Svetica

Stanovnici jedne ulice ( priča prva )

Loreta je prva ustala i tuširala se, kad joj se Mirko prikrao i priljubio uz njeno dugo i vretenasto tijelo.
- Još te želim - reče joj.
- Znam - odgovori ona i nadmoćno se osmjehne.
- Nikako da te se zasitim - reče joj on, ljubeći joj već ukrućene bradavice. - Zašto te toliko želim?
- To ti moraš znati - podrugljivo reče Loreta: voljela je primati komplimente i biti željena, ali Mirko je ponekad pretjerivao, pomalo prelazio u dosadu ponavljanjem.
- Imaš najljepšu guzu koju sam ikad vidio - reče joj Mirko, a šum je tuša njegove riječi obojio žudnjom.
- Dosta je bilo! - uzvikne Loreta i lagano ga udari po prstima, koji su počeli istraživati skriveno. - Ti si manijak!
- Samo kad si ti u pitanju!
Loreta se izmigolji iz njegovog vlažnog i klizavog zagrljaja i stane podalje od tuša, ostavljajući Mirka samog pod mlazom. Ponekad je znao biti naporan u izljevima ljubavi. Zaljubljuje li se to on u nju? Dosadan je pomalo. Morati će nešto učiniti, podsjeti samu sebe.

Naslonjena na kuhinjski prozor, uživajući u kavi i cigareti, Loreta, dvadeset i sedmogodišnja platinasta ljepotica, otpuhne dim i nešto promrmlja.
- Što je sad? - upita glas iza nje.
Loreta se okrene i pogleda u Mirka visokog i zgodnog muškarca koji je već treći mjesec njen stalni partner i koji to neće još dugo ostati. Odlučila je to upravo sad, ovog trenutka. Ali mu neće reći. Ne još. Neka živi u lažnoj nadi. Ionako većina voli živjeti u lažnoj nadi. Tri je mjeseca potrošila na njega. Dovoljno. Dosta je bilo.
- Evo je opet - odgovori Loreta mahnuvši rukom u kojoj se titravo izvija dim iz cigarete. - Stara je točna ko sat.
Mirko priđe Loreti i malo je bokom odgurne, pokret intimnosti, pa se i on nasloni na prozor. Udiše miris Lorete koji tako dobro poznaje i voli, dok pogledom prati ženu koja upravo izlazi iz zgrade.
- Nije ona ni toliko stara - progunđa on. - Možda četrdeset i pet?
- Tebi ništa nije staro što se može poševiti! - ljutito sikne Loreta i odgurne ga: već je počela uživati u trenutku kad će mu dati košaricu.
- Što imaš protiv nje? - upita je on. - Žena mirno ide za svojim poslom i nikog ne dira.
- To ti misliš! - obrecne se bijesno Loreta. - Svaki put kad je sretnem na hodniku zgrade, naježim se zbog njenog pogleda.
- Pretjeruješ.
- Ne pretjerujem! Hoda baš ko neka jebena svetica. Glava poniknuta, oči oborene, ali pogledom šiba i lijevo i desno: sigurna sam da joj nikad ništa ne promakne.
- Ma ajde ...
- Tako je, kako ti govorim, majke mi! Dok prolazi pored tebe, tjera te osjećati se manje vrijednom.
- Ma daj, Loreta ...
- Vidi njega! Pa na čijoj si ti strani?
- Ni na čijoj - sad već pomalo ljutito odgovori mladić. - Zar moram biti na nečijoj strani?
- Pa bilo bi lijepo od tebe da mi vjeruješ - odgovori Loreta i podsjeti ga: - Sa mnom se ševiš, a ne sa njom, zar ne?
Mirko se nasmiješi na tu logiku i zapali novu cigaretu: Loreta zna biti ponekad prava prostakuša. Usprkos tome tako je zabavna, a voditi ljubav sa njom je pravo uživanje, doživljaj koji se pamti. I koji se uvijek iznova želi!
- Što imaš protiv nje? - upita Loretu izravno.
- Osjećam da me gleda kao da sam smeće!
- Zlato, nisi smeće i ti to dobro znaš - pomirljivo reče on. - Što te briga što neka napola luda žena misli o tebi?
- Ah! - uzvikne pobjedonosno Loreta. - Evo te! I ti misliš da je ćaknuta.
- Pa čuj - polako i tiho reče on. - Svi to govore. Jadnica je doživjela strašnu tragediju. Tako sam čuo, iako ne znam točno kroz što je to sve morala proći.
- Hoćeš li čuti?
Znajući kako će morati čuti, iako mu se uopće nije slušalo ni o čijim patnjama, mladić klimne i nalije još malo kave: potrebna mu je da se sasvim razbudi nakon burne noći sa Loretom.
- Autom su se survali u provaliju - obavijesti ga Loreta sjedajući preko puta njega i uzimajući još kave. - Muž joj je poginuo na mjestu, kćerka joj ostala nepokretna. A znaš li tko je vozio?
Mirko polako i teško odlijepi pogled sa užarenog vrha cigarete i zagleda se u isto tako užarene Loretine zelene oči. Jedva se suzdrži da se ne strese: još nikad nije vidio takav pogled i gledajući te zelene oči, za koje nekada, još trenutak prije, mislio kako su prekrasne, odluči prekinuti sa Loretom. Otići će iz njenog stana i više se nikad neće vratiti u njega. Ma koliko da je bude želio. Jer znao je da će burne i putene noći koje počivaju u njegovom sjećanju, buditi želju u njemu. Ali othrvati će se želji. Ma koju god cijenu morao platiti!
- Ona? - upita Loretu, iako je iz zlobe koju je čitao u Loretinim očima, već znao odgovor.
- Ona! - pobjedonosno uzvikne Loreta. - I sad izigrava sveticu!
- Zašto tako govoriš o ženi koju ni ne poznaješ?
- Varaš se! - prasne Loreta bijesno ustajući. - Poznajem je! Sasvim je dobro poznajem! Ista je ko i moja stara! Svetica! Koja se žrtvuje! Svetica.
Mirko ugasi nepopušenu cigaretu i odgurne nepopijenu kavu: odjednom osjeća silnu želju za bijegom s ovog mjesta. Ne može ovdje ostati više ni trenutak. Ne podnosi zelenu mržnju koja ubojito praska iz Loretinih očiju.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Besmisleno

Dok je bijes zagrljen mržnjom buktao u njemu, Ognjen zatvori vrata svoje spavaće sobe i priđe prozoru širom otvorenom, jer noć je, bolje reći večer, topla i blaga, prava ljetna, iako je tek proljeće nastupilo.
Samim činom zatvaranja vrata svoje spavaće sobe, kao da je djelić mržnje ostavio u hodniku, iza sebe, pa se zagledavši u noć, u nebo posuto zvijezdama, osjeti mrvicu olakšanja, dok u sebi priznaje po tko zna koji put činjenicu, kako ga stara ubija. Ubija ga samom svojom prisutnošću. Ništa više ni ne mora govoriti, dovoljno je da bude prisutna, da je on vidi kako vječno ogrnuta kućnom haljinom napola leži na kauču u dnevnoj sobi i zuri u televizor, ili joj u rukama neka od onih glupih knjiga koje ona obožava, a on prezire.
I onaj njen podozrivi pogled kojim ga prati žmirkajući crnim očima kojima sve slabije vidi i šuteći kritizira svaki njegov pokret. Ništa ne odobrava što Ognjen čini, sve njegove aktivnosti ona zdušno prezire. I to mu daje do znanja, ne ustručava se ni malo. Uživa u tome, jasno mu je to odavna. Osjeća se nadmoćnom. U početku, kad je prije mnogo godina to počeo primjećivati, Ognjena je to zabavljalo. Uživao je svojim postupcima staru navoditi na krive zaključke, na sasvim pogrešna mišljenja, što nije bilo ni malo teško. Umišljena, sigurna u svoju nepogrešivu mudrost, nikad nije ni pomislila da možda ipak ne vidi stvarnost, već samo ono što se njoj čini stvarnošću.
"Kad bi mene slušao...", bila je česta njena uzrečica od koje se Ognjen ježio. "Kad bi htio poslušati..."
I tako već dugi niz godina. I sad je dosta. Nerazumijevanje se isplelo oko njih, nje i Ognjena, majke i sina. Nerazumijevanje i neshvaćanje i što je još gore, obostrani nedostatak želje za shvaćanjem onog drugog. Samo je obostrani prezir uvijek prisutan, uvijek budan i uvijek spreman na djelovanje.
"Do kad?", zapita se Ognjen drhteći bijesno i pothranjujući svjesno svoj bijes. Mržnja je naglo rasla u njemu, pritajivši se samo na kratko vrijeme, čitavog ga ispunivši.
Zbog čega se toliko svađaju? Zbog čega ga je večeras, prije pet minuta, onako ružno izvrijeđala?

- Ništa ti ne znaš, jadni sinko - rekla mu je, kad je Ognjen sa neodobravanjem zavrtio glavom, primijetivši kako i opet napeto prati neki glupi kviz. - Da samo vidiš koliko ovi ljudi znaju.
- Ne znaju oni ništa - zarežao je Ognjen, a u njemu je istog časa zaurlao orkan ljutnje. - Da znaju ne bi pogađali odgovore nego bi odgovarali na pitanje.
- Kad sve znaš, zašto ti ne ideš tamo? - upitala je podrugljivo, nadmoćno, ili se njemu samo tako učinilo.
- Dovoljno je što jedno od nas u ovo kući sve zna - odrezao je Ognjen. - A tko je to, ne mora se ni reći, je li?

I to je bilo sve. Ništa strašnog, mnogi bi rekli i ne bi razumjeli Ognjenovu ljutnju, potištenost, želju za bijegom.
Kad će konačno biti slobodan? Uživati u slobodi djelovanja? Zar mora čekati da stara umre? Stara se već približava devedesetoj, a jezik joj je oštriji nego ikad. I kao da namjerava vječno živjeti, njemu za inat. I držati ga pod pritiskom, daviti samom svojom prisutnošću. Podsjeća ga na staru očerupanu ptičurinu koja ...

Glasni prasak i zveket razbijenog stakla trgne ga iz razmišljanja i Ognjen skoči na noge. Napeto osluškuje predosjećajući nesreću: mora da je stara pala.
Uz duboki uzdah, pripremajući se u duhu na njeno zanovijetanje, Ognjen otvori vrata svoje sobe i uđe u dnevnu, sasvim zamračenu sobu. Stara je isključila televizor, a rasvjetu nije ni palila čitavu večer, iako joj je liječnik naredio da zbog slabih očiju uvijek gleda televizijski program uz upaljena svjetla, nikad u mraku. Ali tko je liječnik da zna bolje od nje što njoj odgovara?
Ognjen ispruži ruku i uključi svjetlo. Pogled mu se istog trena zaustavi na staroj koja leži potrbuške na podu. Saplela se u mraku o mali stakleni stolić, prevrnula ga, razbila, krhotine su stakla i kore od jabuke koju je ogulila i pojela posvuda. Razbijeni tanjur, šalica, nož …
Zagledavši se u mali kaos na podu, Ognjen sretne uplašen i zbunjen majčin pogled. Po načinu na koji ga je gledala, bio je siguran kako uopće ne razumije što se dogodilo, što se i dalje događa.
Mirnim koracima, a bila su mu potrebna samo dva koraka, Ognjen priđe majci, klekne na desno koljeno, pa pažljivo obuhvati majčinu glavu rukama i brzo je podigne, pa snažno, unijevši u taj pokret sve one godine bijesa i kinjenja sa majčine strane, tresne sa bespomoćnom glavom po parketu.
Uspravi se polako, noseći u vječnoj uspomeni majčin pogled, čas prije živ i uplašen i kojim ga pita što se to događa, a odmah zatim beživotan i bez pitanja.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Sasvim običan dan

Kao i uvijek, kad ga je čekao uzbudljiv dan, Roman je otišao ranije spavati, želeći uzbudljiv dan provesti što običnije i biti sasvim spreman za njega. Zbog toga, kad je radio-sat zapjevao točno u devet i trideset u zamračenoj sobi, Roman istog trena sa lakoćom ustane, ne oklijevajući ni trenutka.
Sasvim gol, ne mareći hoće li ga možda netko iz susjednih zgrada vidjeti, priđe prozoru i podigne roletu. Predivno ga sunčano proljetno jutro pozdravi i Roman, trideset i petogodišnjak, srednje visine i širokih ramena, radosno se nasmiješi prema suncu, a zelene mu oči mačje radosno zasiju. Nekoliko se puta dogodilo da je u njegove uzbudljive dane padala kiša i to ga je zbog nečeg činilo žalosnim. Volio je toplinu, volio je sunce. Danas je sunčano i toplo i bez vjetra. Idealno!
Sretan zbog te činjenice, Roman se baci na pod i počne sa svojih uobičajenih i svakodnevnih dvjesto sklekova, nakon čega je slijedilo dvjesto trbušnjaka koje izvodio na podu sobe, položivši na pod prethodno deku. Disao je mirno i šumno u glavi slažući dan sat po sat, trenutak po trenutak. Osjeća se spremnim, tijelo mu je zategnuto, um miran. Biti će sve u redu. Osjeća to. Zna.

Stojeći pod tušem i uživajući u mlazu koji je smirivao uzdrhtale mišiće nakon vježbanja, Romanu se učini da čuje zvono.
Potiho opsovavši, brzo omota oko pojasa veliki i plavi ručnik, pa prođe hodnikom i otvori vrata stana.
- Dobro jutro, susjede! - pozdravi ga njegova prva susjeda Dora, sitna i crnokosa tridesetogodišnjakinju, za koju je Roman sumnjao kako želi njihovo površno poznanstvo pretvoriti u nešto više i čega se on grozio: nikad ne imati ništa sa ženama iz susjedstva, bilo je njegovo pravilo. - Tuširate se! A ja vam smetam. Baš mi je krivo i ...
- Ne smeta ništa - uvjeri je Roman i nasmiješi joj se, a zubi mu bljesnu na preplanulom licu. - Jeste li nešto trebali?
- Pa ... - zamuca Dora, a njene živahne i crne oči nastojale su probiti ručnik oko Romanovog pojasa. - Dolazi mi nov štednjak, pa ...
- Kad? - Upita Roman.
- Što kad?
- Kad vam donose štednjak?
- Oh! - Dora se nasmije i stavi ruku na usta sasvim bez razloga, jer zubi su joj besprijekorno blistavi i lijepo krupni. - Svakog časa. Najkasnije za jedan sat. Tako su mi obećali.
- Biti ću ovdje - obeća Roman i pomakne sasvim malo vrata, a Dora uspije odlijepiti pogled sa ručnika obavijenog oko njegovih bokova i zapilji mu se u lice. - A sad ...
- Da, naravno ... - zamuca Dora smeteno.

Tuširajući se po drugi put ovog jutra, jer nakon donošenja Dorinog štednjaka na treći kat to se moralo učiniti, Roman odluči što prije izaći iz stana i prošetati gradom. Ostane li u stanu, sve mu se čini da bi morao prihvatiti Dorin poziv na kavu, koji je već jednom, prije samo nekoliko minuta, odbio. Šteta. Lijepa je žena i ... Ali bolje je ovako: što je sigurno, sigurno je.
Roman izabere sasvim izblijedjele traperice, plavu košulju i laganu smeđu vindjaknu. Priđe polici na kojoj je držao nekoliko knjiga, sve od reda trileri, pa se još jednom, po tko zna koji put posljednja tri dana, zagleda u lice na fotografiji koju je uzeo u ruke. Iako to lice već sasvim dobro poznaje, Roman još jednom pažljivo i dugo pogleda u lice muškarca na početku pedesetih, ali već sasvim sijedog.
- Što si to učinio, nevaljalče? - upita Roman fotografiju i nasmije se u tihom stanu u kojemu je sam živio. - Mora da si bio jako zločest.
Zapali cigaretu, pa otpuhne dim prema stropu zabacivši glavu, rijetko je uvlačio dim u pluća, Roman prinese plamen upaljača fotografiji. Držao ju je u ruci sve dok ga plamen nije opekao, fotografija sasvim izgorjela. Ponese pepeo u pepeljari i baci ga u toaletnu školjku, pa povuče vodu, gledajući kako svi tragovi nestaju u vodenom vrtlogu.
- Zbogom, nevaljalče - tiho reče i odlučnim korakom izađe iz stana.

Izašavši iz zgrade u kojoj je živio, Roman se već sasvim automatski uputi prema uobičajenom mjestu na kojem je parkirao kola, kad se odjednom zaustavi i nasmiješi samom sebi.
- Robujem navikama - poluglasno reče i okrene se na peti, pa polako krene prema centru, uživajući u vlastitom ritmu koraka.
Kola, ali ne svoja, još je prošlu večer parkirao na pažljivo izabranom mjestu, predostrožnosti radi, jer što bi se dogodilo kad ne bi uspio pronaći mjesto za parkiranje? To znači da je danas bez prijevoznog sredstva. U gradu je svakodnevna prometna ludnica i kad bi pauci dobro obavljali svoj posao ili kad bi ih toliko bilo da bi mogli dobro obavljati svoj posao, grad bi mogao sasvim lijepo od toga napredovati. Ali kao da nitko ne mari za nepropisno parkirane automobile. Roman je mario. I zato odluči proći ulicom u kojem je parkirao automobil koji su mu stavili na raspolaganje, obići ga, uvjeriti se da mu nije neki sebični divljak sasvim onemogućio izlazak svojim nepropisno parkiranim automobilom.
Mobitel u njegovom džepu se zatrese i Roman munjevito posegne rukom i izvuče ga. Tad ustanovi kako je izvukao pogrešan mobitel, onaj koji će mu samo jednom poslužiti, pa ga brzo vrati u džep i izvuče drugog.
- Reci, Marina - reče, pročitavši njeno ime na zaslonu.
- Slobodna sam večeras - začuje njen glas: blago je slovo "s" pretvarala u "ššš" i to mu se jako dopadalo.
- I ja sam slobodan.
- Najbolje da nisi! - uzvikne ona.
Roman se nasmije. Marinu je upoznao prije tri mjeseca i čini mu se kako medeni mjesec sa njom još nije ni približno blizu kraja. Sve mu je bolje i bolje sa njom. Uživa u pravom smislu te riječi. Uživa punom snagom.
- Slobodan sam iza šest - reče on u aparat i dalje hodajući: sad se već nalazio u ulici u kojem je parkirao kola i pogledom zadovoljno ustanovi kako je sa njima sve u redu.
- Što želiš večerati? - upita ga koketno Marina.
- Tebe - reče Roman, znajući da će joj se to dopasti i zamišljajući njeno sitno lice sa pjegama na nosu, kako se radosno rasteže u smiješnu grimasu.
- Dobiti ćeš me nakon večere - obeća ona.
- Nakon večere sam trom.
- Onda prije večere - smijući se reče ona.
- Spremi nešto jednostavno - reče Roman. - Ne dolazim radi hrane. To ti je jasno, je li?
- Jasno mi je.
- Donijeti ću vino.
- Ne moraš. Imam još dvije boce.
- Onda neću donijeti vino. U sedam?
- U sedam. I budi točan!
- Biti ću točan.
Roman prekine vezu, strpa mobitel u džep i obiđe automobil. Zadovoljno klimne i pogledavši na sat, odluči još malo prošetati, zatim nešto sasvim lagano pojesti i nekoliko minuta prije pet sati poslijepodne, vratiti se na ovo isto mjesto.

U četiri i petnaest, sjedeći udobno zavaljen i čitajući novine koje je kupio i ponio sa sobom, domahne konobarici i zatraži račun.
- Kajgana, sok i kava - promrmlja ona pružajući mu račun.
Roman ga kratko pogleda, klimne, plati i ostavi joj napojnicu. Solidnu, ali ne preveliku. Užasavao se bilo čime privlačiti pažnju na sebe.
Izađe ponovo na ulicu i dalje raskošno obasjanu suncem i prepunu ljudi, koji su uživali u iznimno toplom danu. Nije znao, raduje li ga ta gomila koja prolazi ulicama ili ne. Primijeti nekoliko radoznalih pogleda mladih žena na sebi, ali se ni u jednu ne zagleda, ne želeći im uzvratiti pogled. Navika.
Netko ga uhvati za lakat i slabašno stegne.
- Molim vas - zamoli ga sitna starica. - Pomozite mi prijeći cestu. Strah me je. Kao da luđaci voze.
- Ne bojte se, bako - meko reče Roman i primi je pod ruku. - Idemo.
Zakorači na cestu i visoko podigne ruku, oštro gledajući u oči nadolazećeg vozača i radosno se nasmiješivši, kad vozač počne kočiti i ubrzo se sasvim se zaustavi. Polako, prilagodivši svoj korak staričinom, pomogao joj je stići na suprotnu stranu ulice.
- Eto, bako - reče joj meko. - Sad ste na sigurnom.
- Hvala ti, mladiću - reče starica za njim, jer Roman je već odlazio, mahnuvši joj rukom.

Pet je minuta do pet. Roman brzim korakom priđe parkiranom automobilu, otključa ga, sjedne u njega i upali motor. Tiho brujanje mu podigne samopouzdanje. Roman se sagne i ispod suvozačevog sjedala, izvuče malu kožnu crnu torbicu. Sa torbicom u ruci, izađe iz automobila, pustivši motor da tiho prede i vrata ne zatvorivši sasvim, već ih samo prislonivši tako da izgledaju zatvorena.
Sasvim uspravan, odlučnog, ali ne brzog koraka, pođe niz ulicu. Ukoliko je informacija točna ... Bila je točna. Roman ugleda onog muškarca pedesetih godina sasvim sijede kose, čiju je fotografiju protekla tri dana proučavao. Muškarac mu se približavao ništa ne sluteći, a rijetki prolaznici prolazili pored njih.
Roman stisne usnice u tanku i odlučnu crtu i kad se nađe na samo dva metra od sijedog muškarca kojemu ne zna ni ime, podigne ruku koja je uvučena u torbici, čvrsto stežući pištolj sakriven torbicom i pritisne okidač.
Pucanj prasne, na čelu muškarca se pojavi ružna rupa iz koje izleti mali crveni vodoskok.
Spustivši ruku uz desnu nogu i dalje držeći pištolj sakriven torbicom, Roman brzim koracima priđe automobilu, uvuče se na sjedište, otrese torbicu i pištolj u njoj na pod i krene, dok se iza njega, što je dobro vidio u retrovizoru, oko ubijenog počela okupljati radoznala i uzbuđeno glasna gomila.

Dvadeset minuta kasnije, Roman, koji se već otarasio automobila parkiravši ga u blizini ubojstva i nastavivši pješice, razbije pištolj na nekoliko dijelova i te dijelova pobaca u šahte pored kojih je prolazio. Obavivši to, osjeti se slobodnim, pa izvuče onaj poseban mobitel, kojeg je dobio poštom i pritisne tipku broj jedan.
- Učinjeno je - kratko reče, kad se sugovornik još kraće javio.
- Znaš što ti je činiti - reče tiho glas i veza se prekine.
Roman razbije mobitel i sa njegovim komadima postupi sasvim isto kao sa dijelovima pištolja: pobaca ih u nezasitne šahte.
Sad može krenuti k Marini.

- Kakav ti je bio dan? - upita ga Marina zadovoljno ga gledajući preko stola, dok su uz svijetlost svijeća i tihu glazbu uživali u jelu.
- Sasvim običan - odgovori Roman. - Nadam se da večer neće biti tako dosadna.
Marina se sretno nasmije i pruži ruku preko stola, pa stegne njegovu čvrsto i nježno.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Proljetno spremanje

Vrućina je odjednom bila tu i zime kao da nikad nije ni bilo. Proljeće je tek jedva otvorilo nježno zeleno oko, a ljepota se njegova vidjela i osjetila posvuda: gdje god pogledaš, uživaš u ljepoti pod suncem.
"I u znojenju", pomisli kiselo Leonard, stojeći na rubu pločnika i čekajući na zeleno svjetlo sa ostalom gomilom: iskoristio je stajanje na mjestu i nespretno šireći ruke, pazeći da ne udari nekog od mnogobrojnih prolaznika, izvukao se iz vindjakne, pa držeći je između koljena, skinuo toplu plavu maju preko glave i ponovo obukao vindjaknu.
- Toplo je suviše - dobaci mu nepoznati starac, nasmijano ga gledajući. - Preko noći, skočili smo iz hladnoće u vrućinu. Poludjelo vrijeme. Uostalom, kao i sve ostalo što je poludjelo.
Leonard mu se nasmiješi i klimne glavom. Ljudi oko njega neprestano okrivljuju vrijeme za sve, a većina ni ne pomišlja na to, da su oni ti koji su učinili da vrijeme postane takvo. Uvijek su drugi krivi za naše male nesreće.
"Moram se odlučiti", pomisli Leonard krenuvši sa gomilom preko ceste. "Čim stignem kući, zimsku ću odjeću staviti na provjetravanje, a izvući proljetnu. Bila je ovo dugačka zima i baš se radujem što joj je konačno došao kraj."

Stigavši kući, Leonard se prvo istušira i osjećajući se čistim, osjeti kako se tiho zadovoljstvo spušta na njega. Odlučio je za objed otvoriti konzervu tunjevine, a uz nju će pripremiti krumpir-salatu. To mu uvijek prija, a i ne oduzima mu mnogo vremena. Jednostavnost je uvijek dobra. U svemu.
Pristavi vodu za krumpire, opere ih i pobaca u lonac, pa zadovoljno klimnuvši, odluči se prihvatiti posla. Dok se krumpiri kuhaju, pretresti će ormar, izvući laganu odjeću, neće sjesti ispred monitora, kao što je običavao.
U spavaćoj sobi, dok je sa kompjutera dopirala prilično glasna glazba, Leonard otvori ormar i među laganom proljetnom odjećom prvo ugleda pozlaćeni okvir između kojeg se nalazila ona i nešto ga štrecne u stomaku.
- Ah! - poluglasno reče. - Tu sam te gurnuo.
Uzme predmet koji je izgledom podsjećao na knjigu: petnaest centimetara visine i oko deset širine, sasvim crn, osim pozlaćenih rubova koji su se sjajili bojom sunca. Nekoliko trenutaka je odmjeravao težinu u ruci, kolebajući se, odupirući se, ali zatim popusti, kao što je i znao da će popustiti. Rastvorivši korice koje to nisu bile, ugleda Enu, dvije Ene. Jer unutra su bile dvije Enine fotografije u boji: na jednoj je Ena imala zeleni svileni šal oko vrata, koji joj je on nekad, jedne ljetne večeri poklonio, dok mu se sa druge fotografije napola smiješila koketno ga gledajući iznad sunčanih naočala, koje je spustila nisko na svom malom nosu. Plave su ga njene oči milovale, bile blage, blage i gotovo je mogao vidjeti kako …
Val ga sjećanja preplavi i Leonard ne suzdržavajući, znajući da je sam i da ga nitko neće čuti, duboko uzdahne.
- Koga ja lažem? - reče sasvim razgovijetno i glasno u sobi, dok je glazba lebdjela oko njega. - Volio sam je. Mislim da je volim i dalje. Neka slike od sad stoje na vidljivom mjestu. Ma gdje da ih sklonio, znam da su ovdje. Ne mogu sjećanje ubiti. Jednostavno ne mogu. A čini mi se da ni ne želim.
Držeći pažljivo slike nekad njegove Ene, postavi okvir obrubljen žutilom, sjajem sunca, na policu između knjiga, pa se malo odmakne i kritički zagleda u djelo svojih ruku. Zadovoljno klimne: sad je Ena tu, uvijek u dometu njegovog pogleda i možda ...
- Eto! Veliki sam problem riješio. - reče Leonard glasno i okrećući se prema ormaru, vraćajući se odjeći. –A sad povratak trivijalnostima svakodnevnog života.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Rastrgana ljubav

Njihovo je odredište prema kome su se nevoljko uputili bilo sada udaljeno samo oko deset metara, kad se Dino zaustavi i okrene prema Tini.
- Ne moraš ići dalje, znaš - reče joj, pažljivo promatrajući izraz djevojčina lica koje se bolno grčilo.
- Nemam snage - zajeca Tina. - Mislila sam da ću moći, ali ...
- Ostani ovdje - reče joj on i zaštitnički je zagrli slobodnom desnom rukom: lijevom je na kratkoj uzici držao Rona, krasnog labradora sasvim crne boje koja se presijavala pod jutarnjim suncem.
- Pričekajmo još malo - zamoli Tina.
- Što duže budeš odugovlačila - reče joj Dino pomalo mrzovoljno, jer ovo se poteže i oteže već oko tri mjeseca - to će ti biti teže.
- Znam - zajeca Tina: kleknula je i zagrlila psa oko vrata, koji je veselo mahao repom, radujući se njenom zagrljaju.
- Ne čini to - reče joj Dino. - Ljudi nas gledaju.
- Neka gledaju! - otrese se ona. - Nije me briga. Želim ga još jednom poljubiti ...
Dino se namršti gledajući nesvakidašnju sliku: mlada djevojka kleči na asfaltu i grli crnog labradora, a iz očiju joj teku suze. Prolaznici ih pogledavaju, ali nitko ništa ne govori. Slika kao da se uklesala u vremenu. I traje, traje ...
Tina grli dragog Rona, plače, ne može zaustaviti suze, ali nema drugog izlaza, mora se to učiniti. I misao, kako bi ljubav trebala biti vesela, razdragana, proleti nježno kroz nju i natjera je na drhtaj sjećanja ...

... koji je odnese u onaj dan prije tri mjeseca, bilo je to odmah iz dočeka Nove godine, kad je veselo pogledavši majku, rekla glasno i nasmijano:
- Mama, napuštam te!
- Jeste li se konačno, Dino i ti odlučili? - upitala ju je majka.
- Jesmo, na neki način.
- Što to znači?
- Nećemo se odmah vjenčati, mama - odgovorila je Tina i prkosno je pogledala: dvadeset i četiri su joj i vrijeme je za samostalnost kakvu ona sama izabere.
- Nego? - upitala je majka.
- Živjeti ćemo zajedno - rekla je Tina prstima prolazeći preko crne dlake na Ronovom vratu: voljela je silno taj pokret, osjetiti mekoću pseće dlake na vršcima prstiju. - Jedno vrijeme.
- Što to znači? - ponovila je majka.
- To znači, da ćemo čekati pravi trenutak i tada sami odlučiti kako ćemo dalje.
- Jesi li sretna, Tina? - upitala ju je majka. - Je li to ono što želiš?
- Sretna sam i upravo to želim.
- Onda je sve u najboljem redu - rekla joj je majka i zagrlila je, pa su stajale čvrsto zagrljene u maloj kuhinji i osjećale se silno bliske, kako se već odavno nisu osjećale.

- Morati ćeš ga ostaviti - rekao joj Dino nekoliko dana kasnije, pokazavši na Rona.
- Kako to misliš? - upitala je Tina u nevjerici: uvijek je Ron bio tamo gdje i ona i tako je već punih pet godina.
- Nitko nas neće primiti za podstanare sa psom - objasnio je Dino strpljivo.
I Tinina sreća zadobila je prvu pukotinu. Dok je gledala Rona kako veselo trčkara parkom u kojeg su ga doveli Dino i ona, nije mogla zamisliti život bez njega. Ali je znala kako je Dino u pravu, shvatila je odmah da Ron predstavlja prepreku njihovom zajedničkom životu. Nitko ne izdaje stan ljudima sa psima, čula je već slične priče, ali nekako ih je potisnula, napola zaboravila. A sad su isplivale na uzburkanu površinu.
Oboje rade, a psu je potrebna briga, društvo, ne može ga se većinu dana samog ostavljati u stanu. Nije to dobar život za psa. A ona želi svom psu lijep život, na kakav je već navikao. Mora nešto smisliti!

- Ali, mama ... - mucala je Tina već jecajući. - Pa to nije tako strašno.
- Žao mi je, ali ne! - čvrsto je odgovorila majka. - Ne možeš od nas zahtijevati da se brinemo za tvog psa. Znaš da ti otac mnogo putuje, a ja ...
- Redovno bi dolazila i vodila ga u šetnju ...
- Rekla sam ne i pri tom ostajem!

Dino je bio taj, koji je prvi izrekao ono što Tina nikad ne bi mogla reći i na što nikada nije ni pomišljala.
- Morati ćemo ga usmrtiti - tiho joj je rekao nježno je grleći. - Čine to bezbolno, ne brini ...
- Ne mogu to ...
- Ako me voliš i ako želiš živjeti sa mnom ...
- Ne govori tako, molim te! - zajecala je. - Pa to je strašno!
- Znam, draga - nježno je rekao. - Ali tako mora biti.

I evo je, kleči na asfaltu ispred veterinarske stanice, ljubi dragog Rona i plače osjećajući Dinovu nestrpljivost.
Ponovo joj misao kako bi ljubav morala biti vesela i razdragana i iznad svega bezbrižna projuri uzburkanim umom. A u njoj se vodi pravi rat: mora se odreći jedne ljubavi radi druge. Nepravedno. Život je tako nepravedan!
- Molim te - promrmlja Dino razdvajajući je od psa pomalo grubo - dosta je bilo. Vodim ga! Čekaj me!
I dalje klečeći, nemajući snage ustati, dok joj suze zamagljuju vid, Tina gleda za Dinom koji zauvijek odvodi Rona iz njenog života.
Odriče se jedne ljubavi radi druge.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Vilimov rođendan

Štropot je glasno odjeknuo dole na ulici i to je bilo dovoljno da se Vilim probudi. Pogleda prema prozoru nasuprot kojemu je spavao u sunčano jutro i istog se trena sjeti da mu je rođendan. Neraspoložen zbog te uznemirujuće činjenice, koja je prizvala mnogo toga u sjećanje, a Vilim se nikako nije želio sjećati, iskoči iz kreveta, gol, ne mareći za hladnoću i počne se polako odijevati.
Starost je na pragu, zna to više nego što osjeća. Jer i dalje se osjeća moćno, snažno, neuništivo, ali ... Naravno da postoji i njegovo, samo Vilimovo "ali" od kojeg se ne može pobjeći. Svatko u svom životu ima to poneko "ali". Njegovo se "ali" zove ...
Vilim snažno odmahne glavom tjerajući čak i njeno ime od sebe: ne želi lamentirati već u rano jutro. Dan se mora započeti sa poletom, orno, ne osvrćući se na prošlost koju i onako ne možemo mijenjati. Uzaludno razglabanje …
Rođendan. Šestu je deceniju već izgurao i zagrizao u sedmu. Mnogo je to godina. I malo. Umoran je od života. Ne baš zbog života, već zbog sranja koje je u posljednjih deset godina počeo doživljavati. Umor ... A opet, osjeća želju raširiti ruke i čvrsto priviti na grudi sve one koje je volio i sve ono što i dalje voli. A toga ima poprilično još i sad, usprkos svemu. I dalje voli istrčati u hladno jutro i dok ga prolaznici začuđeno gledaju zimogrožljivo uvučeni u svoje debele kapute, jurnuti uz brdo i osjećajući ledeni zrak u grlu uživati, osjetiti srce kako snažno udara baš kao što je udaralo i kad bi nju privio uz grudi i u rano jutro sa njom vodio ljubav. Sad nje više nema, otišla je, napustila ga njegova posljednja ljubav, ali nije kivan na nju, nije čak kivan ni na život koji mu je i to pripremio. Naprotiv, zahvalan je na doživljenom, jer koliko njih to nikad nije doživjelo, nikad osjetilo ono što se opisati ne može … Život ga pljusnuo, poklonio mu nešto lijepo, a zatim mu to isto oduzeo. Kao da mu nije već bilo dosta zdravstvenih tegoba, zbog kojih se od dugoprugaša preko noći pretvorio u trčkarala koji je sretan uspije li sastaviti nekoliko kilometara. A nekada ... Dok trči kroz ledena jutra, Vilim često misli na nju i odmotava u sjećanju klupko toplih uspomena koje je sakupio grleći nju i primajući njene zagrljaje. I kako onda, dok lagano pognut napreduje i osvaja dugu i zamornu uzbrdicu osjećati hladnoću? Kad je sve u njemu toplo u tim neponovljivim trenutcima, koje ipak uvijek iznova na svakom trčanju uspijeva ponoviti. Drugačije, a opet isto. Magija. Kao ljubav.
Danas neće ići trčati. Vilim čvrsto odluči, pa čak odluči i lagane vježbe preskočiti. Prokleti rođendan! Sama pomisao na njega ubila je želju u njemu za bilo kakvom fizičkom aktivnošću. Samo da nekako ovaj dan izgura, da ne priziva prečesto duhove prošlosti, da se ne sjeća nje i ...
Uživajući u prvim gutljajima vrele i gorke kave, Vilim se prisjeti kako je nju volio gledati dok u krevetu pije svoju prvu kavu tog dana, pa bijesan zbog tih uspomena koje ga napadaju ovako rano, ustane i priđe prozoru.
Pogled mu miluje plavu pučinu kojom je nekada davno plovio i uživao: uživao i plovio. Ispreplela su ta dva pojma, jedno bez drugog nije išlo, nije moglo, postali su jedno. Pa i sad, u Vilimovu sjećanju, ni trunke ružnih trenutaka iz tih dalekih dana nije bilo, iako ih je, naravno, moralo biti. Jer more zna biti opako, plovidba postati gorka. More je iznenađujuće, nepredvidivo. Kao i ljubav ...
- Idem van! - reče Vilim glasno. - Ovdje će me pojesti uspomene.
Pogled mu padne na mobitel. Još ga nije ni aktivirao. Uzeti ga sobom ili ostaviti? Bilo bi mudrije ostaviti ga. Da mu nitko ne dosađuje sa čestitanjem. Da ne očekuje ništa, već samo da bezbrižno prošeta po proljetnom suncu i možda uspije prestati misliti na nju.
A onda Vilim pruži ruku, dohvati mobitel sa stola na kojemu je tiho i hladno ležao, pa ukuca "pin". Aktiviran mobitel koji je veselo zapištao baci na krevet i sjedne pred monitor kompjutera. Upravo u tom času mobitel se prvi put oglasi, dajući mu do znanja kako je pristigla poruka.
Dohvati mobitel sa kreveta, otvori ga i kad ugleda dobro mu poznato i drago ime, koje već godinu dana izbjegava izgovoriti, osmjehne se široko.
"Sretan ti rođendan! :)"
Poruka kratka, ali Vilimu sasvim dovoljna. Dan mu više nije izgledao besciljan, nije više želio da ga što prije pregrmi. Ustane, sad već sasvim raspoložen i odgovori joj kako ga je obradovala sa porukom nakon jednogodišnje šutnje. I ona misli na njega, sad zna. Sad je siguran. I neka sitna, sasvim mala utjeha smjesti se, ugura se među brižno čuvane uspomene.

Izašavši na ulicu, Vilim podigne lice prema suncu i nasmiješi se plavom beskrajnom nebu. Sad zna što će učiniti: otići će na ono njihovo mjesto i tamo će popiti kavu i sjećati se i misliti nesputano na nju, jer zna, uvjeren je, kako će ona osjetiti njegove misli i pridružiti mu se sa svojima. Zajedno tiho sjećajući se, proslaviti njegov rođendan.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.