srijeda, 26. prosinca 2007.

Božićni objed



Oprezno se sagnuvši, ne zaboravljajući saviti koljena, što do prije nekoliko godina gotovo nikad nije činila, Ana Matko polako otvori pećnicu iz koje izleti dugo zadržava vrućina i zapahne joj već zarumenjelo lice. Osmjehe se ponosno i sretno, kad ugleda puricu koja je bila upravo savršeno pečena: znala je to prepoznati brzim pogledom. Još desetak minuta i ...
- Mama - začuje glas iza sebe, a da nije ni čula kći kad je ušla: bila je uvjerena kako je sama u kuhinji. - Mogu li ti pomoći?
- Ne! - gotovo vrisne Ana Matko, skrene pogled sa pečenke i zagleda se u ogromni i napeti trbuh Anite. - Samo ti sjedni sa ostalima, zlato. Ništa ne brini. Sve mogu sama.
- Ali mama - pokuša Anita još jednom. - Tvoja leđa ...
- Sa mojim je leđima sve u redu! - odreže Ana, uspravi se i snagom volje zaustavi drhtaj lica: bol joj u leđima umalo ne otme uzdah. - Vrati se u dnevnu sobu i ništa ne brini. Ti si ta koja se moraš paziti: osmi ti mjesec teče.
- Jesi li sigurna, mama?
- Volim biti sama u svojoj kuhinji - odgovori Ana, a pogled crnih očiju luta posvuda po prostoriji, nigdje se ne zadržavajući, provjeravajući.
- Pa dobro, onda ... - zbunjeno reče Anita. - Ostavljam te samu u tvojoj kuhinji.
"Oh, bože!", u sebi uzdahne Ana. "Sad sam je uvrijedila! A nisam to htjela, još manje željela."
U posljednje vrijeme kao da više dobro ne shvaća svoju obitelj. Ali je voli. O, voli ih sve istom snagom, ako ne i većom, ukoliko je takvog što uopće moguće. Ponosi se sa svima njima. I voli ih!

Anita, visoka tridesetogodišnjakinja, sasvim kratko podšišane smeđe kose, i blagih sivih očiju, polako i oprezno se krećući, napusti kuhinju i svoju majku u njenom malom carstvu. Osjećaj koji je pobudila njena majka u njoj, pomalo ju je iznenadio: poželjela je uvrijediti majku i u posljednji se čas suzdržala. Božić je i bolje je ne započinjati nikakve prepirke. Ako stara želi sasvim sama snositi težinu obiteljskog okupljanja, zašto da je ometa? Sutradan će hodati kućom sa paćeničkim izrazom na licu, koji će svima govoriti kako se samo zahvaljujući njenim naporima, obitelj dobro najela prave hrane. Jer njena je majka bila uvjerena, kako ostatak godine svi jedu nezdravu hranu i još nezdravije žive.
Anita uđe u veliku dnevnu sobu u kojoj je dominirao veliki bor, krasno okićen, a oko njega naslagani darovi: pravo blještavilo luksuza.

- Potjerala te? - upita je njen otac, Krunoslav Matko, krepki šezdesetogodišnjak, kad se približila stolu za kojim sjedi zajedno sa Mladenom, njenim suprugom i Erikom, njenim bratom i Barbarom, Erikovom trenutačnom životnom suputnicom, a na stolu ispred njih pune čaše aperitiva.
- Potjerala me - prizna Anita i osmjehne se veselo, pa sjedne pored Mladena, svog supruga.
- Rekao sam ti - reče joj otac. - U kuhinji ona vlada. I što je starija, to je opasnija: nikome ne dozvoljava približiti se. Moram se ozbiljno prepirati sa njom, kad poželim sam prirediti si sendvič.
Svi se nasmiju njegovoj dosjetki. Svi osim Erika. Erikovo se lice razvuklo u grimasu, koja bi trebala značiti smijeh, ali zelene oči ostale su hladne, ozbiljne. Svake godine jedno te isto i to ga svake godine sve više i više nervira. Zašto uopće dolazi? Zašto nije dovoljno jak, da ustane i sve pošalje u vražju mater. Bilo bi zanimljivo vidjeti njihova lica, kad bi to učinio. Jednom i hoće. Ako ni zbog čega drugog, a ono samo zbog toga, da vidi njihovu reakciju. Reakciju samozadovoljnih malograđana.
Osjećajući njegovo neraspoloženje, Barbara mu ispod stola blago stisne koljeno i Erik se opusti. Eto, zbog čega je sa njom već preko godinu dana: još ga ni jedna nije shvaćala, kao što ga shvaća Barbara. Čita mu raspoloženje iz položaja tijela. Nije samo seks u pitanju, kao što njegovi sigurno misle. Ali što oni znaju o međusobnom razumijevanju?
- Oprostite - reče Erik ustajući. - Moram ...

U hodniku, napustivši dnevnu sobu i društvo u njoj, Erik priđe uredno povješanim kaputima, pa iz svog kratkog i kožnog kaputa izvuče veliku srebrnu pljosku punu konjaka "martel", stavi je pod mišku, sakrivši je tako od mogućih radoznalih pogleda i brzim koracima uđe u kupaonicu. Zaključa vrata i osjeti se slobodnim u samoći prostorije, pa otvori pljosku iz koje dobro povuče, uživajući u toplini koju mu je pružalo žestoko piće. Povuče još jednom, pa pljosku sakrije na vrh zidnog ormarića, kao što je radio već nekoliko godina prilikom obiteljskih okupljanja, polegnuvši je pažljivo i na taj je način učinivši gotovo nevidljivom. Sad je spreman vratiti se i slušati njihova trabunjanja, a kad osjeti potrebu, kad mu dosade ...
Čitava mu ta strka oko Božića strašno kida živce. Ljudi pomamno troše, uludo bacaju novac, da bi već desetak dana nakon takvog ludila kukali, plakali i sa zabrinutošću gledali na predstojeće dane. Jer kartice su se nerazumno peglale, ali sad dolazi vrijeme naplate. Što je tim ljudima? Zar su toliko gladni glupog zapadnjačkog potrošačkog mentaliteta? Upravo je jučer gledao jednog gospodina kako kupuje, vjerojatno za svog sina, najnoviji Playstation i pruža karticu sa osmjehom na licu, jer Božić je zar ne? Pomisli li ikada ta budala, na onu djecu koja su proizvela tu istu igračku i koja nikad nemaju svoj Božić, nikad nemaju punu trpezu, a osjećaj im gladi postao stalni i vjerni pratilac? Kršćani? Ma nemoj! Onima koji to nisu, vrli kršćani otimaju naftu i silom im nameću svoju demokraciju, pokazuju koje se stvari u životu trebaju i moraju cijeniti, a među njima svakako spada i prekomjerno žderanje i lokanje za blagdanskim stolom. A tko od ovih koji uživaju u raznim jelima pomišlja na one koji nemaju što jesti? Svake mu je godine sve mučnije od toga licemjerstva. Smisao se Božića sve više očituje u besmislu.
Erik skine pljosku i još jednom dobro povuče, ne bi li isprao gorak okus u ustima, koji se odjednom pojavio.

- Kako posao? - upita Krunoslav Matko Mladena, svog zeta.
- Oh, tata! - uzvikne Anita. - Pa nemoj danas o tome?
- Što ima lošeg u tome? - uzvrati joj on. - Živiš od njegovog posla, je li tako?
- Božić je, tata - reče Anita meko. - I imamo još toliko drugih tema.
- Moja je Anita u pravu - pruži joj podršku Mladen, pa se nagne prema njoj, nježno joj pogladi napeti trbuh i poljubi ovlaš kratku joj kosu. - Ali sa poslom je sve OK, ne žalim se. Posao sa nekretninama cvjeta i još će cvjetati barem jedno desetljeće. A tada ... ali nećemo o tome.
- Ostaviti ćeš poslovno carstvo sinu - smijuljeći se reče Krunoslav Matko.
- Ili kćerki - doda Anita.
- Zar još ne znate ...
- Oboje želimo tako, tata - reče Anita. - Neka bude iznenađenje.
- Kao što je iznenađenje i trudnoća - doda Mladen.
- Bogami i jest! - uzvikne Krunoslav Matko i pljesne dlanom po koljenu. - Već sam se počeo pitati što je sa vama: sedam godina u braku, a bez prinove. Dugo sam to čekao, suviše dugo.
Svi nelagodno zašute: znali su na koga se ta primjedba odnosi. Iako je upravo prešao četrdesetu i bio punih deset godina stariji od svoje sestre, Erik nije imao djece, čak nikad nije bio ni u braku. Prilikom obiteljskih okupljanja, gotovo bi uvijek doveo drugu djevojku i sad su svi bili prijatno iznenađeni, jer Barbara je "trajala", kako se Ana Matko izrazila jednom prilikom, dok su sve ostale prije nje samo prolazile.
I Barbara zna o čemu svi razmišljaju, pa nelagodno prebaci nogu preko noge, a na lijepom joj licu bljesne osmjeh, kad se vrata otvore i u dnevnu se sobu vrati Erik. Sad barem neće u nju svi zuriti, a Erik, njen Erik, znati će izaći na kraj sa njima. Uzeo je dovoljno hrabrosti, zna to i ne smeta joj. Njegovo pijenje nikad nije dovelo do nekog ispada i nije joj uopće smetalo. Svi oko nje uvijek piju, ni njoj samoj nije čaša pića odvratna. U takvom okruženju živi, čini joj se, oduvijek.
- I opet sam ja na tapeti? - upita Erik iscerivši se, točno naslutivši temu razgovora.
- Pa, sine, zar to nije prirodno? - upita Krunoslav Matko. - U tvojim sam godinama imao tebe već dvadeset godina. A ti još ništa ...
- Zaletjelo ti se, stari - odbrusi Erik. - Nisi me želio, već sam ti se dogodio! I nemojmo praviti dramu od toga što sam bez potomstva.
- Možda si se dogodio - promrmlja Krunoslav Matko - kako si se izrazio. Ali nisam podvio rep i pobjegao odbacivši odgovornost
- Ah, odgovornost! - reče Erik
- Da, odgovornost! - uzvikne Krunoslav. - Bez odgovornosti, što nam ostaje? Kad bi svi tako postupali gdje bi nas to dovelo?
- Ne znam gdje bi nas to dovelo i nije me briga - odgovori mu Erik. - Ali ne moraš brinuti o tome. Uvijek će biti onih koji iznad svega i usprkos svemu žele djecu, pa ih i imaju.
Anita, njegova sestra, podozrivo ga pogleda. Zna li Erik nešto? Ne, ne može znati! Naslućuje? Možda.
- Sad ja moram na toaletu - reče ona ustajući i tapšući se po trbuhu. - Ovaj kolačić u meni pritišće mi mjehur.

Pomokrila se, ali ne ustaje sa školjke. Anita sjedi sa zadignutom trudničkom haljinom i razmišlja o bratovim riječima. Uvijek je bio smutljivac, pronicljivi smutljivac, mora mu priznati. Je li doznao nešto? Načuo? Ali od koga? Kako? Pa to je sasvim nemoguće. A opet, svakog se dana događaju nemoguće stvari.
Istina je bila, da je njen Mladen postao mlakonja u krevetu, kome su "one stvari" bile na umu otprilike jednom mjesečno. A prije braka su se ševili poput zečeva posvuda i u svako doba. Oženivši se njome, kao da je izgubio zanimanje za tu aktivnost. Je li ona kriva? Ne vjeruje u to: ostala je ista, ali se Mladen promijenio. Zašto? Možda je preumoran, pa ne osjeća potrebu? Jednom mjesečno, pa i to ponekad "preskoči" ... Nije ni bilo čudno što nikako da zanese. Ono što se odigravalo u tami njihove spavaće sobe, nazvala bi svakojako, ali nikako ne bi upotrijebila riječ "strast". Mladen je ljubavnoj igri prilazio kao što je prilazio i svom poslu: usredotočeno i krajnje ozbiljno. Prvo bi joj pomilovao bedro i ona je iz tog njegovog pokreta znala što se od nje očekuje. Okrenula bi se prema njemu, on bi je zagrlio i sve bi bilo gotovo u pet minuta.
A onda je u njen život ušetao Bojan, njen vršnjak, tridesetogodišnjak, kojeg je upoznala na tečaju joge. Jecala je u njegovom naručju, vrištala, uvijek se iznova čudeći snazi doživljenog. Sad je znala što je strast. Konačno. Bilo je bolje čak i nego što je prije stupanja u brak bilo sa Mladenom.
Kako je bila uvjerena da ne može zatrudnjeti, silno se iznenadila kad se to ipak dogodilo. Sa kime? Tko je otac? Njen muž Mladen, ili njen ljubavnik Bojan?
- Ma čuj - rekao joj je Bojan, kad mu je ispričala što joj se dogodilo. - Pa ti si u braku. Zbog čega se uzrujavaš? Sigurno je njegovo. Pa mi smo samo nekoliko puta ...
- Ali ne znam čije je dijete - rekla je Anita.
- Pa zar to nije svejedno? - upitao je Bojan.
- Voljela bih da je tvoje - povjerila mu je, pa nježno dodala: - Naše.

Nedostaju joj, to je prava riječ. Nedostaju, razmišlja u kuhinju Ana Matko, dok sa ljubavlju priprema hranu koju će kroz koji minut iznijeti na stol i u kojoj će uživati jedini ljudi na ovom svijetu do kojih joj je stalo. Tako se rijetko viđaju, druže. Živi za njih, za svoju obitelj. Hvala bogu, svi su dobro. Još samo kad bi se Erik nekako sredio. A možda i hoće. Sa ovom je Barbarom već preko godinu dana, ako se ne vara. Mala je petnaest godina mlađa od njega, umjetnica, glumica je u kazalištu i to je sve što zna o njoj. Bolje reći, što joj se Erik udostojao reći. Za njen je ukus previše našminkana, a i čaša joj je stalno u ruci, a da o cigareti ne govori … Ali, ako je Erik zadovoljan … Ma samo neka je on sretan, sve ostalo ... Eto, Anita će je konačno učiniti bakom, raduje se tom danu: obitelj će se povećati, a tako i treba biti. Što veća obitelj, to veća sreća. Još kad bi i Erik postao ocem, uozbiljio se konačno … oh, hoće li biti dovoljno francuske salate?

- Mi to na smjenu? - upita Krunoslav Matko Anitu, dok Anita ulazi u dnevnu sobu i pogledom nastoji dokučiti o čemu su razgovarali dok nje nije bilo.
Kao da je kupaonica postala centar događanja, razmišlja Krunoslav Matko, dok sa olakšanjem mokri. Svi traže utočište u ovoj prostoriji. Smješkajući se svojim mislima, Krunoslav izvadi mobitel iz džepa sakoa, pa ga uključi, jer bio ga je isključio, kad je obiteljsko okupljanje započelo.
Utipka broj koji već zna napamet i koji nije memoriran. Bolje je tako, nikad se ne zna.
- Mačkice - reče tiho u aparat - kako si?
- Dosađujem se - odgovori mu ona, Renata, njegova potajna strast.
- Ujutro dolazim, sigurno! - reče Krunoslav tiho. - Otići ću na trčanje i dotrčati ću do tebe.
- Kad ujutro?
- Je li devet suviše rano? - upita obazrivo on.
- Nije. Samo dođi! Molim te!
- Doći ću. Sigurno.
Ugleda svoj odraz u ogledalu i iznenadi se: oči mu sjaje, blješte. Renata kao da mu je oduzela dvadesetak godina: osjeća se neumornim, nepobjedivim. Trči bolje nego ikada, sa većom radošću nego što je trčao prije dvadeset godina. Na trčanju je i upoznao Renatu, plavokosu dugonogu ljepoticu bademastih očiju. Ima trideset i pet godina, samo je pet godina starija od njegove vlastite kćerke. U početku ga je to pomalo ... pa nije ga smetalo, a bilo mu je malo neugodno zbog toga. Ali zašto ne? Sa Anom već poprilično dugo nije imao nikakvih izmjenjivanja strasti.
- Ne misliš li da smo malo stari za to? - upitala ga je prije nekoliko godina i u njemu se odjednom sve zaledilo.
Stari? Zašto stari? I što znači starost? Poznaje dvadesetogodišnjake koji ne mogu istrčati deset kilometara, a on ih trči sa lakoćom. Doduše, nije više brz kao nekada, ali može istrčati i mnogo više od velike desetke. Izdržljiv je. I za razliku od Ane, ne misli kako je njegov život i uživanje u njemu stvar prošlosti. Još ima mnogo lijepih dana ispred njega, a sa Renatom … mora raditi na svojoj kondiciji, koja mu je i sada već na zavidnoj visini.
Na ovu se misao osmjehne. Jer izdržljivost mu je dobro došla kod Renate, sa Renatom. Bila je neumorna. I akrobatkinja. Što li su sve radili! I tvrdila je da ga voli. Vjerovao joj je. Nije joj vjerovao. Vruća i ledena struja uzburkanih osjećaja strasno se divlje izmjenjivala u njemu i ponovo je, nakon dužeg vremena, uživao život punom snagom. Nije mogao vjerovati svojoj sreći. A zatim je prihvatio činjenicu da ga jedna mlada i lijepa žena želi i odlučio je uživati u tom daru života, ne mareći za posljedice. Kojih će sigurno biti. Uvijek ih bude. Nije glup i ne želi se zavaravati. Ali nije ga briga. Uživa sad, a poslije ...
Vrijeme je da se vrati obitelji ...

- Je li ti dobro? - brižno upita Mladen Anitu. - Dugo si se zadržala.
- Piški mi se, a ništa ne izlazi - odgovori ona i osmjehne se.
Mladen klimne sa razumijevanjem. Ništa ne zna o sitnim neugodnostima koje proživljavaju trudnice, a nije ni pretjerano radoznao. Što manje zna ...
Morati će promijeniti način života. Mladen zna, kako njegova Anita misli da gubi interes za nju, ali to nije istina. Osjeća interes i želju i te kako. Ali ne samo prema Aniti! Osjeća to prema svakoj ženi i ne može se kontrolirati. Pokušao je, zbilja je pokušao, ali posao ... njegov ga je posao dovodio u napast, jer krećući se mnogo, upoznavao je i mnoge ljude, potencijalne kupce stanova, a mnoge njihove žene kao da su bile gladne seksa sa strane. Rado im je udovoljavao, kako je Mladen mislio, ni jednom se ne upitavši, ne udovoljava li on to sebi, svom ludom nagonu?
Ali sad, kad će postati otac, mora se promijeniti, uozbiljiti. Krajnje je vrijeme da to učini, misli Mladen, dok gleda u veliki trbuh svoje Anite, koju nije prestao voljeti, ali koja je bila tu, uvijek na dohvat ruke, uvijek spremna i nekako zbog toga ...

- A sad puštajte čaše i svi za stol! - povikne pjevajućim glasom Ana Matko ulazeći u dnevnu sobu sa velikom porculanskom zdjelom u rukama, iz koje se pušilo i iz koje se širili mirisi. - Božićni objed može početi. A ti, Krunoslave ...
Dok glava obitelji, Krunoslav Matko, stojeći na čelu stola počinje molitvu zahvalnicu, svi ostali sjedeći oko stola pognuli su skrušeno glave, a ponosno-sretan pogled Ane Matko, prelazi preko njihovih glava, dok u sebi radosno zahvaljuje sudbini na tako lijepoj i uspješnoj obitelji.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 18. prosinca 2007.

Očekujući



Točno u trenutku, dok nespretno otključava vrata stana, a ruke joj pune namirnica koje je nakupovala na tržnici, zazvoni mobitel u njenoj torbici obješenoj preko ramena. Branka čitava protrne od slatkog iščekivanja, a misao, kako je to sigurno on, Vladek, natjera joj rumenilo u duguljasto i lijepo lice. Nestrpljivo nogom odgurne vrata, pa uđe u hodnik i samo spusti pune najlon-vrećice na pod i brzo izvuče mali mobitel iz torbice. Dok gleda ime ispisano na zaslonu, smiješak joj promijeni izgled lica, preobrazivši je u pravu ljepoticu.
- Ovdje sam, Vladek - nježno reče, nastojeći ne govoriti zadihano.
- Prekidam te u nečemu? - upita Vladek, a Branka se još šire nasmiješi: uvijek obziran njen Vladek.
- Upravo sam stigla kući sa tržnice - odgovori mu. - Stojim u hodniku, dok su namirnice na podu. Ali nije me briga.
- Moja cura! - reče joj Vladek onim svojim glasom, koji bi je uvijek iznova uzbudio i uvijek bi se iznova čudila tom uzbuđenju: konačno, četrdeseta joj je i trebala bi biti mirnija, staloženija. Ili možda ne?
- Jesam li tvoja cura? - upita Branka tiho, gotovo nečujno: nikako da se navikne na njegove bezbrojne i ponekad, čudne komplimente. Koje silno voli.
- Znaš da jesi - odgovori joj voljeni glas. - Samo ti i ni jedna druga. Samo ti.
Branki koljena popuste, zadrhti blago. Pogleda oko sebe tražeći mjesto gdje će sjesti, iako vrlo dobro zna kako u blizini nema ni jedne stolice. Brzim koracima uđe u kuhinju, pa sjedne za kuhinjski stol, na kome se još uvijek nalazi lončić jutros skuhane kave, sada već sasvim ohlađene: crni ostatak koji nijemo priča o buđenju.
- Dolaziš večeras? - upita, u mašti ga vidjevši kako prilazi njenoj kući, penje se stepenicama, dolazeći sa glavne ceste, uvijek silno prometne, preskače po dvije i maše joj.
- Dolazim - odgovori Vladek. - Posao sam završio, više me ništa ne zadržava ovdje. Mogu li doći u sedam?
- Kakvo je to pitanje? - odvrati Branka nasmijavši se. - Pa znaš da možeš. Štoviše, moraš doći!
- Možda si u međuvremenu ...
- Molim te! - prekine ga ona. - Ne govori to! Čak ni u šali!
- Jedva čekam vidjeti te - reče meko Vladek. - Čekaj me.
- Pripremiti ću krasnu večeru - reče Branka razdragano: konačno ima za koga kuhati i dozvoliti svojoj kulinarskoj mašti punom se snagom razmahati.
- Pojesti ću tebe! - reče on. - Čitavu! I neće mi trebati ni jedno drugo jelo. Tebe želim!
- Oh, Vladek - promuca ona zbunjeno: uvijek bi je zahvatila zbunjenost, kad bi joj Vladek govorio nježne riječi.
- Vidimo se večeras, lijepa moja - reče Vladek, a uz njegove riječi do nje doleprša i buka prometa: sigurno joj telefonira u vožnji.
- Voziš i razgovaraš sa mnom - reče Branka odjednom uznemirena. - Molim te, ne čini to, Vladek.
- Dobro! - reče on pomirljivo. - Prekidam onda. Volim te i jedva čekam ugledati te.
- I ja tebe volim - odgovori ona, pa spusti mobitel na stol i zagleda se u daljinu, a osmjeh joj sreće ne silazi sa lica.

Jesenje sunčano poslijepodne polako se bliži kraju, a večer se tihim koracima približava. Obučena u traperice i debelu mušku košulju, čiji joj se uzorak velikih kocki dopada, podvezane tamne kose, Branka leti po kući i čisti: sve mora blistati kad Vladek dolazi. Ni sanjala nije, kako se može uživati u čišćenju, a eto, sve se u njenom životu promijenilo doslovno preko noći. Zbog Vladeka.
Ostavši udovicom bez djece u trideset i prvoj godini života, bila je uvjerena kako je za nju strast umrla i kako je nikad više neće moći osjetiti. Sjećanje na njenog prerano umrlog dragog Vida bilo je bolno, čak i sad, nakon toliko godina samovanja. Jadni je Vid umro u ovoj istoj kući, koju je naslijedio od roditelja, a koja je nakon njegove smrti pripala njoj. Umro je gore, na katu, u kupaonici, dok je ona u kuhinji spremala objed. I život je stao. Moždani udar. I ništa više nije bilo kako treba biti. Prestala se radovati životu, prestala se radovati bilo čemu, dok su godine prolazile. Život bez radosti.

Sve dok prije šest mjeseci u njen život nije ušetao Vladek. Kako se to dogodilo? Zašto je prihvatila njegov poziv na kavu?
Vjetar je tog dana sumanuto divljao ulicama grada, bura je pokazivala svoju zlu i ledenu ćud. Iznenadan snažan nalet ledenih noževa koji su se zabijali u njeno lice i tjerali joj suze na oči, Branku je zanio i ona je zateturala u uzaludnom naporu održati ravnotežu, ostati na nogama. Bura je bila jača i Branka se odjednom našla na leđima, na ledenom pločniku, dok se nad njom saginjao visok i snažan muškarac, poduže crvenkaste kose i pjegavog lica, zelenih očiju, čiju je boju istog trena zapazila, usprkos nelagodnosti koju je osjećala.
- Dozvolite mi! - uzviknuo je on, podigao je sa lakoćom i grleći joj ramena, sprečavajući tako njen ponovni pad, nastojeći je tijelom zaštiti od ledenih udara, dok se ona nemoćno opustila, uživajući u pažnji na koju nije navikla. I u naručju muškarca, nakon čitave vječnosti.
- Nespretna sam - promucala je zbunjena osjećajima, mislima.
- Niste - odgovorio je on blago, tamnim i dubokim glasom. - Bura je zbilja jaka. Predlažem da svratimo na kavu ili čaj, dok se malo oporavite. A zatim ću vas odvesti kući, ili vam pozvati taksi. Kako budete željeli.

Brišući stol u velikoj dnevnoj sobi, dok je miris hrane, koju je pažljivo odabrala i sa ljubavlju pripremila dopirao do nje, Branka se osmjehne sjećanju. Bilo je sve upravo savršeno. Onako kako gotovo svaka žena sanja da bude. Tih i pristojan, nježan, a snažan. I odjednom je osjetila ludo uzbuđenje koje dugi niz godina nije osjetila: sve od smrti svog supruga. Uzbuđenje ju je zahvatilo, osjećala je kako gubi dah zbog blizine stranca, a toplina između nogu ju je naprosto zapanjila. I čudila se samoj sebi? Što joj je? Nikad prije nije takvog što osjetila. Nikad. Čak ni sa Vidom. A sam bog zna da je sa njim ...
- Bila je to ljubav na prvi pogled - rekao joj je Vladek tri mjeseca kasnije, dok su se grlili na stepenicama ispred njene kuće, a desetak metara niže brujali automobili, opraštajući se od nje, nakon zajednički provedene noći. - Jesi li svjesna toga? Kao na filmu. Ljubav na prvi pogled. I strast! Baš kao na filmu!

Pozvana miomirisima koji su dopirali iz kuhinje, Branka prestane brisati prašinu i pojuri prema pećnici: mora provjeriti pečenje. Dok otvara pećnicu i jarka joj toplina udara u lice, pita se je li moguće osjećati ovoliku sreću. Kako je izdržati? Jer u grudima osjeća pritisak, slatki pritisak koji joj priziva suze, a ona ih teškom mukom zadržava. Kad bi zaplakala, čini joj se, više ne bi mogla prestati. Tolika sreća! Čime je zaslužila toliku sreću? Čime?

Ogledavši se još jednom oko sebe i sa iznenađenjem primijetivši kako više nema sunca, kako se noć neprimjetno spustila, u panici pogleda na sat. Pa što radi? Za samo jedan sat Vladek stiže, a mora se još istuširati, mora ...
Branka pogleda u veliku crnu vreću u kutu kuhinje, u koju je tijekom čišćenja sve trpala. Oh, bože! Još i to! Potpuno ju je smetnula s uma. Zgrabi veliku plastičnu vreću punu smeća: pa neće valjda ostaviti vreću u kuhinji? Mora je odnijeti u kontejner, malo niže niz ulicu. A to znači izaći u prohladnu večer, na prometnu ulicu. Uzdahnuvši, Branka se ogrne kratkom i smeđom vindjaknom, pa napola vukući, napola noseći veliku plastičnu vreću koja i nije toliko teška, koliko nezgrapna, otvori vrata i stupi na stepenice.
Hladan zrak i šum automobila koji su jurili ulicom desetak metara niže, natjera je odlučno zgrčiti ramena i noseći vreću objema rukama, umalo je grleći poput ljubavnika kojeg nestrpljivo očekuje, počne se spuštati niz stepenice. Mrzi svaki korak koji mora učiniti, jer u mislima već uživa u tuširanju, jer za kupku, na žalost, nema vremena. Polako hoda prometnicom, oprezno, jer zna kako ima pojedinaca koji sumanuto voze, ne mareći za tuđe živote, a često ni za svoj vlastiti.
Konačno stiže do kontejnera, ubaci veliku crnu vreću u njega, zatvori poklopac kontejnera, iako ju je zeleni kontejner dočekao pohlepno razjapljenih usta, zijevajući gladno prema crnom nebu. Trljajući ruke, nesvjesno ih simbolično perući, Branka se okrene i počne vraćati prema stepenicama.
U taj se čas hladni zrak zadrhta oko nje. Snažna škripa, prodorno jeziva, nadvlada čitavu buku oko Branke i samo joj je neugodna škripa važna, samo škripu njena čula registriraju, dok u nevjerici gleda kako se lomi strana jurećeg automobila, stružući po zidu. Zvuk parajućeg metala vrijeđa uši, a iskre izazvane trljanjem metala po hladnom zidu prosipaju se u večeri poput krijesnica. Branka vrišti, a da to ni ne zna, jer automobil juri ravno prema njoj i kad joj zgrčeno tijelo očekuje udarac, poludjelo se vozilo iznenada zaustavi, udarajući u drugi automobil.
Branka se pribere, trgne i pojuri prema automobilu čija su vrata bila otkinuta, istrgnuta snagom udara, a sa čijeg sjedala nemoćno visi klonulo i krvavo tijelo. Mora im pružiti pomoć. Oprezno izvlači mladu djevojku, čija joj krv teče niz ruke, dok joj nastoji pomoći.

Zatim joj se pridruže još neki ljudi, ambulantna kola, pa policija koja je postavljala bezbrojna pitanja, da bi odjednom ostala sama, uplašena krvava, nemoćno gledajući kako odvlače ružno razderan automobil.
Istog trena kad uđe u kuću, osjeti miris prepečenog mesa i na tren zaboravljajući neugodni i nesretni doživljaj, otrči u kuhinju. Ali bilo je već kasno: pečenka, oko koje se toliko trudila, upropaštena je.
Branka nemoćno sjedne, ramena joj se zatresu, a plač izleti iz njenog grla poput uplašenog goluba, dok joj se čudnovata misao crveno ocrtavala ispred njenih duhovnih očiju.

- Što se dogodilo? Jesi li povrijeđena?
Zabrinuti glas trgne je iz transa u koji je zapala, čula joj ožive, ponovo vidi i primjećuje stvari oko sebe.
- Toliko je nesreće na svijetu - zajeca ona ustajući i odmahujući glavom. - A ja sam i dalje beskrajno sretna.
- Nisi povrijeđena? - ponovi Vladek, zabrinuto je gledajući.
- Nisam - odgovori Branka i počne se osmjehivati: kad je Vladek uz nju sve može podnijeti. - Ali je pečenka upropaštena.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 12. prosinca 2007.

Osvajač



Vani je hladno i potražili smo, Dario i ja, toplinu u prvom lokalu i zahvalno zatvorili vrata za sobom osjećajući kako nas topli zrak grli.
- Idemo za šank - reče Dario. - Mrzim sjediti.
U lokalu je neobično mnogo žena.. U posljednje vrijeme kao da su sve žene preselile u lokale: piju, puše i namiguju. Čudno. Dario ništa ne govori, pa ne govorim ni ja.
- Čuj - progovori on konačno. - Prošla su već dva mjeseca, od kad si se uselio u novi stan. Kad ćeš me pozvati?
U neprilici okrećem glavu, prateći dugonogu ljepoticu koja prolazi pored nas i koja mi se opako osmjehuje i vidim joj očnjake: na jednom blistavo bijelom očnjaku primjećujem kapljicu krvi.
- Nećeš odgovoriti? - pita Dario. - Vili, koji se vrag događa?
- Kako to misliš? - pitam.
- Kako to mislim? - ponavlja on. - Vili, boga ti tvoga! Zajebavaš li ti to mene? Kako to mislim? Pa mislim da si šiznuo, eto što mislim!
- Šiznuo? - glupo ponavljam.
- Šiznuo, poludio, skrenuo i da ne nabrajam dalje - odgovori Dario. - Stari smo prijatelji, Vili, zar ne? Koliko se godina poznajemo?
- Što ja znam? Čitav život te znam.
- Gotovo trideset godina smo prijatelji - reče Dario. - Još iz vrtića se poznajemo. I nikad do sad nisi tajio ništa od mene.
- Hoćeš čuti istinu? - pitam ga.
- Ništa drugo ni ne očekujem - odgovori Dario. - Istresi to iz sebe, čovječe, već jednom. Poludjeti ćeš ovako. Gledam te iz dana kako poput duha hodaš, a pogled ti bludi u samo tebi poznate daljine.
- Pa dobro ... - popuštam, spreman reći što se događa. - Slušaj i nemoj me prekidati. Prekineš li me, ja prekidam priču. Dogovoreno?
- Ako inzistiraš ... - promrmlja Dario.
Počinjem govoriti, a bio sam uvjeren, kako nikad nikome ni riječi neću reći, nikada se ni prisjetiti dana useljenja ...

... onog toplog i ljetnog dana i znoja koji se slijevao niz mene, dok sam nosio stvari u svoj stan. Prvi moj samostalni stan i bio sam sretan zbog toga. Nije mi smetala ni vrućina ni težina selidbe: sreća zbog vlastitog stana sve je zasjenila. Sad će Veronika, moja sadašnja u dugom nizu žena koje su me pratile kroz život, moći dolaziti kad god poželimo, u stvari, kad god joj muž otiđe na jedno od svojih mnogobrojnih putovanja.
Jednu sam sobu namijenio upravu za tu svrhu, nazvao sam je Veronikinom sobom i njoj sam najviše pažnje posvetio. Krevet je bio dovoljno širok i okrugao, neobičnog izgleda i sa šest nogu i to mi se dopalo. Šest je nogu garantiralo čvrstoću i stabilnost.
- Ševiti na okruglom krevetu: to je nešto! - rekao je jedan od majstora koji je drndao nešto sa bušilicom oko radijatora. - Pravi doživljaj ...Još kad bi na zidove i stropove postavili ogledala ...
- Stavite ih - odlučio sam u trenu. - Postavite ogledala!
Majstor se nasmijao, a i ja sa njim, zamišljajući Veronikino lice kad prvi put uđe u sobu nazvanu njenim imenom i ugleda okrugli krevet i ogledala oko njega.

Nisam bio razočaran. Došla je četiri dana nakon mog useljenja. Upravo sam kuhao kavu, kad je mobitel zazvonio.
- Mogu li doći? - upitala je. - Jesi li sam?
- Jesam - odgovorio sam. - Dođi.
Uvijek je tako postupala i cijenio sam to. Nikada nije nenajavljeno banula i možda svojim dolaskom pomrsila mi planove. Tankoćutnost. Obzirnost. Cijenio sam to. I pokazivao joj da cijenim. Na svoj način. Koji je ona voljela.
Došla je već nakon pet minuta sa cvijećem u rukama i bocom viskija "Jack Daniel's", visoka, lijepa i gladna mene. Ili moje muškosti.
- Oooooooo! - uzviknula je ugledavši sobu, a ja se glupo cerekao.
- Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhh! - vikala je pola sata kasnije, a ja sam predvidio njenu reakciju pustivši rok glazbu glasno: ne moraju susjedi znati kako provodim poslijepodneva.
- Još! - stenjala je, dok smo se gledali u oči, ali ne direktno, već preko ogledala. - Ahhhhhhhhh ...
Morali smo predahnuti uz piće i dok smo goli ležali na okruglom krevetu, a mnogobrojna ogledala odražavala naša oznojena i zadovoljena tijela, zagledala se u jednu točku i ukočila.
- Što je? - upitao sam.
- Kao da su tamo vrata - odgovorila je. - Kao da nas netko gleda.
- Gluposti! - odgovorio sam. - Posvuda su zidovi, a na zidovima su ogledala. Nema nikakvih vrata, osim, naravno, onih kroz koja smo ušli u sobu.
- Mora da si me ovog puta izmoždio sasvim - rekla je Veronika, otpila i malo viskija prolila po mom trbuhu: znao sam što slijedi.

Otišla je i ja sam sasvim gol, šetao stanom. Dobra strana je kad imaš za ljubavnicu udanu ženu, to što je ne moraš pratiti kući. Uvijek se boji da će biti viđena ... kad sam stigao do te točke razmišljanja, sjetio sam se njene primjedbe i vratio se u sobu. Pažljivo sam je obilazio, tik uz ogledala, prelazeći dlanom preko njih. Naravno, ništa nisam otkrio: mora da je to Veronikina mašta i ništa drugo.
Zatim sam sjeo za stol na kojem se nalazio monitor kompjutera i otvorio svoj dnevnik i sa zadovoljstvom se zagledao u njega. Sa monitora mi se smiješila impresivna brojka 88. Samo sam ja znao što znači ta brojka. Pod zakučastom šifrom, nalazilo se osamdeset i osam slika žena sa kojima sam vodio ljubav. I podatci o njima: godine, zanimanja, koliko smo puta, kako je bilo …takve stvari, osobne, krajnje privatne, samo za moje oči. Nikome nisam govorio o tom svom dnevniku, dnevniku osvajača, kako sam ga u skrivenim mislima nazivao. Čak ni Dariu, svom najboljem prijatelju.

- Ah! Vidi ti njega! – uzvikne Dario. – Tko bi to pomislio …
- Obećao si, da nećeš prekidati …
- Oprosti … molim te, nastavi.
Gledam trenutak zamišljeno u njega, a da pravo ni ne vidim. A misli blude …

… Dnevnik je bio samo moj i samo za mene: uživao sam klikati mišem i gledati bivše ljubavi, jer svaku sam volio na svoj način, žudio za njom. Dok je trajalo. I prisjećao bi se svega i uživao i uživao...na neki je način prisjećanje bilo slađe od samog doživljaja.

Probudio sam u tami noći i uznemireno zurio oko sebe. Svjetlost je bila jedva vidljiva, ali očita. Nisam je mogao predvidjeti. Ličila mi je na vrata. Ili barem na neki prolaz. Ali znam da ne postoje vrata. Pogotovo nema prolaza.
Ustao sam i pošao prema svjetlosti kao u nekom transu, kao da me svjetlost vodi i nakon nekog vremena mi sine, kako hodam sigurno već najmanje minutu. Kako je to moguće? Soba nije velika, sasvim je obična.
Stao sam. I gledao ispred sebe u svjetlost. Zatim sam se okrenuo i ugledao sjenu gole žene. Prošla je pored mene okrznuvši me, a da me nije ni dotakla: kao da je prošla kroz mene. Zadrhtao sam. I u tom trenutku se prolomio hrapavi smijeh, hrapav, ali očito je pripadao ženi. Posegnuo sam rukom i uz dlan mi se utisnulo nešto toplo i svjetlost jaka i bučna, prolomila se oko mene i odjednom sam vidio bezbroj užarenih očiju i blještavih zuba. Zatim mrak.

Ujutro sam ustao umoran. Dugo sam se tuširao, a zatim glasno opsovavši, vratio u spavaću sobu i provjerio zidove. Ogledala i ništa drugo.
- Pa sigurno, budalo! - promrmljao sam samom sebi. - Što si drugo očekivao? Sanjao si, ili bolje rečeno, doživio si svoj prvi košmar.

- Sanjao si - reče mi Veronika, tri dana kasnije, kad sam joj ispričao svoje iskustvo.
- Zakleo bih se da nisam.
- Ali jesi - reče ona. - Nema drugog objašnjenja.
Ležimo goli na neobičnom krevetu, tijela nam se dotiču, ali više nema želje. Istrošila se u posljednja dva sata.
- Poludio si - reče Veronika, nakon kraćeg vremena u kojem se čulo samo naše disanje. - Posvuda vidiš žene. Ne čudi me to: takav pastuh ...
- Ne pretjeruj ...
- Ne pretjerujem - smijući se odgovori ona. - Pogledaj se! I opet si spreman.
Začuđeno pogledam. Bila je u pravu, a nisam ni primijetio to. Čudno. Ali mi Veronika nije dala dalje razmišljati ...

Svjetlost me probudi i bunovno sjedam u krevetu. Bacam pogled prema satu i ne vjerujem svojim očima: 88 koči se brojka zeleno treperava. Ustajem i prilazim satu, ali se brojka na digitalnom satu ne mijenja. Osjećam, kako me svjetlost neodoljivo privlači i napuštam sat: ne zanima me više. Hodam prema svjetlosti koja me probudila u gluho doba noći. Vrata. Prokleta se vrata nalaze tamo gdje se nikako ne smiju nalaziti. Prolazim kroz njih i ulazim u svjetlost i dočekuju me ruke, nježne i ledene. I privlače me u zagrljaj. Okružen sam golim ženama koje se udvornički osmjehuju i nude mi se. Zadovoljavam ih. I sebe. I čudim se koliko to dugo traje i kako to da ne osjećam umor, klonulost, već samo želju, neprestano želju. Jedna prolazi kroz moje naručje, pa druga, treća ... osamnaest njih, sa zaprepaštenjem brojim u sebi, a svaki je put sve bolje i bolje i želim još i još i ne osjećam zamor. Samo ushit. Ništa drugo ne osjećam. Postajem supermen-ljubavnik! Samo i jedino ushit raste u meni i kupam se u toplim i vlažnim valovima zadovoljstva ...

Sutradan, dok se večer spušta, radujem se spavanju, jer osjećam umor, strahoviti umor, potpunu iscrpljenost, koju ne mogu objasniti. Gledam na sat, još nije ni osam, a meni se već spava. Da bih nekako prebrodio krizu, sjedam za monitor i upisujem lozinku. Otvaram svoj omiljen dokument i zaprepašteno gledam u njega.
Tamo, gdje bi trebala pisati brojka 88, sada stoji 106.
Spavam li? Sanjam li? Štipam se za butinu i uvjeravam da sam i te kako budan. Sad mi se više uopće ne spava. Otvaram dokument sa slikama i odmah prelazim na broj 88, na Veroniku. A poslije Veronike broj 89, ime Lia i prekrasna ljepotica maglovito poznata. 90 - ta je Lita, pa ... i odjednom znam, da ono, što sam do sada mislio kako je košmar, uopće nije bio košmar. Sve sam to doživio, proživio. Bio sam sa tim ženama. Dokaz je ovo, pohranjeno u mom kompjuteru i možda ... okrećem glavu prema satu i znam što ću vidjeti: treperavu brojku 106!

- Ma je li ti ozbiljno? - pita me Dario, a oči mu se raširile, prijete mu progutati čitavo iznenađeno lice.
- Znao sam da mi nećeš vjerovati - tužno kažem.
- Ali, Vili, prijatelju! - uzvikne on. - Zajebavaš li ti mene?
Gledam ga trenutak i osjećam silnu želju zabiti šaku u njegovo iznenađeno lice, istjerati mu nevjericu iz pogleda, ali umjesto toga prasnem u smijeh.
- Nasjeo si, je li? - upitam ga. - Možda te ovo nauči da ne zabadaš noć u tuđe stvari. A sad, uzmimo još po piće, pa moram ići. Dolazi Veronika.
- Ah, gade! - kaže on, a u glasu mu olakšanje. - Ma odakle ti samo takve ideje? Zbilja si lud!

Žurim kući. Sastanak je sa Dariom gotov, napustio sam ga ispred kafića, čim smo izašli na vjetrovitu ulicu. Radujem se povratku kući i nadolazećoj noći u kojoj me čekaju ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 11. prosinca 2007.

Stupica



Žamor. Glazba. Buka. Dim. Smijeh.
Svi su tako prokleto raspoloženi i svi mi idu na živce, što naravno, ne pokazujem. Naučio sam ne odavati emocije, naučio sam poslušno klimati kad se to od mene očekujem i od trenutka kad sam to naučio, sam sebi više ne djelujem čovječno: uvjeren sam, da sam se pretvorio u lutku. Bolje reći u pajaca. Sa nepunih dvadeset i tri, odričem se samog sebe. Sve u meni protestira protiv toga, a osjećaj nemoći težak milijun tona pritišće mi uzburkane misli.
- Što je sa tobom? - pita me stari prijatelj Lisac.
- Ništa - mirno odgovaram. - Sve je u najboljem redu.
- Objesi to mačku o rep! - kaže Lisac. - Znaš li sa kime razgovaraš? Znaš li zbog čega ste mi prišili nadimak "Lisac"? I zbog toga me ne laži, nego istresi istinu. Ja sam ti najbolji i najstariji prijatelj, sjećaš se?
- Sjećam se - odgovaram sa smiješkom. - Ne daš mi zaboraviti.
- Hajde, ne izmotavaj se - uporan je Lisac. - Jesi li se posvađao sa Mirnom?
- Nisam.
- Pa onda?
Prijem je organiziran u našu čast, za nas, ( kako mi samo čudno i sasvim strano zvuči to "za nas" ) za Mirnu i mene. Organizirali su ga Mirnini roditelji u svojoj kući, ogromnoj kućerini na tri kata. Prijem se održava na prvom katu u velikoj i svijetloj dnevnoj sobi, najvećoj dnevnoj sobi, koju sam ikada vidio. Sve mi se ovdje čini grandiozno i suviše blistavo.
Gledam u Mirnu koja blista. To joj moram priznati: izgleda fantastično, a tako se očigledno i osjeća. Sa mnom nije tako: ne osjećam se fantastično. U stvari, ne osjećam se nikako. Gledam je kako se kikoće u suprotnom uglu sa svojim prijateljicama i baca kose i lukave i pobjedničke poglede prema meni. Povremeno mi veselo, naglašeno veselo, mahne visoko podigavši ruku, a pritom joj se crna kosa zatrese, valovi zaplešu u njoj. Nekad me to bacalo u ekstazu: sad promatram ravnodušno.
- Ne znam što očekuješ čuti - odgovaram polako prijatelju. - Konačno, ovo nije ni mjesto za ozbiljan razgovor.
- Očekujem čuti istinu - reče Lisac. - Eto što očekujem. Samo istinu od svog najboljeg prijatelja.
- Pa dobro - kažem mu popuštajući. - Uzmi čašu, ili još bolje bocu, pa da izađemo na balkon. Tamo nas neće nitko smetati.
Noseći bocu viskija "Ballantines" otvoreno i svakog drsko gledajući u oči, kad bi se netko sa čuđenjem zagledao u njega, Lisac pođe ispred mene preko ogromne i glasne dnevne sobe, pa pomakne velika i staklena klizna vrata. Netko me potapša po ramenu i okrenem se.
- Što izvodite, vas dvojica? - pita me Mirna, koja je primijetila što namjeravamo i prišla nam.
- Samo mali privatni razgovor - umirujem je. - Ništa više. I za čas smo nazad.
- Što imate razgovarati? - pita ona, a crne joj oči bljesnu: ljubomora joj vrišti iz plamtećih očiju. - Ovo je naša večer.
- Znam da je naša večer, zlato - umirujem je tiho. - Ali Lisac mi je najstariji i najbolji prijatelji i želi sa mnom razgovarati.
- A ja želim da razgovaraš sa mnom - reče Mirna i hvata me za mišicu. - Da budeš sa mnom. Da me ne ostavljaš.
- Ne ostavljam te, zlato - strpljivo joj tepam. - Za čas ćemo se vratiti i opet ću biti samo tvoj.
- A ono? - pita ona i pokazuje na bocu "Ballantines"-a. - Hoćete li sve to popiti? Napiti se?
- Ma daj! - kažem joj i grlim je, a najradije bih je pljusnuo. - Večer je svježa i to nam je samo da nas drži zagrijane.
- Dosta sranja! - zareži Lisac. - Pusti ga pola sata. Imati ćeš ga ostatak života.
Napućivši usne, Mirna mu dobaci prezrivi pogled, ali ništa mu ne odgovori: poštuje naše prijateljstvo, iako ga ne odobrava.
- Petnaest minuta - šapne mi i njen me dah opali po obrazu. - Ni sekundu duže!
Na balkonu, sa koga inače puca pogled na more, a koje se sad zbog tamne jesenje oblačne noći ni ne vidi, već samo naslućuje, Lisac natoči izdašno čaše i obojica dobro potegnemo.
- A sad govori - reče on. - I nemoj okolišati.
- Neću okolišati, ali kako sve objasniti, kad je sve tako čudno, meni neshvatljivo.
- Čini mi se da si nesretan - primijeti Lisac. - A morao bi biti sretan, zar ne? Uskoro se ženiš sa krasnom djevojkom, dobio si krasan posao kod njenog starog, a vjerojatno će vam i stan kupiti. Rekao bih: pravi srećković.


Srećković kaže on, moj najstariji i najbolji prijatelj. Srećković. Sve sam prije nego srećković, mislim i potežem iz čaše: viski mi pali grlo, reže utrobu, ali pijem dalje. Srećković. Tako se čini. Ali ja mislim sasvim suprotno. Osjećam se nemoćno, osjećam se ulovljen, u stupici.
- Trudna sam - ispalila je Mirna prije mjesec dana, nakon što smo se dobro izvaljali na mom starom kauču.
- I? - upitao sam je. - Kako to? Zar nisi ništa poduzela? Tvrdila si da jesi ...
- Zaboravila sam.
Tada sam je prvi put poželio pljusnuti. Ali nisam. Možda sam trebao. Zaslužila je, to je neosporno. Namjerno je ostala trudna: upecala me! Namjestila mi stupicu, a ja sam poput posljednje budale uletio u nju.
- Ti si lud! - odvratila je na moj prijedlog da se riješi trudnoće: još je bilo vremena, mislio sam, ali pogrešno sam mislio. - Prošla su tri mjeseca.
- Pa zašto...?
- Željela sam ...
I od tog trenutka u mene se uselio pakao. Nisam se osjećao spremnim za brak, za obiteljski život, a najmanje sam bio spreman na očinstvo. Ali je Mirna na sve moje argumente odmahivala rukom i oslikavala mi zajedničku budućnost u najsvjetlijim bojama. Njen će nam stari pomoći u startu, govorila bi i to je bio njen najjači argument: u njenim je očima njen otac bio svemoguć, poput boga.
Popustio sam. Predao sam se. Nekako su se stvari i događaji počeli odvijati kao sami od sebe, bez mog učešća, sve više me gurajući u pravcu sa koga sam sve više želio skrenuti. Ali nisam imao snage. Struja, koja me zahvatila, nesmetano me nosila dalje, sve dalje.
Jedne me nedjelje odvela na svečani objed kod svojih, gdje je njen stari, poznati poduzetnik, još jasnije objasnio mi moju budućnost uz njegovu kćerku. Nitko me nije pitao volim je, želim je uzeti za ženu, pristajem li na njihove planove. Nitko me ništa nije pitao. Valjda su smatrali kako imam biti sretan što mi, kako su oni to sigurno doživljavali, izlaze u susret i omogućuju mi dobar start na početku bračnog života.
- Imate sve predispozicije da budete sretni! – grmio je njen stari, udobno zavaljen u fotelju i sa čašom plemenitog crnjaka u ruci. – I biti će te! Ja ću se za to pobrinuti, ništa ne brini. Budi dobar prema mojoj maloj i imati ćeš sve! Sve!
Ježio sam se u sebi slušajući njihove slatke riječi i gledajući nasmijana lica, ali ništa nisam rekao. Šutio sam i mislio, kako sam mogao proći i gore. Mnogo gore. Ali me crv izjedao: nije to bio život kakvog sam želio, o kome sam sanjao. To je bio njihov život nije bio moj. Ja nisam želio dijete, ne sada, ne ovako rano. Nikako ne u svojoj dvadeset i trećoj godini. Pa još nisam ni počeo živjeti. Još nisam ni otputovao u Kinu, što mi je najveća želja. U stvari, ni jednu svoju želju još nisam ni ostvario. I naposljetku, ne vidim ljepotu roditeljstva, ne mogu je vidjeti i nisam kriv zbog toga, kao što mi je nabila pod nos Mirna u jeku naše prepirke, jedne od mnogih. Umjesto toga vidim kako to dijete neće imati sunce mog djetinjstva, ni more, ni zrak. Možda će, kad ono odraste, morati nositi gas-masku svaki put kad bude napuštao stan i izlazio na ulicu. Već je sad nesnosno živjeti, a kakva li tek budućnost stiže! Klati ćemo se međusobno za kapljicu vode, kao što se sad koljemo za naftu. Zar da svoje dijete odgojim za takav svijet?
I najvažnije: sigurno će imati vječno nezadovoljnog oca, koji je propustio živjeti svoj život i koji je potrošio svoj život, jer ne živjeti kako želiš, kako misliš da bi trebalo ... ima li to uopće smisla? Iz jutra u jutro buditi se uz ženu koja te primorala da je uzmeš za ženu, odlaziti na posao koji ne voliš raditi ...
Naravno, ni riječi nisam rekao. Kome? Njima? Njima koji sve imaju što se može kupiti novcem i zbog toga misle da mi mogu određivati način života, jer ja nemam novaca, siromašan sam po njihovim kriterijima. Sa prezirom sam slušao njihove planove o mom bračnom životu i sve mi se više sve to skupa gadilo. Ali šutio sam i dalje. Jesam li postupao kukavički?


- Nisi kukavički - reče Lisac. - Ali glupo jesi. To sigurno!
- Ponio sam se bijedno - kažem i otpijem još jedan veliki gutljaj. - Znam to. Trebao sam ustati i glasno im reći kako se ne želim oženiti njihovom princezom, ne želim raditi za njih, ne želim...
- Smiri se - reče Lisac i stisne mi mišicu umirujući. - Još se možeš izvući iz stupice.
- Misliš? - pitam ga sa nadom u glasu: možda on, moj prijatelj, ima čarobnu formulu koja će mi vratiti oteti život?
- Vratimo se - reče Lisac umjesto očekivane čarobne formule: morati ću je sam pronaći i pronaći ću je! - Već smo dugo ovdje.
- Da pobjegnem? -pitam ga.
- Gdje? - pita Lisac i odmahuje glavom. - Ma daj, čovječe! Samo te panika uhvatila. Ništa više, samo panika! Kažu da svakog uhvati panika pred vjenčanjem. Proći će.
Ali ja znam da nije u pravu, nije samo panika, uopće ne osjećam paniku, već se osjećam mirno, blago, opuštajuće, dok donosim u sebi konačnu odluku: pobjeći ću! Da, pobjeći ću! Tamo gdje me ne mogu uloviti.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 5. prosinca 2007.

Mrtvilo



Sve joj nekako čudno izgleda, kao da ona, Snješka, ne proživljava ovo lijeno poslijepodne. Četiri su sata, a u kafiću nema nikog. Baš nikog!
Nije da joj to ne prija, godi joj ova tišina, mir, koji se spustio na inače živahno mjesto, prepuno dima i buke. Čudno. Ni jednog jedinog gosta nema, a petak je. Ne može se sjetiti kad je posljednji put nešto sličnog doživjela. Možda ...
I upravo u tom času vrata se otvaraju i Snješka, dvadesetogodišnja kći vlasnice kafića "Jugo", podigne plavokosu glavu i pogleda u pravcu otvorenih vrata, dok sivoća dana nahrupi u prostoriju, zajedno sa visokim mladićem, koji krupnim koracima priđe šanku.
- Što je ovo? - upita glasno i trgnuvši glavom, obuhvativši tim trzajem praznu prostoriju. - Radiš li, ili ne radiš?
- Radim - odgovorim Snješka i nasmije se razdragano: dopada joj se Duje, kojeg su svi njegovi prijatelji, naravno, nazivali "Sveti", da bi se to nakon nekog vremena transformiralo u "Svetac".
- Je li ti teško? - upita je Svetac
- Zar ne vidiš da se ubijam od posla?
Oboje razdragano prasnu u smijeh i Snješka osjeti iskru, koju je taj zajednički smijeh pokrenuo, rasplamsao, pa se naglo uozbilji i smeteno pogleda mladića, obučenog u izlizane traperice i smeđu kožnu jaknu. I Svetac osjeti promjenu: ne zna reći što se dogodilo, ali zna da se nešto važno za njega upravo odigralo, osjeća to u sebi i zna da se ne vara, pa mu pogled crnih očiju bljesne radosno.
- Hoćeš li popiti nešto? - upita Snješka: nije to bilo profesionalno pitanje, već pitanje protkano pažnjom, nekom novom bliskošću.
- Naravno - odgovori Svetac. - Daj mi pivicu. Još uvijek je dovoljno toplo, da bi se moglo uživati u njoj.
- Čudno, je li? - odgovori Snješka. - Za koji će dan Božić, pa Nova, a mi još nismo ni kapute izvukli.
- Što se mene tiče - reče Svetac mjereći neskriveno njenu lijepu figuru u kratkoj suknji - to mi sasvim odgovara.
- Ne budi bezobrazan! - reče ona, ali joj bilo drago čuti kompliment i rumenilo zadovoljstva joj se razlije ljepuškastim licem.
- Ne ljuti se odmah - zamoli Svetac, uplašen da nije možda pretjerao, a tako su lijepo započeli, točno to osjeća i nada se ...
- Sve je OK - umiri ga Snješka brzo, osjetivši njegovu nesigurnost i žaleći zbog brzine svog jezika.
- Već se poduže poznajemo - reče Svetac nagnuvši se nad šank, bliže njoj. - I već se poduže spremam nešto te pitati.
- Pitaj - reče ona, a drhtaj joj iščekivanja nježno zatreperi u grudima: hoće li Duje konačno postaviti ono pitanje za kojim ona toliko žudi?
- Htio sam te pitati - reče Svetac tiho, ali odlučno - bi li pristala naći se sa mnom negdje drugdje, a ne u svom kafiću?
Iza njih se vrata otvore i Svetac opsuje u sebi: to je mogao i očekivati! Sad, kad je konačno smogao hrabrosti i zamoliti Snješku za izlazak, netko će mu od lokalnih pijanaca pokvariti doživljaj.
Ali u kafić nije ušao nitko od lokalnih ljudi, već mlada, tridesetogodišnja žena, umotana u smeđi mantil i uplakanih plavih očiju, natečenim i crvenim. Lagano klimne glavom prema Snješki i Svecu, pa oklijevajući pođe prema stolu u samom uglu i sjedne, brišući oči bijelom maramicom.
- Uh, jadnica - promrmlja jedva čujno Snješka. – Nešto ju je ružnog snašlo ... idem vidjeti što želi.
Svetac ostane sam za šankom, gledajući u duge i lijepe Snješkine noge i proklinjući trenutak kad je uplakana žena zakoračila u kafić. Zar nije mogla pričekati još samo jedan minut? Minut u kojem bi on doznao ono što ga zanima: hoće li Snješka prihvatiti njegov poziv ili neće.
- Plače i plače - promrmlja pored njega Snješka, koja se vratila i koja petlja oko aparata za kavu. - Strašno ju je vidjeti.
- Zašto?
- Kako zašto? - začudi se Snješka. - Pa očito je da pati.
- I ja patim - reče Svetac.
- Ti? - Snješka se nasmije potiho. - A zašto?
- Pa nisi mi odgovorila na pitanje.
- Na koje pitanje? - pita Snješka, ali Duje vidi dobro kako ga samo blago zafrkava i već zna njen odgovor.
- Ah! - nemarno reče otpivši malo. - Ako ga nisi zapamtila ...
Pogledi im se sretnu i oboje se odjednom nasmiju, a Svetac, u kome se vražićak probudio i postao drzak, pruži ruku i blago pomiluje djevojčinu plavu i meku kosu, a ona mazno pogne glavu vršeći tako pritisak na mladićev dlan i odgovor odjednom više nije trebao biti izrečen.
Iz njihovog privatnog raja, trgne ih glasni uzdah žene koja je malo prije ušla i oboje pogledaju prema njoj.
- Idem joj odnijeti kavu - reče Snješka.
Duje klimne i ne reče ništa. Pogledom luta po praznoj prostoriji i odjednom shvati, kako je prvi put ovdje, a da ne vlada buka, smijeh, žamor. Tihi mir, na koji nije navikao, pomalo mu ide na živce.
- Pa gdje su svi danas? - upita, kad se Snješka vrati.
- I ja se to pitam - reče ona.
- Petak je, a nigdje nikog - promrmlja Svetac. - Trebalo bi sve vrvjeti od živosti, a ovdje mir i tišina. Pravo mrtvilo.
- Svaki će čas navaliti - reče Snješka. - Neće ovako dugo ostati.
Vrata se ponovo naglo sa treskom otvore i Duje, koji stoji za šankom okrenut ulazu leđima, naglo se okrene na taj zvuk, očekujući ugledati nekog poznanika i radujući se što je onaj, za njega važan razgovor sa Snješkom uspio obaviti za vrijeme neuobičajenog mira, pravog mrtvila. Ali umjesto nekog od svojih poznanika, Duje ugleda visokog i nepoznatog muškarca četrdesetih godina, kojem na licu lebdi olujni oblak, a iz crnih očiju sijevaju munje. Muškarac u trenu pogledom preleti preko prostorije i zatim odlučnim korakom krene prema uglu, prema usamljenoj i uplakanoj ženi, koja je prije samo desetak minuta ušla u tihi kafić.
Zapanjen, ne vjerujući da se događa ono što dobro vidi, Duje ugleda muškarčevu ruku koja poput zmije izlazi iz džepa, a u njoj se zlokobno svjetluca smrt.
Žena ustane uplakana i molećivo gleda muškarca, a kao posljednju obranu, podiže ruke sakrivajući lice, jecajući:
- Nemoj! Nisam kriva. Nemoj!
Ali joj pucanj prekida glas, siječe riječi i velika joj crvena mrlja širi se na njenim grudima, zatim drugi, treći, četvrti ... pucnji odjekuju u maloj prostoriji nezaustavljivo jedan za drugim. Žena pada a muškarac stoji iznad njenog tijela i baca pištolj na pod.
- Možete pozvati policiju - reče mirno.
Poput automata, Duje prilazi zamrloj Snješki, nježno joj grli ramena i posjeda na stolicu. Nisu trebali zvati policiju: mora da su pucnji nadaleko se čuli, jer za čas je u lokal uletio policajac. Zatim još netko, pa još netko ... i brujanje zahvati lokal, mnoštvo se kreće, razgovara, objašnjava, brujanje glasova odjekuje ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 1. prosinca 2007.

Petkom



Sa mora dolazi nam leden vjetar, koji pozdravlja sumrak i sunce na zalasku, zbog čijih se zlatnih zraka brda ljubičasto presijavaju. Gledamo u ta brda, stojeći na obali, uz sam rub, ispod nas je more, mirno, tiho, jedva malo valovito: šumi tajanstvenim plavetnilom koje polako prelazi u crnilo, dok nijemo njiše sjenke brodova. Noć se spušta, raširila je krila i za čas će sve umotati u crno.
- Hoćemo li na piće? - pita Boris. - Postaje hladno i prijati će nam.
- Naravno - odgovorim. - Sunce zalazi, vidiš? To je vrijeme kad piće najviše prija.
- Meni uvijek prija - promrmlja on keseći se, dok krupnim koracima žurimo prema lokalu udaljenom dvadesetak metara i iz kojeg dopire glasan smijeh.
- Bučno je unutra - primjećujem. - Kao da nešto slave.
- Vjerojatno grupa pomoraca ispija piće prije isplovljivanja - kaže Boris.
U pravu je, shvaćam istog trena kad ulazimo u zadimljenu gostionicu "Mornar". Svi prisutni su razdragani, ima ih desetak i svi stoje sa čašama u rukama, a lica im zažarena što od pića, a što zbog uzbuđenja skorog odlaska. Pristojno klimajući na sve strane, Boris i ja prođemo pored njih na suprotni i udaljeni kraj šanka: tu ćemo moći nesmetano razgovarati.


"Petak je", pomislim u hipu i tjeram misao, tjeram je što dalje, ali se ona ne da. Petkom bih je dočekivao na autobusnoj stanici i bio uzbuđen poput školarca i jedva bih dočekao onaj čarobni trenutak kad bih ugledao njenu čupu divlje i crne kose i veseli osmjeh na sitnom licu. "Petak je", mislim potišteno, jedva čekajući da naručeno piće stigne.
- Imaš li koji plan za vikend? - pita me Boris, baš kao da mi čita misao.
- Imam - lažem ga bezočno i ne mogu se sjetiti, da sam ga ikada do sada slagao, a sad to činim mirno gledajući ga u oči: da ne posumnja. - Pozvan sam na nekakvu gozbu, uobičajeno prežderavanje.
- Zorica i ja slavimo godišnjicu - reče on nemarno, kao da ništa nisam rekao - i bilo bi nam drago da dođeš. Neće biti ništa naročito: samo nas troje i brdo hrane.
- To zam -smijući se kažem. - Tvoja Zorica kuha kao da joj čitava posada broda dolazi na klopu. Ali ne mogu: zbilja sam pozvan i već sam prihvatio poziv.
- Možda se možeš izvući - navaljuje Boris i na taj mi način odaje kako nije povjerovao u moju laž.
- Ne mogu, zbilja ne mogu - odbijam blago, pa u neprilici zabadam nos u čašu.
- Pa dobro - popušta on. - Ako ne ide ...


Petkom bi dolazio na autobusnu stanicu petnaest minuta ranije, prije dolaska autobusa koji mi je donosio nju i tih bi nekoliko minuta šetao gore-dole i izvirivao u pravcu dolaska njenog autobusa. Drhtavo iščekivanje. Koje je trajalo i trajalo i nikako da mu dođe kraj.
A onda bi se autobus pojavio u daljini i ja bih brzo kidao papir sa ruže, koju bih uvijek u takvoj prilici kupovao: papir bi odbacio u kantu za smeće i sa svježom ružom, poput krvi crvenom, čekao nju i sjaj njenih očiju. U utrobi bi mi se plamen pojačao i nadirao prema licu.
U takvom sam jednom trenutku shvatio da sam zaljubljen i kad mi se ta misao prosula se ispred mene, začuđeno sam zastao sa zgužvanim papirom u jednoj i krvavo-crvenoj ruži u drugoj ruci. Zaljubljen? Zar može to biti istina?
Autobus se zaustavio ispred mene, vrata se njegova uz uzdah otvorila i gotovo odmah pojavila se ona, a osmijeh joj obasjavao lice i sva su moja pitanja odlepršala u večernji sumrak: ništa više nije bilo važno. Ona je tu. Došla je. Još jednom. Jer nekako, u dubini svoje uzburkane utrobe, kao da sam uvijek očekivao njen nedolazak. Zašto? Ne znam.


- Hoćemo li još po jedno? -upita Boris i vraća me u stvarnost.
- Ne hvala - odbijam ga. - Žao mi je, ali nemam vremena. Dogovori ...


Grabim uz stepenice i mislim na nju. Prijatelj mi je otišao i ostajem sam, nikog više nema pored mene, kao što nema već poduži period. Polako se navikavam. Samoća, ponekad usamljenost, a najčešće sjeta.
Podsjetnici. Gdje god se okreneš podsjetnici. Eto, u ovoj cvjećarni kupovao sam najčešće ruže za nju. Zastajem ispred male trgovine cvijećem i gledam u osvijetljen izlog. Izlazi prodavačica, koja je ujedno i vlasnica i koja me prijateljski pozdravlja.
- Dobra večer - kaže i prijazno se smiješi. - Kao i obično: jednu crvenu ružu?
- Dobra večer - odgovaram uz smiješak. - Kao i obično, molim.


Hodam sa umotanom ružom u ruci. Još samo dvije ulice i kući sam. Gledam u ružu i pitam se ... ali onda odlučujem: ne, neću je baciti! Donijeti ću crvenu ružu kući i staviti je u čašu vode, a čašu sa ružom u njoj pored radija, točno na ono isto mjesto, gdje bi je i ona stavila, da je došla ovaj petak, kao što je radila svaki onaj petak, kad bi doputovala unoseći u moj život ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.