zvonjavu i uspostaviti vezu, znajući da ona zove, Una, da mi kaže sretnu vijest. Kako dolazi.
Ali vijest koju mi je rekla poslavši je iz daljine, nije bila sretna, iako je potvrdila dolazak.
- Dolazim posljednji put - čvrstim je glasom rekla, a ja sam je zamišljao kako grči svoje male pesnice, naoružavajući se hrabrošću.
- Zbog čega? - upitao sam.
- Znaš zbog čega - odgovorila je brzo. - Ne želimo isto.
- Govoriš o ...
- Nije važno o čemu govorim! - prekinula me je povišenim tonom. - Tako sam odlučila. Uzmi ili ostavi.
- Ali dolaziš ... ipak?
- Dolazim - potvrdila je.
Neka dođe, mislio sam promatrajući kišu, krupne kapi udarale su nemilosrdno po mom licu, jer iz nekog sam razloga pomaknuo kišobran i nisam ga više namjestio u položaj da me štiti od pomahnitalog ledenog pljuska.
Neka dođe. Biti ću ponosan. Jak. Neću moliti. Nikad nikoga ni za što do sada nisam molio. Neću početi ni sada. Čak ni Unu.
- Dočekati ću sa tobom Novu godinu - rekla je Una nastojeći govoriti bezbrižnim glasom, baš kao da je ovo sasvim običan razgovor: jedan od mnogih koje smo svakodnevno vodili. - Odmah sutradan odlazim. I više se nećemo vidjeti.
- Ako tako hoćeš ...
- Tako mora biti.
- Neka bude onda - rekao sam i vratio kišobran na mjesto, kiša mi više nije udarala u lice, a jedan je sasvim promočeni golub udario krilom u rub mog crnog kišobrana: crna tkanina i plavičasto perje na sivoj kiši omotani mojim sumornim mislima. I paperje sa rastrganog krila mokro pada na siv pločnik zajedno sa mojim komadićima pokidanog mira.
- Ma koliko ti čudno izgledalo - rekla je Una završavajući sa razgovorom kojim je iskopala duboku ranu u mojoj duši - ja te ipak volim.
Čudan način pokazivanja ljubavi, mislio sam, dok sam vraćao mobitel u džep komandosice, mokre, kao što je sve oko mene bilo mokro: oko mi je zatreperilo i jedna jedina slana se suza zakotrljala niz zgrčeno mi lice. Bol. Tuga. Sivilo. Jer tek sam uz Unu upoznao svjetlost koja je značila puninu života, sa njom je radost krupnim korakom ušetala u moj život, pa sam se svakog jutra budio sa osjećajem iščekivanja koji je slatko treperio u mojoj utrobi, podgrijavajući moju ljubav prema njoj. Uni.
Volio sam. Iskreno. Po prvi put u svom životu. Iskreno, da iskrenije nisam mogao, jer iskrenije nije moglo biti.

Una u snu uzdahne, lahor me njena daha pomiluje po bradavici koja mi se istog trena ukruti. Nije bilo ptica u blizini, samo plava tišina nošena valovima uzdizala se u meni oplakujući neizbježno. Trebalo je imati snage, moralo se ovo sve izdržati. Nekoliko dana sa Unom pored sebe, a znajući kako su to posljednji naši zajednički dani. Boljelo je. Nije boljelo. Smućivalo me. Činilo me mirnim.
Čudio sam se svojoj mirnoći koja mi uopće nije svojstvena. Ja sam vulkan, erupcije su u mene česte, nagle i snažne i nepredvidive. Luda priroda, koju pažljivo njegujem, jer to sam ja, to me čini posebnim, jedinstvenim. I živo mi se jebe što ljudi govore da sam divljak, jer divljak i divlje ljubi i urla u tamnoj samoći prepunoj bola. A nitko, baš nitko, ne čuje moj krik i svi vide sretno i nasmijano lice. Maska. Koju nitko prozreo nije. Čini mi se ni ona, Una.

- Želiš li razgovarati o svom odlasku od mene? - upitao sam je, kad je već bila drugi dan kod mene, dok smo u omiljenom kafiću pili kavu, a konobarica-poznanica gledala nas blagonaklonim pogledom: svi vole zaljubljene.
- Nema se o čemu razgovarati - rekla je Una, a ja sam je u duhu vidio kako škljoca svojim digitalcem, fotografirajući mrtvu grlicu, koja je ležala uz rub staze bez neke vidljive povrede koja joj je prouzročila smrt: možda je i njoj prepuklo malo srce.
- Ni riječi nećemo progovoriti o rastanku? - upitao sam je tiho: bili smo na neutralnom terenu i znao sam kako ovdje neće briznuti u plač: poput većine muškaraca grozim se ženskih suza i prema njima se osjećam nemoćan. Najjača vodena stihija.
- Bolje je tako.

Šutnja o njenom odlasku od mene, o tome da Una i ja nećemo više biti "mi", rasprostrla se između nas, na čudan nas način povezujući. Željeli smo jedno drugo sve jače i sve više i trenutci u kojima smo izmjenjivali nježnosti, vrlo bi se brzo pretvarali u trenutke u kojima bi iskazivali svoju divlju strast.
Grabio sam je pomamno, njeno se čvrsto i mlado tijelo gipko prilagođavalo mome. Obavijala bi ruke i noge oko mene, a plave joj oči blistale zadovoljstvom i uvijek bile širom otvorene gledajući u moje. To sam volio kod nje, kod moje Une, koja uskoro neće biti više moja. Besraman pogled koji me zvao, ne nježno, nego pohotno, pomamno, bodreći moju muškost mamuzama besramnih riječi koje su navirale sa vlažnih usnica zgrčenih u grimasu užitka.
Kakve oproštajne noći! Zrak je oko nas bio prožet i nabijen mirisom seksa, bila je zima, bližio se doček Nove godine, ali prozor smo držali širom otvorenim, jer miris pohote bio je toliko snažan, umalo nepodnošljiv, iako je bio naš.
- Kao da se životinje pare - rekla je Una u dva sata u noći, dok se uspravljala i palila cigaretu: u titrajućem osvijetljenu svijeće znojno joj lice bilo plavičasto.
- Voliš to? - upitao sam znajući unaprijed odgovor.
- Volim. - Upaljač je zasvijetlio šireći malu toplinu, a njene plave me oči gledale. - Sve sa tobom volim.
- Prokleto si jebežljiva kuja - rekao sam, ali samo su riječi bile grube, glas mi je bio nježan, a pogled kojim sam bludio njenim tijelom mekan: nije joj bockao kožu.
- Samo za tebe - tiho je rekla.
U tom sam trenutku poželio zabiti u nju nož. Nož dugačkog i sjajnog sječiva. Zabiti ga točno u ono mjesto naslade u kojeg sam se i sam zabijao donoseći nasladu i njoj.
- Sad me ne voliš previše - rekla je Una tiho, a dim joj navirao sa riječima i sakrivao joj lice.
- Ne volim ni samog sebe - rekao sam.
- Mrziš me?
- Ne.
- Ali me ni ne voliš - rekla je uz uzdah. - Ne osuđujem te.
Nisam je mrzio. Samo sam je želio ubiti. Nisam mogao podnijeti misao, kako će netko drugi milovati ovo malo i čvrsto tijelo, čije tajne tako dobro poznajem. Gledao sam je užarenim pogledom i upravo u tom trenutku sova je zahuktala, a Una se stresla.
- Hladno mi je - rekla je. - Zatvori prozor.
Ustao sam i u tri koraka prišao prozoru i zatvorio ga. Ona je ugasila cigaretu.
- Idemo spavati - rekla je. - Sutra, bolje treći danas, je doček Nove godine.
- A prekosutra odlaziš.
Ništa nije rekla.
- Idem pišati - rekao sam: nešto me nagonilo na grub rječnik. - Moraš li i ti?
- Ne moram.
Ne paleći svjetla prošao sam stanom i dugo mokrio, dok sam lagano podrhtavao osjećajući umor u nogama. Gledajući u svijetli mlaz nešto je drugo svijetlilo u mom umu: dugačko oštro sječivo.
Iz toaleta sam otišao u kuhinju i uzeo kuhinjski nož dugačke i sjajne oštrice, tek tada postajući svjestan kako sam upravo na taj nož čitavo vrijeme mislio. Nježno sam privio nož uz podlakticu, sakrivši ga tako od radoznalih pogleda i vratio se u sobu, zatvorio vrata i nož lagano, nenametljivom kretnjom, ugurao pod jastuk. Neka čeka. Svoje vrijeme.
- Laku noć - prošaputala mi je u vrat, a sova se u noći ponovo oglasila. - Ne mogu više ni trenutka gledati.
- Laku noć – rekao sam legavši pored nje, osjećajući toplo i malo njeno tijelo, a ona prebacila glatku nogu preko mojih nogu i čvrsto se privila uz mene, kao da joj je sigurnost potrebna čak i u snu.
Zurio sam u mrak osjećajući njeno disanje. Ptice. Ptice su lepršale sobom, bile su posvuda ma kamo god da sam bježao pogledom: uvijek ptice crnih krila kojima su nečujno i moćno parale zrak u tami, režući ga i komadajući ga i slažući ga u blizini noža. Shvatio sam kako režu fragmente našeg života, Uninog i mog i pakuju ih, spremaju, odlažu.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.