Sasvim običan dan

Kao i uvijek, kad ga je čekao uzbudljiv dan, Roman je otišao ranije spavati, želeći uzbudljiv dan provesti što običnije i biti sasvim spreman za njega. Zbog toga, kad je radio-sat zapjevao točno u devet i trideset u zamračenoj sobi, Roman istog trena sa lakoćom ustane, ne oklijevajući ni trenutka.
Sasvim gol, ne mareći hoće li ga možda netko iz susjednih zgrada vidjeti, priđe prozoru i podigne roletu. Predivno ga sunčano proljetno jutro pozdravi i Roman, trideset i petogodišnjak, srednje visine i širokih ramena, radosno se nasmiješi prema suncu, a zelene mu oči mačje radosno zasiju. Nekoliko se puta dogodilo da je u njegove uzbudljive dane padala kiša i to ga je zbog nečeg činilo žalosnim. Volio je toplinu, volio je sunce. Danas je sunčano i toplo i bez vjetra. Idealno!
Sretan zbog te činjenice, Roman se baci na pod i počne sa svojih uobičajenih i svakodnevnih dvjesto sklekova, nakon čega je slijedilo dvjesto trbušnjaka koje izvodio na podu sobe, položivši na pod prethodno deku. Disao je mirno i šumno u glavi slažući dan sat po sat, trenutak po trenutak. Osjeća se spremnim, tijelo mu je zategnuto, um miran. Biti će sve u redu. Osjeća to. Zna.

Stojeći pod tušem i uživajući u mlazu koji je smirivao uzdrhtale mišiće nakon vježbanja, Romanu se učini da čuje zvono.
Potiho opsovavši, brzo omota oko pojasa veliki i plavi ručnik, pa prođe hodnikom i otvori vrata stana.
- Dobro jutro, susjede! - pozdravi ga njegova prva susjeda Dora, sitna i crnokosa tridesetogodišnjakinju, za koju je Roman sumnjao kako želi njihovo površno poznanstvo pretvoriti u nešto više i čega se on grozio: nikad ne imati ništa sa ženama iz susjedstva, bilo je njegovo pravilo. - Tuširate se! A ja vam smetam. Baš mi je krivo i ...
- Ne smeta ništa - uvjeri je Roman i nasmiješi joj se, a zubi mu bljesnu na preplanulom licu. - Jeste li nešto trebali?
- Pa ... - zamuca Dora, a njene živahne i crne oči nastojale su probiti ručnik oko Romanovog pojasa. - Dolazi mi nov štednjak, pa ...
- Kad? - Upita Roman.
- Što kad?
- Kad vam donose štednjak?
- Oh! - Dora se nasmije i stavi ruku na usta sasvim bez razloga, jer zubi su joj besprijekorno blistavi i lijepo krupni. - Svakog časa. Najkasnije za jedan sat. Tako su mi obećali.
- Biti ću ovdje - obeća Roman i pomakne sasvim malo vrata, a Dora uspije odlijepiti pogled sa ručnika obavijenog oko njegovih bokova i zapilji mu se u lice. - A sad ...
- Da, naravno ... - zamuca Dora smeteno.

Tuširajući se po drugi put ovog jutra, jer nakon donošenja Dorinog štednjaka na treći kat to se moralo učiniti, Roman odluči što prije izaći iz stana i prošetati gradom. Ostane li u stanu, sve mu se čini da bi morao prihvatiti Dorin poziv na kavu, koji je već jednom, prije samo nekoliko minuta, odbio. Šteta. Lijepa je žena i ... Ali bolje je ovako: što je sigurno, sigurno je.
Roman izabere sasvim izblijedjele traperice, plavu košulju i laganu smeđu vindjaknu. Priđe polici na kojoj je držao nekoliko knjiga, sve od reda trileri, pa se još jednom, po tko zna koji put posljednja tri dana, zagleda u lice na fotografiji koju je uzeo u ruke. Iako to lice već sasvim dobro poznaje, Roman još jednom pažljivo i dugo pogleda u lice muškarca na početku pedesetih, ali već sasvim sijedog.
- Što si to učinio, nevaljalče? - upita Roman fotografiju i nasmije se u tihom stanu u kojemu je sam živio. - Mora da si bio jako zločest.
Zapali cigaretu, pa otpuhne dim prema stropu zabacivši glavu, rijetko je uvlačio dim u pluća, Roman prinese plamen upaljača fotografiji. Držao ju je u ruci sve dok ga plamen nije opekao, fotografija sasvim izgorjela. Ponese pepeo u pepeljari i baci ga u toaletnu školjku, pa povuče vodu, gledajući kako svi tragovi nestaju u vodenom vrtlogu.
- Zbogom, nevaljalče - tiho reče i odlučnim korakom izađe iz stana.

Izašavši iz zgrade u kojoj je živio, Roman se već sasvim automatski uputi prema uobičajenom mjestu na kojem je parkirao kola, kad se odjednom zaustavi i nasmiješi samom sebi.
- Robujem navikama - poluglasno reče i okrene se na peti, pa polako krene prema centru, uživajući u vlastitom ritmu koraka.
Kola, ali ne svoja, još je prošlu večer parkirao na pažljivo izabranom mjestu, predostrožnosti radi, jer što bi se dogodilo kad ne bi uspio pronaći mjesto za parkiranje? To znači da je danas bez prijevoznog sredstva. U gradu je svakodnevna prometna ludnica i kad bi pauci dobro obavljali svoj posao ili kad bi ih toliko bilo da bi mogli dobro obavljati svoj posao, grad bi mogao sasvim lijepo od toga napredovati. Ali kao da nitko ne mari za nepropisno parkirane automobile. Roman je mario. I zato odluči proći ulicom u kojem je parkirao automobil koji su mu stavili na raspolaganje, obići ga, uvjeriti se da mu nije neki sebični divljak sasvim onemogućio izlazak svojim nepropisno parkiranim automobilom.
Mobitel u njegovom džepu se zatrese i Roman munjevito posegne rukom i izvuče ga. Tad ustanovi kako je izvukao pogrešan mobitel, onaj koji će mu samo jednom poslužiti, pa ga brzo vrati u džep i izvuče drugog.
- Reci, Marina - reče, pročitavši njeno ime na zaslonu.
- Slobodna sam večeras - začuje njen glas: blago je slovo "s" pretvarala u "ššš" i to mu se jako dopadalo.
- I ja sam slobodan.
- Najbolje da nisi! - uzvikne ona.
Roman se nasmije. Marinu je upoznao prije tri mjeseca i čini mu se kako medeni mjesec sa njom još nije ni približno blizu kraja. Sve mu je bolje i bolje sa njom. Uživa u pravom smislu te riječi. Uživa punom snagom.
- Slobodan sam iza šest - reče on u aparat i dalje hodajući: sad se već nalazio u ulici u kojem je parkirao kola i pogledom zadovoljno ustanovi kako je sa njima sve u redu.
- Što želiš večerati? - upita ga koketno Marina.
- Tebe - reče Roman, znajući da će joj se to dopasti i zamišljajući njeno sitno lice sa pjegama na nosu, kako se radosno rasteže u smiješnu grimasu.
- Dobiti ćeš me nakon večere - obeća ona.
- Nakon večere sam trom.
- Onda prije večere - smijući se reče ona.
- Spremi nešto jednostavno - reče Roman. - Ne dolazim radi hrane. To ti je jasno, je li?
- Jasno mi je.
- Donijeti ću vino.
- Ne moraš. Imam još dvije boce.
- Onda neću donijeti vino. U sedam?
- U sedam. I budi točan!
- Biti ću točan.
Roman prekine vezu, strpa mobitel u džep i obiđe automobil. Zadovoljno klimne i pogledavši na sat, odluči još malo prošetati, zatim nešto sasvim lagano pojesti i nekoliko minuta prije pet sati poslijepodne, vratiti se na ovo isto mjesto.

U četiri i petnaest, sjedeći udobno zavaljen i čitajući novine koje je kupio i ponio sa sobom, domahne konobarici i zatraži račun.
- Kajgana, sok i kava - promrmlja ona pružajući mu račun.
Roman ga kratko pogleda, klimne, plati i ostavi joj napojnicu. Solidnu, ali ne preveliku. Užasavao se bilo čime privlačiti pažnju na sebe.
Izađe ponovo na ulicu i dalje raskošno obasjanu suncem i prepunu ljudi, koji su uživali u iznimno toplom danu. Nije znao, raduje li ga ta gomila koja prolazi ulicama ili ne. Primijeti nekoliko radoznalih pogleda mladih žena na sebi, ali se ni u jednu ne zagleda, ne želeći im uzvratiti pogled. Navika.
Netko ga uhvati za lakat i slabašno stegne.
- Molim vas - zamoli ga sitna starica. - Pomozite mi prijeći cestu. Strah me je. Kao da luđaci voze.
- Ne bojte se, bako - meko reče Roman i primi je pod ruku. - Idemo.
Zakorači na cestu i visoko podigne ruku, oštro gledajući u oči nadolazećeg vozača i radosno se nasmiješivši, kad vozač počne kočiti i ubrzo se sasvim se zaustavi. Polako, prilagodivši svoj korak staričinom, pomogao joj je stići na suprotnu stranu ulice.
- Eto, bako - reče joj meko. - Sad ste na sigurnom.
- Hvala ti, mladiću - reče starica za njim, jer Roman je već odlazio, mahnuvši joj rukom.

Pet je minuta do pet. Roman brzim korakom priđe parkiranom automobilu, otključa ga, sjedne u njega i upali motor. Tiho brujanje mu podigne samopouzdanje. Roman se sagne i ispod suvozačevog sjedala, izvuče malu kožnu crnu torbicu. Sa torbicom u ruci, izađe iz automobila, pustivši motor da tiho prede i vrata ne zatvorivši sasvim, već ih samo prislonivši tako da izgledaju zatvorena.
Sasvim uspravan, odlučnog, ali ne brzog koraka, pođe niz ulicu. Ukoliko je informacija točna ... Bila je točna. Roman ugleda onog muškarca pedesetih godina sasvim sijede kose, čiju je fotografiju protekla tri dana proučavao. Muškarac mu se približavao ništa ne sluteći, a rijetki prolaznici prolazili pored njih.
Roman stisne usnice u tanku i odlučnu crtu i kad se nađe na samo dva metra od sijedog muškarca kojemu ne zna ni ime, podigne ruku koja je uvučena u torbici, čvrsto stežući pištolj sakriven torbicom i pritisne okidač.
Pucanj prasne, na čelu muškarca se pojavi ružna rupa iz koje izleti mali crveni vodoskok.
Spustivši ruku uz desnu nogu i dalje držeći pištolj sakriven torbicom, Roman brzim koracima priđe automobilu, uvuče se na sjedište, otrese torbicu i pištolj u njoj na pod i krene, dok se iza njega, što je dobro vidio u retrovizoru, oko ubijenog počela okupljati radoznala i uzbuđeno glasna gomila.

Dvadeset minuta kasnije, Roman, koji se već otarasio automobila parkiravši ga u blizini ubojstva i nastavivši pješice, razbije pištolj na nekoliko dijelova i te dijelova pobaca u šahte pored kojih je prolazio. Obavivši to, osjeti se slobodnim, pa izvuče onaj poseban mobitel, kojeg je dobio poštom i pritisne tipku broj jedan.
- Učinjeno je - kratko reče, kad se sugovornik još kraće javio.
- Znaš što ti je činiti - reče tiho glas i veza se prekine.
Roman razbije mobitel i sa njegovim komadima postupi sasvim isto kao sa dijelovima pištolja: pobaca ih u nezasitne šahte.
Sad može krenuti k Marini.

- Kakav ti je bio dan? - upita ga Marina zadovoljno ga gledajući preko stola, dok su uz svijetlost svijeća i tihu glazbu uživali u jelu.
- Sasvim običan - odgovori Roman. - Nadam se da večer neće biti tako dosadna.
Marina se sretno nasmije i pruži ruku preko stola, pa stegne njegovu čvrsto i nježno.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.