Kavez i sloboda

Dok hodam Korzom brzim koracima, ne zbog toga što mi se žuri negdje, već zbog hladnoće koja prodire kroz odjeću, ne obraćam previše pažnje na okolinu, na prolaznike. Pa se iznenađujem kad me nečija ruka zgrabi za mišicu i prijateljski je stegne.
- Zar me ne prepoznaješ? - pita me žena, a lice joj obasjano zubatim suncem i širokim smiješkom.
Ne prepoznajem je. Velike crne naočale sakrile joj pola lica uokvirenog crnom kosom i uzalud nastojim odagnati koprenu zaborava.
- Žao mi je ... - počinjem, ali se i prekidam: žena uz smiješak koji joj ne silazi s lica skida naočale i ja sa nevjericom zurim u nju.
- A sad? - pita ona i mangupski nakrivi glavu.
- Klaudija? - mucam nesigurno.
- Baš ja! - reče ona nasmijano. - Koliko je prošlo? Deset? Petnaest godina?
- Meni se čini dvjesto - kažem grleći i ljubeći je u hladan obraz. - Ni u snu ne bih pomislio da ću te sresti.
- Eto, počela sam izlaziti malo češće.
- Idemo na kavu - kažem joj. - Ispričati ćemo se za sve ove godine. Znaš li, da i dan danas često mislim na onaj daleki Prvi maj, kad smo nas četvoro ...
- Ni ja ga nisam zaboravila - odgovori ona. - Svega se sjećam.
Ulazimo u lokal i dim pušača nas sivilom dočekuje. Klaudiji ne smeta, ostala je pušač, za razliku od mene.
- Koliko ima - pitam je, dok se smještamo na visoke barske stolice: svi su stolovi zauzeti, subota je - da je Miro umro? Deset godina?
- Dvanaest - kaže ona. - Već dvanaest.
- Sinovi?
- Obojica plove - reče ona sa sjetom. - Ugledali se na oca. Oženjeni. Godine jure ...
- To si prokleto u pravu - odgovorim. - Što ćeš popiti?
- Duplu kavu, molim - reče paleći cigaretu: primjećujem kako su joj prsti žuti. - Sve sam ostalo odbacila od dana kad je umro Miro. Kako ste samo vas dvojica znali piti!
- Bili smo mladi. Neobuzdani.
- Jučer sam srela tvoju ljubav - reče Klaudija i pogladi mi nadlanicu. – Sjećaš li je se nje još?
- Lovorke? - nepotrebno pitam, ali zbog nečeg moram izgovoriti njeno ime. - Sjećam tu i tamo.
- Sad je u već u trećem braku.
- Opa! - uzviknem. – Znači, nije bila samo za mene fatalna žena. Jesi li znala, da je upravo Miro bio taj, koji mi je rekao što mi Lovorka čini?
- Znala sam - prizna Klaudija. - Razgovarali smo o tome.
- Kako to misliš?
- Miro se kolebao reći ti ili ne - odgovori Klaudija. - Znao je koliko si je volio i bilo ga pomalo strah.
- Strah?
- Da ne strada vaše prijateljstvo.
- Nije stradalo, zar ne? - tiho je pitam, a misli odlutaju ...

... mnogo godina unazad, ponovo sam mlad, dvadeset i tri su mi tek. Sjećam se tog ljeta, urezalo se u moje pamćenje, baš kao što se urezalo i prekrasno lice Lovorke. Kako li sam bio ponosan na nju, na njenu ljepotu, lepršavost. Sve sam volio na svojoj Lovorki, činila mi se savršenom.
Jednog smo dana dogovorili izlet nas četvoro, Lovorka, Klaudija, njen Miro i ja. Izlet u prirodu za Prvi maj, datum koji se nekada slavio. Od toga smo dana postali nerazdvojni: odlazili smo gledati filmove, svi smo to jako voljeli, dok su nedjelje bile rezervirane za prirodu u kojoj bi vodili ljubav i pili i smijali se. Sve je izgledalo divno i prekrasno i udisali smo bezbrižno mirise života punim plućima.

- Idemo na piće - rekao mi je Miro tog vrućeg ljetnog dana, nabasavši na mene na Korzu.
- U dva radim - rekao sam.
- Možeš li jedan dan izostati?
Pomislio sam na vražje brodogradilište u kojem sam radio kao elektrozavarivač i kojeg nikad nisam uspio zavoljeti. More je bila moja prva i istinska ljubav. Dok nisam sreo nju, Lovorku.

- Ne želim dečka koji će biti daleko od mene - rekla mi je već na drugom sastanku, a već sam bio zaljubljen u nju.
- Prestati ću ploviti - obećao sam joj: sve sam bio spreman učiniti za nju.
- Ozbiljno?
- Najozbiljnije - odgovorio sam joj. - Volim te.
- Moji te roditelje žele upoznati - rekla je Lovorka ljubeći me. - Očekuju te u nedjelju. Kažu, kako ništa ozbiljno ne misliš, ako ne želiš njih upoznati.
- Doći ću - odgovorio sam ne oklijevajući.
Došao sam i samo nekoliko dana kasnije, već sam prestao biti pomorac i radio sam težak i prljav posao elektrozavarivača.

- Briga me za jedan dan - odgovorio sam. - Svakako neću dobiti otkaz. Što mi imaš reći?
- Nije lijepo i nije dobro – odgovorio je Miro.
Otpio sam gutljaj ruma i upitno se zagledao u njega. Mrštio je lice.
- Lovorka te vara - rekao je, malo se nagnuvši prema meni.
Otpio sam još malo ruma i zapalio cigaretu, dok mi je u glavi brujalo. Je li to istina? Je li to moguće? Da li Miro laže i stavlja na kocku naše prijateljstvo?
- Siguran si? - upitao sam i ispio rum.
- Siguran sam - odgovorio je. - Pretprošlu nedjelju ...
- Bili smo na Učki - prekinuo sam ga. - Čitav dan.
- A ona je nakon toga otišla sa tim klipanom.
- Jesi li siguran?
- Siguran sam.
- Uh, kučka jedna - procijedio sam tiho. - Pa na Učki smo se čitav dan ševili. Što je ona? Nimfomanka?
- Pitaj je.

Pitao sam je. Kad je sutradan došla na sastanak mirno sam je odveo u kino kako smo bili dogovorili, otpratio je u blizinu njene kuće i sakriveni od radoznalih pogleda na obližnjoj livadi posljednji sam je put volio mrzeći je.
- Zašto si to učinila?
- Ne znam - odgovorila je oblačeći se, a kroz tamu sam mogao vidjeti kako joj suza klizi niz lice: nije poricala, uopće.
- Zar ti nije bilo dovoljno dobro sa mnom?
- Bilo je.
- Pa što je onda?
- Ne znam, ne znam! - uzviknula je Lovorka. - Ne mogu objasniti!
- Žao mi je, ali ja ovo ne mogu progutati - rekao sam joj. - Odlazim od tebe i od brodogradilišta i vraćam se na more.
Dok sam se vozio u autobusu prema centru grada, nisam znao što točno osjećam. U meni je kliktalo kako sam slobodan, ponovo slobodan. Ne moram ustajati prije zore i žuriti u prokleto brodogradilište koje je opasano žicom baš poput konc-logora. Spašen sam iz kaveza. Mogu se vratiti na more! Mogu ...
A onda bi mi se u sjećanju ukazalo Lovorkino prekrasno srcoliko lice, čuo bih njene uzdahe zadovoljstva i jedva sam zadržavao suze. Jedva.

- Eh, sve si ponovo proživio - reče Klaudija stežući mi šaku položenu na sjajni šank. - Oprosti što sam ti ponovo probudila daleko sjećanje.
- Sve je u redu.
- Je li ti žao što je tako završilo?
- Što da ti odgovorim? - uzvratim joj. - Besmislena su takva pitanja. Ne, ne žalim. Ali ponekad osjećam tugu. Za svim tim promašajima koje smo činili i kojima smo povrjeđivali jedni druge. Djelić je tuge uvijek prisutan, mislim. Možda je to jednostavno tuga za mladošću, za njenom prolaznošću ...
- Miro se bojao da ćeš …
- Znam – prekinem je i sad ja pomilujem njenu ruku. – Bez razloga se bojao. Naše je prijateljstvo postalo zbog toga još jače. Jedini se usudio reći mi istinu. Jedini. Zbog toga sam ga još više volio.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.