Besmisleno

Dok je bijes zagrljen mržnjom buktao u njemu, Ognjen zatvori vrata svoje spavaće sobe i priđe prozoru širom otvorenom, jer noć je, bolje reći večer, topla i blaga, prava ljetna, iako je tek proljeće nastupilo.
Samim činom zatvaranja vrata svoje spavaće sobe, kao da je djelić mržnje ostavio u hodniku, iza sebe, pa se zagledavši u noć, u nebo posuto zvijezdama, osjeti mrvicu olakšanja, dok u sebi priznaje po tko zna koji put činjenicu, kako ga stara ubija. Ubija ga samom svojom prisutnošću. Ništa više ni ne mora govoriti, dovoljno je da bude prisutna, da je on vidi kako vječno ogrnuta kućnom haljinom napola leži na kauču u dnevnoj sobi i zuri u televizor, ili joj u rukama neka od onih glupih knjiga koje ona obožava, a on prezire.
I onaj njen podozrivi pogled kojim ga prati žmirkajući crnim očima kojima sve slabije vidi i šuteći kritizira svaki njegov pokret. Ništa ne odobrava što Ognjen čini, sve njegove aktivnosti ona zdušno prezire. I to mu daje do znanja, ne ustručava se ni malo. Uživa u tome, jasno mu je to odavna. Osjeća se nadmoćnom. U početku, kad je prije mnogo godina to počeo primjećivati, Ognjena je to zabavljalo. Uživao je svojim postupcima staru navoditi na krive zaključke, na sasvim pogrešna mišljenja, što nije bilo ni malo teško. Umišljena, sigurna u svoju nepogrešivu mudrost, nikad nije ni pomislila da možda ipak ne vidi stvarnost, već samo ono što se njoj čini stvarnošću.
"Kad bi mene slušao...", bila je česta njena uzrečica od koje se Ognjen ježio. "Kad bi htio poslušati..."
I tako već dugi niz godina. I sad je dosta. Nerazumijevanje se isplelo oko njih, nje i Ognjena, majke i sina. Nerazumijevanje i neshvaćanje i što je još gore, obostrani nedostatak želje za shvaćanjem onog drugog. Samo je obostrani prezir uvijek prisutan, uvijek budan i uvijek spreman na djelovanje.
"Do kad?", zapita se Ognjen drhteći bijesno i pothranjujući svjesno svoj bijes. Mržnja je naglo rasla u njemu, pritajivši se samo na kratko vrijeme, čitavog ga ispunivši.
Zbog čega se toliko svađaju? Zbog čega ga je večeras, prije pet minuta, onako ružno izvrijeđala?

- Ništa ti ne znaš, jadni sinko - rekla mu je, kad je Ognjen sa neodobravanjem zavrtio glavom, primijetivši kako i opet napeto prati neki glupi kviz. - Da samo vidiš koliko ovi ljudi znaju.
- Ne znaju oni ništa - zarežao je Ognjen, a u njemu je istog časa zaurlao orkan ljutnje. - Da znaju ne bi pogađali odgovore nego bi odgovarali na pitanje.
- Kad sve znaš, zašto ti ne ideš tamo? - upitala je podrugljivo, nadmoćno, ili se njemu samo tako učinilo.
- Dovoljno je što jedno od nas u ovo kući sve zna - odrezao je Ognjen. - A tko je to, ne mora se ni reći, je li?

I to je bilo sve. Ništa strašnog, mnogi bi rekli i ne bi razumjeli Ognjenovu ljutnju, potištenost, želju za bijegom.
Kad će konačno biti slobodan? Uživati u slobodi djelovanja? Zar mora čekati da stara umre? Stara se već približava devedesetoj, a jezik joj je oštriji nego ikad. I kao da namjerava vječno živjeti, njemu za inat. I držati ga pod pritiskom, daviti samom svojom prisutnošću. Podsjeća ga na staru očerupanu ptičurinu koja ...

Glasni prasak i zveket razbijenog stakla trgne ga iz razmišljanja i Ognjen skoči na noge. Napeto osluškuje predosjećajući nesreću: mora da je stara pala.
Uz duboki uzdah, pripremajući se u duhu na njeno zanovijetanje, Ognjen otvori vrata svoje sobe i uđe u dnevnu, sasvim zamračenu sobu. Stara je isključila televizor, a rasvjetu nije ni palila čitavu večer, iako joj je liječnik naredio da zbog slabih očiju uvijek gleda televizijski program uz upaljena svjetla, nikad u mraku. Ali tko je liječnik da zna bolje od nje što njoj odgovara?
Ognjen ispruži ruku i uključi svjetlo. Pogled mu se istog trena zaustavi na staroj koja leži potrbuške na podu. Saplela se u mraku o mali stakleni stolić, prevrnula ga, razbila, krhotine su stakla i kore od jabuke koju je ogulila i pojela posvuda. Razbijeni tanjur, šalica, nož …
Zagledavši se u mali kaos na podu, Ognjen sretne uplašen i zbunjen majčin pogled. Po načinu na koji ga je gledala, bio je siguran kako uopće ne razumije što se dogodilo, što se i dalje događa.
Mirnim koracima, a bila su mu potrebna samo dva koraka, Ognjen priđe majci, klekne na desno koljeno, pa pažljivo obuhvati majčinu glavu rukama i brzo je podigne, pa snažno, unijevši u taj pokret sve one godine bijesa i kinjenja sa majčine strane, tresne sa bespomoćnom glavom po parketu.
Uspravi se polako, noseći u vječnoj uspomeni majčin pogled, čas prije živ i uplašen i kojim ga pita što se to događa, a odmah zatim beživotan i bez pitanja.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.