Zeleni zmaj

Sunce je tek pipajući pružilo svoju prvu zlatnu traku kroz moj prozor, spustilo je meko na moje lice, kad me ugrizao zeleni zmaj. Njegovi su dugi i oštri i otrovno-zeleni zubi bolno zagrizli moju utrobu i počeli je trgati. Znao sam da će jutro biti mučno, toliko mučno, da me bilo strah i pomišljati na to. 
Izvukao sam se nekako iz kreveta ustanovivši da sam sasvim gol i iznenadivši se, kad sam ugledao crvenu kosu prosutu po nekada bijelom jastuku. Više jastučnica nije bila bijela, bila je neke čudne sive boje i to me je podsjetilo kako odavno nisam oprao kosu. Njena se kosa prelijevala pod sunčevim zrakama i usprkos boli i mučnini na dnu želudca, jedan sam trenutak uživao u prizoru. Zatim sam se sjetio da sam s Narcisom prekinuo još prije mjesec dana. Uhvatio sam je jednog sličnog bolnog i mamurnog jutra, kako mi pohlepnim i dugačkim prstima pregledava džepove. Izbacio sam je iz gajbe, bacivši njenu odjeću za njom. Vikala je kako me mrzi i kako mi se više nikad neće vratiti, a onda posrćući nestala u sivo jutro i više je nisam vidio do sad ... ne, nego do sinoć. Ali gdje i kako smo se sreli, nisam se mogao sjetiti ni za živu glavu. Zeleni je zmaj zelenom spužvom izbrisao sjećanje. Jesam li uopće živio jučer, kad se ne sjećam dana? Čudio sam se filozofskoj misli, kad me bol u stomaku natjera na drhtaj.
Onda sam pojurio koliko sam brzo mogao u kupaonicu nesigurnim korakom, jer pijanstvo me još nije sasvim napustilo. Zagrlio sam školjku kao najdražu ženu i počeo s povraćanjem. Živa muka! Ledeni me znoj oblijevao, a ja se napinjao i gurao prste u usta, nastojeći izbaciti svu zelenu muku koja se slegla na dnu mog izmučenog stomaka. 
Konačno je bilo gotovo, osjetio sam da više ničeg nema na dnu mog izmučenog stomaka, pa sam drhtavim rukama dohvatio četkicu za zube i pastu i počeo prati zube bijesnim pokretima. Prekidao sam povremeno s pranjem i još napinjao stomak, ali ništa više nije izlazilo, dok konačno nisam osjetio da su mi zubi čisti, a želudac prazan. Uspravio sam se i počeo zuriti u svoj odraz u zrcalu. Oči mutne, koža siva, kosa masna. Da se istuširam i operem kosu? Nisam se osjećao sposobnim za takvog što. Prvo moram nešto popiti. Možda je nešto ostalo od sinoćnje pijanke? Možda smo, kad je već Narcisa je u mom krevetu - gdje li sam je samo pokupio? Ili mi se prilijepila poput krpelja? - donijeli sobom nešto, bilo što za popiti. Osjećao sam se spremnim popiti bilo što, ne bi li nekako presjekao agoniju koja me tresla.
Izašavši iz kupaonice i stupivši u sobu, ugledao sam crvenokosu kako sjedi u krevetu i puši. 
- Povraćao si? - upita me izbacivši dim kroz nozdrve: podsjetila me na kobilu u rano zimsko jutro. - Zlo ti je?
- Gdje si našla cigaretu? - upitao sam umjesto odgovora.
- Nema cigareta, sve smo zdimili. Našla sam dugačak opušak.
Pogledom sam pratio njen i ugledao nekoliko velikih pepeljara prepunih opušaka. Valjda ću imati sreće i iščeprkati jedan poveći čik za sebe. Imao sam. Zapalio sam pola cigarete koju sam pronašao i duboko povukao dim. Zeleni me znaj ponovo ugrizao. Mora da mi se čitavo lice ružno zgrčilo, jer Narcisa upita uplašeno:
- Je li ti dobro?
- Pa zar ne vidiš? - odgovorio sam kroz suze. - Nikad bolje mi nije bilo. 
- Nekoliko pića i biti ćeš ko nov - reče ona.
- Tu si prokleto u pravu! Imamo li što za popiti?
- Ništa! Sve smo noćas pocugali.
- Baš ništa?
- Ništa. 
Onako gol, sa čikom u ustima, počeo sam pretraživati džepove. Zatim i Narcisinu torbicu, istresajući sitniš na krevet i s nadom ga prebrojavajući. 
- Koliko? - upita Narcisa: i dalje je ležala u krevetu, ali više nije pušila, radoznalo je gledala u sitniš ispred sebe.
- Ima za pola litre brlje - rekao sam i pogledao je. - Ti ćeš morati ići kupiti je. Ja ne mogu. Nisam siguran da mogu napraviti više od tri koraka.
- Dobro - reče ona poslušno i po tome sam znao da se nada kako je sve zaboravljeno, kako se vraća u moj život i u moju oskudnu gajbu, ali moju, jer Narcisa svoje nije ni imala, pa joj je suživot sa mnom garantirao kakvu-takvu sigurnost.
- Požuri - rekao sam osjećajući mučninu, slabost, nestrpljivost i ledeni znoj koji me je čitavog obuzeo.
- Idem - reče Narcisa ustajući i krećući prema kupaonici, sakupljajući putem razbacanu odjeću: slika kako je golu jurim po sobi, bljesne mi u sjećanju. - Za čas sam gotova i idem.

Otišla je. Konačno. Činilo mi se, da joj je potrebna čitava vječnost da se ispljuska ledenom vodom i navuče svoje krpice. Želio sam joj podviknuti:"Brže! Brže!", ali nisam. Znao sam da bi je to samo usporilo. 
Kad je konačno otišla, strpavši lovu u otrcanu smeđu torbicu, obećavši da će se vrlo brzo vratiti, počeo sam sakupljati opuške i iz njih istresati na novinski papir duhan. Od otpadaka mnogih cigareta smotao sam jednu debelu, zapalio je, pušio i šetao prostorijom poput lava u kavezu. 
Minute su miljele i postajale sati, kako mi se činilo, pa da nekako ubijem vrijeme, odlučio sam se istuširati i oprati kosu. Ni kapi šampona za kosu nije bilo, ali nije me bilo briga. Može se i sapunom sasvim lijepo oprati kosa. Drhturio sam ispod tuša, ali ne zbog ledene vode, mlaz je bio topao i nježan, ali noge su mi bile klecave i drhtave i proklinjao sam Narcisu i njenu sporost. Gdje li je, sto joj bogova? Već se odavno trebala vratiti. 
Izašao sam ispod tuša čist, ali ništa se bolje nisam osjećao. Češkao sam petodnevnu bradu i razmišljao o brijanju, ali pogledavši treperave prste, odustao sam od te ideje. Nije bila dobra, bila je suluda. Onda sam odjednom u mašti vidio Narcisu kako poteže brlju iz boce koju je kupila. Mogao sam osjetiti rakiju kako joj slasno peče grlo i umalo što nisam zaplakao. Prokleta bila, gdje li je do sad? Zar ne zna kako se osjećam? Ubiti ću boga u njoj kad konačno stigne. Ako stigne. 
Ta me je misao doslovno sledila. Ako stigne. Sve sam više postajao uvjeren kako se Narcisa neće vratiti, neće donijeti brlju, žestoku rakiju koja bi me vratila u život, podigla na noge, omogućila mi da funkcioniram. Kuja! Prokleta kuja! Sigurno negdje loče moju rakiju i smije mi se. Ubiti ću boga u njoj kad je idući put vidim. Kunem se da ću ... ako preživim. Samo da ova drhtavica prestane i ovaj prokleti znoj koji mi čitavim tijelom izbija. Samo to da prođe, da mogu izaći na ulicu i potražiti neko piće, bilo koje piće. Ah, evo, osjećao sam se mrvicu bolje, malo mi je bolje, tješio sam samog sebe, a bijes me podigao na uzdrhtale noge i pomogao pri prvim nesigurnim koracima prema ulaznim vratima moje gajbe. 



Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.