Običan oproštaj

Obala je moje omiljeno mjesto prema kojemu kao da me magnet privlači. Volim osjetiti miris mora, pa, svaki put, kad došećem do obale, podignem malo glavu i sa uživanjem udahnem dobro mi znani i drag miris. Jučer se potkrao još jedan miris uz miris mora, miris svježe pržene kave i ...

... sjedio sam tu na obali, ali mnogo godina prije i pio rum sa kavom. Do mene je sjedila Marija i pila kavu, a njena je ruka stiskala moju. Opraštali smo se.
Jučer ujutro, dok sam još mirno spavao, probudila me uporna zvonjava zvonca na ulaznim vratima i kad sam ih otvorio onako bunovan, poštar mi se nasmiješio.
- Telegram! - uzviknuo je veselo, a ja sam se pitao za kojeg li je vraga toliko radostan ovako rano izjutra?
Ništa nisam rekao, samo sam uzeo telegram, potpisao potvrđujući njegov primitak, zatvorio vrata i otvorio telegram. Želudac mi je poskočio: poziv na ukrcaj! Sutra! Nalet sreće, jer činilo mi se da sam već predugo na jednom mjestu, zamijenio je val tuge: otići ću od Marije.
Mislio sam na to, dok sam osjećao njenu ruku u svojoj. Marijina je šaka bila mala i suha, usprkos vrućini, jer ljeto je upravo počinjalo.
- Samo smo mjesec dana zajedno - rekla je tužnog izraza lica - a ti me već napuštaš.
- Ne napuštam te - uvjeravao sam je. - Znala si da plovim. Ovo je moralo doći, prije ili kasnije.
- Znam, ali ...
Nije završila rečenicu, već je oborila crnokosu glavu. Lagano sam je primio za bradu, prisilo je podignuti pogled i poljubio.
- Nemoj ovdje - rekla je odmičući se podalje od moje požude: često me ljutio njen puritanizam, ali ovog puta nisam želio započinjati svađu. 
- Hajde - rekao sam - dovrši kavu, pa me otprati do ulaza u luku. Za jedan sat moram biti na brodu.
- Ti si već popio - rekla je prijekorno spustivši pogled na praznu čašu ruma.
- Zbog toga sam ga naručio - nisam mogao odoljeti, a da je ne bocnem: mnogo toga što sam činio Marija nije voljela, ali voljela je mene, pa sam i dalje osjećao se bezbrižno. Kad imaš samo osamnaest, sve ti se čini zabavnim i bezbrižnim.
- Jedva čekaš otići - rekla je tužno, a crne su joj oči još više potamnjele. 
- Ne govori gluposti! - oštro sam rekao, jer istina je bila da sam se radovao plovidbi, ali je isto tako istina bila, da me žalostilo napuštanje Marije.
- Moći ćeš piti, orgijati ...
- Hajde, molim te - prekinuo sam je nervozno. - Ne sastoji se pomorski život samo od toga. ponešto se i radi.
- Znam - priznala je i nasmiješila se: sunce joj je zablistalo u kosi i u očima, a ona mala i smeđa pjega pored malog i pravilnog nosa, privukla mi pogled.
- Znam da znaš - rekao sam i sagnuo se prema njoj i nježno poljubio pjegicu.
- Piši mi - rekla je.
Došetali smo do ulaza u luku i tu smo se morali rastati: Marija nije mogla dalje. 
- Pisati ću.
- Piši i dok si na moru - rekla je privijajući se uz mene - i onda, kad stigneš u luku, pošalji mi gomilu pisama. 
- Pisati ću ti priče - rekao sam. - Prave male romane.
- Sad me zavitlavaš.
- Ne zavitlavam te - rekao sam ljubeći je. - A sad zbilja moram ići.
- Piši - dobacila je, dok sam odlazio od nje okrećući se. - Piši mi svakog dana.
Klimao sam glavom, duga mi se kosa tresla i domahivao joj rukom, mrzeći carinika koji je prisustvovao prizoru i koji, sudeći po njegovom osmjehu, kao da ga je zabavljao.
- Pisati ću! - viknuo sam prema Mariji: bio sam već udaljen oko dvadeset metara. – Sigurno ću pisati.
Nasmijala se sretno, lijevom rukom štiteći oči od zalazećeg sunca, a desnom mi mašući, dok se osmjeh širio preko njenog lijepog lica. Taj sam prizor nosio u sebi idućih osam mjeseci.

( Evo jedan podatak u zagradama, ali ne zbog manje važnosti. Prvu sam priču napisao upravo za Mariju i dao joj je čitati, nestrpljivo čekajući njen komentar. )


Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. 

Moja Tilda

Probudio sam se uz trzaj. Čitavo mi se tijelo napelo i trznulo i idući sam trenutak buljio u crnilo noći širom otvorenih očiju, nastojeći probiti tamu. Mrzio sam takva buđenja. Jednog sam trenutka sretno i mirno uživao u spavanju, a idućeg trenutka bio bačen u pakao života. 
Želudac mi se, naravno, bunio. Kao što bi svaki put bunio poslije pijanke. A bogami, jučerašnja je pijanka bila sve samo ne svakidašnja. Tilda i ja smo počeli pijuckati već u rano jutro, prisjetio sam se pokušavajući obliznuti suhe i ispucale usne. Pekle su me zbog mnogobrojnih popušenih cigareta. Pri piću, postajao sam lančani pušač i palio sam jednu cigaretu za drugom. 
Zastenjao sam i počeo ustajati, a u glavi mi je tutnjala podzemna željeznica. Tilda je mirno ležala pored mene i mrzio sam je zbog toga. Kako može tako mirno spavati, dok mene muke razdiru? Izvlačeći se iz zajedničkog kreveta, prisjetio sam se sinoćnje prepirke, ali da me ubijete, nisam se mogao sjetit zbog čega smo se prepirali. Tilda ima dugu jezičinu i poganu i sigurno me je izazvala bljujući otrov prema meni, kao što je to učinila već bezbroj puta. 
Teturajući dugim i uskim hodnikom do kupaonice, prisjetio sam se Tildinih zelenih očiju protekle noći. Nije bilo ljubavi u njima: samo mržnje. Gole i ubojite mržnje.

- Gade! - vriskala je, a meni se činilo da je i sad, ovog trenutka čujem i vidim onako pijanu i divljeg sjaja u očima, dok joj se lice razvuklo u ružnu grimasu mržnje. - Nisi muško! Gad si! Gad!
Raspalio sam je nadlanicom preko velikih brbljavih usta. Jedino tako se mogao zaustaviti nadirući otrov iz njih, znao sam to već iz mnogih ranijih svađa sa Tildom. Glava joj je poletjela u stranu, a plava, bolje reći prljavo-žuta kosa se zatresla, zaplesala pod električnim osvjetljenjem.
- Gade! - vrisnula je ponovo. 
Tresnuo sam se je još jednom. Obično bi začepila nakon prvog udarca, ali ovog je puta popila suviše i nije se mogla suzdržati. Ili nije željela.
- Jebeni gade! - vrisnula je i skočila na noge sa stolice na kojoj je sjedila.
Nasmijao sam se i ustao da na nogama dočekam njen napad. Zamahala je rukama nevješto i pijano prema mom licu. Bez po muke sam izbjegao njene nevješte udarce i raspalio je krvnički po lajavoj gubici. Bilo je blizu tri ujutro i želio sam piti na miru, a ne da mi luda kučka kvari uživanje.
Zateturala je unazad boreći se sačuvati ravnotežu. Bila je suviše pijana da bi uspjela u tome. Pala je na leđa i glavom sasvim pristojno zveknula o kameni pod kuhinje u kojoj smo se nalazili. Zvuk je odjeknuo šuplje, a Tilda je zajaukala.
- Povrijedio si me - rekla je nekako se uspravivši i sjedeći raširenih nogu na kuhinjskom podu i pipajući tjeme: vidio sam da su joj vršci prstiju pocrvenjeli. 
Nasmijao sam joj se u lice. Umjesto odgovora.
- Idem u krevet - rekla je s mukom ustajući s poda i uspjevši u tome tek pri četvrtom ili petom pokušaju, buljeći u okrvavljene prste. - Loči sam, pijanduro jebena. 
Ponovo sam se nasmijao. Sve sam to proživio toliko puta, da se uopće nisam ni uzbudio. Prošla su vremena kad su me Tildine riječi vrijeđale, boljele. Već sam odavno bio ravnodušan na njih, ali joj to nisam želio pokazati. Neka misli da me boli otrov kojeg sipa na mene. 
Dovršio sam bocu i odbauljao u krevet do Tilde. Hrkala je silno glasno i vrlo se dobro sjećam, da sam je raspalio laktom u rebra. Tilda je zajaukala, okrenula se na bok, okrenuvši mi leđa, a ja sam opružio pored žene koju više nisam volio i koja više ni mene nije voljela.

Sad, ujutro, dok sam preturao po stanu tražeći bilo što za popiti, mrzovoljno sam se pitao, u kojem li je to trenutku naš zajednički život postao pakao. Ništa nije bilo za popiti. Potiho sam psovao. Prevrnuo sam svako skrovito mjesto Tilde, za koje je ona mislila da ne znam za njih. Ništa, ni kapi! 
Grubo sam otvorio vrata spavaće sobe i zaurlao prema krevetu u tami:
- Tilda! Diži se! Moramo po piće.
Nije odgovorila. Nije se ni pomakla. Opsovao sam potiho. Već sam poznavao to njeno stanje. Kad bi previše potegla, obično bi prespavala čitav dan. A bogami, sinoć je dobro potegla ...
Pokupio sam svu lovu koju sam mogao pronaći po Tildinim torbicama i staklenkama u kojima je imala običaj sakriti ponešto. Ni za to nije znala da ja znam. Prepuna je bila tajni koje za mene nisu to više bile. Prebrojavajući lovu, izašao sam iz stana i krenuo na piće. Neka ludara spava. Ja ću popiti dva-tri pića, da mi krvotok proradi, pa se vratiti na jelo, kojeg će Tilda u međuvremenu pripraviti. Uvijek je bilo tako. 

Ali ne i ovog puta. Čim sam otvorio vrata stana, u lice me udarila čudna tišina. Pomislio sam, kako Tilda još uvijek spavanjem istjeruje svoje pijanstvo iz sebe i noseći bocu u ruci, ušao sam u spavaću sobu. Ležala je u sasvim istom položaju kao i jutros rano, kad sam je uzalud urlajući, pokušao probuditi.
- Hajde, stara - rekao sam meko: maznuo sam nekoliko pića i nisam se osjećao ratoborno, već prije nekako meko, popustljivo. - Vrijeme je ustati!
Pružio sam ruku prema uspavanoj Tildi i blago je prodrmao. Zatim sam je prodrmao još jednom, ovog puta malo jače i duže. Nije reagirala i odjednom sam shvatio, da Tilda više ni na što neće reagirati. Gledao sam u veliku oteklinu na njenoj glavi iz koje je izvirala tanka i crna traka krvi šarajući apstraktnu sliku na jastučnici. Krv je već bila sasvim kruta, nisam je morao dotaknuti da bih se u to uvjerio. Prestala je već odavno teći.
Sjeo sam do Tilde, potegao iz boce i zaplakao. Što ću sad bez nje? Bez moje Tilde? Bez Tilde koja ...



Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. 

Zeleni zmaj

Sunce je tek pipajući pružilo svoju prvu zlatnu traku kroz moj prozor, spustilo je meko na moje lice, kad me ugrizao zeleni zmaj. Njegovi su dugi i oštri i otrovno-zeleni zubi bolno zagrizli moju utrobu i počeli je trgati. Znao sam da će jutro biti mučno, toliko mučno, da me bilo strah i pomišljati na to. 
Izvukao sam se nekako iz kreveta ustanovivši da sam sasvim gol i iznenadivši se, kad sam ugledao crvenu kosu prosutu po nekada bijelom jastuku. Više jastučnica nije bila bijela, bila je neke čudne sive boje i to me je podsjetilo kako odavno nisam oprao kosu. Njena se kosa prelijevala pod sunčevim zrakama i usprkos boli i mučnini na dnu želudca, jedan sam trenutak uživao u prizoru. Zatim sam se sjetio da sam s Narcisom prekinuo još prije mjesec dana. Uhvatio sam je jednog sličnog bolnog i mamurnog jutra, kako mi pohlepnim i dugačkim prstima pregledava džepove. Izbacio sam je iz gajbe, bacivši njenu odjeću za njom. Vikala je kako me mrzi i kako mi se više nikad neće vratiti, a onda posrćući nestala u sivo jutro i više je nisam vidio do sad ... ne, nego do sinoć. Ali gdje i kako smo se sreli, nisam se mogao sjetiti ni za živu glavu. Zeleni je zmaj zelenom spužvom izbrisao sjećanje. Jesam li uopće živio jučer, kad se ne sjećam dana? Čudio sam se filozofskoj misli, kad me bol u stomaku natjera na drhtaj.
Onda sam pojurio koliko sam brzo mogao u kupaonicu nesigurnim korakom, jer pijanstvo me još nije sasvim napustilo. Zagrlio sam školjku kao najdražu ženu i počeo s povraćanjem. Živa muka! Ledeni me znoj oblijevao, a ja se napinjao i gurao prste u usta, nastojeći izbaciti svu zelenu muku koja se slegla na dnu mog izmučenog stomaka. 
Konačno je bilo gotovo, osjetio sam da više ničeg nema na dnu mog izmučenog stomaka, pa sam drhtavim rukama dohvatio četkicu za zube i pastu i počeo prati zube bijesnim pokretima. Prekidao sam povremeno s pranjem i još napinjao stomak, ali ništa više nije izlazilo, dok konačno nisam osjetio da su mi zubi čisti, a želudac prazan. Uspravio sam se i počeo zuriti u svoj odraz u zrcalu. Oči mutne, koža siva, kosa masna. Da se istuširam i operem kosu? Nisam se osjećao sposobnim za takvog što. Prvo moram nešto popiti. Možda je nešto ostalo od sinoćnje pijanke? Možda smo, kad je već Narcisa je u mom krevetu - gdje li sam je samo pokupio? Ili mi se prilijepila poput krpelja? - donijeli sobom nešto, bilo što za popiti. Osjećao sam se spremnim popiti bilo što, ne bi li nekako presjekao agoniju koja me tresla.
Izašavši iz kupaonice i stupivši u sobu, ugledao sam crvenokosu kako sjedi u krevetu i puši. 
- Povraćao si? - upita me izbacivši dim kroz nozdrve: podsjetila me na kobilu u rano zimsko jutro. - Zlo ti je?
- Gdje si našla cigaretu? - upitao sam umjesto odgovora.
- Nema cigareta, sve smo zdimili. Našla sam dugačak opušak.
Pogledom sam pratio njen i ugledao nekoliko velikih pepeljara prepunih opušaka. Valjda ću imati sreće i iščeprkati jedan poveći čik za sebe. Imao sam. Zapalio sam pola cigarete koju sam pronašao i duboko povukao dim. Zeleni me znaj ponovo ugrizao. Mora da mi se čitavo lice ružno zgrčilo, jer Narcisa upita uplašeno:
- Je li ti dobro?
- Pa zar ne vidiš? - odgovorio sam kroz suze. - Nikad bolje mi nije bilo. 
- Nekoliko pića i biti ćeš ko nov - reče ona.
- Tu si prokleto u pravu! Imamo li što za popiti?
- Ništa! Sve smo noćas pocugali.
- Baš ništa?
- Ništa. 
Onako gol, sa čikom u ustima, počeo sam pretraživati džepove. Zatim i Narcisinu torbicu, istresajući sitniš na krevet i s nadom ga prebrojavajući. 
- Koliko? - upita Narcisa: i dalje je ležala u krevetu, ali više nije pušila, radoznalo je gledala u sitniš ispred sebe.
- Ima za pola litre brlje - rekao sam i pogledao je. - Ti ćeš morati ići kupiti je. Ja ne mogu. Nisam siguran da mogu napraviti više od tri koraka.
- Dobro - reče ona poslušno i po tome sam znao da se nada kako je sve zaboravljeno, kako se vraća u moj život i u moju oskudnu gajbu, ali moju, jer Narcisa svoje nije ni imala, pa joj je suživot sa mnom garantirao kakvu-takvu sigurnost.
- Požuri - rekao sam osjećajući mučninu, slabost, nestrpljivost i ledeni znoj koji me je čitavog obuzeo.
- Idem - reče Narcisa ustajući i krećući prema kupaonici, sakupljajući putem razbacanu odjeću: slika kako je golu jurim po sobi, bljesne mi u sjećanju. - Za čas sam gotova i idem.

Otišla je. Konačno. Činilo mi se, da joj je potrebna čitava vječnost da se ispljuska ledenom vodom i navuče svoje krpice. Želio sam joj podviknuti:"Brže! Brže!", ali nisam. Znao sam da bi je to samo usporilo. 
Kad je konačno otišla, strpavši lovu u otrcanu smeđu torbicu, obećavši da će se vrlo brzo vratiti, počeo sam sakupljati opuške i iz njih istresati na novinski papir duhan. Od otpadaka mnogih cigareta smotao sam jednu debelu, zapalio je, pušio i šetao prostorijom poput lava u kavezu. 
Minute su miljele i postajale sati, kako mi se činilo, pa da nekako ubijem vrijeme, odlučio sam se istuširati i oprati kosu. Ni kapi šampona za kosu nije bilo, ali nije me bilo briga. Može se i sapunom sasvim lijepo oprati kosa. Drhturio sam ispod tuša, ali ne zbog ledene vode, mlaz je bio topao i nježan, ali noge su mi bile klecave i drhtave i proklinjao sam Narcisu i njenu sporost. Gdje li je, sto joj bogova? Već se odavno trebala vratiti. 
Izašao sam ispod tuša čist, ali ništa se bolje nisam osjećao. Češkao sam petodnevnu bradu i razmišljao o brijanju, ali pogledavši treperave prste, odustao sam od te ideje. Nije bila dobra, bila je suluda. Onda sam odjednom u mašti vidio Narcisu kako poteže brlju iz boce koju je kupila. Mogao sam osjetiti rakiju kako joj slasno peče grlo i umalo što nisam zaplakao. Prokleta bila, gdje li je do sad? Zar ne zna kako se osjećam? Ubiti ću boga u njoj kad konačno stigne. Ako stigne. 
Ta me je misao doslovno sledila. Ako stigne. Sve sam više postajao uvjeren kako se Narcisa neće vratiti, neće donijeti brlju, žestoku rakiju koja bi me vratila u život, podigla na noge, omogućila mi da funkcioniram. Kuja! Prokleta kuja! Sigurno negdje loče moju rakiju i smije mi se. Ubiti ću boga u njoj kad je idući put vidim. Kunem se da ću ... ako preživim. Samo da ova drhtavica prestane i ovaj prokleti znoj koji mi čitavim tijelom izbija. Samo to da prođe, da mogu izaći na ulicu i potražiti neko piće, bilo koje piće. Ah, evo, osjećao sam se mrvicu bolje, malo mi je bolje, tješio sam samog sebe, a bijes me podigao na uzdrhtale noge i pomogao pri prvim nesigurnim koracima prema ulaznim vratima moje gajbe. 



Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.