utorak, 28. prosinca 2010.

Požuda



Zabijajući trozube vile u mokru i mirisnu zemlju, dok su mi mišići na nogama podrhtavali od napora, bacao sam poglede prema Nives. Stajala ni tri metra dalje od mene i blagi mi je povjetarac donosio njen miris. Miris žene. Požudno sam ga udisao, šireći nozdrve, a Nives je to, naravno, primijetila, pa je zauzela pozu od koje svakom muškarcu mora zastati dah i izazvati želju.
Obučena u kratke i sive flanelske hlačice i maju bez rukava iste boje, nagnula se jako prema naprijed, stražnjicu je podigla u vis i upućivala mi pohotne poglede ispod svog vlastitog izbrijanog pazuha. Zbog iznimno vrućeg dana, a i zbog napornog rada, oskudna joj se odjeća prilijepila uz čvrsto tijelo, više otkrivajući nego sakrivajući. Onaj njen najintimniji dio, zbog položaja tijela kojeg je namjerno zauzela, bio je izložen mom užarenom pogledu. Nives je to znala, naravno. Zelenkaste su joj oči plamtjele, lice bilo zažareno. Pogled mi je njen govorio što želi činiti. Sa mnom činiti. Nadlanicom je povremeno sklanjala neposlušni crveni pramen koji bi joj pao preko čela i brisala znoj, pa joj je bijela i nježna koža, kakvu već imaju crvenokose, bila umrljana smeđom bojom zemlje.
- Hoće li konačno otići? - upitao sam ispod glasa, iako u našoj blizini nikog nije bilo tko bi nas mogao čuti.
- Čini se da neće - odgovorila je tiho.

Govorili smo o njenom mužu, naravno. Oboje smo željno i nestrpljivo i sa pritiskom u preponama čekali trenutak kad će on izaći iz kuće sa torbom punom spisa prebačenom preko ramena, a od koje se nije odvajao i doviknuti nam da odlazi. U potragu za novim kupcima. Kojima je prodavao stanove koji nisu bili njegovi. I bogatio se, zanemarujući sve ostalo, naročito svoju pohotnu ženu.
Kad bi konačno dočekali taj trenutak, nas bi dvoje, Nives i ja, još neko vrijeme radili na zemlji pripitomljavajući je, a zatim bi ona odlazila u kuću ostavljajući me samog da se znojim na suncu, na goloj i divljoj livadi, koju će Nives uz moju pomoć pretvoriti u cvjetnu poljanu.
Nakon otprilike desetak minuta, za koje bih vrijeme sam marljivo radio, zamišljajući Nives u kući kako se nestrpljivo muva, priželjkujući da vrijeme brže prolazi, ona bi se pojavila pred kućom i veselo domahnula rukom.
- Odmori se malo! - povikala bi glasno. - Skuhala sam kavu. Dođi!
- Ima još toliko toga ... - odgovarao bi ne završavajući rečenicu.
- Ne mari! - naređivala bi Nives uz nestrpljivi pokret ruke. - Ne moraš prekopati sve odjednom. Dođi na kavu. Zaslužio si.
Ja bih klimnuo, zabio vile u zemlju, obrisao znoj s lica i polako se uputio prema kući. Predstava za radoznale susjede. U kojoj smo oboje s uživanjem igrali, priznajem.
U kući, konačno sakriveni od radoznalih pogleda susjeda koje smo i te kako osjećali na sebi, grabili bi divlje jedno drugo. Ljubili bi se divlje, dok bi nam ruke pomamno istraživale znojna tijela. Obično bi otišli u malu sobicu u kojoj nitko nije spavao, ali iz koje se sa prozora pružao pogled na vrt i ulaz u njega, pa smo tako mogli povremeno, uz neprekidno strastveno milovanje, bacati poglede prema mjestu odakle je mogla doći opasnost. U vidu Nivesinog muža ili nekog radoznalog susjeda.
Jedna poslovica kaže, kako čitav svijet voli ljubavnike. U našem slučaju, činilo se da nas je voljelo i samo nebo. Nikad nas nitko nije ometao u našem bezgraničnom i strastvenom uživanju. Jednom smo se opasno zanjihali na rubu, ali sve je dobro prošlo.
Kao i obično, dok sam trgao odjeću s Nives, usmjeravao sam je prema onoj sobici, koju smo, naravno, zvali našom. Ali se Nives odlijepila od mene i zatresla crvenokosom glavom, dok su joj zelene oči blistale.
- Ne - rekla je ne dopuštajući mi da joj skinem majicu. - Ne tamo.
- Zašto ne? - upitao sam iznenađeno.
- Ne znam - odgovorila je, a pogled joj je bio uplašen i to me silno iznenadilo, jer prvi sam put je vidio uplašenu.
- Misliš da će se vratiti? - upitao sam, misleći naravno na njenog muža, koji je kao i uvijek otišao ostavivši nas same.
- Ne znam.
- Predosjećaš nešto?
- Ne znam.
- Pa gdje ćemo onda? - nestrpljivo sam je upitao: želio sam se konačno zabiti u njenu vlažnu nutrinu, jer suviše smo dugo čekali na trenutak slobode, da budemo sami: nisam više želio ni mogao odgađati trenutak naslade.
- Tamo - rekla je i pokazala na kupaonicu.
Ništa više nisam pitao. Nisam želio razgovarati. Želio sam se zabiti u nju i osjećati njen vreli dah i ništa mi drugo nije bilo važno. Pogotovo ne mjesto na kojemu ću utažiti svoju žeđ, želju koja je rasla i rasla …
Zaključala je vrata kupaonice i okrenula se prema meni. Lice joj je bilo zažareno, oči plamteće, jezikom je prelazila preko usnica. Podrhtavala je, baš kao i ja. U dva mi je koraka prišla, strgnula s mojih bokova kratke hlače u kojima sam radio i pustila ih da padnu preko gležnjeva. Blago me je gurnula i prisila sjesti na spuštenu zahodsku dasku. Zatim je spustila svoje kratke hlačice zajedno s minijaturnim gaćicama i opkoračila me.
Iz dubine grudi oteo mi se uzdah sladostrašća. Gledali smo jedno drugo u oči i dok su nam se tijela trzala i primijetio sam kako joj pogled tamni i postaje sve tamniji. U dubini zelenih joj očiju plamtio je užitak. Zabacila je glavu i zajaukala tihim i jedva čujnim slatkim jaukom. Blago sam je ugrizao za napeti vrat, osjećajući kako je u tom trenutku dosegla vrhunac na koji je odmah povukla i mene.
Bilo je gotovo. Za čas. Nikad brže nismo to učinili. I to me je iznenadilo. A iznenadilo me i kad se Nives odmah, čim je sladostrasni grč prestao tresti naša spojena tijela, odlijepila od mene, obrisala vlažno međunožje i ponovo jednim potezom navukla minijaturne gaćice i kratke hlače.
- Zašto toliko žuriš? - upitao sam je polako ustajući s zahodske školjke: koljena su mi lagano podrhtavala.
- Ti ostani - rekla je Nives umjesto odgovora i izašla iz kupaonice.
Pljuskajući lice hladnom vodom, preispitivao sam svoje osjećaje, nastojeći ih dokučiti, ali mi je značenje svega ovog što se odigralo izmicalo. Mogao sam samo misliti na njeno vlažno međunožje kojim me naprosto usisala i kao da sam pubertetlija, nametnula mi ritam i vrhunac uživanja. Skrativši sve na najmanju moguću mjeru, pa se sad, pod hladnim mlazovima vode, događaj činio nestvaran, više ličeći na erotski san.
A onda sam začuo glasove i shvatio da se njen muž iznenada vratio, a što se nikad prije nije dogodilo. Kad bi krenuo u svoj pohod, uvijek bi bio odsutan najmanje tri sata. Je li Nives predosjetila njegov povratak?

Tog vrućeg dana nije odlazio i osjećao sam neizmjeran bijes zbog toga. Nives me smirivala, koliko god je to mogla.
- Hajde, - rekla je Nives kad smo završili s radom, pospremili alat i pili kavu u kuhinji - odvesti ću te kući. Zaslužio si.
Njen je muž podigao pogled s papira koje je proučavao: uvijek je prelistavao neke papire kad bi bio u kući, duhom odsutan, kao da ne pripada ovom mjestu koje je bilo njegovo.
- Je li to u redu? - upitao sam ga.
- Naravno - odgovorio je, jer drugo nije ni mogao odgovoriti, ali osjetio sam njegovo kolebanje, njegovu želju da odbije molbu i sam se ponudi da me odveze kući.

Spuštajući se niz brdo vozila je nervozno i skrenula na sporedni šumski put, vozeći otprilike pedesetak metara po njemu. Nije htjela dalje, nije mogla dalje, oboje nismo željeli dalje.
- Na stražnje sjedište - promuklo je rekla.
Znao sam na što misli: biti će ovo repriza onog događaja iz kupaonice. Nisam imao ništa protiv. Naprotiv.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 25. prosinca 2010.

Vjetar s kišom



U prvi mah nije znao što ga je probudilo, pa je u noći napeto osluškivao. Fijuk vjetra i šum kiše stapao se s tihim, jedva čujnim šumom kompjutera. Osluškivao je napeto, znajući da više neće moći zaspati. Vjetar kao da je zloslutno najavljivao neki ružan događaj. Nikad nije volio kišu, a kiša s vjetrom ...
Pogleda na sat: 2:55! Uspio je odspavati samo dva sata. Okrene se na bok trudeći se ne misliti ni na što, nastojeći ponovo zaspati, ali osjećao je kako je sve uzalud. Budan je, da budniji ne može biti. I što prije ustane, prije će prekinuti ovo mučenje, u što se počelo pretvarati njegovo besmisleno prevrtanje u krevetu.
Istog trena kad je to pomislio, iskoči iz ugodnog i zaštitničkog kreveta i počne se žurno oblačiti, silno želeći kavu. I onda počne misliti na nju, kao što mu se često događalo. Mirno je prihvatio činjenicu kako uspomenu na nju ne može izbrisati, osjećajući olakšanje zbog tog prihvaćanja. Jer ranije, dok se borio protiv toga, osjećao je ljutnu prema samom sebi. Želio je zaboraviti, a zaborav nije dolazio.
Vjetar se vani pojačao i dopirao mu do svijesti, iako su mu misli bile daleko od noći u kojoj je budan i u kojoj još jednom misli na nju. Potaknutim iznenadnim udarom kiše po prozoru, okrene glavu u tom pravcu. Kišne su se kapi slijevale niz glatko staklo, pišući sjećanje vodenim prstima po glatkoj i prozirnoj površini. Pisanje i brisanje. Istovremeno.
Otpivši gutljaj vrele i crne tekućine, potraži u kompjuteru njen "folder" i uz osmjeh prisjećanja počne razgledati digitalne fotografije koje su ga vraćale u prošlost. Njihovu, zajedničku prošlost. A onda odjednom fotografija više nije bilo, a umjesto njih otvori mu se blog. Ne bilo koji blog, već zajednički blog. Kojeg su pisali ona i on, na njenu inicijativu. A čije je stranice on jedne tužne noći spremio i gotovo sasvim zaboravio na njih.
Iznenađeno je zurio u plavu podlogu bloga i čitao ulomke. Gotovo je sasvim zaboravio na ovaj blog. Kako je to moguće? Nije znao treba li se radovati toj činjenici, ili žaliti zbog nje.
Radoznalo se vrati zajedničkom blogu čitajući ga pažljivo i prisjećajući se ne samo događaja koji su potaknuli pisanje, već i osjećaja koji su u ono vrijeme obostrano bujali. Rijeka nježnosti prelijevala se, nadirala bujicom, presijecajući mu dah. Njene su riječi odjekivale u njemu, u mašti ju je čuo. Gotovo ju je mogao vidjeti kako gola, nježna i ranjiva, sjedi u krevetu sa šalicom kave u ruci, a koju joj je on donio, kao što ju je gledao mnoga slatka jutra.
Zatim, uz jedan njegov sasvim nesvjesni klik, otvori se stranica, a na plavoj podlozi ležala su bijela njena slova:

Želim provući svoje
Tek propupale grančice
Kroz tvoju kosu
Želim se priljubiti uz tebe
Neka pod tvojim prstima
Šapuće tanka kora moga debla
Želim tankim korijenjem
Urasti pod tvoju kožu
I na svaki tvoj poljubac
Bijelim cvijetom odgovoriti
Volim te…

Pročitavao je pjesmu posvećenu njemu u nekom drugom i dalekom vremenu, uvijek iznova uživajući u igri riječima i osjećajima koje je pjesma izazivala u njegovim grudima. Odjednom više nije osjećao nemir, a fijuk je vjetra prestao biti zloslutan. Naprotiv, nježno zviždeći, vjetar mu je vraćao sjećanje na njen jutarnji topli dah, usađujući mu mir kojeg je samo uz nju osjećao.

Njegov se mobitel oglasi neugodno glasno, obavještavajući ga o primitku poruke i on se iznenađeno trgne, sjećanje se napola rasprši i on pruži ruku, sasvim siguran da je pristigla poruka njena.
"Obnovite ... ", pročita samo i nemarno odbaci mobitel na nepospremljeni krevet iz kojeg je ustao prije otprilike tri sata. Pogleda kroz prozor u kišu, a vjetar ponovo povrati onaj zloslutni fijuk, koji se na čas pretvorio u nježni zvižduk sjećanja. Dan je zamijenio noć, ali nije bilo neke znatne razlike. Veliko i teško sivilo obavilo je grad. A nemir u njegovim grudima iznova zatreperi.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 18. prosinca 2010.

Brod


Za Piskaralo Tixi, bez koje ove priče ne bi bilo! I za Rusalku, koja je poškakljala moj ego!


Nisam htio prisluškivati, ali me neki čudan i do sad nedoživljeni osjećaj nije napuštao i odlučio sam mu popustiti.
Primijetio sam te čudne tipove istog trena čim su stigli luksuznim automobilom, izašli iz njega i počeli se uspinjati mostom na palubu gdje ih je čekao Prvi palube i uljudno pozdravio. Način, na koji je Prvi klimnuo glavom, bio mi je sumnjiv, jer Prvi je bio vražja prznica i ništa mu draže nije bilo nego sasuti u sebe nekoliko oštrih pića, pa se veselo razmahati šakama u baru u kojemu bi se trenutno nalazio. Ovdje, na palubi, bio je to sasvim drugi čovjek: miran i učtiv, ali ponosan i kad sam primijetio onaj čudan naklon glave, znao sam da se nešto ružno događa. I odlučio sam prisluškivati.
Posjetitelji u skupocjenim odjelima smjestili su se u velikom zapovjednikovom salonu, a stjuard im odmah donio kavu i poslužio ih, radoznao baš koliko i ja, ali ga je mrki pogled Barbe, kako su svi zvali zapovjednika, brzo otjerao. Nevoljko je otišao osvrćući se preko ramena, dok je Barba otvarao sasvim novu bocu viskija marke "Johnny Walker" i stavljao je pred goste na uglačani sjajni stol.
- Je li istina to što se govorka? - upitao je Prvi odmah izravno, onako kako je samo on znao i pretvarajući se da ne primjećuje prijekoran Barbin pogled.
- A što ste to čuli? - odvrati pitanjem najniži čovjek u tamnom odijelu, zapiljivši se hladno u Prvog. - I od koga?
- Govori se da je s brodom gotovo, da ga šaljete u rezalište, a nas ... - rekao je Prvi i ostavio rečenicu visjeti u zraku jedan trenutak. - Je li istina?
- Brod je star - reče onaj visoki u crnom odijelu uz lagani osmjeh.
Protrnuo sam. Gotovo je. Moj je život pri kraju. Šalju me u rezalište? Ali zašto? Još se osjećam jakim. Još mogu ...
- Vidite? - upita onaj mali i pokaže na žmirkajuće osvjetljenje uključivši u pokret ruke i nagli preskok ritma u strojarnici. - Brod je star.
- Istina - umiješa se Barba. - Brod je star. Ali poznajem ga dobro i više sam nego siguran, da može sa lakoćom izdržati još pet godina.
- Možda - reče onaj mali. - Ali neće toliko biti kod nas. Još samo ovo putovanje i ...
Isključio sam se, nisam više želio slušati, nisam više mogao slušati. Silna me je tuga ščepala za srce i brodski su strojevi drhtali, jer strojarnica je moje srce. Gotovo je sa mnom. Još samo jedno putovanje i šalju me u staro gvožđe. Tamo će me izrezati na neprepoznatljive dijelove i tko zna što će od tih čeličnih komada koji su nekada bili ja, postati. Ako postane bilo što. Možda me jednostavno odbace? Ali sumnjam u takvu mogućnost, jer primijetio sam, kako ljudi vole gomilati, a ne odbacivati. Ako postoji mogućnost zarade na mojoj smrti, sigurno je neće propustiti, u to sam bio siguran.
I dok sam tako žalio samog sebe, svoju nesretnu sudbinu, iz mraka sjećanja izroni na svjetlost dana daleka uspomena: moje porinuće!

Kakva je to svečanost bila! Okupila se gomila ljudi, sve neki važni ljudi, koji su prijazno se tiskali na platformi podignutoj u moju čast. Ja sam još odmarao na navozu, nov, da noviji nisam mogao biti, vitak i izdržljiv brod, još uvijek bez imena, kojeg ću kroz koji trenutak dobiti.
Dugo su govorili sa te platforme podignute točno ispred mog pramca obraćajući se ljudima u radnim odijelima, kojih je bilo silno mnoštvo i koji su strpljivo slušali riječi zahvale. Zahvaljivali su im što su me na vrijeme, čak prije roka, uspjeli izgraditi, sastaviti, dok su radnici, koji su me gradili, bez velikog interesa slušali. Već su mnogo puta čuli slične riječi, ali još nikad nisu bili pozvani na banket koji se održavao nakon svih tih govora.
Konačno je ustala jedna dama u krznenom kaputu. Čvrsto se omotala krznom, jer bila je zima i prihvatila bocu šampanjca koju joj je pružio predstavnik brodogradilišta privezanu tako da joj se odredi putanja i da se razbije kad udari u moj nos. Dama se nasmijala veselo i mahnula slobodnom rukom radnicima, zatim zamahnula bocom koja se rasprsnula na mom nosu, a dama povikala moje ime: "Antares"!
Istovremeno, kad se boca rasprsnula na mom kljunu, počeo sam kliziti natraške po navozu i uronio u more po prvi put u svom životu. Prvo krmom, a zatim čitavim bokovima. More me prijateljski primilo i odmah sam znao da ćemo se dobro slagati. Osjetio sam to preko njegovog slanog i prijateljskog zagrljaja.

Moje prvo putovanje! O, kako sam ponosno sjekao plave valove. Istog trena, kad sam uplovio u Otrantska vrata, kao da se pakao otvorio! More je prestalo biti plavo, poprimilo je tešku olvovnosivu boju i udaralo i udaralo bijesnom snagom u moje bokove. Pramcem sam sasvim uranjao u pobješnjeli slani vodeni zid i drhtureći čitavim trupom sa mukom izranjao iz njega. More se slijevalo s mene dok bih se propinjao, dok su mornari psujući miljeli palubom i pričvršćivali sve što se moralo i moglo pričvrstiti. Bura je zviždala kroz jarbole koji su drhtali neprestano, a na komandnom je mostu tišina postala teška, zabrinuta.
- Dobro je izbalansiran - rekao je ondašnji Barba, visok i vitak četrdesetogodišnjak crvene brade. - Izdržati će i gore nevrijeme.
Bilo mi je drago to čuti. Shvatio sam da barba ima povjerenja u mene, u moje sposobnosti, moju snagu, izdržljivost. Dao sam sve od sebe zbog toga! Moji su se bokovi uvijali dok su ih ledeni valovi pritiskali. Ali nisu pucali. Izdržavali su svaki nalet, a ja se osjećao nepobjedivim i sretnim i sve sam radosnije sjekao val za valom i počeo sve više uživati u toj divljoj igri.
A onda sam odjednom osjetio kako vodeni udarci gube snagu i ponosno sam jurnuo još brže, motori, moje srce, udarali su užurbanim ritmom. Bila je to pjesma veselja, pjesma pobjede. Moja prva pobjeda!
- Što sam vam rekao? - upitao je Barba osmjehujući se sutradan na jutarnjem suncu koje nas je pozdravljalo. - Dobar je "Antares", brod nad brodovima.

Godine su prolazile, ali ih nisam brojao, nisam točno ni shvaćao što znače. Znao sam samo koja sam mora i oceane preplovio i njih sam brojao i računao u svom kalendaru događaja. Drugo me nije zanimalo, mislio sam da će tako biti u nedogled. Ponekad bi imao čudnu rutu, a ponekad posada ne bi bila dobra. Ali dalo se sve to podnijeti. Osim jednom, kad sam gotovo umro od stida.
Prije samog ulaska u luku, neću je imenovati, zaustavila nas je patrola i shvatio sam kako nešto nije u redu. Ljudi u odorama užurbano su se penjali uz dobačene im ljestve i za čas su preplavili palubu. Stigli su sa tri velika patrolna broda i znao sam da se nešto neprijatno događa. A kad su otkrili krijumčarenu robu, osjetio sam potrebu za suzama. Prvi put u svom životu na moru osjetio stid. Zar to čine ljudi koje štitim od snage mora i vjetra? Zašto?
Četvoricu su odveli i ja sam sa nepotpunom posadom nastavio putovanje. Dugo i mučno. Nitko ni sa kim nije razgovarao i svatko je u onog drugog sumnjao. Bio sam sretan kad su čitavu posadu raspustili. Odahnuo sam.

Prisjećam se i onog paklenski vrućeg dana nasred Indijskog oceana. Dan je bio bez vjetra, miran i tih i teška je vrućina pritiskala, dok sam sjekao mirno plavetnilo. Ni valova nije bilo. Povremeno bi iz plavetnila iskakale morske lastavice i jato bi se diglo u zrak, prema suncu. Svjetlucava krila plesala su u zraku, da bi se čas zatim ribe ponovo bućnule u plavi zagrljaj.
Onda je dim pokvario lijepi i lijeni ugođaj. Počeo je naglo sukljati iz kuhinje, crn, sasvim crn, a oko njega titrali su prijeteći jezici plamena. Vrućina, koja je i onako bile velika, postala je nesnosna. Vrućina iz strojarnice, mog srca, pomiješala se sa plamtećom kuhinjom, dok je visoko sunce nemilosrdno pržilo sa visina.
Posada je trčala i vikala i gasila požar, ali se vatreni pohlepni jezici nisu predavali. Gašenje je potrajalo gotovo čitav sat i kad su vatru konačno zauzdali, ljudi su iscrpljeni sjeli na palubu, tražeći hladovinu i pomamno udisali užareni zrak otvorenih usta.
Barba je naredio da se vatrogascima, kako ih je ostatak posade odmah prozvao, posluži boca ruma i sanduk hladnog piva i umorna su lica odjednom postala nasmijana, a zadirkivanje kroz sjećanje na akciju počelo je poprimati komičan rasplet. Smijeh je odjekivao u vrućem danu. Još je jedna nevolja preskočena. Bez žrtava. A to je najvažnije.

Svaku sam nevolju pobjeđivao. Pa zašto me onda šalju ...ne želim tu riječ ni upotrijebiti. Zar nisam uvijek bio na strani svoje posade? Zar ih nisam uvijek volio i čuvao i brinuo o njima? Zar nisam svojim vlasnicima uvijek donosio zaradu?
Pa dobro, neka bude što mora biti. Čuvati ću ih i na ovom svom posljednjem putovanju i brinuti o njima. To je moja dužnost, a ja svoju dužnost volim i uvijek je najbolje što mogu i znam izvršim. Prkositi ću moru i vremenu i obećavam, dajem vam riječ, sigurno ću ih vratiti sa svog posljednjeg putovanja. Neka me se sjećaju sa smiješkom. Moja posada. Tko zna koja po redu. Ali svaka voljena!


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 10. prosinca 2010.

Zov



Istog časa kad sam se probudio, znao sam da je to morao biti samo san i ništa više. Ali san je bio toliko živ, da sam se lijeno protegnuo ispod prijatno tople deke i pomirisao miris Lorene, koja je već napustila naš zajednički krevet. Činilo mi se da udišem slani miris mora. Ali znao sam da me čula varaju, jer čuo sam Lorenu kako nešto radi u maloj kuhinji: sigurno pije kavu prije nego li otiđe na posao. Miris je mora pripadao neobičnom snu. Kroz poluotvoreni prozor dopirao je šum kiše, ali mi se činilo da i kiša miriše na more.
U mislima sam se vratio snu. Sirena. Nepomično je sjedila na oštroj hridi i mamila me pogledom najplahijih plavih očiju koje sam ikada vidio. Volim plave oči kod žena, Lorena ih ima, divno plave, a iznad njih su tanke i crne obrve, ali sirenine oči imale su neviđenu plavu boju i meni još nedoživljen pogled. Njen me je pogled zvao, preklinjao da joj se približim, obećavao mi je božansku nasladu i ja sam se naginjao prema njoj pružajući ruke iznad blago uznemirene površine mora i onda mi noga posklizne na glatkoj stijeni obrasloj sluzavim algama i ja ...
Probudio sam se, naravno, nisam pao u more. Ali nešto nije bilo kako treba. San je bio nešto više od ostalih mojih snova. Mnogo više.
- Što ti je? - upita me Lorena: ušla je u sobu sa šalicom kave u jednoj i cigaretom u drugoj ruci.
- Ništa - mrzovoljno rečem: mrzim Loreninu vječnu cigaretu u njenoj ruci.
- Ah! - reče ona shvativši, pratila je moj pogled. - Pušim, pa što? Zar spavaća soba mora biti svetinja?
Upijao sam pogledom Lorenine plave oči, ali su se one pretvarale u sirenine oči. Zatresao sam glavom na jastuku i skrenuo pogled.
- Jutros si nekako čudan - reče Lorena i otpuhne dim u mom pravcu: dražila me je namjerno, znao sam. - Što ćeš danas raditi?
- Baš ništa - posprdno joj odgovorim. - Ne moram raditi, sjećaš se? Pljuskao sam se po moru čitavih sedam mjeseci i mogu se nekoliko dana izležavati.
- Ne liči na tebe da se izležavaš - reče ona i bila je u pravu: ne podnosim mirovanje, uvijek sam spreman na akciju.
- Ljudi se mijenjaju.
- Ti ne! - Lorena se nagne prema meni i poljubi me. - Idem na posao. Nemoj se previše izležavati.
Osluškivao sam njene lagane korake dok je odmicala hodnikom. Kad sam začuo da su se ulazna vrata otvorila i ponovo zatvorila, duboko sam uzdahnuo, s mislima u nepoznatoj plavoj dubini i odmaknuo deku koja mi je pružala toplinu. Pogled mi se zalijepio na golim stopalima. Nešto nije valjalo. Zakleo bih se na sudu, da sam na trenutak umjesto stopala vidio peraju. Veliku i plavu.
Uspravio sam se, sjeo u krevetu i dlanom polako i pažljivo prešao preko nožnih prstiju. Nisu bili peraja. Odahnuo sam, osjećajući silno olakšanje, pa dlanom pomilovao listove. Šuštavi mi zvuk natjera krv u lice.
Što se događa? Pogledom sam prešao po dobro mi znanoj spavaćoj sobi i sve je bilo kako i treba biti, ali osjećaj neugodnosti nije me napuštao. Naprotiv, kao da je postao jači. Buljio sam u svoje gole noge, hladnoća me počela tjerati na drhtanje. Ili je to bio strah? Nisam više siguran. Pri dnu kreveta, na crnim i svilenim plahtama koje je donijela Lorena uselivši se k meni, nešto se srebrnasto ljeskalo. Nagnuo sam se još više prema naprijed i pokupio srebrno svjetlucanje. Krljušt. Između prstiju držao sam riblju krljušt.

Stijena je bila potpuno istovjetna onoj iz mog sna. Stajao sam desetak metara dalje od nje i promatrao je užarenim pogledom osjećajući divlje uzbuđenje, a da nisam shvaćao zbog čega. Plavi su je valovi milovali i što sam je više gledao, bio sam sve uvjereniji da joj moram prići. Moram stati baš na nju, na tu stijenu iz sna i na ni jednu drugu! Zašto? Pojma nisam imao, ali kao da netko drugi upravlja mojim pokretima, poput robota ukočeno sam koračao prema stijeni. Morao sam biti pažljiv, bilo je strmo, valovi su pljuskali, bilo je mokro posvuda oko mene, ali nije me moglo spriječiti ništa u ostvarenju nauma. Konačno sam stigao do stijene i stao točno na njen vrh, uglačan od silnih valovitih milovanja, a oštar na rubovima.
Drhtureći, ali ne zbog jake bure koja je zviždala oko mene, već zbog unutrašnje groznice koja me palila, održavao sam ravnotežu dok se oko mene pjenilo more.
- Doooooooođđđđđiiiii - nestvaran šapat valova milovao mi je uši. - Doooooođđđđđiiiii!
Umalo da nisam skočio u more. U posljednji sam se čas pribrao i duboko udahnuo slani i ledeni zrak.
- Koji se vrag događa? - glasno, gotovo vičući, upitao sam stijenu, more, vjetar, nebo, sebe.
- Doooooođđđđiiiiii - zvao me šapat mora, bure, dubina.
Odskočio sam uplašeno sa stijene i zagrabio prema cesti, što dalje od ovog nestvarnog ludila i nisam prestao trčati, sve dok se nisam našao u sigurnosti vlastitog stana.

Tako sam mislio. Ali varao sam se. Nije više bilo sigurnosti za mene, ali tada to još nisam znao.
Idućeg me jutra probudi žestoko drmusanje i sa mukom otvorim oči, jer sanjao sam stijenu i more u kojemu je plivala ona i zvala me, zvala ... Iznad mene, gola još uvijek, znači da se tek probudila, stajala je Lorena i zabrinuto me gledala.
- Što se to događa s tobom? - upita me napola ljutito, napola uplašeno.
- O čemu govoriš?
- O ovome! - strgnula je pokrivače s mene i rukom pokazala: od koljena naniže, riblje krljušti svjetlucale su u polutami. - Hoćeš li mi reći što se događa?
- Ma što ti je? Ni sam ne razumijem ...
- Jesi li pokupio neku boleštinu dok si bio na brodu?
- Lorena!
- Lorena, Lorena! - prasne ona. - Ne bi bio ni prvi ni posljednji koji vara svoju ženu.
- Lorena!
- Svi ste vi pomorci isti!
- Idi u božju mater, glupačo! - eksplodirao sam i prvi je put u životu uvrijedio, ali kad sam primijetio njen uplašen i iznenađen pogled, moj bijes nestane. - Zar ne vidiš da sam i ja uplašen, Lorena? Ni ja ne razumijem što se događa. Vjeruj mi.
- Koliko to traje?
- Ne znam. Mislim dva-tri dana.
- Ne idem na posao. Idemo k liječniku.
- Ne! - vrisnuo sam. - Ne idem nigdje!
- Zašto ne?
- Što ću mu reći? - upitam je i pokažem na svoje gole noge sa kojih je lepršajući padala riblja krljušt. - Da se pretvaram u ribu?
- Molim te!
- Pa da me strpa u ludnicu? Što je tebi, Lorena? Ni kod koga ne idem! I gotovo.
- Ali nešto moraš učiniti.
- Znam - potišteno sam priznao. - Ali momentalno ne znam što.

Pretvarali smo se, Lorena i ja, da se ništa neobičnog ne događa. Ali čim bi Lorena odlazila na posao, ja bih jurio k stijeni. I razgovarao s njom. Sa sirenom. Koja mi nije htjela reći ime. Jer ukazivala mi se. Doplivala bi do same stijene i gledala me najplahijim plavim očima koje sam ikada vidio i zvala me. Nije otvarala usta, ali sam je ja čuo. Drhtao sam zadovoljstvom zbog njenog glasa, a kad je ne bih poslušao i ne bi joj se pridružio u plavom prostranstvu u koji me zvala, ona bi ljutito pljusnula repom po uznemirenoj površini mora i odlazila. A iza nje bi odjekivalo tužno:
- Doooooođđđđđiiiii - najmilozvučnijim glasom kojeg sam ikada čuo.
Jurio bih kući osjećajući suze, shvaćajući da sam se zaljubio, ne, nije tako: shvaćajući da volim. Prvi put u životu istinski volim. Prvi put! Strasno, nepokolebljivo, ludo i ništa mi više nije važno. Sve je ostalo prestalo postojati. Ona, moja sirena, i moji osjećaji jedini su svijet koji poznajem.
Grozničavo bih se svlačio,jer odjeća mi je vrijeđala kožu, ulazio u kadu i puštao toplu, gotovo vruću vodu teći po mom napetom i drhtavom tijelu. Voda me smirivala i znao sam često duboko udahnuti i zaroniti glavom ispod vruće vode i žmireći odmotavati uspomene na nju, na moju sirenu. A duša mi je pjevala: Volim je!

A onda, drama! Zagnjurio sam glavu pod toplu površinu i mislio na one najplahije plave oči i grudi, male i čvrste koje sam silno želio pomilovati, ljubiti i prisjećao se njenog osmjeha, obećavajućeg zova, kad ...
... odjednom me nečija ruka zgrabi za kosu i izvuče iz tople ugodnosti u kojoj sam osjećao povezanost s njom, sa svojom sirenom. Iz i vlažnog raja bio sam izvučen u pakao.
- Pogledaj! - vrištala je Lorena i rukom pokazivala prema mojim nogama. - Pogledaj!
Pogledao sam niže dole, prema njenom ispruženom prstu. Ali nije bilo nogu: umjesto njih bila je velika i plavičasta peraja koja je udarala u napola punoj kadi, pljuskajući vodu po čitavoj kupaonici.
- Što se događa? - sad već sasvim tiho, upita Lorena.

Sjeo sam na stijenu. Lorena, kojoj sam sve iskreno povjerio, stajala je pored mene i žalosno me gledala.
- Jesi li siguran da to želiš?
- Siguran sam.
- Toliko je voliš?
Samo sam klimnuo. Nisam je htio još više pozlijediti riječima izgovorivši ih glasno. Dovoljno su boljele i u tišini. Polako sam svlačio odjeću i bacao je na kamen. Nije mi bilo hladno. Usprkos buri i zimskom godišnjem dobu. Tresao se jesam, ali tresao sam se zbog nestrpljenja. Želio sam se što prije stopiti u njenom, sireninom zagrljaju, postati jedno.
Kad sam sve svukao sebe, onako gol sjeo sam na stijenu i gurnuo noge u more. Istog su časa prestale biti noge.
Udarac njenog repa po površini mora, odmah sam prepoznao, a da nju, svoju sirenu, nisam ni vidio. Ali ju je vidjela Lorena.
- Evo je! - reče meko drhtavim usnama. - Došla ti je. Idi k njoj. Nemoj da te više čeka.
- Zbogom, Lorena - rekao sam uranjajući u more. - Hvala ti.
- Idi već jednom! - vikne Lorena, a suze joj kliznu niz lice.
Uronio sam u plavu dubinu u kojoj me čekao plavi pogled i raširene ruke, uz osmjeh čežnje i dobrodošlice.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 6. prosinca 2010.

Grad



Zvuk obaranja sidra prodre mu u san i Darko se probudi. Jedan je trenutak s nerazumijevanjem zurio u mrak, osjećajući lagano podrhtavanje broda, dok nije shvatio: stigli su na sidrište. Putovanju je kraj.
Svjetleće kazaljke četvrtastog preklopnog sata položenog na polici za knjige malo iznad Darkove glave pokazivale su pet sati i sedam minuta. Zimsko jutro, mračno poput noći. Darko je znao kako više neće moći zaspati: suviše je uzbuđen, a da bi se mirno okrenuo na drugi bok i zaspao. Kao što bi učinio da se brod nalazi na otvorenom moru. Ali sad su brodski strojevi jedva čujno podrhtavali, brod je mirovao prikovan sidrom za morsko dno, a ispred broda nalazio se grad. Ne bilo koji grad, nego Darkov grad: Rijeka.
Gotovo je čitav svoj život proveo u Rijeci i volio je lučki grad, baš kao što je volio i onih nekoliko žena u svom životu. Nježno je mislio na riječke ulice koje je dobro poznavao, kao što je na moru mislio na nježne dodire trenutačnih mu životnih suputnica. Radovao se povratku. I posljednjem putovanju. Više neće ploviti, iskrcati će se, ovog puta zauvijek.
Kad mu je ta misao izbila na površinu, Darko duboko uzdahne, odbaci pokrivač i ustane. U kabini je bilo hladno i on se brzo oblačio, radna mu je odjeća bila uredno složena preko stolice i on u je žurno navukao: u osam sati biti će u strojarnici i bolje da je već sad spreman.
Osvježen, ispljuskao je neobrijano lice vodom iznad malog umivaonika u kabini i oprao zube, izađe iz nje i uskim hodnikom došeta do salona: nadao se da će u salonu biti barem malo tople kave.
Imao je sreće, pa sa velikom šalicom mirisne kave u ruci ponovo prođe hodnikom, otvori vrata i stupi na palubu. Pozdravi ga hladan vjetar, dobro mu poznata riječka bura. Kao da pozdravlja prijatelja, Darko klimne i pogne glavu, puštajući da mu ledeni prsti bure miluju smeđu i prilično dugu kosu.
Nakon kraćeg traženja pronađe zaklonjeno mjesto do kojeg bura nije dopirala. Na štivi, brodskom skladišnom prostoru, bili su naslagani ogromni drveni sanduci povezani čeličnom užadi i oni su sprečavali put buri, stvarajući malu oazu toplote. Smjestio se na tom zaštićenom mjestu, osluškujući zvukove: oni na provi (pramcu) dovikivali su nešto jedni drugima, ali nije mogao razabrati riječi. Bura je kidala rečenice na nerazumljive dijelove koji se nisu mogli sastaviti.
Srčući kavu koja mu je pružala toplotu i budila ga, rukom napipa u džepu dvije kutije cigareta i izvuče ih iz skrovišta: "Marlboro" i "Ronhill". Američka i hrvatska vrsta. Osmjehujući se samom sebi zbog tog rituala, kojeg je upražnjavao čitav niz godina, Darko vrati "Marlboro" u duboki džep mornarskog kratkog kaputa i zapali domaću cigaretu. U čast povratka kući. Cigareta mu je ostavljala čudan i pomalo gorak okus na nepcu i jeziku, ali nije mario. Pušio je i promatrao svjetla grada koja su žmirkala u tamnom jutru, dok noć još nije sasvim nestala.
Sasvim je lako prepoznao obris lukobrana i pomoću njega se orijentirao i točno je u svakom trenutku znao u koji dio svog grada gleda. Pogled mu se najduže zadržao na lukobranu, prisjećajući se kako je to nekad davno izgledalo, kad je još bio maleni dječak ...

... koji je bezbrižno igrao nogomet na samoj cesti, ispred zgrade u kojoj je stanovao. Automobili su u to vrijeme bili rijetkost, još nisu zavladali ulicama grada, pa su ulice za Darka i njegove vršnjake uvijek predstavljale površinu za igru: svaka je ulica u tren oka bila pretvarana u igralište!
Trčeći za loptom i dovikujući se, odjednom su svi dječaci zastali, napeto osluškujući zvuk brodske sirene koja je iznenada zaparala vruće ljetno poslijepodne. Zatim joj se pridružila druga brodska sirena, pa treća i uskoro su svi brodovi u luci i oni na sidrištu učestvovali u koncertu.
- Novi brod! - dosjetio se jedan dječak prvi. - Stigao je novi brod na obalu. Idemo!
Nogomet je istog časa bio zaboravljen i svi su, kao jedan, potrčali prema obali. Dječaci su znali, kako svaki put, kad u brodogradilištu porinu novi brod i kad taj brod doplovi prije svog prvog putovanja u matičnu luku, svi ga građani mogu slobodno razgledati. Prava avantura! Nikad Darku nije moglo dosaditi hodanje bokovima broda, milovanje debelih konopaca koji su uredno bili savijeni na krmi. I upravo, dok je sa prijateljima stajao na krmi jednog takvog broda i milovao debeli sasvim novi konopac kojim je brod bio privezan uz obalu, Darko je duboko uzdahnuo i rekao tiho, tako da samo on čuje:
- Kad narastem, biti ću pomorac.

Sad, i dalje uživajući u kavi i cigareti, Darko se osmjehne tom dalekom događaju iz njegovog života. Gotovo je bio zaboravio na njega. Što ga je probudilo i izvuklo iz tame zaborava? Možda potmuli zvuk sirene remorkera koji je prolazio uz bok broda?

Obala je oduvijek za Darka bilo sveto mjesto njegovog života. Mogao je satima promatrati neprestanu živost na njoj u onim dalekim vremenima, dok je nisu osvojili automobili i dok je gradski očevi (ili očusi?) nisu pretvorili u parkiralište. Kad je bio desetogodišnjak, obalom su prolazili u dugom nizu krupni i snažni konji koji su vukli traktorske prikolice umjesto traktora kojih nije bilo, a na kojima je bila naslagana drvna građa. Konji bi napinjali svoje snažne mišiće, dok bi im se koža sjajila na suncu, a daske su mirisale na šumu: mora da su te iste daske još donedavno bile ponosna stabla u nekoj šumi.
Darko se sjećao kako je more bilo sasvim čisto i mogao si pogledom doprijeti do samog dna kao od šale, dok bi dokono sjedio gol do pojasa i pecao. A sad? Neprestani promet zagadio je zrak i more se u nosnicama gotovo više ni ne osjeća. Samo miris benzina sve prekriva. Ali ga obala i dalje zove i privlači i Darko voli sjesti u kafić i uživati u kavi, dok pogledom miluje luku koja se toliko promijenila.

Noć je pčela ustupati mjesto danu i sad mu je već pogled dopirao mnogo dalje. Orijentirajući se gledajući preko kupole sata na Korzu, Darko je uperio pogled prema parku svog djetinjstva i dobrog dijela mladosti.
U tom je parku, na dugačkoj i zelenoj klupi prvi put u svom životu poljubio djevojačke meke usne.
- Ah! - zadahtala je ona i zagnjurila glavu u Darkovu debelu maju: jesen je nastupala i večer je bila hladna. - Još se nisam ljubila ...
- Nisam ni ja - priznao je Darko, oklijevajući, nakon što je nekoliko trenutaka uzalud čekao da ona nastavi naglo prekinutu rečenicu.
U polutami je više naslutio nego vidio, da je ona ponovo podigla glavu i nudila mu usne na poljubac i on ju je ljubio nevješto, ali trudeći se i uživajući u prvim poljupcima, dok se u njemu plima sreće podizala i rasla i stiskala mu grlo.
- Uvijek ću te voljeti - rekla mu je ona u uho.
- I ja tebe!

Osmjehujući se u prvim znacima zore, početku novog dana, Darko zapali još jednu cigaretu i ispije posljednji gutljaj kave.

Jedna druga djevojka hodala je uz njega dok je žurio u luku, na svoj prvi brod, na prvi ukrcaj.
- Pisati ćeš mi? - pitala ga je, čvrsto mu stežući ruku.
- Naravno da hoću - odgovorio je, ali su mu misli grozničavo skakale u susret novom životu prema kojemu je koračao i uzbuđenje ga je treslo.
- Jedva čekaš otići - predbacila mu je ona nekako naslutivši što se događa u Darkovoj nutrini.
- Daj, nemoj, molim te.
- Istina je! Priznaj!
Darko je spustio kofer pun knjiga kojeg je vukao na brod, odjeću je već prije odnio, pa se zagledao u njeno lice uokvireno crnom kosom. Crne su joj oči bile blistave i velike i vlažne i tračak tuge zahvatio je Darka. Zagrlio ju je, a pogled mu je lutao po autobusnom kolodvoru koji se nalazio točno nasuprot glavnog ulaza u luku kroz koji morao uskoro proći, ako ne želi zakasniti na isplovljavanje broda. Pogledom se opraštao od grada kojeg je volio i još uvijek se sjeća, da je u tom trenutku pomislio, kako je život čudan: voli ovu djevojku koju drži u naručju, voli i svoj grad, a jedva čeka otisnuti se na pučinu prema drugim, nepoznatim gradovima.

Između tog dana i ovog sadašnjeg, dok prve zrake sunca počinju obasjavati njegov grad, prošlo je nekoliko decenija, ali onaj osjećaj uzbuđenja zbog povratka voljenom gradu nakon višemjesečnog izbivanja, u Darku kao da je postajao sve jači i jači. Umjesto da se smanjuje. Kao što je Darko mislio da bi trebalo biti.
Bura kao da je postala hladnija sa prvim zrakama sunca i Darko duboko zavuče ruke u džepove debelog mornarskog kratkog kaputa. Vratio se. Još jednom. A misli mu odlete...

... u ono daleko zimsko poslijepodne, kad su proslavljali rođendan školske prijateljice. Soba je bila prostrana, strop visok, zgrada na samoj obali i nekad je bila palača samo jedne obitelji, znao je to Darko. Plesali su uz glazbu ploča, kad je majka slavljenice ušla u sobu i podigla iglu s ploče koja se okretala: nastupio je muk.
- Oprostite, djeco - rekla je odlučno pogledavajući radoznala dječja lica - ali upravo će proći povorka s posmrtnim ostacima pomoraca s broda "Petar Zoranić" i nije red ...
Djeca, koja će uskoro postati mladi ljudi, zažagorili su sa razumijevanjem i njihova su se mlada i do tada nasmijana lica, naglo uozbiljila. Svi su pohrlili prema velikim prozorima, a nekoliko hrabrijih i na balkon, prkoseći hladnoći. Ispod njih, na obali, tužno je prolazila kolona ljesova koju su pratili mnogi građani. Obala je bila tužna tog dana i Darko je osjećao krivnju što se oni, njegovi prijatelji i on, vesele u takvom danu. Jednog će dana i on biti pomorac i tko zna što sve njega ne čeka?

Darko je mnogo puta raznim brodovima prolazio kroz tjesnac Bospor i svaki put bi se prisjetio nesretne sudbine pomoraca broda "Petar Zoranić". Ali i onog dalekog proslavljanja rođendana. I sad, dok je palio još jednu cigaretu, osjećajući glad na dnu želudca mislima je pomilovao tužnu sudbinu pomoraca. I sam Darko je doživio nekoliko, kako je on to zvao "nezgoda" u svom skitalačkom životu pomorca. I sve ih je volio, i one lijepe i one ružne. Jer sastavni su dio pomorskog života. I sve ih treba voljeti.
Kao što voli svoj grad, voli Rijeku u svakom godišnjem dobu i u svakom svom raspoloženju. Jer Rijeka je uvijek njegova Rijeka. Grad mladosti, grad prve ljubavi, grad otkrića, grad sazrijevanja, grad... jednostavno, Rijeka je Rijeka i ne može biti druge Rijeke!

- Ovdje si! - reče glas i sad već na danjem svjetlu, sunce je počelo izranjati, ispred Darka se stvori Ante. - Obišao sam čitav brod tražeći te. Pomislio sam, da nisi možda pao u more. Kojeg vraga radiš ovdje?
- Ništa - odgovori Darko. - Došao sam popušiti cigaretu.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 19. studenoga 2010.

Pothodnik



Tek kad je ušao u svoju kuću i pažljivo zaključao vrata, Časlav, šezdeset i sedam godina mu je, a već pedeset godina svima poznat kao Čarli, osjeti slabost. Koljena su mu zadrhtala, a ispred očiju zamaglilo, pa je bio prisiljen nasloniti se na zid i čekati trenutak kad će slabost koja mu je obuzela čitavo tijelo, popustiti. Kad će se moći ponovo kretati.
Osjetivši kako je taj trenutak konačno nastupio, Čarli se polako odvoji od zida i zakorači hodnikom prema kuhinji. Hodnik je bio taman, ali Čarliju svjetlo nije bilo ni potrebno. Snalazio se vrlo dobro u ovom mraku već mnogo godina. Samo je iz dnevne sobe izvirala slabašna svjetlost: to njegova Lovorka gleda nešto na televiziji.
Kroz sjećanje mu na trenutak bljesnu ona daleka jutra, kad bi ustajao u pet sati ujutro i potiho, pazeći da ne stvara buku, kuhao kavu i spremao se za posao. Zaposlio se u brodogradilištu kao elektrozavarivač još kao dvadesetogodišnjak, odmah nakon povratka iz vojske i sve do mirovine ostao je na tom mjestu. Sad je u mirovini već osam godina, ali se još uvijek nije mogao navići na lijena jutra. I dalje je ustajao u pet sati, kao da u šest mora biti u brodogradilištu.
Prošavši hodnikom uđe u kuhinju i tek tada upali svijetlo. Otvori ormarić i izvuče bocu sa domaćom rakijom, lozovačom. Natoči si čašicu i ispije je nadušak. Malo mu se boje povratilo na blijedo lice. Osjećajući kako mu alkohol daje toplinu, natoči još jednu čašicu, pa sjedne.
Što mu se to dogodilo? Zar u njegovom gradu? U gradu u kojemu živi već pedeset i devet godina i kojeg poznaje i voli. Što se to događa sa ljudima?
Tužno vrteći glavom, Časlav, od svih zvan Čarli, otpije još jedan sasvim mali gutljaj, osjećajući kako mu na oči naviru suze. Pokuša ih suzdržati, ali bez uspjeha. Zašto? Pitanje je odjekivalo u njemu, dok se prisjećao događaja od prije samo nekoliko minuta. Mirno se ...

... kao i svake večeri vraćao kući dobro mu poznatim putem. Večer je, kao gotovo i svaku drugu svoju umirovljeničku večer, proveo u obližnjoj starinskoj gostionici u kojoj je bilo dozvoljeno kartati se. Ta je gostionica jedina u kvartu odolijevala pomahnitaloj promjeni i ostajala starinska, sa toplim i mirnim domaćim ugođajem. U njoj su se većinom sakupljali ljudi poput njega, Čarlija, pa uz čašu ili dvije, igrali karte, razmjenjivali novosti i naravno, brstili politiku, jer to se nikako nije dalo izbjeći.
- Hoćemo li još jednu? - upitao je njegov prijatelj Pero, kad su završili još jednu, četvrtu po redu partiju, pogledavajući svoje dugogodišnje prijatelje s nadom u očima: Pero je živio sam i nije mu se odlazilo kući.
- Žao mi je, ne mogu - odbio je Čarli pogledavši na veliki sat koji se sjajio na zidu: devet sati i vani je već bila mrkla jesenja noć.
- Tek je devet - nagovarao ih je Pero.
- Ne mogu, znaš to i sam - odgovorio je Čarli. - Ne dođem li do devet i pol, Lovorka se zabrine.
- Jednom možeš zakasniti.
- Večeras ne!
Ostala dvojica sa kojima su kartali, sa uživanjem su slušali njihovo prijateljsko natezanje riječima, koje se ponavljalo gotovo svake večeri. Na izboranim im je licima titrao osmjeh zadovoljstva.
- Uvijek to kažeš - bockao je Pero. - Kad ćeš se ohrabriti i ostati malo duže?
- Dovoljno sam hrabar.
- Dokaži!
Čarli se osmjehnuo i zamahnuo stisnutom pesnicom prema neobrijanom licu prijatelja, zaustavljajući udarac tik ispred Perine brade.
Pero je jauknuo i zateturao nekoliko koraka unazad, baš kao da ga je udarac istinski i bolno pogodio, držeći se za bradu i složivši bolnu grimasu na licu. Zaustavi se tek kod šanka.
- Siledžijo! - rekao je plačljivim glasom.
Svi prisutni u gostionici nasmijali su se njihovom malom igrokazu i šaljivim povicima popratili njihov izlazak.
- Ideš okolo? - upitao je Pero, kad su izašli u vlažnu i neugodno toplu jesenju noć.
- Ne - odgovorio je Čarli. - Idem kroz pothodnik.
- Mračno je u pothodniku - primijetio je Pero. - Jednog ćeš dana vrat slomiti. A sjećaš li se, kako je bio krasno osvijetljen kad su ga završili?
- Sjećam se.
- Ali nije dugo bio osvijetljen - nastavio je Pero. - Mangupi su čitavu instalaciju poskidali preko noći. Sad pišaju u njemu. Smrdi ko kuga. Zašto uporno prolaziš kroz njega?
- Zato - odgovorio je strpljivo Čarli, jer nije im ovo bio prvi razgovor na tu temu - jer, ako idem okolo, putem koji mi ti predlažeš, hodam više od dva kilometra, a ovako sam za čas kući. Samo presiječem. Uostalom, ti to dobro znaš.
- Znam - priznao je Pero, pa dodao obješenjački namignuvši: -Ali onako i mene dopratiš do moje kuće.
Čarli se nasmija i potapšao Peru po ramenu, dok su rijetki automobili prolazili pored njih u vlažnoj noći.
- Kad smo bili mladi - rekao je Čarli osmjehujući se - mislili smo da ćemo u ovim godinama biti strašno ozbiljni. A vidi nas sad! Samo se zezamo.
- Nismo se ni nadali da ćemo doživjeti ove godine - priznao je Pero. - Barem ja nisam. A ti?
- Ne znam. Mislim da nisam ni razmišljao o tome.
- Vidi nas sad! Bližimo se sedamdesetoj, mnogi su naši ...
- Znam tu priču - prekinuo ga je Čarli: stigli su do točke na kojoj su se morali rastati. - Ostaj mi zdravo!
- Vidimo se sutra! - dobacio je već za Čarlijevim leđima Pero.
Čarli je samo zamahnuo rukom u noći, nije se okrenuo. Laganim i opreznim korakom, jer posvuda je bilo otpalog lišća i mogao si se lako poskliznuti, krenuo je sporednim putem koji će ga za čas dovesti do pothodnika, a odmah zatim i do njegove kuće. Poznavao je svaki korak puta, bezbroj je puta ranim jutrom, žureći se na posao u brodogradilište, jurio niz ovaj isti put. Ali je onda bio mnogo mlađi, mnogo spretniji, elastičniji. Sad se nije usuđivao žuriti. Polako, koji minut više ili manje, ništa mu nije značilo.
Njegov prijatelj Pero ima pravo, naravno. Bilo bi pametnije pothodnik obilaziti u luku i hodati dva kilometra više, ali ... Čarli se osmjehivao u noći, znajući da nikako ne može prihvatiti starost koja je zakucala na vrata njegovog života. Oduvijek, od kad zna sebe, bio je snažan, nesalomljiv i sad, kad bi se zadihao hodajući uz stepenice, sa čudom bi zastajao i sjećao se onih dana, kad je grabio po dvije, pa i tri stepenice odjednom. I kad nikad nije osjećao umor. Nakon napornog posla u brodogradilištu, on bi se brzim i laganim koracima vraćao kući. Ali ta su vremena prošla, prošla zauvijek. Hoćeš-nećeš, moraš to priznati.
U mraku, nije bilo mjesečine, počeo se nazirati pothodnik i Čarli je bio sretan zbog toga. Njegova se kuća nalazi odmah gore, malo više iznad pothodnika, čim izađe iz tamnog otvora. I kad bi stupio u sam pothodnik, Čarli bi računao da je već stigao kući.
Nešto je bljesnulo u mraku pothodnika i privuklo Čarlijev pogled. Netko se nalazio u pothodniku. Zaškiljio je malo i u mraku razaznao žar cigarete. Klinci. Sigurno klinci. Puše i piju u pothodniku. U posljednje ih je vrijeme redovito viđao. Kad god bi prolazio pothodnikom, netko bi od mlađarije visio tamo sa cigaretom u ustima i plastičnom bocom nekog pića. Obično bi to bilo vino, osjećao je njegov miris.
Čarli se uspravio i sigurnim korakom, pokazujući odlučnost, počeo se uspinjati stepenicama, ulazeći u sve dublju tamu.
- Hej, stari! - pozvao ga je mladi glas iz tame. - Nabaci nešto love.
Čarli se nije zaustavio, nije promijenio ritam koračanja. Produžio je dalje, kao da nitko ništa nije rekao.
- Gluh si? - upitao je onaj isti glas iz tame.
Čarli je nastavio ubrzano se uspinjati, ali onda ispred njega zakorači drugi mladić. Čarli mu je vidio golobrado lice obasjano žarom cigarete, kad je mladić povukao duboki dim.
- Nisi čuo mog prijatelja? - oštro je upitao mladić: stajao je dvije stepenice iznad Čarlija i nagnuo se nad njega isijavajući opasnost.
- Nemam love - rekao je Čarli i zastao: bio je prisiljen stati, jer mladić se nije pomicao s mjesta.
- U to ćemo se odmah uvjeriti - rekao je onaj iza njega.
Čarli se pokušao okrenuti, ali ga je u tom trenutku onaj koji je stajao iz njega, snažno obgrlio pritisnuvši mu ruke uz tijelo.
- Pretraži ga! - zapovijedi napadač svom partneru.
Čarli je osjetio njegov dah koji je smrdio po cigaretama i jš nečemu što nije mogao raspoznati i osjećaj mučnine preplavio ga čitavog. Onaj ispred njega, polako mu je i temeljito pretraživao džepove i u mraku pokušavao prebrojati plijen. Svaki put, kad bi povukao dim iz cigarete koja mu je stršila ispod nosa, Čarli bi jasno vidio mladićevu plavu kovrčavu kosu i plave oči koje su podrugljivo sijale.
- Nisi baš bogat - rekao je plavokosi posprdno, konačno uspjevši prebrojati oteti novac. - Jedva za bocu vina.
- Rekao sam ...
Riječ mu je presjekao bolan udarac. Plavokosi ga je nadlanicom snažno pljusnuo po obrazu i Čarli je osjetio krv u šupljini usta.
- Šuti! - obrecnuo se plavokosi. - Nitko te ništa nije pitao.
Onaj iza Čarlija, kojeg Čarli nije ni vidio, odjednom je oslobodio Čarlija čeličnog stiska i čučnuo mu iza leđa. To je bio znak plavokosom koji je zamahnuo šakom i tresnuo Čarlija u čelo.
Čarli je osjetio kako ga obavija neka čudna omaglica i kako beskonačno pada unazad. Pokušao je zakoračiti unazad, ali to mu je onemogućio napadač čučnuvši mu iza leđa. Obuzet stravom, Čarli je osjetio kako pada, pada, beskonačno pada. Gotovo je sa radošću dočekao bolan udarac u lijevo rame i leđa, jer padanje je prestalo. Ležeći na dnu stepenica, nije se ni pokušao podignuti. Znao je kako je prerano za to. Još je uvijek osjećao nemoć u udovima, a strah mu je natjerao kapljice znoja na lice. Otvorenih usta u panici je grabio zrak, kad ga snažan udarac nogom u rebra pogodi.
- Idući put - zarežao je onaj drugi, koji mu je pritisnuo ruke uz tijelo i sasvim mu onemogućio obranu - kad budeš prolazio ovim putem, moraš imati sa sobom najmanje dvjesto kunića! Jasno?
Čarli je klimnuo i dalje ležeći, nije mogao govoriti i gledao u to lice koje se nagnulo nad njega i koje je vrlo sličilo na lice onog napadača kojeg je dobro vidio i upamtio.
"Braća", pomislio je ležeći i dalje na hladnom betonu Čarli. "Pa oni su braća!"
- Moraš plaćati prolaz! - rekao je mladić i nacerio se. - A ovo ti je podsjetnik. Da ne zaboraviš.
Bolan udarac u drugu stranu rebara potrese bolno Čarlijevo tijelo. Ali Čarli nije mario. Bilo mu je jedino važno to, što oni odlaze, puštaju ga živa. Jer mogli su ...

... tko zna što su sve mogli? Čarli pokuša odagnati tu misao, pa nalije još jednu čašicu. Nisu ga udarci toliko boljeli, koliko ga je bolio osjećaj poniženja. Još nikad takvog što nije doživio. Naravno, u mladosti se nekoliko puta potukao, tko nije, ali nije to bilo ništa strašno. A ovo je bilo ... Čarli je uzalud tražio riječ da bi opisao događaj: nije je nalazio. Mješavine tuge, straha, ljutnje kovitlala se u njegovoj nutrini. Ali sve je te osjećaje obavijalo poniženje. Nepodnošljivo poniženje.
- Što je? - upita Lovorka: ušla je u kuhinju, a da Čarli nije ni primijetio. - Nije tvoj običaj ...
Presjekla je riječi i uplašeno se zagledala u Čarlija. Još ga nikad nije vidjela u ovakvom stanju.
Čarli je sjedio ukočeno na rubu stolice, krvava mu je mrlja prljala glatko izbrijanu bradu, a niz lice mu se slijevale krupne suze. Skrenuvši pogled s Čarlijevog lica, jer nije mogla podnijeti takvog ga gledati, primijeti kako mu je čitavo sivo odijelo umrljano blatom i mokro.
- Pao si? - nježno ga upita i s mukom klekne ispred njega, pa položi glavu na njegova koljena, nudeći mu utjehu.
- Da, pao sam - odgovori Čarli i prvi put je slaže u četrdeset godina braka.


Časlav, zvan Čarli, znao je da ovako ne može u nedogled. Jednom mora prekinuti svoje samovanje. Od onog dana, kad je doživio neugodan susret s mladim siledžijama, a prošlo je već punih osam dana od te kobne večeri, Čarli ni jednom nije izašao iz kuće. Prvog se dana besciljno muvao iz sobe u sobu koje su zjapile prazne, jer oba su sina odlepršala iz rodnog gnijezda i savila svoja vlastita. Čarli je ulazio u bivše sinovljeve sobe i promatrao dobro mu poznate fotografije, obnavljajući ugodne uspomene i nastojeći zatomiti onu nedavnu, neugodnu uspomenu. Ali bi ona uvijek isplivala na površinu i potisnula one lijepe i drage uspomene u kojima je uživao, pa ga mučila svojom nepokolebljivom nametljivom prisutnošću. Čarli bi tresao glavom, prosijeda bi mu kosa lepršala, ali je neugodno sjećanje ostajalo u njemu kao priraslo, nije ga se mogao otresti.
Naposljetku bi se skrasio u sobi koja je nekoć pripadala mlađem sinu, čiji su prozori gledali prema moru i sa knjigom u ruci, pokušavao zaboraviti nedavni događaj. Nije mu uspijevalo. Misli su mu bježale. Ljutio se zbog toga.
Je li se uplašio? Pošteno je priznao samom sebi da jest, da, uplašio se. Sjećanje na iznenađenje, kad ga je pogodio prvi udarac i dalje je plamtio u njemu. Prijeteći govor napadača odzvanjao mu je u duhu. Najgore je bilo prisjećati se one nemoći koju je osjećao, kad ga je udarac srušio na prljave i vlažne stepenice. Nije mario za bol, ali ponos mu je patio. Bilo je to prvi put u njegovom životu, da je dobio udarac, a da nije uzvratio. I nije mu se taj osjećaj kojeg je zbog toga osjećao, dopao. Mrzio ga je! Nikad u životu do te noći nije osjetio strah. Zar da sad, kad je takoreći na kraju svog životnog puta, strahuje od mraka i praznih ulica u svom gradu? U gradu u kojemu živi čitav svoj život!
Sama ta misao mu je bila mučna, pa bi nervozno ustajao i šetao sobom, mrmljajući potiho psovke kroz zube. Njegova Lovorka se užasavala psovki i oduvijek je nastojao ne psovati pred njom. Nije se suzdržavao svjesno, samocenzura je bila sasvim spontana. Kad bi Lovorka bila u njegovoj blizini, preko Čarlijevih usana nisu prelazile psovke. Kao da je sama Lovorkina blizina bila dovoljna, da potreba za psovanjem iščezne.
Zatvoren u kući već osmi dan, počeo je osjećati sve veću nervozu. Nije Čarli ni ranije bio neka velika lutalica, ali volio je prošetati malo poslije ukusnog objeda, kojeg bi njegova Lovorka pripremila. A navečer, kad se mrak počeo tiho prikradati, osjećao je želju i potrebu vidjeti svoje stare prijatelje. Pa bi izlazio iz kuće uvijek dobacivši Lovorki, kako se neće previše dugo zadržati. Nedostajalo mu je kretanje i osjećao se teškim, tromim, ali na samu pomisao prolaska kroz pothodnik, počeo bi osjećati laganu drhtavicu, pa je avanturu, koja je sve donedavno bila svakodnevnica, odgađao za sutrašnji dan. I tako već sedam dana. Prezirao je samog sebe zbog toga. Zar se više nikad neće suočiti s pothodnikom?

U dva sata i petnaest minuta tog tko zna kojeg po redu sivog i kišovitog dana Pero pozvoni na vrata kuće Čarlija i Lovorke. Nije više mogao izdržati, a da ne vidi Čarlija. Nazvao ga je telefonom prije četiri dana i bio je to najčudniji telefonski razgovor kojeg je ikada vodio.

- Što je s tobom? - upitao je, kad je Lovorka, koja mu se javila, konačno dozvala Čarlija i predala mu slušalicu.
- Ništa - kratko je Čarli odgovorio.
- Kako ništa? Nema te nigdje.
- Pa tu sam.
- Jesi li bolestan?
- Nisam.
- Pa što je onda s tobom?
- Ništa.
- Zar ne možeš biti malo opširniji? - upitao je nestrpljivo Pero.
- Nemam što govoriti.
- Ma koji se vrag događa?
- Ništa se ne događa.
- Čuj - rekao je Pero već sasvim iznerviran - nikad prije nisi toliko dugo bio odsutan. Svi se pitamo što je s tobom. Jesi li bolestan?
- Nisam. Rekao sam ti već.
I tako još oko pet minuta. Pero je prosipao čitave bujice riječi, a Čarli škrto odgovarao, osjećajući znatiželjni i zabrinuti Lovorkin pogled na sebi.

Čekajući da mu netko otvori vrata, Pero je nestrpljivo lupkao nogom, promatrajući nepovjerljivo natmureno sivo nebo. Kiša već deset dana pada, pa stane, pa ponovo pada. Pravi jesenji tmurni dani. I nije Čarli jedini koji se čudno ponaša, još ih nekolicinu poznaje. Čini se, da na neke vrijeme suviše utječe.
Konačno se vrata otvore i Pero ugleda Lovorku, prijateljevu suprugu. Poznavao ju je gotovo čitav svoj život, pa sasvim preskoči formalnosti, odlučivši odmah istjerati stvari na čistac.
- Koji se vrag događa, Lovorko?
- Ja znam koliko i ti - odgovori Lovorka dajući mu znak da tiše govori. - Ne izlazi, ne razgovara. Sasvim je čudan od one noći.
- Što se tada dogodilo? - sad već šapućući upita Pero.
- Ne znam. - Lovorka zagladi gotovo sasvim sijedu kosu nervoznim pokretom. - Došao je te noći sasvim prljav. Kad sam ga upitala što se dogodilo, samo je promrmljao da je pao.
- I ništa više? Nikakvog objašnjena?
- Ništa! - odgovori Lovorka: nije htjela reći ni riječi o Čarlijevim suzama. - Odbija govoriti o tome što mu se dogodilo.
- Ne vjeruješ da je pao?
- Ne znam, više ništa ne znam - reče Lovorka potiho. - Čarli ne laže, nikad ga nisam ulovila u laži. Ako on kaže da je pao, nemam razloga ne vjerovati mu.
- Ali? - upita Pero, osjećajući da ona želi još nešto reći i da oklijeva.
- Osjećam da to nije sve - provali iz Lovorke. - Nešto zadržava u sebi. Sigurna sam. I to ga strašno izjeda. Pokušaj saznati što je to, molim te.
Pero je samo pogleda i ništa ne reče. Povjeri mu li se prijatelj, neće izdati njegovo povjerenje. Ako Čarli misli da je bolje da Lovorka neke stvari ne zna, tko je onda on, da ne poštuje prijateljevo mišljenje? Samo neka mu se Čarli povjeri, a sve ostalo će se onda nekako srediti.
- Gdje je on? - upita Lovorku.
- Eno ga u Rankovoj sobi. Znaš koja je?
- Znam - odgovori Pero i prođe pored Lovorke i uđe u hodnik, u kuću.

Pola sata kasnije, Pero se mogao pohvaliti samo polovičnom pobjedom: Čarli je obećao prošetati sa njim, konačno izaći iz dobrovoljnog zatvora. Pero je poput Lovorke, koja im je skuhala i poslužila kavu, pa se iskrala iz sobe ostavljajući ih same, osjećao kako Čarli nosi tajnu u sebi, ali je nije uspio iskopati na svjetlost dana. Čarli je uporno tvrdio kako se ništa nije one noći dogodilo, osim što je pao. Tvrdoglavo je ostajao pri svojoj priči.
- Znači li to - upitao je Pero konačno se predavši - da si se uplašio pada? Pa nećeš svake večeri padati! Dogodilo se. I više se najvjerojatnije neće nikad dogoditi.
- Možda si u pravu.
- Znaš da sam u pravu! - rekao je Pero i ustao. - Hajde, idemo baciti jednu partiju sa pajdašima!
- Idemo - popustio je Čarli.

Čarli je rekao Lovorki, kao i uvijek do sad, kako se neće dugo zadržati i praćen starim prijateljem polako krenuo prema pothodniku. Prije nego li što će im moći gledati samo u leđa, Lovorka se upitno zagledala u Peru, ali je Pero samo jedva primjetno odmahnuo glavom i sasvim malo slegnuo ramenima: ništa novog nije doznao. Osjećajući i sreću i zebnju što je njen Čarli vratio se u život, Lovorka je gledala u njihova leđa, sve dok joj nisu nestali s vida.
Progutao ih pothodnik.



Tekao je već treći tjedan od onog tmurnog i kišovitog dana, kad je Pero pokucao na Čarlijeva vrata i uspio ga iščupati iz zatvora u kojemu je Čarli svojevoljno čamio. Jer kad osjećaš nesigurnost i izvjesnu dozu straha, kuća i osama su najbolje utočište. Osjećaš sigurnost okružen svojim zidovima i poznatim stvarima. Ali eto, zbog prijatelja koje je viđao za vrijeme kartanja, Čarli je počeo ponovo pred večer napuštati kuću, obavezno obavijestivši Lovorku kako se neće predugo zakartati s prijateljima, da će se u razumno doba vratiti kući, pa se dobro mu poznatim putem, laganim korakom udaljavao od kuće. Prolazeći kroz prokleti pothodnik i znajući kako će ga na povratku kući zaobići u širokom luku, osjećao je bijes i žalost istovremeno. Zar zbog nekih dripaca da promijeni ustaljene navike? Zar nema više ni malo ponosa? Je li toliko ostario, da mu preostaje samo pognuti glavu? I sve je u njemu protestiralo protiv toga. Svaka mu je žilica podrhtavala. I počeo se gaditi samom sebi. Sve više.

- Čuj - rekao mu je Pero treće večeri Čarlijevog ponovnog povratka u kartašku kolotečinu - nemoj da ti neka ludost padne na um.
Čarli je zastao u toploj i vlažnoj noći i zagledao se u prijatelja, dok im je slaba ulična rasvjeta titrala nad prosijedim glavama.
- Kako to misliš? - upitao je, ali pogled je skrenuo, nije gledao ravno u prijatelja, iako je zbog slabog osvjetljenja bio siguran, kako Pero ne može pročitati nikakvu emociju sa njegovog lica.
- Znaš ti na što mislim - rekao je Pero. - Mene nisi uspio zavarati.
- Kako to misliš? - ponovio je Čarli.
- Poznajem te - odgovorio je Pero i nastavio polako koračati. - Poznajem te dobro. Nešto se kuha u tebi.
- Fantaziraš.
- Poznajem te - nastavio je Pero. - Nisi mi rekao čitavu istinu.
- Evo ga sad! - uzviknuo je Čarli, pokušavši sve okrenuti na šalu. - Sad ćeš me još optužiti za laž.
- Neću, jer nisi slagao. Ali prešutio si istinu.
- Fantaziraš - ponovio je Čarli.
- Možda - rekao je Pero i slegnuo ramenima. - Volio bih da je tako.

Zbog nečeg, ovog prvog prohladnog i sunčanog jutra, nakon dugotrajnog kišovitog razdoblja, Čarliju su prijateljeve riječi odzvanjale u mislima. Ali ga nisu pokolebale u naumu.
Istog trena kad se ujutro probudio, znao je što će učiniti: doba straha i samosažaljenja, pa i gađenja na samog sebe, nepovratno je prošlo. Vrijeme je da okrene novi list svog života.
Mirno je ležao u toplom krevetu osluškujući Lovorkino kretanje po kući i nastojeći preispitati svoje osjećaje. Nestalo je straha. Nestalo je i bijesa. Samo se odlučnost čvrsto smjestila u njegovom umu i sasvim ga obuzela. Uživao je osjećajući i smirenost i odlučnost koja je sve više rasla u njemu. Već odavno, još od dalekih momačkih dana, nije osjetio osjećaj prijatnog uzbuđenja prije djelovanja. Sasvim je mirno živio, zaboravio je da i uzbuđenje pred akciju može biti prijatno.
- Biti ću u garaži - reče Lovorki nakon doručka.
- Dobro - odgovori ona ništa ne posumnjavši, jer te je iste riječi bezbroj puta čula.
Ušavši u garažu odmah je ugledao ono što je tražio: željeznu šipku dugačku nešto više od pola metra, promjera jednog centimetra. Odvagne je u ruci, pa osjećajući zadovoljstvo zbog ugodne težine koju je osjetio, zadovoljno zagunđa. Nekoliko se puta šipkom blago udari po ispruženom dlanu. Hladnoća željeza koju je osjetio na koži, natjerala ga je na podrugljivi cerek koji mu zaigrao na licu. I zbog kojeg je odjednom izgledao ružno.
Sagne se, pa iz uredno nabacane gomile izvuče tanku gumu, položi je pored šipke i višak odsječe oštrim nožem. Zatim dohvati izolacijsku traku i počne polako i pažljivo omotavati je preko tanke gume, koju je pritisnuo uz željeznu šipku. Usta je napućio duboko koncentriran na posao i uskoro mu se otme zvižduk. Zviždukajući, pažljivo je omotavao šipku i na kraju zadovoljno klimne. Ponovi pokus, pa se blago, sad sasvim omotanom šipkom udari po dlanu. Bio je zadovoljan. Jer šipku koja je postala pendrek, ne može nositi javno, mora je sakriti. Najbolje u široki rukav. Večeras će obući onu smeđu vindjaknu širokih rukava. Sad je bio siguran, da će šipka lagano skliznuti mu iz rukava u šaku i ...
Misao mu se tu zaustavi, ništa neće predviđati, odluči, ali će na sve biti spreman. Mirno će čekati razvoj događaja, spreman na sve. I večeras će ponovo se vraćati kući starim putem, ispod pothodnika.

- Bio su šutljiv večeras - reče mu Pero, dok su se približavali zgradi u kojoj je Pero stanovao. - Brine li te nešto?
- Izgledam li zabrinuto? - upita Čarli otvoreno pogledavši prijatelja uz osmjeh.
- Ne izgledaš - prizna Pero.
- Pomalo si dosadan s tom svojom zabrinutošću za moje zdravlje - reče Čarli blago udarivši labavo stisnutom pesnicom u prijateljevo rame. - Što je, pod stare dane te zgrabio očinski sindrom?
- Malo si prestar da mi budeš sin.
- A ti suviše zelen da bi bio otac.
- Ali jesi bio šutljiv - zainati se Pero i zastane: stigli su na mjesto gdje bi napuštao Čarlija i ulazio u zgradu u kojoj je živio. - Obično bockaš protivnike, ne bi li ih izbacio iz takta, a večeras si šutio.
- Možda zbog toga što nisam dobro spavao - reče Čarli. - Ali nije ni važno, je li? Pobijedili smo. Zar nismo?
- Jesmo - reče Pero, a lice mu se ozari. - Već osmu večer za redom i nastavi li se tako, izgubiti ćemo partnere za igru. Nitko neće htjeti igrati s nama.
Obojica se razdragano nasmiju u noći, prisjećajući se slatke pobjede i kiselih lica svojih protivnika.
- Bez brige, oni će se uvijek nadati pobjedi - veselo reče Čarli. - Laku noć! Vidimo se sutra!
- Laku noć - reče Pero i uđe u zgradu.

Čarli se uputi prema naprijed i kad osjeti sigurnost, naglo se okrene i požuri nazad, istim putem kojim je malo prije koračao s prijateljem. Prođe i gostionicu u kojoj je proveo večer i krene prema putu koji je vodio do pothodnika.
Na početku uspona prema pothodniku, Čarli se sagne i iz grma izvuče onu šipku koju je tog jutra pažljivo omotao i koju je poslijepodne, na putu prema gostionici i kartanju, tu sakrio. Pa nije mogao s njom u ruci ušetati u gostionicu! Odmah bi svima bilo jasno kakve su mu namjere.
Uživajući u težini šipke, ugura je u široki rukav stare vindjakne koja je imala i boljih dana, pa polako, ali čvrstim i odlučnim koracima, započne uspon. Izašavši iz oštrog zavoja, ugleda prijeteća tamna usta pothodnika, ali se ne pokoleba. Samo je na tren zastao, duboko udahnuo oštar i hladan zrak i produžio kroz noć prema pothodniku.
Bili su tu, mogao je to osjetiti, iako ih nije vidio. Ali namirisao je onaj specifični miris koji mu se utisnuo u sjećanje i koji je povezivao sa svojim napadačima. Mirno koračajući i pažljivo promatrajući svaku sjenu, približi se pothodniku.
Ovog su puta oba napadača odjednom iskrsnuli iz tame, kao da su izronili iz zemlje. Odjednom su bili tu, stajali ispred Čarlija, ni dva metra udaljeni.
- Gdje si bio stari? - zapita onaj s lijeva, plavokosi, Čarlijev stari poznanik.
- Nadao se, da ćemo zaboraviti - reče onaj drugi.
- Glupan! - odsiječe plavokosi. - Mi nikad ne zaboravljamo. Jesi li donio lovu?
Čarli ne odgovori. Samo je mirno stajao na mjestu blago raširenih nogu kao ukopan, osjećajući stabilnost i odlučnost i što je najvažnije, osjećajući kako pažljivo umotana šipka glatko i nečujno klizi niz njegov rukav. Čvrstu ju je stisnuo i držao tik uz nogu, siguran kako je njegovi napadači ne mogu primijetiti.
- Dosta smo čekali - reče plavokosi i zakorači prema Čarliju.
Čarli nije oklijevao. Ni koliko je potrebno oku trepnuti. Snažno zamahne i šipkom koja je postala pendrek, ošine plavokosog po lijevom obrazu. Nije ni pričekao vidjeti učinak svog udarca, već odmah, zakoračivši korak prema naprijed, zamahne prema drugom. Ovaj podigne ruku, želeći se obraniti i šireći u panici oči. Udarac ga pogodi po podlaktici i glasan prasak ružno odjekne, a mladić zajauče neljudskim krikom. Čarli, koji nije ni čuo napasnikov jauk, zamahne po drugi put i ovaj put pogodi lice mladića koji se stropošta na pod.
Osjećajući bijes i sreću i iznenadni nalet velike snage u sebi, Čarli zakorači prema ležećim tijelima i visoko podigne šipku, pripremajući se za završne udarce.
- Neeeeee!!! - zaurla glas iz njega. - Čarli, ne čini to!
Čarlijev bijes iščeznu, kao da ga nikad nije ni bilo, prepoznavši glas prijatelja. Okrene se i zagleda u Peru. Pero ga je potajno pratio. Nije ga uspio zavarati. I sad mu je bilo drago zbog toga.
- Nemoj, Čarli - molio je Pero tiho. - Dosta im je bilo.
Čarli samo klimne i pusti da mu oružje koje je moglo postati smrtonosno, isklizne iz šake i potmulo udari u beton.
- Zvati ću policiju i Prvu pomoć - reče Pero vadeći mobitel, pa upita, ne ispuštajući prijatelja iz vida: - Slažeš li se, Čarli?
Čarli ponovo klimne. I dalje nije mogao govoriti. Ali to nije ni važno. Uz njega je njegov prijatelj Pero i on će govoriti. Jer pitanja će biti, znao je to. Nemoćno stojeći gledao je kako se Pero, nakon obavljenog mobitelskog razgovora, saginje i osluškuje dišu li oboreni mladići.
- Živi su! - reče ustajući, a Čarli osjeti veliko olakšanje. - Jesi li dobro, Čarli?
- Jesam.
- Biti će pitanja, znaš?
- Znam - reče Čarli. - Ali ono najstrašnije pitanje, zahvaljujući tebi, neće mi postaviti.
- Koje? - upita Pero.
- Zašto ste ih ubili? - odgovori Čarli.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.



četvrtak, 11. studenoga 2010.

Bogovi



Klaus odmjeri znalačkim pogledom djevojku kose boje meda, koja je bila predstraža njegovog oca, Klausa Ledlom IV. Ugledavši Klausa, djevojka kose boje meda ozareno se osmjehne, zubi joj bljesnu, a smeđe oči zaiskre. Savršeno odglumljena sreća zbog susreta s mladim Klausom.
- Dobar dan, gospodine Klaus - živahno reče ustajući i obilazeći stol. - Vaš je otac na sastanku i malo će zakasniti. Naredio mi je da se pobrinem za vas. Želite li nešto?
- Samo čašu vode - odgovori Klaus. - Sigurno neće mnogo kasniti?
- Neće, sigurno - odgovori ona pružajući mu orošenu bočicu s vodom. - Izvolite ga pričekati u njegovom uredu, molim.
Dok je hodala ispred njega, Klaus ju je mjerio znalačkim pogledom. Iako vrlo mlad, uskoro će napuniti osamnaest, već je imao bogato ljubavničko iskustvo. Mnoge su žene padale ničice pred njim. Nije se zavaravao kako se to događa zbog njegovog neodoljivog šarma. Kao i uvijek, i sad je u pitanju bio njegov otac. Točnije, očevo bogatstvo i moć koje je postalo legendarno. I koje je svakog dana postajalo sve veće i moćnije.
Medena otvori bešumno vrata i uđe u prostranu sobu u obliku velikog slova U. Ograđena neprobojnim staklom sa tri strane i tu gore, visoko iznad ulica i nesnosne buke koja je neprekidno odzvanjala pod njima, na devedeset i prvom katu, osiguravala je savršenu tišinu. Čitav se grad rasprostirao ispod Klausa: toranj u kojemu se nalazio očev ured, bio je najviši na čitavoj Zemlji. Njegov otac nije trpio da nitko gleda na njega nadvisujući ga.

- Osim boga - rekao je jednom u šali prije više od deset godina Klaus, dok je s ocem šetao uz malen potok koji je žuborio kroz očevo imanje.
- Boga? - Otac je zastao okrenuvši leđa potoku i zagledao se negdje u daljinu, prema plavičastim brdima nad koja je polegla tamnosiva magla. - U mom svijetu, ja sam bog.
- Kako to misliš?
- Baš onako kako sam rekao. Zar to nije očito? Poželim nešto, zatim to i ostvarim. Ti poželiš nešto i ja ti to ostvarim. Zar to nije božji način?
- Ne znam, tata - odgovorio je Klaus osmjehujući se. - Ali sviđa mi se. Drugim riječima, ništa nije neostvarivo.
- Shvatio si! - Klaus Ledlom IV je zadovoljno klimnuo: mali će biti dobar nasljednik, kad za to dođe vrijeme. - Slabićima je bog potreban. Da bi mu se molili za ostvarenje svojih želja. Ja ih ostvarujem sam. Što će mi onda bog?
- Kakav je to osjećaj?
- Đavolski dobar! - Klaus stariji se nasmijao. - Ne brini, doživjeti ćeš ga. Ne žuri. Imaš vremena.
- Ne žurim, tata - odgovorio je Klaus.
Otac ga je zagrlio, pa su ponovo počeli koračati kroz vlažnu travu, dok je potok tekao prateći im korake. Klaus je volio i jako cijenio ove trenutke provedene s ocem. Bili su vrlo rijetki. Bilo je pravo uživanje udisati čisti zrak, biti daleko od bučnih i zagađenih gradova, osjećati mekoću zemlje pod nogama. Dva puta godišnje, na početku proljeća i na početku zime, Klaus Ledlom IV bi sebi dodijelio jednotjedni odmor i proveo ga sa sinom, svojim nasljednikom. Po mogućnosti u prirodi, pričajući mu o nekadašnjem životu, baš kao što je njegov otac njemu pričao, dok bi ga on, tada sasvim mlad i nezreo, slušao gutajući svaku očevu riječ. Nikada mu nisu dosadile priče o lovu, o uzbudljivom traganju kroz šumu, o susretima s raznom divljači. I bilo mu je beskrajno drago, što je njegov sin, Klaus V, naslijedio tu ljubav prema avanturističkom životu u prirodi.
Mladi je Klaus gledao u potok i po prvi ga je put istinski vidio. Odjednom je postao svjestan, kako ni čitavo očevo bogatstvo, ni moć, ne mogu ovom malom djeliću vode vratiti život. Nikad više neće se ribe praćakati u ovom potoku. I ne samo u ovom: u nijednom. Nema više riba. Ni u moru. Nema više uopće životinja, točnije, divljači. Nestala je. Poput dinosaurusa. Nije ih više bilo. Umjesto nepreglednih krda koja su pasla po prerijama i savanama, sada je samo hujao tužni vjetar. Naravno, postojala su velika uzgajališta pod strogom kontrolom vlade, u kojima su se uzgajala goveda, perad, a bilo je riblje populacije. Konačno, ljudi su morali jesti. Ali divljači nije bilo. Nestala je. Zauvijek. Već je sto i petnaest godina tako i ljudi su se navikli na neuobičajeno tihe šume. I beživotna mora.
Mladi se Klaus zamišljeno zagledao u potok, a misao, kako potoku ne može vratiti život ni čitavo bogatstvo ovog svijeta, sijevne mu u umu. I zaboli ga ta misao.
- Što se dogodilo? - upitao ga je otac, osjetivši promjenu.
- Ništa.
- Reci. Ne zadržavaj to u sebi.
- Ah, samo sam pomislio ... - zamucao je mladi Klaus, a onda je provalilo iz njegove najskrivenije dubine: - Uh, tata, baš je šteta što nikada neću osjetiti slast lova! Nikada nanišaniti jelena, pumu ili medvjeda.
- Odluči se - rekao je otac smijući se sinovljevom licu sa kojeg je istovremeno sijalo oduševljenje i tuga. - Što bi volio loviti?
- Medvjeda! - odlučio se dječak, a oči mu zablistale.

Vrata se bešumno otvore i Klaus Ledlom IV stupi u svoj stakleni ured. Hod mu je bio brz i elastičan, a lice odavalo zadovoljstvo.
- Još jedan uspješan posao - reče zavalivši se u svoju udobnu stolicu. - Ni nebo mi više nije granica.
- Već si više od neba - reče Klaus i mahne rukom pokazujući na panoramu grada ispod njih, znajući da će mu ocu to pričiniti zadovoljstvo: nije mu smetala očeva taština, volio ju je.
- Sjećaš li se našeg razgovora o lovu, od prije deset godina? - upita ga otac netremice ga gledajući.
- Kako bi mogao zaboraviti?
- E, pa, pripremi se - zadovoljno reče otac. - Nadam se, da si redovito vježbao gađanje.
- Znaš da to nikad ne propuštam. Ali ne razumijem što mi želiš reći.
- Ubiti ćeš svog medvjeda.
Klaus ništa ne reče. Nije mogao. Znao je da njegov otac nikad ne govori u prazno i zahvati ga silno uzbuđenje. Ako mu otac obećava nemoguće, to samo znači kako mu je otac to učinio mogućim.
- Ali kako ... - promuca, pa otpije malo vode.
- Kao što znaš - reče mu otac Klaus Ledlom IV ustajući i polažući ruku na sinovljevo rame - sve je moguće. Za neke.
- Za izabrane - reče Klaus. - Molim, objasni mi.
- Postoje tajne lokacije na kojima genetičari uzgajaju rijetke primjerke životinjskog carstva. Za lov. Za uživanje. Kojeg ćeš osjetiti za koji dan, za tvoj rođendan. Osamnaesti. To će ti biti moj poklon.
- Medvjed - promrmlja mladi Klaus.
- Dobiti ćeš svog medvjeda!
Mladi Klaus, koji će jednog dana postati Klaus Ledlom V, zahvalno se zagleda u oca, Klaus Ledlom IV. Sreća mu ovlaži oči, dok mu je pogled milovao oblake.
- Kome treba bog - upita tiho i gledajući u oca - kad ima takvog oca?


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 3. studenoga 2010.

Ugriz



Bila je to ljubav na prvi pogled.
Kad je Pavel prvi put ugledao Ameliju, dah mu se presjekao od tolike blještavo-zanosne ljepote.
Stajao je sa čašom u ruci pored poluotvorenog prozora i nezainteresirano promatrao plesače koji su se više stiskali jedno uz drugo, nego li pratili ritam glazbe. A glazba je bila odlična i Pavel je uživao u njoj. Na zabavu je došao sam, djevojke nije imao. Miran, tih, nikad se nije isticao i zavidio je drugima na lakoći kojom su upoznavali djevojke. Njega su sa lakoćom napuštale.

Pavela bi još i sad zaboljelo nešto u grudima, kad bi se sjetio onog nedjeljnog kišovitog poslijepodneva, kad mu je Kristina, sjedeći na kauču pored njega, mirno i ne mijenjajući ton glasa, rekla kako ga napušta. Pavelov se svijet srušio. Trenutak prije sve je bilo u redu, a sad ništa ne valja. Volio je Kristinu i mislio je da i ona njega voli i počeo je razmišljati o onom konačnom i neopozivom koraku: braku. Prešao je dvadeset i osmu godinu i ne postaje mlađi i ukoliko sad ne savije bračno gnijezdo ... I onda ovo! Mislio je da mu je život uništen. Gotov. Više nikad neće vjerovati ni jednoj ženi. Ne može vjerovati. Nikad.
Ta riječ "nikad", odjekivala je u Pavelovoj nutrini. Ni jedan jedini dan nije mogao proći, a da ta riječ ne zatitra u njemu i ne probudi bolne uspomene. Ni jednu ženu nije dotakao svih ovih dugačkih mjeseci koji su ga dijelili od tog kobnog nedjeljnog poslijepodneva. MIslio je kako će pogledati sa Kristinom neki glupi film, gricnuti paštu, koju je ona izvrsno pripremala i zatim se maziti blago i bez nestrpljive požude. Baš onako kako je navikao. Ali nije tako ispalo.
- Ali zašto? - zaprepašteno je upitao. - Mislio sam da sve štima.
- Ništa ne štima! - odgovorila je Kristina.
- Molim, objasni mi.
- Eto, na primjer, to! - rekla je nervozno ustajući.
- Koje?
- Ta tvoja učtivost - odgovorila je Kristina hodajući gore-dole dnevnom sobom i lomeći duge prste.
- Što je sa njom?
- Ide mi na živce! - viknula je. - Toliko si vražje učtiv, da mi je muka od tolike učtivosti. Nikad ne vičeš. Eto, čak ni sad.
- Čemu vikanje? - tiho je upitao. - Mirnim se razgovorom sve može riješiti.
- Uh! - jeknula je ona. - Bez strasti. Eto što si ti. Čovjek bez strasti. Mlak si. U svemu. Čak i dok vodimo ljubav si mlak.
- Mislio sam da voliš nježnost.
- Mislio, mislio! - viknula je Kristina, pa stala ispred njega. - Ti! Ti ...

Nikad nije završila rečenicu. Samo se naglo okrenula i izašla iz dnevne sobe, iz Pavelovog stana i iz njegovog života. Sutradan je došla Kristinina sestra i nelagodno se ispričavajući, pokupila Kristinine stvari i to je bilo to. Bilo je gotovo. Nema više Kristine. Nema više nikoga u njegovom životu. Praznina.
Ali što je bilo najčudnije, Pavela uopće nije smetala praznina koja ga je ispunila. Osjećao se tihim i nekako potajno zadovoljnim. Vraćajući se kući nakon posla, obično bi svratio u knjižnicu, pronašao nešto što ga zanima, pa sa knjigom u ruci mirno provodio večeri. Ustanovio je da mu takav ritam života prija. Da uživa u njemu.
Njegovi prijatelji nisu tako mislili, pa su ga pozivali na razuzdane zabave na koje bi Pavel dolazio, ali u kojima bi bezvoljno učestvovao. Jedva čekajući trenutak kad će se uspjeti iščupati iz pomamne i pijane gomile i kidnuti kući. Ispružiti se svom dužinom na omiljenom kauču, sa knjigom u ruci i pepeljarom u blizini. To je sve što mu treba da osjeti tihu sreću.

Nadisavši se svježeg noćnog zraka koji je dopirao kroz poluotvoreni prozor, Pavel se okrene u namjeri odšetati do bara i još jednom napuniti čašu, kad ju je ugledao.
Bila mu je leđima okrenuta i plameno-crvena kosa prosula joj se po zelenoj vrlo kratkoj haljinici koja je zavodnički lepršala oko njenih dugih nogu. Pavel je zavidio haljinici i silno je želio pomilovati te duge noge, osjetiti njihovu glatkoću, uživati u dodiru koji mu nikad ne bi dosadio. Bio je u to siguran. Bio je siguran i u to, kako je djevojčino lice prekrasno, baš kao i čitava njena pojava i nimalo se nije iznenadio, kad se ljepotica okrenula, ošinula ga zelenim pogledom i osmjehnula. Srce mu je preskočilo jedan otkucaj od tolike ljepote i znao je, kako nikad više ni jedna druga žena neće značiti ništa u čitavom njegovom budućem životu. Upijao je njen zeleni pogled, hranio se njime, pamtio oblik tankih obrva i osjećao ludo uzbuđenje, divlju strast. Koju nikad prije u ovom obliku i u ovolikoj količini nije osjeti i odjednom mu je bilo jasno što je Kristina tražila i što kod njega nije našla i zbog čega je otišla. Shvatio je i to, da je njegov život bio poput ustajale bare. Beznačajan. Naoko lijep, dok se ne uzburka, a onda ... nije želio ni misliti o tome!
Drhtavom je rukom napunio čašu i ispio je u jednom dahu, osjećajući ugrize strasti. Ponovo je napunio čašu i podižući je ka usnicama, krajičkom je oka uhvatio zeleni val u svom vidokrugu.
- Zar ne znaš kako nije dobro piti sam - rekla je crvenokosa ljepotica i uzela mu čašu iz ruke, otpila malo iz nje, vratila mu čašu, neprestano ga gledajući.
Ništa nije rekao. Nije mogao. A strast ga je ludo grizla. Događa li se ovo istinski njemu? Možda sanja? Ali ne, nije san. Osjeća njen miris koji ga zove i osjeća kako mu se muškost budi i propinje i bilo ga stid.
- O, ne stidi se - rekla je ljepotica. - To je najveći kompliment koji si mi mogao uputiti.
Pavel je ispio čašu i zahvalno joj se osmjehnuo, kad se ona strateški postavila ispred njegovih prepona, zapriječivši tako prilaz radoznalim pogledima. Pogledima su gutali jedno drugo.
- Amelija - reče mu pružajući ruku.
- Pavel.
- Pa, Pavel - reče mu ona privijajući se uz njega - nadam se da nemaš ništa protiv toga, da budem tvoja pratilja noćas.

Plesali su i pili. Pili i plesali. Pavel čitavu noć, dok je vrijeme vrtoglavom brzinom odmicalo, a jutro se približavalo, nije mogao vjerovati svojoj sreći. Doživljaj je bio čudesan, poput najljepšeg sna. Djevojka ga je dodirivala, povremeno ljubila, grickala mu uho i smijala se Pavelovim pričama baš u trenutku kad se trebala smijati. Bio je oduševljen. Presretan. Ni piće mu nije bilo potrebno, ali ga je uzimao, jer dolazilo je iz njene ruke.
- Evo - govorila bi, pružajući mu čašu. - Da malo prigušimo plamen strasti.
Ali ga piće nije uspijevalo prigušiti. Barem ne kod Pavela. U njemu je strast buktala i divljala i urlala zahtijevajući da joj ugodi, da je nahrani, smiri.
- Idemo k meni - rekao je Ameliji iznenada, uzimajući još jednu čašu koju mu je pružala.
- Idemo - jednostavno je rekla i Pavelu su te riječi bile najljepše izgovorene riječi koje je ikada čuo u svom životu: iz njih je čitao i naslućivao čistu nasladu u vrlo skoroj budućnosti.
Probijajući se zagrljeni kroz mnoštvo koje se zabavljalo, približavalo se dva sta iza ponoći i zabava je bila na vrhuncu, Pavel se gotovo naljutio na Branka kad ga je Branko stisnuo za mišicu, odvajajući ga za jedan sasvim kratak, ali za Pavela bolan trenutak, od njegove Amelije.
- Sretni magarče! - rekao mu je Branko. - Što li je vidjela u tebi?
Pavel se samo isprsio, nadmoćno nacerio i potapšao prijatelja po ramenu. Okrenuo se i zagrlio Ameliju, izvevši je iz bučnog stana u mirno stubište.

- Gdje ti je soba? - upitala je Amelija kad su ušli u njegov stan, tridesetak minuta kasnije.
- Tamo - pokazao je na otvorena vrata. - Zar nećeš ...
- Samo tebe hoću - rekla je, a njezin ga je dah palio. - Ništa drugo ne želim.
U sobi je bilo hladno i mračno, ali nije im to smetalo. Pavel je osjećao kako mu se grudi napinju od navale žudnje, strasti i sreće. Pronašao je dragulj. Možda jedan jedini na čitavom prokletom svijetu. I zadržati će taj divan dragulj. Pod bilo koju cijenu. Amelija će biti njegova. Zauvijek.
Trgao je odjeću sa sebe i bacao je na pod, neprestano gledajući u Ameliju koja je činila to isto. A kad je njena bijela put bljesnula u tami, Pavelu se činilo da je obasjala sobu i iz grudiju mu se ote jecaj divljenja.
Amelija mu priđe, blago ga dlanovima gurne na krevet. Zatim se sagne, on joj je gledao dugačka i bijela leđa i uživao u pogledu, obgrli mu noge, pa mu ih prebaci na krevet. Ležeći na leđima, Pavel je htio uspraviti se, zagrliti je, ali mu ona odlučno pritisne grudi, prisilivši ga na mirovanje.
- Ne miči se! - zapovijedi mu. - Ja ću se za sve pobrinuti.
Uzdahnuo je od navale zadovoljstva. Dok ga je Amelija opkoračivala, gledao je sa uživanjem u njen trokut za koji je usprkos mraku koji je carevao u sobi, naslutio da je iste boje kao i njena kosa. Uvela ga je u sebe, a Pavel tiho zaječi.
- Ahhhhh! - otme mu se sladostrasno.
- Da, dragi, baš ahhhhhhhhhhhh ...
Uvijajući se, dok je ona njihala bokovima povećavajući mu nasladu, Pavel je grčevito zgrabi za duge plamene pramenove i privuče k sebi. U polutami, uvjeren kako ga pogled vara zbog prevelike strasti, Pavel ugleda Amelijin divlji cerek, ugleda duge i oštre očnjake i čas kasnije ti se očnjaci divljačkom snagom zabiju u Pavelov vrat.
"Trebao sam znati", pomisli Pavel u tom kratkom trenutku dok je još bio Pavel, još uvijek čovjek, prije nego li će se transformirati u vampira. "Suviše je sve bilo dobro, a da bi bilo istinito".
I dok se posljednjim trenutcima ljudske svijesti ljutio na sebe zbog svoje neopreznosti, tijelo mu se i dalje sladostrasno uvijalo pritisnuto vampiricom na čijem je licu sad blještao pobjedonosni osmjeh, a sa oštrih očnjaka kapnula kapljica krvi na uzdrhtale Pavelove grudi.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 28. listopada 2010.

Bez tajni



Tomi je na licima odraslih čitao i prepoznavao strah, mada nije shvaćao zbog čega odrasli osjećaju strah. Nedavno napunivši trinaest godina, radoznalim je očima i uvijek napetim ušima promatrao svijet oko sebe. Mogao si tamu probiti pogledom, ako ti je pogled bio dovoljno oštar. Tomi je imao oštar pogled i oštar um, ali neke zagonetke koje su draškale njegovu radoznalost, nije uspijevao otkriti. Odrasli su dobro čuvali svoje tajne!
Na primjer: što je to sunčeva zraka? Ili, kako se to mjesec se ogleda u jezeru? Ili, što je sjajna duga visoko gore na nebu?
Izmicalo mu je značenje tih tajanstvenih riječi koje bi načuo u razgovorima odraslih i samom je sebi obećao, kako mora tu tajnu razotkriti. Podignuti teški veo kojom su je sasvim odrasli, a bilo ih je jako malo, mnogo manje nego djece i to ga je čudilo, pokrili ono što ga zanima.
Šećući besciljno gradom, dok je uporna crna kiša neprekidno padala, tu i tamo bi uhvatio fragment razgovora u kojem bi načuo nepoznate riječi, koje su mu sakrivale svoje značenje.

- Moraš biti strpljiv, sine - govorila mu je majka nježno, kad bi je on, po svom običaju, obasuo pitanjima.
- Strpljivost! - uzvikivao bi Tomi. - Nisam više beba. Može mi se već sve reći. Shvatiti ću.
- Kako to misliš: sve? - upitala je podozrivo ga gledajući.
- Osjećam – rekao je gledajući je otvoreno u oči - da mi se nešto sakriva. A ja želim znati što!
Majka ga je pomno i znatiželjno pogledala i tog je istog poslijepodneva, dok je Tomi po svom običaju lutao polupraznim ogromnim gradom čije je ulice prala neprekidna kiša, otišla u Zgradu Uprave i zatražila razgovor s Prvim.
- Jeste li mu vi nešto rekli? - upitao ju je Prvi, nakon što ju je pažljivo saslušao.
- Ni riječi! - uzviknula je Tomijeva majka, zgrozivši se i na samu pomisao.
- Sigurni ste? - sumnjičavo je upitao Prvi.
- Sasvim! - Odlučno je klimnula glavom. - Nikad mu ništa o prošlosti nisam govorila.
- A kad je pitao za oca?
- Odgovorila sam ono najjednostavnije, što je ujedno i istina.
- A to je?
- Da je mrtav - odgovorila je Tomijeva majka. - Nisam mu rekla da je poginuo u ratu. Rat nisam ni spomenula. Rekla sam mu samo, da je njegov otac mrtav. Rekla sam mu djelić istine, onaj najgori djelić.
- Shvaćam! - Prvi je klimnuo s razumijevanjem i ustao, pa šalicu sa kavom, sa pravom kavom!, zapanjeno je shvatila, gurnuo bliže prema njoj. - Hajde, otpijte. Prijati će vam.
Otpila je. Prijalo joj je. Nasmiješila se.
- Nakon kave - rekao je Prvi ljubazno - svi problemi izgledaju rješivi.
- Nadajmo se da je tako.
- Nije doznao za rat - rekao je Prvi uzimajući i sam šalicu sa divnim napitkom kojemu je okus Tomijeva majka gotovo i zaboravila. - To je najvažnije. Sve ostalo će se srediti. Kad doznaju za rat ...
- Što onda? - upitala je plašljivo.
- Promjene se - promrmljao je Prvi tiho i žalosno. - Više nisu isti.
- Na koji se način promjene?
- Postanu nasilni - rekao je Prvi. - Zbog toga je silno važno naraštaj koji je došao nakon Velikog Razornog Rata, ne upoznavati sa ratnom poviješću uopće. Neka misle da je istina ono što uče u školama, da je sve ovo oko nas zbog prirodnih katastrofa. Da je svijet oduvijek bio ovakav. Taman i kišovit i bez sunca.
Govoreći zamahnuo je rukom ispred sebe, obuhvaćajući tim pokretom prostoriju u kojoj se sjedili, ulicu dole, pa iduću ulicu, čitavu četvrt, grad, sve ono što je ostalo. I čega nije bilo previše. Shvativši značenje tog pokreta ruke Prvog, Tomijevu majku nešto zazebe oko srca.
- A što s onima koji otkriju istinu? - upita Tomijeva majka.
- Istinu? - Prvi je razrogačio crne i plamteće oči i nagnuvši se preko stola koji ih je razdvajao, gotovo vikao: - Istina? Što je istina? Istina je ono što mi odlučimo da je istina! Od kud, uopće, takvo pitanje? Što je s vama?
- Oprostite – prošaptala je tiho i oborila pogled, bilo ju je strah, da on, Prvi, ne pročita žaljenje u njenim očima: žaljenje što je uopće došla k njemu.

Vraćajući se kući, dok je neumorna kiša, koja je počela padati prije trinaest godina, odmah nakon Velikog Razornog Rata, osjećala se potišteno i još nekako ... pokušavala je definirati taj osjećaj koji je buktio u njoj i tjerao joj rumenilo na mršavo lice.
I onda joj sine: to je poniženost. Osjećala se poniženom kako se nikad do sad nije osjećala. Laž. Sve je oko nje laž. Izgrađuju lažan svijet, lažne živote. Od kud im to pravo? Tko im je dao to pravo? Pravo da joj zabrane govoriti istinu o svetom i najbolnijem doživljaju njenog života? O svom dragom Tomu koji je poginuo u besmislenom ratu leteći sa smrtonosnim teretom u utrobi aviona. Da li je uspio prosuti svoj teret na neprijatelja? Ili je oboren ranije? Je li patio? Ili je nestao u velikoj eksploziji u jednom crvenom i gromoglasnom trenu? Je li ... Može li se odgojiti novi naraštaj na laži? I prije svega, smije li se bilo koga odgajati lažima? I još i ovo: ako ovi vlastodršci lažu, kao što se upravo uvjerila, iznenada postala svjesna, možda su i oni prije lagali. Zar sve počiva na laži?
Pitanja su se nizala i nizala i tjerala joj suze na oči, ali ih nije bila svjesna. Ni rijetki prolaznici nisu ih primjećivali, već sasvim naviknuti na uplakana lica, žalosne poglede koji blude u prošlost o kojoj se ne smije govoriti. I koja ih upravo zbog toga izjeda iznutra.

Kad se Tomi vratio sa svoje uobičajene skitnje, iznenadi ga svečano postavljen stol u blagovaonici. Da nije nešto zaboravio? Neki važan datum? Ali nije, siguran je da nije.
- Zbog čega ovo, mama? - upita, zamahnuvši rukom prema svečano postavljenom stolu.
- Presvuci se - reče mu majka nježno. - Mokar si. Presvuci se, pa da večeramo. A uz večeru ću ti odgovoriti na sva pitanja koja muče tvoju mladu dušu. Neće više biti tajni. Barem ne za tebe.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 25. listopada 2010.

Na rubu



Otvorivši čvrsto slijepljene oči i osjećajući poriv za povraćanjem, uopće se nisam iznenadio što mi je okolina sasvim nepoznata. U posljednje mi se vrijeme to često događalo. Budio bi se nakon ludog i pijanog provoda na mjestima sasvim nepoznatim. Moglo bi se reći redovito.
Mirno bi ležao kući s knjigom u ruci, a onda bi odjednom kroz mene prostrujao dah nelagode i morao bi ustati, spremiti se i otići iz stana. U prvi kafić. U kojem bi popio svoje prvo piće znajući, ni malo se ne zavaravajući ni trena, kako ću ih popiti toliko, koliko će mi ih biti potrebno da bih bio mrtav-pijan. Jer čemu uopće piti, ako se ne misliš opiti? Zar ne jedemo da bi se osjećali siti?
Uspravio sam se i na taj način malo ublažio onaj neugodni osjećaj u stomaku koji me mučio. Dok mi je pogled bludio po polumraku nepoznate sobe, ugledao sam svjetleći brojčanik sata. 6:45. Pitanje za bocu ruma, mog omiljenog pića, bilo je: jutro ili večer?
Onda sam više naslutio nego li čuo nečije disanje pored sebe i okrenuo glavu u tom pravcu, a snažna i zasljepljujuća bol jurnula mi je kroz oči. Bodeži ledene boli zabijali su se u moj prazni mozak. Tresao sam se, a poriv za povraćanjem je rastao i bujao u meni nezadrživo i sve brže i jače.
Iskobeljao sam se iz kreveta i ustanovio da sam sasvim gol i da, naravno, ne znam gdje se nalazi kupaonica. Koja mi je bila hitno, sve hitnije potrebna. Želudac mi je podrhtavao u nekom ludo-bolnom ritmu. Okretao sam se oko sebe dlanovima pritišćući stomak, u uzaludnoj nadi da ću time olakšati bol u njemu.
Ugledavši konačno vrata, poput razjarenog bika, nisko pognuvši glavu, jer tako se i poriv za povraćanjem zbog nečeg umanjivao, jurnuo sam prema vratima i otvorio ih. Izletio sam na dugačak i hladan hodnik i stresao sam se zbog hladnoće. Otvorio sam prva vrata lijevo i imao sreće. Kupaonica, dugačka, bijela i visokog stropa, zjapila je poput bijele rupe prema meni.
Dugim sam koracima bosih nogu prišao wc-školjki, kleknuo i povratio. Jednom, dvaput, tri puta. Ostao sam tu klečati dok mi se znoj slijevao niz tijelo, a ispred očiju igrale bolno-svijetle točkice. Neugoda u stomaku je malo popustila svoj čvrsti stisak, ali se onda iznenada vrati i pohlepnim mi prstima stegne izmrcvarenu utrobu. Povratio sam. Još jednom. I još jednom je žuta tekućina izlazila iz mog drhtavog želudca. Konačno je prestalo i osjetio sam silno olakšanje.
"Piće " , pomislio sam. " Potrebno mi je piće"!
Ustao sam i drhtavim nogama stajao u kupaonici, istiskujući malo zubne paste na prst. Osjećao sam odvratan okus u ustima i želio ga isprati. Nisam ga više ni trena mogao podnijeti.
Dok sam trljao desni i zube prstima, pogled mi je bludio nepoznatom kupaonicom i onda sam ga ugledao. Otprilike šaka praha, bijelog i nježnog, pažljivo umotana u najlon-vrećici, izvirivala je iza neonske svjetiljke. Netko ga nije pažljivo sakrio, kao što je namjeravao.
"Lijepo", pomislio sam pljuskajući se vodom. "A ja sam mislio kako imam problem s alkoholizmom. Kako li je tek ovom jadniku?"
Osvježen koliko-toliko, i dalje drhtav i slab, vratio sam se hodnikom u sobu. Ono se disanje i dalje čulo. Netko je ležao u krevetu iz kojeg sam malo prije ispuzao i teško disao, boreći se za svaki dah. Pažljivo, sasvim polako, odmaknuo sam topli poplun plave boje i djevojčina je crna kosa bljesnula u tami.
Očajnički sam kopao po sjećanju, ali se sjećanje nije vraćalo. Nisam imao pojma tko je ta djevojka koja tako nepokretno leži teško dišući i pored koje sam sve do nekoliko časaka i ja ležao. Nagnuo sam se nad nju i pažljivo joj pogledao lice, ali uzalud: sjećanje nije dolazilo.
Zubi su joj bljeskali u tami, a teško disanje kao da je postalo još teže. Na goloj ruci, bila je gola, baš kao što sam i ja sam i dalje bio gol, primijetio sam mnoštvo uboda. Nije me to nimalo iznenadilo. Ne nakon onog što sam otkrio u kupaonici. Pomilovao sam joj ruku, ali djevojka nije reagirala. Prstom sam joj podigao očni kapak i uplašio se: bjeloočnica je zurila u ništa i brzo sam odmaknuo ruku i uplašeno ustuknuo.
Bosa mi je noga udarila u nešto glatko i ledeno. Sagnuo sam i shvatio da gledam u gotovo punu bocu "Ballantines" viskija. Ležala je na podu i bila čvrsto zatvorena. Srećom.
Posegnuo sam prema zlatnoj tekućini koja će mi donijeti smirenje, istog trena zaboravljajući na djevojku i njen neobičan san. Otvorio sam bocu i kad je mirisni duh izletio iz nje, požudno sam ga udahnuo i uzdrhtao. Potegao sam ravno iz boce. Tko mari za čašu? Potegao sam još jednom. Pa još jednom.
Osjećajući olakšanje, osjećajući kako ću za koji trenutak moći mirno i suvislo razmišljati, kako će se zbrkane misli umiriti i zatim nestati, potražio sam pogledom cigarete i konačno ih ugledao: nalazile su se također na podu, odbačene, pretpostavljao sam, kad smo djevojka i ja prestali s opijanjem i pograbili jedno drugo.
Djevojka je zastenjala u snu i ja sam je pogledao. Potegao sam još jednom iz boce i sa bocom u ruci, počeo šetati polumrakom sobe u potrazi za svojom odjećom. Bilo ju je posvuda i pitao sam se, jer sad sam već i o nečem drugom mogao misliti, a ne samo o tome kako pićem smiriti ustreptale živce, što li smo to djevojka i ja izvodili? Ganjali jedno drugo? Je li i ona bila pijana isto toliko koliko i ja? Ili je više voljela onu drugu stvar? Ah, zar je to sad važno?
Navukavši traperice, košulju i maju, jer bilo je hladno, ledeni je zrak dopirao kroz poluotvoreni prozor, osjetio sam se malo sigurnijim. Prišao sam prozoru i pogledao dole, u dubinu. Nalazio sam se visoko, visoko i zavrtjelo mi se u glavi. Ponovo sam provirio kroz prozor, ovaj puta polako i pažljivo, pripremljen u duhu za visinu.
Shvatio sam da se spušta večer. Čitav smo dan prespavali, djevojka i ja. Ma tko ona bila. I vrijeme je da ustane. Ponovo sam otpio i požudno uvukao dim, osjećajući besmislenu sreću zbog toga što mi utroba, a ni prsti, više ne podrhtavaju. Sad već gotovo čvrstim korakom, prišao sam krevetu i pružio ruku prema usnuloj djevojci.
U tom se trenutka djevojka, onako gola i bijela u polutami, naglo uspravi u sjedeći položaj, oči joj se širom otvore, usta također. Ali nikakav zvuk nije izašao iz otvorenih usta u kojima sam naslućivao krik. Zatim joj se čitavo tijelo zatrese u grču koji mi aktivira sjećanje i prisjetim se kako je vriskala u mom naručju grčeći se dok smo vodili ljubav. Dvoje izgubljenih tješili su jedno drugo u pomahnitaloj noći. I tu je sjećanje, ako se taj mali fragment uopće mogao nazvati sjećanjem, prestalo, nestajalo u magli alkoholnog ludila.
Zapanjeno sam, sa bocom u ruci i cigaretom u ustima gledao kako se djevojka ruši na leđa, male joj se grudi tresu, pada na krevet. I znao sam istog trenutka da je mrtva. Mrtva da više od toga mrtva ni ne može biti. Ne znam kako sam to znao, ali znao sam, osjećao sam to svakom žilicom svog tijela koje je ponovo počelo podrhtavati. Ovog puta zbog straha, ne zbog bola.
Što ću sad? Gdje sam? Što, ako netko naiđe? Ima li još koga u stanu? Mogu li ...
A onda sam naredio samom sebi da prekinem s tim sranjem, da se prestanem ponašati poput pičkice, da se uspravim, ostanem muško. Možda ludo i pijano, ali usprkos tome muško.
Ne ispuštajući bocu iz ruke, pažljivo sam obišao čitavu sobu koja je mirisala na seks, na znoj, a najviše se osjećao smrad popušenih cigareta. Pretresao sam joj torbicu i pokupio svu lovu. Zapanjio sam se shvativši kolika je to svota. Potrajati će mjesec dana. Najmanje! Neka bogata kučka mora da je bila. Nikakve iskaznice pomoću koje bi konačno saznao ime djevojke sa kojom sam proveo noć i kojoj sam bio posljednji muškarac u njenom životu. Pronašao sam još jednu bocu "Ballantines" položenu uz krevet, strpao sam je za pojas, uvukavši prazan trbuh koliko god sam mogao. Kad sam posljednji put jeo?
Izlazeći iz sobe i tiho zatvarajući vrata iza sebe, pošao sam niz dugačak hodnik prema smeđim vratima. Sva su ostala bila bijele boje i zbog toga sam pretpostavio, kako smeđa vrata vode u slobodu. Izlaz iz stana. Na pola hodnika sjetio sam se onog bjelila u kupaonici i vratio se po njega. Biti će love do neba, kad ga prodam, jer to sranje ne uzimam, ostavljam to ovakvima kao što je ova sa kojom sam proveo noć. Ja sam pametniji. Držim se cuge. Cugu poznajem. I ona mene.
Sjurio sam se niz pet beskonačnih katova i izjurio na ulicu. Požudno sam udisao večernji zrak, potežući povremeno iz boce, radujući se što sam živ.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.