Na rubu

Otvorivši čvrsto slijepljene oči i osjećajući poriv za povraćanjem, uopće se nisam iznenadio što mi je okolina sasvim nepoznata. U posljednje mi se vrijeme to često događalo. Budio bi se nakon ludog i pijanog provoda na mjestima sasvim nepoznatim. Moglo bi se reći redovito.
Mirno bi ležao kući s knjigom u ruci, a onda bi odjednom kroz mene prostrujao dah nelagode i morao bi ustati, spremiti se i otići iz stana. U prvi kafić. U kojem bi popio svoje prvo piće znajući, ni malo se ne zavaravajući ni trena, kako ću ih popiti toliko, koliko će mi ih biti potrebno da bih bio mrtav-pijan. Jer čemu uopće piti, ako se ne misliš opiti? Zar ne jedemo da bi se osjećali siti?
Uspravio sam se i na taj način malo ublažio onaj neugodni osjećaj u stomaku koji me mučio. Dok mi je pogled bludio po polumraku nepoznate sobe, ugledao sam svjetleći brojčanik sata. 6:45. Pitanje za bocu ruma, mog omiljenog pića, bilo je: jutro ili večer?
Onda sam više naslutio nego li čuo nečije disanje pored sebe i okrenuo glavu u tom pravcu, a snažna i zasljepljujuća bol jurnula mi je kroz oči. Bodeži ledene boli zabijali su se u moj prazni mozak. Tresao sam se, a poriv za povraćanjem je rastao i bujao u meni nezadrživo i sve brže i jače.
Iskobeljao sam se iz kreveta i ustanovio da sam sasvim gol i da, naravno, ne znam gdje se nalazi kupaonica. Koja mi je bila hitno, sve hitnije potrebna. Želudac mi je podrhtavao u nekom ludo-bolnom ritmu. Okretao sam se oko sebe dlanovima pritišćući stomak, u uzaludnoj nadi da ću time olakšati bol u njemu.
Ugledavši konačno vrata, poput razjarenog bika, nisko pognuvši glavu, jer tako se i poriv za povraćanjem zbog nečeg umanjivao, jurnuo sam prema vratima i otvorio ih. Izletio sam na dugačak i hladan hodnik i stresao sam se zbog hladnoće. Otvorio sam prva vrata lijevo i imao sreće. Kupaonica, dugačka, bijela i visokog stropa, zjapila je poput bijele rupe prema meni.
Dugim sam koracima bosih nogu prišao wc-školjki, kleknuo i povratio. Jednom, dvaput, tri puta. Ostao sam tu klečati dok mi se znoj slijevao niz tijelo, a ispred očiju igrale bolno-svijetle točkice. Neugoda u stomaku je malo popustila svoj čvrsti stisak, ali se onda iznenada vrati i pohlepnim mi prstima stegne izmrcvarenu utrobu. Povratio sam. Još jednom. I još jednom je žuta tekućina izlazila iz mog drhtavog želudca. Konačno je prestalo i osjetio sam silno olakšanje.
"Piće " , pomislio sam. " Potrebno mi je piće"!
Ustao sam i drhtavim nogama stajao u kupaonici, istiskujući malo zubne paste na prst. Osjećao sam odvratan okus u ustima i želio ga isprati. Nisam ga više ni trena mogao podnijeti.
Dok sam trljao desni i zube prstima, pogled mi je bludio nepoznatom kupaonicom i onda sam ga ugledao. Otprilike šaka praha, bijelog i nježnog, pažljivo umotana u najlon-vrećici, izvirivala je iza neonske svjetiljke. Netko ga nije pažljivo sakrio, kao što je namjeravao.
"Lijepo", pomislio sam pljuskajući se vodom. "A ja sam mislio kako imam problem s alkoholizmom. Kako li je tek ovom jadniku?"
Osvježen koliko-toliko, i dalje drhtav i slab, vratio sam se hodnikom u sobu. Ono se disanje i dalje čulo. Netko je ležao u krevetu iz kojeg sam malo prije ispuzao i teško disao, boreći se za svaki dah. Pažljivo, sasvim polako, odmaknuo sam topli poplun plave boje i djevojčina je crna kosa bljesnula u tami.
Očajnički sam kopao po sjećanju, ali se sjećanje nije vraćalo. Nisam imao pojma tko je ta djevojka koja tako nepokretno leži teško dišući i pored koje sam sve do nekoliko časaka i ja ležao. Nagnuo sam se nad nju i pažljivo joj pogledao lice, ali uzalud: sjećanje nije dolazilo.
Zubi su joj bljeskali u tami, a teško disanje kao da je postalo još teže. Na goloj ruci, bila je gola, baš kao što sam i ja sam i dalje bio gol, primijetio sam mnoštvo uboda. Nije me to nimalo iznenadilo. Ne nakon onog što sam otkrio u kupaonici. Pomilovao sam joj ruku, ali djevojka nije reagirala. Prstom sam joj podigao očni kapak i uplašio se: bjeloočnica je zurila u ništa i brzo sam odmaknuo ruku i uplašeno ustuknuo.
Bosa mi je noga udarila u nešto glatko i ledeno. Sagnuo sam i shvatio da gledam u gotovo punu bocu "Ballantines" viskija. Ležala je na podu i bila čvrsto zatvorena. Srećom.
Posegnuo sam prema zlatnoj tekućini koja će mi donijeti smirenje, istog trena zaboravljajući na djevojku i njen neobičan san. Otvorio sam bocu i kad je mirisni duh izletio iz nje, požudno sam ga udahnuo i uzdrhtao. Potegao sam ravno iz boce. Tko mari za čašu? Potegao sam još jednom. Pa još jednom.
Osjećajući olakšanje, osjećajući kako ću za koji trenutak moći mirno i suvislo razmišljati, kako će se zbrkane misli umiriti i zatim nestati, potražio sam pogledom cigarete i konačno ih ugledao: nalazile su se također na podu, odbačene, pretpostavljao sam, kad smo djevojka i ja prestali s opijanjem i pograbili jedno drugo.
Djevojka je zastenjala u snu i ja sam je pogledao. Potegao sam još jednom iz boce i sa bocom u ruci, počeo šetati polumrakom sobe u potrazi za svojom odjećom. Bilo ju je posvuda i pitao sam se, jer sad sam već i o nečem drugom mogao misliti, a ne samo o tome kako pićem smiriti ustreptale živce, što li smo to djevojka i ja izvodili? Ganjali jedno drugo? Je li i ona bila pijana isto toliko koliko i ja? Ili je više voljela onu drugu stvar? Ah, zar je to sad važno?
Navukavši traperice, košulju i maju, jer bilo je hladno, ledeni je zrak dopirao kroz poluotvoreni prozor, osjetio sam se malo sigurnijim. Prišao sam prozoru i pogledao dole, u dubinu. Nalazio sam se visoko, visoko i zavrtjelo mi se u glavi. Ponovo sam provirio kroz prozor, ovaj puta polako i pažljivo, pripremljen u duhu za visinu.
Shvatio sam da se spušta večer. Čitav smo dan prespavali, djevojka i ja. Ma tko ona bila. I vrijeme je da ustane. Ponovo sam otpio i požudno uvukao dim, osjećajući besmislenu sreću zbog toga što mi utroba, a ni prsti, više ne podrhtavaju. Sad već gotovo čvrstim korakom, prišao sam krevetu i pružio ruku prema usnuloj djevojci.
U tom se trenutka djevojka, onako gola i bijela u polutami, naglo uspravi u sjedeći položaj, oči joj se širom otvore, usta također. Ali nikakav zvuk nije izašao iz otvorenih usta u kojima sam naslućivao krik. Zatim joj se čitavo tijelo zatrese u grču koji mi aktivira sjećanje i prisjetim se kako je vriskala u mom naručju grčeći se dok smo vodili ljubav. Dvoje izgubljenih tješili su jedno drugo u pomahnitaloj noći. I tu je sjećanje, ako se taj mali fragment uopće mogao nazvati sjećanjem, prestalo, nestajalo u magli alkoholnog ludila.
Zapanjeno sam, sa bocom u ruci i cigaretom u ustima gledao kako se djevojka ruši na leđa, male joj se grudi tresu, pada na krevet. I znao sam istog trenutka da je mrtva. Mrtva da više od toga mrtva ni ne može biti. Ne znam kako sam to znao, ali znao sam, osjećao sam to svakom žilicom svog tijela koje je ponovo počelo podrhtavati. Ovog puta zbog straha, ne zbog bola.
Što ću sad? Gdje sam? Što, ako netko naiđe? Ima li još koga u stanu? Mogu li ...
A onda sam naredio samom sebi da prekinem s tim sranjem, da se prestanem ponašati poput pičkice, da se uspravim, ostanem muško. Možda ludo i pijano, ali usprkos tome muško.
Ne ispuštajući bocu iz ruke, pažljivo sam obišao čitavu sobu koja je mirisala na seks, na znoj, a najviše se osjećao smrad popušenih cigareta. Pretresao sam joj torbicu i pokupio svu lovu. Zapanjio sam se shvativši kolika je to svota. Potrajati će mjesec dana. Najmanje! Neka bogata kučka mora da je bila. Nikakve iskaznice pomoću koje bi konačno saznao ime djevojke sa kojom sam proveo noć i kojoj sam bio posljednji muškarac u njenom životu. Pronašao sam još jednu bocu "Ballantines" položenu uz krevet, strpao sam je za pojas, uvukavši prazan trbuh koliko god sam mogao. Kad sam posljednji put jeo?
Izlazeći iz sobe i tiho zatvarajući vrata iza sebe, pošao sam niz dugačak hodnik prema smeđim vratima. Sva su ostala bila bijele boje i zbog toga sam pretpostavio, kako smeđa vrata vode u slobodu. Izlaz iz stana. Na pola hodnika sjetio sam se onog bjelila u kupaonici i vratio se po njega. Biti će love do neba, kad ga prodam, jer to sranje ne uzimam, ostavljam to ovakvima kao što je ova sa kojom sam proveo noć. Ja sam pametniji. Držim se cuge. Cugu poznajem. I ona mene.
Sjurio sam se niz pet beskonačnih katova i izjurio na ulicu. Požudno sam udisao večernji zrak, potežući povremeno iz boce, radujući se što sam živ.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.