Bez tajni

Tomi je na licima odraslih čitao i prepoznavao strah, mada nije shvaćao zbog čega odrasli osjećaju strah. Nedavno napunivši trinaest godina, radoznalim je očima i uvijek napetim ušima promatrao svijet oko sebe. Mogao si tamu probiti pogledom, ako ti je pogled bio dovoljno oštar. Tomi je imao oštar pogled i oštar um, ali neke zagonetke koje su draškale njegovu radoznalost, nije uspijevao otkriti. Odrasli su dobro čuvali svoje tajne!
Na primjer: što je to sunčeva zraka? Ili, kako se to mjesec se ogleda u jezeru? Ili, što je sjajna duga visoko gore na nebu?
Izmicalo mu je značenje tih tajanstvenih riječi koje bi načuo u razgovorima odraslih i samom je sebi obećao, kako mora tu tajnu razotkriti. Podignuti teški veo kojom su je sasvim odrasli, a bilo ih je jako malo, mnogo manje nego djece i to ga je čudilo, pokrili ono što ga zanima.
Šećući besciljno gradom, dok je uporna crna kiša neprekidno padala, tu i tamo bi uhvatio fragment razgovora u kojem bi načuo nepoznate riječi, koje su mu sakrivale svoje značenje.

- Moraš biti strpljiv, sine - govorila mu je majka nježno, kad bi je on, po svom običaju, obasuo pitanjima.
- Strpljivost! - uzvikivao bi Tomi. - Nisam više beba. Može mi se već sve reći. Shvatiti ću.
- Kako to misliš: sve? - upitala je podozrivo ga gledajući.
- Osjećam – rekao je gledajući je otvoreno u oči - da mi se nešto sakriva. A ja želim znati što!
Majka ga je pomno i znatiželjno pogledala i tog je istog poslijepodneva, dok je Tomi po svom običaju lutao polupraznim ogromnim gradom čije je ulice prala neprekidna kiša, otišla u Zgradu Uprave i zatražila razgovor s Prvim.
- Jeste li mu vi nešto rekli? - upitao ju je Prvi, nakon što ju je pažljivo saslušao.
- Ni riječi! - uzviknula je Tomijeva majka, zgrozivši se i na samu pomisao.
- Sigurni ste? - sumnjičavo je upitao Prvi.
- Sasvim! - Odlučno je klimnula glavom. - Nikad mu ništa o prošlosti nisam govorila.
- A kad je pitao za oca?
- Odgovorila sam ono najjednostavnije, što je ujedno i istina.
- A to je?
- Da je mrtav - odgovorila je Tomijeva majka. - Nisam mu rekla da je poginuo u ratu. Rat nisam ni spomenula. Rekla sam mu samo, da je njegov otac mrtav. Rekla sam mu djelić istine, onaj najgori djelić.
- Shvaćam! - Prvi je klimnuo s razumijevanjem i ustao, pa šalicu sa kavom, sa pravom kavom!, zapanjeno je shvatila, gurnuo bliže prema njoj. - Hajde, otpijte. Prijati će vam.
Otpila je. Prijalo joj je. Nasmiješila se.
- Nakon kave - rekao je Prvi ljubazno - svi problemi izgledaju rješivi.
- Nadajmo se da je tako.
- Nije doznao za rat - rekao je Prvi uzimajući i sam šalicu sa divnim napitkom kojemu je okus Tomijeva majka gotovo i zaboravila. - To je najvažnije. Sve ostalo će se srediti. Kad doznaju za rat ...
- Što onda? - upitala je plašljivo.
- Promjene se - promrmljao je Prvi tiho i žalosno. - Više nisu isti.
- Na koji se način promjene?
- Postanu nasilni - rekao je Prvi. - Zbog toga je silno važno naraštaj koji je došao nakon Velikog Razornog Rata, ne upoznavati sa ratnom poviješću uopće. Neka misle da je istina ono što uče u školama, da je sve ovo oko nas zbog prirodnih katastrofa. Da je svijet oduvijek bio ovakav. Taman i kišovit i bez sunca.
Govoreći zamahnuo je rukom ispred sebe, obuhvaćajući tim pokretom prostoriju u kojoj se sjedili, ulicu dole, pa iduću ulicu, čitavu četvrt, grad, sve ono što je ostalo. I čega nije bilo previše. Shvativši značenje tog pokreta ruke Prvog, Tomijevu majku nešto zazebe oko srca.
- A što s onima koji otkriju istinu? - upita Tomijeva majka.
- Istinu? - Prvi je razrogačio crne i plamteće oči i nagnuvši se preko stola koji ih je razdvajao, gotovo vikao: - Istina? Što je istina? Istina je ono što mi odlučimo da je istina! Od kud, uopće, takvo pitanje? Što je s vama?
- Oprostite – prošaptala je tiho i oborila pogled, bilo ju je strah, da on, Prvi, ne pročita žaljenje u njenim očima: žaljenje što je uopće došla k njemu.

Vraćajući se kući, dok je neumorna kiša, koja je počela padati prije trinaest godina, odmah nakon Velikog Razornog Rata, osjećala se potišteno i još nekako ... pokušavala je definirati taj osjećaj koji je buktio u njoj i tjerao joj rumenilo na mršavo lice.
I onda joj sine: to je poniženost. Osjećala se poniženom kako se nikad do sad nije osjećala. Laž. Sve je oko nje laž. Izgrađuju lažan svijet, lažne živote. Od kud im to pravo? Tko im je dao to pravo? Pravo da joj zabrane govoriti istinu o svetom i najbolnijem doživljaju njenog života? O svom dragom Tomu koji je poginuo u besmislenom ratu leteći sa smrtonosnim teretom u utrobi aviona. Da li je uspio prosuti svoj teret na neprijatelja? Ili je oboren ranije? Je li patio? Ili je nestao u velikoj eksploziji u jednom crvenom i gromoglasnom trenu? Je li ... Može li se odgojiti novi naraštaj na laži? I prije svega, smije li se bilo koga odgajati lažima? I još i ovo: ako ovi vlastodršci lažu, kao što se upravo uvjerila, iznenada postala svjesna, možda su i oni prije lagali. Zar sve počiva na laži?
Pitanja su se nizala i nizala i tjerala joj suze na oči, ali ih nije bila svjesna. Ni rijetki prolaznici nisu ih primjećivali, već sasvim naviknuti na uplakana lica, žalosne poglede koji blude u prošlost o kojoj se ne smije govoriti. I koja ih upravo zbog toga izjeda iznutra.

Kad se Tomi vratio sa svoje uobičajene skitnje, iznenadi ga svečano postavljen stol u blagovaonici. Da nije nešto zaboravio? Neki važan datum? Ali nije, siguran je da nije.
- Zbog čega ovo, mama? - upita, zamahnuvši rukom prema svečano postavljenom stolu.
- Presvuci se - reče mu majka nježno. - Mokar si. Presvuci se, pa da večeramo. A uz večeru ću ti odgovoriti na sva pitanja koja muče tvoju mladu dušu. Neće više biti tajni. Barem ne za tebe.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.