četvrtak, 21. travnja 2011.

Oluja



Sjedeći nasuprot mene, Morana se nagne nad svoj tanjur, gotovo uronivši grudima u jelo koje je naručila. Znao sam što će sad učiniti. Čekao sam mirno, gotovo ukočeno, a lagani tračak protesta zatitrao mi je u kutu usnica. Zatomio sam protest. Čemu? Ionako nikad nije niti jedan moj protest urodio plodom. Baš kao da sam govorio nekim, za Moranu, nerazumljivim jezikom.
Gledao sam mirno, ukočenih ramena, kako Morana pruža ruku i vršcima dugih i njegovanih prstiju hvata malu prženu lignju iz mog tanjura i požudno je trpa u usta. Zatvorila je oči boje noći, tamne i vrlo često zagonetne. Na lijepom joj se licu čitala ekstaza, dok je polako žvakala ukradeni slasni zalogaj. Pažljivo je prožvakala hranu, izvukavši iz nje i najmanju trunčicu slasti. Baš kao što je nekad činila i sa mnom, dok bi uživali u ljubavnoj igri.
Dok je gutala slastan zalogaj, promatrao sam joj dugo labuđe grlo i ulovio samog sebe kako na krilima mašte stežem to lijepo grlo nemilosrdnim čvrstim stiskom, dok se Moranine oči šire i šire, a iz njih vrišti bolno crnilo. Konačno je ukradeni slasni zalogaj kliznuo niz njeno lijepo grlo i Morana otvori oči.
- Mmmmmmm - reče mazno me gledajući. - Kako je slasno. Trebala sam i ja to naručiti.
- Zašto nisi? - upitao sam, mada sam znao odgovor.
- Suviše ulja - reče ona, baš kao što sam i znao da će reći.
Klimnuo sam i posvetio se jelu, izbjegavajući njen pogled. Sjedili smo u već nam dobro poznatom restoranu ostakljenom s južne, morske strane, pa smo, dok bi uživali u jelu, ujedno uživali i u pogledu na more. Osim nas, nekoliko stolova dalje, sjedio je još jedan par. I oni su, poput nas, uronili poglede u tanjure, povremeno pogledavajući na more, na zalazak sunca. Potiho su razgovarali, baš kao i mi, Morana i ja. Po napetim leđima muškarca, naslutio sam da ni oni, poput nas, ne uživaju u konverzaciji uz ukusno jelo i predivan pogled.
Sunce se upravo počelo sakrivati iza plavičastog brda. Zlatne su zrake razbijale tamne oblake koji su se prijeteći počeli sakupljati, gomilati. Vjetar se podigao, namreškao plavu površinu. Znao sam, oluja se sprema.
- Mogli bi požuriti s jelom - pobjeglo mi je, iako nisam imao svjesnu namjeru glasno izgovoriti ono što sam mislio.
- Zašto? - upita Morana i upilji crni pogled u mene.
- Oluja - rekao sam i odmahnuo glavom prema staklu,prema nebu, prema moru, prema umirućem suncu.
- Kakva oluja? - upita Morana. - Nema oluje. Umišljaš.
Nisam odgovorio. Svrnuo sam pogled s Morane na plavu površinu mora, koja kao da je sad već bila manje plava, a više siva. Nepogrešivi znak oluje. I upravo kad sam joj to htio reći, vidim kako Morana pruža ruku preko stola i uzima još jedan slastan zalogaj iz mog tanjura.
Brzo sam oborio glavu, sakrio pogled, znajući da munje sijevaju iz mojih očiju. Misao mi poletjela popriličan broj godina unazad, u onu svečanu noć, kad je Morana prvi put posegnula rukom prema mom tanjuru i poslužila se sasvim bezmasnom tankom, gotovo providnom ploškom pršuta.

- Jesi li gladna? - upitao sam je brižno: upravo sam je zaprosio i osjećao sam se silno sretnim što je zasjala na moju prošnju i obasula me poljupcima, ne obraćajući pažnju na radoznale poglede koje su nam upućivali gosti. - Da naručimo još?
- Nije potrebno - rekla je, uzimajući još jedan slastan zalogaj kojeg sam samo minutu ranije očistio od masnoće: crveni je zalogaj za čas nestao u Moraninim ustima. - Odavno sam to htjela učiniti.
- Učiniti, što?
- Poslužiti se iz tvog tanjura.
- Ali zašto?
- Smeta ti?
- Ne smeta mi.
- Ako ti smeta - rekla je milo me gledajući - prestati ću to činiti.
- Ne smeta mi.
- Sigurno?
- Ne smeta mi - ponovio sam po treći put, vrlo se dobro sjećam te večeri, svaki je trenutak ostao pohranjen u meni, da bi s vremena na vrijeme, zbog nekog razloga isplivao iz mora sjećanja na površinu.
I nije mi smetalo. Tada. U ono vrijeme. Vrijeme zaljubljivanja. Vrijeme upoznavanja. Bio sam naprosto lud za njom, za svojom Moranom crne i duge valovite kose i tamnih nedokučivih očiju koju su bljeskale prilikom naših susreta. Strast je mahnitala u nama i utajivali bi je na svim mogućim i nemogućim mjestima, uživajući jedno u drugom. Ništa mi nije smetalo, sve mi je u vezi Morane pričinjavalo zadovoljstvo.
A onda, jedne zimske večeri, dok smo mirno večerali u udobnosti doma, otprilike prije godinu dana, dok je Morana pružala ruku da zgrabi još jedan slastan zalogaj iz mog tanjura, treći put za redom, ruka samo što mi nije poletjela i udarila je po njenim dugačkim i pohlepnim prstima. Uz veliki napor volje jedva sam se suzdržao. Ugrizao sam se za usnicu do krvi, morao sam samom sebi prouzročiti bol, da ga ne bi zadao Morani.
- Usnica ti krvari - rekla je ona tiho.
Klimnuo sam i ustao. Polako sam odšetao do kupaonice i zagledao se u svoje bijesno lice, dok mi je ogledalo uzvraćalo ljutiti pogled. Zašto? Zašto, pitanje se kovitlalo u meni. Što se promijenilo? Nikad mi to prije nije smetalo. Ta Moranina navika samoposluživanja iz mog tanjura. Prije sam to volio, činilo mi se malim čarobnim detaljem Moranine osobnosti. Zašto više nije tako. Što se promijenilo? Ili sam se ja promijenio? Što se to sa mnom događa?
- Zabrinula sam se - rekla je Morana, kad sam se vratio i ponovo sjeo nasuprot nje: sa televizora u kutu sobe dopirale su vijesti i ona je bacala poglede u tom pravcu.
- Zašto? - upitao sam.
- Zadržao si se.
- Zadržao?
- Nije te bilo više od dvadeset minuta.
Zaprepastio sam se. Dvadeset minuta! Zar toliko? Sasvim sam izgubio pojam o vremenu. Kasnije se taj fenomen sve češće javljao. Morana bi nešto govorila, a ja bih se izgubio, da to kažem tako, u nedostatku bolje riječi. Ne mogu opisati duševno stanje u koje bi zapadao. Bio bi to sasvim novi svijet, miran i tih i zaštitnički. Bez Morane. I sve sam češće bježao u njega. U svoj privatni skriveni svijet. A ona bi govorila i govorila, ali riječi nisu dopirale do mene. Ništa nije dopiralo do mene. I postajao sam sretan. Zaštićen u toploj samoći, izoliran od svega, ni na što ne bih mislio. Samo bi postojao i uživao u vlastitom postojanju.
Primijetila je to, naravno. I počela s pitanjima na koja nisam mogao, a prije svega, nisam želio odgovoriti. Ne dam joj pristupa u moj, samo moj svijet, ne dam ... samo sam to znao, osjećao i borio se za očuvanje svog mirnog i tihog svijeta. U koji nitko nikada nije uronio ni glasom ni gestom. Svijet koji je bio samo moj, moje utočište.

- Hej, hej! - vrati me glas Morane u sadašnjost: prstima je pucketala ispred mog lica i dozvala me iz utočišta. - Opet si nestao.
- Ovdje sam.
- Nisi. Govorim ti više od deset minuta, a ti ne reagiraš. Pogledaj!
- Što da pogledam?
Značajno je podignula obrve i kratko trznula njima u pravcu onog drugog para koji su sjedili nedaleko nas. Pogledao sam ih.
Niz njeno se lice slijevale suze, dok je muškarac bijesno ustao i bacio nekoliko novčanica na stol. Zatim je brzim i odlučnim koracima požurio prema izlazu, dok se djevojci oteo neželjeni pokret: pružila je ruku, želeći ga zadržati. Ali se brzo pribrala, pokupila svoju torbicu, lagani mantil i krenula prema vratima, dok je osoblje restorana izbjegavalo njen zbunjeni, posramljeni i neutješni pogled.
- Idemo i mi - odluči Morana. - Pokvarili su i raspoloženje. Nemam želje više ostati.
Klimnuo sam: nisam imao želju ni dolaziti ovdje. Dok sam plaćao račun ostavljajući pristojnu napojnicu, pogledavao sam prema namrštenom nebu. Oluja se približavala i bilo je samo pitanje minuta kad će se nebo otvoriti.
Otvorilo smo dok smo koračali prema kolima, bili smo udaljeni samo približno dvadesetak metara, kad se nebo doslovno otvorilo i ledeni nas val poklopio. U čas smo bili mokri, promočeni do gole kože. Bijesan, da bjesniji nisam mogao biti, jer naslutio sam ovakav razvoj događaja, pitao sam se, probijajući se kroz kišnu zavjesu, zašto u meni nema odlučnosti kao u onom mladiću iz restorana, pa da jednostavno otiđem?
- Požuri! - zavrišta Morana: potrčala je ispred mene i nestrpljivo cupkala u cipelama s vrlo visokim potpeticama ispred zaključanog automobila.
Nisam požurio. Ionako smo bili mokri, da mokriji nismo mogli biti. Hodao sam ujednačenim i uobičajenim korakom, kad se Morana odjednom zaleti prema meni i otme mi ključeve automobila.
- Ja ću! - zaviče u huk vjetra i kišnu zavjesu koja je već sasvim sakrila restoran iz kojeg smo netom izašli.
Zgrabio sam je za rame i bijesno okrenuo prema sebi, a njen iznenađeni pogled pružio mi je neslućeno uživanje.
- Nećeš! - zarežao sam bijesno. - Više nikad ništa nećeš otimati od mene.
- Što to govoriš? - upitala je brišući kišu s lica. - Jesi li poludio?
Pljusnuo sam je. Isprva lagano, kao da ispitujem teren, a zatim sve jače i jače i sa uživanjem sam je udarao i udarao, dok nas je sivi zastor pomahnitale kiše sakrivao od mogućih radoznalih i nepoželjnih pogleda.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 5. travnja 2011.

Zajednički



"Prosvjedi", pomislio je brijući se pažljivo, stojeći gol do pojasa u kupaonici ispred ogledala. "Snaga im opada, ali nešto drugo kao da jača ..." Nije dovršio misao, otjeravši je mlazom hladne vode, pljuskajući svježe izbrijano lice. Pažljivo se ogleda i dlanom polako prijeđe preko tek izbrijanog lica, uživajući u glatkoći obraza kojeg je osjećao pod toplim dlanom.
"Prosvjedi", pomisli ponovo. "Kako je to čudno: čitav mi se društveni život odvija na prosvjedima. Nisam ni shvaćao koliki sam usamljenik postao. A koliko nas ovakvih ima? Koji smo ostali bez posla, pa bez love u džepu čamimo u kući,umjesto da uzlazimo, provodimo se, upoznajemo nove ljude, družimo se. Ali kako ćeš izlaziti kad nemaš proklete love?"
Roki, pravim imenom Roko, ali od svih poznanika zvan Roki, promrsi psovku i protrlja lice kolonjskom vodom, uživajući u njenom mirisu i peckanju. Mora biti večeras tip-top uređen. Ne baš toliko zbog prosvjeda na koji se sprema, već za ono što će uslijediti nakon prosvjeda. Nakon uobičajene šetnje prosvjednika koja počinje sa mosta na Rječini, ispred popularnog "Konta", pa duž čitavog Korza, žilom kucavicom grada, pa ponovo natrag. A kad to završi, već će se spustiti večer, nebo će potamniti, a on će povesti Nadu u svoj omiljeni kafić, u kojemu se nekada divlje provodio sa društvom, a u kojeg već dugo ne zalazi. Tu će joj reći ...

Nadu je upoznao već na svome prvom protestnom maršu. Nije ni znao za zakazivanje prosvjeda protiv Vlade u gradu i kad je tu prohladnu večer izbio na Korzo, iznenadio se bujici ljudi koja je uzvikivala parole gromoglasno, koja je mahala transparentima, zviždala i pozivala ljude da im se pridruže. A sve je vodila i udružila ih jedna jedina želja; pad Vlade i naravno, poboljšanje kvalitete vlastitog života. Dozlogrdila im neimaština bez budućnosti.
Roko, koji je ostao bez posla još prije tri godine, iznenađeno je zastao i osluškivao neuobičajenu graju, pažljivo promatrajući bučnu povorku koja je prolazila pored njega. Jedna mu je nasmijana djevojka domahnula, pozvavši ga pokretom da se pridruži povorci i Roko je zakoračio ne misleći, nagonski poslušavši poziv djevojke koju je i dalje pratio pogledom. Osjetio je kako se sudario sa nekim i zbunjeno je i brzo zakoračio unazad, nespretno pridržavajući ramena mlade žene kojoj je svojom nesmotrenošću prepriječio put.
- Molim, oprostite - postiđeno je promucao: bilo mu je silno neugodno.
- Nije važno, bez uzrujavanja, molim - odgovorila je ona i nasmijala mu, a njene oči boje lješnjaka prijateljski su ga gledale.
- Morao sam biti oprezniji - rekao je pokajnički.
- Hoćete li samo proći - upitala je ona - ili će te nam se pridružiti?
- Pridružiti ću se!
- Onda naprijed! - rekla je ona i zajedno su počeli koračati u bučnoj povorci.
Roko je koračao šuteći, osluškujući njen glas, koji je zvonko odjekivao s njegove desne strane. Krišom ju je pogledavao, uživajući u prizoru. Bila je visoka i plavokosa, "prirodno žuta", kako je Roko to znao govoriti. Lice joj je bilo duguljasto, a jabučice rumene i istaknute. Usta joj bila velika, punih usnica, samo ovlaš namazana ružem i povremeno ih je vrškom jezika kratko dodirivala.
Ulovila je njegov pogled i ruka joj je odjednom sunula u džep smeđe vindjakne iz kojeg je izvukla zviždaljku.
- Evo! - rekla je pružajući mu zviždaljku. - Kad se sramite vikati, pušite u ovu stvarčicu.
Nasmiješio se i prihvatio zviždaljku, pa je tako dalje hodao uz nju, povremeno pušući u zviždaljku. Kad je nakon nekog vremena njegovo zviždanje postajalo sve češće i jače, ona mu se odobravajući osmjehnula i klimnula. Uzvratio joj je osmjeh i ostao uz nju do kraja prosvjeda. Svog prvog prosvjeda u životu.
- Hvala vam - rekao je na kraju, kad je namjeravao otići, napustiti skup koji se počeo osipati, vraćajući joj zviždaljku. - Hvala vam.
- To je poklon - odgovorila je. - Ali pod jednim uvjetom.
- Kojim?
- Da dođete i na slijedeći prosvjed.
- Kad?
- U subotu - odgovorila je: očito je bila dobro informirana, shvatio je. - U četiri poslijepodne.
- Naravno - rekao je Roko. - Doći ću.
- Nada - rekla je ona i pružila mu ruku.
- Roko - odgovorio je uživajući u njenom čvrstom stisku.
- Vidimo se u subotu!
Klimnuli su jedno drugom i on je otišao. Nekoliko se puta okrenuo, pogledom tražeći njenu pojavu u smeđoj vindjakni, ali se Nada stopila sa ostalima prosvjednicima koji su željeli još neko se vrijeme družiti i nije je uspio ugledati.

Roko izađe iz kupaonice i odšeta bosonog u dnevnu sobu. Sunce je sijalo i osvjetljavalo prostoriju i on primijeti prašinu. Mrzio je čišćenje, kućanske poslove. Živeći sam u dvosobnom stanu koji još nije bio sasvim njegov, dvije trećine ga je otplatio, a ova preostala trećina visjela mu je nad glavom poput Damoklovog mača. Izgubivši radno mjesto, poput hiljade drugih, vječno je balansirao na rubu preživljavanja. Radeći povremeno većinom fizičke poslove, nekako se uspijevao održati na uzburkanoj površini mora neimaštine, ali je potonuće neprestano prijetilo. Život već odavno više nije bio život, već puko preživljavanje. Sve mu se to više gadilo, a bijes je u njemu zamijenila potištenost. Jer ne možeš neprekidno biti bijesan. Potišten možeš, otkrio je iznenađeno. A kad je to otkrio, počeo se boriti protiv potištenost. Neće dozvoliti da "oni" pobijede! Da ga tjeraju u mrzovolju, potištenost, bezvoljnost. I eto, ovi su mu protestni marševi ulijevali novu snagu. Naprosto je živnuo. Pronašao cilj, barem privremeni smisao života. Nije bio naivan i nije mislio da će se bog zna što promijeniti zbog malo ulične galame, jer debelokošci su oni gore, dokazali su to već bezbroj puta, ali ... i to je početak, zar ne?

A onda je u njegov novi "društveni život", kako je Roko pomalo posprdno nazivao svoje učestvovanje u prosvjedima protiv Vlade, ušetala ona, ljepotica Nada. Jer svaki put, prilikom svakog idućeg prosvjeda, samo su se tu nalazili, činila mu se sve ljepšom. I poželjnijom. Na trećem je zajedničkom protestnom hodanju preko Korza, odjednom osjetio da je silno želi. Okrenuo se prema njoj i otvoreno je pogledao, prvi je put gledajući sasvim otvoreno, od čega se pomalo odvikao. Jer kad u džepu nemaš ništa, ne prilaziš ženama. A Roko već dugo vremena nije imao ništa "viška", ako se to moglo tako nazvati. Srećom, upravo je jučer završio s jednim poslom: sa još dvojicom supatnika čekićem i malim sjekirama poskidali su staru žbuku na jednoj obiteljskoj kući, pokupili je i ukrcali u kamion. U džepu je imao nešto "viška" i to mu je dalo krila kojima već dugo nije zalepršao, pa nije spuštao pogleda s Nadinog lica koje mu se činilo sve ljepšim i ljepšim. Mirno i spremno je dočekao njen pogled boje lješnjaka, kad je ona, osjetivši njegov pogled na sebi, naglo okrenula glavu prema njemu.
- Što je? - upitala je.
- Hoćeš li na kavu sa mnom - upitao je glasno, nadvikujući buku - kad se ovo završi?
- Gdje?
- Gdje ti hoćeš - odgovorio je, osjećajući njenu opreznost.
- Važi! - rekla je Nada, nasmijala mu se i ponovo počela uzvikivati parole koje su uzvikivali i ostali u vijugavoj koloni.

Više uživajući u Nadinom društvu nego u samoj kavi, Roko je te večeri doznao mnogo o njoj. Kao i on sam, živjela je sama.
- Bila sam u braku nepunu godinu - rekla mu je i brzo dodala, onemogućujući njegova moguća daljnja pitanja: - Nije išlo. Prošle je godine umrla mama i od tada sam sama. I naravno, ne radim. Sprašili su me s posla zajedno s još njih tristo prije šest mjeseci. Dobivam naknadu na birou, ali to je, pa znaš i sam ...A ti?
- Ni ja ne radim, naravno - odgovorio je. - Već tri godine.
- Oh!
- Snalazim se - rekao je s osmjehom. - Jak sam. Izdržljiv.
- Vidim - rekla je osmjehujući, pružila ruku preko stola i pomilovala njegovu nadlanicu. - To sam odmah primijetila.
Roko je zbog njenog dodira uzdrhtao. Već dugo nije bio sa ženom, a Nada ... pa nju je želio svakim trenom sve više i čudio se koji mu se đavo događa. Više nije balavac, približava se četrdesetoj, a drhtaj ga prožima zbog nehajnog dodira ženskog dlana.

Tri dana kasnije, na idućem prosvjedu, Roko je ponovio poziv na kavu. Nema "viška", ali do vraga sve, mora je pozvati, osjećao je. Već će se nekako snaći. Uvijek je do sad uspijevao. Uspjeti će i ovog puta.
- Radio si nešto? - uzvratila je umjesto odgovora.
- Nisam.
- Znači, nemaš love - rekla je Nada s osmjehom. - A opet me želiš počastiti s kavom? Usprkos tome?
Roko je samo klimnuo. Ništa nije odgovorio, pitajući se, gdje li to vode njena pitanja.
- Čuj, Roko - rekla je, ona ga jedina nije zvala Roki - zašto kavu ne bi popili kod mene?

Četiri sata kasnije, Roko se zadovoljno i sasvim opušteno, osjećajući se mirno sretnim nakon beskonačno dugo vremena, zadovoljno protegnuo u krevetu pored Nade.
- Moram priznati - rekao je u njen vrat - da je ovo bila najbolja kava u mom životu.
Oboje su se počeli potiho smijuljiti, a onda je njihovo smijuljenje počelo rasti, bujati i uskoro su se smijali glasno, glasno, šaljući razdragani smijeh u noć kroz otvoreni prozor ...

Roko se sad svega prisjećao, prilazeći mostu na Rječini, trajalo je ovo između Nade i njega već mjesec dana, a činilo mu se da je oduvijek poznaje. Približavajući se mostu, intenzivno je mislio na Nadu i sve ono što je s njom proživljavao, ali ga to nije omelo, da već izdaleka primijeti kako se sakupilo vrlo malo ljudi. Sramotno je to sve, nemaju za jesti, kopaju po kantama za smeće, a lijeni su doći dva puta tjedno i iskazati svoje nezadovoljstvo. Možda i ne zaslužuju bolji život? Ne bore se, pasivni su, ali zato su im puna usta jadikovki i kuknjave. Da se čovjeku smuči!
- Tu si! - reče Nada koja mu se prikrala: obučena u traperice i crvenu košulju, nosila je laganu maju u ruci, za večernje sate.
- Pogledaj! - reče Roko razdražljivo. - Nema nas ni pedeset! Svaki nas je put sve manje!
- Smiri se - reče mu ona, primijetivši njegovu uzrujanost.
- Neću se smiriti - odvrati on. - Prokletstvo, Nado, pa ovo je sramotno! Ovo nije protest ili prosvjed, zovi ga kako god hoćeš. Ovo je ništa! Pedeset ljudi u gradu koji broji dvjesto hiljada ljudi. Neću večeras s njima.
- Nećeš?
- Neću!
- Odustaješ?
- Ne odustajem - prkosno odgovori Roko. - Boriti ću se i dalje. Ali sam.
- Ti si lud - reče Nada i poljubi ga u svježe izbrijano lice. - Ali te svejedno volim.
- Što si rekla?
- Ništa.
- Ponovi - reče on meko, ali i zapovjedno, držeći je za ramena i gledajući joj u oči boje lješnjaka.
- Volim te - reče Nada i uspravi glavu, plava joj se kosa zanjiše, oči boje lješnjaka bljesnu.
- Mala moja - reče Roko nježno je grleći i usmjeravajući je prema Mrtvom kanalu, nad čijom su plavičastom vodenom površinom kriještali neumorni galebovi. - Znaš li, da nam neće biti lako?
- Znam - reče Nada, pa odmahne glavom. - Prodati ćemo ili iznajmiti jedan stan. Za početak. A poslije ...
- Razmišljala si o tome - reče on nježno.
- Zar ti nisi?
Roko ne reče ništa. Nije osjećao potrebu govoriti. Vječni strah od nepoznate budućnosti, od toga što donosi sutrašnji dan, nestao je. Kao da ga nikad nije ni bilo.
- Zajednički se sve da podnijeti - reče Nada kao da mu čita misli. - Zajednički je sve lakše. Uspjeti ćemo, Roko! Znam da ćemo uspjeti.
Nije joj protuslovio. Samo joj čvršće obgrli ramena i zagleda iznad mirne vodene površine u plavu daljinu.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.